|
|
Naslovna fotografija: Svirač u meh (Orlec, otok Cres — Hrvatska)
Tekst o tradicijskim glazbalima i sviralama prenesen je iz publikacije nastale iz rukopisnog kataloga izložbe TRADICIJSKA NARODNA GLAZBALA JUGOSLAVIJE, održane u Zagrebu od 20. do 28.7.1973. za vrijeme VIII MEĐUNARODNE SMOTRE FOLKLORA. Tekst, koji čini osnovu ove podstranice naziva "Tradicijska glazbala i svirala" je dijelom izmijenjen i prilagođen osnovnoj tematici stranice Dinarsko gorje, kako bi se opisala tradicijska glazbala i svirala isključivo s područja Dinarskog gorja.
Uvodna riječ iz kataloga izložbe
Izložbe narodnih muzičkih instrumenata, "pučkih glazbala", nisu uobičajene jer su glazbala predmeti materijalne kulture, većim dijelom proizvodi seljačkog rukotvorstva, čak i specijaliziranoga seljačkog obrta, pa se i kao takvi vrlo često pokazuju. Iako su zapravo samo sredstva za izvođenje zvukova, melodija i ritmova, bez njih se ne može zamisliti glazbeno blago ma kojega naroda svijeta.
Izložba "Tradicijski narodni muzički instrumenti Jugoslavije" prikazala je naročito bogatu granu narodne kulturne baštine, bogatstvo koje jamačno nije potrebno ovdje dokazivati. Potrebnije je pokazati značajnu brojnost i mnogovrsnost narodnih glazbala jer je izložba omogućila da se upravo to uoči. A taj vrlo veliki broj glazbala dokazuje njihovu čestu upotrebu u narodu, kao i činjenicu da ih na prostoru Jugoslavije ima više vrsta i suvrsta nego na bilo kojem drugom jednako velikom prostoru Europe. Na pitanje odakle toliko mnoštvo, odgovor etnologa i etnomuzikologa bit će posve određen: jugoistočna Evropa odavno je prostor strujanja brojnih i različitih naroda i kultura koje su ovamo nanosile i glazbala svojih baština — sredozemne (grčke, arapske i italske), slavenske (svih Južnih Slavena), orijentalne (posebno posredstvom Osmanlija), ali isto tako i glazbala usvojena iz tzv. više civilizacije pa poseljačene (kao što su prave violine, klarineti i sl.).
Ova izložba izuzetnoga značenja održala se upravo 100 godina poslije prvoga pokušaja da se prikažu sva narodna glazbala svih Južnih Slavena, što je 1870-ih godina bio poduzeo začetnik hrvatske i opće južnoslavenske etno-muzikologije Franjo Ksaver Kuhač ("Prilozi za poviest glasbe južnoslovjenske", Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, sv. 38, 39, 41, 45, 50, 62, 63 — Zagreb 1877.—1822.). I dragocjeni primjerci njegove zbirke zračili su među mnoštvom drugih primjeraka ove izložbe.
Prvi put poslije onoga njegova uvelike uspješnoga pothvata bila je ovo prilika da su ta glazbala prikazana okupljena u ovolikom mnoštvu i raznoličnosti i dijelom oživljena magnetofonskim snimkama, ilustrativnim dokumentima i kartama rasprostranjenja.
Posjetilac izložbe mogao je zastati pred mnogima od izloženih primjeraka s pitanjem: kako, kada, gdje je ova ili ona vrsta muzičkog glazbala nastala, kako se razvijala i razvila do stupnja i lika, kakav je tu upravo pred očima. Jer mnoga nisu ni na izgled tako jednostavna: dude, gajde, gudačka glazbala (da se i ne govori o onakvima kao što su npr. cimbali) upućuju na dugotrajan razvoj od početnih praoblika do ovih umješno sastavljenih, glazbeno razmjerno daleko dotjeranih i u narodnoj glazbenoj praksi mnogostrano upotrebljivih. Izložba je i tu mogla pružiti poneku korisnu spoznaju, npr. kad pokaže da je davni predak današnjih dipala (pa dalje, mješnica, gajda i duda) obična žitna vlat, cijev između koljenaca vlati. Ona je pri jednom kraju oštricom zarezana tako da se odvoji kao jezičak koji zatrepti pod pritiskom zraka kad pastirica taj kraj vlati stavi dublje u usta (do preko kraja onoga jezička) i duhne pa ustreptali jezičak proizvede oštar zvuk; a ako se na toj vlati prema donjem kraju nađe koja izrezana rupica, čas otvarana, čas zatvarana prstom — eto ono što će muzikolog označiti kao "melodiju", ma kako priprostu i zvučno ograničenu. Tako će se slično moći dovesti u vezu i druga neka glazbala kad se na jednoj strani primijete primarniji, priprostiji instrumenti, a na drugoj razvijeniji, savršeniji iste vrste.
Izložbe narodnih muzičkih instrumenata, "pučkih glazbala", nisu uobičajene jer su glazbala predmeti materijalne kulture, većim dijelom proizvodi seljačkog rukotvorstva, čak i specijaliziranoga seljačkog obrta, pa se i kao takvi vrlo često pokazuju. Iako su zapravo samo sredstva za izvođenje zvukova, melodija i ritmova, bez njih se ne može zamisliti glazbeno blago ma kojega naroda svijeta.
Izložba "Tradicijski narodni muzički instrumenti Jugoslavije" prikazala je naročito bogatu granu narodne kulturne baštine, bogatstvo koje jamačno nije potrebno ovdje dokazivati. Potrebnije je pokazati značajnu brojnost i mnogovrsnost narodnih glazbala jer je izložba omogućila da se upravo to uoči. A taj vrlo veliki broj glazbala dokazuje njihovu čestu upotrebu u narodu, kao i činjenicu da ih na prostoru Jugoslavije ima više vrsta i suvrsta nego na bilo kojem drugom jednako velikom prostoru Europe. Na pitanje odakle toliko mnoštvo, odgovor etnologa i etnomuzikologa bit će posve određen: jugoistočna Evropa odavno je prostor strujanja brojnih i različitih naroda i kultura koje su ovamo nanosile i glazbala svojih baština — sredozemne (grčke, arapske i italske), slavenske (svih Južnih Slavena), orijentalne (posebno posredstvom Osmanlija), ali isto tako i glazbala usvojena iz tzv. više civilizacije pa poseljačene (kao što su prave violine, klarineti i sl.).
Ova izložba izuzetnoga značenja održala se upravo 100 godina poslije prvoga pokušaja da se prikažu sva narodna glazbala svih Južnih Slavena, što je 1870-ih godina bio poduzeo začetnik hrvatske i opće južnoslavenske etno-muzikologije Franjo Ksaver Kuhač ("Prilozi za poviest glasbe južnoslovjenske", Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, sv. 38, 39, 41, 45, 50, 62, 63 — Zagreb 1877.—1822.). I dragocjeni primjerci njegove zbirke zračili su među mnoštvom drugih primjeraka ove izložbe.
Prvi put poslije onoga njegova uvelike uspješnoga pothvata bila je ovo prilika da su ta glazbala prikazana okupljena u ovolikom mnoštvu i raznoličnosti i dijelom oživljena magnetofonskim snimkama, ilustrativnim dokumentima i kartama rasprostranjenja.
Posjetilac izložbe mogao je zastati pred mnogima od izloženih primjeraka s pitanjem: kako, kada, gdje je ova ili ona vrsta muzičkog glazbala nastala, kako se razvijala i razvila do stupnja i lika, kakav je tu upravo pred očima. Jer mnoga nisu ni na izgled tako jednostavna: dude, gajde, gudačka glazbala (da se i ne govori o onakvima kao što su npr. cimbali) upućuju na dugotrajan razvoj od početnih praoblika do ovih umješno sastavljenih, glazbeno razmjerno daleko dotjeranih i u narodnoj glazbenoj praksi mnogostrano upotrebljivih. Izložba je i tu mogla pružiti poneku korisnu spoznaju, npr. kad pokaže da je davni predak današnjih dipala (pa dalje, mješnica, gajda i duda) obična žitna vlat, cijev između koljenaca vlati. Ona je pri jednom kraju oštricom zarezana tako da se odvoji kao jezičak koji zatrepti pod pritiskom zraka kad pastirica taj kraj vlati stavi dublje u usta (do preko kraja onoga jezička) i duhne pa ustreptali jezičak proizvede oštar zvuk; a ako se na toj vlati prema donjem kraju nađe koja izrezana rupica, čas otvarana, čas zatvarana prstom — eto ono što će muzikolog označiti kao "melodiju", ma kako priprostu i zvučno ograničenu. Tako će se slično moći dovesti u vezu i druga neka glazbala kad se na jednoj strani primijete primarniji, priprostiji instrumenti, a na drugoj razvijeniji, savršeniji iste vrste.
|
Narodna tradicijska muzička glazbala na ovoj su izložbi razvrstana prema već uobičajenoj klasifikaciji E. Hornbostela i C. Sachsa (Systematik der Musikinstrumente. Zeitschrift für Ethnologie, 46. Jhg., Berlin 1914) — i bez obzira na već potrebne dopune i izmjene — u:
Sve su te grane bile ovdje zastupane, neke obilnije, neke manjim brojem primjeraka — svega oko 480. A da izložba pruži i orijentaciju, gdje je koja značajnija vrsta u narodu zastupana — barem prema do ovoga časa poznatoj, još nepotpunoj građi — tome će pomoći nekoliko karata njihova rasprostranjenja. Namjena je izložbe bila da se prikažu ona narodna glazbala koja su kroz dugu, katkada veoma dugu prošlost pratila seljaka u dobru i u nevolji, kod plesa i kod pjevanja, kod svadbe, poklada i različnih blagdanskih običaja — a koja danas uzmiču, negdje naglo, negdje polako. Izložena su glazbala zanimljiva pa i poučna svojim oblicima, katkada čudnim, ili svojim ukrasima rezbarije ili boja. Ali još više izazivaju radoznalost kojim se načinom i kojom vještinom na njima svira, kako se uopće može izvesti zvuk na nekima od njih, kako se kod svirke drže. Na postavljena pitanja dijelom nastoje odgovoriti fotografije svirača i instrumenata za vrijeme svirke (a za vrijeme izložbe i magnetofonski snimci narodne istrumentalne glazbe iz svih krajeva države). Osim toga izložba je bila povezana s Međunarodnom smotrom folklora, s manifestacijom pri kojoj su u velikom broju narodnih plesova, popjevaka i običaja narodna muzička glazbala nazočna i neizostavna. Ostvarenje ove izložbe, prve te vrste u Hrvatskoj, koja se mogla ponoviti i 1974. god. u Etnografskom muzeju u Zagrebu, treba zahvaliti inicijativi ustanove ARTO, Stručnom odboru Međunarodne smotre folklora, predanoj suradnji stručnjaka etnomuzikologa iz svih republika SFR Jugoslavije kao i drugim pomagačima pri njezinoj realizaciji. Milovan Gavazzi |
Diplar iz Donjih Vinjana, kraj Imotskog (Dalmacija)
Autor: Tošo Dabac (Folklor naroda Jugoslavije. Zagreb, 1963.) |
IDIOFONI
|
U svome djelu Real-Lexicon der Musikinstrumente (1913., 1962.) upotrijebio je Curt Sachs (HTML) naziv idiofoni za ona glazbala kojima tijelo u cjelini titra kad proizvodi zvuk; odatle im i naziv (idios = sam, phone = zvuk). To su npr. štapovi, drvene ili metalne pločice, ljuske plodova, posudice i sl. Definiranjem te nove kategorije glazbala omogućeno je klasificiranje mnogih sprava koje proizvode zvuk, a za koje se dotle uopće nije marilo ili ih znanost nije poznavala.
Podrobno razvrstavamo idiofone prema načinu kojim pobuđujemo zvukove, tj. tresenjem, sudaranjem, udaranjem, trzanjem, struganjem. Poneki su idiofoni vrlo jednostavna oblika, u jednom samom komadu, drugi su napravljeni umjesnije, ili su sastavljeni od više dijelova; mnogi imaju rezonator. U muzičkom folkloru naroda idiofoni su prilično brojna, vrlo raznolika i zanimljiva skupina glazbala. Dok bismo kod drugih skupina mnoga glazbala mogli opredijeliti kao značajke pojedinoga naroda, kod idiofona to nije moguće jer se pojavljuju gotovo jednaki po čitavoj Jugoslaviji, a i nazivi su im slični. 
Ćampareta — kovne zvečke na remenu (Bosna)
Među idiofonim instrumentima južnoslavenskih naroda nalazimo gotovo sve glavne tipove ove skupine glazbala. Ima idiofona kojima se može iz vabiti prava višetonska melodija (npr. drombulja, drumlica), drugi samo štropoću (npr. zvečke /potresaljke/, ćampareta, drvene žlice s praporcima); neki su namijenjeni za višekratnu upotrebu i zato čvršće izrađeni (npr. čegrtaljke, škrebetaljke, raglje), drugi su kratkog vijeka, obično od biljnog materijala (npr. klepetalo od stabljike kukuruza). Razne zvrčke od orahovih ljuski samo su dječje igračke, namijenjene zabavi. Žlice u čaši, doduše izrazito uporabni predmeti, mogu postati glazbala ako se njima štropoće npr. pri proslavi imendana ili u kakvoj sličnoj prigodi. Klopotec u vinogradu klopoće sam. Zvona se, međutim, javljaju udružena (osim ako je u zvoniku samo jedno). Dok je suzvuk klepki, bilo u svagdanjem životu (na paši), bilo u običajima (kao rekvizit maski, npr. zvončara, koranta), manje-više slučajan, melodijsko-ritmičko usklađeno udaranje u crkvena zvona u Sloveniji i Hrvatskoj posebnim je obrascima izvođeno grupno muziciranje. 
KARTA RASPROSTRANJENOSTI IDIOFONA
Stvarna rasprostranjenost pojedinih vrsta glazbala bogatija je i složenija nego što se može razabrati iz priloženih karata. Prazniji prostori na kartama krajevi su u kojima još nije prikupljena niti znanstveno obrađena građa o tradicijskim narodnim glazbalima. Izvorna karta je modificirana kako bi prikazivala rasprostranjenost samo na dinarskim prostorima (bez sjeverne Albanije) |
Drvene žlice kao pratnja uz ples (Prihići — Bosna)
Zvona za stoku (Livno — Bosna)
Čegrtaljke uoči Uskrsa (Hrvatska, Slovenija)
Zvučni zvrk (juk.) — (Mrežice, Foča — Bosna)
LIJEVO: Zvučni orah (brlek) — (Slovenija) i DESNO: Zvučni orah (drdra) — (Slovenija)
|
MEMBRANOFONI
|
Membranofoni su glazbala kod kojih zvuk proizvodi napeta vibrirajuća opna (lat. membrana). Redovno je od tanke životinjske kože (na bubnjevima kozja, ovčja ili janjeća; na lončanom basu svinjski mjehur), a može biti i od papira (kao kod žabica), od tanke biljne opne (nunalca), pa i od kovine (kreja). Zvuk se dobiva udaranjem, trzanjem, struganjem po opni, ili pjevanjem u nju. Stoga se membranofoni dijele u četiri skupine:
1. pravi, udarni bubnjevi, 2. trzani bubnjevi, 3. strugaći bubnjevi, 4. mirlitoni. U narodnoj muzici južnoslavenskih država najzastupljeniji su udarni bubnjevi. Javljaju se u obliku kotla (npr. talambas), valjka (bubanj-boben-tapan, doboš-bubnjić, dar-buk-darabuka, bubanj na đerdinu) ili obruča (def-daire). Izrađeni su od drva (bubanj-tapan, def-daire), lima (talambas, doboš-bubnjić) ili gline (darbuk-darabuka). Neki imaju samo po jednu opnu (talambas, darbuk-darabuka, def-daire), a drugi dvije, napete na svakoj strani valjka (bubanj-tapan). Po bubnjevima se udara na različite načine. Pri tome se upotrebljavaju batići, šipke ili oboje (bubanj-tapan), ili dva remena pričvršćena na glazbalo (talambas), ili se udara prstima ruku (kod dar buka-darobuke prstima obiju ruku, kod defa samo desne). Pojedine vrste membranofona imaju i svoje osobitosti. Def, na primjer, ima u prorezima obruča obično četiri do pet pari mjedenih pločica; kod svirke lijeva ruka trese glazbalo, a prsti desne udaraju po opni. Bubanj na đerdinu ima kroz obod ugrađenu ručicu, oko koje se može okretati. Deblji kraj bata oblikovan je na "heljdino zrno". Bubnjeve upotrebljavaju muškarci, samo defom-dairama služe se pretežno žene. Bubanj redovno daje ritmičku pratnju plesnoj svirci (npr. u limenoj glazbi; samo tapan i talambas udružuju se sa zurlama). Bubanj može i sam nastupiti kao pratnja plesa (def-daire), a nekoć je imao i posebnu ulogu u pojedinim običajima (npr. bubnjanje pred uzvikivanjem službenih oglasa, pred dražbu i si.). Od strugaćih bubnjeva poznat je lončani bas (mrgudalo, brunda) napravljen od glinenoga ćupa, kome je preko otvora napeta koža (svinjski mjehur). U središtu opne privezan je (ili provučen) sirkov, ili kakav sličan štapić ili dreta. Vibriranje opne postiže se struganjem ovlaženih prstiju po štapiću ili đreti. To se glazbalo pojavljuje osobito kod pokladnih i novogodišnjih običaj a te kao basovski instrument u nekim sastavima, a služi d za mangupsko pravljenje buke. Na srodnom principu postiže se titranje limene opne na kreji (Bosna). U Sloveniji (istočna Štajerska), pa i drugdje, strugaći je bubanj poznat kao dječje glazbalo, zvano žabica (zvuk mu nalikuje na žablji kreket). Izrađeno je od polovice orahove ljuske i opne od papira. U nju je utaknuta struna, čiji je drugi kraj privezan na štapić, što služi kao ručka. Zvuk izazivaju vibracije opne, koje nastaju trenjem strune o štapić dok dijete vrti to glazbalo po zraku. "Mirlitone" u regionalnoj narodnoj muzici najčešće predstavlja češalj s prislonjenim tanjim papirom, koji služi kao opna. Pri pjevanju neposredno na plohu papira ta opna počinje titrati. Upotrebljava se samo u nasumce skupljenom domaćem instrumentalnom sastavu, ako nema drugih, boljih glazbala. U jugozapadnoj Sloveniji (Dekani kod Kopra) (a inače i u sjevernoj Hrvatskoj) poznat je »mirliton« s rezonatorom, u Sloveniji zvan nunalca. Izrađuje se od otvorene cijevi trstike tako da se srednji dio površine trstike obreže do unutrašnje kožice, koja služi kao opna, a sama cijev preuzima ulogu rezonatora. 
KARTA RASPROSTRANJENOSTI MEMBRANOFONA
Stvarna rasprostranjenost pojedinih vrsta glazbala bogatija je i složenija nego što se može razabrati iz priloženih karata. Prazniji prostori na kartama krajevi su u kojima još nije prikupljena niti znanstveno obrađena građa o tradicijskim narodnim glazbalima. Izvorna karta je modificirana kako bi prikazivala rasprostranjenost samo na dinarskim prostorima (bez sjeverne Albanije)
|
Nunalca s opnom (Marezige, Istra — Slovenija)
Posude s opnama i strugaćim šipkama (dudalo, muge) — Slovenija (Bela krajina i dr.)(rasprostranjeni u nedinarskoj Hrvatskioj, Vojvodini)
Bubnjar s darbukom (Kosovo)
Bubanj darbuka, zemljana posuda s opnom (Peć — Kosovo)
|
KORDOFONI
|
Kordofoni su ona glazbala kod kojih zvuk stvaraju jedna, dvije ili više žica (lat. chorda), napetih preko rezonatora. Žice zazvuče trzanjem ili prevlačenjem gudala po njima. Kordofone dijelimo na jednostavne i složene.
Kod jednostavnih kordofona rezonator je plosnata drvena škrinjica, manje-više pravokutna (citre) ili trapezna oblika (kanun, cimbal-oprekelj). Žice su napete po dužini. Kobilica je jedna (kanun), dvije (cimbal-oprekelj) ili je uopće nema (citre). Broj žica je različit. Mogu biti metalne (citre, cimbal-oprekelj) ili od životinjskih crijeva (kanun). Neka glazbala imaju po tri ili četiri žice ugođene na isti ton (cimbal, kanun). Na citrama su pod žicama, namijenjenim za izvođenje melodije, pričvršćene prečnice. Po žicama prebire se prstima (citre), trza se metalnim napršnjacima (kanun, citre) ili posebnom pločicom (citre), prevlaci gudalom (violinske citre), ili se pak po njima udara drvenim batićima (cimbal-oprekelj). Veći cimbal može imati oblik stola i biti opremljen pedalima. Citre su proširene po Sloveniji i Vojvodini, cimbal--oprekelj u Sloveniji i Hrvatskoj Podravini. Citre se pojavljuju pretežno kao solističko glazbalo, nerijetko kao pratnja pjevanja, a cimbal u sklopu plesnoga sastava. Kupovne citre redovno su veće i šire, a one domaće izrade uže, dugoljastije, s manje žica. Svirač stavlja citre preda se na ravnu plohu, dok je cimbal-oprekelj opremljen remenom, da ga svirač može držati obješenoga pred sobom. Složeni kordofoni dijele se u dvije skupine. U prvu spadaju oni koji imaju pretežno ovalni korpus-rezonator, te kraći ili duži vrat—držač žica (tip lutnje), a u drugu pak one kod kojih su žice napete u okvir (tip harfe). Pri sviranju žice treba trzati (npr. tambure), ili potezati po njima gudalom (npr. lirica, epske gusle, violina). Od trzaćih složenih kordofona u južnoslavenskim zemljama su najraširenije razne vrste tambura, koje su došle na Balkan posredstvom Turaka nakon 14. stoljeća. Sve imaju drvenu, plosnatu ili kruškoliku, trupinu (korpus) različitih veličina i različit broj žica (npr. dangubica, bisernica, brač — četiri, pivačka tambura, tambura dvožica i cindra — dvije, noviji brač šest, šargija od četiri do šest, saz od šest do osam). Žice su obično ugođene po parovima, kod nekih tambura u kvintama (karaduzen, berda), iznimno jednako (npr. brač, cindra). Karaduzen je najmanje narodno trzalačko glazbalo rašireno u Bosni i na Kosovu, vrsta tamburice. Tambure se često upotrebljavaju pojedinačno, npr. za pratnju pjesme (pivačka tambura), no većinom se udružuju u tamburaške sastave. Glazbala istog tipa mogu se različito primjenjivati (pivačka tambura služi samo za pratnju epskih pjesama, slična tambura dvo-žica također i za pratnju plesa, katkad zajedno s bubnjem kao u Baniji u Hrvatskoj; bugarija u tamburaškom sastavu služi za izvođenje pratnje, a nešto manje glazbalo istoga naziva upotrebljava se u Bosni za pratnju plesa). Imena glazbala vrlo sa različita. Neka su tursko-arapskoga izvora (bozuk, ćitelija, saz, šargija, karaduzen), druga romanskog (prim, primašica, kontrašica, bas-prim), a neka domaćeg, slavenskog (samica, dangubica, litarka, četvorka). Od složenih kordofona, koji upotrebljavaju gudalo (gudaljke), neki su za pojedinačnu svirku (epske gusle, lirica, gusle-ćemene), a drugi obično nastupaju samo u manjim ili većim sastavima (violina, bas). Trupina, koja je ujedno rezonator, kruškolika je (lirica, epske gusle) ili plosnata (violina, bas). Gudaljke mogu imati po jednu žicu (epske gusle), dvije (dvožične gusle), tri (lirica, bas starijega tipa) ili četiri (violina, bas novijega tipa). Neke su domaće izrade (npr. lirica, epske gusle), druge uglavnom kupovne (violina, bas), katkada naknadno preudešene (Slovenci u Reziji, na primjer, snize violini kobilicu). One s tri ili četiri žice obično su ugođene u kvintama. Epske gusle imaju još i tu osobitost da je kruškolik korpus izduben od jednog komada drva, a za ravnu plohu pod žicama upotrebljava se napeta koža. Na lirici melodiju izvodi samo jedna žica, a druge dvije služe za bordunsku pratnju. U Reziji je violina uglašena za malu tercu više nego što je to drugdje slučaj. Za violinu i bas, osim ovih općepoznatih imena, upotrebljavaju se i mnogi drugi nazivi. Violinu zovu npr. u Sloveniji gosli, škant, citira (samo u Reziji), u Hrvatskoj i Vojvodini gusle i gosli, egede, mali violin, a na području s jakim orijentalnim utjecajima ćemane. Bas se u Sloveniji zove još i boga (Prekomurje), brunkula ili »ta velika citira« (Rezija), u Hrvatskoj još i bajsica (manji, s tri žice) ili veli violin. Dok se epske gusle upotrebljavaju isključivo za pratnju pjevanja, posebno epskoga (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija), dotle se liricom (Hrvatska), violinom i basom izvode gotovo isključivo plesne melodije. Violina je u instrumentalnim sastavima u pravilu vodeće glazbalo. 
KARTA IV/I - RASPROSTRANJENOST AEROFONIH GLAZBALA
Na ovoj karti treba na figuricama dvocijevnih dipala broj rupica (vrtlina) za prebiranje melodije smanjiti od 7 na 5 (na desnoj cijevi). Stvarna rasprostranjenost pojedinih vrsta glazbala bogatija je i složenija nego što se može razabrati iz priloženih karata. Prazniji prostori na kartama krajevi su u kojima još nije prikupljena niti znanstveno obrađena građa o tradicijskim narodnim glazbalima. Izvorna karta je modificirana kako bi prikazivala rasprostranjenost samo na dinarskim prostorima (bez sjeverne Albanije) 
KARTA IV/II - RASPROSTRANJENOST AEROFONIH GLAZBALA
Na ovoj karti treba svim figuricama dvojnica izmijeniti broj rupica (vrtlina) za prebiranje melodije na obje cijevi: na desnoj su 4, a na lijevoj 3 — osim po Hercegovini, gdje je obrnuto (kao na karti); osim toga na svim figuricama dvojnica koje imaju 6 rupica za prebiranje na lijevoj, a nijednu na desnoj cijevi, treba da je obrnuto (6 na desnoj, nijedna na lijevoj). Karte rasprostranjenosti svake od pojedinih vrsta glazbala izrađene su na osnovi do sada istražene i objavljene etnomuzikološke građe. Stvarna rasprostranjenost pojedinih vrsta glazbala bogatija je i složenija nego što se može razabrati iz priloženih karata. Prazniji prostori na kartama krajevi su u kojima još nije prikupljena niti znanstveno obrađena građa o tradicijskim narodnim glazbalima. Izvorna karta je modificirana kako bi prikazivala rasprostranjenost samo na dinarskim prostorima (bez sjeverne Albanije) |
Guslice dječje, od kukuruzovine (sjeverna Bosna, Vojvodina, Porabje)
Gusle epske, jednostrune (Srbija)
Gusle epske, jednostrune (Bosna — Hercegovina)
Lijerica (Mljet — Hrvatska) lijevo — lijerica (Neum — Hercegovina) desno
Guslar (Podosoje — Hercegovina)
Lirica (Hvar — Hrvatska)
Gacko ZLATNE RUKE Balkan Trip TV Autor: BalkanTrip TV Datum objave: 18.7.2024. Opis. Balkan Trip predstavlja potpuno nov osvrt na sve što bi moglo da interesuje jednog turistu u potrazi za idealnim mestom za odmor ili avanturu u regionu. Balkan Trip je najveći izvor informacija iz sveta regionalnog turizma Balkana, pokrivajući vesti i objave od tek otkrivenih etno odmarališta i porodičnih domaćinstava, pa do luksuznih spa centara i elitnih hotela sa renomeom. Ovo je kanal namenjem svetskim putnicima, planinarima, avanturistima, gurmanima i svim ljubiteljima prirode i ugostiteljstva. Ovo je prvi pravi turistički kanal zbog koga ćete zavoleti vazduh, ljude i prizore Balkana i poželeti da spakujete kofere za putovanje!
Graditelj gusala 
Cimbal oprekelj (Notranjska, Slovenija)
|
Tambura (tamburica)
|
Tambura (često korištena umanjenica je tamburica) je tradicijsko narodno trzalačko žičano glazbalo.
Povijesni pregled. Tambura je narodni trzalački instrument. Ona je tradicionalna, a ne autohtona kulturna tekovina južnih Slavena i drugih naroda u jugoistočnoj Europi, jer su je donijeli Turci u 14. i 15. stoljeću. Najstariji sačuvani pisani povijesni dokument o tamburi u Bosni i Srbiji potječe iz 1551. godine, u putopisu N. Nicolaja, pratioca francuskog konzula u Turskoj. Tambura se razvila iz žičanog instrumenta poznatog već u kulturi Mezopotamije. O pretečama tambure govore i sačuvani likovni spomenici iz Tebe u Egiptu. Daljnjim razvojem i migracijom, tambura je dospjela na područje Jugoistočne Europe gdje se najviše i udomila, ponajprije kod muslimana, u Makedoniji, na Kosovu te osobito u Bosni i Hercegovini. Iz Bosne je seobom Bunjevaca i Šokaca prenesena u Slavoniju i Bačku, pa je u 18. i 19. stoljeću postala najizrazitijim narodnim instrumentom Slavonije i Vojvodine. Najstarija očuvana tambura je iz 19. stoljeća. Oblik tambura koje se koriste u današnje vrijeme, u Južnoj i Srednjoj Europi, razvijen je u Mađarskoj u Budimpešti na početku 20. stoljeća radom graditelja violina. Kao primjer za oblik modernih tambura poslužila im je "mala bečka gitara". Stare tambure bile su dosta ograničene glede svojih glazbenih mogućnosti zbog načina ugođavanja, i što su imale samo dvije ili tri žice. Cilj je bio stvoriti od tambure kao narodnog instrumenta jedan novi, koji bi po svojim glasovnim mogućnostima bio ravnopravan klasičnima glazbalima, poput violine i gitare. Tako je nastala cijela obitelj glazbala, s četiri žice i kvartnim načinom ugodbe. Građa. Tambura ima tri dijela:
Prečnice su od čelične žice, koje označuju mjesto gdje se pritiskom prsta dobiva određen ton. Na pučkim tamburama samicama prečnice su poredane po dijatonskoj ugodbi, a na ostalim tamburama prema kromatskoj ugodbi. Glava je na kraju vrata u piljastu ili pužoliku obliku. U glavu su utaknute čivije. Umjesto drvenih čivija u novije se vrijeme u glavu pričvršćuje stroj za navijanje žica, prilagođen pužolikoj glavi. Između glave i vrata je konjić s urezanom udubinom za svaku žicu. Žice idu od čivije preko konjića duž vrata i trupa, na kojem je kobilica s urezima za žice kao i na konjiću, a zapinju se na kraju trupa odozdo za zapinjače. Tambure su najčešće dugačke 70 do 95 centimetara i to su u većini slučajeva basprimovi i kontre, ali postoje i potpuno male (prim) od 37 cm, dok se u tamburaškim zborovima upotrebljavaju i velike tambure (bas) od 140 pa do 200 cm. Trzalice su rađene od kosti (rog krave ili bika, od višnjine kore ili od orlova, paunova pera), a u novije vrijeme od celuloidnih ili plastičnih tvari. Trzalica se drži između palca i kažiprsta, ponekad i sa srednjakom. Vrste i sastavi. Postoji 5 vrsta tamburaških instrumenata, koje se razlikuju po zvuku i veličini:
Ponekad se u tamburaški orkestar uvrštavaju i mandoline, najčešće u Dalmaciji. Ponegdje se iz sastava izostavljaju čelo, čelović i brač III. Postoje i tamburaški sastavi s manjim brojem istovrsnih instrumenata, primjerice samo s po jednom bisernicom, bračem, bugarijom i berdom, pritom uz druge instrumente poput gitara ili violina. IZVOR Tambura. Wikipedija (hr) |
Tambure: saz (Bosna — najdulja) — bugarijci s četiri žice (prva gore — Tuzla, Bosna) — šargija s četiri žice (druga niže — Cazin, Bosna) — pivačka tambura s četiri žice (treća niže — Bosanska krajina) — bugarija s četiri žice (četvrta desno — Visoko, Bosna)
Tambura šarkija (Đakovica — Kosovo)
Karaduzen (izvor: https://www.europeana.eu/)
|
|
Šargija
 ŠargijaAutor: This W3C-unspecified vector image was created with Inkscape Own work, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=17200136 Šargija (tur. sarki, 'istok') tradicijsko je žičano narodno glazbalo. U narodu se ponegdje šargiju naziva tamburom.
Povijesni pregled. Vrlo je zastupljena u dinarskim krajevima. U njih je došla u vrijeme Osmanskog Carstva. Svirala se u većem dijelu Bosne: u Kraljevoj Sutjesci, okolici Travnika, Kreševa, Jajca, Žepča, Banja Luke, Usore, Tuzli, Derventi te cijeloj Bosanskoj Posavini. U tradiciju Bosne ušala je kao tursko glazbalo. Najvjerojatnije su ju svirali bosanski janjičari. U doba fra Grge Martića, kako je zapisao, kršćani šargiju nisu htjeli niti uzimati u ruke. Propašću osmanske vlasti krajem 19. stoljeća počinju ju svirati i katolici, većinom na selima. Malo pred Drugi svjetski rat uz šargiju se počinje koristiti i violina kao glazbena podloga uz pjevanje i igranje kola. U pojedinim mjestima su uz ta dva glazbala česte i dvojnice koje su svirali pastiri čuvajući blago. Do 20. stoljeća svečanosti nisu mogle biti bez kola i pjesme uz šargiju. Uglavnom se sviralo i pjevalo u svadbama, na sijelima, prelima te nedjeljom i blagdanima ispred crkve nakon mise. Šargija je služila i za opuštanje nakon velikog rada: predenja vune, žetve pšenice, trganja i ljuštenja kukuruza vrijedni radnici okrunili bi dan radosnom pjesmom i kolom uz šargiju. Izrada i sviranje. Izrađuje se od trešnjinog, orahovog, javorovog ili jasenovog drveta. Trzanjem terzijana (trzalice) o žice dobiva se zvuk. Terzijan (trzalica) je uglavnom bila od trešnjine kore ili od goveđeg roga. U krajevima gdje žive Hrvati uglavnom je imala 4 žice, premda postoje šargije i s više žica, pa i do 12. Šargijaš ju najčešće nagađa (peri) troglasno po sluhu.
|
Bogdan Stojčević - Šargija (Official Video)
Autor: Posavina Ton Official Datum objave: 16.6.2022. Opis. FACEBOOK: Posavina Ton - / posavinaton INSTAGRAM: / posavina_ton FACEBOOK LUVAS: / luvasrecords IZVORNJACI: https://izvornjaci.com PLEJLISTA IZVORNE MUZIKE SPOTIFY: https://spoti.fi/2E0ItmD |
|
Tambura samica, odn. samica
Tambura samica, odn. samica (što na hrvatskom i srpskom znači 'sam', jer se svira solo) je mali tradicionalni hrvatski i srpski narodni instrument s žicama i pragovima. Njegov ukupni oblik sličan je dangubici i ima do četiri žice. Jedna od tih žica koristi se za sviranje melodije, a ostale se koriste kao dronovi, svirajući jednu notu. Samica se često svira uz ples i pjevanje. Uz dangubicu, samica je jedna od preteča moderne tamburice. Kratka povijest. Tamburu samicu su s istoka donijeli Turci u doba svojih osvajanja. Kasnije su je proširili nomadi, a najviše se zadržala u predjelima Slavonije i Baranje. Samica e u prošlosti bila prisutna u raznim prigodama: čobani su njome kratili vrijeme dok su čuvali stoku na ispaši, svirala se na čijalu i sijelu, po prelima i komušalištima, uz nju se pjevalo i veselilo prilikom završetka poljskih radova... U vremenu prije Paje Kolarića i razvoja tambure i tamburaške glazbe samica je bila čest pratilac lirske narodne pjesme i plesa. Različiti lokalni nazivi. Tamburu samicu u hrvatskom narodu zovu još i samica, danguba, dangubica, kuterevka, kozarica, potpalac, razbibriga, tikvara ili jednostavno tamburica. U Slavoniji se najčešće za tamburu samicu govorilo – samica. Lička varijanta tambure samice – danguba, dangubica ili kuterevka – nešto je duža, odnosno veća od slavonske ili baranjske, a zbog dublje je ugodbe i tamnije boje tona. Osim u Slavoniji, Baranji i Lici, samicu i njoj sličnu vrstu tambura danas možemo naći i u sjevernoj Hrvatskoj oko Bjelovara, Kordunu, Gorskom kotaru i Dalmaciji oko Sinja. Hrvati u Bosanskoj Posavini svoju šargiju i danas katkada nazivaju tamburom samicom. Dijelovi i način ugodbe tambure samice. Isto kao i u ostalih vrsta tambura, osnovni dijelovi tambure samice su glava, vrat i tijelo (trup, korpus). Sva tri osnovna dijela tambure samice najčešće su izrađeni u jednom komadu i najčešće od lipova, javorova, šljivina, trešnjina, kruškina, brijestova ili jasenova drva. Na glavi se nalaze četiri drvene čivije na koje se namataju žice. U novije vrijeme mnogi graditelji starinske čivije zamjenjuju metalnim mehanizmom koji, iako odudara od tradicije, olakšava ugodbu samice. Između glave i vrata nalazi se kobilica od kosti ili tvrdoga drveta: na njoj su četiri utora uz pomoć kojih se preko polja hvataljke (gornje strane vrata) i konjića na glasnjači napinju žice do zapinjače pri dnu tijela tambure samice. Kobilica i konjić drže žice na istom razmaku. Izdubljeno tijelo samice pokriva glasnjača, daska koju najčešće izrađuju od smrekovine ili jelovine i na kojoj ima jedan veći ili više manjih otvora. Svaka tambura samica ima četiri žice, točnije dva para žica. Parovi žica jednake debljine ugađaju se unisono (na istu tonsku visinu) u intervalu čiste kvarte. Svirači – samičari – su često sami, prema vlastitim (vokalnim) mogućnostima i potrebama, izrađivali svoja glazbala pa je tako i visina ugodbe ovisila o veličini samice i debljini žica. IZVOR Tambura samica. Wikipedija (hr) |
SAMICA DANGUBICA
Autor: HRT Kultura Datum objave: 12.6.2020. Opis. U dokumentarnoj emisiji o prošlosti i sadašnjosti sviranja tambure samice na području Korduna i Like – koju ondje nazivaju tamburom (na Kordunu), ili kozaricom, dangubicom, kuterevkom (u Lici) – doznat ćemo kakve sve uspomene vežu njezine starije svirače s vremenima kad im je to glazbalo otvaralo put do djevojaka, a nekima bilo i izvor prihoda, te s kojim sve motivima tom glazbalu pristupaju današnji, pogotovo mlađi naraštaji, kad su vremena savim drukčija ali, unatoč tome, to glazbalo na području Like i Korduna, eto, još uvijek svira. Sudjeluju: Zavičajna udruga Kordunaša „Korana“ Zagreb KUD „Lađevčani“ Lađevac KUD „Cetingradska tamburica“ Cetingrad KUD „Dangubice“ Kuterevo scenarist i redatelj: MARKO DIMIĆ stručna suradnica: mr. sc. MIROSLAVA HADŽIHUSEJNOVIĆ VALAŠEK, etnomuzikologinja snimatelj: DUŠAN VUGRINEC montažerka: DAVORKA FELLER snimatelj tona: MLADEN ŠIKLIĆ tonska obrada: ROBERT STANIĆ rasvjeta: LJUDEVIT FIŠTRIĆ kolorist: BOGDAN TANKOSIĆ producent: STJEPAN ERIĆ urednik: ALEKSEJ PAVLOVSKY trajanje: 29,47 min. proizvodnja: HRT 2018. |
|
Kuterevka (dangubica)
Kuterevka (dangubica) je vrsta tamburice raširene po Lici i Kordunu. Naziv je dobila po mjestu Kuterevu gdje se izrađuje. Kuterevka je jedan od najpoznatijih simbola Like, jer se svirala po prelima i čijanjima i naravno za vrijeme čuvanja stoke. Vrlo je jednostavna pa je i namijenjena pučkom glazbenom stvaralaštvu. Danas Kuterevka ima manju važnost, ali mnogi lički KUD-ovi osobito KUD "Dangubice" Kuterevo oživljaju ovaj lički instrument. Nekad je puno više majstora izrađivalo Kuterevku, a danas se svelo na nekolicinu od kojih je najpoznatiji Pave Šporčić.
|
Stari zanati - Kuterevka, tamburica dangubica
Autor: Narodni običaji i tradicija Datum objave: 12.6.2016. Opis. Stari zanati - Kuterevka, tamburica dangubica. Tamburica - dangubica ili kuterevka je autohtoni instrument kuterevskog identiteta, usko povezan s povješću i sadašnjošću kuterevskog čovjeka. Kuterevska tamburica je bila i ostaje neizostavni dio folklornog života koji ima iznimno značenje narodu ovog kraja, ona je izvor stanja duše u kojem su sačuvani i duboko ukorijenjeni ljubav i uspomene koje se nikada neće moći istisnuti iz sjećanja. Taj orginalni predmet izrađuje se od tvrdoga sirovog drveta koje je majstor sam pomno izabrao, pazeći pri tome da je drvo raslo na škrtom terenu (kamenu), podalje od visokih stabla, kako bi samo drvo odgovaralo unutrašnjoj teksturi godova, te da je čisto i bez izraslina. Tamburica se izrađuje od više vrsta drveta, ali najbolje je drvo bijelog javora koje daje čisti i najbolji zvuk. Nakon odabira drvo stabla se priprema i grubo obrađuje u dva dijela: kutlaču i vrat koji su uvijek iz jednog komada. Kutlača tamburice izdube se posebnim šupljim dlijetom u obliku kruške te se isturpija turpijom (rašpom), a vrat kutlače se isteše, podilja s podiljačem te kasnije obradi ručnom blanjom da bi dva mjeseca stajala kako bi se dobro prosušila. Pri izradi tamburice koriste se šabloni ili se izrađuje prema vlastitom nadahnuću. Na grubo obrađenu tamburicu stavlja se dno od jelove daščice i čeka se tri dana. Potom slijedi završna obrada, dodaju se glasnice koje su obično od trešnjine daščice, zatim se postavljaju cifre, notiranje te završno lakiranje, onda dolazi konjić, na kličak razvlače se 4-5 žica i tako je tamburica spremna za sviranje. Tamburica se izrađuje u raznim veličinama, mala, srednja, velika i svaka ima drugi zvuk. Za sviranje je potrebna trzalica koja se izrađuje od kravljeg roga. |
|
Tambura dvožica (cindra) Tambura dvožica (cindra) je arhaični oblik tambure, istrorumunjsko nar. glazbalo na Ćićariji, ali i na otoku Krku, Kordunu i Banovini, slično lutnji, s dvjema jednoglasno ugođenim žicama te istim razmacima između kota na vratu tambure isti zbog čega svirka na cindri zvuči vrlo arhaično u starinskoj, netemperiranoj ljestvici.; jedan je od naziva za tamburicu najčešće u uporabi u Žejanama. Sviranje na cindri, cindranje, istraživao je S. Zlatić. Među poznatijim se izvođačima navode Ciril Sinčić, Frane, Anton, Josip i Grgo Šverko, Anton Sanković i dr., a od izrađivača cindre Toma Mejak, Ivan Sanković, Josip Grbac i dr. U Istri se cindra održala samo na Buzeštini, kao solističko glazbalo kojim se prati ples. IZVORI Žičana glazbala. Hrvatska tradicijska glazbala, pristupljeno 6.7.2025.; PERNIĆ, R.: Meštri, svirci i kantaduri, istarski narodni pjevači, svirači i graditelji glazbala. Buzet 1977. |
AEROFONI
|
Najraširenija vrsta glazbala u južnoslavenskim zemljama su aerofoni. Kod tih glazbala zvuk nastaje titranjem zraka (lat. aer). Većinom su jednostavna, mogu se izraditi brzo i lako, ali su neka i zamršeno konstruirana. Aerofoni se dijele u dvije glavne skupine:
1. uzdušna glazbala koja ozvučuju okolni zrak — uzduh, 2. duhačka glazbala. Prva se skupina dijeli dalje na: — glazbala koja tvore zvuk zamahom — zvizgom, kao npr. bič (bič, koji nije samo sredstvo za tjeranje stoke, nego je i svojevrsno glazbalo; upotrebljava se naročito pri pokladnim običajima); — glazbala s prekidanjem zračne struje treptanjem mogu imati razne jezičke tj. lamele, (npr. usna harmonika, harmonika) ili su bez njih. Ova se posljednja okreću oko svoje osi (npr. čigra, zvrk, vovk, dugme što se zujeći okreće na koncu), ili se kreću u krugu, npr. zujalka, zujač — brnkač, zvrčaljka (uska daščica, privezana na uzicu, vrti se u krugu); — glazbala praskom, npr. pucaljka, pokla (drvena cjevčica s klipom kojii uz prasak potiskuje stisnuti zrak kroz otvor). Sva su ta glazbala manje-više poznata diljem južnoslavenskih zemalja. Neka su ujedno i dječje igračke (novk, dugme što zuji, zvrčaljka, pucaljka), na drugima sviraju odrasli (usna harmonika, harmonika). Dok se bič pri pokladnim običajima upotrebljava kao obredno glazbalo, harmonika svira za ples. 
Dvojnice, trojnice i četvorke (uža Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna, Slovenija)
Drugu veliku skupinu čine duhački (puhački) instrumenti. Prema načinu proizvođenja zvuka, dijele se na tri skupine:
1. Svirale kod kojih se zvuk izvodi puhanjem preko ruba cijevi. Među najjednostavnijima nalazimo npr. šuplji ključ, šuplje stabljike različitih biljki, »rakovu koščicu«. To su glazbala prigodna no postoji i niz drugih, učinjenih za stalnu upotrebu. Ta glazbala mogu imati otvorene ili zatvorene cijevi različitih dužina i oblika te različit broj rupica za prebiranje. Po jednu cijev imaju npr. kaval, šupelka, stranščica., žvegla, dudurejš i drugi. Veći niz zatvorenih cjevčica različite dužine imaju trstenice, piskulice, orgeljce i slično (panove svirale), Njihove su cijevi od trstike, povezane u nizu između dviju daščica ili tako da je najdulja cijev u sredini, ili se nižu u jednom redu od najdulje do najkraće — a svaka daje jedan ton određene visine (panove svirale). Kod nekih se svirala zvuk može proizvoditi puhanjem kroz prorez na brid. Takve su npr. frule, dvojnice, cevara, slavić, jedinka, svirale, glinene ptičice, konjići, okarina itd. Prema načinu dobivanja zvuka, sva su nabrojena glazbala u biti jednaka. No ona se međusobno ne razlikuju samo po imenima, nego i po materiji od koje su izrađene, npr. od drva najrazličitijih vrsta (frula, ćurlik, dvojnice i dr.), gline (okarina, ptičice, konjići i dr.), trstike, slame, kore drveta (slavić). Najčešće su ta glazbala drvena. Cijev je obično samo jedna, a neka imaju i dvije (katkada izbušene u istom komadu drva). Najjednostavnije svirale su bez rupica za prebiranje, druge ih imaju po jednu, dvije, tri ili više (najčešće po šest). Na aerofone ovoga tipa sviraju djeca i odrasli, sebi za zabavu, ili drugima. Obično služe za svirku sami, a izuzetno nastupaju u instrumentalnim sastavima. 2. Svirale od cijevi s jezičkom izvode zvuk pomoću jezičaka. Ovi mogu biti dvostruki, tj. tipa oboe (prda, truba od kore drveta s piskom od dvostrukoga jezička, zurle, sopile sopele ili tororo), ili udarni, jednostruki, tj. tipa klarineta (svirale od žitnoga vlata sa zarezanim udarnim jezičkom: zumara, diple, mišnjice, mih, gajde, dude, klarinet = grneta i druge). Prda ii truba, trublja od kore pod različitim su imenima rasprostranjene po čitavoj regiji. Izrađuju ih prigodice djeca i pastiri. Zurle su poznate u Makedoniji, Bosni i Hrvatskoj (svirale na Baniji). Redovno se upotrebljavaju po dvije zajedno i udružuju s bubnjevima za pratnju plesa. Sopile, vela i mala, posebnost su Istre i Kvarnera. Nastupaju uvijek u paru, i to isto kao pratnja plesa. Klarinet (grneta), kupovno glazbalo, pojavljuje se obično u instrumentalnim sastavima i poznat je na gotovo čitavom području. Isto tako susrećemo i gajde, diple s mijehom (mišnjice) još i danas u mnogim krajevima, osim u Sloveniji, gdje su dude poznate samo još po imenu. Njihova je značajka ovčja ili kozja mješina, napunjena zrakom, na čije su otvore privezane sviraljke, tako da u njih ne treba duhati ustima, nego svirac na njima samo prebire. Prema broju svirala — prebiraljki i bordunskih svirala (ove neki uopće nemaju, npr. diple s mijehom) i prema intonaciji, razlikujemo više tipova ovoga glazbala, koje služi za samostalnu svirku ili za pratnju plesa. 3. Trublje izvode zvuk tako da se treperećim usnama puše neposredno u otvor cijevi, ili u kotlast ili valjkast nausnik. U južnoslavenskim zemljama su najrašireniji različni rogovi, načinjeni od životinjskih rogova ili od kore drveta. Na njih trube uglavnom pastiri, ribari i lovci. Ima ih od roga bez rupica za prebiranje, ili s nekoliko njih (često tri). Drvene trublje po Hrvatskoj, alpski rog u Sloveniji, pastirska su glazbala, s ulogom i u nekim običajima. Najrazličitije vrste limenih truba nastupaju zajedno s raznim drugim glazbalima u duhaćim orkestrima ili u manjim instrumentalnim sastavima. 
|
Svirač u dvojnice (Lučelnica, Pisarovina — Hrvatska)
Dvojnice (Bosanski Petrovac — Bosna)
Dvojnice (oko Užica — Srbija)
Dvojnice
Muzej Semberije, Bijeljina Drvo od kojeg će se napraviti svirala se prvo teše i buši svrdlom. Svrdlo (ili žig), navodi Kuhač, ima "...svaki od naših pastira, jer su upravo pastiri oni, koji prave svirale. Šta više, narod niti ne drži takova čovjeka pravim pastirom, koji ne umije svirale praviti ili u nju svirati." 
Svirač u svrdonicu (Dubrovačko primorje — Hrvatska)
Okarina. Jedna od najstarijih okarina pronađenih u Europi potječe iz Runika (srp. Rudnik) na Kosovu. Runička okarina je neolitski puhački instrument sličan flauti i najraniji je pretpovijesni glazbeni instrument ikad zabilježen na Kosovu.
Riječ okarina potječe od ucaréṅna, što na bolonjskom dijalektu znači "mala guska". Raniji oblik bio je poznat u Europi kao gemshorn, koji se izrađivao od životinjskih rogova divokoze (nizozemski: gems). 
Dječje zemljane sviralice (Slovenija)
Drvene trublje: rog (Dolenska — Slovenija)
Rog goveđi (Dolenjska — Slovenija)
Harmonika i usna harmonika (orglice) — (Slovenija)
Diple Ante Grbeša Vinovo Donje
Autor: sebenik1066 Datum objave: 2.11.2009. Opis. Ante Dudlesack spielt rech gut, wahrend er lebte in dem Dorf horte die alte piper und gefolgt die durch ohr Diple stellt fest, dass sie einige sehr melodie dalmatien dudelsacke sind gelernt unterseiden sich von anderen wie schottishen, dudlesck irischen bulgarischen mezedonien als der dalmatischen acht locher, die Schaffung bass-sound. ДИПЛЕ ( DIPLE, ethno music Dinara areas)
Datum objave: 16.7.2009. Autor: velikibat Opis: Dipl traditional tool made from the skins, lamb skins prepared in the correct manner prescribed; dudlac, it enters through the air, ladle used for air to exit the form of ringing. decorative part, fangs, wild boar only without alternatives, constitute a symbol of masculinity and militancy, because hunting is a traditional and basic categories of brave men. On Dipl, performed a variety of melodies, "felé mainly ga cow boy played the instrument while playing on" Dernecima" and other social events in their tenders, who will be better. Dinara on the traditional instrument Dipl has a status symbol. |
 Oboe sopile, vela i mala (nepotpuna) — (Dobrinj, Krk — Hrvatska)
Roženice (sopele, sopile, supiele, tororo)
IZVOR MARIĆ, M.: roženice (sopele, sopile, supiele, tororo. Istrapedia, 15.2.2009., posljednja promjena 14.11.2013. Roženice (sopele, sopile, supiele, tororo), istarsko narodno glazbalo tipa oboe rasprostranjeno i po Hrvatskom primorju i otocima, posebno na Krku. Pripadaju skupini aerofonih glazbala, prodorna su zvuka, a izrađuju se u paru. Naziv roženice raširen je na Barbanštini, u srednjoj i južnoj Istri, supiele u okolici Žminja, sopele na Labinštini i u Rudanima, sopile ili sopele u Hrvatskom primorju i na otocima, a tororo negdanji je naziv s Kastavštine. Graditelj glazbala Anton Peteh nazivao ih je sopiele, a roženicama je nazivao šurle. Prema jednim stručnjacima, potječu od šalmaja (Božidar Širola, Vinko Žganec), srednjovjekovnog drvenoga puhačkoga glazbala s jezičkom, koji je iz europske glazbene prakse nestao oko 1700., zadržavši se u starinskom obliku kod malobrojnih pučkih svirača u švicarskim Alpama, u Abruzzima, gdje ga nazivaju piffero. Drugi drže da su roženice srodne makedonskim zurlama i kavkaskim surlama (Ivan Matetić Ronjgov, Slavko Zlatić). Izrađuju se u dvjema veličinama i najčešće se sviraju (sopu) u paru. Jedan sopec sope na veliku (velu, debelu) roženicu, dugu približno 65 cm, a drugi na malu (tanku), dugu približno 50 cm. Konstrukcija je u objema veličinama jednaka. Glazbalo se sastoji od piska, špuleta, prebiralice i krila ili lijka. Pisak (zvani pisk) pravi se od dvaju listova tanko otesane trstike (dvostruki jezičak) koji pri puhanju trepere i tako proizvode ton. Kakvoća, boja zvuka i način sviranja ovisi o vrsnoći izradbe piska: ako je dobro napravljen, ton se može proizvesti laganim puhanjem bez napora. Kod male sopele dug je 3 cm, a kod velike 4 cm. Usađuje se u špulet, valjkast drveni dio, na koji se nadovezuje prebiralica ili kanela, drvena cijev sa 6 rupica, udaljenih jedna od druge približno 2,5 cm na maloj roženici, odnosno približno 3 cm na velikoj. Prebiralica, duga približno 26 cm kod male roženice, odnosno približno 36 cm kod velike, utakne se u ljevkast lijak (krilo) kojim se pojačava intenzitet zvuka. Prije su se glazbala gradila s pet rupica (posljednji im je graditelj bio Ivan Fonović-Zlatela). Roženice se izrađuju od različita drva, masline (ulike), šimšira (busole), javora, trešnje, šestila (vrsta javora), oraha, klena i oskoruše (u starije doba na tzv. tornu, stroju na nožni pogon). Na njima se najčešće sope na svečanostima (svadba, uvod u ples i sl.), kada se svira mantinjada ili pratnja za ples (balun, mazurka, polka). U vokalnoj glazbi služe za pratnju jednom ili više pjevača. U kombinaciji glasa i glazbala, glas izvodi dionicu velike sopele, a pratnja se izvodi na maloj sopeli. Kod sviranja na tanko i debelo velika sopela izvodi melodiju, a mala pratnju. Među graditeljima roženica poznatiji su još Miro Blažina-Pikutar i Martin Glavaš. |
Mantinjada. Mantinjada (tal. mattinata: jutarnja pjesma), kraći svečani instrumentalni glazb. ulomak koji se izvodi na sopelama. U prošlosti se njome okupljala svadbena povorka.
Dan uoči svadbe sopci su je prvo odsvirali u zaručnikovoj kući, potom pred kućama svih uzvanika, koje su obilazili vođeni kumom (bližim zaručnikovim rođakom) u znak još jednoga poziva na svadbeno slavlje. Na dan svadbe cijela bi svadbena povorka došla do mladine kuće te bi joj odsvirali mantinjadu: takvo se dozivanje mlade nazivalo »speljivanje neviste«, a u Puntu na otoku Krku »mantinjada da se digne mlada«. Taj se običaj dugo zadržao na cijelom istarsko-primorskom području. Zbog jednostavne melodije i svečana karaktera, m. se u novije doba svira kao uvod u pučku svečanost (svadbu, ples, pa i pogreb). IZVOR MARIĆ, M.: Mantinjada. Istrapedia, objavljeno: 6.2.2009. / posljednja promjena: 22.12.2015. Čuvar zvuka otoka Krka / Tragom hrvatske baštine 2024.
Autor: TRAGOM HRVATSKE BAŠTINE Datum objave: 16.5.2024. Opis. Krenuvši tragom sopila, sopela, sopel, članovi Udruge Tragom hrvatske baštine naišli su na mnogo divnih ljudi, čuli puno dobrih i poučnih priča, prisustvovali mnogim krčkim zbivanjima, puno toga naučili, stekli nove prijatelje i upoznali Marijana Orlića Senkića - čuvara zvuka otoka Krka. Dokumentarni film "Čuvar zvuka otoka Krka", prvi je dio serijala "Tragom sopila, sopela, sopel" i ostvaren je u suradnji s Udrugom sopaca otoka Krka dok kompletnu produkciju potpisuje Udruga Tragom hrvatske baštine, a film je premijerno prikazan u Interpretacijskom centru DUBoak u Malinskoj, u povodu proglašenja Marijana Orlića Senkića osobom godine otoka Krka za 2023. godinu. A tko je Senkić? Senkić je čuvar zvuka otoka Krka i krčki Stradivari. Senkić je jedini tvorac sopela na Krku, a i puno šire. On je sopac, kantur, fantastičan prenositelj znanja i oduvijek čuvar baštine. Senkić je krčki šaptač sopelama, i s ponosom kažemo - naš prijatelj kojem od srca čestitamo na tituli. |
|
Triještina (triještinka)
IZVOR Đurđica Križman-Zorić: Triještina (triještinka). Istarska enciklopedija, 2005. Triještȋna ili triještȋnka (tal. Triestina: Tršćanka), uobičajeni naziv za dijatonsku harmoniku koja se od 1862. izrađivala u Trstu u radionici Angela Plonera i njegovih nasljednika, a poslije i kod drugih majstora (Giusto Supancich, Giuseppe Ladich - Pepi Ciccio, Giuseppe Miklavcich [Micali], Valentino Tominec i dr.). U Istri je najčešće nazvana prema gradu porijekla - armonica triestina (armȍnika/armȕnika triještȋna, tršćanska harmonika), odnosno samo triestina, triještȋna, triještȋnka, po prvom graditelju nerijetko i plȍnerica, a ponegdje botunȁra. Triještina je lako prenosivo maleno glazbalo (s 25 dugmeta i 8 ili 12 basova), na kojem se može naučiti svirati za nekoliko tjedana. U Istri se počela više širiti nakon 1918. i ubrzo se udomaćila, osobito u nekim sjevernim i zapadnim krajevima (Buzešćina, Koparština i dr.). Ima oštar zvuk i namijenjena je uglavnom svirci za ples, poglavito plesovima iz alpskoga etnografskog prostora sjeverne Italije i Austrije (mafrina, šetepaši, marča, polka, valcer i dr.). S vremenom su svirače na triještini prihvatili i gunjci. U drugoj polovici 20. st. u Istri su se pojavile novije harmonike i postupno zamijenile triještine. Stoga je Kulturno-umjetničko društvo (KUD) Istarski željezničar (2010. promijenilo je ime ŽKUD "Renato Pernić", po etnomuzikologu rođenom na Rošćini) pokrenulo 1989. specijalizirani festival posvećen oživljavanju i njegovanju svirke na triještini Z armoniku v Roč, koji je postao međunarodnim, a na kojem najosebujniji svirači i sviračice dobivaju i titule Muškardina i Muškardinke trieštine. Njezinoj popularnosti pridonijele su i emisije Radio Kopra (1986.–87.)., kao i susreti svirača na tradicionalnim glazbalima - Pišćaci i gunjci u Marušićima i Bajsi u Draguću (ranije u Motovunu, Buzetu i Humu). 
Triještin(k)e na ljetnoj pozornici u Roču
Fotografija vlasništvo Glasa Istre, snimila Gordana Čalić Šverko, 2021. Preuzeto s Istrapedije 9.7.2025. |
Z armoniku v Roč 2022
Autor: Ivan Ožegović Datum objave: 8.5.2022. Opis. Harmonika na batuniće, triestina ili jednostavno dijatonska harmonika svake godine u Roču. |
Literatura
|
ALEXANDRU, Tiberiu: Les instruments musicaux du folklore egyptien et ceux des pays des Balkans. Rad XV kongresa SUFJ u Jajcu 1968. god. Sarajevo, 1971.
ANTONI, Lorenc: Čitelija. Narodno stvaralaštvo Folklor 11. Beograd, 1964. BECKING, Gustav W.: Der musikalische Bau des montenegrimschen Volksepos. Archives neerlandaises de Phoneitique Experimentale VIII—IX, Amsterdam 1933. BERSA, Vladoje: Zbirka narodnih popievaka iz Dalmacije. (Opis lirice na Braču i Hvaru). Zagreb, 1944. BEZIĆ, Jerko: Diple s mijehom na zadarskom području. Rad VII-og kongresa FSRJ u Ohridu 1960. godine. Ohrid, 1964. BEZIĆ, Jerko: Muzički folklor Sinjske krajine. (Gusle, diple s mijehom). Narodna umjetnost 5—6. Zagreb, 1968. BROMSE, Peter: Flöten, Schalmeien und Sackfeifen Südslawiens. Brünn-Prag-Leipzig-Wien, 1937. COSSAR, R. M.: Cantori, sirumenti e suonatori della vecchia Gorizia. Ce fastu?, 1930. DEVIĆ, Dragoslav: Okarina. Rad VII-og kongresa FSRJ u Ohridu 1960. godine. Ohrid, 1964. ĐUKIĆ, Tomo K.: O izradi dvojnica. Rad XVII kongresa SUFJ u Poreču 1970. Zagreb, 1972. DROBNJAKOVIĆ, Borivoje: O guslama i guslarima u zlatiborskim Rudinama. Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu XIII. Beograd, 1938. ĐORĐEVIĆ, Vladimir R.: Nekoji dječji narodni muzički instrumenti. Sv. Cecilija XXII. Zagreb 1928. FAJDETIĆ, Vladimir: Narodna glazbala u umjetničkim djelima Istre i Hrvatskog primorja s osobitim obzirem na istarske freske. Rad XVII kongresa SUFJ u Poreču 1970. Zagreb, 1972. FULANOVlĆ-ŠOŠIĆ, Miroslava: Rog u narodnoj muzičkoj tradiciji Bosne i Hercegovine. Muzikološki zbornik 6. Ljubljana, 1970. GAVAZZI, Milovan: Pregled karakteristika pučke muzike južnih Slavena. Lud Slowianski III. Krakow, 1934. GAVAZZI, Milovan: Jadranska »lira« — »lirica«. Narodna starina knj. IX (sv. 22). Zagreb, 1930. GAVAZZI, Milovan: Jedan narodni muzički instrument na Jadranu (lirica). Sv. Cecilija XXV. Zagreb, 1931. GOJKOVIĆ, Andrijana: Narodni muzički instrumenti u Vukovim delima. Etnološki pregled 8—9. Beograd, 1969. GOJKOVIĆ, Andrijana; KIRIGIN, Ivo: Tone Series of Serbian Pipes. Journal of the Society for Ethnomusicology 1961. GOJKOVIĆ, Andrija: O srpskim sviralama-jedinkama. Rad VII-og kongresa FSRJ u Ohridu 1960. godine. Ohrid, 1964. GUŠIĆ, Branimir: Gusle i lijerica na Mljetu. Narodna starina knj. XI (sv. 27). Zagreb, 1932. HROVATIN, Radoslav: Bordunske citre v Sloveniji. Rad VII-og kongresa FSRJ u Ohridu 1960. godine. Ohrid, 1964. HROVATIN, Radoslav: Mirliton nunalca. Muzikološki zbornik 6. Ljubljana, 1970. IVANČAN, Ivan: Istarska svirala — šurla. Rad VII-og kongresa FSRJ u Ohridu 1960. godine. Ohrid, 1964. KARAKAŠEVIĆ, V.: Gusle i guslari. Letopis Matice Srpske. Novi Sad, 1899. KNEŽEVIĆ, Milivoje V.: Gusle javorove. Rad VII-og kongresa FSRJ u Ohridu 1960. godine. Ohrid, 1964. KRETZENBACHER, Leopold: Gudalo-dudalo, Vugeš, Büllhäfen und Verwandtes (Ost-alpine Lärmgeräte als Brauchtumsrequisiten und ihre Stellung unter den europäischen Varianten vom Typus »Rummelpott«). Slovenski etnograf X. Ljubljana, 1957. KRISTIĆ, Augustin: Alat majstora tambura iz Kreševa. Bilten instituta za proučavanje folklora 3. Sarajevo, 1955. KUBA, Ludvik: Narodna glazbena umjetnost u Dalmaciji. Zb NŽO IV, Zagreb 1898—1899. KUHAČ. Franjo: Prilog za poviest glasbe južnoslovjenske. (Opis i poviest narodnih glazbal Južnih Slovjena.) Rad JAZU, knj. 38, 39, 41, 45, 50, 62 i 63, Zagreb 1877, 1878, 1879 i 1882 (i u tri posebne knjige) KUHAČ, Franjo: Andrija Kačić kao pivač i guslar. Vienac zabavi i pouci. Zagreb, 1890. KUMER, Zmaga: Godčevski in plesni motivi na panjskih končnicah. Slovenski etnograf 10, Ljubljana, 1957. KUMER, Zmaga: Paberki o slovenskih ljudskih glasbilih. Glasnik Instituta za slovensko narodopisje 4. Ljubljana, 1957. KUMER, Zmaga: Primitivna instrumentalna glasba in ples v slovenski narodni pesmi. Rad kongresa SFJ na Bjelašnici 1955. i u Puli 1952., Zagreb, 1958. KUMER, Zmaga: Delež instrumentalne glasbe in pesmi v slovenskih plesih. Slovenska glasbena revija 5. Ljubljana, 1960. KUMER, Zmaga: Šestero otroških primitivnih instrumentov iz Slovenije. Narodno stvaralaštvo Folklor 1. Beograd, 1962. KUMER, Zmaga: Volksinstrumente der slowenischen Maskenwelt. Lares 30 (= Alpes orientales IV). Firenze, 1966. KUMER, Zmaga: Ljudska glasba med rešetarji in lončarji v Ribniški dolini. Maribor, 1968. KUMER, Zmaga: Slovenska ljudska glasbila in godci. Maribor, 1972. KUMER, Zmaga: Schriftzeugnisse und Bildquellen von Instrumentalensembles in Slowenien. SIMP II. Stockholm, 1972. KUMER, Zmaga: Panova piščal v Sloveniji. Rad VII-og kongresa FSRJ u Ohridu 1960. godine. Ohrid, 1964. KUMER, Zmaga: Lišće i trava — narodni instrumenti u Sloveniji. Zvuk 43—44. Beograd, 1961. KUMER, Zmaga: Die Panflöte in Slowenien. Deutsches Jahrbuch fiür Volkskunde 7. Berlin, 1961. LEKO, Tadija: Nešto o narodnoj glazbi u Bijelom Polju kod Mostara (Gusle, diple, svirala, harmonika, dangubica). Sv. Cecilija XIII, Zagreb 1919. LENG, Ladislav: Problemi akustičkih merenja narodnih aerofonih instrumenata (na primjeru mišnjice i šurle iz Istre). Rad XVII kongresa SUFJ u Poreču 1970. Zagreb, 1972. LININ, Aleksandar: Šarkija kod Albanaca. Glasnik muzeja Kosova X. Priština, 1970. MARIĆ, Branko: Naša pučka glazbala. Napredak, hrvatski narodni kalendar za 1939 god., Sarajevo MARIĆ, Branko: Hercegovačka svirala. Sarajevo, 1932. MARIĆ, Branko: Jadranska lirica u pratnji dubrovačkog kola. Sv. Cecilija XXVI. Zagreb, 1932. MARKOVIĆ, Zorislava: Izrada češljeva, čibuka i svirala u Goduši kod Visokog. GlZMS X. Sarajevo, 1955. MARKOVIĆ-BLAGOJEVIĆ, Zagorka: Narodni muzički instrumenti Jugoslavije, (katalog izložbe Etnografskog muzeja u Beogradu). Beograd, 1957. MILOŠEVIĆ, Vlado: Bosanske narodne pjesme III (Intonacija i instrumenti). Banja Luka, 1961. MILOŠEVIĆ, Vlado: Saz. Zbornik krajiških muzeja I. Banja Luka, 1952. MILOŠEVIĆ, Vlado: Tambura i harmonika u bosanskom varoškom pjevanju. Zbornik krajiških muzeja I. Banja Luka, 1952. MILOŠEVIĆ, Vlado: Intonacija dvojnica u Muzeju bosanske krajine u Banjoj Luci. Zbornik krajiških muzeja II. Banja Luka, 1964. MILOŠEVIĆ, Vlado: O bosanskoj dvojnici, osvrt na članak Kurta Saksa. Zbornik krajiških muzeja III. Banja Luka, 1969. MURKO, Matija: Gusle i tamburice sa dvije strune. Bulićev zbornik. Zagreb — Split, 1924. MURKO, Matija: Tragom srpsko-hrvatske narodne epike. Zagreb 1951. OBRADOVIĆ, Milica: Zvučne igračke seoske dece u Bosni i Hercegovini. Rad VII-og kongresa SFJ u Ohridu 1960. Ohrid, 1964. OCVIRK, Ivan: Narodna glazbala u cetinskoj (sinjskoj) krajini u Dalmaciji. (Diple, gusle, dvojnice, samica-kavalica). Sv. Cecilija XVII. Zagreb 1923. PALOŠIJA, Đurđica: Ranosredovječne panonske dvojne svirale. Etnološki pregled 2. Beograd, 1960. PREPREK, Stanislav: Pismo iz Dalmacije. (O načinu zvonjenja). Sv. Cecilija XXIX. Zagreb, 1935. RAMOVŠ, Mirko: Pritrkavanje — ljudska umetnost. Glasnik SED IX-2. Ljubljana, 1968. RAVNIKAR, Bruno: Akustična studija drumelce. Muzikološki zbornik 6. Ljubljana, 1970. RIHTMAN, Cvjetko: Muzička tradicija. (Neum i okolica). GlZMS — etnologija XIV. Sarajevo, 1959. RIHTMAN, Cvjetko: Narodna muzika. (Muzički instrumenti). (Imljani). GIZMS-etnoLogija XVII, Sarajevo 1962. RIHTMAN, Cvjetko: Narodna muzička tradicija. Muzički instrumenti. (Žepa). GlZMS — etnologija XIX. Sarajevo, 1964. RIHTMAN, Cvjetko: Organološki problemi naše etnomuzikologije. Rad VII-og kongresa SFJ u Ohridu 1960. Ohrid, 1964. RIHTMAN, Cvjetko: Dva problema naše organologije: bubanj na đerdinu i slavić. Narodno stvaralaštvo Folklor 9—10 Beograd, 1964. RIHTMAN, Cvjetko: Diple u Bosni i Hercegovini — aerofoni instrumenti tipa klarineta. Akademija nauka i umjetnosti BiH. Radovi XXXII knj. 11. Sarajevo, 1967. RIHTMAN, Cvjetko: Membranofoni instrumenti u narodnoj tradiciji Bosne i Hercegovine. Akademija nauka i umjetnosti BiH. Radovi XXXII knj. 11. Sarajevo, 1967. RIHTMAN, Cvjetko: Orientalische Elemente in der traditionellen Musik Bosniens und der Herzegowina. Grazer und Münchner balkanologische Studien II. München, 1967. RIHTMAN, Dunja: Narodna muzička tradicija lištičkog područja. GIZMS-etnologija NS XXIV/XXV. Sarajevo, 1970. RIHTMAN, Dunja: Aerofoni instrument »ćurlin« na otoku Braču. Narodno stvaralaštvo Folklor 29—32, Beograd 1969. SACHS, Curt: Uber eine bosnisehe Doppelflöte. Sammelbande der Internationalen Musik-gesellschaft IX, 1907—1908. STEPANOV, Stjepan: Svirale i bubanj na Baniji. Rad VII-og kongresa FSRJ u Ohridu 1960. godine. Ohrid, 1964. STEPANOV, Stjepan: Muzički folklor Konavala. (Svrdonica i lijerica). Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku X—XI. Dubrovnik, 1966. STOJANOVIĆ, Andrija: Jadranska lira. Narodna umjetnost IV. Zagreb, 1966. STOJANOVIĆ, Andrija: Jadranska lira na Silbi. Vrulje II. Zadar, 1972., sv. 13—20. STRAJNAR, Julijan: Geige und Geigenmusik in der slowenischen Volkstradition. Die Geige in der europäischen Volksmusik. Bericht iiber das 1. Seminar fiir europäische Musikethnologie in St. Polten 1971. Wien, 1973. ŠlROLA, Božidar: Etnografski zapisi s otoka Raba. ZbNZO XXVIII-1. Zagreb, 1931. ŠlROLA, Božidar: GAVAZZI, Milovan: Muzikološki rad Etnografskog muzeja u Zagrebu. Zbirka pučkih muzičkih instrumenata. Narodna starina knj. X (sv. 25), Zagreb 1931 (i: Etnološka biblioteka sv. 12. Zagreb, 1932). ŠlROLA, Božidar: Pučki muzički instrument. Zvuk, 3. Beograd, 1933. ŠlROLA, Božidar: Novalja na Pagu. Narodni život i običaji. ZbNŽO XXXI-2. Zagreb, 1938. ŠlROLA, Božidar: Hrvatska narodna glazba. (Narodni glazbeni instrumenti). Zagreb, 1940. ŠlROLA, Božidar: Horvat nepi hangszerek. (Hrvatski narodni muzički instrumenti). Kodaly Emlekkonyv. Budapest, 1943. ŠIROLA, Božidar: Fućkalice. Sviraljke od kore svježeg drveta. Narodna starina knj. X (sv. 26;. Zagreb, 1931 (i: Etnološka biblioteka sv. 15. Zagreb, 1932.). ŠIROLA, Božidar: Kako se grade žveglice. ZzNŽO XXVIII-2. Zagreb, 1931. (isto: Zvuk 4. Beograd, 1933.). ŠIROLA, Božidar: Kako se grade dangubice i druge tamburice. ZzNŽO XXIX-1. Zagreb, 1933. (isto: Zvuk 4. Beograd, 1933.). ŠIROLA, Božidar: Sopile i zurle. Narodna starina knj. XII (sv. 30). Zagreb, 1933. (i: Etnološka biblioteka sv. 17. Zagreb, 1932.). ŠIROLA, Božidar: Sviraljke s udarnim jezičkom. Djela JAZU, knj. XXXII. Zagreb, 1937. TALAM, Jasmina. Tambura s dvije zice u narodnoj muzičkoj tradiciji Bosne i Hercegovine. Gračanički glasnik 29 (2009), str. 39-50. (PDF)
VLAHOVIĆ, Mitar: O najstarijim muzičkim instrumentima u Crnoj Gori. Rad kongresa folklorista Jugoslavije na Bledu, 1959., Ljubljana, 1960. VUKANOVIĆ, Tatomir: Pevanje narodnih pesama uz okretanje tepsije. Glasnik muzeja Kosova i Metohije I, Priština 1956. VUKMANOVIĆ, Jovan: Narodni muzički instrumenti Arbanasa u Crnogorskom primorju. Rad VII-og kongresa SFJ u Ohridu 1960. Ohrid, 1964. WÜNSCH, Walter: Das orientalische Element am Balkan als Thema der Musikgeschichte, Musikethnologie und Instrumentenkunde. Grazer und Münchner balkano-logische Studien, München 1967. WÜNSCH, Walter: Zur Geschichte der Streichinstrumente des Südostens. Festschrift Walter Wiora. Kassel, 1967. WÜNSCH, Walter: Die Geigentechnik der südslawischen Gusleren. Brno, 1934. ZEČEVIĆ, Slobodan: Jedan zlatiborski duvači instrument. Rad VII-og kongresa FSRJ u Ohridu 1960. godine. Ohrid, 1964. ZEČEVIĆ, Slobodan: Poreklo i funkcija frikciono-membranojonih narodnih instrumenata u panonskim delovima Jugoslavije. Glasnik Etnografskog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti XVI—XVIII, Beograd 1971, sv. 49—68. |
TV 5 - Luka Vidaković iz Prijepolja kolekcionar je narodne nošnje i instrumenata
Autor: Televizija 5 Užice Datum objave: 21.4.2021. |
Elektroničke poveznice i izvori
|
CENTAR ZA TRADICIJSKA GLAZBALA HRVATSKE
CENTRE OF CROATIAN TRADITIONAL INSTRUMENTS Email: [email protected] Mob: +385 98 275 211 |
