 |
|
|
Jugoistočna granica Gorskog kotara prema području Like je široka prijelazna oblast. Ona obuhvaća područje između Rudolfinske i Jozefinske ceste, predjele koje zovemo Drežnički ili Kapelski kraj. Glavna značajka ovog predjela je krš obrastao visokim šumama.
-
|
ŠTO VIDJETI I POSJETITI? Planine: |
| Reljef |
-
-
-
|
TEKST |
|
Drežnica (u SFRJ se zvala Partizanska Drežnica) je naselje u u sastavu Grada Ogulina, Karlovačka županija.
Površina naselja je 137,5 km2 ali sa zaseocima Brezno, Debeli Lug i Ponorac (danas dio naselja Musulinski Potok) predstavlja najveću katastarsku općinu u Hrvatskoj (176 km2), od toga je 125 km2 pod šumom.
Drežnica je smještena je u masivu Velike Kapele na tri krška polja: Lug, Krakarsko polje i Drežničko (Veliko) polje, nadmorske visine od 439 do 468 m.Najniže Veliko polje često je plavljeno i jedino nije naseljeno, jedinstveno je po samonikloj šumi hrasta lužnjaka.[1]
Gore Velika Javornica (1375 m) i Mala Javornica odvajaju ovaj kraj od Primorja, ujedno su i razvodno gorje jer je ovdje (kao i u Mrzloj Vodici u Gorskom kotaru) crnomorski slijev najbliži Jadranu.
Drežnica ima mnogo "sela" i nepovezanih zaselaka: Krakar, Radojčići, Palice i Padalište, Trbovići, Jagetići i Pražići, Tomići, Vukelići, Vrujac i Šekići, Seočani (Bosnići, Škipine i Zečevo brdo), Zrnići, Nikolići (Čorti i Lokva), Centar i Maravić Draga, Selište (Radulovići, Papeži i Kuboti).
Kretanje broja stanovnika u prošlosti:
Broj stanovnika po popisima[1]
1857 1869 1880 1890 1900 1910 1921 1931 1948 1953 1961 1971 1981 1991 2001 2011
2.4583.2263.6093.8394.3704.6784.2504.2742.3882.3822.1441.4501.126891729516
Popis 1991.
Srbi 69 88,46%
Jugoslaveni 4 5,12%
Hrvati 1 1,28%
Slovenci 1 1,28%
neopredijeljeni 2 2,56%
U naselju se nalazi i područna Osnovna škola Ivane Brlić-Mažuranić. Djeluje i SKUDD "Đurđevdan" - srpsko kulturno umjetničko i duhovno društvo iz Drežnice.
Povijest
Srednjovjekovna povijest slabo je poznata. Selo Krakar se spominje 1486. u Modruškom urbaru, a 1499. god. kao Zahumje u sa selima Bitoraj, Jesen, Selca i Krakar.
U 16. stoljeću ovaj prostor je potpuno opustio.[2] Pravoslavni Vlasi (Srbi) (...Valachi siue Rasciani uel ut verius dicam Serviani nam ex regno Serviae prodierunt) naselili su se u Drežnicu i Jasenak u 17. stoljeću. Dovodi ih kapetan ogulinski Gašpar Frankopan i prije njega Vid Kisel vjerojatno iz Cazinske krajine i Ostrošca na Uni te dolaze sekundarnim seobama iz Gomirja. Po doseljenju podigli su drvene crkve u središtu Drežnice, Krakaru i Nikolićima. 1842. godine završena je i posvećena pravoslavna crkva crkva Roždestva Presvete Bogorodice u središtu Drežnice. U drugom je svjetskom ratu spaljena, a danas se obnavlja.
Pred Drugi svjetski rat, Drežnica je brojila 5000 stanovnika i bila je najveća općina u ogulinskom kotaru. U to doba imala je dvije pilane od koje je jedna imala parionu i sušaru s modernom stolarijom.
U Drugom svjetskom ratu, polovica stanovništva je sudjelovala u NOB-u, Drežnica je više puta bila potpuno spaljena i imala preko 1000 žrtava. Po okupaciji počinje fašistički teror i drežnički partizani poduzimaju niz značajnih akcija protiv talijanskog okupatora i ustaša. Drežnički kraj postaje važan slobodni teritorij na kojem je od veljače 1942. do siječnja 1944. u šumi Javornici bila je smještena partizanska bolnica br.7.[3] Tamo se danas nalazi spomen-kosturnica. U spomen na tolike žrtve 1970. je preimenovana u Partizansku Drežnicu i 1980. godine započeta je izgradnja Spomen-doma škole sa športskom dvoranom. Škola je dovršena 1993. godine, dok je ostalo pod krovom, ali nedovršeno.
IZVORI:
WIKIPEDIJA, Drežnica (Ogulin)
- Starine. Knj. 30(1902), Emilije Laszowski: Popis i procjena dobara kneza Stjepana Frankopana-Ozaljskoga god. 1558., str. 208
- Dreznica-jasenak.net
Crkva Roždestva Presvete Bogorodice
Srbi su se naselili u Drežnicu u 17. stoljeću. Po doseljenju podigli su drvene crkve u centru Drežnice, u Krakaru i Nikolićima. Godine 1842. godine završena je i posvećena pravoslavna crkva Roždestva Presvete Bogorodice u centru Drežnice, koja je bila devastirana u Drugom svjetskom ratu. Partizani su zvonik minirali i srušili početkom 1942. godine uz negodovanje seoskih žena, a ostali dio crkve je spaljen 1944. godine. Nakon rata ostale su samo ruševine.[1] Lokalnog pravoslavnog svećenika Đorđa Žutića ubila je UDBA 24. ožujka 1946. godine.[2]
Zbog nepovoljne političke klime, konkretna inicijativa za obnovu crkve započela je tek 1988. godine. Početni radovi započeli su sljedeće godine i trajali do 1991. Ponovno su se nastavili 1993. dolaskom Miloša Orelja za paroha. Od tada crkva se postepeno gradi do danas i još nije posve dovršena. Zvonik s novim zvonima dovršen je 2001., a kupola i svodovi završeni 2010. godine.
Izvori
Srbi su se naselili u Drežnicu u 17. stoljeću. Po doseljenju podigli su drvene crkve u centru Drežnice, u Krakaru i Nikolićima. Godine 1842. godine završena je i posvećena pravoslavna crkva Roždestva Presvete Bogorodice u centru Drežnice, koja je bila devastirana u Drugom svjetskom ratu. Partizani su zvonik minirali i srušili početkom 1942. godine uz negodovanje seoskih žena, a ostali dio crkve je spaljen 1944. godine. Nakon rata ostale su samo ruševine.[1] Lokalnog pravoslavnog svećenika Đorđa Žutića ubila je UDBA 24. ožujka 1946. godine.[2]
Zbog nepovoljne političke klime, konkretna inicijativa za obnovu crkve započela je tek 1988. godine. Početni radovi započeli su sljedeće godine i trajali do 1991. Ponovno su se nastavili 1993. dolaskom Miloša Orelja za paroha. Od tada crkva se postepeno gradi do danas i još nije posve dovršena. Zvonik s novim zvonima dovršen je 2001., a kupola i svodovi završeni 2010. godine.
Izvori
- http://www.eparhija-gornjokarlovacka.hr/Parohija-Dreznica-L.htm Preuzeto 24. svibnja 2012.
- http://www.dreznica-jasenak.net/index.php?option=com_content&view=article&id=61&Itemid=89&lang=hr Preuzeto 24. svibnja 2012.
Vjesnik, politički dnevni list, izlazio je u Zagrebu, od god. 1940. do 2012. Bila je također značajna izdavačka kuća, koja izdaje niz drugih izdanja, a u vrijeme socijalističke Jugoslavije imala je osobito velik značaj.
Prvi broj izašao je 24. lipnja 1940. godine, a list se zvao Politički vjesnik. Zapravo, u tisku je načinjena pravopisna greška, pa je stajalo pogrešno "vijesnik" umjesto "vjesnik". List je, u ilegali, pokrenuo Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske. Početkom 1941. godine list dobiva naziv Vjesnik radnog naroda.
Početkom Drugoga svjetskog rata izlazi kao mjesečnik, sada nazvan Vjesnik Hrvatske jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte, preselivši u jesen 1941. na Kordun, pa 1942. u zaselak Tomići kraj Drežnice. Zanimljivo je da u zaglavlju lista od kolovoza 1941. stoji parola "Smrt fašizmu – Sloboda narodu!" koju prihvaća cijeli oslobodilački pokret. Od 1943. tiska se na Kapeli, ponovno kao tjednik. Redakcija se, shodno tijeku rata, nastavlja seliti, a u siječnju 1945. stiže u Split.
Od 11. svibnja 1945., pod današnjim imenom, Vjesnik izlazi kao dnevnik. Tek se tada i službeno u impresumu navodi ime glavnog urednika; bio je to Šerif Šehović. Prve poratne godine Vjesnika protječu u službi novom režimu. Šezdesetih godina širi se dopisnička mreža, list se sadržajno osvježava, a naklada raste. Vjesnikova kuća tada izdaje časopise i revije, od kojih su najpoznatiji bili Vjesnik u srijedu (VUS) i Start. Pokreće se akcija "Plava vrpca Vjesnika", nagrada za pothvate spašavanja na moru. 1960-ih u Vjesniku svoj prvi posao stječe kasnija "najveća živuća enciklopedija hrvatskog kazališta" Dalibor Foretić
Posljednji tiskani broj izašao je 20. travnja 2012. Nakon toga je do 26. travnja 2012 izlazio u elektronskom obliku (e-novine), a zatim samo kao internetski portal Vjesnik.hr. Od dana 12. lipnja 2012. prestaje ažuriranje portala Vjesnik.hr.
Prvi broj izašao je 24. lipnja 1940. godine, a list se zvao Politički vjesnik. Zapravo, u tisku je načinjena pravopisna greška, pa je stajalo pogrešno "vijesnik" umjesto "vjesnik". List je, u ilegali, pokrenuo Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske. Početkom 1941. godine list dobiva naziv Vjesnik radnog naroda.
Početkom Drugoga svjetskog rata izlazi kao mjesečnik, sada nazvan Vjesnik Hrvatske jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte, preselivši u jesen 1941. na Kordun, pa 1942. u zaselak Tomići kraj Drežnice. Zanimljivo je da u zaglavlju lista od kolovoza 1941. stoji parola "Smrt fašizmu – Sloboda narodu!" koju prihvaća cijeli oslobodilački pokret. Od 1943. tiska se na Kapeli, ponovno kao tjednik. Redakcija se, shodno tijeku rata, nastavlja seliti, a u siječnju 1945. stiže u Split.
Od 11. svibnja 1945., pod današnjim imenom, Vjesnik izlazi kao dnevnik. Tek se tada i službeno u impresumu navodi ime glavnog urednika; bio je to Šerif Šehović. Prve poratne godine Vjesnika protječu u službi novom režimu. Šezdesetih godina širi se dopisnička mreža, list se sadržajno osvježava, a naklada raste. Vjesnikova kuća tada izdaje časopise i revije, od kojih su najpoznatiji bili Vjesnik u srijedu (VUS) i Start. Pokreće se akcija "Plava vrpca Vjesnika", nagrada za pothvate spašavanja na moru. 1960-ih u Vjesniku svoj prvi posao stječe kasnija "najveća živuća enciklopedija hrvatskog kazališta" Dalibor Foretić
Posljednji tiskani broj izašao je 20. travnja 2012. Nakon toga je do 26. travnja 2012 izlazio u elektronskom obliku (e-novine), a zatim samo kao internetski portal Vjesnik.hr. Od dana 12. lipnja 2012. prestaje ažuriranje portala Vjesnik.hr.
Svi materijali (tekstualni, kartografski, fotografski, audio i video) kojih je isključivi autor DINARSKO GORJE mogu se slobodno preuzimati, bez ikakvih dodatnih uvjeta. Radi se o materijalima na stranici uz koje nije posebno navedeno tko je njihov izvor ili se iz samog sadržaja to ne vidi. Ukoliko želite koristiti pojedine sadržaje sa stranice, a u dvojbi ste o njihovu porijeklu, molimo da kontaktirate DINARSKO GORJE.
|
|
