|
|
UvodPoložaj i osnovna zemljopisna obilježja. Drežnički kraj, kojega još zovu Kapelski kraj, Podkapelsko područje ili Zakapelsko područje, nalazi se na tromeđi Like, Gorskog kotara i Primorja, a zemljopisno ne pripada nijednom od ovih područja. Jugoistočna granica Gorskog kotara prema području Like je široka prijelazna oblast u kojoj se smjestio Drežnički kraj. Ona okvirno obuhvaća područje između Rudolfinske (Jasenak - Novi Vinodolski) i Jozefinske ceste (Karlovac - Senj). Po površini Drežnički kraj jedan je od većih krajeva i mjesnih zajednica na ovome području. Glavna značajka ovog predjela je krš obrastao visokim šumama s tri mala polja u kršu: Lug, Drežničko i Krakarsko polje. Najviši vrhovi u ovome kraju su: Velika Javornica (1375, ond 1374 m), Javorov vrh (1140 m) na drežničkom Bitoraju, Bijela greda (1104 m) na Maloj Javornici i dr.
Vode. Vodene tokove u ovom krškom području obilježavaju poplave u najnižim dijelovima terena (polja u kršu) u proljetnom dijelu i suše u ljetnom razdoblju kada mnogi izvori presuše, osim onog u Krakaru. Klima. Klima je tipično kontinentalna. Zime su oštre i duge s mnogo snijega, a ljeta vruća. Pušu jaki vjetrovi, bura i jugo. Iako je Drežnica blizu mora, u njoj se ne osjeća utjecaj mediteranske klime. Uzrok tome su visoke planine Velebitskog masiva i primorskih bila kapelskog gorskog bloka, koji je odvajaju od mora, a pružaju se paralelno sa Jadranskom obalom. Vegetacija. Glavno obilježje Drežničkog kraja su guste bjelogorične i crnogorične šume. Poljoprivreda. Od poljoprivrednih kultura dobro su uspjevali krumpir, grah i kupus. Pšenica i kukuruz su se prestali gajiti od 1970-ih godina. Povijesni momenti. Jedno je razdoblje obilježilo povijest Drežnice. Ovaj je kraj, smješten na komunikacijski izoliranom području između Ogulina i Brinja, bio jedno od žarišta i ključnih logističkih točaka partizanske borbe u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata – tamo su bile partizanska bolnica, tiskara i vojna baza. Drežnica je u Drugom svjetskom ratu gorjela sedam puta, no stanovništvo se svaki put vraćalo, obnavljalo selo i nastavljalo s borbom. ENGLISH SUMMARY: Drežnica Region
- Ime
-
Pogled na Krakarsko polje
|
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj na području Drežnčkog kraja Click on the Booking.com logo to directly find accommodation in this Region Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS
Reljef
|
Drežnički kraj je smješten u masivu Velike Kapele. Glavno obilježje su gorska bila među kojima se nalaze tri krška polja: Lug, Krakarsko polje i Drežničko (Veliko) polje, na nadmorskim visinama od 439 do 468 m.
Gore Velika Javornica (1375 m), Mala Javornica, drežnički Bitoraj i nekoliko paralelnih gorskih kosa, odvajaju ovaj kraj od Primorja, ujedno su i razvodno gorje jer je ovdje (kao i u Mrzloj Vodici u Gorskom kotaru) crnomorski slijev najbliži Jadranu. |
Klima
|
Klimu ovog područja obilježavaju zimske temperature koje se ne spuštaju ispod 0º C i ljetne koje ne dosežu 20º C, te količina padalina koja prelazi 3000 mm.
|
Vode
|
Drežničko kapelsko područje je prostor izraženog dinarskog krša te se površinski vodotoci javljaju samo u najnižim terenima u reljefu - poljima u kršu, i to periodički. Vode većeg dijela Drežničkog kraja pripadaju slivnom području izvora Zagorske Mrežnice, čiji se izvor nalazi nedaleko Ogulina. Taj je slijev vrlo složen, jer ga čini nekoliko stepenica istjecanja i ponovnog poniranja vode u krško podzemlje unutar istog slivnog područja. Slijev se hrani vodom u velikokapelskom planinskom području. Početnu, ujedno i najvišu stepenicu slijeva čine krška polja: Jasenačko polje u Ogulinsko-kapelskom kraju te Crnac polje (Črnačko p.) i Stajničko polje u Brinjskom kraju.
Jasenačko polje započinje izvorom Vrelo koji tvori Jasenački potok. Vode Jasenačkog potoka poniru u istočnom dijelu polja i ponovno izviru na nizvodnom Krakarskom polju u Drežničkom kraju. Vode koje poniru u Krakarskom polju izviru na Drežničkom polju. Trasiranja ponorne zone Drežničkog polja pokazala su direktnu vodnu vezu s izvorom Zagorske Mrežnice. S istočne strane slijeva nalaze se Stajničko i Crnačko polje u Brinjskom kraju, čije su ponorne zone također povezane s izvorom Zagorske Mrežnice što je dokazano trasiranjima podzemnih tokova. 
Položaj područja slijeva Zagorske mrežnice s naznačenim najvažnijim krškim poljima, rijekama, hidroobjektima i toponimima (Buljan, Pavlić, Terzić, Perković, 2019.).
|
Slijev Zagorske Mrežnice (Marčić, 2013.)
|
PRIRODA
Okolica Brezna Drežničkog
KULTURNI PEJZAŽ Pejzaž košenih livada "Te centralne površine pejzaža koje se nalaze i na najnižim nadmorskim visinama predstavljene su s nekoliko najnižih depresija-polja i to: kraškom depresijom Lug, kraškom depresijom Krakara, dolinom Crnog potoka i kraškom depresijom Drežničkog polja. Ove površine su pokrivene livadskim površinama koje se kose. Košnje ovih livada je diktirano dvostrukim plavljenjem koje izazivaju visoka vodena stanja koja se u Drežničkom kompleksu javljaju dva puta godišnje, i to u jesen i proljeće. Nakon povlačenja plavljene-ujezerene vode, livade naglo zazelene; ukoliko je plavljenje kratkotrajnije, može doći i do dvostruke kosidbe. Zbog ove prirodne i gospodarske karakteristike ovu kategoriju prostorno-funkcionalnih pejzaža treba okarakterizirati jednim prostorom u smislu zoniranja i zaštite prirode, te se može nazvati pejzažom košenih livada. (...) Konačno, svaka zaštita prirodnih rijetkosti nije u tome da se spriječi svaka prirodna djelatnost, nego da i ona posluži revitalizaciji privrednog i društvenog života i proširenju materijalne baze života stanovništva u Drežnici. Stoga se s obzirom na specifične prilike Drežnice ukazuje potrebna sinkronizacije između unapređenja postojećih privrednih grana kojim se stanovništvo sada bavi i valorizacije velikog broja historijskih, kulturnih i prirodnih objekata od posebne vrijednosti." IZVOR Iz poglavlja "Zaštita prirode" dr. sc. Milice Vranić, studijska podloga razvoja Drežnice, 1972. 
Vrtače na dnu kraške depresije Drežničkog polja, 1972.
Izvor fotografije: Drežnica: Tragovi i sjećanja / Traces and Memories 1941-1945 |
1940-te
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Stanovništvo
|
U 16. stoljeću drenički prostor je potpuno opustio. Ponovno naseljavanje Drežnice počinje oko 1599. do 1605. godine i nadalje, kada pravoslavne Vlahe (Srbe) u Drežnicu i Jasenak dovodi kapetan ogulinski Gašpar Frankopan i prije njega Vid Kisel, vjerojatno iz smjera Korenice i Bosne: Cazinske krajine i Ostrošca na Uni te dolaze sekundarnim seobama iz Gomirja i Senja.
Unutar drežničkog prostora tijekom niza godina odvijale su se interne seobe stanovništva. Tako su naseljeni Brezno, Debeli Lug, Ponorac, Padališta, Palice, Lisina i Kozarica. Još za vrijeme Vojne krajine oko 30 obitelji iselilo se iz Drežnice zbog loših uvjeta života i stroge vojničke discipline u Slavonsku krajinu i Srijem. Za iseljenje su imali dozvolu ogulinskog kapetana. Kasnije se stanovništvo iseljavalo u Ameriku, a poslije poraza Austro-ugarske Monarhije iseljavanje je išlo prema Slavoniji, Banata i Kosovu i Metohiji - prvenstveno su se iseljavale obiteljii srpskih ratnih dobrovoljaca.
Drežnički kraj danas obilježava depopulacija, izoliranost i zanemarenost. Drežnica nema najosnovnijih usluga, poput benzinske postaje, pošte ili liječnike. Sada u Drežnici živi oko 400 stanovnika. Oni koji rade zaposleni su u šumariji ili na pilani. Tako da je iskorištavanje šumskog bogatstva prioritet. Mali broj Drežničana bavi se stočarstvom, a njive se obrađuju samo za osobne potrebe. Veliki djelovi polja su zarasli i pretvorili se u šikare. Osnovnu školu u Drežnici pohađa 18 učenika iz Drežnice i Jasenka.
|
Položaj Drežnice se već desetljećima urušava – nekada je ona bila općina s 2100 stanovnika, zatim mjesna zajednica i naposlijetku samo mjesni odbor. Danas oko 600 stanovnika živi u, površinom najvećoj katastarskoj općini u Hrvatskoj
|
Naselja
|
Drežnicu čini veliki broj sela i zaselaka rasutih po velikom prostoru. Tako je ona podjeljena na Donju, Srednju i Gornju Drežnicu, a svaka od njih obuhvaća određena sela i zaseoke.
Donja Drežnica
Čine je: Vrujac, Jezera, Šekići i Stanari, zatim Centar (u njemu Palci i Bulići), pa Vidovići, Maravić Draga, Mandići, Zjalići, Seočani (Bosnići, Škipine i Zečevo brdo), Lukići, Jojići (Gornji i Donji), Žutići i Poljanak, zatim Nikolići (Čorti i lokva), Zrnići, Papeži, Selište (koje se sastoji od zaseoka Radulovići, Berti, Belci, Kuboti, Maravići i Crnjaci) i Brezno. (Brezno se sastoji od zaselaka Drugomišalj, Radlovići, Tatalovići, Belci, Kulaši, Kuboti, Marasi, Vukelić Lisac, Boce, Gračac i Škrbotnik). Srednja Drežnica Čine je: Trbovići, Jagetići, Pražići, Radojčići, Padališta, Palice, Lisina, Krakar (sa zaseocima: Ćošani, Ćupići, Kelići, Kojići, Kovači, Kosanovići, Blagaj, Ćule i Sekulići), te Debeli Lug i Ponorac. Gornja Drežnica Čine je Tomići i Vukelići. Neki od njih su bili samostalna naselja. Posljednji put su se pojavili na popisu stanovništva iz 1991. godine.
|
Površina
Površina naselja Drežnica iznosi 137,5 km2 ali sa zaseocima Brezno, Debeli Lug i Ponorac (danas dio naselja Musulinski Potok) predstavlja najveću katastarsku općinu u Hrvatskoj (176 km2), od toga je 125 km2 pod šumom. Prezimena
U Drežnici ima znatno manje prezimena nego sela. Pojedina prezimena pojavljuju se u više sela što naročito važi za prezime Maravić. Ukupno ima 15 prezimena i ona su: Batinić, Benković, Boca, Bosnić, Ćupurdija, Ivošević, Kosanović, Maravić, Radojčić, Radulović, Tatalović, Tomić, Trbović, Vukelić i Zrnić. |
Povijesni pregled
Srednji vijek
|
Srednjovjekovna povijest slabo je poznata. Selo Krakar se spominje 1486. u Modruškom urbaru, a 1499. god. kao Zahumje u sa selima Bitoraj, Jesen, Selca i Krakar.
|
16. stoljeće
|
U 16. stoljeću ovaj prostor je potpuno opustio.
|
17. stoljeće
|
Ponovno naseljavanje Drežnice počinje oko 1599. do 1605. godine i nadalje. Pravoslavni Vlasi (Srbi) (...Valachi siue Rasciani uel ut verius dicam Serviani nam ex regno Serviae prodierunt) naselili su se u Drežnicu i Jasenak u 17. stoljeću. Dovodi ih kapetan ogulinski Gašpar Frankopan i prije njega Vid Kisel vjerojatno iz smjera Korenice i Bosne: Cazinske krajine i Ostrošca na Uni te dolaze sekundarnim seobama iz Gomirja i Senja. Po doseljenju podigli su drvene crkve u središtu Drežnice, Krakaru i Nikolićima.
|
18. stoljeće
|
U Vojnoj Krajini Drežnica je pripadala Karlovačkom generalatu, Ogulinskoj pukovniji (regimenti) u prvo vrijeme 4. kompaniji (Modruškoj). Tada je u Drežnici živjelo u 122 domaćinstva (zadruge) 1876 stanovnika, što po jednom domaćinstvu iznosi 15 članova.
Prva vojna izmjera Habsburške Monarhije, područje Drežnice, 1780.
|
MALI POJMOVNIK
Karlovački generalat, vojno-upravno područje u sastavu Vojne krajine koje se razvilo iz Hrvatske krajine krajem 16. stoljeća, kada je zbog obrambenog i upravnog značenja grada Karlovca ime Hrvatske krajine postupno zamijenjeno novim. Karlovački generalat sastojao se prvobitno od četiri kapetanije: Senjske, Ogulinske, Hrastovičke i Žumberačke. U 18. stoljeću generalat je podijeljen na pukovnije: Ličku, Otočku, Ogulinsku i Slunjsku pukovniju. |
19. stoljeće
|
U 19. st. kao posljedica dioba velikih zadruga naseljeni su Ponorac i Debeli Lug iz Krakara (Drežnica), a Brezno Drežničko iz Drežnice, Modruša i Kunića.
1842. godine završena je i posvećena pravoslavna crkva crkva Roždestva Presvete Bogorodice - Male Gospojine, u središtu Drežnice. |
|
IZ STARIH ZAPISA O prometnoj izolaciji Drežničkog kraja (19. stoljeće) Drežnica je oduvijek bila prometno izolirana i glavni su je putovi zaobilazili. U 18. i 19. stoljeću, o gradnji cesta na području tzv. Vojne krajine odlučivalo je "Dvorsko ratno vieće" u Beču. Iako je većina velikih prometnica zaobišla Drežnicu, jedan nam zapis s konca 19. stoljeća govori da su oko popravka i dogradnje Jozefinske ceste postojali i drugačiji planovi. Valentin Lapaine (građevinski inženjer, 1843.-1923.) u tekstu "Stare ceste", govori o zalaganju inžinjera Knežića 1830. da se ne popravlja stara Jozefina, već da se gradi nova cesta koja će prolaziti drugom trasom, uključujući Drežnicu. Konačno, navodi i razloge odbijanja takvog prijedloga iz Beča: "Nu uzprkos označenoj korekciji bijaše Jozefinska cesta u veoma slabom stanju, vrlo strma i uzka, pa je godine 1830. tadašnje dvorsko ratno vieće u Beču odredilo, da ima valjano preurediti, odnosno s nova izgraditi, te da ima satnik Knežić elaborat sastaviti. Knežić predloži najprije dvorskom ratnom vieću, da se nebi pregradila Jozefinska cesta, vodeća preko Velike Kapele, nego da bi se gradila posve nova cesta, koja bi vodila iz Senja preko Krivog puta, Drežnice, Jasenka, Musulinskog potoka i Ogulina do Generalskog stola, gdje bi se spojila opet sa Jozefinskom cestom. Taj prijedlog nebijaše odobren po dvorskom ratnom vieću radi štednje erara i zatim iz razloga, što je predjel uzduž spomenute trase sasma pust, što nebi imali putnici nikakva zakloništa na takvoj cesti, te što bi usljed toga promet na cesti vrlo slab bio. Ratno vieće nije uvažilo razloge, da je uzdržavanje ceste preko Velike Kapele (1011 m. nad morem) i odstranjivanje sniega s velikimi troškovi skopčano, koji bi se znatno umanjili, ako bi cesta vodila pravcem, predloženim po Knežiću, koja bi na najvišjem mjestu smo 632 met. nad morem bila." IZVOR Viesti Družtva inžinira i arhitekta, Zagreb, god. XIII (1892.), str. 2 / Projekt: Drežnica: Tragovi i sjećanja / Traces and Memories 1941-1945 |
20. stoljeće
1930-te
|
Život u drežničkom kraju tijekom 1930-ih godina bio je iznimno težak za većinu stanovništva, a osobito nepovoljan za radnike. Unatoč bogatim prirodnim resursima toga kraja, nije se ulagalo u pokretanje značajnijih prerađivačkih kapaciteta. Prvo veće pilansko poduzeće osnovano je tek 1929.: parna pilana i mlin "Maravić-Tatalović" u selu Jagetići kraj Drežnice, u privatnom vlasništvu trgovaca Dušana Maravića i Milina Tatalovića Puđe.
Kako bi se popravili iznimno loši uvjeti rada u pilani i ostalim drvodjelskim radnicima u tom kraju, 13.9.1936. osnovana je lokalna podružnica Saveza drvodjelskih radnika, koje je uskoro brojalo preko 400 članova. Zbog nemogućnosti dogovora s vlasnicima pilane, velik postotak članova je 6.11.1936. stupilo u dvomjesečni štrajk, koji će biti ponovljen početkom 1937. Radnici su zahtjevali povećanje iznimno niskih nadnica, isplatu plaće u novcu (a ne bonovima za kupnju u trgovinama vlasnika tvornice) te osmosatno radno vrijeme. Zahvaljujući upornosti i unatoč represivnim mjerama, dio zahtjeva u konačnici je ostvaren. Prosinački štrajk 1936. završio je velikom povorkom radnika u Drežnici, no uhapšen je jedan od organizatora štrajka, Marko Trbović. "Nastojeći da izbave Marka Trbovića iz zatvora drežnički radnici u štrajku poduzeli su u ono vrijeme jedinstvenu akciju: odlučili su da odu u Ogulin i demonstriraju protiv njegovog hapšenja uz zahtjev da se Marko oslobodi iz zatvora. Tako je duga kolona drežničkih radnika, polovinom prosinca 1936. godine, krenula na dugi put u Ogulin (36 km), a prema izvještaju Kotarskog načelstva u koloni je bilo oko 200 radnika. U zahtjevu da se Marko Trbović pusti iz zatvora bili su ustrajni, što je kotarske vlasti prisililo da ga puste iz zatvora. Bila je to neuobičajena i značajna politička pobjeda drežničkih radnika, a istovremeno i opomena vlasnicima pilane da ne postoje zapreke koje neće svladati da bi ostvarili svoja prava i svoje opravdane zahtjeve." IZVOR Lako Ivošević, Mihael Sobolevski: Drežnica između dva svjetska rata. U: Partizanska Drežnica. Historijski arhiv u Karlovcu. Karlovac, 1983., str. 61. |
Štrajk pilanskih radnika 1936. godine (lijevo u gornjem redu Dmitar Trbović, desno na kraju prvog reda Mile Trbović).
|
1940-te
|
Pred Drugi svjetski rat, Drežnica je imala 5000 stanovnika i bila je najveća općina u ogulinskom kotaru. U to doba imala je dvije pilane od koje je jedna imala parionu i sušaru s modernom stolarijom.
|
|
1941.
Travanj-srpanj. Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije, Drežnički je kraj potpao pod talijansku okupacijsku zonu, ali su tu djelovali i ustaše. Prilikom okupacije Talijani su u Drežnici uspostavili garnizon. Od dolaska na vlast, od travnja do kraja srpnja 1941., razdoblja početka ustanka, ustaše su ubile i poklale te bacile u jame 60 Drežničana. U tom momentu Komunistička partija, koja je već na ovom terenu djelovala, poziva narod na ustanak. Organiziraju se manje grupe, prikuplja se oružje te se osnivaju logori i to centralni logor u šumi iznad Tomića, zatim Breznanski logor, Zrnića logor, Radlovića logor i Krakarski logor, kojem se kasnije priključuje Breznarski logor.
Kolovoz-rujan. Drežnički kraj je brzo postao jedno od najjačih žarišta ustanka u Gorskom kotaru. U kolovozu i rujnu 1941. tu je organizirano nekoliko partizanskih logora jačine 25-40 boraca, a iz njih je sredinom rujna formiran Drežnički bataljun koji je u listopadu ušao u sastav Primorsko-goranskog NOP odreda. 9.-10.10. Pod pritiskom partizana, Talijani su 9.10. napustili Drežnicu, a u nju ušle jedinice Primorsko-goranskog NOP odreda. Sutradan je održan veliki narodni zbor na kojem su govorili organizatori ustanka Marko i Dmitar Trbović i na kome je izabrano Mjesno vijeće (Narodnooslobodilački odbor - NOO). Partizani iz svih logora marširaju kroz drežnička sela pozivajući narod na veliki zbor, koji se istog dana održao u Drežnici. Istog dana skida se i pali ustaška zastava s općine, pali se sva ustaška arhiva u općini i na općinsku zgradu stavlja se crvena zastava s petokrakom i srpom i čekićem. Poslije ovoga zbora Drežničani masovno pristupaju ustanku i svi sposobni za borbu polažu prisegu da će se boriti za slobodu. Zbog toga je 10.10. uzet kao dan prvog oslobođenja Drežnice od ustaške vlasti. Toga dana par ustaša, koji su prethodnih nekoliko mjeseci harali po Drežnici, uspijevaju pobjeći, a nekoliko dana ranije ubijen je načelnik općine Dragan Kobešćak i njegova supruga Marta, koja je bila rodom Drežničanka. 14.10. U međuvremenu, Talijani su često napadali Drežnicu. Talijani kreću iz Novog Vinodolskog sa dva kamiona puna vojske radi upada u Drežnicu, koja je tako bila slobodna samo četiri dana. Na cesti u šumi kod Stalka u zajedničkoj akciji sačekuju ih primorski partizani, a priključuju se i drežnički. U toj borbi, zarobljen je kamio pun Talijana, kojima su oduzeli oružje. Ubijeno je 25 neprijateljskih vojnika, a bio je veliki broj ranjenih, koji su otpremljeni u bolnicu Ogulin. O tim događajima kazuje i poznata televizijska serija "Kapelski kresovi" nastala po motivima djela Veljka Kovačevića, koji je bio sudionik partizanskih akcija na tom terenu. 20.10. Talijani (dijelovi talijanske divizije Lombardia) već par dana nakon događaja na Stalku, sa 2.000 do 3.000 vojnika upadaju i zauzimaju naselje Drežnicu. 25.10. Pao je prvi snijeg. Iste noći Talijani opkoljavaju drežnička sela, a ujutro njihove patrole idu od kuće do kuće obavještavajući da svi muškarci moraju doći po propusnice u njihovu komandu, koja se nalazila u crkvi. Kako je koji dolazio u crkvu, bio je uhapšen i zadržan u crkvi. Tako su na prijevaru uspjeli zarobiti 512 boraca i civila. Sve te ljude držali su u crkvi 14 dana uz svakodnevno mučenje i ispitivanje popraćeno batinanjem. 4.11. Po snijegu i jakoj snježnoj vijavici, povezane u konopce, jadno odjevene i izmučene zatočene stanovnike Drežnice Talijani pod jakom vojnom pratnjom, uz njihovu zaglušujuću limenu glazbu odvode u Jasenak i zatvaraju u jasenačku crkvu. U Jasenku odmah njih 9 osuđuju na smrt i streljaju, a ostale odvode u Ogulin i zatvaraju u ogulinski zatvor, u zloglasnu Frankopansku kulu, a obzirom da je kula bila pretijesna zatvaraju ih po ogulinskim podrumima. U Ogulinu dana 2.12.1941. na smrt osuđuju i streljaju na Bukoviku njih 14. Isti taj prijeki sud 61 zatvorenika otprema u Rijeku i zatvara u zloglasni logor "Via Romu". Tu odmah osuđuju Simu Radulovića na smrt i streljaju, a ostalih njih šezdeset osuđuju na dugogodišnju robiju i otpremaju u Italiju, od kojih mnogi nisu imali sreću da živi dočekaju kapitulaciju Italije. Kada su ove otpremili u Rijeku onda one preostale njih oko 400 pustili kućama jer im nisu uspjeli dokazati bilo kakvu krivnju. Od toga dana 4.11. kada su odveli preko 500 drežničana, povlači se talijanska vojska iz Drežnice, a Drežnica postaje slobodna i tako ostaje sve do početka velike talijanske ofanzive nazvane operacija ”Velika Kapela“ u rujnu 1942. godine. 12.12. Na cesti Ogulin-Drežnica dijelovi 1. partizanskog bataljona "Marko Trbović" napadom iz zasjede "razbili su ogulinske dobrovoljce" (Vjerojatno se ta informacija odnosi na četnike, koji su se tada pojavili u tom kraju). Zima 1941-42. Okupatori nisu mogli zaustaviti ustanak. On se proširio na Plaški, Ličke Jesenice, Gornje i Donje Dubrave, Josipdol – na cijeli ogulinski kraj. |
Spomen ploča prvom oslobođenju Drežnice
Špilje-skrovišta
Civili, primarno žene, djeca i stariji ljudi preživjeli su Drugi svjetski rat skrivajući se po špiljama kojima obiluje drežnički kraj i koje su se stoljećima koristile kao skrovišta. 
Bukovnik, spomenik s
reljefom iz 1949. godine, kod spomen-kosturnice streljanim Drežničanima, kod Ogulina - rad kiparice Ksenije Kantoci
Na obali akumulacijskog jezera Bukovnik na rijeci Dobri, mjestu 2,5 km udaljenom od centra Ogulina, 2.12.1941. godine Talijanska vojska strijeljala je 14 Drežničana. Na istoj je lokaciji, 1949. godine uređena spomen-kosturnica i podignut spomenik sa reljefom posvećenom palim borcima iz Drežnice. Autorica reljefa s prikazom strijeljanja bila je cijenjena hrvatska akademska kiparica Ksenija Kantoci. Spomenik je miniran početkom 1990-ih godina i nikada nije obnovljen. Brončani reljef najvjerojatnije je ukraden. Ovo mjesto fašističkog terora desetljećima je ignorirano, a u velikoj mjeri i zaboravljeno, tako da ni Drežničani o njegovoj obnovi više ne govore. Sam događaj dio je represivnih mjera koje su talijanske vlasti provele nad lokalnim stanovništvom nakon privremenog oslobođenja Drežnice u listopadu 1941. godine. Nakon ponovne okupacije mjesta, velik broj ljudi je uhapšen. Desetoro ljudi strijeljano je kod Jasenka, a ostatak je bio interniran u Ogulinu. 14 ljudi osuđeno je na smrtnu kaznu, dok je ostatak poslan u logore u Italiju. IZVOR: Drežnica: Tragovi i sjećanja / Traces and Memories 1941-1945 IZVOR Drežnica u borbi za prošlost, sadašnjost i budućnost. Reportaža s komemoracije u Drežnici i govor svjedoka vremena Pipe Maravića. Antifašistički vjesnik, 26.11.2019.
|
1942.
|
Siječanj-veljača. U slobodnu Drežnicu u zimu 1941.-1942. stiže Glavni štab NOV Hrvatske, CK KP Hrvatske, štamparija (u kojoj je tiskan "Vjesnik"), kao i Agitprop (sva djela umjetnosti, panfleti, igrokazi, filmovi koji su povezani s nekom političkom porukom; izraz je nastao u SSSR-u i skraćenica je za državni "odjel za agitacije i propagande") te ostaju u Drežnici do jeseni, tj. do pred veliku ofanzivu na Drežnicu u rujnu 1942.
U to vrijeme Drežnica je bila središte NOB-a Hrvatske, a ostala je središte Narodnooslobodilačkog pokreta ogulinskog područja sve do oslobođenja (studenog 1944. godine). Stoga je i nazvana "Partizanska Drežnica". Kako je pokret otpora rastao i postajao masovniji izvodilo se je sve više oružanih akcija i vodile se veće vojne operacije, bilo je i ranjenika pa se je ukazala potreba za osnivanjem bolnice koja je poslije na ovom terenu djelovala uz sva paljenja sve do 28.1.1944. godine, kada su ju Nijemci zapalili i uništili. 15.2. GŠ Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda za Hrvatsku (GŠ NOP) i CK KPH prešli iz sela Zbijega (kod Slunja) u zaselak Tomić kod s. Drežnice (blizu Ogulina).
Od polovice 1942., Drežnica, zajedno sa Likom, Gorskim kotarom i Primorjem, postaje središte narodnooslobodilačke borbe ne samo u Hrvatskoj, već i na prostoru cijele bivše Jugoslavije.
16.9. Započela je operacija "Velika Kapela" kada Talijani angažiraju Peti armijski korpus, tj. divizije RE i Lombardia ojačane divizijom Grantieri, zatim dva bataljuna crnih košulja, mnogo tenkova, aviona kao i još nekih jedinica, zatim oko 2.000 ustaša i oko 1.200 četnika, ukupno oko 38.000 vojnika. Napadaju Drežnicu u kojoj se je tog momenta nalazilo oko 400-500 partizana, jer su udarni bataljoni bili u borbama na Kordunu, gdje su uništili ustaško uporište u Hrvatskom Blagaju.
Po upadu u Drežnički kraj Talijani pale, pljačkaju i ubijaju sve što im se nađe na putu. U Drežnici, koja je do rata brojila oko 6000 stanovnika ostaje samo jedna kuća koju nisu zapalili (kuća Nikole Vukelića zvanog Pakola – u kojoj su kasnije bili smještavani ranjenici). U vrijeme ofenzive ranjenici su bili sakriveni i maskirani u šumi i pod šatorima. Prilikom upada Talijani zarobljavaju puno civila (žena, djece i odraslih) te ih odvode u logor u Bakar gdje su mnogi umrli od gladi. Dio ljudi se uspio spasiti u šumi, no kad je bilo tko iz šume krenuo po hranu ili vodu bio je ili ubijen ili zarobljen. Ljudi su gladovali, a vodu da bi preživjeli, istiskivali su iz gnjile bukove klade. 12.10. U s. Drežnici, po naređenju GŠ NOP odreda za Hrvatsku, od 1. i 2. udarnog bataljona i bataljona "Marko Trbović" i "Ljubica Gerovac" 1. primorsko-goranskog NOP odreda formirana 6. hrvatska NO brigada. 28.10. Nakon 12 dana, od upada u Drežnicu – spaljivanja, ubijanja stanovništva, pljačkanja stoke i svega drugog Talijani napuštaju Drežnicu i povlače se prema Ogulinu, ali ih u šumi Tisovac zatječu udarni patizanski bataljoni koji su se usiljenim maršem vratili sa Korduna. Ovdje je, prema talijanskom izvještaju višoj komandi, poginulo 18 i ranjeno 17 vojnika, a zaplijenjena između ostalog tri talijanska minobacača, 2 mitraljeza, 3 puškomitraljeza i još mnogo opreme. 26.11. U s. Drežnici, po naređenju GŠ NOV i PO za Hrvatsku, od jedinica 1. i 2. primorsko-goranskog NOP odreda formirana 14. hrvatska NO brigada, a odredi rasformirani. |
Operacija "Velika Kapela" U rujnu 1942. odvila se neprijateljska vojna operacija "Velika Kapela", s ciljem suzbijanja partizanskog pokreta koji je svoje žarište i uporište od ljeta 1941. imao upravo na oslobođenom teritoriju Drežnice. Talijanska vojska spalila je većinu kuća, javnih i gospodarskih objekata u Drežnici, Jasenku i okolnim selima, a civilno stanovništvo, tražeći spas i zaklon u okolnim šumama i špiljama, u velikom je broju pohvatano i internirano u fašističke logore u Kraljevici i Bakru. 
Spaljena Drežnica 1942. godine
Spomen ploča posvećena formiranju 6. i 14. brigade NOUH-a
|
1943.
|
Ožujak 1943. Talijani posljednji put (prije talijanske kapitulacije) uz pomoć ustaša napadaju Drežnicu. 7. 3. 1943. Na području s. Ravne Gore i Drežnice u Gorskom kotaru snage talijanskog 5. korpusa (jačine 2 divizije) i oko 2.500 četnika napale 14. brigadu i 1. primorsko-goranski NOP odred 5. operativne zone NOV i PO Hrvatske. Neprijatelj je istog dana ušao u napuštenu Ravnu Goru, dok je Drežnicu zauzeo 15.3. i opljačkao i popalio više sela.
Rujan 1943. Kao središte NOR-a Drežnica je nakon rujna 1943. godine služila kao jedno od mjesta evakuacije naroda iz Istre, koju je organizirao zapovjednik Operativnog štaba za Istru i prvi zapovjednik 43. istarske brigade Savo Vukelić.
14.9. Kod Musulinskog Potoka (na cestu Vrbovsko-Drežnica) 2. udarna brigada 8. divizije NOVJ razbila kolonu jačine oko 1300 četnika. Poginulo je i ranjeno preko 100, a zarobljeno 130 četnika. Brigada je imala 5 mrtvih i 11 ranjenih. 16.10. U sela Jasenak, Drežnicu i Brinje prodrli su dijelovi njemačkog 901. motoriziranog puka iz Mrkoplja i Ogulina, poslije jačih borbi protiv dijelova 8. i 13. divizije NOVJ koji su zatvarali ove pravce. Jedinice 8. divizije su imale 10 mrtvih i 21 ranjenog; pored toga, neprijatelj je u Drežnici uništio kamion sa 29 boraca 13. divizije a u s. Stajnici (kod Brinja) pobio oko 60 ranjenika zatečenih u bolnici.
21.11. Nakon kapitulacije Italije, tijekom ostatka rata, Nijemci i ustaše više puta upadaju u Drežnicu i pale ju, tako da je naposlijetku Drežnica spaljivana sedam puta. Dana 21. studenog Nijemci i ustaše iskoristili su veliki snijeg i snježnu vijavicu te u zoru upali u drežnička sela, zatukli u bajtama žene, djecu i starce te poklali ili žive spalili oko 170 žena, djece i staraca. Toga dana poklano je ili živo spaljeno 53 djece do 16 godina.
Takvih događaja bilo je nekoliko, jer su pred kraj rata često upadali u ova sela, partizanske su postrojbe bile u Lici, dok je u slabo zaštićenoj Drežnici bila samo komanda mjesta. Priče o zločinima U selu Radlovići hvataju Zorku Radulović koja je samo jedan dan ranije rodila i nije sa djecom mogla uteći nego se sakrila u nekom podrumu sa troje djece. Tu ustaše kolju i ubijaju Zorku i njezine dvije kćeri od kojih je jedna rođena samo 1 dan ranije. U Đureške Nikolića kući zatječu šestero djece i sve žive spaljuju. U selu Lokva nekoliko staraca muškaraca i žena zatvaraju u kuću te žive spaljuju, a na njihove jauke govore da se starci u kući žene i pjevaju. |
Istrani u Drežnici Kao središte NOR-a Drežnica je nakon rujna 1943. godine služila kao jedno od mjesta evakuacije naroda iz Istre, koju je organizirao zapovjednik Operativnog štaba za Istru i prvi zapovjednik 43. istarske brigade Savo Vukelić. Tijekom rata uspostavljena je mreža ilegalnih kurirskih putova koji su povezivali Drežnicu s Brgudcem na Ćićariji, a istarski borci su u listopadu i studenom 1943. godine branili drežničku partizansku bolnicu na Javornici. Na Javornici je kosturnica poginulih boraca NOB-a za koju se smatra da su u njoj sahranjeni upravo borci iz Istre, što se obilježava svake godine 21. rujna kada u Drežnicu pristižu članovi antifašističkih udruga iz Istre. Povezanost Istre i drežničkog kraja u Drugom svjetskom ratu odrazila se i u poslijeratnom razdoblju kada su istarske općine u znak zahvalnosti Drežničanima, financirale izgradnju i opremanje zdravstvenog doma u mjestu. (Čalić Šverko, 2019.) |
1944.
|
23.1. S ciljem zauzimanja oslobođenog teritorija Gorskog kotara i Hrvatskog primorja, glavnina njemačke 392. legionarske divizije otpočela nastupanje iz Ogulina smjerovima: Jezerane-Brinje-Senj i Jasenak-Drežnica-Brinje. Od 25. 1. sudjeluju i snage njemačke 114. lovačke divizije iz prostora Žute Lokve ka Jezeranima i Drežnici. U višednevnim borbama neprijatelj je odbacio jedinice 13. divizije NOVJ na svim pravcima i do 31.1. zaposjeo Drežnicu i uspostavio garnizone duž komunikacije Ogulin-Brinje-Senj.
Konac siječnja 1944. godine obilježavaju žestoke borbe za spas brojnih ranjenika. Iznimno visok snijeg spriječio je evakuaciju ranjenika iz partizanske bolnice broj 7 na padinama Javornice i Crnog vrha. Pripadnici 13. primorsko-goranske divizije uz pomoć manjih partizanskih odreda i omladine uspjeli su u žestokim borbama teške ranjenike prebaciti u najneprohodnije dijelove šuma i tako ih spasiti od sigurne smrti.
Veljača 1944. Kako je cijelo to područje Like i Drežnice od jeseni 1942. u više navrata paljeno, gotovo da ni nije bilo kuća s krovom i zidovima, a iscrpljeni borci i ranjenici nužno su trebali tople i suhe prostore za oporavak i povrat snage da bi mogli nastaviti sa borbama koje su neprekidno vodili s njemačkim snagama i domaćim izdajnicima.
Štab divizije na tom prostoru ostavlja 1. brigadu a sve ostale snage prebacuje u Gorski kotar. Zbog velike oskudice hrane i višekratno popaljenih sela postojala je realna opasnost da narod Drežnice ostane potpuno bez hrane, to bi i za narod, ali i za pripadnike partizanskih jedinica, značilo početak kraja i uništenja partizanskih snaga. Zato se kreće, prema Gorskom kotaru u kojem je situacija bila ipak nešto povoljnija nego u Drežnici. Prva je za Gorski kotar krenula 2. brigada i to 23.2.1944. usiljenim maršem preko platoa Bjelolasice i danas već legendarne Matić poljane. Uz 26 smrznutih na tom maršu i u borbi protiv bijele smrti brigada je nakon dolaska u Mrkopalj imala još 52 promrzla borca od kojih su dva vrlo brzo umrla. 18.4. Iz Ogulina, Brinja, s. Krivog Puta, Senja i Novog pet bataljona njemačke 392. legionarske divizije i jedan ustaški bataljon otpočeli koncentrični napad s ciljem zauzimanja Drežnice i uništenja baza za opskrbu 13. divizije NOVJ u tom kraju. I pored jakog otpora 2. brigade i 1. NOP odreda 13. divizije NOVJ u rajonu s. Brezno - s. Škalić - s. Tužević - pl. Miškovica, neprijatelj je istog dana izbio u Drežnicu. On je do 20.4. pročešljavao šumski predjel oko Drežnice, gde je zaplijenio više skladišta municije i druge opreme.
26.4. Dva bataljona 2. brigade i jedan bataljon 1. NOP odreda 13. divizije NOVJ napali na Drežnicu koju su branili deijlovi 846. puka njemačke 392. legionarske divizije. Zbog jakog otpora neprijatelja mjesto nije zauzeto. 3.5. Na prostoru Drežnice tri bataljona njemačke 392. legionarske divizije i jedan ustaški bataljon iz Ogulina, s. Jezerana, Brinja i s. Krivog Puta napali jedinice 13. divizije NOVJ, odbacili ih sjeverno i jugozapadno od s. Jasenka i zauzeli Drežnicu.
13.7. Prva udarna brigada 13. divizije NOVJ razbila ojačanu četu Dopunskog bataljona njemačke 392. legionarske divizije i zauzela Drežnicu.
19.7. Dijelovi Dopunskog bataljona i četa iz 847. puka njemačke 392. legionarske divizije (jačine oko 800 vojnika) iz s. Krivog Puta, s. Jezerana i Brinja napali na Drežnicu, te je, poslije borbi protiv 1. primorsko-goranskog NOP odreda, zauzeli. 14.8. Jedinice 13. divizije NOVJ izvršile neuspjeli napad na Drežnicu.
11.10. Kako bi rasteretili komunikacije koje preko Ogulina vezuju dolinu rijeke Kupe s morem, četiri bataljona njemačke 392. legionarske divizije i jedan ustaški bataljon izvršili napad na 13. diviziju NOVJ i 3. brigadu 43. divizije NOVJ, pravcima: Ogulin - s. Trošmarija - s. Lukov Dol, s. Drežnica - s. Mrkopalj i s. Zlobin - s. Fužine. Poslije niza uzastopnih borbi na ovim pravcima, neprijatelj je do 22.10. uspio spojiti svoje kolone u prostoru Skrad - Kupjak - Ravna Gora, a zatim je prinuđen na povlačenje u polazno područje.
21.11.
Dvadeset i prvi studeni 1944. je najtragičniji dan, ne samo u tragičnoj povijesti Drežnice u Drugom svjetskom ratu, nego i u cjelokupnoj pisanoj povijesti toga mjesta. Toga dana ustaše i pripadnici 392. divizije njemačkog Wehrmachta ubili su 111 mještana Drežnice, što čini oko petinu ukupnog broja stradalih civila u mjestu tijekom Drugog svjetskog rata. Ustaše i njemački vojnici, podijeljeni u nekoliko većih skupina ("trupova"), upali su iznenada u Drežnicu iz pravca Brinja. Stanovništvo zaselaka Donje Drežnice, koja je bila prva "na meti" i najizloženija upadu napadača, nije imalo mnogo vremena da se skloni u šumu i planinu. Žrtve su mahom zatečene u vlastitim domovima, gdje su poklane ili žive zapaljene. Među žrtvama bilo je 38 djece. Ostatak žrtava najvećim dijelom odnosio se na žene, mnoge od njih majke ubijene djece. Najviše je stradao zaselak Lokve gdje su ubijena 32 stanovnika, zatim zaseoci Nikolići (22), Selište (21) i Zrnići (15), dok je u ostalim zaseocima ubijeno po nekoliko mještana. Svi zaseoci koji su bili na udaru napadača bili su zapaljeni, kao i nekoliko puta ranije. Iščekujući zimu, glad i nestašicu, preživjeli mještani bili su primorani ponovo graditi krov nad glavom. IZVOR Drežnica: Tragovi i sjećanja / Traces and Memories 1941-1945 · |
U jednoj kući u Nikolićima je 21.11.1944. bilo zatvoreno te zajedno s kućom živo spaljeno šestero malodobne djece. Kuća je nakon rata obnovljena. Samo u Nikolićima u jednom je danu ubijeno 22 ljudi.
|
|
Zbog upada njemačko-ustaških snaga krajem 1944. godine u Drežnicu i Gornji brinjski kraj, kroničnog nedostaka hrane te nemogućih uvjeta života u spaljenim selima, pozadinske partizanske vlasti donijele su odluku o preseljenju ugroženog lokalnog stanovništva na oslobođen partizanski teritorij u Pokuplju, Žumberku i Beloj Krajini. Dopisnice partizanskog lista "Naprijed" izvjestile su u ožujku 1945. o solidarnosti i gostoprimstvu koje je u tim krajevima pruženo Drežničanima.
Boja Žunić, „ČETIRI PUTA SU NAM BAJTE GORJELE ...“ (fragmenti članka iz lista »Naprijed«, br. 95—96, od 8.3.1945.) |
Izbjeglice iz Drežnice, Slovenija, 1945.
Izvor: Muzej novejše zgodovine, Ljubljana, inv. br. 8542 |
1945.
|
Ratne žrtve Drežnica je jedno od najznačajnijih partizanskih ustaničkih mjesta u Hrvatskoj. Svake godine se održava komemoracija u sjećanje na antifašističku tradiciju i na stradale mještane u Drugom svjetskom ratu: 255 partizana - boraca s puškom u ruci, civilnih žrtava fašističkog terora 529, umrlih od tifusa 80 te oko 300 ranjenika umrlih u Partizanskoj bolnici broj 7 u šumi na obroncima planine Javornice. Od 529 civilnih žrtava bilo je 78 djece do 5 godina, 58 od 6-10 i 34 od 11 do 15 god. Drežnica je u Drugom svjetskom ratu spaljena sedam puta. Tijekom ratnih djelovanja na području Drežnice osnovane su dvije brigade NOV i PO Jugoslavije. Mnogi borci su po završetku rata napredovali do visokih vojnih činova, a nekoliko Drežničana je proglašeno Narodnim herojima Jugoslavije (Savo Vukelić, Đuro Trbović i Rajko Trbović). Najviše činove ostvarili su general-pukovnik Savo Vukelić, general-pukovnik Ilija-Ica Trbović, general-majori Bude Bosnić i Miloš Ivošević-Rogović.
|
Djeca izbjeglice iz Drežnice na području Črnomlja u Sloveniji, veljača-travanj 1945.
|
1945.-1991.
|
POSLIJERATNA OBNOVA
Pola godine od završetka Drugog svjetskog rata (1945.) pristupilo se obnovi Drežnice i Jasenka podizanjem pilane, koja bi proizvela najnužniji materijal za podizanje popaljenog kraja. Narod je stoga za mjesec dana osposobio i sagradio pilanu u Jasenku. Ljudi su dovažali na pilanu trupce pod "ušur*", gdje su se oni prerađivali u potreban materijal za izgradnju. U početku je pilana radila samo s jednim gaterom, a kasnije montiran i stavljen u pogon i drugi gater. Kao okosnica čitave obnove upotrebljen je uglavnom drveni materijal. Podignute su tri nove škole i to u Drežnici, Jasenku i Krakaru, dok su se u selima Tomići i Nikolići nadogradile škole na stare temelje. Osnovane su i podignute i dvije zgrade za zadruge u Drežnici i Jasenku. Sagrađeno je i obnovljeno oko 300 gospodarskih i stambenih zgrada, a od toga je materijal za 20 industrijskih drvolitnih baraka dopremljen iz Zagreba. Te barake su montirane na temelje popravljenih zidina s dodatkom hodnika zbog velikog snijega u Gorskom kotaru. Kao pokrov upotrebljavale su se daske, krovne daščice (šindra), krovne ljepenke i crijep, kojega je utrošeno oko 50.000 komada. Preko 600 komada tipiziranih prozora i vrata izgradila je tvornica stolarije u Ravnoj Gori, koje je dovršena u proljeće 1945., a osnovana je u toku NOB-a. *ušur (ujam), naknada u naturi za uslugu preradbe određenoga proizvoda; npr. udio brašna koji mlinar dobije za uslugu mljevenja žita u mlinu. Oblik plaćanja karakterističan za nerazvijene tržišne uvjete. IZVOR Drežnica: Tragovi i sjećanja / Traces and Memories 1941-1945, 5.1.2021. U poslijeratnom razdoblju Drežnica se posvetila obnovi i obrazovanju mladih naraštaja. U razdoblju mira do 1991. godine mnogi Drežničani stekli su najviša znanstvena zvanja i obrazovanja: ljekari, profesori, ekonomisti, pravnici, piloti, oficiri, zanatlije, privrednici i samostalni obrtnici. Najviše zvanje dostigao je prof.dr Mane Maravić kao akademik SANU i akademik Nauka i umjetnosti BiH.
1955.
Svečano otvorena spomen-kosturnica na Javornici. |
|
1970.
U spomen na žrtve Drugog svjetskog rata Drežnica je preimenovana u Partizansku Drežnicu (to ime nosi do početka 1990-ih). 1980.
U Drežnici je započeta izgradnja Spomen-doma škole sa športskom dvoranom. Škola je dovršena 1993. godine, dok je ostalo pod krovom, ali nedovršeno. 1990-e
Početkom 1990-ih vraća se ime mjesta Drežnica. 1990-ih ukinuta lokalna memorijalna zbirka i spomen-područje, a spomenici su skinuti s režima zaštite. |
Kulturno-povijesna baština
|
Velika koncentracija spomenika na području Drežnice rezultat je bremenitih povijesnih zbivanja koja su proizvela velik broj značajnih spomen-mjesta, mjesta stradanja i onih koji su vezani uz partizanski pokret. Oni su pripadali bivšem spomen području koje je izgubilo tu kategoriju zaštite u hrvatskoj tranziciji.
Ondje je tijekom 1941. dva mjeseca boravio Glavni štab NOB Hrvatske, i bio iz Karlovca poslan veći broj dobrovoljaca iz Španjolskog građanskog rata, što toj povijesnoj epizodi daje međunarodnu dimenziju. Među njima su bili Ivo Vejovda, Ivan Hariš, Ivo Rukavina i kasnije Veljko Kovačević, scenarist tv serije Kapelski kresovi, koji su temeljeni na iskustvima Drežnice. Iskusni revolucionari iz Španjolskog građanskog rata ovdje su prenosili iskustvo antifašističke borbe i gerilskog ratovanja te organizirali već pokrenuto stanovništvo koje od samog osnutka NDH doživjelo brutalne napade, ubojstva, bacanje u jame, itd. Otpornost stanovništva i činjenica da je sedam puta paljena, u prošlom sistemu donijeli su slavu "partizanske Drežnice" te je nastao velik broj spomenika s važnim umjetničkim prinosima, među kojima i najistaknutijih autora poput Koste Angeli Radovanija i Zdenka Kolacija. IZVOR HINA, 19.9.2020. 
Karta spomenika Drugog svjetskog rata (NOB-a)
|
Priče o kraju
Naslovna fotografija
U okolici Krakara Istraživački projekt Specifična povijest Drežnice u Drugom svjetskom ratu privukla je istraživače koji su kroz projekt "Baština odozdo | Drežnica: Tragovi i sjećanja 1941.-1945." (Trajanje projekta: 2019.–2023.), koji je pokrenuo Institut za povijest umjetnosti na inicijativu dr. sc. Sanje Horvatinčić, nastojali dokumentirati fascinantan uporan otpor lokalnog stanovništva fašizmu. Tako je Međunarodni interdisciplinarni istraživački tim sastavljen od povjesničara umjetnosti, etnologa, arheologa, arhitekata i dr. iz Španjolske, Portugala i Hrvatske, kroz višegodišnji istraživački proces nastojao proučiti suvremenu povijest i baštinu drežničkog kraja te doći do kompleksnijeg razumijevanja strategija gerilskog ratovanja i civilnog života u ratnim uvjetima. Cilj je staviti Drežnicu, sa svim njenim spomenicima iznimne umjetničke i povijesne vrijednosti, pod režim zaštite Ministarstva kulture Republike Hrvatske kao memorijalnu baštinu. Koncentracija brojnih povijesnih lokaliteta: spomen-kosturnice i spomeničkog kompleksa na mjestu nekadašnje partizanske bolnice s obližnjom špiljom na Javornici, štamparije, pilane, mlina, mehaničke radionice, vojne baze, ali i umjetničkih spomenika u samom centru mjesta kao što je "Drežničanin" Koste Angelija Radovanija, čine Drežnicu autentičnom i zanimljivom destinacijom za proučavanje događaja iz Drugog svjetskog rata te same organizacije života u okupatorskom okruženju. PROČITAJ VIŠE 
ZAPIS O KRAJU
Iz prošlosti Drežnice do 1918. godine
Autor: Manojlo Maravić IZVOR Manojlo Maravić: Iz prošlosti Drežnice do 1918. godine. U: Partizanska Drežnica. Historijski arhiv u Karlovcu, Zbornik 12. Karlovac / ur. dr Đuro Zatezalo, 1982. (PDF)
Drežnica je smještena na površini od 45°00 do 45°15' sjeverne geografske širine i od 15°00' do 15°15' istočne geografske dužine po Griniču. Ona se nalazi na tromeđi Gorskog kolara, Hrvatskog primorja i Like, a geografski ne pripada nijednom od ovih područja. U knjizi Antuna Burica: "Povijesna ontroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj", izdatoj u Rijeci 1979, na strani 9 prikazane su međe Gorskog kotara. Za Drežnicu je važna njegova južna međa. Ona ide od ušća Vitunjčice u Dobru na Crni potok pod Klekom, tako da Ogulin ne pripada Gorskom kotaru; zatim obuhvaća predio Sovenice na cesti Ogulin—Novi, pa nastavlja kotama 753, 661 i 680 na Grbin vrh (904), Praščevac (666), Veliku gredu (977), Perno bilo (1038) i Ričičko bilo (1286); da bi na Dubravi, iznad Ledenica, stigla do sjeverozapadne međe koja ide po vrhovima iznad Hrvatskog primorja. Dakle, južna međa Gorskog kotara ide jednim dijelom upoređno s cestom Ogulin—Novi, samo nešto južnije, ali sjevernije od Drežnice, tako đa su Musulinski Potok i Jasenak u Gorskom kotaru, a Drežnica je izvan njega. U "Geografiji Hrvatske" iz 1975. godine područje na kome se nalazi i Drežnica zove se Ogulinsko-plaščanska podgorna udolina ili Ravnjačko-gorski pojas. Bilo bi najjednostavnije i najprirodnije da se to zove Potkapelsko ili Zakapelsko područje. Površina Drežnice iznosi 176,27 km3. Pod šumom se nalazi 125,27 km2, a na obradive površine i pašnjake otpada 51 km2. Prije drugog svjetskog rata ona je po površini bila najveća općina u ogulinskom kotaru. Područje Drežnice je kraškog karaktera. U njoj se nalaze tri mala kraška polja: Lug, Drežničko polje i Krakarsko polje. Njihove nadmorske visine kreću se između 437 m u južnom dijelu Drežničkog polja do 468 m u sjeverozapadnom dijelu Luga. Vodeni tokovi u ovom području posebno su karakteristični po tome što su u proljetnom periodu vrlo česte poplave, a u ljetnom nestaje vode u izvorima; ponekad čak u svima, izuzev onog u Krakaru. Nedostatak vode bio je uvijek krupan problem u Drežnici. Klimatski uslovi su tipično kontinentalni. Zime su oštre i duge s mnogo snijega, a ljeta vruća. Duvaju jaki vjetrovi — bura i jugo. Iako je Drežnica vrlo blizu mora, ipak se u njoj ne osjeća nikakav uticaj mediteranske klime. Uzrok tome su visoke planine koje je odvajaju od mora, a idu paralelno s obalom. Baš u tom području, u Javornici, nalazi se i najviši vrh u Drežnici s nadmorskom visinom od 1 375 metara. Godine 1938. Drežnica je imala 5 800 stanovnika, a to znači da je bila prenaseljena. Oko 1 000 hektara obradive poljoprivredne površine kraško planinske zemlje bilo je i suviše malo da bi obezbijedilo dovoljnu količinu hrane za tako brojno stanovništvo. Izuzetno kvalitetan krumpir, kupus i grah dobro su uspijevali i, uglavnom, u dovoljnim količinama. Međutim, bilo je nedovoljno hljebnog žita, računajući tu i kukuruz, tako da ga je samo mali broj porodica imao dovoljno od jedne do druge žetve. Nedostatak žitarica, a naročito kukuruza, negativno se odražavao na uzgoj kvalitetne stoke, a naročito na svinjogojstvo. U stočarskoj privredi oduvijek se glavna briga posvećivala uzgoju koliko-toliko kvalitetne zaprežne stoke. Skoro sve poljoprivredne poslove, osim oranja i košnje, obavljale su žene. Pretežan dio muške radne snage bio je angažiran na šumskim poslovima. To je bio dopunski, ali i neophodan, izvor sredstava za život. Drežničani su bili čuveni drvosječe i kirijaši. Kirijali su još od doba Vojne krajine, pa sve do novijeg vremena. Mnogi su bili izvrsni majstori: dugari, tesari i "cimermani" što se stalno prenosilo od starije generacije na mlađu. Takvi su poslovi redovno zahtijevali kolektivan rad. Poznata je bila solidarnost Drežničana u obavljanju svih šumskih poslova. Drežničko stanovništvo je odvajkada izrazito patriotsko i revolucionarno. Materijalni i klasni uslovi davno su ga opredijelili za napredni radnički pokret što je naročito bilo izraženo u narodnooslobodilačkoj borbi kojoj je narod Drežnice, u suradnji sa narodom Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, dao ogroman doprinos. Priroda je Drežnici podarila veliko bogatstvo u divnim gustim listopadnim i četinarskim šumama koje prekrivaju bregove i planine oko njenih sela, što čitavom ovom kraju daje izuzetnu ljepotu. Pošto se nalazi i blizu mora, upravo na granici kontinentalne i mediteranske klime, to se nadamo da će Drežnica u bližoj budućnosti postati još ljepša i uređenija, a time i privlačni ja za mnoge turiste. Drežnica se sastoji od većeg broja sela i zaselaka razasutih po prilično velikom prostoru. Ona je podijeljena na Donju, Srednju i Gornju Drežnicu, a svaki ovaj dio obuhvaća jednu grupu sela i zaselaka. Svakako je od interesa da se ovdje iskažu njihova imena zajedno s kućnim brojevima koji potiču od davnina. 
MIHAJLO TATALOVIĆ, Zbjeg (Drežnica - Gorski kotar)
Godina: 1948.; Tehnika: Ulje na platnu Opis. Slika prikazuje zbjeg za vrijeme Drugog svjetskog rata u Drežnici. Autor je slikar Mihajlo Tatalović iz Drežnice. Poznato je da je slika nastala u Vukovaru 1948. godine, gdje je Mihajlo sa suprugom Anom radio kao učitelj od 1940. do 1960. godine. Iz slikareve biografije: Mihajlo Tatalović je rođen 2.9.1903. godine u Kulašima, u Drežnici kod Ogulina. Njegov otac Mihajlo i majka Milija su imali devetoro djece, od kojih je jedno rano umrlo. Osnovno obrazovanje je stekao u Drežnici a zatim je Gimnaziju i Učiteljsku školu pohađao u Karlovcu. Sa suprugom, Volović Nikole Anom, rođenom 14.12.1907. godine u Prilišću kod Karlovca, koja je i sama bila učiteljica, radio je kao učitelj na Kordunu i u Vukovaru. Njihov sin Radoslav je rođen 1937. godine. U Vukovaru su živjeli dvadeset godina, od 1940. do 1960. godine. Tu je Mihajlo, od 1946. do 1951. godine, radio kao nastavnik likovnog odgoja, u Gimnaziji i Osmogodišnjoj školi "Stjepan Supanc". U Vukovaru je priredio devet samostalnih i dvije grupne izložbe. Osim toga, 1951. i 1955. godine je sudjelovao na grupnim izložbama likovnih umjetnika Slavonije, koje su održane u Osijeku, a 1954. godine na grupnoj izložbi održanoj u Vinkovcima. Mnoge od izlaganih slika su ostale u kućama brojnih slikarevih prijatelja i poznanika u Vukovaru. Dva puta je nagrađen, 1961. godine, prilikom proslave 20. godišnjice revolucije, i 1965. godine, Nagradom oslobođenja, od Skupštine općine Vukovar. Vukovar je napustio 1960. godine, kada se kao umirovljenik, s obitelji, preselio u Beograd. U Beogradu je se nastavio baviti slikanjem, ali za života nije sudjelovao ni na jednoj izložbi. Umro je 19.6.1985. godine. Slikao je uglavnom pejzaže, mrtve prirode i portrete. Većina slika je naslikana uljem na platnu, rijetko na lezonitu. (prof. dr. Branko Ćupurdija) Reprodukcija slike objavljena je u 2. broju časopisa Godišnjak Matice Drežničke, 2007. |
Partizanska Drežnica
Postavio: 1skodaauto Datum objave: 23.11.2021. 
ZANIMLJIVOST
Prema Dežnici nazvan je putnički brod izgrađen 1962. godine i porinut u more u Splitu. Od 1963./64. do 1985. pripadao je floti Jugolinije iz Rijeke. Kum broda bio je general Savo Vukelić, a puštanju broda u prekoocensku plovidbu prisustvovalo je desetak Drežničana. U samom brodu bila je postavljena izložba s fotografijama Drežnice iz Drugog svjetskog rata. Tehnički podaci o brodu: Brodogradilište: Brodosplit, Split; 172 Porinuće: 28.04.1962. Dužina preko svega (Loa): 136,4m Dužina između okomica (Lbp): 124,0m Širina (B): 18,7m Nosivost (DWT): 6.540t Motor: FIAT; 7.300KS Brzina: 17.0kn Brodovi blizanci: BAŠKA, NOVI VINODOLSKI, GROBNIK Doplovila je 28.2.1984. u rezalište u Sv. Kaji. ZASLUŽNI LJUDI
Mihael Sobolevski (Sobolewski) Sobolevski je vrstan povjesničar, koji je istraživanjima socijalne i vojne prošlosti Drežnice, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i šire, trajno zadužio generacije istraživača, kao i narod na ovim područjima. Radio je u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske (1962.-1966.) na radnim mjestima od arhivskog pomoćnika do asistenta istraživača u Odjelu Narodnooslobodilačkog rata (NOR-a); Zavičajnom muzeju u Ogulinu (1967.- 1974.) kao kustos, a od 1974. vršitelj dužnosti direktor muzeja i u Muzeju narodne revolucije u Rijeci (1975.-1976.) kao kustos. U desetogodišnjem bavljenju muzejskom djelatnošću utemeljio je Zavičajni muzej u Ogulinu i utemeljio sve njegove muzejske zbirke (povijesna, arheološka, etnografska, spomen soba Ivane Brlić Mažuranić i Josipa Broza Tita), te razvio izdavačku djelatnost. PROČITAJ VIŠE |
Nikolići
Zrnići
|
Pogled od Zrnića ka brdu Pučina (727 m)
|
Zrnić - poljana i u dalje dubine Kapele
|
|
|
|
|
Vučja kosa
Područje Vučje kose
|
Šumsko područje Male Rasove
|
|
|
Bosnići
Pogled na Bosniće od ceste Jezerane-Drežnica
|
Drežnica
|
Drežnica (u SFRJ se zvala Partizanska Drežnica) je naselje u u sastavu Grada Ogulina, u Karlovačkoj županiji. Površina naselja je 137,5 km2 ali sa zaseocima Brezno, Debeli Lug i Ponorac (danas dio naselja Musulinski Potok) predstavlja najveću katastarsku općinu u Hrvatskoj (176 km2), od toga je 125 km2 pod šumom.
Stanovništvo. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 2.458 (1857,); 3.226 (1869.); 3.609 (1880.); 3.839 (1890.); 4.370 (1900.); 4.678 (1910.): 4.250 (1921.): 4.274 (1931.): 2.388 (1948.): 2.382 (1953.); 2.144 (1961.); 1.450 (1971.); 1.126 (1981.); 891 (1991.); 729 (2001.); 516 (2011.). Popis 1991. prema narodnosti: Srbi 69 (88,46%), Jugoslaveni 4 (5,12%), Hrvati 1 (1,28%), Slovenci 1 (1,28%) i neopredijeljeni 2 (2,56%). Školstvo i kultura. U naselju se nalazi i područna Osnovna škola Ivane Brlić-Mažuranić. Djeluje i SKUDD "Đurđevdan" - srpsko kulturno umjetničko i duhovno društvo iz Drežnice. IZVORI Drežnica (Ogulin). Wikipedija (hr); Dreznica-jasenak.net 
Drežnica 1936. godine
ZNAMENITOSTI
U centru mjesta nalazi se Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora, s poimeničnim popisom žrtava fašizma. Tu je i Spomenik ustanku naroda Drežnice - velika, 4 metara visoka ljudska figura "Drežničanin", izlivena u bronci, mještani ga zovu Kosta - rad akademskog kipara Koste Angelija-Radovanija iz 1949. godine.
Zanimljivo je kako je u jednom ranijom studijom spomenika ustanku u Drežnici Angeli-Radovani razmatrao prikaz muškarca s ručnom bombom u desnoj ruci, dok bi lice ustanika u toj verziji imalo brkove, netipične za prikaz partizana, ali tradicionalno prisutne kod muškaraca u Lici. Angeli-Radovani se naposlijetku ipak odlučio za prikaz ustanika bez oružja i obrijanog lica. Kip tako prikazuje nenaoružanog, bosonogog seljaka s pesnicom prkosno stisnutom iza leđa. Sâm Angeli-Radovani je tijekom rada na spomeniku proveo nekoliko mjeseci u Drežnici, prije nego je u Zagrebu izmodelirao i uz pomoć vrsnih radnika ljevaonice Likum, u bronci odlio ovu skulpturu. Za ovaj rad je bio nagrađen saveznom nagradom FNRJ za kiparstvo za 1949. godinu. Spomenik je svečano otkriven 27.7.1950. godine. 
Otkrivanje Spomenika ustanku u Drežnici 1950. godine.
Crkva Roždestva Presvete Bogorodice. Srbi su se naselili u Drežnicu u 17. stoljeću. Po doseljenju podigli su drvene crkve u centru Drežnice, u Krakaru i Nikolićima. Godine 1842. godine završena je i posvećena pravoslavna crkva Roždestva Presvete Bogorodice (Mala Gospa) u centru Drežnice, koja je bila devastirana u Drugom svjetskom ratu. Partizani su zvonik minirali i srušili početkom 1942. godine uz negodovanje seoskih žena, a ostali dio crkve je spaljen 1944. godine. Nakon rata ostale su samo ruševine. Lokalnog pravoslavnog svećenika Đorđa Žutića ubila je UDBA 24.3.1946. godine. Zbog nepovoljne političke klime, konkretna inicijativa za obnovu crkve započela je tek 1988. godine. Početni radovi započeli su sljedeće godine i trajali do 1991. Ponovno su se nastavili 1993. dolaskom Miloša Orelja za paroha. Od tada crkva se postepeno gradi do danas i još nije posve dovršena. Zvonik s novim zvonima dovršen je 2001., a kupola i svodovi završeni 2010. godine.
IZVORI http://www.eparhija-gornjokarlovacka.hr/Parohija-Dreznica-L.htm Preuzeto 24. svibnja 2012. WIKIPEDIJA, Crkva Roždestva Presvete Bogorodice u Drežnici U centru Drežnice nalazi se monumentalni kompleks nekadašnjeg Spomen doma, izgrađenog u spomen na 1500 srpskih žrtava ustaškog režima, ukupne površine čak 4000 kvadrata, čija je izgradnja počela 1980. godine. Objekt zbog izbijanja rata 1991. nije završen, ali je cijeli kompleks stavljen pod krov. Po projektu, u okviru Spomen-doma bio je predviđen prostor za školu djece Drežnice, ali i za galeriju, muzej i školu u prirodi u koju bi dolazila djeca iz drugih krajeva. Tu se i nalazi velika sportska dvorana.
U blizini je i 1950-ih godina sagrađen Zadružni dom, koji je kasnije preimenovan u Omladinski dom. 1993. godine ključevi gornjeg kata Doma dati su srpsko-pravoslavnoj crkvenoj općini Drežnica za obavljanje vjerskih zaduženja. Ubrzo su osnovani kulturno društvo SKUDD Đurđevdan i Zajednica drežničkih Srba koji su se također smjestili na gornjem katu Omladinskog doma od kojega je napravljen kulturni centar. Tu je uređena velika dvorana sp ozornicom, koja može primiti preko 300 ljudi, kuhinja za ljetne i zimske škole. 
Drežnica, zvonik crkve Roždestva Presvete Bogorodice
|
Drežnica 1936. godine
Drežnica 2004. godine
Vjenik Vjesnik, politički dnevni list, izlazio je u Zagrebu, od god. 1940. do 2012. Bila je također značajna izdavačka kuća, koja izdaje niz drugih izdanja, a u vrijeme socijalističke Jugoslavije imala je osobito velik značaj. Prvi broj izašao je 24. lipnja 1940. godine, a list se zvao Politički vjesnik. Zapravo, u tisku je načinjena pravopisna greška, pa je stajalo pogrešno "vijesnik" umjesto "vjesnik". List je, u ilegali, pokrenuo Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske. Početkom 1941. godine list dobiva naziv Vjesnik radnog naroda. Početkom Drugoga svjetskog rata izlazi kao mjesečnik, sada nazvan Vjesnik Hrvatske jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte, preselivši u jesen 1941. na Kordun, pa 1942. u zaselak Tomići kraj Drežnice. Zanimljivo je da u zaglavlju lista od kolovoza 1941. stoji parola "Smrt fašizmu – Sloboda narodu!" koju prihvaća cijeli oslobodilački pokret. Od 1943. tiska se na Kapeli, ponovno kao tjednik. Redakcija se, shodno tijeku rata, nastavlja seliti, a u siječnju 1945. stiže u Split. Od 11. svibnja 1945., pod današnjim imenom, Vjesnik izlazi kao dnevnik. Tek se tada i službeno u impresumu navodi ime glavnog urednika; bio je to Šerif Šehović. Prve poratne godine Vjesnika protječu u službi novom režimu. Šezdesetih godina širi se dopisnička mreža, list se sadržajno osvježava, a naklada raste. Vjesnikova kuća tada izdaje časopise i revije, od kojih su najpoznatiji bili Vjesnik u srijedu (VUS) i Start. Pokreće se akcija "Plava vrpca Vjesnika", nagrada za pothvate spašavanja na moru. 1960-ih u Vjesniku svoj prvi posao stječe kasnija "najveća živuća enciklopedija hrvatskog kazališta" Dalibor Foretić Posljednji tiskani broj izašao je 20.4.2012. Nakon toga je do 26. travnja 2012 izlazio u elektronskom obliku (e-novine), a zatim samo kao internetski portal Vjesnik.hr. Od dana 12. lipnja 2012. prestaje ažuriranje portala Vjesnik.hr. |
Podbitoraj
Radulovići (Podbitoraj)
|
|
|
|
BITORAJ
Bitoraj iznad Podbitoraja
|
Pogled iz polja Lug na Bitoraj
|
Lug (Drežnički Lug)
Panoramski pogled na Drežnički Lug
U pozadini (u sredini) dominira kupa brda Nedrug (683 m), a lijevo na horizontu je Mala Javornica.
U pozadini (u sredini) dominira kupa brda Nedrug (683 m), a lijevo na horizontu je Mala Javornica.
|
Zapadno od Drežnice, u središtu Velike Kapele, smješteno je krško polje Lug ili Drežnički Lug. Polje se proteže oko četiri kilometra u smjeru istok-zapad i oko dva kilometra u smjeru sjever-jug te ima površinu 721,7 ha. Na sjeveroistoku polje presijeca županijska cesta Jezerane-Ogulin. Poljem dominiraju vlažne livade, a u središnjem djelu nalazi se manji kompleks poplavnih šuma hrasta lužnjaka i šuma hrasta lužnjaka i običnoga graba. Na jugu ove vlažne udoline su naselje Jezera te izvori Vrujčić i Vrujac kojima potoci odvode vodu prema sjeveru. Jugozapadno je smješteno naselje Vukelići, uz cestu koja dolazi do naselja Jezera. Na sjeverozapadu i istoku su naselja Tomići i Trbovići. Istočno od ceste Jasenak-Jezerane sve te vode prima potok Sušik, koji na oko 1,5 km sjeverno od naselja Drežnice ponire u istoimenu jamu na rubu ove nizine. U proljeće Drežnički lug obiluje vodom, korita potoka se napune i dijelom razliju po nižim predjelima. Uz korita su razvijeni elementi šumske vegetacije i šikara koji mjestimično zauzimaju veće površine. U vrijeme jačih kiša najniži su dijelovi poplavljeni pa mjestimično nastaju mala jezera. Po rubovima se razvijaju trščaci i populacije šaševa i sitova. Travnjački prostori Drežničkog luga ističu se veličinom i bogatstvom flore.
Polje Lug
Potok Sušik je ponornica koja protječe krškim poljem Lug na nadmorskoj visini od 463 m i čija duljina toka iznosi oko 5 km. Širina potoka varira od 2 do 10 m. Vodostaj potoka nije stalan, mijenja se tijekom godine pa je nakon velikih kiša ili otapanja snijega na pojedinim dijelovima dubina potoka veća od 2 m, a ljeti, kada potok djelomično presušuje, niža je od 20 cm (slika 3.3. a) i b)). Prema podacima DHMZ-a, potok teče tek kada je vodostaj veći od 20 cm.
Pojedini dijelovi potoka, gdje je korito prošireno i produbljeno, niti ljeti ne presuše. Prema podacima mjerne postaje Tomići dobivenim od DHMZ-a, srednja vrijednost godišnjeg maksimuma vodostaja za razdoblje od 1985. do 2010. godine je 249 cm, a minimumi su zabilježeni kada potok presuši. Na slici 3.4. prikazan je višegodišnji srednjak minimuma i maksimuma vodostaja svakog mjeseca na limnografu na postaji Tomići. Višegodišnji srednjak maksimuma vodostaja po mjesecima pokazuje dva maksimuma, u prosincu i travnju. Vodostaji oko 150 cm i viši karakteristični su za hladniji dio godine (od listopada do travnja). U srpnju je potok gotovo suh (4 cm). Višegodišnji je srednjak minimuma 0 cm za gotovo sve mjesece, osim siječnja (2 cm), travnja (10 cm), studenoga (3 cm) i prosinca (2 cm). (Marčić, 2013.) 
|
Spust od naselja
Drežnica prema Drežničkom Lugu (cesta Jezerane-Drežnica-Jasenak)
|
Vukelići
|
|
Tomići
|
Iz zaselka Tomići neko je vrijeme vojnim partizanskim operacijama u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, rukovodio Centralni komitet KPH, a tiskan je i prvi broj "Vjesnika" na oslobođenom teritoriju. U to vrijeme pristup tiskanom mediju predstavljao je ključnu polugu otpora, opismenjavanja i informiranja stanovništva. Iz centralne tiskare, smještene duboko u šumi iznad Drežnice, izlazilo je na desetine različitih ilustriranih novina, zbirki pjesama Vladimira nazora i Ivana Gorana Kovačića i dr.
Godine 1959. u selu je postavljena spomen-ploča s natpisom:ZA VRIJEME NARODNOOSLOBODILAČKE BORBE I NARODNE REVOLUCIJE U OVOJ KUĆI BILO JE SJEDIŠTE GLAVNOG ŠTABA NARODNO- OSLOBODILAČKIH PARTIZANSKIH ODREDA HRVATSKE od 17.II. DO 25.IV.1942. I SJEDIŠTE CENTRALNOG KOMITETA KOMUNISTIČKE PARTIJE HRVATSKE OD 18. III. DO 25. IV. 1942. GODINE. // TOMIĆI. 22.XI.1959. 
Pogled na Tomiće
Bijelež - stan Nikole Tomića. Na predjelu Bijelež nedaleko Tomića nalaze se ostaci pastirskog stana Nikole Tomića - jednostavna kuća od kamena i drva koju je prije Drugog svjetskog rata izgradio imigrant koji se sa svojom ušteđevinom vratio iz Pittsburgha u Sjedinjenim Američkim Državama. Kada je izbio rat, Nikola Tomić je podržao partizane, ustupivši im stan na Bijeležu, kao i obiteljsku kuću u samome selu, u kojoj je neko vrijeme boravio Glavni štab NOV i PO Hrvatske. Među partizanima koji su u kolovozu i rujnu boravili u ovoj kući bilo je i nekoliko veterana iz Španjolskog građanskog rata koji su bili ključni faktor organizacije otpora u Drežnici i istaknuti protagonisti Narodnooslobodilačke borbe. Ova skromna kuća, koja je služila kao partizanski logor, zbjeg i obiteljsko imanje obitelji Tomić, bila je epicentar dramatičnih zbivanja. Iako su ga talijanski fašisti ubrzo otkrili, zbog čega su se partizani prebacili na drugu lokaciju i napustili ovo mjesto, kuća je bila korištena kao zaklon i zbjeg tijekom cijeloga rata. Nikola Tomić, vlasnik imanja, ubijen je od strane talijanskog okupatora zbog pomaganja partizanima.
IZVOR Drežnica: Tragovi i sjećanja / Traces and Memories 1941-1945, 9.9.2020. |
Tomići
Udruženje novinara Hrvatske postavilo je ploču u Tomićima 1959. u spomen na mjesto gdje su s proljeća 1942. godine štampane prve novine na oslobođenom teritoriju Hrvatske. Fotografiju je snimio D. Rendulić, fotograf Agencije za fotodokumentaciju 1967. prilikom obilaska lokaliteta iz Drugog svjetskog rata na području Gorskog kotara, Like i Primorja. Čuva se u Hrvatskom državnom arhivu. Vera Jurić, jedna od ključnih protagonistkinja ove priče, ostavila je živopisna sjećanja na početke rada u improviziranoj tiskari u seoskoj kući u Tomićima: - Sutra se javi u Glavni štab u Tomićima - rekao mi je Veljko. - Znaš li da odlaziš od nas? To je bila prva vijest koja me rastužila. U odredu mi je bilo lijepo. Bila sam ćato. Kada nije bilo posla, prepisivala sam brošuricu "10.000 kilometara kineskih partizana" i slala u pojedine bataljone. Svu sam djecu u Vukelićima podšišala, počeli smo osnivati pionirske četice, održavala sam sastanke sa ženama i djevojkama. Ukratko, srodila sam se s odredom i selom. Žao mi je bilo ostaviti ranjenike u bolnici u Šekićima, koje sam zajedno s doktorom Krausom previjala kad su dopremljeni s akcije na brinjski vodovod. Drugog jutra došao je po mene Otmar Kreačić — Kultura, španjolski borac. - Ajde, djevojko, k nama, bit će ti lijepo, osnovat ćemo pravu pravcatu štampariju - reče ispod debela brka, koji je uvijek pomalo grickao. I tako, nakon sedam mjeseci partizanske borbe, osnovana je štamparija ili kako smo je mi zvali, tehnika Agitpropa CK i Glavnog štaba Hrvatske. U to vrijeme već su postojale tehnike u okružnim centrima, koje su izdavale svoje listove i radio-vijesti. Školska soba u Tomićima bila je pregrađena na dva dijela. Nekoliko kreveta, dug stol na kojem je bilo primitivno sito za umnožavanje, valjak i mali pisaći stroj, to je bilo sve što smo imali. Osoblje smo bili Kultura i ja. On mi je diktirao, ja sam kucala na matrice, poslije smo izvlačili. Prvo što smo štampali bila je brošura druga Tita »Dvadesetčetvorogodišnjica Velike oktobarske revolucije«, a iza toga "Dvije taktike socijaldemokracije u demokratskoj revoluciji". Radili smo neprekidno, danju i noću. Kultura je bio neobično izdržljiv, ali ja nisam mogla s njime držati korak. Jednom sam od umora zaspala na partijskom sastanku. Nakon toga došlo je pojačanje. Danica Popović i njen muž Bogdan Popović. On je dobio zadatak da se vrati u Zagreb po materijal za našu tehniku. Dobili smo još jedan pisaći stroj. Danica je također dobro znala raditi i posao je napredovao. Štampali smo listove Vjesnik, Partizan, glasilo Glavnog štaba, Omladinski borac i Mladi komunist. I upravo kada smo bili pri kraju s našim zalihama papira, stigla je odluka da se moramo preseliti na sigurnije mjesto. Talijani su spremali ofanzivu na Drežnicu. Nije nam bilo teško seliti se, jer smo imali malo prtljage. Izvor teksta: Vera Jurić, "Od tehnike do štamparije", u Zbornik sjećanja: Vjesnik 1940.-1990., Vjesnik, Zagreb 1990., str. 46 Preneseno sa: Facebook grupa, Drežnica: Tragovi i sjećanja / Traces and Memories 1941-1945 (objava od 16.8.2023.) |
MALA JAVORNICA
Na šumovitim obroncima planine Javornice tijekom Drugog svjetskog rata nalazila se Partizanska bolnica broj 7.
|
|
|
Nedaleko od lokacije ratne bolnice nalazi se Spomen-kosturnica na Javornici. Kosturnica, sagrađena 1955. godine, djelo je arhitekta Vladimira Ugrenovića i kipara Koste Angelija Radovanija. Kosta Angeli-Radovani je za spomen-kosturnicu 1954. godine izveo izveo brončani reljef bolničarke s ranjenim borcem (reljef je ukraden 2010. godine). Na otvorenju spomen-kosturnice na Javornici bili su, među ostalima i Kosta Angeli-Radovani i Većeslav Holjevac.
U kasnijoj fazi izgradnje uređen je spomen-kompleks na mjestu same partizanske bolnice (Zdenko Kolacio, 1981.). U Kosturnicu su preneseni posmrtni ostaci umrlih u bolnici, a veliki dio stradalih bili su Istrijani. Naime, kao središte NOR-a Drežnica je nakon rujna 1943. godine služila kao jedno od mjesta evakuacije naroda iz Istre, a istarski borci su u listopadu i studenom 1943. godine branili drežničku partizansku bolnicu na Javornici. Smatra se da su u kosturnici poginulih boraca NOB-a na Javornici sahranjeni upravo borci iz Istre, što se obilježava svake godine 21. rujna kada u Drežnicu pristižu članovi antifašističkih udruga iz Istre. (Čalić Šverko, 2019.) Na spomen ploči zabilježeno je da je u Kosturnici sahranjeno tri stotine junačkih sinova koji su dali svoje živote u NOB-u za slobodu domovine. Bili su na liječenju u partizanskoj bolnici VII koja se od 1942. do 1944. godine nalazila u šumi blizu kosturnice i gdje su kao teški ranjenici podlegli ranama. IZVOR Čovjek i prostor 1955 / 45 (PRISTUP ČLANKU) 
Fotografija makete Spomen-kosturnice na Javorovici objavljna u časopisu Čovjek i prostor (1955/45), uz koju je priložen slijedeći tekst:
Ova spomen kosturnica, podignuta na zavoju velebitske ceste iznad Drežnice, obilježava mjesto, gdje je za vrijeme rata bila sedma partizanska bolnica. Uz konturu prizadnog proširenja ceste na ovom mjestu podignut je jednostavni kameni zid. koji na jednom mjestu sučelice prilaza iz Drežnice nosi reljef. Kosturnica je odvojena od pretprostora jednostavnom rešetkom, tako da prolaznik može pogledom obuhvatiti sav interijer sa spomen pločom. Budući da je taj prostor nenatkriven. osvjetljenje je prirodno, a šuma i dalje ostaje jedinim dekorom. Osnovni utisak mira ovog grobišta postignut je upotrebom najednostavnijih sredstava, a da uz to nije narušen karakter krške šume. 
Kosta Angeli-Radovani je za spomen-kosturnicu 1954. godine izveo izveo brončani reljef "Bolničarka s ranjenikom" (reljef je ukraden 2010. godine). Na otvorenju spomen-kosturnice na Javornici bili su, među ostalima i Kosta Angeli-Radovani i Većeslav Holjevac.
|
Odlijev reljefa Koste Angelija-Radovanija (Gliptoteka HAZU, Zagreb)
Svečano otkrivanje spomen-kosturnice na Javornici, 1955.
Iz arhive Zavičajnoh muzeja u Ogulinu |
|
Spomen-kompleks partizanske bolnice broj 7. Partizanska bolnica je na Drežničkom području djelovala, uz sva paljenja, od njezina osnivanja 1942. godine sve do 28.1.1944. godine, kada su ju Nijemci zapalili i uništili. Bolnica je djelovala uz potporu lokalnih žena i djece. U njoj su liječeni ranjenici s Korduna, Banovine (Banije), Istre, Like, Žumberka i Slovenije. Ovdje je preminulo više od 300 boraca, uglavnom iz Istre i Hrvatskog primorja, liječenih u bolnici.
Na ponos herojske omladine Drežnice, Jasenka, Brinjskog Gornjeg Kraja kao i omladine Bribira i okolnih naselja nikada ni jedan ranjenik nije pao neprijatelju u ruke. Djevojke su u siječnju 1944. po snijegu visokom preko 1 metra uspjele uz nadčovječanske napore iz Javornice prenesti veliki broj nepokretnih ranjenika preko područja Stalka gdje ih u Dulibi preuzima omladina Bribira i prenosi dalje na sigurno. Izgradnja spomen-kompleksa. Uređenje Spomen-kompleksa partizanske bolnice br. VII na Javornici kod Drežnice, rad je arhitekta Zdenka Kolacija (1981.). Prvi pokušaji izgradnje spomen obilježja u krugu Partizanske bolnice broj 7 u Javornici kod Drežnice u Gorskom Kataru poduzeti su sredinom 1950-ih godina. Krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina provedeno je interdisciplinarno pionirsko istraživanje baštine šireg područja slavnog oslobođenog teritorija, što je bila podloga za uspostavljanje i izgradnju spomen područja. Početkom 1980-ih godina zagrebački urbanist i arhitekt Zdenko Kolacio izradio je jedinstveni arhitektonski projekt kojim je odredio i označio lokaciju partizanske bolnice. Umjesto rekonstrukcije drvenih baraka, arhitekt je projektirao trajniji memorijalni kompleks od ponovljenih betonskih elemenata. Na temelju bogate izvorne dokumentarne građe – fotografija, svjedočanstava, arhivskih dokumenata i topografskih karata – odredio je položaj svake bolničke zgrade, označio ih inačicama jednostavnih betonskih elemenata i tako definirao opseg i “scenografiju” – nekadašnjeg bolničkog naselja. Betonski elementi postavljeni su direktno na krški teren i na taj način posjetiteljima omogućuju osjetilni doživljaj i fizičku komunikaciju s povijesnim prostorom. Ulaz u kompleks obilježen je brončanom spomen pločom s povijesnim podacima, a svaki arhitektonski element ili skup elemenata opisan je posebnim znakom koji označava funkciju objekta (stražarnica, ambulanta, ordinacija, odjel za tifusare itd.). (Horvatinčić, Kralj, 2020.) Dana 19.9.2020. otkrivena je obnovljena spomen-ploča u sklopu memorijalnog kompleksa na mjestu partizanske bolnice na Javornici. Projekt izveo ing. arh. Emil Jurcan. Izvorna spomen-ploča je ukradena 2010. godine, kada i reljef K. A. Radovanija na obližnjoj Spomen-kosturnici. Do danas nitko nije odgovarao za ovu krađu. Lokacija na kojoj je neko vrijeme bila smještena partizanska bolnica kod domaćeg je stanovništva poznata pod imenom Šatori. KOORDINATE 45.124597,15.0428388 PRIČE IZ RATNE BOLNICE 
Baraka tifusnog odjeljenja Partizanske bolnice br. 7, 1943.
|
IZ STARIH ZAPISA IZVOR "Partizanska Drežnica". Historijski arhiv Karlovac. Karlovac 1983., str. 455. Nakon osnivanja partizanske bolnice br. 7, čija je prva drvena zgrada - zahvaljujući znanju i vještinama lokalnih tesara i šumara - sagrađena u ožujku 1942. na Javornici iznad sela Vukelići, ključni problem predstavljalo je njezino održavanje i snabdjevanje. Da nije bilo podrške žena okolnih sela i organiziranog rada kroz lokalne odbore AFŽ-a, bolnica ne bi mogla nastaviti s radom. O tome je pisala Jela Jančić-Starc, komesarka bolnice: "Dogovoreno je kada i kako će koje donositi hranu, prati rublje i zavoje i obavijati druge poslove. Omladinke su dolazile svake sedmice te ribale podove, i to vodom koju su same donosile s lokve na Lageru. Iz Tomića su svaki dan donosile oko 15 litara mlijeka. To mlijeko ni jedan dan nije izostalo. Zavoji su se prali u Vukelićima. Svakih nekoliko dana penjala se uz Javornicu duga kolona žena noseći na glavama košare s hranom pokrivene čistim ručnicima. Organizacija je funkcionirala kao sat. Žene su donosile: sir, jaja, kiselo mlijeko, med, brašno, svježe i kiselo zelje, grah — sve što je postojalo u ovome kraju. Jedino priznanje i nagrada za njihov trud oko bolnice bila je potvrda koju sam ja pisala na mašini i davala odbornici. Ona bi je pažljivo savila i stavljala u njedra, da bi je u selu stavila na zidne novine: neka svi vide što su one učinile za bolnicu. To je bio njihov ponos." 
Žene i omladina Drežnice nose hranu u bolnicu na Javornici, jesen 1942.
Izvor: Foto-arhiva Zavičajnog muzeja Ogulin Špilja pored Partizanske bolnice. U špilji blizu partizanske bolnice, sudionici projekta "Baština odozdo | Drežnica: Tragovi i sjećanja 1941.-1945.", pronašli su tadašnje medicinske instrumente, lijekove i čitav niz nalaza koji na vrlo neposredan, taktilan način govore o realnosti ondašnjeg života u ratnim uvjetima. Špilja nije bila nikada službeno obilježena kao spomenik, ali je za vrijeme Drugog svjetskog rata služila kao mjesto evakuacije ranjenika u vrijeme iznenadnih neprijateljskih napada.
|
|
Partizanska tiskara i Agitprop. Na planini Javornici iznad sela Vukelići kod Drežnice, na šumskom području zvanom Agitprop, tijekom Drugog svjetskog rata radila je partizanska štamparija. Drvena zgrada tiskare bila je skrivena duboko u šumama Javornice, nedaleko Vojno-partizanske bolnice br. 7.
Ovdje je tiskan prvi broj lista "Žena u borbi. Glasilo Antifašističke fronte žena u Hrvatskoj", tiskano je u lipnju 1943. godine. Prva urednica lista bila je Olga Kovačić-Žoga, a autor ikonične naslovnice slikar Franjo Mraz. List je brojao 20 stranica, a naklada prvih brojeva kretala se od 2000 do 2500 primjeraka.
Zgrada Agitpropa spaljena je 1944. i ostala neobilježena spomenikom, no sjećanje na nju i njezinu lokaciju se održalo u narodu. Dana 29.12.1942., književnici Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić zajedno su krenuli iz okupiranog Zagreba kako bi se priključili partizanima. Istovremeno s prelaskom na oslobođen teritorij nastavili su svoj književni rad. Prvo, tzv. "šumsko izdanje" zbirke njihovih pjesama tiskano je 1943. u partizanskoj tiskari na Javornici iznad sela Vukelići kod Drežnice. Izdanje je nosilo naziv "Hrvatske pjesme partizanke", a čuva se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.
|
U časopisu “Žena” (broj 46 (3), 3-8, Zagreb 1988.; članak “Susret u Otočcu”), objavljen je zapis Jele Jančić Starc o tiskanju prvog broja "Žene u borbi" tijekom održavanja Prve konferencije Antifašističke fronte žena Hrvatske, održane u Otočcu i selu Prozor, 11. i 12.6.1943. godine: |
NEDRUG
Nedrug (683 m) nad poljem Lug
|
|
Trbovići
|
Marko Trbović, organizator ustanka u Drežnici 1941. godine, rođen je 1889. godine u selu Trbovićima u Drežnici. Poticao je iz siromašne obitelji, kao jedino dijete u obitelji.
Na rodnoj kući Marka Trbovića 1969. godine postaljjena je spomen-ploča sa slijedećim natpisom: OVDJE U DREŽNICI RODEN JE 1889. GODINE / MARKO Đ.TRBOVIĆ / SEKRETAR PRVE PARTIJSKE ORGANIZACIJE KPJ-E U DREŽNICI OSNOVANE 1937.ORGANIZATOR ŠTRAJKOVA I JEDAN OD ORGANIZATORA NARODNOG USTANKA U OVOM KRAJU. / STRELJALI SU GA TALIJANSKI FASISTI NOVEMBRA 1941.U JASENKU. / POVODOM 5O-G0DIŠNJICE SKJ-E U ZNAK ZAHVALNOSTI I PRIZNANJA. / 29. JUNA 1969. OPĆINSKI KOMITET SKH OGULIN |
Jagetići
|
Tijekom Drugog svjetskog rata, na pilani u selu Jagetići, pored mlinova i radionica, partizani su izgradili i uređaje za dezinfekciju robe (veša i rublja) iz partizanskih bolnica i vojnih jedinica. Za ovo su iskoristili stare parne kotlove pilane iz Jasenka i preuredili ih. Također su napravili i parno kupatilo. Kada se u proljeće 1943. godine pojavio pjegavi tifus, svaka partizanska jedinica, čim bi stigla u Drežnicu, odmah bi bila upućena ovdje na pilanu radi kupanja i šurenja veša i odijela. Tako se na najlakši i najbrži način oslobađalo ušiju i sprječavalo pojavu i širenje tifusa. Kasnije su uređaje za parenje rublja otpremili u šumu u bolnicu kako bi se spriječilo nepotrebno dovlačenje rublja na pilanu kao i usputno širenje zaraze po selima.
IZVOR Veljko Kosanović*: Osnivanje i rad prvih partizanskih radionica, mlinova i pilana na slobodnom teritoriju Drežnice i Jasenka tokom NOB-a. U: Partizanska Drežnica. Historijski arhiv. Karlovac, 1982., str. 420. (PDF) Veljko Kosanović, autor ovoga zapisa, bio je jedan od nekolicine vještih radnika i seljaka iz Drežnice i Primorja koji su od samog početka rata u tajnosti popravljali oružje, mine, skije i ostalu opremu nužnu u počecima gerilske borbe. Nakon velike talijanske ofenzive u kolovozu 1942. obnavljaju mlinove, pilane i ostalu infrastrukturu koja je bila presudna za nastavak borbe i održavanje života na području Drežnice. |
Kovačka radionica u partizanskoj pilani u Jagetićima kraj Drežnice, 1942.
Izvor: Zavičajni muzej u Ogulinu |
Radojčići
|
Krakarsko polje
|
Mikroregija Drežnica je smještena je u masivu Velike Kapele na tri krška polja: Lug, Krakarsko polje i Drežničko (Veliko) polje, na nadmorskim visinama od 439 do 468 m.
Krakarsko ili Krakar polje ima površinu 193,8 ha. Nalazi se na oko 460 m n.v. sjeverno od polja Lug i sjeveroistočno od Drežničkog polja kod mjesta Radojčići. Dokazana je veza ponora u Jasenačkom polju (podno Bjelolasice) i Kosanovića vrela u Krakarskom polju. U Jasenačkom polju tako izvorom Vrelo zaočinje Jasenački potok. Vode Jasenačkog potoka poniru u istočnom dijelu toga polja i ponovno izviru na nizvodnom Krakarskom polju. Vode koje potom poniru u Krakarskom polju izviru na nižem Drežničkom polju. Idući i dalje, trasiranja ponorne zone Drežničkog polja pokazala su direktnu vodnu vezu s izvorom Zagorske Mrežnice. Ponorna zona u Krakarskom polju je trasirana još davne 1943. godine, promatrao se izvor u Drežničkom polju, ali tada nije dokazana veza. Kasnije nije rađeno trasiranje iz Krakarskog polja (Tomašek, 2019.). Kosanovića vrelo u Krakarskom polju je zahvaćeno za potrebe javne vodoopskrbe. 
|
|
Krakar
Drežničko polje
|
Najniže od tri veća polja u Drežničkom kraju, Drežničko ili Veliko polje nalazi se istočno od naselja Drežnice, u masivu Velike Kapele na nadmorskoj visini oko 440-450 m. Ima površinu od 329,3 ha. Jedino je od navedena tri polja koje nije naseljeno. Geološko-petrografski sastav je karbonatni i propustan.
To je tipično plavno krško polje, s nekoliko ponora različite veličine i dubine, te protočnih jaruga, poplavljeno u hladnom i kišnom dijelu godine, obično od jeseni do proljeća (listopada do travnja), a u vlažnijim godinama i do svibnja. Voda u polje, ovisno o hidrološkim uvjetima, dotječe podzemnim tokovima iz tri smjera: polja Lug, Krakar polja, te Stajničkog polja. Poplavne vode, koje dosežu i do 17 m iznad polja, dreniraju se kroz veliki broj ponora koji su osobito brojni u istočnom i jugoistočnom rubnom djelu polja. Trasiranja podzemnih voda potvrdila su povezanost tih ponora s izvorištem Zagorske Mrežnice. U ljetnim je mjesecima polje izrazito suho. Takav vodni režim određuje način gospodarenja poljem, koje se na cijelom polju svodi na košnju i napasivanje. U skladu s time pretežu travnjačke sastojine. Polje je prometno vrlo izolirano i okruženo šumom hrasta lužnjaka (Malez i dr., 1988.). U sjevernom djelu polja nalazi se jedinstvena samonikla šuma hrasta lužnjaka, Hrastov lug, starosti oko 100 godina s čije sjeverne strane teče stalni vodotok koji je ponornica. Pojedina stabla lužnjaka ili manje skupine, te grmovi, raštrkani su po cijelom polju. Osobito su veće mikrodepresije i vrtače od ruba prema dnu obrasle grmljem. IZVOR Hršak i suradnici, 2007. 
Pogled na Drežničko polje
|
Špilja s križevima. Ova omanja špilja, u kojoj su se ljudi skrivali u Drugom svjetskom ratu, nalazi se iznad Drežničkog polja. Godine 2020. u sklopu projekta “Baština odozdo, Drežnica: Tragovi i sjećanja 1941.–1945.”, uz sudjelovanje hrvatskih, šanjolskih i portugalskih arheologa, etnologa i povjesničara, provedena su arheološka istraživanja. Tom su prilikom pronađeni metci, dijelovi opreme za šišanje, igla - predmeti koji su ljudima koristili u vrijeme zbjegova. Pronađeni su i pretpovijesni slojevi keramike. Na zidovima ulaza zapažen je niz uklesanih križeva, koji najvjerojatnije datiraju u razdoblje prije naseljavanja vlaško-srpskog stanovništva u 17. stoljeću u Vojnu krajinu. Slojevi pokazuju da je špilja tisućljećima bila u kontinuiranoj privremenoj upotrebi. Godine 2024. članovi Speleološkog kluba Ursus spelaeus su topografski snimili ovu špilju duljine 15 m.
|
Drugomišalj (Brezno)
|
|
Brezno Drežničko
|
Brezno se sastoji od zaselaka Drugomišalj, Radlovići, Belci, Kulaši, Kuboti, Marasi, Vukelić-Lisac, Boce, Gračac i Škrbotnik.
Do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj nalazilo se u sastavu stare općine Ogulin. Na popisu stanovništva 2001. godine, naselje je ukinuto i pripojeno naselju Potok Musulinski. Na popisu stanovništva 1991. godine, naseljeno mjesto Brezno Drežničko nije imalo stanovnika. 
|
Spomenik uz cestu u Breznom
|
Marevića križ
|
|
|
Škalić
Proslava Dana žena na Škaliću, 1942. godine
|
IZVORI I LITERATURA
|
BULJAN, Renato; PAVLIĆ, Krešimir; TERZIĆ, Josip; PERKOVIĆ, Dario: A Conceptual Model of Groundwater Dynamics in the Catchment Area of the Zagorska Mrežnica Spring, the Karst Massif of Kapela Mountain. Water. 11. 1983. (2019.) (PDF)
HRŠAK, V, DUPLIĆ, A., KRIVANEK, G., PLAVAC, I., RADOVIĆ, J. I TOPIĆ, R.: Stručna podloga zaštite prirode za reviziju Prostornog plana Karlovačke županije. Državni zavod za zaštitu prirode. 2007.
MALEZ, M.; JALŽIĆ, B.; LAJTNER, I.: Ponor Sušik kod Drežnice kao primjer tafodeme spiljskog medvjeda. Naš krš, br. 24-25. 1988. (PDF) MARČIĆ, Zoran: Taksonomske i biološko-ekološke značajke roda Telestes Bonaparte 1837(Actinopterygii) na području Velike i Male Kapele. Disertacija. Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet. Zagreb, 2013. (PDF)
SOBOLEVSKI, Mihael: Drežnica 1941. Općinski odbor SUBNOR-a Ogulin. Ogulin, 1970. TOMAŠEK, Marko: Hidrogeološke karakteristike izvora Zagorska Mrežnica kod Ogulina. Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, Geotehnički fakultet, 2019. (PDF)
ČALIĆ ŠVERKO, Gordana: Kod Drežnice sahranjeno 300 boraca NOB-a iz istre. Vera Švabenic Zoričić, svjedokinja tragičnih ratnih zbivanja: "Bilo mi je preteško, ali hrabrilo nas je nevjerojatno drugarstvo". Glas Istre, 23.9.2019.
JASIĆ GAŠIĆ, Mirna: Intervju - Sanja Horvatinčić: Partizanska Drežnica. Novosti, 4.7.2019.
|
