|
|
Ekosustav
Ekosustav (biogeocenoza) (eko- + sustav), prirodna zajednica živih organizama i nežive prirode koji međusobno djeluju na jednome staništu, a izmjena je tvari među njima kružna. Ekosustav je funkcionalno jedinstvo životne zajednice (biocenoze) – koju čine biljke (fitocenoza) i životinje (zoocenoza) – i neživog okoliša (biotopa u užem smislu), a njegovo je proučavanje jedna od temeljnih zadaća ekologije.
U svim je ekosustavima u prirodi najbitnije načelo samoregulacije, tj. održavanje broja pripadnika na optimalnoj razini, kontrola ulaznih (hrana, energija) i izlaznih (otpadne tvari) elemenata sustava. Svaka promjena jednoga dijela ekosustava uzrokuje promjene u ponašanju cjeline. Ekosustavi su povezani ciklusi lančanih reakcija. Umjetnim smanjivanjem pripadnika jedne vrste (npr. zbog ljudske djelatnosti ili prirodnih katastrofa) neprirodno se povećava broj pripadnika druge vrste. Stabilnost ekosustava ovisi o njegovoj složenosti: što je jednostavniji, to je nestabilniji. Zemljina biosfera najveći je i najsloženiji ekosustav, jer obuhvaća sve organizme i njihov okoliš.
Osnovnu sastavnicu ekosustava čine autotrofne biljke, proizvođači ili producenti, koje s pomoću Sunčeve svjetlosne energije i potrebnih anorganskih tvari iz okoliša proizvode organske spojeve potrebne za život heterotrofnih organizama. Drugu funkcionalnu skupinu čine heterotrofne biljke, razgrađivači, reducenti ili destruenti, napose bakterije i gljive, koje mrtvu organsku tvar ponovno razgrađuju do neorganskih sastavnica. Između tih dviju skupina nalaze se potrošači ili konzumenti – životinje i čovjek. Klasičan je primjer ekosustava bara. U njoj neživu sastavnicu čine: voda, kisik, ugljični dioksid, različite neorganske soli i mnoštvo organskih spojeva. Živu sastavnicu tvore: a) zelene biljke (pretežno alge), koje kao proizvođači sintetiziraju organske spojeve iz neorganskih; b) potrošači (kukci, njihove ličinke, različiti račići i ribe), koji se, kao primarni potrošači, ili hrane biljkama ili, kao sekundarni potrošači, jedu primarne; c) razgrađivači (gljive i bakterije), koji razgrađuju organske dijelove mrtve protoplazme i pretvaraju ih u neorgansku tvar, koju onda ponovno upotrebljavaju zelene biljke.
IZVOR Ekosustav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 13.12.2024.
U svim je ekosustavima u prirodi najbitnije načelo samoregulacije, tj. održavanje broja pripadnika na optimalnoj razini, kontrola ulaznih (hrana, energija) i izlaznih (otpadne tvari) elemenata sustava. Svaka promjena jednoga dijela ekosustava uzrokuje promjene u ponašanju cjeline. Ekosustavi su povezani ciklusi lančanih reakcija. Umjetnim smanjivanjem pripadnika jedne vrste (npr. zbog ljudske djelatnosti ili prirodnih katastrofa) neprirodno se povećava broj pripadnika druge vrste. Stabilnost ekosustava ovisi o njegovoj složenosti: što je jednostavniji, to je nestabilniji. Zemljina biosfera najveći je i najsloženiji ekosustav, jer obuhvaća sve organizme i njihov okoliš.
Osnovnu sastavnicu ekosustava čine autotrofne biljke, proizvođači ili producenti, koje s pomoću Sunčeve svjetlosne energije i potrebnih anorganskih tvari iz okoliša proizvode organske spojeve potrebne za život heterotrofnih organizama. Drugu funkcionalnu skupinu čine heterotrofne biljke, razgrađivači, reducenti ili destruenti, napose bakterije i gljive, koje mrtvu organsku tvar ponovno razgrađuju do neorganskih sastavnica. Između tih dviju skupina nalaze se potrošači ili konzumenti – životinje i čovjek. Klasičan je primjer ekosustava bara. U njoj neživu sastavnicu čine: voda, kisik, ugljični dioksid, različite neorganske soli i mnoštvo organskih spojeva. Živu sastavnicu tvore: a) zelene biljke (pretežno alge), koje kao proizvođači sintetiziraju organske spojeve iz neorganskih; b) potrošači (kukci, njihove ličinke, različiti račići i ribe), koji se, kao primarni potrošači, ili hrane biljkama ili, kao sekundarni potrošači, jedu primarne; c) razgrađivači (gljive i bakterije), koji razgrađuju organske dijelove mrtve protoplazme i pretvaraju ih u neorgansku tvar, koju onda ponovno upotrebljavaju zelene biljke.
IZVOR Ekosustav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 13.12.2024.
1 Šume
2 Livade i pašnjaci
3 Ekosustavi vodenih staništa
4 Krški ekosustavi
5 Visokoplaninski ekosustavi
- Nizinske i brdske listopadne šume i šikare
- Gorske šume
- Reliktne borove šume
- Mediteranske i submediteranske šume i šikare
2 Livade i pašnjaci
- Umjereno vlažne livade
- Suhe i kamenite livade i pašnjaci
3 Ekosustavi vodenih staništa
- Vlažna staništa i stajaće vode
- Ekosustavi stajaćih voda
- Ekosustavi jezera
- Hidroakumulacije
- Močvarni ekosustavi
- Tresetišta
- Šume johe, vrba i topola
- Poplavne i vlažne livade
- Tekuće vode
- More i morska obala
- Otočni ekosustavi
4 Krški ekosustavi
- Kanjoni, klisure/sutjeske i stijene
- Ekosustavi u pukotinama stijena
- Ekosustavi sipara
- Šumski ekosustavi u kanjonima i klisurama
- Špilje/pećine i druga podzemna staništa
- Krška polja
5 Visokoplaninski ekosustavi
- Ekosustavi snježnika
- Ekosustavi planinskih rudina
- Ekosustavi vriština
- Ekosustavi klekovine bora
- Subalpski niski šibljaci žbunastih vrba
- Ekosustavi pretplaninskih šuma
- Poljoprivredne površine
- Urbane površine
ŠUMSKI EKOSUSTAVI
KRŠKI EKOSUSTAVI
Krški travnjaci
Suhi krški travnjaci najstariji su kulturni krajolik u Europi i jedinstven primjer suživota čovjeka i prirode. Razvili su se stoljećima krčenjem izvorne šume i prirodnih pašnjaka, no danas su zbog napuštanja poljoprivrede uvelike ugrožene zarastanjem.
Suhi krški travnjaci najstariji su kulturni krajolik u Europi i jedinstven primjer suživota čovjeka i prirode. Razvili su se stoljećima krčenjem izvorne šume i prirodnih pašnjaka, no danas su zbog napuštanja poljoprivrede uvelike ugrožene zarastanjem.
Što je ekosustav?
Ekosustav je temeljna organizacijska jedinica prirode koju čine živa bića i njihov neživi okoliš sjedinjeni protokom tvari i energije (Đikić i dr. 2001). Sva živa bića čine biocenoze ili životne zajednice. Neživi okoliš sastoji se od staništa i krajobraza.
Staništa su dijelovi geografskog prostora s određenim geološkim, geomorfološkim, pedološkim, hidrološkim, klimatskim te drugim fizikalno-kemijskim svojstvima. O tim svojstvima ovisi prostorna raspodjela i sastav biocenoza (vrste i brojnost organizama koji ih čine). Značajke ekosustava jako su ovisne o djelovanju čovjeka, odnosno o antropogenim utjecajima koji se također mijenjaju (jačaju ili slabe) i kroz povijest i kroz različite geografske prostore. Tamo gdje postoje resursi koji su ljudima potrebni, pritisak na krajobraze i ekosustave je jači pa su nastale velike izmjene čija posljedica je manjak prirodnih područja. Promjene i razlike su rezultat društveno-gospodarskog razvoja i civilizacijskih tekovina. Ti su utjecaji vidljivi u promjenama krajobraza, staništa i biocenoza, nažalost najčešće u negativnom smjeru. Glavne posljedice negativnih utjecaja su smanjenje bioraznolikosti (npr. broja vrsta i/ili broja jedinki biljnih i životinjski vrsta ili njihov potpuni nestanak) te smanjenje broja, veličine i kvalitete staništa, krajobraza i njihovih usluga (npr. zbog širenja naselja, obradivih površina i prometnica te općeg zagađenja okoliša, klimatskih promjena i si.). Sve nabrojano smanjuje stabilnost i samoregulaciju ekosustava - optimalno održavanje biocenoza i reguliranja svojstava putem prirodnih procesa.
S obzirom na stanje i očuvanost ekosustava, oni se dijele na prirodne i antropogene. Njihova prirodnost najlakše se procjenjuje prema zemljišnom pokrovu i načinu korištenja zemljišta, a najuočljiviji indikator je vegetacija. Stoga su ekosustavi često nazvani prema prevladavajućem tipu vegetacije, poput šumskih ekosustava. Prirodni ekosustavi su oni u kojima direktnih ljudskih utjecaja nema ili su prestali pa je vremenom došlo do prirodne obnove krajobraza, staništa i biocenoza. Kada na području Hrvatske ne bi bilo ljudskih utjecaja na većini teritorija bi prevladavale šume. Antropogeni ekosustavi su oni u kojima je čovjek doveo do velikih promjena vidljivih u izmjeni zemljišnog pokrova (npr. kroz uklanjanje vegetacije, gradnju umjetnih površina i dr.) i uvođenje novih načina korištenja zemljišta u skladu sa svojim potrebama. To su npr. područja naselja, poljoprivredne površine i sađene šumske kulture, rudarsko-industrijska područja i umjetne vodene površine. Za ta su područja karakteristične velike promjene u prirodnom kruženju tvari i energije, preopterećenost okoliša raznim vrstama onečiščenja, jako reduciranje biološke raznolikosti te promjene koje utječu na reljef, vode i lokalnu klimu. U krškim i planinskim područjima to su najčešće zone jače eksploatacije prirodnih resursa (šume, vode, mineralnih sirovina), zatim zone naselja, gospodarstva i uz prometnice te zone i postrojenja u službi proizvodnje energije (akumulacijska jezera, sustavi za prijenos energije, vjetro-elektrane i si.).
Krški reljef i krš
Krški reljef i krš su pojmovi koji se odnose na vrstu reljefa i krajobrazni tip. Od svih vrsta reljefa i tipova krajobraza na području Hrvatske krški reljef i krš spadaju u najzanimljivije.
Krški reljef oblikovan je u topljivim stijenama djelovanjem vode i biokemijskih procesa povezanih sa živim svijetom. Odlikuju ga geomorfološke i hidrološke posebnosti koje su rezultat geoloških uvjeta i geomorfoloških procesa. One su prepoznatljive u jedinstvenim reljefnim oblicima i na površini i ispod površine te razgranatoj podzemnoj cirkulaciji vode.
IZVOR ŠKRLEC, Davor; BLAŽEVIĆ, Marta; BUZJAK, Nenad; ČAPLAR, Alan; FUTAČ, Valentina; GAŠPARAC, Miljenko: Priručnik za čuvare planinske prirode. Hrvatski planinarski savez. Zagreb, 2022. (PDF)
Ekosustav je temeljna organizacijska jedinica prirode koju čine živa bića i njihov neživi okoliš sjedinjeni protokom tvari i energije (Đikić i dr. 2001). Sva živa bića čine biocenoze ili životne zajednice. Neživi okoliš sastoji se od staništa i krajobraza.
Staništa su dijelovi geografskog prostora s određenim geološkim, geomorfološkim, pedološkim, hidrološkim, klimatskim te drugim fizikalno-kemijskim svojstvima. O tim svojstvima ovisi prostorna raspodjela i sastav biocenoza (vrste i brojnost organizama koji ih čine). Značajke ekosustava jako su ovisne o djelovanju čovjeka, odnosno o antropogenim utjecajima koji se također mijenjaju (jačaju ili slabe) i kroz povijest i kroz različite geografske prostore. Tamo gdje postoje resursi koji su ljudima potrebni, pritisak na krajobraze i ekosustave je jači pa su nastale velike izmjene čija posljedica je manjak prirodnih područja. Promjene i razlike su rezultat društveno-gospodarskog razvoja i civilizacijskih tekovina. Ti su utjecaji vidljivi u promjenama krajobraza, staništa i biocenoza, nažalost najčešće u negativnom smjeru. Glavne posljedice negativnih utjecaja su smanjenje bioraznolikosti (npr. broja vrsta i/ili broja jedinki biljnih i životinjski vrsta ili njihov potpuni nestanak) te smanjenje broja, veličine i kvalitete staništa, krajobraza i njihovih usluga (npr. zbog širenja naselja, obradivih površina i prometnica te općeg zagađenja okoliša, klimatskih promjena i si.). Sve nabrojano smanjuje stabilnost i samoregulaciju ekosustava - optimalno održavanje biocenoza i reguliranja svojstava putem prirodnih procesa.
S obzirom na stanje i očuvanost ekosustava, oni se dijele na prirodne i antropogene. Njihova prirodnost najlakše se procjenjuje prema zemljišnom pokrovu i načinu korištenja zemljišta, a najuočljiviji indikator je vegetacija. Stoga su ekosustavi često nazvani prema prevladavajućem tipu vegetacije, poput šumskih ekosustava. Prirodni ekosustavi su oni u kojima direktnih ljudskih utjecaja nema ili su prestali pa je vremenom došlo do prirodne obnove krajobraza, staništa i biocenoza. Kada na području Hrvatske ne bi bilo ljudskih utjecaja na većini teritorija bi prevladavale šume. Antropogeni ekosustavi su oni u kojima je čovjek doveo do velikih promjena vidljivih u izmjeni zemljišnog pokrova (npr. kroz uklanjanje vegetacije, gradnju umjetnih površina i dr.) i uvođenje novih načina korištenja zemljišta u skladu sa svojim potrebama. To su npr. područja naselja, poljoprivredne površine i sađene šumske kulture, rudarsko-industrijska područja i umjetne vodene površine. Za ta su područja karakteristične velike promjene u prirodnom kruženju tvari i energije, preopterećenost okoliša raznim vrstama onečiščenja, jako reduciranje biološke raznolikosti te promjene koje utječu na reljef, vode i lokalnu klimu. U krškim i planinskim područjima to su najčešće zone jače eksploatacije prirodnih resursa (šume, vode, mineralnih sirovina), zatim zone naselja, gospodarstva i uz prometnice te zone i postrojenja u službi proizvodnje energije (akumulacijska jezera, sustavi za prijenos energije, vjetro-elektrane i si.).
Krški reljef i krš
Krški reljef i krš su pojmovi koji se odnose na vrstu reljefa i krajobrazni tip. Od svih vrsta reljefa i tipova krajobraza na području Hrvatske krški reljef i krš spadaju u najzanimljivije.
Krški reljef oblikovan je u topljivim stijenama djelovanjem vode i biokemijskih procesa povezanih sa živim svijetom. Odlikuju ga geomorfološke i hidrološke posebnosti koje su rezultat geoloških uvjeta i geomorfoloških procesa. One su prepoznatljive u jedinstvenim reljefnim oblicima i na površini i ispod površine te razgranatoj podzemnoj cirkulaciji vode.
IZVOR ŠKRLEC, Davor; BLAŽEVIĆ, Marta; BUZJAK, Nenad; ČAPLAR, Alan; FUTAČ, Valentina; GAŠPARAC, Miljenko: Priručnik za čuvare planinske prirode. Hrvatski planinarski savez. Zagreb, 2022. (PDF)
