​Klima je na ovome području planinska, prevladavaju šume bukve, a mogu se naći i mješovite šume bukve i jele. Ovdje rastu rjeđe biljke kao ljutić, puzava kamenjarka, bleda detelina, hajdučica, papučica, ranilist. Od šumskih plodova na području najviše ima borovnica, kupina, malina, jagoda, šipurka (divljeg šipka), ribizle kamenjarke, planinske ribizle ali i veliki broj gljiva, prije svih, vrganj i lisičarka, dok se rjeđe sreće srčak. U krševitim brdima, moguće je vidjeti divlju kozu na stijenama, a u šumama medvjeda, vuka itd. Od ptica, ovdje ima slijedećih vrsta: kreštavica, sokol, sjenica, sob, kos, gavran i kukavica, a često se može vidjeti i orao. 

Stanovništvo ovoga kraja uzgaja krave, ovce, koze i konje.

Na ovome području nalazi se više sela zanimljivih i neobičnih imena, poput slijedećih: Nožica, Ptič, Duške, Kami, Slacko, Širalije, Lopate, Tuzi i Liman do. Vasojevićka predaje kaže kako je Vaso, rodonačelnik plemena došao preko Vjeternika na Jablan, gdje se s obitelji smjestio u kući jednog bratonoškog kneza, s kojime se pobratimio. On i pobratim pošli su kroz Lijevu Rijeku kako bi pogledali zemlju. Kada se Vaso navečer vratio kući, znatiželjnoj obitelji je ispričao svoja zapažanja:
- U blizini rijeke ima jedna  noga  zemlje, gdje bi se mogla kuća načiniti; na drugom, opet, mjestu takođe malo lijepe zemlje, koliko ptičije gnijezdo; blizu njega jedan komadić zemlje, lijep kao duša, dalje jedan komadić kamenite zemlje. Malo dalje jedna ravnina, gdje mu je konj slatko pasao, blizu ovoga lijepo mjesto za katun i širevinu za ispašu stoke, osim toga i jedna lopata ravne zemlje, gdje bi najradije kuću načinio, da nije daleko od pobratima; još je pričao kako ga je obuzela  tuga , kada se popeo na brdo iznad ovog mjesta (Ivovik), jer je bila samo gora i "pustahija" (Trebešička dolina) i kako je na suprotoj strani rijeke vidio jedan dô, gdje bi mogao svezati Lima (tako mu se zvao konj) da pase.
Prema tim Vasovim riječima, kaže narodna predaja, dobila su ta mjesta svoja imena.
​Autor: Milutin Osmajlić; Izvor: www.komovi.com (OTVORI)

Bioče

​Bioče je naselje u općini Podgorica, smješteno sjeveroistočno od grada, na mjestu gdje se dolina rijeke Morače širi nakon izlaska iz kanjona Platije. Prema popisu iz 2003. u njemu su živjela 179 stanovnika (prema popisu iz 1991. živjela su 162 stanovnika).

23.1.2006. U blizini Bioča, nadomak Podgorice, u 16:03 sata dogodila se teška željeznička nesreća u kojoj je stradalo 47, a povrijeđeno više od dvije stotine putnika, među kojima i devedesetoro djece. Do nesreće je došlo kada je lokalni elektromotorni vlak broj 6103, koji je prometovao od Bijelog Polja do Podgorice, na izlasku iz tunela u blizini Bioča iskliznuo iz šina i sa sva četiri vagona se stropoštao u provaliju. Za nesreću je optužen mašinovođa koji je upravljao vlakom, i još jedanaestorica zaposlenih u Željeznici Crne Gore. U sudskom postupku, mašinovođa je osuđen na šest godina zatvora, dok su ostali oslobođeni odgovornosti za nesreću. Na Bioču je u znak sjećanja na žrtve nesreće podignut spomenik, koji je otkriven 23.1.2008.

MALA RIJEKA
Morača < Mala rijeka (L)

Mala rijeka je povremeni vodeni tok koji prolazi dubokim kanjonom, a nastaje od Nožice i Brskutske rijeke (Brskuta) te poslije toka od 18 km utječe u Moraču na 58 m nadmorske visine. ​Nožica pred spoj s Brskutskom rijekom tvori impresivan kanjon.

> Pogledaj galeriju fotografija kanjona Nožice: http://www.extremecanyoning.com/galerija-kanjon-nozice-photo-by-predrag-vuckovic-50.html i tekst: http://www.extremecanyoning.com/novosti/izazov-kakav-nismo-ocekivali-kanjon-nozice-53.html

Kanjon rijeke Nožice
Autor fotografije: Dzeri, Panoramio

Rječica Nožica
Autor fotografije: Dzeri, Panoramio

Kanjon Male rijeke

Jelin Dub (Moračica)
KOORDINATE 42.5280600, 19.3555600

Kod sela Jelin Dub, koje se nalazi između Bioča i Lijeve Rijeke, 1941. godine vodila se bitka u Drugom svjetskom ratu, u kojoj su partizani, iako oskudno naoružani, razbili talijansku motoriziranu jedinicu, jačine 300 vojnika.

Bitka na Jelinom Dubu

Zetski partizanski odred dobio je zadaću izvesti akciju većih razmjera na području podgoričkog sreza, kojom bi se podstaklo i ubrzalo širenje ustanka protiv fašističkog okupatora u Crnoj Gori. Na čelu Zetskog odreda bili su  Blažo Jovanović i Radovan Vukanović”. Donijeta je odluka da se 18.10.1941. godine na Jelinom Dubu napadne talijanska kolona. U gerilskom napadu ubijeno je i ranjeno 149 talijanskih vojnika, a partizani su imali po jednog ranjenog i poginulog. Zetski odred imao je jednog poginulog borca Neda Jovanovića i jednog ranjenog Radosava Popovića, koji je od tih rana kasnije umro. Radosav je zbog svog ranijeg revolucionarnog rada posmrtno proglašen narodnim herojem. U ovoj akciji sudjelovali su piperski bataljun 'Jole Piletić', na čijem čelu su bili komandant Božo Lazarević i komesar Miloš Božović, bjelopavlićki bataljun 'Bijeli Pavle' pod komandom Radomira Babića i komesara Đura Čagorovića i kučki bataljun 'Marko Miljanov', čiji je komadant bio Radomir Pavićević, a komesar Dragiša Ivanović”. Bilježi se kako je nakon ove pobjede Narodnooslobodilački pokret “naglo ojačao i dobio polet na čitavom teritoriju države”.
IZVOR  Bitka na Jelinom dubu: Dan kada je razbijena italijanska jedinica​. Vijesti.me, 18.10.2013.

Položaj Jelinog Duba
GoogleMaps

Most na Maloj rijeci
Most je visok 203, a dugačak gotovo 500 m. Najviši stub je visok 136 m.

Klopot

Kuće naselja Klokot visoko nad kanjonom Male rijeke

Most na Maloj rijeci

Most iznad Male rijeke je željeznički most na pruzi Beograd – Bar,​ između stanica Bratonožići i Bioče, 20-ak km sjeverno od Podgorice, prema Kolašinu. To je građevinski objekt izuzetnih dimenzija, trenutno (izv. 2025.) najviši željeznički most u Europi i treći u svijetu. Most je od nastanka, pa do 2001. godine, kada je izgrađen željeznički most preko rijeke Beipan u Kini, bio najviši željeznički most na svijetu. Na drugom mjestu je bio do završetka izgradnje željezničkog mosta preko rijeke Chenab u Indiji  (2025. godine). Ipak će ostati najviši željeznički vijadukt na svijetu ako se uzima u obzir njegov statički sustav  (kontinualna rešetkasta greda na šest oslonaca), jer su mostovi u Kini i Indiji lučni.

​Most premošćuje strme obale kanjona Male rijeke (nagiba 1:2,5) desne pritoke rijeke Morače. Strane kanjona s izgrađenim mostom i niveletom pruge, čine jednakostranični trokut, gde je tjeme trokuta u koritu rijeke, a nagib krakova je 1:2,5. Visina mosta nad rijekom iznosi do 203 metara. Ukupna dužina mosta iznosi 498,80 m. 

Radovi na izgradnji su trajali 4 godine, od travnja/aprila 1969. do rujna/septembra 1973. Za izgradnju je navodno utrošeno 36.000 kubnih metara betona i 100.000 tona čelika, od čega je u stubove ugrađeno 23.000 m3 betona, dok je sama čelična konstrukcija mosta težine 25.000 tona. Tvorci ovog remek-djela su projektanti: Ljubomir Jeftović, Milivoj Kovačević, Milorad Luković i mnogi drugi iz tadašnjeg Železničkog projektnog biroa. Most je gradilo poduzeće Mostogradnja, u to vrijeme lider u izgradnji mostova u ovome dijelu Europe. 

Prije samog projektiranja mosta razmatralo se više varijanti, kako bi se došlo do one najpovoljnije za projektiranje i izgradnju. Ključni elementi koji su se razmatrali i uspoređivali bili su: podobnost, ekonomičnost, rizici pri izvođenju i estetski izgled. Naposlijetku je odluka pala na kontinuirani rešetkasti nosač s rombičnom ispunom i sa 6 oslonaca. Dio mosta u pravcu projektiran je s otvorenim kolovozom, a dio u zavoju sa zatvorenim kolovozom.

Teren gdje se gradio most je bio vrlo nepristupačan, na strmim i dubokim padinama kanjona Male rijeke, posebno onima s kučke strane gdje su Momačke grede. Pruga na ovoj dionici, u smjeru prema Porodici i Jadranskome moru je pod nagibom od 25 ‰, a na području mosta nagib je ublažen na 3 ‰. Čelična rešetkasta konstrukcija montirana je pomoću žičare i kabl-krana, korištenjem tehnike podizanje s podupiračima. Materijal je dovožen tada novoprobijenim pristupnim putevima, čiji su trase i danas vidljive.

"Nit´ je većeg mosta, nit´ je manje rijeke"

Most se, u smjeru rasta stacionaže (​udaljenost neke točke na trasi ceste, željeznice, nasipa, kanala i dr. od početka trase, mjerena po uzdužnoj osi toga objekta), nalazi u pravcu u dužini 380 m, a zatim prijelaznom krivinom dužine L= 120 m, prelazi u desnu kružnu krivinu polumjera R=300 m. Rasponi kontinualne rešetkaste konstrukcije [m] su: 81,20+92,80+150,80+92,80+81,20. Da bi osovina mosta pratila osovinu pruge, izvršeno je prelamanje osovine mosta i razmicanje glavnih nosača od početka ka kraju mosta sa 6,5 m na 9,0 m. Veliki je izazov bio pred projektantima i graditeljima u smislu proračuna otpora konstrukcije mosta i zaštite prometa od utjecaja vjetra. 

Čelična konstrukcija mosta,visine 12 metara, je položena na šest betonskih stubova preko sustava pokretnih i nepokretnih ležišta. Obalni stubovi 1 i 6 su masivni, od betona, izvedeni kao obalni, pri čemu se na stubu 6 nalazi nepokretno ležište i tu se predaju sve podužne i horizontale sile. Stubovi 2,3,4 i 5 su kazetiranog presjeka od armiranog betona, s pokretnim ležištima, pri čemu su stubovi broj 3 i 4 s izuzetno velikim visinama, oko 140 m iznad temelja. 

Most je detaljno opisan u članku u stručnom časopisu "Železnice" broj 12, XXVII Decembar 1971. 

IZVOR  Mladen Žarković (post) i komentari. Linked.in, 2024.; Wikipedija 
PROČITAJ VIŠE
​BABOVIĆ, Mićo: Most na Maloj rijeci i četiri decenije nakon izgradnje jedan je od najviših na planeti. Vijesti.me, 14.4.2013.
ŠĆEPANOVIĆ, Dragana:  Mosta na Maloj rijeci se sjetili nakon pola vijeka. Vijesti.me, 29.1.2023.

Nacrt mosta na Maloj rijeci

Most je visok 203, a dugačak gotovo 500 m. Najviši stub je visok 136 m.

TV Crne Gore: Crnogorske megastrukture - Most na Maloj rijeci i Lutovska greda
Autor: RTCG - Zvanični kanal Datum objave: 25.12.2019.
Opis. Izvorni opis videa: Priča o mostu na Maloj rijeci i Lutovskoj gredi, jednoj od najtežih pružnih dionica u Evropi. Most je tri decenije bio najviši željeznički most na svijetu, a ni danas nema premca na starom kontinentu. Od 14 kilometara pruge kroz Lutovske grede dvanaest prolazi kroz tunele i preko mostova.​

Gradski vremeplov: Most na Maloj rijeci
Autor: Gradska RTV Podgorica Datum bjave: 6.6.2022.
Opis: Rubrika: Gradski vremeplov Tema: Most na Maloj rijeci Autor: Branko Vukelić

Mala Rijeka Viaduct - Discover Montenegro in colour ™ | CINEMATIC video
Datum objave: 21.9.2020.
Autor: Discover Montenegro
Opis: The Mala Rijeka Bridge is 498.8 meter long and at its highest is 200 meter above the Mala Rijeka river meaning literally Little river. When constructed it was the highest railway bridge in the world surpassing the record height previously held by the Fades viaduct in France.

Razne crtice o mostu. 

Graditelj mosta autor je čuvenog citata: Nit je većeg mosta, nit je manje rijeke.

Za bojenje mosta potrebno je svaki put više od 2500 tona grita za pjeskarenje (grit je abrazivni materijal koji se koristi u pjeskarenju), a kako je kao i svi čelični mostovi na barskoj pruzi oličen bojom na bazi olovnog pigmenta - koji je poslije potrebno ekološki ispravno zbrinuti - to postupak bojenja čini poprilično skupim. Skidanje stare i stavljanje nove boje traje oko godinu dana.

Prilikom izgradnje jedna mala ćelija torfa (treseta) unutar kamene stijene ispod jednog od stubova, izazvala je iznenadno sleganje stuba, od kog su se svi uplašili.

Na mostu je radilo od 200 do 250 ljudi, a tijekom izgradnje stradala su dva čovjeka, sto se smatra relativnim "uspjehom", s obzirom na veličinu mosta i izuzetno težak teren.

Stopa najvišeg stuba mosta znatno je veće tlocrtne površine (400  m2) od teniskog igrališta.
Temelji stubova su ukopani u zemlju gotovo 28 metara.

Mostu se, dok se još gradio, divila i poznata španjolska revolucionarka i političarka Isidora Dolores Ibárruri Gómez (poznata po revolucionarnom pokliču No pasaran! "Neće proći!"), poznatija kao La Pasionaria, koju je na gradilište mosta doveo Veljko Vlahović.

​Jedna "urbana legenda" govori kako su nakon završetka najvišeg stuba, koji je, do izgradnje vijadukta Millau (u Francuskoj), bio najviši mostovski stub na svijetu, radnici na vrhu stuba vrtili janje na ražnju.

Pruga od Podgorice do Kolašina duga je oko 65 kilometara i jedna je od najzahtjevnijih u Europi, a polovicu trase čine mostovi i tuneli. Pruga Beograd - Bar službeno je otvorena prolaskom Plavog vlaka (Plavog voza) s doživotnim predsjednikom SFRJ Josipom Brozom Titom, 29.5.1976.

S mosta je 11.9.2008. godine skočio (base jump s padobranom) Cedric Dumont, ekstremni sportaš iz Belgije.

Kučka pećina

​Davne 1774. godine Kuči su prešli Malu rijeku bježeći pred silnom vojskom vezira Mehmed-paše Bušatlije koji ih je naumio iskorijeniti - događaj koji je u povijesti poznat kao prva pohara Kuča. Zahvaljujući Rovčanima i Bratonožićima Kuči su našli spas od uništenja. Pećina na liticama desne bratonožićke strane Male rijeke im je pružila utočište od snažne turske najezde. Minja Bulatović ih je odatle izvukao s ostalim Rovčanima i uz pomoć Bratonožića i poveo ih u Rovca gdje su bili bratski primljeni i tu ostali punih 7 godina.
Gru­pa Ku­ča je 2014. go­di­ne, na 240. go­di­šnji­cu ove ču­ve­ne tur­ske po­ha­re i po­gro­ma nad ovim ple­me­nom, za­hva­lju­ju­ći po­zna­tom lov­cu, Pi­pe­ru Bo­žu Vu­či­ni­ću, na­šla i po­sje­ti­la ovu pe­ći­nu, i tom prilikom utvr­di­la kako su nji­ho­vi pre­ci upra­vo ondje na­šli ubje­ži­šte i od­lu­či­li izginuti do po­sljed­njeg i da se ži­vi ne pre­da­ju Tur­ci­ma. Ta­da su tu ne­ve­li­ku i skro­vi­tu špi­lju pro­zva­li Kuč­ka pe­ći­na i od­lu­či­li je tra­di­ci­o­nal­no po­sje­ćivati sva­ke go­di­ne (prvi puta 2015. godine), u spo­men pre­da­ka, prisjećajući se uz brojne povijesne priče, narodne besjede i govore koji su obilježili to herojsko vrijeme.
Do pećine, od sela Preljubovice ima oko sat pje­ša­če­nja po teškom terenu. 
IZVOR  ​Za spomen mrtvih, na ponos živih. DAN, 7.5.2015.

Pogled od željezničkog mosta nad Malom rijekom prema sjeveru s označenim položajem Kučke pećine
Izvor: Youtube

---

Godine 2014. u Podgorici je objavljena knjiga "Kučka pećina", autora Buda Simonovića. Radi se o romanu čija radnja opisuje povijesni događaj kada su Turci htjeli iskorijeniti pleme Kuči zbog njihove neposlušnosti, a spasili su ih Bratonožići i Rovčani.

​KUCKA PECINA - u pohode Kuckoj Pecini 07.05.2016.
Autor: Misha Datum objave: 22.5.2016.
Opis. Davne 1774.godine (prije 242god) Kuci su precli Malu Rijeku bjezeci pred silnom vojskom vezira Mehmet-pase Busatlije koji je naumio da ih istijebi . Ovo je u istoriji poznato kao prva pohara Kuca. Zahvaljujuci Rovcanima i Bratonozicima Kuci su nasli spas od istrebljenja . Pecina u Maloj Rijeci s Bratonozicke strane im je pruzila utociste od snazne turske najezde .Minja Bulatovic ih je izvukao sa ostalim Rovcanima i odatle ih poveo u Rovca gdje su bili bratski primljeni i ostali punih 7 godina . Ovo je druga godina zaredom kako Kuci zajedno sa Bratonozicima i Rovcanima idu u pohode Kuckoj pecini prisjecajuci se uz brojne istorijske price , narodne besjede i govore koji su obiljezili to herojsko vrijeme . Fond za razvoj Kuca "Marko Miljanov" i NVO "vojvoda Radonja Petrovic" su organizatori ovog ,znacajnog za Kuce, pohoda .

Kako je pećina spasila pleme Kuči u Crnoj Gori
Autor: Euronews Serbia Datum objave: 18.2.2025.
Opis. U dubokom kanjonu Male reke u Crnoj Gori nalazi se pećina koja je u 18. veku spasila celo stanovništvo plemena Kuči. Tokom dva i po veka pećina je bila i ostala simbol jedinstva tri plemena u Crnoj Gori – Kuča, Bratonožića i Rovaca. Ovo je priča o istorijskom događaju koji pleme Kuči godinama čuva od zaborava.

Preljubovica

U dnu padine vidi se Preljubovica smještena podno Robove glave

Vilac

Pelev Brijeg
KOORDINATE 42.58247, 19.39750  BROJ STANOVNIKA 23 (2003. god.) WIKIPEDIJA Pelev Brijeg

Pelev Brijeg je selo u Bratonožićima, u općini Podgorica. U selu je 1932. godine rođen akademski slikar Uroš Tošković.

Stanovništvo. ​Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1948.  147 stanovnika; 1953. 144; 1961. 117; 1971. 94; 1981. 64; 1991. 43; 2003. 24 stanovnika.

Crkva sv. Nikole (Nikolj crkva) u Pelevom Brijegu
Autor fotografije: VladimirNSSerbia, Panoramio

Kamena kuća u Pelevom Brijegu
Autor fotografije: Guberinić Marko, Panoramio

Uroš Tošković
(rođ. Pelev Brijeg, 1932.)

Srpsko-crnogorski slikar. Završio je Srednju umjetničku školu u Herceg Novom, a diplomirao je 1956. godine Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Marka Čelebonovića. Godine 1956. odlazi, kao stipendist francuske Vlade u Pariz, gdje završava Školu lijepih umjetnosti kod Mauricea Brianchona. U Parizu ostaje sve do 1976. godine i jedan je od začetnika kolonije YU slikara u Parizu. Njegov boravak u Francuskoj obavijen je velom mistike i boemskohipijevskom životnom filozofijom. Družio se sa Jean-Paul Belmondom, Vittoriom de Sicom, Jean-Paul Sartreom, Vaskom Popa, Borom Pekićem, a radio s Pablom Picassom, Salvadoro Dalijem, Eugenom Joneskom i drugima. Uroš Tošković je od 1957. godine jedan od osnivača društva prijatelja Baltazar, kojemu pripadaju Leonid Šejka, Siniša Vuković, Miro Glavurtić, Dado Đurić, Mišel Kontić, Vukota Vukotić, Peđa Ristić i Olja Ivanjicki, a koje kasnije, 1958. godine postaje društvo Mediala. Autor srpske Wikipedije navodi kako je Uroš,prema mišljenju mnogih europskih likovnih kritičara jedan od najboljih crtača na svijetu svih vremena. Od 1976. g. živi i radi u Beogradu, a od 1996. godine u Baru. Umro je 3.3.2019. u 87. godini života.

Ratnik, djelo Uroša Toškovića
Akvarel i tuš, 29 x 16 cm. 1985. Izvor: Aukcijska kuća MadlArt

Orah

Bolesestra

Vjeternik

Serpentine na cesti Bioče-Mateševo na području zaselka Vjeternik i Velike i Male glave

VJETERNIK (Kamena glava, 1262 m)

Krajnji sjeveroistočni dio grebena Vjeternika iznad naselja Jablan

Jablan

Selo u Bratonožićima.

Panoramski pogled na selo Jablan
Na horizontu su vrrhovi Žijova (Kučkih planina).

ANTEŠEVAC (1283 m)

Vrh Anteševac (u sredini fotografije) s padinom Osojnik koju sječe cesta Bioče-Mateševo i nižim izdankom Malinik (lijevo) koji se diže iznad polja s naseljem Jablan. U pozadini lijevo je vrh Mali Vjeternik (1217 m).

Selo Jablan i vrh Anteševac u pozadini

O ovome selu piše J. Erdeljanović (dr Jovan Erdeljanović; Bratonožići, Srpski etnografski zbornik, knjiga XII, Beograd, 1909.):
​
Do prve trećine 19. stoljeća na mjestu ovoga sela nalazilo se pasište s ponekom njivom, ali se od starine zvalo tim imenom. Prema narodnom objašnjenju ime Jablan je došlo od trave jablana, koja je ovdje rasla. Od nekog ranijeg naseljenja nema nikakva traga. Samo u Kuminim Dolinama na mjestu Ćeliji ima ostataka od klačenog zida (kamen povezan gašenim vapnom/krečom, op.). Samo ime pokazuje, da je tu bila neka ćelija. Kažu kako je u njoj boravio neki kaluđer.
​Prije osamdeset godina naselili su se na jablansko zemljište Lalovići  ili Ljaljovići - Bukumiri brastvo, koje je od najdalje starine živjelo u selu Kisjelici na Pelevu Brijegu. Uz njih su se bili tamo nastanili i Baljevići. Jamačno uslijed kakvog nasilja od strane jakog brastva Baljevića, Lalovići se sa njima zavade i presele svi na Jablan. Tu su imali već od starine nešto svoga zemljišta a nešto su docnije pokupovali od ostalih Bratonožića ili dobili razmjenom. Ovi Lalovići su i po svom kazivanju i po pričanju svih ostalih Bratonožića kao i susjednih plemena (naročito Kuča) porijeklom od najstarijeg bratonoškog stanovništva, od Bukumira. Oni slave bratonoške slave: Sv. Nikolu i Petkovdan. Ima ih preseljenih u vasojevićkoj Nahiji na Krš Femića (Laljovići) i u Polimlju; kod Verana (Berna, op.) („Bukumiri«), u Sjenici, u kosaničkom srezu u Srbiji, zatim u Vasojevićima u turskoj granici: u Budimlji (Kneževićima) i u Lušcu. Vrijedno je pažnje saopštenje Bogdana  Lalevića i Ivana Protića (»Vasojevići u turskoj granici«, str. 701 i 712), da su se Bukumire (kad su došli iz Bratonožića, rasturili po Budimlji, po Petnjiku, Ržanici i Lušcu i da su ​tamo na desnoj strani Lima činili većinu stanovništva. No oni se jako zavade s Vasojevićima i jednom prilikom (od prilike u drugoj polovini 18. vijeka), ​bojeći se njihove osvete, pobjegnu prema Sjenici i Srbiji, a njihova imanja zauzmu Vasojevići. Oni iz Budimlje su se vratili ponovo od Sjenice, gde su jamačno bili promjenili i slavu, te sad slave Sv. Vasilija, dok oni u Lušcu slave Sv. Nikolu.

Ovi podaci o negdašnjem velikom broju Bukumira, nastanjenih na desnoj strani Lima, svjedoče nam, da je moralo biti nekog većeg iseljavanja bukumirskog iz njihova starog sjedišta u Bratonožićima. Može biti da je ovo iseljavanje bilo poslije bukumirske pogibije na visoravni Momonjevu (u sadašnjim Kučima), o kojoj svjedoči mnogobrojno mramorje, pobodeno po toj visoravni. Narodno predanje kaže, da su se tu Bukumiri poklali među sobom, a meni se čini vjerovatnije, da su tu Bukumiri došli u sukob sa starim Kučima i da su ih Kuči nadjačali i odatle za svagda prognali (v. Kuči, str. 161 i 162). Da su se Bukumiri zaista nastanili i u Srbiji, vidimo po tome, što ih ima u ibarskom selu Ponorima, gdje se i sad zovu Vukumire, slave Sv. Nikolu i zna se, da su se doselili »od nekud iz Crne Gore« (vidi Radomira M. Ilića: »Ibar, u VI knjizi Etnografskog zbornika, str. 622).

*Pavel Rovinski smatra stanovnike najsjevernijeg bratonoškog sela Jablana za ostatak bogumila (Černogor., 90). Ali je ovo njegovo mišljenje potpuno pogrešno. Narod u Bratonožićima ne zna ništa o bogumilima, a stanovnike sela Jablana ne zove bokumirima nego Bukumirima. ​

Jablan
Autor fotografije: Dzeri, Panoramio

Zalazak sunca nad Jablanom
Autor fotografije: Dzeri, Panoramio

Duške
KOORDINATE 42.62436, 19.44217​  BROJ STANOVNIKA 72 (2003. god.)  WIKIPEDIJA Duške

Duške je naselje u općini Podgorica.

​Stanovništvo. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: ​1948. 302 stanovnika; 1953. 336; 1961. 322; 1971. 259; 1981. 195; 1991. 119; 2003. 72 stanovnika.
​Etnički sastav prema popisu iz 2003: Srbi  43 (59.72%), Crnogorci  29 (40.27%)

GORE: Prostor između Siljevca i Lijeve Rijeke
Detalj stare vojne topografske karte izvornog mjerila 1:25.000, sekcija 627-4-2 Danilovgrad. Stanje prije izgradnje auto-ceste (izgrađena početkom 21. stoljeća)

Levaja (Duške)

Dedinice (Duške)

Močila (Duške)

PTIČAK (1328 m)

Brdo Ptičak

Ptič (Duške)

Pogled prema Kučkim planinama od Ptiča
Autor fotografije: predrag.lakusic, Panoramio

Ptič, u pozadini Siljevik

Zgrada škole u Ptiču
Autor fotografije: predrag.lakusic, Panoramio

Ptič, groblje

Pogled iz Ptiča

Obod

Pogle od područja Oboda prema brdu Ptič

Livade Oboda

SILJEVIK (Vilino kolo, 1460 m)

Bjeljevina - Gradilovica

Na prostoru Bjeljevina

Stupovi
KOORDINATE 42.67111, 19.42556  BROJ STANOVNIKA 67 (2003. god.)  WIKIPEDIJA Stupovi

Stupovi su vasojevićko naselje u općini Podgorica. Do njega se stiže cestom iz Nožice, preko Ljevaje i Ptiča.  Sastoje se od 7 zaselaka: Kruševice, Mali Stup, Velji Stup, Trupa potok, Jasika, Suvodo i Zavratska prisoja.  Stupovi su relativno mlado selo bez podataka o daljoj prošlosti. Ovdje je u 19. stoljeću oformljeno naselje na mjestu pogodnom za njive i livade.

Središnji dio naselja nalazi se oko Malog Stupa, Velikog Stupa i Kruševica. Nadmorska visina sela je oko 1039 m.  Na sjeveroistočnoj strani nalazi se stjenovito brdo Obruč ili Greda. Tu je i Manojlova pećina, prozvana, kako kažu, po Manojlu Lašiću, koji se tu skrivao s braćom u vrijeme borbe s Turcima. Iznad Grede je brdo Momčele. Na sjevernoj strani Stupova nalazi se brdo ili selo Jasika, čije ime dolazi od drveta jasike. Na zapadu sela su  Platije, velike i stjenovite strane nad kanjonom rijeke Morače, s rijetkom šumom, te brdo Siljevik s nadmorskom visinom od 1460 m i vrhom Vilino Kolo. 

Iz sela se pruža pogled na vrhove koji pripadaju susjednim Bratonožićima (Siljevik, vrh Vilino kolo 1460 m) i Moračanima (na sjeveru Zlićev vrh 1420 m).

Stanovništvo. U Stupovima žive bratstva:  Mujovići, Lakušići, Milikići, Dujovići.
U Stupovima najviše ima Srba čak 90%, dok Crnogorci čine 10%. 
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1948. godine 237 stanovnika; 1953. 267; 1961. 270;  1971. 203; 1981. 151; 1991. 72; 2003. 67 stanovnika.

Kruševica (Stupovi)

U podnožju Siljevika

PAJKOVCI (1369,7 m)

Pogled od Oboda na Pajkovce

ZILIĆEV VRH (1420 m)
KOORDINATE ​42.68338, 19.42851

Pogled sa Šile velje na Zilićev vrh (lijeva glavica)

Planinica (kod Brskuta) (1566 m)

Pogled prema Planinici

Lijeva Rijeka
​WIKIPEDIJA Lijeva Rijeka

Lijeva Rijeka je naselje u općini Podgorica. Prema popisu iz 2003. bilo je 53 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 78 stanovnika).
Imenom Lijeva Rijeka zove se najstariji dio Vasojevića, prema predaji kolijevka plemena. Na pitanje otkuda naziv Lijeva Rijeka mještani ne daju nikakvo pojašnjenje. Ranije se Lijeva Rijeka, po svemu sudeći, zvala Vasojevići - točnije kao Gornji Vasojevići.
Moglo bi se dati ovakvo objašnjenje o nastanku imena Lijeve Rijeke (izvor Wikipedija). Glavnom dolinom naselja teče riječica koja se od spajanja svoja dva izvorna kraka - potoka od Kovačice i potoka od Lopata, naziva jednostavno Rijeka. Isto ime nosi i naselje oko vode sve do Nožice, gdje se ova rijeka sastaje s drugom rječicom koja se zove Ljevaja (dolazi od Ptiča), a u čijoj dolini naselje takođe nosi naziv istoga imena (Ljevaja). Po preseljenju preko Koma, pošto su i tamo postali jedni Vasojevićima stala su se ova dva glavna dijela plemena nazivati posebnim imenima. Vasojevići oko Lima nazvali su naselje svojih suplemenika na starevini vasojevićkoj, Lijeva Rijeka, a Lijevoriječani naselja onih iza Komova - Nahija.

​Vasojevići i Ljevorečani
Prvobitni, početni, plemenski teritorij i plemensko jezgro Vasojevića formirani su u Lijevoj Rijeci u razdoblju od druge polovice 15. do sredine 16. stljeća, ujedinjavanjem bratstava crnogorskog podneblja a Vaso je bio jedan od prvih ili možda prvi vasojevićki čelnik. Tako je Lijeva rijeka matica Vasojevića.  Postoje zapisi (Dečanska hrisovulja iz 1220. i 1330. godine) da je Lijeva Rijeka pripadala Komskoj župi, što znači da je ovaj prostor s manastirom na Nožici pripadao Dečanskom metohu. Dakle, Vasojevići su naseljavali prostor oko Komova i doline Lima prije Kosovske bitke 1389. godine.

Nožica (Nožice)

​Nožica je jedno od naselja Lijeve Rijeke. Ljudi kažu i Nožica-Vasova stolica -  prema Vasi, rodonačelniku plemena Vasojevića.

Crkva i manastirski kompleks sv. Arhangela Mihaila. U Nožici se nalazi manastir Vasa Vasojevića. Kada je Vaso došao u ove krajeve ovdje je stao, okrenuo se i navodno rekao: "Ovdje ću sagraditi dom" i to mjesto nazvaše  Nožica. U nožici je Vaso podigao zadužbinu, koju je posvetio je Argangelu Mihailu, poput svih Nemanjića. Sahranjen pored svoje zadužbine, ne zna se točno kada, iako se pretpostavlja da je to bilo krajem 14. ili početkom 15. stoljeća. Ispred crkve sahranjen je i senator i vojvoda Miljan vukov Vešović. Na spomeniku piše: Slavnom srpskom junaku i borbu za narodnu slobodu vojvodi Miljanu Vukovu, zahvalan narod. Tu su i spomenici poginulim u balkanskim, prvom i drugom svjetskom ratu, spomenik hrabrim i odabranim Ljevorečanima upohodu 300 Vasojevića za Srbiju - 44 imena urezano je u mramornu ploču. 1990-ih godina podignuta je i bista igumana Mojsija Zečevića (1780.-1850) za kojeg Ljevorečani kazuju da je iz kuće Isovića koju je po junaštvu i čojstvu i Marko Miljanov ovjekovječio u Primjerima čojstva i junaštva. Iguman je bio duhovni i svjetovni vladar Vasojevića koji je zajedno s vasojevičkim poglavarima "ustoličio" poznati  Vasojevički zakon od 12 točaka. Na ovome mjestu se okupljalo pleme Vasojevića sa svojim vojvodom i dugim poglavarima na zborove i dogovaranja. 
IZVOR  Lijeva Rijeka matica Vasojevića. Komovi.com

Nožica, Vasova crkva

Vasova crkva. Utemeljio ju je u 14. stoljeću Vasa, rodonačelnik Vasojevića. Vise puta je paljena i potom obnavljana. Obnavljana je 1996.-2000. godine. U Crkvi se nlazi i sarkofag s moštima osnivača Vase.

Lopate

Serpentine na cesti između Lijeve Rijeke i Veruše

Platije lutovske

Lutovska greda

"Lutovska greda" je naziv za građevinsku megastrukturu dužine oko 14 km na pruzi Beograd - Bar, izgrađenu u vrletima kanjona rijeke Morače, zahvaljujući snazi i smjelosti tadašnjih radnika, koji su to veličanstveno djelo velikim dijelom izgradili najosnovnijim alatima: pijukom, krampom i lopatom.

Lutovska greda smještena je na području Platija lutovskih, između stanica Trebješica i Mosta iznad Male rijeke, na dionici pruge koja se spušta ka Jadranskome moru. Spust pruge na tih 14 km iznosi oko 266 m. Veliki dio ove trase je i u mjerodavnom nagibu od 25 ‰, a preko 85% dionice čine inženjerski objekti: tuneli, vijadukti, mostovi.

Najveći i najteži poslovi u probijanju pruge kroz nepristupačni teren crnogorskih planina odrađeni su upravo na Lutovskoj gredi. Pritom, najteži posao, a to je bilo sâmo probijanje strme kamene litice, nije odrađen moćnim građevinskim mašinama, već su to obavila šestorica samoukih minera iz okolnih krajeva Morače i Rovaca. 
Upravo su oni zaslužni da je ova dionica ostala zapamćena po činjenici da je na njezinoj izgradnji izvedeno najveće miniranje ikada u ovom dijelu Europe, gdje je istovremeno aktivirano oko 19 t eksploziva, od čega je 15 t eksploziva aktivirano u visokim stijenama kanjona, a 4 t eksploziva u podnožju. Miniranje su ti radnici obavili 28.8.1968. godine, za što im je bilo potrebno nepunih 18 dana pripreme. Oni su do tada gotovo 15 t eksploziva smjestili unutar visokih stijena kanjona rijeke Morače, kopajući tunele i gradeći komoru za postavljanje eksploziva, dok je materijal od probijanja stijena iznošen iz komore na koljenima. Eksploziv je spuštan konopima u komoru, koja je nakon toga zatvorena i zabetonirana. Miner je zapalio eksploziv i strčao sa strmih litica kanjona ka dnu rijeke Morače na cestu, nakon čega je eksploziv aktiviran, te se oko 30.000 metara kubnih stjenskog materijala survalo u rijeku Moraču.

​IZVOR  Vozovi i železnička infrastruktura (post), 18.1.2024.

Lutovska greda
Izvor: Željeznička struktura Crne Gore

Trebješica
KOORDINATE ŽELJ. STANICA TREBJEŠICA 42.6859,19.4756

13.2.2012. Pripadnici avio-helikopterske jedinice Ministarstva unutarnjih poslova i piloti Vojske Crne Gore evakuirali su, uprkos vjetru i lošoj vidljivosti, oko 50 putnika i 26 specijalaca, koji su zbog nevremena i sniježnih lavina tri dana bili zarobljeni u vlaku na stanici Trebješica između Kolašina i Podgorice.

Đurđevina

Raičevina

Bare

U godini 2025. u selu Bare i dalje opstaje škola. To je područno odjeljenje Osnovne škole manastir Morača "Mojsije Stevanović" koje je otvoreno 1948. godine. Jedino je koje još radi, dok je ostalih sedam zatvoreno. Ovdje jedan učitelj, Nemanja Bojić, radi sa dvoje đaka, bratom i sestrom Nađom i Nebojšom Danilovićem. 2026. godine, očekuje se još jedan đak, njihov najmlađi brat.
  
Sela Bare, Raičevina i Đurđevina zajedno imaju oko 170 stanovnika prema poslednjem popisu, od kojih je je samo stotinjak stalno nastanjeno. Ljudi odlaze, iako je ovdje klima blaga i uspijevaju gotovo svo voće i povrće, a i snijega nema kao prije. No, prometna povezanost je slaba.

PROČITAJ VIŠE  
Sanja Tomović: ​RTCG u selu Bare: Jedna sijalica, dva đaka i učitelj koji ne odustaje. RTCG, 26.5.2025.

• Opis. Na vrhu planinarskog vijenca iznad Kolašina, gdje putevi vode ka prirodi, ali sve ređe ka ljudima, opstaje jedna škola. Područno odjeljenje Osnovne škole manastir Morača "Mojsije Stevanović" u selu Bare, jedino je koje još radi, ostalih sedam je zatvoreno. Ovdje ne zvoni školsko zvono za mnoštvo učenika. Ovdje, se znanje prenosi šapatom od učitelja do dvoje đaka. I ljubavlju ogromnom, svakodnevnom i tihom. Nađa i Nebojša Danilović, brat i sestra, jedini su đaci.

OSTRVICA (OSTROVICA) (1768 m)

PROČITAJ VIŠE
GAJEVIĆ, Jasna: Čas iz geografije na vrhu Ostrovica (Ostrvica). Jasnina putovanja, 5.8.2016.
POPOVIĆ, Predrag: ​Ostrvica 1.768 mnm. Vrhovi Crne Gore, 3.8.2016.
​FOTO GALERIJA Ostrvica - Memorijal Andrej Tomović, planinarska društva "Bjelasica" i "Komovi", 30.10.2011.

Powered by Wikiloc

Željeznička stanica - Ostrovica

Lugovi

25.5.1897. U Lugovima kod Kolašina rođen je Radosav Medenica, germanist, književni kritičar, prevoditelj i pisac udžbenika i jedan od pokretača časopisa "Istorijski zapisi".

Mateševo

11.12.1944.
Poslije osmosatne oštre borbe na liniji Kotić - s. Jasen - Ostrovica protiv jedinica 5. proleterske i 9. crnogorske udarne brigade 3. udarne divizije NOVJ, snage njemačke 297. pješadijske divizije zauzele selo Mateševo (kod Kolašina). Prema vlastitom priznanju, neprijatelj je imao 38 vojnika izbačenih iz stroja, a gubici 5. i 9. brigade bili su 5 mrtvih i 12 ranjenih boraca.