Kulturna baština
SADRŽAJ (kraći)
1. Spomenička baština (Kulturno-povijesna baština)
1.1. Graditeljska baština
1.1.1. Pojedinačna nepokretna dobra
1.1.2. Povijesne cjeline
1.2. Arheološka baština
1.3. Kulturni krajolici
1.4. Materijalna baština: pokretno naslijeđe (pokretna dobra)
2. Narodna baština (Etnografsko naslijeđe)
2.1. Socijalna kultura - obitelj i socijalna organizacija
2.1.1. Običajno pravo
2.2. Narodna materijalna i nematerijalna baština
2.2.1. Pučko odijevanje i ukrašavanje (tipovi nošnji, nakit, ukrašavanje glave i tijela)
2.2.2. Tradicijski radovi, znanja, umijeća, vještine i obrti
2.3. Duhovna kutura
2.3.1. Folklorno stvaralašto i baština
2.3.2. Narodni običaji
2.3.3. Usmena predaja, izričaji i govori
2.3.4. Narodne igre
2.3.5. Jezik, govor i dijalekti
3. Ostalo
1. Spomenička baština (Kulturno-povijesna baština)
1.1. Graditeljska baština
1.1.1. Pojedinačna nepokretna dobra
1.1.2. Povijesne cjeline
1.2. Arheološka baština
1.3. Kulturni krajolici
1.4. Materijalna baština: pokretno naslijeđe (pokretna dobra)
2. Narodna baština (Etnografsko naslijeđe)
2.1. Socijalna kultura - obitelj i socijalna organizacija
2.1.1. Običajno pravo
2.2. Narodna materijalna i nematerijalna baština
2.2.1. Pučko odijevanje i ukrašavanje (tipovi nošnji, nakit, ukrašavanje glave i tijela)
2.2.2. Tradicijski radovi, znanja, umijeća, vještine i obrti
2.3. Duhovna kutura
2.3.1. Folklorno stvaralašto i baština
2.3.2. Narodni običaji
2.3.3. Usmena predaja, izričaji i govori
2.3.4. Narodne igre
2.3.5. Jezik, govor i dijalekti
3. Ostalo
SADRŽAJ (detaljni)
|
1. Spomenička baština (Kulturno-povijesna baština)
1.1. Graditeljska baština (Arhitektonska baština) 1.1.1. Pojedinačna nepokretna dobra
1.1.2. Povijesne cjeline
1.2. Arheološka baština
1.3. Kulturni krajolici
1.4. Materijalna baština: pokretno naslijeđe (pokretna dobra)
2. Narodna baština (Etnografsko naslijeđe)*
2.1. Socijalna kultura - obitelj i socijalna organizacija 2.1.1. Običajno pravo 2.2. Narodna materijalna i nematerijalna baština 2.2.1. Pučko odijevanje i ukrašavanje (tipovi nošnji, nakit, ukrašavanje glave i tijela) 2.2.2. Tradicijski radovi, znanja, umijeća, vještine i obrti 2.2.2.1. Tradicionalni gospodarski radovi i privređivanje s odgovarajućim oruđima i pomagalima
2.2.2.2. Tradicijski obrti i zanati (narodni obrti- rukotvorstvo)
2.2.2.3. Tradicionalni uslužni radovi
2.2.2.4. Tradicionalna prehrana i gastronomija (izrada tradicionalnih prehrambenih proizvoda i priprema tradicionalnih jela) 2.2.2.5. Narodna i tradicijska medicina 2.2.2.6. Protusistemske i ilegalne pojavnosti i djelovanja
2.3. Duhovna kultura 2.3.1. Folklorno stvaralaštvo i baština (umjetnički izražaji) 2.3.1.1. Tradicijske izvedbene umjetnosti
2.3.1.2. Folklorni likovni izraz 2.3.1.3. Usmena predaja, izričaji i govori
2.3.1.4. Narodne igre 2.3.5. Predodžbe o životu i svijetu (vjerovanja, pučka pobožnost, uroci, vjera u zagrobni život i sl.) 2.3.1. Narodni običaji, obredi i svečanosti
3. Ostalo
*Obuhvaća nematerijalnu i materijalnu narodnu (pučku) baštinu. Pučka materijalna baština obuhvaća predmete i građevine koje su ljudi stvarali i koristili u prošlosti, a koje su dio narodne kulture i tradicije. To su sve materijalne stvari koje su vezane uz život i običaje određenog kraja, kao što su alati, posuđe, odjeća, namještaj, kuće, gospodarski objekti i drugo. |
Pojavni oblici tradicijske kulture su tzv. materijalna, socijalna i duhovna kultura.
Tematski sklopovi područja materijalne kulture su:
U okviru socijalne kulture istražuju se:
Sastavine duhovne kulture su:
|
Što je kulturna baština?
Kulturna baština ("nacionalna baština" ili samo "baština"), naslijeđe fizičkih artefakata i nematerijalnih atributa neke grupe ili društva koje čini ostavštinu prošlih generacija, te se brižno čuva u sadašnjosti kako bi bilo ostavljeno u naslijeđe za dobrobit budućim generacijama. Često se međutim događa da sljedeća generacija odbaci ono što je prethodna generacija smatrala kulturnom baštinom, pa ponovo oživljavanje baštine uslijedi tek nakon smjene još jedne generacije. Fizička, opipljiva ili "materijalna kulturna baština" (nepokretna kulturna baština) uključuje građevine i povijesne lokalitete, spomenike, artefakte i dr. što se smatra vrijednim očuvanja za budućnost. U to su uključeni predmeti značajni za arheologiju, arhitekturu, znanost ili tehnologiju specifične kulture.
Zaštitni znak kulturnog dobra prema "Haškoj konvenciji za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba”, potpisana 14. svibnja 1954. Kulturno dobro je svako dobro od državnog interesa koje uživa osobnu državnu zaštitu. U širem smislu, kulturno dobro je kulturna baština koja pripada nekoj skupini ili društvu, tj. „nešto što ima i bit će očuvano kao kulturna vrijednost”
"Prirodna baština" također čini važan dio kulture koji obuhvaća ruralni i prirodni okoliš s pripadajućom florom i faunom što se u znanosti naziva bioraznolikost. Ovakva vrsta lokacija sa zaštićenom baštinom često služi kao važna komponenta u turističkoj industriji neke zemlje koja privlači mnogo domaćih i stranih posjetitelja.
Baština koja je kroz povijest ostala očuvana često je jedinstvena i nenadomjestiva, te ostavlja odgovornost očuvanja na sljedeću generaciju. Manje predmete poput umjetničkih djela i ostalih kulturnih remek-djela prikupljaju muzeji i umjetničke galerije. Građanske organizacije i političke grupe često su bile uspješne u davanju nužne potpore u očuvanju baštine mnogih naroda za budućnost.
Posebnu važnost ima Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine koju je 1972. prihvatila Opća konferencija UNESCO-a. Prema stanju iz 2018. na popisu se nalazi 1092 mjesta svjetske baštine od čega 845 kulturnih, 209 prirodna i 38 mješovitih lokaliteta u 167 svjetskih zemalja. Svaki od tih lokaliteta međunarodna zajednica smatra značajnim.
Šira definicija uključuje nematerijalne aspekte pojedine kulture koja je očuvana društvenim običajima tijekom specifičnog povijesnog perioda. Načini i sredstva ponašanja u društvu, a često i formalna pravila djelovanja u specifičnoj kulturnoj klimi čine dio kulturne baštine. Primjeri koji se mogu svrstati u tu kategoriju jesu društvene vrijednosti i tradicije, običaji i prakse, estetska i duhovna vjerovanja, umjetničke ekspresije, jezik te ostali aspekti ljudske aktivnosti. Značenje fizičkih artefakata može se iskoristiti za interpretaciju socioekonomskih, političkih, etničkih, religijskih i filzofskih vrijednosti specifične grupe ljudi. Naravno, nematerijalnu kulturnu baštinu mnogo je teže očuvati nego fizičke predmete.
Zaštitni znak kulturnog dobra prema "Haškoj konvenciji za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba”, potpisana 14. svibnja 1954. Kulturno dobro je svako dobro od državnog interesa koje uživa osobnu državnu zaštitu. U širem smislu, kulturno dobro je kulturna baština koja pripada nekoj skupini ili društvu, tj. „nešto što ima i bit će očuvano kao kulturna vrijednost”
"Prirodna baština" također čini važan dio kulture koji obuhvaća ruralni i prirodni okoliš s pripadajućom florom i faunom što se u znanosti naziva bioraznolikost. Ovakva vrsta lokacija sa zaštićenom baštinom često služi kao važna komponenta u turističkoj industriji neke zemlje koja privlači mnogo domaćih i stranih posjetitelja.
Baština koja je kroz povijest ostala očuvana često je jedinstvena i nenadomjestiva, te ostavlja odgovornost očuvanja na sljedeću generaciju. Manje predmete poput umjetničkih djela i ostalih kulturnih remek-djela prikupljaju muzeji i umjetničke galerije. Građanske organizacije i političke grupe često su bile uspješne u davanju nužne potpore u očuvanju baštine mnogih naroda za budućnost.
Posebnu važnost ima Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine koju je 1972. prihvatila Opća konferencija UNESCO-a. Prema stanju iz 2018. na popisu se nalazi 1092 mjesta svjetske baštine od čega 845 kulturnih, 209 prirodna i 38 mješovitih lokaliteta u 167 svjetskih zemalja. Svaki od tih lokaliteta međunarodna zajednica smatra značajnim.
Šira definicija uključuje nematerijalne aspekte pojedine kulture koja je očuvana društvenim običajima tijekom specifičnog povijesnog perioda. Načini i sredstva ponašanja u društvu, a često i formalna pravila djelovanja u specifičnoj kulturnoj klimi čine dio kulturne baštine. Primjeri koji se mogu svrstati u tu kategoriju jesu društvene vrijednosti i tradicije, običaji i prakse, estetska i duhovna vjerovanja, umjetničke ekspresije, jezik te ostali aspekti ljudske aktivnosti. Značenje fizičkih artefakata može se iskoristiti za interpretaciju socioekonomskih, političkih, etničkih, religijskih i filzofskih vrijednosti specifične grupe ljudi. Naravno, nematerijalnu kulturnu baštinu mnogo je teže očuvati nego fizičke predmete.
Vrste kulturnog naslijeđa kulturnih dobara
Prema kategorizaciji u Hrvatskoj
Prema kategorizaciji u Hrvatskoj
1. MATERIJALNO NASLIJEĐE
1.1. Nepokretno: Pojedinačno
1.2. Nepokretno: Povijesna cjelina
1.3. Pokretno
1.4. Kulturni krajolik
2. NEMATERIJALNO NASLIJEĐE
1.1. Nepokretno: Pojedinačno
- Sakralni sklop
- Povijesna zgrada: sakralna, sakralno-profana, stambena, javna, stambeno-poslovna, obrambena, itd.
- Urbana oprema, javna plastika
- Memorijalno obilježje
- Memorijalna građevina
- Arheološko nalazište (kopneno, podvodno)
1.2. Nepokretno: Povijesna cjelina
- Povijesne cjeline naselja (gradskih, seoskih, industrijskih, ostalih)
- Memorijalna područja i obilježja
- Arheološka nalazišta i područja (kopnena i podvodna)
- Vrt, perivoj, park i ostale vrste vrtne arhitekture
1.3. Pokretno
- Arhivsko gradivo
- Muzejska, etnografska građa Knjižnična građa
- Sakralni predmeti, arheološki predmeti
- Likovna umjetnost, primijenjena umjetnost
- Glazbeni instrumenti
- Znanost i tehnika, prijevozna sredstva i ostalo
1.4. Kulturni krajolik
- Kulturni krajolik/krajobraz
- Povijesni krajolik (memorijalno područje)
2. NEMATERIJALNO NASLIJEĐE
- Izvedbene umjetnosti
- Usmena predaja, izričaji, jezik
- Običaji, obredi i svečanosti
- Umijeća, vještine
- Tradicijski obrti
Tablica: Vrste kulturnog naslijeđa modificirane prema Pravilniku o obliku, sadržaju i načinu vođenja Registra kulturnih dobara RH
|
Naslovna fotografija
Tržan-grad, srednjovjekovna tvrđava na strmom brijegu ponad utvrđenog grada Modruša na istočnim obroncima Velike Kapele, nekad (od 11. stoljeća) upravno sjedište prostrane Modruške županije, a danas ruševina u južnom dijelu Karlovačke županije. Uspon i vrhunac dosegao je u 14. i 15. stoljeću, kada su u njemu stolovali članovi moćne hrvatske kneževske obitelji Frankopan, i kada je bio biskupsko sjedište. 
Naslovna fotografija
Ostaci samostana sv. Petra u Osoru na otoku Cresu Ostaci samostana nalaze se na sjevernoj strani mjesta, na isturenoj poziciji s koje puca pogled na pučinu. Ruševine crkve i benediktinskog samostana Svetog Petra potječu iz 11. stoljeća. Samostan je osnovao Sveti Gaudencije nakon susreta sa Svetim Romualdom. Današnji ostaci crkve su manji u usporedbi s veličinom iz 11. stoljeća. Crkva je prvotno bila trobrodna, no postala je jednobrodna krajem 16. stoljeća. Ostaci Samostana sv. Petar Osor čine vrijednim arheološkim lokalitetom, a istraživanja se ovdje provode od 2006. godine. Otkriveni su grobovi redovnika i uglednika, pri čemu su najstariji datirani iz 11. stoljeća. Samostan je bio napušten tijekom 17. stoljeća. Benediktinci iz Osora su posebno povezani s takozvanim "Osorskim evanđelistarom". Radi se o kodeksu napisanom na pergamentu latiničnim pismom beneventanom, srednjovjekovnom latiničnom pismu s oblim i uglatim slovima. "Osorski evanđelistar" nastao je u Osoru ili negdje u blizini, u 11. stoljeću. Ovaj vrijedan rukopis sadrži 59 listova, bogat je iluminacijama i danas se čuva u Vatikanu |
|
Miroslavljevo jevandjelje (Miroslav's Gospel) - sa kratkim uvodnim predstavljanjem
Datum objave: 2.12.2019. Autor: Audio knjige i odabrana predavanja Opis: Digitalna kopija kompletnog rukopisa Miroslavljevog jevanđelja. Rukopis datira iz 1180. godine i smatra se najznačajnijim, kao i najlepšim srpskim rukopisnim spomenikom. Knjiga je pisana na pergamentu, slovima ustavne ćirilice i ukrašena je sa oko trista stilizovanih minijatura i inicijala u boji i zlatu. Čuva se u Narodnom muzeju u Beogradu, dok je za njegovu konzervaciju i zaštitu zadužena Narodna biblioteka Srbije. Juna 2005. godine Miroslavljevo jevanđelje je upisano u Uneskov svetski registar dokumentacione kulturne baštine 'Pamćenje sveta'. Izvorni video materijal preuzet sa: https://www.youtube.com/watch?v=dDAS0... |
Crnogorska kulturna riznica - Zaduzbine na Skadarskom jezeru
Datum objave: 16.7.2019. Postavio: SLAVENSKA SPARTA – Crna Gora / Zeta / Duklja Opis: Crnogorska kulturna riznica, Zadužbine na Skadarskom jezeru (1985) Rezime: Vojislavljevići Dinastija koja je vladala Dukljom od kraja X do kraja XII vijeka, prva crnogorska dinastija. Dobila je ime po knezu Vojislavu, iako je prvi vladar iz ove porodice, bio knez Vladimir, Vojislavov stric ili brat od strica...Manastir Bogorodica Krajinska, Vladimir i Kosara, Duklja... Rezime: Srednjovjekovna crnogorska dinastija Balšića koja je vladala od 1360. do 1421. godine u svom posjedu je držala basen Skadarskog je!era" ostavljajući tokom svog trajanja bogatu kulturnu zaostavštinu. Skadarsko je!ero sa svojim manastirima na velikim ostrvima ili goricama - ostrvcima" na obalama što se dižu u visine ili šire na sjever u gradovima ili utvrdjenjima razmještenim na njegovom podrucju koji već sredinom XV v. bilo bar dvadesetak zaslužuje zbog svoje znacajne uloge u kulturi i umjetnosti ime "Zetske Svete Gore".pored crkava i manastira kao što su: Bogorodicni manastir na ostrvu Starcevu", hram sv.Marije di Lorenco kod Skadra, Bogorodicne crkve na ostrvu Moracniku crkve sv. Djordja na ostrvu Gorici-Beška, epoha Balšića ostavila nam je i znacajnu književnu zaostavštinu gdje se istice Goricki Zbornik koji je pisao Nikon Jerusalimac za Jelenu Balšić. Starceva gorica imala je ugled prepisivackog središta a u njoj je sahranjen vojvoda Božidar Vuković cuveni crnogorski štampar iz Venecije... Rezime: Crnogorska dinastija Crnojevica Grb Đurađa Crnojevića ( crnogorski vladar između 1490. i 1496. godine, najstariji sin i nasljednik Ivana Crnojevića) Kljucne rijeci: Crnogorska Srednjovjekovna Kultura i umjetnost, Zetska sveta gora, Vojislavljevici, Balšići, Crnojevici,Skadarsko jezero, tradicija dukljansko zetskih vladari, mauzoleji Skadarsko jezero, Skadar, Beška, Moracnik, Starcevo, Goricki zborniK... |
|
Kvadratura kruga: Konjički vez u drvetu na Uneskovoj listi
Datum objave: 20.11.2021. Autor: RTS Kvadratura kruga - Zvanični kanal Opis: Gotovo vek i po u Konjicu se neguje drvorezbarstvo kao umetnički zanat, koji se u porodici prenosi s kolena na koleno. Konjički drvorezbari su izgradili osoben i prepoznatljiv rukopis u drvetu, a njihovi komadi nameštaja ukrašavaju kuće i muzeje širom sveta. U Konjicu postoje čak dva muzeja drvorezbarstva, jedan u kući porodice Sejfudina Vile, a drugi u centru grada, čija je postavka osmišljena kao putovanje kroz vreme od 19. do 21. veka. Unesko je konjičko drvorezbarstvo uvrstio na listu svetske nematerijalne kulturne baštine. Taj zanat još živi u Konjicu, a braća, Orhan i Adem Nikšić, uspela su da spoje tradicionalno sa modernim, angažovali poznate dizajnere iz Evrope i na taj način uspeli da inkorporiraju drvorezbarstvo u savremene komade nameštaja i u moderne enterijere. Njihovi predmeti ukrašeni duborezom nalaze se u Nacionalnom muzeju u Stokholmu, u domovima kraljevskih porodica i mnogih poznatih ličnosti u Holivudu. Urednik: Branko Stanković Snimatelj: Darko Bursać Montaža: Marija Baronijan Šašić |
Arhitektura i urbanizam u BIH
OSMANSKI PERIOD (1463-1878) URBANO OKRUŽENJE (PDF) |
IZVORI I LITERATURA
Korisne poveznice i adrese
ARCHAEON
Arheološki portal Bosne i Hercegovine |
Kulturno-povijesna baština Hercegovačko - neretvanske županije / kantona
Brošura |
|
Tradicijski obrti
Obrti, narodni ili tradicijski, običajno uvjetovane djelatnosti kojima se proizvode različiti funkcionalni ili ukrasni predmeti. Seoski obrti bili su dio gospodarske cjeline hrvatskog sela, a njihovi izučeni ili samouki nositelji (kovači, opančari, brodari, kolari, tesari, postolari, lončari, kožari, tkalci, užari i dr.) uglavnom nisu živjeli samo od obrta. U pravilu su posjedovali i nešto zemlje i stoke, a obrt im je bio dopunski izvor prihoda. U sjevernoj Hrvatskoj i općenito oko gradova obrtnici su bili najbrojniji i mnogovrsnih specijalizacija. Oni su već u razdoblju između dvaju svjetskih ratova bili izučeni majstori što su prošli sve faze obrtničkoga naukovanja. Pojedina su područja postala poznata po određenim strukama, glasoviti su bili cimermani (tesari) iz Jastrebarskoga, graditelji kuća iz Posavine, lončari iz Hrvatskoga zagorja, štrikeri (pletači) iz Slavonije, itd. Nekima je od njih obrt bio glavni izvor prihoda, te im omogućio da žive bolje od ostaloga seljaštva. U južnim su područjima Hrvatske majstori nerijetko i do II. svjetskog rata bili samouki, što je uzrokovalo slabiju kvalitetu proizvoda. Obrtnici su se od ostaloga seljaštva razlikovali i odjećom, pa su npr. u Slavoniji o blagdanima odijevali »civilsko« odijelo, a u jaskanskom prigorju izvan kuće nosili »varošku« odjeću. Lončarstvo je nastalo u neolitiku i jedan je od najstarijih zanata, a zbog stalne potrebe za njegovim proizvodima nalazimo ga posvuda gdje u blizini sela ili grada ima lončarske zemlje, gline. Obuhvaća pribavljanje (kopanje) gline, oblikovanje proizvoda na lončarskom kolu (ručnom ili nožnom) te pečenje u peći. Važni su postupci izradba ocakline i sušenje proizvoda. Tesari su izrađivali različite predmete od drva: rešeta, posude, oruđa, namještaj, nastambe i dr., a zbog nekadašnje iznimne važnosti drva kao materijala proizvodili su i za narod i za društvenu elitu. Glavna su im oruđa, među ostalim, bile pile, blanjalice, brusilice, sjekire i svrdla. Košaraštvo i pletarstvo izradba je pletenih predmeta od različite pripremane građe: vrbe, slame, kukuruznoga lišća, lijeske, trave i sl. Različitim tehnikama pletenja izrađivani su: košare, koševi, košnice, metle i dr. Osnovna su oruđa pletača šilo ili manji nož i kožni prsten, a po potrebi se upotrebljavaju i turpije, bušilice i dr. Pletarstvo bi moglo biti najstarijim obrtom, jer je po nalazima starije od lončarstva i pletenja tekstila. Tkalci su tkali platno i sukno od lanene, konopljine te vunene pređe, koju su im obično pripremili seljaci. Za izradbu platna pređa se prvo snovala, kako bi se dobila osnova u koju će se na tkalačkom stanu upletati poprečna nit, potka, i tako istkati materijal. Tkalački su stanovi bili horizontalni ili vertikalni, a izrađivali su ih seoski majstori (tesari, kolari). Tehnike tkanja mnogobrojne su, primjerice: vezni bod, prebiranje, klječanje i dr. Opančari su pri izradbi opanaka kožu prvo štavili, zatim bojili, te na kraju krojili, dok je još bila vlažna i meka. Izrađivali su i starinske cipele, koje su poput opanaka rađene na istom kalupu. Opanci su bili glavna obuća seljaštva u Hrvatskoj, a izvor im je već u pretpovijesnoj zaštiti stopala umatanjem u čvršću kožu te vezivanjem kožnim remenjem. Glavne su vrste u nas: s kapicom sprijeda (remenaši, kajšari), sa zapetkom otraga a kapicom sprijeda (kipetnjaci, ćotoši) te opanci tipa cipele (svetečni, pleteni). Užarstvo je izradba užadi od konoplje i lana za različite namjene: sputavanje stoke, sušenje rublja, vezanje sijena i dr. Užari su izrađivali i bičeve. Među obvezan alat užara pripadaju: kolovrat, kuka i stalak za pričvršćivanje niti. Nije bila rijetkost, osobito u krajevima s razvijenijim stočarstvom, da u selima bude nekoliko majstora užara. Kolari su redovito bili izučeni majstori, a obrt se nerijetko nasljeđivao unutar obitelji. Radi optimalne težine kola, pri izradbi su rabili nekoliko vrsta drva. Najzahtjevniji dio bili su kotači, a za njihovu su izradbu kombinirani, primjerice, bukva, hrast i brijest. Kolari su surađivali s drugim majstorima, npr. kovačima, te izrađivali i druge drvene predmete, npr. drške, grablje, vile, a glavne su im alatke bile pile, tokarski stroj i šestar. Mlinari su za potrebe prehrane ljudi i stoke mljeli kukuruz, ječam, raž, pšenicu i druge žitarice. Mlinovi su bili na vodeni pogon, vjetar (pretežno na Jadranu) ili stočnu vuču (uglavnom u Slavoniji). Oni na vodeni pogon razlikovali su se po tome imaju li vodoravno ili okomito vodno kolo. Ako se mlin gradio na potoku ili rijeci, radi ograničenja snage vode prvo se napravila drvena brana (ustava). Od nje je voda dovođena na vodeničko kolo, koje je okretanjem pokretalo vodoravnu osovinu, i manje kolo unutar mlina. To je kolo pokretalo mehanizam manje, okomite osovine (vretenke, vretenice), koja je pak izazivala okretanje mlinskih kamenova. Namještanjem razmaka između kamenova dobivala se željena, krupnija ili sitnija, meljava. Kako je izradba mlina bila skupa, nekada je mlin imao i više vlasnika, plaćenih često dijelom dobivena brašna. Mlinove su morali svi pohoditi, te su nerijetko postajali mjestima seoskoga društvenog života. Kovači se na hrvatskom selu češće javljaju od srednjeg vijeka, vjerojatno pod romanskim i germanskim utjecajem. Kovački je obrt bio ugledan i često se prenosio s oca na sina. Oruđa su kovača bila mnogobrojna i raznovrsna: čekići, kliješta, mjehovi, crtala, nakovnji i dr. Neki su od najtežih kovačkih poslova bili potkivanje konja i okivanje kola, tj. oblaganje željezom drvenih dijelova dobivenih od kolara. Radili su i lemeše, motike, čavle, ograde i sl. Krojači su šivali uglavnom gornje odjevne predmete od industrijskih materijala. Premda su sve seoske žene znale šivati, obrtnici krojači većinom su bili muškarci. Proizvedenu robu prodavali su na sajmovima i kod kuće, a mnogi su bili udruženi u krojačku zadrugu. Tzv. narodni terzije izrađivali su u dubrovačkoj okolici do II. svjetskog rata raskošne odjevne predmete u muškoj nošnji (prsluke i ogrtače) od skupocjene čohe, velura ili svile, s vezom od gajtana. Licitarstvo (medičarstvo) u hrvatske se krajeve proširilo iz istočnoalpskog područja. Licitari su izrađivali proizvode od tijesta, pića od meda (medicu i gvirc), te voštane predmete. Najčešći je licitarski proizvod srce, a izrađuje se s pomoću metalna ili drvena kalupa. Poznata su i čisla, brojanice koje završavaju križem, a izrađuju se u žutoj i ružičastoj boji od šećernoga tijesta. Najpoznatiji medičarski napitak, gvirc, priprema se od meda, vode i hmelja. Svijeće su se proizvodile od pčelinjega voska s pomoću kalupa. Brodarstvo je, osim na Jadranu, bilo razvijeno i u Posavini. Proizvodi brodarstva raznoliki su: od splavi, čunova, čamaca, pa do većih brodova. Štrikeri (pletači) izrađivali su odjevne predmete od vune i kostrijeti, a najcjenjeniji su bili oni iz Slavonije. Nazivi pomagala i proizvodnih postupaka upućuju na strano (austrijsko) podrijetlo toga obrta. Nakon šišanja ovaca te pranja i sušenja, dobiveno se runo raščešljavalo i prelo, a od prediva su se pletenjem izrađivali željeni predmeti. Finiji ukrasi štrikali su se ručno, a ostali strojevima (od njihove pojave početkom XX. st.). Predmet se tijekom proizvodnje još šivao, valjao u mokrom postupku, čistio, glačao i sušio, potom prodavao, obično na sajmu. Citiranje:obrti, narodni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 10.7.2025. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/obrti-narodni>.
|
Lončari u Lici, 1907.
|
