Planine sjeverozapadne Srbje
Država: Srbija
Najviši vrh: Mali Povlen, Povlen, Srbija (1347 m)
|
OpisPLANINE SJEVEROZAPADNE SRBIJE (u literaturi se nazivaju također i planinama Zapadne Srbije*) odn. Podrinjsko-valjevske planine, vijenac su nižih planina koje se nalaze sjeverno od toka rijeke Zapadne Morave, zapadno od rijeke Kolubare i istočno od Drine. Sjeverni obronci ovih brda stupnjevito se spuštaju prema Panonskoj nizini i Posavini na sjeveru.
Glavni vijenac ovih brda počinje na području grada Loznice i proteže se u širokom luku u smjeru istoka i jugoistoka prema području grada Čačka i dolini gornjeg toka rijeke Ljig. Ove su planine prirodni nastavak planine Majevice u sjeveroistočnoj Bosni, od koje su međusobno razdvojene prodorom rijeke Drine prema sjeveru (prema rijeci Savi). Glavni se vijenac dijeli u dvije veće planinske grupe:
Pored njih, ovdje je i više rubnih planina (Dobrotinska planina, Jelova gora, Subjel, Kablar), na jugu i jugoistoku, prema grupi starovlaških planina. Podrinjske planine (Podrinske pl.)
Valjevske planine
Ove planine pripadaju tzv. rudonosnim (rudnim) planinama Dinarskog gorja - za razliku od najvećeg broja dinarskih planina koje su građene od karbonatnih vapnenaca i dolomita te su kao takve siromašne rudama. U skladu s time, one su dio veće tzv. skupine rudnih i flišnih planina Srbije koje se protežu od Save na sjeveru do Đetinje na jugu i od Drine na zapadu do Kolubare, Ljiga i Dičine na istoku, gdje Podrinjske i Valjevske planine: Gučevo, Boranja, Sokolske planine, Povlen, Maljen i Suvobor, spadaju u grupu rudnih planina, dok u grupi flišnih planina pripadaju peripanonski, odn. pred-dinarski Cer, Iverak i Vlašić. Taj flišni ogranak Podrinjsko-valjevskih planina - a radi se o tzv. peripanonskim, odn. pred-dinarskim planinama - pruža se dalje prema sjeveru, prema savskoj ravnici, i pritom se uzdiže u tri niske planine odn. brda (zbog njihove male visine više se ne može govoriti o planinama), od kojih je primjerice Cer planina geološki starija od planina Dinarskog gorja, međutim u neposrednom je doticaju i okruženju s planinama i brdima nastalima prilikom izdizanja ostalih dinarskih planina. _________ *Treba spomenuti kako naziv Zapadna Srbija već nosi velika i turistička regija koja obuhvaća područje Republike Srbije od Bajine Bašte na jug sve do granice s Crnom Gorom te Kosovom i obuhvaća općine Užice, Bajina Bašta, Čajetina, Nova Varoš, Prijepolje, Priboj, Sjenica, Kosjerić, Požega, Arilje i Ivanjica. Ime
Planinska greda koja se pruža od gornjeg Ljiga do donje Drine i duž južnog oboda Panonskog bazena različito se naziva u geografskoj literaturi. Tako je Radenko Lazarević zove Valjevske planine, Dragan Rodić Podrinjske planine, a Jovan Marković Valjevske ili Gornjokolubarske planine. Jedino ih je Jovan Cvijić nazvao Podrinjsko-valjevske planine i to s pravom, jer se protežu kroz donje Podrinje i po južnom zaleđu Valjeva. Stoga treba upotrebljavati samo taj naziv.
IZVOR Milorad Vasović: Podrinjsko Valjevske planine. Beograd, 2003 |
U SURADNJI S: VIA DINARICA
Oglašavajte ovdje:
|
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS
Zemljopisni položaj
Podrinjsko-Valjevske planine prostiru se u dijelovima sjeverozapadne i središnje Srbije. One tvore razvođe između porječja Kolubare i Jadra na sjeveru, Drine na jugozapadu i Zapadne Morave na jugu. Središnji gravitacijski centar ovoga brdsko-planinskog prostora je grad Valjevo i Valjevski kraj, na koji se nadovezuju krajevi donje i gornje Kolubare, Tamnave, Posavine i Pocerine, koji su otvoreni prema peripanonskim krajevima, Loznici, Šapcu, a naročito Beogradu, udaljenom oko 100 kilometara. Prema jugu njihova podgorina doseže razvijene gospodarske regije u prostranoj Čačansko-kraljevačkoj kotlini, kao i krajeve oko toka Zapadne Morave, Skrapeža i Đetinje (Sevojno, Užice, Požega, Kosjerić).
Rubovima Podrinjsko-Valjevskih planina prolaze važni cestovni i željeznički prometni koridori: na istoku ibarski koridor, koji povezuje Beograd sa Šumadijom, zapadnom Srbijom i Crnom Gorom, na jugu je zapadno-moravska cestovno-željeznička magistrala; na zapadu prolazi cesta uz rijeku Drinu.
Preko Valjevskih planina prolazi važna željeznička pruga Beograd - Bar, koja od Valjeva vodi prema jug i izlazi na Požegu, važno cestovno-željezničko čvorište zapadne Srbije.
Rubovima Podrinjsko-Valjevskih planina prolaze važni cestovni i željeznički prometni koridori: na istoku ibarski koridor, koji povezuje Beograd sa Šumadijom, zapadnom Srbijom i Crnom Gorom, na jugu je zapadno-moravska cestovno-željeznička magistrala; na zapadu prolazi cesta uz rijeku Drinu.
Preko Valjevskih planina prolazi važna željeznička pruga Beograd - Bar, koja od Valjeva vodi prema jug i izlazi na Požegu, važno cestovno-željezničko čvorište zapadne Srbije.
Reljef
Zemljopisna obilježja
Podrinjsko-Valjevske planine predstavljaju završni masiv Dinarskog planinskog sustava u sjeverozapadnoj Srbiji, smješten duž južnog oboda Panonskog bazena. One čine najdužu prirodnu gredu u Srbiji, približno usporedničkog pružanja, dugu 117 km. Zajedno s Rudnikom do kojeg dopiru, one čine gredu dugu 142 km, položenu tako, da ona presijeca i prirodno "štiti" prostor Srbije od Drine do Jasenice, između ostalog, smanjuje utjecaj hladnih vjetrova sa sjevera i toplih s juga.
Ova planinska greda je relativno male širine: na krajnjem istočnom dijelu (Suvobor) široka je oko 5,5 km a u krajnjem sjeverozapadnom dijelu oko 12 km. Na profilu Medvednik - Jablanik - Povlen široka je oko 20 km, između Pecke i Ljubovije 17,5 km, a između Kostajnika i Malog Zvornika 15,5 km. Najveću širinu dostižu na pravcu Valjevo - Kosjerić (oko 30 km). Iako dugačka i prostrana, ta greda je neznatne visine jer doseže samo do 1343 m (Mali Povlen). Tjeme grede je prilično zaravnjeno erozivno-denudacijskim procesima većim dijelom pretvoreno u "bilo" i ima obilježje površi prosječne visine oko 600 m s koje se uzdižu najviši vrhovi.
Vijenac Podrinjskih planina počinje na sjeverozapadu Gučevom (779 m), i nastavlja se prema jugu-jugoistoku Boranjom (856 m) i Jagodnjom te zatim skreće u smjeru istoka preko Sokolske planine (917 m) do Gvozdačkih stena. U nastavku, na dužini od preko 50-ak kilometara, proteže se vijenac Valjevskih planina ("Valjevska greda"), koji ima smjer pružanja zapad-sjeverozapad-istok-jugoistok. Vijenac iznad Ljubovije počinje Bobijom (1272 m) preko Medvednika (1247 m), Jablanika (1274 m), masiva Povlena (1346 m), Magleša (861 m), Bukovika (895 m) i Maljena (1103 m) i nastavlja se prema Suvoboru, Rajcu i Rudniku. Pored ovih vrhova ističu se još visovi: u sjeverozapadnom dijelu Tisovik (945 m) i Bare (976 m), a u jugoistočnom dijelu, Subjel (924 m) V. Kozomor (1007 m), Drenovački Kik (946 m) i Taorska Stena (1018 m).
Na krajnjem istoku, izvorišnim kracima rijeke Ljig - odnosno Nakučanskom presjedlinom Valjevske planine su odvojene od Rudnika. Unutrašnji, sjeverni dio luka Valjevskih planina zatvara bazen porječja Kolubare, a vanjski luk je u svom jugozapadnom dijelu eksponiran prema dolini Drine, i prema dolini Zapadne Morave - na jugu. U cjelini je ovaj prostor morfološki jako razveden. Valjevske planine se spuštaju prema sjeveroistoku (prema Valjevu i ravnici Kolubare) blago, nizom površi, mahom prostranih, koje tako tvore poznatu oblast Podgorinu.
Drugo i znatno važnije obilježje geografske specifičnosti ovih planina čini pitomost (plagost) krajolika, proistekla iz male nadmorske visine, pretežno blage disekcije (rasijecanja) terena, umjereno vlažne i blage i klime i prilično obilnih površinskih voda. Pitominu čine seoski atari prošarani šljivicima, malinjacima, jabučarima, njivama, pašnjacima i selima raspršenog tipa, koji na sjevernim padinama dopiru i do 800 m, a na južnim do 1000 m nadmorske visine. Iznad gornje granice seoskih naselja pitomina se nastavlja u guste šume, pretežno listopadne, prošarane prostranim pašnjacima i livadama. U Podrinjskom šumsko-privrednom području šume pokrivaju 78 553 ha, a travne površine 33 500 ha. Ovu pitominu samo mjestimično prekidaju ogoljeli vapnenački odsjeci u kanjonskim dolinama Sušice, Gradca, Ribnice, Trešnjice, u klisuri oko gornjeg Skrapeža i pojedinim dijelovima Sokolskih planina.
Ova planinska greda je relativno male širine: na krajnjem istočnom dijelu (Suvobor) široka je oko 5,5 km a u krajnjem sjeverozapadnom dijelu oko 12 km. Na profilu Medvednik - Jablanik - Povlen široka je oko 20 km, između Pecke i Ljubovije 17,5 km, a između Kostajnika i Malog Zvornika 15,5 km. Najveću širinu dostižu na pravcu Valjevo - Kosjerić (oko 30 km). Iako dugačka i prostrana, ta greda je neznatne visine jer doseže samo do 1343 m (Mali Povlen). Tjeme grede je prilično zaravnjeno erozivno-denudacijskim procesima većim dijelom pretvoreno u "bilo" i ima obilježje površi prosječne visine oko 600 m s koje se uzdižu najviši vrhovi.
Vijenac Podrinjskih planina počinje na sjeverozapadu Gučevom (779 m), i nastavlja se prema jugu-jugoistoku Boranjom (856 m) i Jagodnjom te zatim skreće u smjeru istoka preko Sokolske planine (917 m) do Gvozdačkih stena. U nastavku, na dužini od preko 50-ak kilometara, proteže se vijenac Valjevskih planina ("Valjevska greda"), koji ima smjer pružanja zapad-sjeverozapad-istok-jugoistok. Vijenac iznad Ljubovije počinje Bobijom (1272 m) preko Medvednika (1247 m), Jablanika (1274 m), masiva Povlena (1346 m), Magleša (861 m), Bukovika (895 m) i Maljena (1103 m) i nastavlja se prema Suvoboru, Rajcu i Rudniku. Pored ovih vrhova ističu se još visovi: u sjeverozapadnom dijelu Tisovik (945 m) i Bare (976 m), a u jugoistočnom dijelu, Subjel (924 m) V. Kozomor (1007 m), Drenovački Kik (946 m) i Taorska Stena (1018 m).
Na krajnjem istoku, izvorišnim kracima rijeke Ljig - odnosno Nakučanskom presjedlinom Valjevske planine su odvojene od Rudnika. Unutrašnji, sjeverni dio luka Valjevskih planina zatvara bazen porječja Kolubare, a vanjski luk je u svom jugozapadnom dijelu eksponiran prema dolini Drine, i prema dolini Zapadne Morave - na jugu. U cjelini je ovaj prostor morfološki jako razveden. Valjevske planine se spuštaju prema sjeveroistoku (prema Valjevu i ravnici Kolubare) blago, nizom površi, mahom prostranih, koje tako tvore poznatu oblast Podgorinu.
Drugo i znatno važnije obilježje geografske specifičnosti ovih planina čini pitomost (plagost) krajolika, proistekla iz male nadmorske visine, pretežno blage disekcije (rasijecanja) terena, umjereno vlažne i blage i klime i prilično obilnih površinskih voda. Pitominu čine seoski atari prošarani šljivicima, malinjacima, jabučarima, njivama, pašnjacima i selima raspršenog tipa, koji na sjevernim padinama dopiru i do 800 m, a na južnim do 1000 m nadmorske visine. Iznad gornje granice seoskih naselja pitomina se nastavlja u guste šume, pretežno listopadne, prošarane prostranim pašnjacima i livadama. U Podrinjskom šumsko-privrednom području šume pokrivaju 78 553 ha, a travne površine 33 500 ha. Ovu pitominu samo mjestimično prekidaju ogoljeli vapnenački odsjeci u kanjonskim dolinama Sušice, Gradca, Ribnice, Trešnjice, u klisuri oko gornjeg Skrapeža i pojedinim dijelovima Sokolskih planina.
Podgorina Podrinjsko-valjevskih planina.
- Sjeveroistočna podgorina je većim dijelom vrlo široka (Podgorina, Rađevina, sjeverno podnožje Maljena i Suvobora), donekle prisojna, jer je blago nagnuta prema sjeveroistoku. Sjeveroistočna podgorina je naseljenija od jugozapadne jer su dolinama Kolubare, Jadra, Gradca i dolinama njihovih pritoka izgrađene prometnice prema Beogradu, Loznici, a naročto prema Valjevu.
- Jugozapadna podgorina od Zvornika do Skrapeža je uska, stješnjena između planina i Drine, nagnuta prema ovoj rijeci i ka jugozapadu, pa je u cjelini prisojna, što pogoduje nizu prirodnih procesa i životu ljudi. Planinski vijenci su ovdje posdječeni nizom krathih rječica strmog pada.
- Podgorina od Skrapeža do Drine je vrlo široka jer se teren stupnjevito spušta od Jablanika, Maljena, Povlena i Suvobora prema Kosjerićkoj i Požeškoj kotlini, sve do Zapadne Morave; nagnuta je prema jugu uslijed čega je u cjelini prisojna. Uz to na njoj gotovo i nema karbonatnih stijena pa se svuda javljaju izvori i potoci. Ovaj kraj nosi i stari naziv Crna Gora. Podgorina Valjevskih planina je u ovome dijelu prohodnija, privredno razvijenja i naseljenija.
Geološka građa
Valjevske planine kao dio jedinstvenog vijenca s Podrinjskim planinama imaju veoma raznovrsnu i strukturno tektonski složenu geološku građu. U zoni valjevskog vijenca izdvojene su tri veće tektonske jedinice, Drinski antiklinorijum na jugu, zatim mezozojski kompleks rasjeda i kraljušti u središnjem dijelu planinskog vijenca i Jadarska paleozojska oblast na sjeveru. Najstarije stijene na ovom dijelu terena pripadaju kompleksima pješčenjaka i škriljevca paleozojske starosti u Drinskoj oblasti, s tipičnom kraljušastom građom. Stijene paleozoika takođe su rasprostranjene i u Jadarskoj oblasti i u njima prevladavaju pješčenjačko-škriljaste serije i fosilonosni vapnanci devona. U slivu Jadra i Kolubare prisutne su karbonatne stijene mezozojske starosti.
Predjel Medvednik-Lelići-Baćevci. Između Jadarske i Drinske oblasti duž centralnog vijenca valjevskih planina pruža se izdužena zona mezozojskih kompleksa stijena, sedimentnih tvorevina, vulkanogeno sedimentnih stena, dijabaz rožnačke formacije, bazita, ultrabazita i drugih raznovrsnih stijena.
Predjel Medvednik-Lelići-Baćevci. Između Jadarske i Drinske oblasti duž centralnog vijenca valjevskih planina pruža se izdužena zona mezozojskih kompleksa stijena, sedimentnih tvorevina, vulkanogeno sedimentnih stena, dijabaz rožnačke formacije, bazita, ultrabazita i drugih raznovrsnih stijena.
Rudno i mineralno bogatstvo
U širem području Vaijevskih i Podrinjskih planina poznate su pojave korisnih ruda i ostaci rudarskih aktivnosti još iz doba Rimljana. Na Tisoviku i Torničkoj Bobiji nalaze se ležišta olovno cinkove rude. U Rebelju i Orahovačkoj planini i Novakovićima ima pojava bakra. Ruda žive cinabarit nađena je u Dragodolu i Staninoj reci, a antimona u Brezovici i na Crvenim stenama. Magnezita ima na Maljenu kod sela Rosića i Skakavaca. Nalazišta kvalitetnog ukrasnog kamena gabra zelene i crne boje zabilježena su u zoni Ražane i Rogačice. Zanimljive su i pojave kvalitetnog vapnenca rumenkaste nijanse oko Kosjerića. Rudarska aktivnost u ovim krajevima bila je značajna u srednjem vijeku u vrijeme snažnih srpskih država i trgovine sa Dubrovnikom i Europom. Poslije turskih osvajanja rudarstvo je slabilo ili sasvim prestajalo. Zanimljva je povremena obnova topljenja olovne rude u seoskoj radinosti za proizvodnju olovnih kuršuma u vrijeme ustanaka i pobuna za oslobađanje ovih krajeva od Turaka. Suvremeno rudarstvo krajem 20. stoljeća je oslabilo i danas ima uglavnom lokalni značaj.
U širem području Vaijevskih i Podrinjskih planina poznate su pojave korisnih ruda i ostaci rudarskih aktivnosti još iz doba Rimljana. Na Tisoviku i Torničkoj Bobiji nalaze se ležišta olovno cinkove rude. U Rebelju i Orahovačkoj planini i Novakovićima ima pojava bakra. Ruda žive cinabarit nađena je u Dragodolu i Staninoj reci, a antimona u Brezovici i na Crvenim stenama. Magnezita ima na Maljenu kod sela Rosića i Skakavaca. Nalazišta kvalitetnog ukrasnog kamena gabra zelene i crne boje zabilježena su u zoni Ražane i Rogačice. Zanimljive su i pojave kvalitetnog vapnenca rumenkaste nijanse oko Kosjerića. Rudarska aktivnost u ovim krajevima bila je značajna u srednjem vijeku u vrijeme snažnih srpskih država i trgovine sa Dubrovnikom i Europom. Poslije turskih osvajanja rudarstvo je slabilo ili sasvim prestajalo. Zanimljva je povremena obnova topljenja olovne rude u seoskoj radinosti za proizvodnju olovnih kuršuma u vrijeme ustanaka i pobuna za oslobađanje ovih krajeva od Turaka. Suvremeno rudarstvo krajem 20. stoljeća je oslabilo i danas ima uglavnom lokalni značaj.
|
Valjevski kras
Ponikva (vrtača) u Lelićkom Krasu, na području naselja Lelić. |
Valjevski kras
Valjevske planine obilježava raznovrsnost njihova reljefa. Tako se, u velikom dijelu područja njihova rasprostiranja, u kompleksima vapnenačkih i dolomitnih stijena trijaske starosti, razvio krški reljef, poznatiji i kao Valjevski kras.
Valjevski kras prostire se na površini od oko 320 km2, pretežno kompaktno u porječjima rijeka Jablanice; Graca i Ribnice, s manjim "otocima" vapnenca na Medvedniku, Povlenu, Orlovcu i dr. U reljefu Valjevskog krasa dominantnu ulogu imaju površi i riječne doline (kanjoni i klisure), a zatim površinski i podzemni krški reljefni oblici kao oblici mikroreljefa.
RIJEČNE DOLINE VALJEVSKOG KRASA
Riječne doline, kanjonskog tipa, dijele Valjevski kras u nekoliko sekundarnih cjelina: Brezovački, Lelićki, Bačevački i Lepenički kras. One su orijentrsane u smjeru pravcu jug-sever.
Pred snažnim krškim procesom razaranja vapnenačkih stijena u Valjevskom krasu očuvala su se samo tri vodotoka i to alogena (stalni tok): Sušica, Gradac i Ribnica.
Sve tri su izgradile duboke i uzane kanjone.
POVRŠINSKI KRŠKI RELJEFNI OBLICI
Površinski oblici prisutni su na čitavom prostoru Vaijevskog krasa. Ističu se: škrape, vrtače, uvale, suhe (suve) doline i slijepe doline.
U Valjevskom krasu su rijetke krške goleti, s izuzetkom na strim kanjonskim stranama, jer Valjevski kras pripada tipu tzv. pokrivenog krša, odn. zelenog krša.
PODZEMNI KRŠKI RELJEFNI OBLICI
Podzemni krški oblici su brojni i tipični za Valjevski kras. Zastupljene su pećine, jame i ponori
Valjevski kras prostire se na površini od oko 320 km2, pretežno kompaktno u porječjima rijeka Jablanice; Graca i Ribnice, s manjim "otocima" vapnenca na Medvedniku, Povlenu, Orlovcu i dr. U reljefu Valjevskog krasa dominantnu ulogu imaju površi i riječne doline (kanjoni i klisure), a zatim površinski i podzemni krški reljefni oblici kao oblici mikroreljefa.
RIJEČNE DOLINE VALJEVSKOG KRASA
Riječne doline, kanjonskog tipa, dijele Valjevski kras u nekoliko sekundarnih cjelina: Brezovački, Lelićki, Bačevački i Lepenički kras. One su orijentrsane u smjeru pravcu jug-sever.
Pred snažnim krškim procesom razaranja vapnenačkih stijena u Valjevskom krasu očuvala su se samo tri vodotoka i to alogena (stalni tok): Sušica, Gradac i Ribnica.
Sve tri su izgradile duboke i uzane kanjone.
- Sušica je desna pritoka Jablanice, od koje, nakon spajanja s Obnicom, nastaje Kolubara. Na potezu kroz trijaske vapnence, Sušica je izgradila najtipičniji kanjon Valjevskog krasa. Njegova dužina iznosi 6.750 m, dubina 200-300 m, a najmanja širina 1,5-2,0 m. Na nizvodom dijelu, dolina se značajno širi, a blizu ušća prelazi u kratku sutjesku.
- Gradac je desna pritoka Kolubare, alogeni vodotok, koji dobiva vodu iz nekrških slivova Zabave i Bukovske reke. Kanjon Gradca je dugačak 22,7 km, dubok 150-300 m, dok mu se minimalna širina kreće od 5-20 m. Mjestimice se javljaju erozivna proširenja, u manje otpornim stjenskim masama.
- Ribnica je desna pritoka Kolubare, alogeni tok, koja nastaje spajanjem Manastirice i Paklešice. Dolina Ribnice nije izrazito kanjonska, već se sastoji od kanjonskih i klisuratskih dijelova, a mjestimice i erozivnih proširenja, ali u višem, starijem delu dolinskog sustava. Dužina Ribničke klisure-kanjona, od sastavaka Paklješnice i Manastirice do sela Paštrić (nizvodno od brane), iznosi 10.250 m.
POVRŠINSKI KRŠKI RELJEFNI OBLICI
Površinski oblici prisutni su na čitavom prostoru Vaijevskog krasa. Ističu se: škrape, vrtače, uvale, suhe (suve) doline i slijepe doline.
U Valjevskom krasu su rijetke krške goleti, s izuzetkom na strim kanjonskim stranama, jer Valjevski kras pripada tipu tzv. pokrivenog krša, odn. zelenog krša.
- Škrape se mogu vidjeti samo na ograničenim lokalitetima krških goleti i nisu tipični oblici Valjevskog krasa.
- Dominantni oblici Valjevskog krasa su vrtače (ponikve). Prisutne su na svim krškim površinama, iznad dubokih kanjonskih dolina. Različitog su oblika i dimenzija. Promjeri vrtača dostižu više stotina metara, a dubine više desetaka metara. Pokrivene su zemljišnim slojem, obrasle samoniklom vegetacijom ili se obrađuju.
- Uvale su rjeđa pojava Valjevskog krasa.
- U Valjevskom krasu nema krških polja, ali su izrazite tzv. "suve” doline i "slepe" doline.
PODZEMNI KRŠKI RELJEFNI OBLICI
Podzemni krški oblici su brojni i tipični za Valjevski kras. Zastupljene su pećine, jame i ponori
- Pećine (špilje) su znatno brojnije od jama. Najčešće se nalaze na kanjonskim stranama Sušice, Gradca, Jablanice i Ribnice. Prevladavaju kratke pećine, izuzev nekoliko dužih.
- Jame se javljaju na krakim površima, izvan kanjonskih dolina, obično na dnu vrtača ili po dnu suvih dolina.
- Ponori su stalno ili periodično aktivne jame. Nalaze se u riječnim koritima i na kraju slepih dolina.
Vrtače u Lelićkom krasu
VAŽNIJE PEĆINE I JAME VALJEVSKOG KRASA
Valjevski kras je najkompletnije istražena krška cjelina u reljefu Srbije. Tome je najviše doprinijela Speleološka grupa Društva istraživača: "Vladimir Mandić-Manda" iz Valjeva. Sustavna speleološka istraživanja trajala su od 1976.-1979. godine, pod stručnim vodstvom dr Radenka Lazarevića. Tom je prilikom istraženo ili locirano 195 speleoloških objekata: 133 pećine i 62 jame, odnosno 15 ponora.
Istraživanja Valjevskog krasa, pored znanstvenog, imaju i veliki privredni značaj, pre svega, vodoopskrbu zbog čestog poniranja vode u krako podzemlje.
Valjevski kras je najkompletnije istražena krška cjelina u reljefu Srbije. Tome je najviše doprinijela Speleološka grupa Društva istraživača: "Vladimir Mandić-Manda" iz Valjeva. Sustavna speleološka istraživanja trajala su od 1976.-1979. godine, pod stručnim vodstvom dr Radenka Lazarevića. Tom je prilikom istraženo ili locirano 195 speleoloških objekata: 133 pećine i 62 jame, odnosno 15 ponora.
Istraživanja Valjevskog krasa, pored znanstvenog, imaju i veliki privredni značaj, pre svega, vodoopskrbu zbog čestog poniranja vode u krako podzemlje.
- Degurićka pećina se nalazi s desne strane Gradca, u selu Deguriću, oko 150 m uzvodno od male hidrocentrale, na visini od 216 m. Pećinu je djelomično istraživao B. P. Jovanović (1956.). Ulaz je širok 5,5 m, a visok 3,0 m. Glavni kanal ima 6 sifonskih jezera. Ukupna dužina pećine iznosi 1.507 m.
- Dragov ponor-jama se nalazi u vrhu suve doline, koja se završava nad kanjonom Sušice, kod Donje Leskovice, na visini od 646 m. Ime je dobila po Dragu, koji je upao u jamu, mada mještani vjeruju da ga odvukle "nečastive sile". Dragov ponor je dubok 183,0 m. Sa dubinom jezera, ukupna dubina iznosi 200 m, što odgovara apsolutnoj visini od 446 m koja je slična visini korita Sušice.
- Ribnička pećina, nalazi se s lijeve strane rijeke Ribnice, preko puta crkve. Pećina leži u podnožju krške litice, na razini velikih voda Ribnice, koja plavi ulazni dio. Izgrađena je u krednim vapnencime. Pored glavne pećine, na litici (krškom obluku) iznad nje, postoje četiri kratke pećine, kao i više plitkih potkapina. Pećinski pod prekriven je glinom i ostalim riječnim nanosom, kao i guanom šišmiša. Ukupna dužina pećinskih kanala Ribničke pećine iznosi 123,0 m, a površina 1.130,0 m2. To je najveći podzemni prostor u dolini Ribnice. Osim toga, to je jedina pećina koja ima stalni tok.
- Petnićka pećina se nalazi 7,5 km jugoistočno od Valjeva, kod sela Petnica. U sjevernom podnožju brda Osoj, postoje dva otvora, od kojih je niži primjetan iz velike daljine, dok je viši otvor skriven u šumi. U narodu se to zvalo Velika i Mala pećina, ali je R. Lazarević (1988.), dao nove nazive: Donja i Gornja pećina, Velika pećina je u stvari potkapina, a Mala pećina je glavna Petnićka pećina. Pećinu su istraživali: J. Cvijić (1893. i 1911.), B. P Jovanović (1949.), J. B. Petrović (1967.), Speleološka grupa iz Valjeva (1979.) i R. Lazarević (1984.-1985.). Pećina je izgrađena u vapenencima ladinskog kata srednjeg trijasa. Petnička pećina je razgranatog tipa, tj. sastoji se iz više cjelina: dvorana, suženja i pećinskih kanala. Ukupna dužina sistema Petničke pećine iznosi 380,0 m a površina 3.393,5 m2. Pećina je od 1988. godine do 1990. godine uređena za turističke posete. Ukupna dužine turističke staze u pećini iznosi oko 550 m. Petnička pećina je značajan arheološki objekt, jedan od rijetkih, u kojem su arheološka istraživanja starija od 100 godina. Najobimnija istraživanja organizirao je N. Milošević (1969.-1970.). Utvrđeno je da je pećina bila stanište paleolitskog čovjeka.
- Pećina Plandište je ponorska pećina. Nalazi se u selu Golubac, u podnožju vapnenačke grede Jezdinac (469 m), u zaseoku Mitrovići, na visini od 370 m. Leži u zapadnom dijelu prekraške doline, koja je vjerojatno bila hidrografski vezana za sliv Jazine. Kroz pećinu protječe ponornica Plandište. U istoj udolini, nalaze se ponori još nekoliko ponornica. U septembru/rujnu 1979. godine, voda je "provalila" najniži ponor i to je iskoristila Speleološka grupa iz Valjeva i istražila do tada najdužu pećinu Valjevskog krasa. Ukupna dužna glavnog pećinskog kanala iznosi 524,0 m, a svih pećinskih kanala 986,0 m.
Planinski vijenci, planine, vrhovi
Podrinjske planine, karta
Detalj stare topografske karte, izvornog mjerila 1:300.000 
Valjevske planine, karta
Detalj stare topografske karte, izvornog mjerila 1:300.000 
Krajolik između Valjeva i Bajine Bašte
|
| ||||||||||||
Vode (Hidrografija)
Hidrografska mreža Podrinjsko-Valjevskih planina znatno je razgranata i glavnim vijencem razvedena na Drinski, Zapadnomoravski i Kolubarski sliv. Najveća rijeka je Drina koja drenira jugozapadne padine (rijeke: Rogačica i Trešnjica). Rijeka Kolubara drenira vode na sjeveroistočnom dijelu masiva. Kolubara nastaje od rijeka Obnice i Jablanice, s utokom rijeke Gradac kod Valjeva. Sjeverne padine planina drenira izvorišni dio rijeke Jadar, a krajnje jugoistočne dijelove rijeka Skrapež, koja otječe prema Požeškoj kotlini i Zapadnoj Moravi.
Klima
Planinska greda Podrinjsko/valjevskih planina umanjuje utjecaj hladnih vjetrova sa sjevera i toplih s juga, te tako omogućava povećavanje količina padalina i pojavu brojnih tokova čiste planinske vode koji natapaju Podgorinu, Rađevinu, Jadar, gornju Kolubaru i Šumadiju na severnoj, odnosno Azbukovicu i Užičku Crnu Goru na južnoj strani.
PRIRODA
Biljni svijet
Prirodna osnova vegetacije. Podrinjsko-valjevske planine većim dijelom izgrađene od nekarbonatnih stijena, zbog čega su manje krševite a više zaobljene i blago disecirane, bogatije vodom, većim dijelom pokrivene plodnim glinovitim zastorom, obrasle bujnim šumama i pašnjacima. Ove prirodne pogodnosti za živi svijet nisu podjednake na svakoj od ovih planina, ali ipak dominiraju na njima.
Zaštita prirode i ekologija
Zaštićena prirodna baština
Valjevske planine na području od Rajca, Suvobora, preko Maljena Divčibara do Povlena i Medvednika predviđene su za stavljanje pod zaštitu zbog brojnih prirodiih vrijednosti, pejzažne, geomorfološke, geološke i biološke raznovrsnosti. Ove vrijednosti grade jedinstvene predjele sačuvanog prirodnog, kulturno-povijesnog i urbanog naslijeđa.
Kategorije zaštite:
|
PREDELI IZUZETNIH ODLIKA U VALJEVSKIM PLANINAMA
Rijeka Gradac. Gradac, pritoka Kolubare teče valjevskom Podgorinom i na prostoru Lelićkog, odnosno Valjevskog krasa usijeca duboku klisurastu kanjonsku dolinu u dužini oko 23 kilometara. Reljef ove klisure obilježavaju uklješteni meandri s naizmjeničnim meandarskim rtovima, visine do 60 metara. U nekim dijelovima dno kanjona široko je svega 5-10 metara; dubina klisure iznosi od 150-300 metara. Dinamiku predjela obogaćuju "suve doline" s vrtačama, zatim duboke i kratke dolinice bočnih pritoka, brojne pećine, jame, ponori, bistra vrela i u riječnom dnu šljunčane aluvijalne terase i stjenovite kaskade preko kojih se prelijeva riječni tok. Obale rijeke Gradac obrasle su žbunastim zajednicama sive vrbe, rakite, sive jove, mješovitim šumama i šibljacima hrastova, graba i gloga i dr. Životinjski svijet klisure je raznovrstan. U rijeci žive brojne vrste riba a u šumama i kamenjarima razne vrste ptica, i drugih životinja od kojih je zanimljiva vidra, riđa voluharica, i druge vrste. Značaju klisure doprinosi srednjovjekovni manastir Ćelije posvećen Svetom Arhangelu Mihajlu i drugi povijesni tragovi. REZERVATI PRIRODE U VALJEVSKIM PLANINAMA Klisura rijeke Trešnjice. Trešnjica izvire ispod jugozapadnih padina Povlena i nakon toka dugog 23 km ulijeva se u rijeku Drinu, nedaleko od Ljubovije. Neposredno prije ulijevanja u Drinu, Trešnjica je izdubila atraklivnu klisuru u vapnenačkom terenu duboku i do 500 m, dugu više kilometara. Klisura na pojedinim mjestima ima obilježja kanjona, posebno u zoni ušća rječice Tribuće u Trešnjicu. U naglašenom reljefu klisure sudjeluju i bočne pritoke Dubrašnice i Sušice sa strmim liticama, siparima i pećinskim otvorima. Rezervat Trešnjice obrastao je šumom i šikarom crnog graba, cera, kitnjaka, crnog bora, kleke i drugih i vrsta. U klisuri se gnijezde ptice grabljivice, suri orao, vetruška, jastreb kokošar, kobac, mišar. lpak, najveća znamenitost ove klisure je kolonija bjeloglavog supa koja je sve brojnija zahvaljujući organiziranoj zaštiti. Velika pleć - Vražji vir. Rezervat prirode "Velika pleć", veličine 29 ha nalazi se u gornjem toku rijeke Crne Kamenice na jugoistočnom dijelu masiva Maljena. U klisurastom koritu rijeke na mjestu zvanom "Vražji vir" nalazi se istoimeni vodopad. Stijene serpentinita ovog područja obrasle su mješovitim šumskim zajednicama. To su termofilne zajednice bijelog bora, breze, bukve, crnog bora, jarebika, balkanski hrast kitnjak, kao i brojne vrste niskog rastinja karakteristične za borove šume na serpentinitimqa. Nad šumama dominiraju stabla bijelog bora, visoka 20-25 metara. Zabalac. Rezervat se nalazi u izvorišnom dijelu Bele Kamenice, u dolini njene desne sastavnice, oko 2 km jugoistočno od vrha Kraljev sto na Maljenu. Rezervat obuhvaća 11 ha čiste sastojine breze, nastale poslije požara 1928. godine. Breza je prošarana pojedinačnim stablima bukve, jele, bijelog i crnog bora. Rezervat ima znanstveni i obrazovno edukaticni značaj, jer se u njemu može pratiti obnavljanje i prirodna sukcesija biljnih zajednica, prije svega razvoj breze kao pionirske vrste u osvajanju požarišta. Crna reka. Crna reka je strogi prirodni rezervat, površine oko 60 ha. Nalazi se oko izvorišta Crne reke (pritoke Bukovske reke) na lokalitetu Ljuti krš, sjeverno od divčibarske površi. Zaštita obuhvaća strme strane klisure Crne reke s razvodima njenih izvorišnih krakova koji su izraženo uzani stjenoviti grebeni. Rezervat je obrastao mješovitom šumskom sastojinom bijelog i crnog bora, breze, jele, hrasta kitnjaka, jarebike i drugih vrsta. Rezervat posjeduje posebne florističko-vegetacijske vrijednosti i atraktivne elemente reljefa. SPOMENICI PRIRODE U VALJEVSKIM PLANINAMA Spomenici prirode su: Ribnica: Ribnička pećina, Devet stabala lipe, selo Paštrić Hrast Lužnjak "Bankovića grm" (Mionica) Petnička pećina (selo Petnica kod Valjeva), Sva stabla oraha u gradu Valjevu. Pored ovih zaštićenih prirodnih dobara u Valjevskim planinama nalazi se više vrijednih lokaliteta i spomenika prirode čija je zaštita u pripremi. |
Pogled na Valjevske planine oduzima dah | Kanjon reke Sušice, Trešnjice i ? | Izazovi Avanturu
Datum objave: 23.8.2020. Proizvodnja: Izazovi Avanturu Opis: Pogled na Valjevske planine oduzima dah | Kanjon reke Sušice, Trešnjice i ? | Izazovi Avanturu Nova avantura je Radovana odvela u okolinu Valjeva, gde je rešio da poseti obližnje planine i vidikovce po kojima su one poznate. Prva na redu je bila planina Bobija, gde je Radovan obišao nekoliko vidikovca koji su dostupni ne samo planinarima, iskusnim kamperima ili drugim poznavacima prirode, već i reekreativcima. Dan je završen na samom vrhu planine, Tornička Bobija, a drugi dan je bio rezervisan za kanjone reka Sušice, Trešnjice i Dubrasnice. Finale dana je bila potraga za skrivenim vodopadom koji pravi reka Dubrašnica. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Naselja
Sjeveroistočna i sjeverna podgorina Podrinjsko-Valjevskih planina su znatno naseljenije i prometno bolje povezane. Ovdje se nalaze brojna naselja, među kojima su i najveći gradski centri ovog dijela Srbije (Valjevo, Loznica, Krupanj i Mionica), iako je južna podgorina ekološki i naseobinski vrednija jer je eksponirana suncu.
Povijesni pregled
20. stoljeće
PRVI SVJETSKI RAT
Dugačka greda Podrinjsko-valjevskih planina zatvara Panonski bazen s južne strane, pa stoga predstavljaju prvu prirodnu obrambenu kičmu, na koju se naiđe idući od Panonskog bazena prema središnjoj Srbiji, što se naročito pokazalo u Prvom svjetskom ratu, kada ih je srpski vojskovođa Živojii Mišić iskoristio kao oslonac za protunapad u čuvenoj Kolubarskoj bitci krajem 1914. godine.
Kulturno-povijesna baština
Manastir Ćelije. Sjeveroistočno od sela Lelića, u dolini rijeke Gradac nalazi se manastir Ćelije. Podignut je u 14. stoljeću i posvećen svetim arhangelima Mihajlu i Gavrilu. Jedan je od najljepše uređenih srpskih manastira. Kompleks obihvaća četiri konaka, crkvu, veliko zeleno dvorište s česmom. Među nadgrobnim spomenicima su i spomenici Aleksi Nenadoviću i dr Justinu Popoviću čije je prebivalište bilo u ovom manastiru. Ovde se nalazi i njegova spomen soba u kojoj je kao teolog i filozof, u isto vrijeme izgnanik, stvarao u blizini Nikolaja Velimirovića. Ćelije su ženski manastir u kome radi Ikonopisačka škola.
Manastir Pustinja. U blizini sela Poćuta, u gornjem toku rijeke Jablanice. pri dnu strme padine nalazi se manastir Pustinja. Manastir je građen u 13. i 14. stoljeću i posvećen je Vavedenju presvete Bogorodice, Okružen je gustom listopadnom šumom i njegovanim voćnjacima. U blizini izvire izvor Mlakovac, za koji u ovom kraju vjeruju da je pogodan za liječenje očiju.
Po narodnoj predaji, kraljevi Milutin i Dragutin sagradili su u isto vrijeme manastire: crkve Ćelije, Pustinju i Gračanicu.
Manastir Lelić. U selu Lelić od 1927.-1829. godine sagradio je crkvu na svojoj očevini Dragomir Velimirović sa sinom koji je bio jedino preživjelo dijete od devetoro koje je imao otac Dragomir. Taj sin bio je Nikolaj Velimirovć teolog, filozof, književnik, koji je napisao preko 20 knjiga i brojnih rasprava. Umro je 1956. godine u SAD u izgnanstvu iz socijalističke Jugoslavije, jer je između ostalog, bio i duhovni inspirator Ljotićeve fašističke organizacije ZBOR, i osnivač je desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma. Bio je sahranjen u hramu Svetog Save u Libertvilu. Njegove su mošti prenijete u Lelić 12.5.1991. godine. Lelićka crkva postala je mjesto hodočašća. Posvećena je svetom Preobraženju na koj dan se održava narodni sabor.
Manastir Pustinja. U blizini sela Poćuta, u gornjem toku rijeke Jablanice. pri dnu strme padine nalazi se manastir Pustinja. Manastir je građen u 13. i 14. stoljeću i posvećen je Vavedenju presvete Bogorodice, Okružen je gustom listopadnom šumom i njegovanim voćnjacima. U blizini izvire izvor Mlakovac, za koji u ovom kraju vjeruju da je pogodan za liječenje očiju.
Po narodnoj predaji, kraljevi Milutin i Dragutin sagradili su u isto vrijeme manastire: crkve Ćelije, Pustinju i Gračanicu.
Manastir Lelić. U selu Lelić od 1927.-1829. godine sagradio je crkvu na svojoj očevini Dragomir Velimirović sa sinom koji je bio jedino preživjelo dijete od devetoro koje je imao otac Dragomir. Taj sin bio je Nikolaj Velimirovć teolog, filozof, književnik, koji je napisao preko 20 knjiga i brojnih rasprava. Umro je 1956. godine u SAD u izgnanstvu iz socijalističke Jugoslavije, jer je između ostalog, bio i duhovni inspirator Ljotićeve fašističke organizacije ZBOR, i osnivač je desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma. Bio je sahranjen u hramu Svetog Save u Libertvilu. Njegove su mošti prenijete u Lelić 12.5.1991. godine. Lelićka crkva postala je mjesto hodočašća. Posvećena je svetom Preobraženju na koj dan se održava narodni sabor.
Narodna baština
Tradicionalni radovi, umijeća, vještine i obrti
Poljoprivredni radovi
Voćarstvo. Brdsko-planinski prostor Podrinjsko-Valjevskih planina obiluje šljivicima, u mjeri kakve nema nigdje u Srbiji. Štoviše, šljiva požegača iz ovog kraja smatra se za najkvalitetniju sortu šljive uopće. U jednom razdonlju šljivarstvo je došlo u krizu zbog napada "šarke", opasne biljne bolesti, no šljiva se opet vraća i sve više gaji po ovdašnjim selima.
Tijekom 1970-ih i 1990-ih godina znatno se razvio uzgoj malina. Ona je s vremenom zasjenila šljivu i sve druge voćke i brzo se proširila po sličnim brdsko-planinskim selima Srbije. Malina iz ovog kraja je, poput šljive, postala najkvalletnija na svijetu i vrlo je tražena.
Gljivarstvo i glivarenje. Valjevo s okolinom slovi za jedan od najčuvenijih centara gljivarstva na svijetu.
Tijekom 1970-ih i 1990-ih godina znatno se razvio uzgoj malina. Ona je s vremenom zasjenila šljivu i sve druge voćke i brzo se proširila po sličnim brdsko-planinskim selima Srbije. Malina iz ovog kraja je, poput šljive, postala najkvalletnija na svijetu i vrlo je tražena.
Gljivarstvo i glivarenje. Valjevo s okolinom slovi za jedan od najčuvenijih centara gljivarstva na svijetu.
Priče iz planine i o planini
Stara austro-ugarska karta područja
|
Valjevo, panorama Valjevskih planina
Autor: Atina Poslastičarnica Datum objave: 29.12.2009. Opis. Pogled na Valjevske planine (Suvobor, Maljen, Magleš, Povlen, Jablanik i Medvednik) iz Brangovića, 6 kilometara južno od centra Valjeva. Panorama širine 50 kilometara (od Rajca do Medvednika). |
IZVORI I LITERATURA
|
JEVREMOVIĆ, M. Živorad: Planine zapadne Srbije - s legendom. Beograd, 1953.
VUJIĆ, Milan: Antropogene turističke vrednosti Valjevskih planina. Članak. Srpsko geografsko društvo. Globus, broj 42. Beograd, 2017. str 93-106 (PDF)
|
Valjevske planine, planinarsko turistička karta
Mjerilo: 1 : 50 000 Dimenzije: 96 x 67 cm; Dimenzije preklopljene: 12 x 22 cm Opis: Na karti je prikazano područje Valjevskih planina s prirodnom i kulturnom baštinom i turističkim sadržajima. Na poleđini karte prikazane su fotografije s odgovarajućim tekstom na srpskom i engleskom jeziku. |
