---

SREDIŠNJI POJAS >​ POVRŠI I BRDA CRNE GORE I PROKLETIJE > DURMITORSKO PODRUČJE > DURMITOR > Vodič po Durmitoru > Praktične informacije > Zapisi o Durmitoru

Zapisi

SADRŽAJ

Željko Poljak, Durmitor (1937.)
Branimir Gušić, Karta Kraljevine Jugoslavije 1:100.000; sekcija Žabljak. ​Pre­mjerio, iscrtao i reprodukovao Vojni Geografski Institut Kra­ljevine Jugoslavije (1929.)

Naslovnica časopisa Priroda GODINA XXVII - RUJAN 1937 - BROJ 7
​Uređuje: prof. dr Miroslav Hirtz
Opis fotografije: Bobotov Kub sa sedlom Samar i Zelenim Pasovima. Ispod toga dolina Škrke sa Velikim Škrčkim Jezerom; Snimio dr. R. Simonović

---

Durmitor
Napisao: dr. J. Poljak, Zagreb Sa 6 slika

Gorski lanac Dinarskih Alpa proteze se u pretežnoj česti prav­cem sjeverozapad-jugoistok od Triglava do Prokletija, a tek u naj­južnijem dijelu u Prokletijama zauzima drugi gotovo okomiti smjer na prijašnji t. j. sjeveroistok-jugozapad. I baš na granici ovoga razmimoilaženja gorskih grebena izdigli su se gorski masivi Di­narskih Alpa do najviše apsolutne visine, koja kulminira u masivu Durmitora, Komova i Prokletij a, t. j. u visinama od 2200—2650 m. Ove se visine prema sjeverozapadu kao i prema ju­goistoku snizuju, i to na početku u području bosansko-hercegovačkih planina slabije, a dalje prema sjeverozapadu znatnije. Zato nalazimo u području Bosne, Hercegovine i Crne Gore dinarske ma­sive, koji redom prelaze 2000 m, kao Čvrsnica, Plasa, Prenj, Magli ć, Volujak, Bioče, Durmitor, Komovi i Pro­kletij e.
Među najviše, najveličanstvenije i prostorno najveće masive spada Durmitor, čiji je gorski masiv smješten u velikom pro­storu, što ga zatvaraju rijeke Tara, Komarnica i Piva, a koje se na sjeveropadnoj padini masiva sastaju i čine tako sa zapada, sje­veroistoka i sjevera jasno i oštro označenu geografsku granicu između Durmitora i ostalih susjednih dinarskih planina. Tek prema jugu prelazi Durmitor u nejasnim granicama prema Sinjavini Planini, odnosno dalje južno prema Komovima.

Sl. 1. Zapadna strana Prutaša sa prugama istrošenoga pješčenjaka (tamno) i vapnenca (svijetlo), koji se teže troši. Sprijeda dio Todorova Dola. Snimio J. Poljak

Cijeli durmitorski masiv možemo razdijeliti u tri morfološki i geografski različne jedinice, od kojih svaka ima svoja bitna obi­lježja i značajke oblika planinskoga razvoja krša. Tu možemo lu­čiti: Durmitor u užem smislu ili centralni masiv, u koji ubrajamo sklop najviših grebena i vrhova, što se okupljaju oko najviše točke Durmitora, Bobotova Kuka, a koji se uz­dižu raznim relativnim visinama iz visoravni, koje ih okružuju; zatim Pivsku visoravan sa Pivskom Planinom, koja se nalazi zapadno i sjeverozapadno od centralnog masiva; i viso­ravan Jezera, koja se odvaja od istočne strane padine Durmi­tora, protežući se u istočnom pravcu sve do rijeke Tare. Ova razdioba podudara se i u etnografskom pogledu, jer sam centralni masiv Durmitora služi kao prirodna granica između Pivljana, koji nastavaju Pivsku Visoravan, i Drobnjaka, koji nastavaju visoravan Jezera.
Centralni durmitorski masiv sastavljen je od četiri više manje usporedna niza gorskih grebena, koji se stem smjerom dinarskog pružanja t. j. sjeverozapad-jugoistok. Prvi niz sačinjavaju planine Ružica, Lojanik, Treskavac, Žuta Greda i Baljske Grede, koje čine gotovo jedan suvisli gorski greben, koji je pre­rezan dubokim zarezom sedla Klještine između Lojanika i Žute Grede, a koji se zarez nastavlja duboko urezanom stjenovitom do­linom rijeke Komarnice, koja tu izvire. Ovome nizu na sjeveroistok pruža se drugi usporedni greben sastavljen od Postola, Plani­nice Pivske, Krecmana, Prutaša, Vjetrenih Brda, Uvite Grede, Sedlene Grede i Ranisave Planine. On je od prvoga niza odijeljen duboko uleglim visoravnima Todo­rova Dola, Dobroga Dola i Lomnih Dolova. Sjevero­istočno od ovoga niza uvalila se duboko urezana stjenovita dolina Sušice i Škrke, koja dijeli pređašnji niz od idućeg usporednog niza. Ovaj treći niz gorskih grebena postizava najveće apsolutne visine, a sastavljen je od niza Suhi Klek, Drobnjačke Planinice, Soja, Bobotova Kuka, Minina Bogaza, Sljemena i Stožine. Napokon je četvrti niz, koji čini skrajnju sjeveroistočnu zonu Durmitora, a izražen je u gorskim grebenima Crne Gore, Velikog i Malog Štulca, Pašine Gromile, Crvene Grede, Medjeda i Savina Kuka. Ovaj niz u prirodi ne čini doduše svuda suvislu zonu s razloga, što je dubokim prodolima rastrgan, pa pojedini dijelovi izgledaju na prvi pogled kao samo­stalne gorske skupine, nešto odvojene od centralnoga masiva, no genetski, geografski i geološki čine oni svi zajedno jedinstvenu cjelinu, pa se stoga ne može smatrati za ništa drugo od ostalog durmitorskog masiva.

Sl. 2. Sistemi žljebića ili škrapa izjedeni od oborinskih voda na slojnoj plohi vapnenca. Istočno podnožje Lojanika. Snimio J. Poljak

Svi dosad spomenuti nizovi gorskih grebena prelaze preko 2000 m aps visine, a najviša točka cijeloga Durmitora je Bobotov Kuk 2522 m. Često se čita u raznim opisima i geografskim radovima, da je najviša točka Durmitora Ćirova Pećina. To je posve krivo, jer narod u podavanju imena raznim vrhuncima u Di­narskim Alpama nikada nije dao jednom vrhu oznaku »pećina«. Naš narod ima točne oznake za pojedine morfološke ohlike, pa je stoga nemoguće, da bi označio najviši vrh Durmitora kao Čirova Pećina, kad on oznaku pećina točno i dosljedno pro­vodi u cijeloj dinarskoj oblasti za oznaku spilja.

Sl. 3. Najviši masiv Durmitora Bobotov Kub, 2522 m ; desno se vezuju Zeleni Pasovi i južni dio doline Škrke. Snimio dr. R. Simonović

Ćirova Pećina je omanja poluspilja u samom Bobotovom Kuku ispod najvišega vrha, koja je nastala na razmaku dvaju slojeva, što ih je djelovanje oborinskih voda proširilo i stvorilo polupećinu.
Durmitorski masiv kao i površine izgrađene su u pretežnoj česti od vapnenačkog i dolomitnog kamenja, a u podređenom raz­voju susretamo pješčenjake, vapnene lapore i raznobojne škriljevce. Svi ovi elementi pripadaju formaciji trijasa. Uz to dolazi na više mjesta eruptivno kamenje kao oko Jablan Bare, Stu­denca, na Crepuljnoj Poljani, oko Tepca, Nadgorja,. Rakitove Bare i Gusarevca. Ovo kamenje pripada dijabaznim porfiritima.
 
Grebeni Durmitora prikazuju nam se kao gole krševite glavice, koje su redovno prema sjeverozapadu strmo odlomljene, u čemu se osobito odlikuje Drobnjačka Planinica, Soje i Bobotov Kuk, koji nam gledani s te strane pružaju sliku oko 900 m visoke strmo od­lomljene vapnenačke stijene sa silnim točilima, rastrganim i oštro nazubljenim vrhovima. Nešto drukčije prilike su kod Krecmaua, Grude i Prutaša, gdje su vodoravni prvobitni slojevi ustrmljeni gotovo pod pravim kutem, pa su radi toga sjeverozapadne strane tih vrhova doduše jako strme, ali mjesto golih strmo odlomljenih stijena nalazimo ovdje slojne glave poput brazda preorane povr­šine, koje daju ovim vrhovima zasebnu fizionomiju. To je bila po­sljedica, da je najizrazitiji u tom pogledu vrh dobio ime Prutaš (2400 m), jer mu je cijela sjeverozapadna strana isprutana jakim prugama slojeva. Ove pruge potječu od nejednolične rastrožbe vapnenačkih slojeva i pješčenjaka, od kojih je naizmjence sa­stavljena trupina Prutaša. Pješčenjak se lakše troši i raspada, pa ga vode ispiraju, radi čega nastaje na tom mjestu udubina, dok s obje strane zaostaje sloj vapnenca kao otpornijeg kamena protiv djelovanja rastrožbe. Ovi slojevi od Prutaša prema sjeveroistoku preko Štita sve su jače borani tako, da u području Šarenih Pasova postizava ovo boranje vrhunac tektonskog djelovanja u prebačenim i lepezasto stvorenim borama.

Sl. 4. Šareni Pasovi na istočnoj strani Bobotova Kuka sa prebačenim borama vapnenca i pješčenjaka i sa točilima na podnožju. Snimio J. Poljak

Kod sjeveroistočne skupine vrbova Savina Kuka, Sljemena, Medjeda i Oble Grede odlomljene su sjeverne strane, dok su im protivne strane obično položitije i obrasle kod nekih gorskim ko-šanicama. Jedina Crvena Greda čini, u ovom nizu izuzetak, jer je kod nje strmo odlomljena južna strana prema Crepuljnoj Poljani.
Doline durmitorskog masiva pripadaju dvjema vrstama krških dolina. To su u prvom redu krška polja kao Todorov Dol,Dobri Dol, Lomni Dolovi, Pirni Dol, Urdeni i Mliječni Dol, Surutka Dol, pa doline Škrke i Sušice. Po svom postanku svi su ti dolovi tektonskog porijekla, a nastali su kod izdizanja glavnog durmitorskog masiva iz nekadašnje visoravni u današnji položaj, pa su stoga i ti oblici znatnih aps. visina 1200 do 1600 m. Baza svih tih krških dolova nije nikad posve ravna, nego je valovito izbrazdana dubljim ili plićim udolicama, pa je, kako narod tamo kaže, »škrkasta«. Drugi tip dolina po svojoj genezi je također tektonskog porijekla, ali kasnijim utjecajem fenomena oledbe bitno je izmijenio svoje površinsko lice. Takve su doline A l i š n i c a, Valoviti Dol, Lokvica pod Medjedom, Medjedji Do i Usovine pod Šljemenom. Ove su doline služile u doba oledbe kao jaka sabirališta firn-snijega, koji je u obliku vrlo kratkih le­denjaka silazio niz dolinske strane prema sjeveroistoku, pa zato one i nose bitne oznake ledenjačkih cirkova. I danas su te doline mjesta vječnoga snijega, koji svojom bjeloćom znatno prinosi šarolikosti gorske ornamentike Durmitora.

Sl. 5. Tip krškoga polja Dobri Dol sa katunima. U pozadini brdo Štit u sredini, desno otraga Bobotov Kuk. Snimio J. Poljak.

Najljepši ures Durmitora su njegova trojna i krasna planinska jezera razasuta po cijeloj užoj i široj mu površini. Među najveća i okolinom najljepša durmitorska jezera ubrojiti nam je Veliko (Zeleno) i Malo Škrčko Jezero, koja se nalaze u dolini Škrke između Prutaša i Grude sa zapadne strane, Zelenih Pasova i Štita s južne, a Drobnjačke Planinice, Soja i Bobotova Kuka sa sjeveroistočne strane. Prema sjeveru prelazi dolina Škrke u kanjonski razvijenu dolinu Sušica, koja se kao bujična dolina svr­šava u Taru. Vrlo slikovito je Crno Jezero na sjeveroistočnom podnožju Medjeda, obraslo bujnom crnogoričnom šumom, pa mu je voda kao i Škrčkim Jezerima divno smaragdno zelene boje, a dimenzija je također znatnih. Ostala su jezera znatno manja kao Oko ispod Crvene Grede, Zmijinje Jezero južno od Crepuljne Poljane, Barno Jezero sjeverno od Crnog Jezera, Zeleni Vir u Surutka Dolu, Valovito, Srablje, Modro, Riblje i Vražje Jezero na putu iz Dobroga Dola prema P a š i n o j V o d i i dalje prema Sinjavini Planini.
Vegetacija durmitorskog masiva je vrlo kržljava i možemo reći u pretežnoj česti na zapadnim stranama sastavljena od klekovine bora, pa su zato ti predjeli prilično pusti, a obrasli su tek travom. U dolini Škrke nalazimo nešto bukove kržljave šume, dok u dolini Sušice nalazimo lijepu visoku bukovu i cmogoričnu šumu. Naprotiv sjevero-istočni dio Durmitora u okolini Crnoga Jezera i Crepuljne Poljane obrastao je divnom crnogoričnom šumom, iznad koje do­lazi rjeđa i slabija šuma bukve, javora i bora, iznad ove pojedi­načne grupe stabala breze i jarebike, a iznad njih zona klekovine.

Sl. 6. Veliko Škrčko Jezero, zvano i Zeleno Jezero, gledano od sjevera prema jugu. U pozadini sedlo Samar, desno od njega Zeleni Pasovi, a lijevo zapadne padine Bobotova Kuka s velikim točilima i snježanicima. Snimio J. Poljak

Najviše točke vrhova posve su gole stijene bez vegetacije sa ri­jetkom planinskom florom.
Pivska Visoravan sa Pivskom Planinom kao i visoravan Jezera sačinjavaju ostale dijelove durmitorskog sklopa, dijelove, koji ge­netski sačinjavaju cjelinu sa durmitorskim masivom, dok su mor­fološki kao i geološki nešto različni. To su visoravni sa aps. visinom 1300—1600 m, pa se morfološki međusobno razlikuju. Pivska Viso­ravan je sjeverno od Pirnoga Dola gotovo ravna gorska ploča, koja je tu i tamo izbrazdana duguljastim krškim uvalama, a prema jugu se postepeno uzdiže do predvrhova centralnog durmitorskog ma­siva. Ovi su dolovi često znatnih dimenzija, kao na primjer onaj, u kojem je smješteno naselje Pišće. Naprotiv visoravan Jezera slaho je valovita, pa se po njoj vuku niske pojedinačne gorske kose, između kojih se nalaze manja krška polja. Kako je jedna i druga visoravan morfološki, krški teren, to je pomanjkanje izvor vode na njima znatno, dok naprotiv centralni masiv Durmitora imal brojnih vrela, u raznim visinama. Neka od tih vrela sežu sve do visine od 1900 m kao na pr. Marica Vrelo na zapadnoj strani Drobnjačke Planinice, i Pištet Vrelo na zapadnoj strani Pru- taša. Ova sn vrela vezana na slojeve pješčenjaka i raznobojnih škriljevaca kao nepropusnog kamenja. Otvorenih stalnih vodotoka nema na području užeg durmitorskog masiva izuzevši Mlinski Potok, jer nam je Sušicu smatrati kao periodičku bujicu. Na istočnom podnožju Durmitora nalazimo također nekoliko vrela kao Javorje, Pašina Voda i druga, a potoci, koji se u tom kraju nalaze, odvirci su Pošćenskog, Ribljeg i Vražjeg Jezera.
U durmitorskom centralnom masivu ne nalazimo nigdje stalnih naselja, nego su to samo kolibe čobana zvane katuni, kojih na­lazimo na Dobrom Dolu, u Škrci, na Ališnici, u Lokvici pod Medjedom, na Jezerima, a na istočnom rubu Durmitora od Motičkog Gaja do Pošćenskog Jezera nalazimo velik broj katuna, koji su ovdje već gotovo izmiješani s kućama stalnih naselja.
Znatan broj stalnih naselja nalazimo na Pivskoj Visoravni, a sva su ta naselja razbijenog tipa, t. j. pojedine kuće su jedna od druge dosta udaljene, a smještene sn u uvalama s plodnom zemljom i košanicama. Tip takvih sela je selo Pišće na sjevernoj strani Durmitora. Sličnih naselja nalazimo i na Jezerima, pa se daje naslućivati, da su sva ta naselja u davnini bili katuni, koji su postepeno prešli u stalna naselja, kako to danas vrlo lijepo vidimo oko Motičkoga Gaja. Izuzetak čini, varošica Žabljak, za koju kaže B. G u š i ć, da je nastala u nedavnoj prošlosti i da je vještački stvorena zbog blize crnogorske granice prema turskom Sandžaku (Narodna Starina, sv. 20, str. 213). Žabljak je ujedno najveće na­selje u području Durmitora uopće, pa je ono danas centar za posje­ćivanje Durmitora. Spojen je sa Šavnikom i Nikšićem dobrom ce­stom, pa je danas to najlakši pristup u prirodno carstvo Durmitora.

Karta Kraljevine Jugoslavije 1:100.000; sekcija Žabljak.
​Pre­mjerio, iscrtao i reprodukovao Vojni Geografski Institut Kra­ljevine Jugoslavije.
​Autor: ​Branimir Gušić
Narodna starina Vol. 8 No. 20, 1929. str 211-215 / PUBLIKACIJE (osvrti) (PDF)
*toponimi iz članka su samo za potrebe ove prezentacije teksta dodatno označeni podebljanim slovima (administrator)

---

Još do nedavna bilo je Balkansko poluostrvo topografski manjkavo ispitano. Naj­veći dio Južne Srbije, Sandžaka i Crne Gore bio je nedovoljno kartiran, kote netačno iz­mjerene, ne govoreći o reljefu, koji je bio u geografski najbolje istraženim krajevima tek nabačen u najglavnijim crtama. Glavni gor­ski masivi bili su na kartama tek otprilike ucrtani, riječni tokovi i važniji putevi često tek upitnicima označeni, daljine i visine pogriješno unesene. Dok je bečki Vojno Geo­grafski Institut izradio za okupiranu Bosnu i Hercegovinu, te Dalmaciju detaljnu kartu 1 : 75.000, a beogradski Vojni Geografski In­stitut pod vodstvom pukovnika R. Miletića u god. 1881.—1892. u istom omjeru prvu spe­cijalnu topografsku kartu tadašnje kraljevine Srbije, postojale su za Crnu Goru i krajeve pod turskom vlasti samo karte, rađene a la vue, a bazirane na staroj često vrlo pogrješnoj ruskoj triangulaciji. Tek za vrijeme Ve­likoga rata počelo se detaljnim snimanjem ovih krajeva, kad su na Solunskom frontu organizirana posebna topografska odjeljenja kod obih zaraćenih strana. Tada je izmjeren najveći dio Albanije i čitav solunski front. Ipak je glavni rad započeo tek poslije rata, kad je naš Vojni Geografski Institut pod vodstvom đenerala St. Boškovića započeo sistematskim radom. Nakon izmjere novih baza provedena je nova solidna triangulacija, postavljene su piramide, a zatim se započelo i detaljnim snimanjem terena. U relativno vrlo kratkom roku, uspjelo je našim vrlim topografima da nesamo urede posve iz te­melja svoj novi institut u Beogradu, nego da i na terenu provedu jedan ogroman rad. Naj­veći dio istočne i južne naše granice već je dovršen ili se upravo svršava, velik dio već je i odštampan u razmjeru 1 : 100.000 i pre­dan prometu.
​
Tako je upravo ovih dana izišao iz štampe najnoviji list ove karte: Žabljak. Tu je po prvi puta točno kartirana najviša terasa di­narskih planina sa masivom Durmitora. Upravo ovaj predio stavlja na topografa vanredno velike zahtjeve. 1.500 m visoka durmitorska površ izbrazdana je uzanim, a vanredno dubokim (i do 1.000 m) klisurama Tare, Sušice, Komarnice i Pive, a veliki masiv samoga Durmitora, što se izdiže i pre­ko 2.500 m, sa dubokom tektonskom uvalom Škrke, te bezbrojem izrazitih krških feno­mena na staroj glacijalnoj podlozi stavlja najteže uvjete za dobro prikazivanje reljefa. A upravo je reljef te karte vanredno točno i plastično prikazan sa svim potrebnim de­taljima, a da je uza sve to sačuvana ona najvažnija vrlina svake dobre karte: pre­glednost i laka orijentacija. Time što je mapa izrađena u 4 boje (smeđa—reljef, modra—hidrografija, crna—nazivlje, naselja i saobraćaj i zelena—vegetacija), pa što je teren podan sistemom horizontala, vrlo je dobro riješen problem ravnoteže između morfoloških i antropogeografskih podataka. Po toj svojoj kvaliteti mapa postaje odličnim pomoćnim sredstvom za nauku.

Naselja su prikazana tako zorno, da se iz njihove slike može stvoriti sigurne za­ključke o tipu sela. Do pred stotinu godina bijahu na Drobnjačkim Jezerima tek katunske kolibe. Postepenim, veoma polaga­nim izdizanjem stalnih naselja počelo je preformiranje katuna u sela. Taj je proces na Jezerskoj površini počeo unazad tri ko­ljena, otkako je Ded-aga Čengić posljednji puta poharao katune na Jezerima, a i da­nas je još u toku. Na starom drumu, što iz Drobnjačkih Korita preko Jezera vodi u Zatarje taj je proces na našoj mapi pla­stično prikazan. Dok su u Gornjoj Bukovici kuće već posve istisle kolibe, oko Pošćenskoga Jezera više Javorja i Pašine Vode, te u Motičkom Gaju niže Razvršja, katunske kolibe i seoske kuće u dodirnoj su zoni. Općenit razbijen tip svih ovih visokih sela posljedica je jednolikoga uzroka nji­hovoga postanja. Iznimku čini Žabljak, re­centna zbijena varošica, vještački stvorena zbog blize crnogorske granice prema turskome Sandžaku. Mnogo je ranije ovo izdi­ranje sela izvršeno u Pivskoj Planini, gdje nam obilje ornamentiranih stećaka uz crkvu sv. Petra u Pišču svjedoči o starini naselja. Ipak se i tu na mapi odlično ističe razbijen tip sela, nastalih iz katuna i neposredno poviše njih današnje kolibe.
U takovom golemom radu, gdje je glavna pažnja bila svraćena na reljef, posve je pri­rodno, da su se desili neki manji propusti na što ćemo upozoriti s namjerom ne da kritikujemo sam rad, nego da ga unapredimo i potpomognemo. Sve su to stvari ma­njega značaja, što se kod budućega izdanja lako mogu da isprave. Najznačajniji vrh Durmitora sa strane Pišča, odnosno Todorova Dola jest Prutaš. Njegovi išarani slo­jevi toliko su karakteristični za ovaj kraj Pivske Planine, da bi svakako trebalo da ie kotiran. A i natpis mu ie nezgodno stav­ljen, jer prelazi preko Škrčkoga Ždrijela (nogostup što iz Todorova Dola kroz Škrčko Ždrijelo vodi u Škrku dobro je označen) te se svojim krajnjim slovom čak dodiruje i Šarenih Pasova. Najviši vrh Durmitora (2522 m) ispravno je označen imenom Bo­botov Kuk, a Ćirova Pećina točno ucrtana kao pećina, pa to treba s naročitim prizna­njem naglasiti. U Škrci stalno ima preko ljeta pivljanskih čobana, pa premda je po­ložaj i broj koliba nestalan ipak je trebalo da se označi bar jednu kolibu u predjelu između obih jezera. To se mjesto zove Katunište upravo stoga jer su obično u tom dijelu podignute kolibe. Tek je Škrka pla­nina u koju se izgoni kad je po ostalim bližim stranama već ponestalo paše, a to je obično tek u augustu ili ranije samo za velikih suša. Staza što iz Škrke vodi na Vodice i dalje na Ograde, katun sela Crna Gora, na mapi je samo u početku označena. Ta se staza uspinje više Botuna do vrela zvanog Marica (otprilike na mjestu, gdje označena  staza  na karti iz SSI smjera zakreće na Z), te preko Suvog Kleka ispod Soja silazi u Međi Do, odakle se dosta strmo uzdiže na greben Poda, te krajem zvanim Poljica (na karti ispravno označeno) silazi na Vodice i do puta što iz Suve Rtine između Vidrice i Sirove Gore Z, te preko Kaluđerovice, a niže Kobilje (ne Kobilske) Glave i Točila silazi na Ograde. Put je važan, jer se upravo ovuda izgoni iz Crne Gore u Škrku. Visoki greben što sa SI zatvara Škrku zove se Drobnjačka Planinica za razliku od Planinice što je ispra­vno unešena na karti više Krecmana, a niže Prisjeke (ne Preseke). Voda iz Škrčkih Je­zera gubi se u krečnjačkim blokovima ogromnoga točila na Z strani ove velike tektonske pukotine, da nekoliko stotina me­tara niže sa svom snagom izbije u divnom visokom slapu Skakala na mjestu, gdje se dno Škrke strmo ruši u još mnogo dublju terasu Nikolina Dola. Tutanj vode za nje­noga poniranja toliko je silan, da se od kora­ka do koraka može pratiti podzemni smjer. Na našoj karti slika tog kraškog hidrografskog fenomena odlično je predstavljena, jer iscrtkana modra linija označuje podzemnu vezu između Škrčkih Jezera i Skakala. Iz Škrke jedini je prilaz u Nikolin Do niz strmo Šundovo Točilo mimo samih Skakala, dok je iz Todorova Dola, iz SZ njegovoga dijela zvanoga Šarban, laganiji put preko dubokoga sedla Rakije (naziv Rake označen na mapi uz kotu 2.160 nije mi poznat, ali znam da se sedlo, kojim se od Šiškove Lokve prelazi u najzapadniji dio Todorova Dola, u Jezerac, naziva Rape) između Štite Z i Vl. Grude te vanredno strmoga Crve­noga Pasa I. Kad za ljetnih žega nestane snijega na Prutašu, a sitno vrelo Pištet u Ilijinu Dolu (dio Todorova Dola neposredno ispod Prutaša) presahne, tada stoku izgone niz ovu strmu stranu u dno Nikolina Dola do žive vode. Da je u formiranju Škrke glavni faktor bila tektonika (Škrka je antiklinala, kojoj na dnu oba jezera leže na verfenu), dokazom je visoka prepona Ska­kala, a još rječitije govori za to vrtača Ni­kolina Dola prosječena prema Sušici tek svježom erozijom. Gole piramide Kamenih Svatova, Đeviči Kamen i Zamrštena sa Z, a Nozdre sa I čine pregradu, koju bi jaka glacijalna erozija sigurno morala izravnati. Da je Škrka sa Z strane zatvorena na mapi je reljefno prikazano, dok se pregrada niže Nikolina Dola izgubila stapanjem horizon­tala u strmim bokovima klisure. Neposredno ispod gornje prepone su Skakala, dakle upravo I od slova Š u imenu Škrke, te je ovdje trebalo staviti naziv Skakala, a ne kod kote 1293, gdje je već otvorena kli­sura. Tek sekundarnim djelovanjem glacijalizacije izbrušene su na S strani Prutaša krečnjačke ploče i izduben ogroman cirk podno grebena što vrh Bobotova Kuka preko Ćuskije, Struge i Zubaca veže sa Ša­renim Pasovima, a samom uvalom Škrke porazmještene su eratične stijene i diluvijalne morene. Plastika Dobroga Dola kao što i kanjona Komarnice sa silnim Boljskim Gredama na mapi odlična je. Tek je trebalo kotirati interesantnu Žutu Gredu, što sa I strane zatvara silaz u Dragišnicu. Ona je morfološki neobično značajna zbog velikih krečnjačkih ploča posve izbrazdanih dubo­kim škrapama različitih vrsta. Njoj suprotna kota 2027 upravo je najviši vrh Lojanika, pa je taj naziv trebalo produžiti sve do nje. Sa I zatvara Dobri Do karakteristična Sedlena Greda nalik na tursko sedlo, gra­đena dijelom od dolomita, a dijelom od krednih krečnjaka. Plastika je njezina na mapi vanredna, tek je krivo označena ime­nom Sedlo, dok Sedlom zove narod upravo ono mjesto, gdje put iz Dobroga Dola silazi prema Valovitom Jezeru. Vjetrena Brda (plural, ne Vjetreno Brdo) zatvaraju Dobri Do sa S. Put Bobotova Kuka nailazimo na Mliječni Do, Urdeni Do pa Surutka Do, gdje leži najviše durmitorsko jezero, Zeleni Vir. Bilo bi zbog posve naučnoga interesa važno, da je visina toga glacijalnoga je­zerca sa velikim firnskim snijegom i izra­zitim podzemnim otokom na Z strani tačno ubilježena. Više Modroga Jezera, a nasu­prot Stožini vanredno je karakteristična i lijepa grupa Ranisave, koju je trebalo koti­rati i ubilježiti na tom mjestu. Glavno bilo Durmitora započinje sa I sa Savinim Ku­kom, te se preko Šljemena, Bandijerne, Zu­baca, Minina Bogaza i Bobotova Kuka svršava u glavici Suvoga Kleka na Z strani Drobnjačke Planinice. Prema S otvara se čitav niz velikih glečerskih cirkova, čija je plastika na mapi i opet odlično prikazana. Najveći je i najviši cirk Valovitoga Dola, što se sa SII strane Bobotova Kuka između Minina Bogaza JI, a Oble Glave, Rbatine i Čvorova Bogaza na SZ spušta preko Sagorelih Ploča prema Lokvici na Jakšića Katune i dalje put Crnoga Jezera. Ališnica, Gornja i Donja, leže na SZ Bobotova Kuka, između Oble Glave, Kamene Đevojke i Pri­jeke Grede, niže kote 2275. Niz Ališnicu dolazi se na Crijepuljnu Poljanu ispod Crvene Grede, sve glečerski teren veoma karstifikovan. Do Crijepuljne Poljane izve­den je na mapi put, ali nije označena koliba. Ališnica ispod Međeda, gdje je zabi­lježeno to ime na mapi, nije mi poznata.

Važno je pitanje kako da se na mapi označuju periodska jezera, lokve. Ako se bilježe, kao i sva ostala stalna jezera, onda treba unijeti sve važnije lokve podjednako. Tako je npr. u mapi kao oveliko jezero ucrtana Suva Lokva ispod Ranisave, pa Suško Jezero u Sušici, dok nema Šiškove Lokve više Lazareva Katuništa ispod Vu­čjega Brda na putu iz Pišča u Todorov Do pa do lokve u Gornjoj i Donjoj Ališnici te Crijepuljnoj Poljani. Ali sve te lokve za sušnih ljeta i pod jesen posve presuše, te držim, da bi ih trebalo za razliku od stalnih jezera naročito označiti.

Vanredno je teško i delikatno pitanje toponomastike. Već relativno malen omjer od 1 : 100.000 postavlja izvjesne granice ko­ličini naziva naročito kad treba da se i te kako pazi, da nazivi ne prekriju reljef. Zato je naravno, da se najveći broj naziva lokaliteta iz originalnih snimaka u terenu ne može unijeti u našu mapu. Apstrahira­jući strateški važne položaje što ih valja u prvom redu neizostavno sve označiti na mapi, trebalo bi da se kod izabiranja imena naročita pozornost svrati na takove lokali­tete, čije bi ime moglo da sadržava kakovu istorijsku ili antropogeografsku važnost. To naravno ne možemo i ne smijemo da tra­žimo od naših vojnih topografa, kojima treba ipak da je glavni cilj dobra i reljeino plastična karta, nego bi naši stručnjaci geo­grafi i naročito antropogeografi trebali da na to skrenu pažnju i dobrim savjetom u tom teškom radu da potpomognu vojnoga topografa. Tako je naročito vrijedno istak­nuti, da je na našoj mapi između brojnih naziva u okolini Pišča zadržan naziv Du­brovnik za gorsku kosu više Vojinovića Ka­tuna (nije isključena reminiscenca na ime grada Dubrovnika, čija su vlastela davala svoja stada na ispašu u Pivu i Drobnjak), dok je naziv Mataruge, za predio više Nikoline Česme kod Turske Glave, ispao iz karte, premda sadržava u sebi potvrdu na­rodne tradicije o nekadanjem žiteljstvu ovih krajeva.
No uza sve to glavna je svrha tom kartom postignuta. Dobili smo prvu detaljnu, mor­fološki tačnu i reljefno odlično izrađenu kartu Durmitora. Svakako možemo načel­niku našega Vojnog Geografskog Instituta g. đeneralu St. Boškoviću i njegovim rev­nim saradnicima topografima gg. pukovni­cima St. Mađareviću i K. Stojanoviču, pod čijim je vodstvom izmjerena i izrađena ova karta, da čestitamo na ovom novom uspje­hu, a mi treba da budemo ponosni na soli­dan i zaista nasljedovanja vrijedan rad našega Vojnog Geografskog Instituta.
​
B. Gušić