|
|
SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SLOVENSKE DOLENJSKE I SREDIŠNJE HRVATSKE > ŽUMBERAČKO GORJE / GORJANCI > Gorjanci > Gorjanci - središnji dio
Države: Slovenija, Hrvatska
Najviši vrh: Sveta gera / Trdinov vrh, 1178 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.7597, 15.3160
Države: Slovenija, Hrvatska
Najviši vrh: Sveta gera / Trdinov vrh, 1178 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.7597, 15.3160
GORJANCI - SREDIŠNJI DIO
OD ŠENTJERNEJA DO PRIJEVOJA VAHTA
Trdinov vrh / Sveta Gera
Pod Trdinovim vrhom
|
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
|
Gorjanci
Pogled na Gorjance - slovensku stranu Žumberačkog gorja, s grebena brda Ljuben u Dolenjskoj u Sloveniji. Na grebenu Gorjanaca uočava se bijeli telekomunikacijski toranj na Trdinovom vrhu / Svetoj Geri. |
|
|
|
Gorjanci
Pogled od Kostanjevice na Krki na istočni (lijevo) i središnji dio (desno) Gorjanaca |
Karta znamenitosti u okolici Kostanjevice na Krki na informativnom panou postavljenom u središtu naselja
Kostanjeviški grad
|
|
|
Galerija "Božidar Jakac" i FORMA VIVA - Međunarodni simpozij kipara u Kostanjevici na Krki
Međunarodni simpozij kipara Forma viva u Kostanjevici na Krki održava se od 1961. godine i smatra se najstarijim kiparskim simpozijem u svijetu koji još uvijek djeluje. Zasnovali su je slovenski kipari Janez Lenassi i Jakob Savinšek, po uzoru na simpozij u St. Margarethenn u Gradišću u Austriji. Prvi simpozij održan je 1961. godine u dvije radionice, u Kostanjevici na Krki i Seči kod Portoroža. Godine 1964. osnovana je radionica u Ravnama u Koruškoj, a 1967. godine u Mariboru. Za svaku od tih radionica odabran je materijal tipičan za pojedino područje. Za materijal u Kostanjevici na Krki korišteno je hrastovo drvo, u Seči kod Portoroža kamen, u Ravnama na Koroškem čelik, a u Mariboru beton. Na jednomjesečnom simpoziju u Kostanjevici na Krki, koji se od 1998. godine održava bienalno, sudjeluju kipari iz cijeloga svijeta. U Parku skulptura Forma viva, koji obogaćuje okruženje Galerije Božidar Jakac i grada Kostanjevice na Krki, izloženo je više od 100 skulptura nastalih u sklopu simpozija. 
|
Drvene skulpture izložene na otvorenom podložne su utjecajima okoline i prirodnom propadanju, što je i ideja simpozija koja je utjelovljena u nazivu Forma viva (lat. živi oblik). Redovitim održavanjem parka u Galeriji Božidar Jakac brinu se o usporavanju procesa propadanja. To se stalno mijenja jer starija djela s vremenom ustupaju mjesto novima, naime svake dvije godine u parku se postave tri nova rada.
Posjetitelji su zamoljeni da ne diraju niti se penju na skulpture. 
Informativna ploča Forma Vive
|
|
|
Kostanjeviška jama (hrv. Kostanjevička špilja)
|
Kostanjeviška jama dio je istočnog niskog slovenskog krša i najistočnija je krška jama u Sloveniji. Nalazi se 1 km južno od Kostanjevice na Krki u podnožju Gorjanaca uz izvor Studene. Gorjance karakterizira razveden krški teren s krednim vapnencima iz kojih kišnice, podzemne vode i tektonski pokreti stvaraju ovu špilju karakterističnih cik-cak oblika.
Otkrivena je za vrijeme velike poplave 1937. godine, kada su nabujale vode otvorile današnji ulaz u špilju. Od tada špilju istražuju kostanjevački speleolozi uz pomoć udruga speleologa iz Novog Mesta i drugih speleologa. Prije 1969. godine zvala se Jama iznad izvora Studene ili Studena jama. Godine 1971. u špilji je uređena električna rasvjeta i uređena tristotinjak metara duga staza za turistički obilazak najatraktivnijih dijelova špilje. Ukupno je špilja duga oko dva kilometra, a cijeli špiljski prostor još se istražuje. Dio namjenjen za turizam prohodan je i za starije osobe i djecu. Najatraktivniji dijelovi špilje vidljivi su upravo u turističkom dijelu. Prosječna temperatura u špilji je 12 °C. Danas je špilja istražena u ukupnoj dužini od 2 km, ali taj dio nije dostupan javnosti. Špilja je otvorena od 15.4. do 31.10. vikendom i praznikom u 10, 12, 14, 16 i 18 sati uz vodstvo. Tijekom ljetnih mjeseci (7. i 8. mje.) svaki dan u naznačenim terminima održava se vođena turakoja obično traje oko pedesetak minuta. Za veće grupe izleti su mogući tijekom cijele godine uz prethodnu najavu. IZVORI I INFORMACIJE Kostanjeviška jama (službena stranica) Kostanjeviša jama. Wikipedija (sl) Milan Eržen: Kostanjeviška jama. Naše jame 1964. broj 6, str. 17-19 (PDF) 
Tlocrt i nacrti Kostanjeviške jame
Izvor: Naše jame, 1964. broj 6
|
Kostanjeviška jama, detalj
Avtor: Sl-Ziga – lastno delo; licenca: Javna domena; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=4464033 |
Orehovec
Avguštine
Dolšce
Oštrc
Črneča vas
|
|
Uskoci u Kostanjevici na Krki. Područje Kostanjevice na Krki karakterizira i uskočko nasljeđe koje je ostavilo svoj jezični trag u govoru mještana Oštrca, Črešnjevca i Črneče vasi. Uskoci su skupni naziv za etnički i kulturno raznolike skupine habsburških plaćenika s područja Cetine, kopnene Dalmacije, Hercegovine, Like i Senja, koji su u 16. stoljeću naselili Žumberak u sklopu zaštite Vojne krajine od osmanske vojske. Odnosi između Habsburgovaca i Osmanskog Carstva utjecali su na (ne)stalnost života uskoka, pa su godine 1736. napali kostanjeviški cistercitski samostan, ubili dva redovnika i oteli nešto zlata i novca. Taj je događaj ovjekovječen na fresci iznad ulaza u današnju Galeriju Božidar Jakac, koja prikazuje Bezgrješnu kako u rukama drži glavu odrubljenog Uskoka. Uz fresku, na napad i opći odnos prema uskocima podsjeća natpis: "Evo vrata nebeskih, kroz koja neće ući ni lopovi, ni Vlasi /Uskoci/, ni razbojnici, nego samo pravednici".
IZVOR Čatež in Posavje |
Črešnjevec pri Oštrcu
Vrbje
Vrtača
KIČER
Šentjernej
|
|
Šmarje
|
|
|
|
Kartuzija Pleterje
|
Kartuzijanski samostan Pleterje je muški samostan duhovnoga reda Kartuzijanaca u Dolenjskoj, pored Šentjerneja. Od ukupno četiri kartuzijanska samostana u Sloveniji, ovo je jedini u kome još žive i rade kartuzijanci. Osnovao ga je grof Herman II. Celjski 1403. godine.
Kartuzija Pleterje mjesto je života i rada monaha iz cijele srednje Europe, ali i iz nekih drugih krajeva svijeta. Među članovima ove kartuzije ima Slovenaca, Mađara, Hrvata i monaha drugih nacionalnosti. WIKIPEDIJA 
|
|
|
Jakobova pot (hrv. Put Svetog Jakova)
Jakobova pot (hrv. Put Svetog Jakova) ili El camino de Santiago skupni je naziv za nekoliko hodočasničkih putova koji su vodili do svetišta svetog Jakova u gradu Santiago de Compostela u sjeverozapadnoj Španjolskoj. Bio je, uz Rim i Jeruzalem, najveće kršćansko hodočasničko mjesto. Dolenjski krak Jakobove poti (Šentjakobska pot – Dolenjska ceja) u Sloveniji vodi od Slovenske vasi (na granici s Hrvatskom, kod Bregane), pokraj Kostanjevice na Krki, Novog mesta, Stične, Ljubljane, preko Krasa do Trsta i dalje prema Španjolskoj. Dolenjski krak dugačak je 330 kilometara, a prva etapa završava kod crkve sv. Jakoba u najmanjem gradiću u Sloveniji, u Kostanjevici na Krki. Zanimljivost je i Jakovljeva školjka, simbol sv. Jakoba, koja je uklesana u kamen na ulaznim stepenicama crkve Marije Tješiteljice kršćana u Malim Vodenicama.
IZVOR Občina Kostanjevica na Krki |
|
STRMEC
|
|
Mirčev križ
|
|
Polom
|
|
Štembuh
Krožna pot na Štembuh (Kružni put na Štembuh) Ruta počinje u Galeriji Božidar Jakac u Kostanjevici na Krki i vodi do krajnjeg odredišta na Mirčevom križu ili do Planinarskog skloništa Štembuh, gdje se također nalazi kutija s žigom. Do Štembuha možete doći iz dva smjera koji se spajaju kod kapelice na Mirčevom križu. Idete lijevo kroz selo Orehovec, ovdje vas markacije usmjeravaju kolnom stazom do planinarskog doma Štembuh i dalje do Mirčevog križa. Druga mogućnost je da od putokaza kod Galerije Božidar Jakac idete ravno kroz sela Grič, Podstrm, do crkve u Malim Vodenicama i dalje uzbrdo markiranom planinarskom stazom do kapelice na Mirčevom križu. Ovdje se dvije staze spajaju. Za uspon se preporuča varijanta lijevo kroz selo Orehovec i kružno nazad desno kroz Male Vodenice. Sa staze se pruža panoramski pogled na Kostanjevicu na Krki i okolicu, a kod crkve u Malim Vodenicama prekrasan pogled na nekadašnji cistercitski samostan. Tijekom prelaska staze možete promatrati raznoliku floru i faunu Gorjanaca. TEHNIČKI PODACI Težina: srednje težine; Dužina: 12 km; Trajanje: 3 – 4 sata; Uspon: 626 m IZVOR Občina Kostanjevica na Krki 
|
|
OPATOVA GORA
PROZORAC I STRIČANICA
|
Jama Stričanica
Jama (slo. brezno) odn. špilja (slo. jama) se nalazi na kraju šumske ceste, u neposrednoj blizini granice s Hrvatskom - završni dijelovi te ceste su zbog blata teško prohodni u vrijeme sječe drva, posebno u jesen i zimi, tako da se (ukoliko se dolazi vozilom) preporučjuje ranije parkirati vozilo na stabilnijem terenu. Pri kraju ceste, neposredno prije okretišta, skrenite desno uzbrdo i nakon oko 100 m doći ćete do ulaza u jamu. Dužina špilje je 72 m, a dubina 34 m, prostrana je i dobro osvijetljena. Ulazak u špilju je nemoguć bez speleološke opreme. Valja biti oprezan i pri obilasku ruba špilje zbog kliskog i vlažnog terena. |
Jasenski jarek
|
|
Javorovica
|
|
Javorovica (prijevoj)
Napad na Javorovicu 1944. godine
Godine 1944. na Gorjancima su boravile jake partizanske jedinice; zadaća im je bila stalno uznemiravati neprijateljske predstraže u dolini rijeke Krke i sprječavati prolazak Nijemaca i domobrana preko Gorjanaca u Žumberak, Belu krajinu i Hrvatsku. Na Javorovici je 3.2.1944. bila smještena 4. bojna Cankarove brigade, koja je tamo zamijenila bataljun Gupčeve brigade. Bataljon je osnovan 9.5.1943. godine, od boraca iz cijele Slovenije, ali većina je bila Belokranjaca i Dolenjaca. Brojao je oko 300 boraca. Zimi 1943. - 1944. na Gorjancima je padao snijeg do koljena, hladnoća je sezala do kostiju. Borci su se smjestili među mještane Javorovice, misleći da po ovakvom vremenu nitko neće doći za njima. U dolini se pak snijeg u veljači počeo brzo topiti. Nijemci i domobrani s kostanjevičke postaje shvatili su da je došlo vrijeme za napad na partizane na Gorjancima. Prvi napad ostvaren je 18.2.; partizani su se povukli, a neprijatelj je iznenadio dolenjske terence u Vrhpolju, koji više nisu imali vremena za povlačenje. Trojica su ubijena, a četvrti je zarobljen. U popodnevnim satima istoga dana partizani su se vratili na Javorovicu, zadovoljni što su otjerali napadače natrag u dolinu. Previdjeli su da je ovaj napad bio samo zasljepljujući manevar, jer su napadači na Javorovicu htjeli su saznati na koju će se stranu partizani povući tijekom napada. Većina boraca na Javorovici bili su prekaljeni partizani koji su već vodili mnoge bitke; desetak je bilo došljaka, odn mobiliziranih. Prvih dana ožujka dvojica mobiliziranih pobjegli su u domobransku postaju u Kostanjevici i odali dosta podataka. Domobranski poručnik je s tom informacijom otišao u Ljubljanu kod generala Rössenera i zajedno su skovali plan napada na Javorovicu. Dana 15.3.1944. u Novom Mestu okupljena je borbena skupina 14. SS policijske pukovnije koja je brojala oko 400 naoružanih ljudi, a pridružilo im se oko 200 domobrana. Zapovjedništvo je preuzeo Nijemac. Dana 16.3.1944. u jedan ujutro njemački kamioni dovezli su dio vojske cestom uz lijevu obalu Krke do Drage, gdje je bio most. Neprijatelj se razvio u formaciju dugog marša. Nad kartuzijom Pleterje se jedinica razdvojila u dva stupca; plan je bio formirati čvrsti prsten oko Javorovice, ispred koje - budući da je u planinskom lancu bilo dosta snijega, a zapovjedništvo očito nije znalo da je u dolini on već okopnio - partizani nisu postavili dovoljno straža. Jedna okružujuća kolona napala je partizansku zasjedu, koja je bila potpuno iznenađena kada je neprijatelj otvorio vatru na nju; mnogo je boraca palo, samo pet-šest ih se nakon cjelodnevnog gonjenja vratilo na Javorovicu. Druga opkoljujuća kolona približavala se Javorovici sa sjevera i zapada. Pošto je bila magla, lako su onesposobili prvu stražu i ušli u selo. Odbjegle poluodjevene partizane istjerali su iz kuća na čistinu. Unatoč velikoj pomutnji, zapovjednik je uspio pripremiti prepad i juriš na neprijateljske položaje; ali je selo opkoljeno. Posljednji spas bila je crkva sv. Ožbolta, gdje je u unakrsnoj vatri palo više od pedeset partizana. Iz vatrenog obruča pobjeglo ih je samo devet. Četiri teška ranjena borca uputila su se u partizansku bolnicu Kira nad potokom Pendirjevka; nekoliko boraca pobjeglo je preko vrha Gorjanaca, među njima Josef Grabner, Nijemac koji je pobjegao Nijemcima negdje u Notranjskoj i stupio u Cankarov bataljon; ranjen je ispred crkve i odglumio da je mrtav pa je zavarao napadače koji su mu samo izuli cipele i uzeli dio odjeće. Nakon povlačenja neprijatelja, krenuo je prema Žumberku, gdje je ponovno naišao na partizane. Kad su borbe na Javorovici završile, domobrani su okupili zarobljene partizane kod crkve, otjerali ih u jarak ispod nje, tamo postrojili trideset i tri zarobljenika, naredili im da skinu cipele i strijeljali ih iz brzometnih pušaka. Zatim su se povukli natrag u selo, a potom zajedno s Nijemcima napustili Javorovicu. Kao rezultat uspješnog pohoda na Javorovicu, general Rössener je predložen za visoko priznanje, Zlatni križ. U obrazloženju stoji da je 4. bataljun Cankarove brigade potpuno uništen; da je imao 132 mrtva. Domobransku četu su drugovi u Novom Mjestu slavili kao pobjednike, koji su do posljednjeg čovjeka potukli Cankarevu bojnu, iako su kasnije morali priznati da se nekoliko partizana ipak spasilo. Naime, na Javorovici je palo 113 partizana, a preživjelo ih je šesnaest. Danas se uz ruševine crkve na Javorovici nalazi spomen-hram, gdje je na ploči ispisano 113 imena poginulih. IZVOR JAVOROVICA – Območje bojev Cankarjeve brigade in Spominski hram borcem 4. bataljona NOV brigade Ivan Cankar. Spomeniki.blogspot. 1.5.2012. 
Spomenik poginulim borcima na Javorovici
Prvi (skromniji) spomenik borcima Cankarovog bataljuna otkriven je 1.11.1946., umjesto njega 10.7.1966. podignuto je novo spomen obilježje. Spomen kapelica s kriptom i pločom sagrađena je 1983. godine. Spomenik ima oblik cilindričnog obeliska sa zvjezdastim vrhom, koji je prekriven metalom na niskoj, maloj, šesterokutnoj platformi. Dana 3.2.1944. na Javorovici je smještena 4. bojna brigade Ivan Cankar. Bataljon je osnovan 9.5.1943. godine, borci i borkinje bili su iz cijele Slovenije, najviše je bilo Belokranjaca i Dolenjaca. Na Javorovici je poginulo 113 partizana, a šesnaest ih se spasilo. 
Javorovica - Spomen kapela (slo. Spominska kapela), pogled na kapelu s južne strane
Mala zgrada od cementnog kamena i krova od crvenog crijepa. U unutrašnjosti iza željezne ograde nalazi se kameni oltar i nekoliko kamenih ploča s crvenim natpisima. |
Nekadašnja kapelica posvećena svetom Ožboltu, koja se nalazila na ovome mjestu, danas je pretvorena u spomen na poginule partizane.
Svake godine u spomen na ovaj tragični događaj iz 1944. godine, 1. svibnja na Javorovici se održava svečani zbor na koji dolaze i planinari iz svih krajeva Gorjanaca.
|
|
PIRČEV HRIB
Pogled s Pirčevog hriba u smjeru Trdinovog vrha (sv. Gere)
|
|
|
Pogled s padine Trdinovog vrha na Pirčev hrib
|
|
|
|
Zimski pogled
Pogled s padina Trdinovog vrha (Sv. Gere) na brdsko područje između Pirčeva hriba i Ravne gore te u dubini izvorišno područje Pendirjevke. |
|
|
Bajokova košenica (hr. Bajokova košanica)
|
|
|
|
|
|
Japetova košenica (hrv. Jakopova košanica)
|
|
|
|
|
|
|
|
SLJEME
|
|
|
|
RAVNA GORA
Pogled na zaravnjenu Ravnu goru sa sjeveroistočnih padina Trdinovog vrha
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Pragozd Ravna gora (hrv. Prašuma Ravna gora)
KOORDINATE 45.7861657,15.3853636,578 Prašuma. Prašuma Ravna gora (slo. Pragozd Ravna gora) na Gorjancima je prašumski rezervat - to znači da je to šuma očuvana u svom prirodnom stanju, u koju čovjek ne zadire. To znači da je isključena iz upravljanja. Nalazi se u Gorjancima na nadmorskoj visini između 860-950 m i ostatak je nekada veće prašume. Rezervat se prostire na 16 ha. Stabla bukve (Fagus sylvatica L.) visoka su do 40 m i imaju opseg od 120 cm. Drveće raste na vapnencu i dolomitu, a mjestimično je prekriveno flišem, što tlo čini plodnim. Cjelokupno područje rezervata definirano je kao Cardamine savensi – Fagetum, što označava šumsku zajednicu najviših predjela preddinarskog svijeta na blago kiselim smeđim karbonatnim tlima, kojima u potpunosti dominira bukva. Prašumski rezervat. U središnjem dijelu Gorjanaca nalaze se ostaci nekadašnje veće prašume Ravne gore. Bukove šume na širom području intenzivno se sijeku od 19. stoljeća. Neka udaljena područja, međutim, ostala su netaknuta. Tako je i s rezervatom Pragozd Ravna gora, koji je proglašen prirodnim rezervatom (slo. naravni rezervat) 1973. godine. Oštećenje prašume 1983. godine. Prašume u dinarskom svijetu u južnom dijelu Slovenije obično doživljavaju samo male poremećaje u rastu drveća, što nije slučaj s ostacima prašume Ravne gore. Godine 1983. jak vjetar napravio je prazninu od 6,31 ha u gotovo savršenoj bukovoj šumi. Taj jaz danas ima svoj specifični razvoj i stvorio je mogućnosti za razvoj drugih vrsta drveća i grmlja u narednim generacijama šumske vegetacije. Ovo je jedini veći poremećaj koji se dogodio u prašumama Slovenije u zadnjih 50 godina. IZVOR Pragozd Ravna gora. Wikipedija (slo) |
Položaj prašume Ravna gora
Izvor: https://barjebirding.blogspot.com/2019/02/kobile.html |
Zidani Gaber
PROČITAJ VIŠE CIGLENEČKI, Slavko: Zidani Gaber. Novo Mesto. U: Arheološka Najdišča Dolenjske, Dossier, 113-116, 1990. (PDF)
Camberk. Camberk je 505 metara visok vrh koji se nalazi 1,9 km južno od Mihova i 2 km južno-jugoistočno od Cerova Loga. Relativno blizu je i Vatrogasni poligon (Gasilski vadbeni poligon). Na području vrha, u kamenolomu Camberk pronađeni su 2002. godine slavenski - karantanski grobovi iz 9. st (slo. slovanski grob).
Gradec. Vrh Gradec iznad Mihova visok je 592 m. Ovdje su pronađeni prapovijesno naselje i kasnorimski grobovi iz 4, i 5. stoljeća oko ranoromaničke crkve.
Mihovo
|
Najveće arheološko nalazište na cijelom području Gorjanci/Žumberak je Mihovo, s preko 450 grobova uglavnom od halštatske do latenske kulture, koji datiraju od 5. st. p.n.e. do 1. stoljeća nove ere. Kada je prvi put otkrivena, nekropola Mihovo bila je najveće kasnolatensko groblje u Austro-Ugarskoj. Među 450 grobova u tri mihovačka groblja najznačajniji su kasnolatenski i ranorimski grobovi u kojima se osim drugih predmeta nalazi i oružje. Oni su pokazatelji pogrebne tradicije i materijalne kulture Tauriska (slo. Tavriski) u 1. stoljeću prije Krista i 1. stoljeću poslije Krista.
|
Tauriski (lat. Taurisci), kelt. narod sastavljen od više plemena. Naseljeni na području današnje sred. i ist. Slovenije, sjeverozap. Hrvatske i jugozap. Mađarske. Oko ←50. u savezništvu s Bojima teško ih je porazio dački vladar Burebista. Pokorio ih je rim. car Oktavijan ←35–←33.
IZVOR Tauriski. Enciklopedija Proleksis |
Cerov Log
Dolinom Pendirjevke
|
Pendirjevka je potok, koji izvire pod Trdinovim vrhom (Sveta Gera) na Gorjancima / Žumberku, istočno od sela Sv. Miklavž na Gorjancima. Na početku teče uz šumsku cestu prema sela Cerov Log (uz koju se nalazi njezina pritoka izvor ►Minutnik), potom prolazi uz sela Orehovica, Gorenja Stara vas, Loka, Gorenje te Gradišče, gdje se ulijeva u ►Čadraški potok, koji je desna pritoka rijeke Krke.
|
|
|
|
Pavlinov travnik
|
|
Minutnik
Minutnik (narodno ime: Prenehavnik) je periodični izvor (izvir zaganjalnik) na Gorjancima/Žumberku, koji izvire na padini strme jaruge na lijevoj obali Pendirjevke. Njegova voda teče iz pukotine (slov., špranja), prekrivene dolomitnim šljunkom u strmom tjesnacu, oko 3 metra iznad dna doline. Voda dotječe protokom koji se ritmički mijenja u određenim vremenskim intervalima, po čemu je i dobio ime Minutnik. Domaće ime za izvor bilo je Prenehavnik. Pripada rijetkim izvorima takvoga tipa u Sloveniji - na slovenskom jeziku takav se tip izvora (protoka) naziva zaganjalka - a jedini je takav u Dolenjskoj. Od 1992. godine zaštićen je kao spomenik prirode.
Voda izvire vremenskim intervalima, koji su uvjetovani tektonskom građom terena na kojemu se izvor nalazi i o hidrološkim uvjetima. Tako u vrijeme suše voda izvire svakih 6 minuta i teče 25 sekundi. U vrijeme kada je teren manje navlažen dotok vode varira od 0,3 do 0,15 litara u sekundi, a voda dvije minute teče snažnije i dvije minute slabije. U vrijeme srednje navlaženosti terena varira od 0,5 do 2 litra u sekundi, a voda 8 minuta teče snažnije, i osam minuta slabije. U razdoblju visoke vlažnosti okolnog terena dotok vode je veći od 10 l/s, a varijacije vode nije moguće opaziti. Fluktuacija dotoka vode je povezana s tektonskom građom terena. Kolebanje se može pojasniti mrežom opskrbnih kanala koji opskrbljuju vodom glavni i bočni podzemni rezervoar. Dovodni kanali kojima dotječe voda u glavne i bočne podzemne rezervoare (zbiralnike) su uski, pa je dotjecanje vode u glavne rezervoare sporije od njezina otjecanja kroz glavni odvodni kanal i tako voda u izvoru varira. Predaja
Narodna legenda pokušala je pojasniti razloge fluktuacije vode na izvoru Minutnik. Prema toj legendi, u gori se nalazilo veliko jezero, a u njemu je živjela ogromna riba koja svojim ogromnim usnama povremeno zatvara put vodi. |
Izvir Minutnik
Minutnik, informativna ploča
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Partizanska bolnišnica Kira (hrv. Partizanska bolnica Kira)
KOORDINATE 45,77153, 15,33731
KOORDINATE 45,77153, 15,33731
|
Na oko 780 m n.v., prisojnoj padini u izvorišnom području Pendirjevke, sjeveroistočno od Trdinova vrha i podno Hranilovićevog vrha (1006 m; na hrvatskom teritoriju) i Hude peči (811 m), nalazila se ratna Partizanska bolnica Kira. Na mjestu ove bolnice, ond. bolničke stanice postavljena je 1981. godine spomen-ploča.
|
|
|
|
|
|
TRDINOV VRH / SVETA GERA
|
Sa svojih 1178 m predstavlja najviši vrh Žumberačke gore / Gorjanca i panonske Hrvatske, ali i granicu Hrvatske i Slovenije. Osim naziva Sv. Gera nosi ime i Sv. Ilija po grkokatoličkoj kapelici. U blizini je i Slovenska rimokatolička kapelica Sv. Gere. Slovenci koriste naziv Trdinov vrh prema književniku Janezu Trdini, dok su Hrvati prihvatili ime Sv. Gera. Vrh je širok valoviti proplanak dug 300 m smjera istok zapad, na kojem se nalazi stup visok 15-ak metara sa ljestvama kojim se može uspeti na vrh. Sveta Gera je izdaleka prepoznatljiv po visokom TV tornju koji se nalazi stotinjak metara od stupa na vrhu.
Vrh je kontrolna točka Trdinove poti, HPO, Karlovačke obilaznice (KO) i Planinarski put Žumberkom (PPŽ). Žig HPO se nalazi na vrhu. 
Pogled od Japetove košenice na Trdinov vrh / Svetu Geru i okolne vršne grebene
|
Pogled na Gorjance s padina brda Ljuben
Pogled na Trdinov vrh / Svetu Geru od brda Ljuben u slovenskoj Dolenjskoj
|
|
|
Trdinova učna pot (Trdinova poučna staza)
Najbolji način upoznavanja s gorjanskim dijelom Trdinovog vrha (Svete Gere) je prolazak kružne pješačko-planinarske Trdinove poučne staze (slo. Trdinova učna pot), koja je provedena uz najzanimljivije dijelove toga područja i uz pojedinačne točke od interesa, koje su obilježene informativnim pločama ili stupovima s rednim brojem točke. U nastavku se nalazi detaljni opis i vodič Trdinove poučne staze, s brojnim fotografijama i dodatnim opisima područja kroz koje staza prolazi.
Vodič staze
Opis. Obilazak počinje kod planinarskog doma Gospodična. Dalje do drvenih stepenica, gdje se penje do izvora Gospodična, poznatog po ljekovitoj vodi, o kojoj je pisao Janez Trdina u Bajkama i pripovijetkama o Gorjanacima (Bajke in povesti o Gorjancih). Ruta se nastavlja ispod grebena Logarjevog kogla (1126 m). Uskoro se vidi odašiljač na Trdinovom vrhu. Vraća se pokraj St. Miklavža. Ruta vodi pored dviju crkava (Sv. Jere i Sv. Elija) cestom kroz Jugorje i Gabrje. Nakon ceste put nastavlja do Gorjanskog jezera gdje se vidi moćni rudnik ugljena, a desno Dom pri Miklavžu. Hodate oko kilometar i dolazite do križanja na Krvavom kamenu (921 m). Makadamskom stazom se spušta natrag do Gospodične.
|
Točke obilaska.
IZVOR Trdinova učna pot - Vodnik |
Jedna od lokacija na Trdinovoj poučnoj stazi i također na poučnoj stazi Pri Miklavžu. obilježena informativnom pločom
|
|
Točka 1. Izvir Gospodična (Izvor Gospodična)
Izvor Gospodična jedna je od najprivlačnijih znamenitosti Gorjanaca. Nalazi se neposredno ispod planinarskog doma na Gospodični (828 m), nekako na sredini padine Trdinovog vrha. Među najpoznatije izvore uzdigla ga je pučka predaja o legendarnoj ljekovitoj vodi pomlađujuće moći, koju je zapisao Janez Trdina u bajci Gospodična. Bistro vrelo koje je pomladilo dvorsku gospođicu i danas se u spomen na ovu priču naziva Gospodična. Studenac izvire na sjevernoj padini Gorjanaca na nadmorskoj visini od 820 metara, a prosječni protok vode je 5 l/min. U blizini se vidi i izvor Gospod i još nekoliko drugih koji se ulijevaju u izvorište Šumečeg potoka. Zaleđe izvora izgrađeno je od plosnatih vapnenaca, breča i lapora koji leže na dolomitu. Karbonatne stijene čuvaju bogate zalihe podzemne vode, zbog čega su Gorjanci važan izvor pitke vode. Na inicijativu prirodoslovca Ferdinanda Seidla, 1929. godine, tijekom izgradnje šumske pruge, novomeški planinari spriječili su sječu šume u zaleđu izvora. Parcela je kupljena i pravno osigurana. Godine 1931. izvor je zazidan i iznad njega podignuto planinarsko sklonište. Time su uredili jednu od najposjećenijih planinarskih točaka na Gorjancima. Sanacija i njegovo preuređenje izvršena je 1994. godine. Izvor je zaštićen kao spomenik kulture. IZVOR Andrej Hudoklin (Gorjanci. 2005.) 
|
Kupica se zasveti in zacvete. Na vodi se naredi rdeč nagelj in bela lilija. Gospa pije in pijača se ji zdi slajša od medu in malvazije. Popije prvo kupico, čuti se bolj zdravo, nego je bila pred boleznijo. Popije drugo kupico, čuti se bolj močno, nego je bila pred boleznijo. Popije tretjo kupico, čuti se mlado, kakor je bila takrat, ko je šla s svojim gospodom k poroki... 
|
Planinski dom pri Gospodični (hrv. Planinarski dom kod Gospodične)
|
Planinski dom Planinski dom pri Gospodični, poznat i pod starim imenom Dom Vinka Paderšiča nalazi se na slovenskoj strani Gorjanaca. 30 m od planinarskog doma nalazi se izvor po kojem je dom i dobio ime.
|
Pogled s Gospodične prema Novomeškoj kotlini i predbrđu Gorjanaca
|
Markacija Slovenske turnokolesarske poti (STKP - Slovenska turno-biciklistička ruta) i planinarska, tzv. Knafeljčeva markacija
|
Odvojak od šumske ceste na planinarsku stazu za Trdinov vrh
|
|
|
|
Točka 2. Skalna stena (Vertikalna stijena)
Iznad staze iz šumske padine izbija ogoljela vertikalna stijena. Pozornost privlači svijetlo siva stijena s mnogo slojeva i površina, koji su mjestimice blago uvijeni i naborani, a ima i manjih šupljina i udubljenja u stijenci. Građena je od lisnatog (pločastog) i laporovitog vapnenca, pjeskovitog lapora, a mjestimično i od vapnenačke breče gornjokredne starosti. Nabrani slojevi rezultat su burne geološke prošlosti i djelovanja tektonskih sila na stijene. Pokazuju nam da se u Zemlji odvijaju dinamički procesi koji transformiraju stijene i ostavljaju vidljive tragove na njima i nakon taloženja sedimenata. Zbog hladovine, nižih temperatura i veće vlažnosti, stijene su stanište hladnoljubivih vrsta – uključujući i visokoplaninskih, kojih inače ima u alpskom području. Prekrivene su tipičnim stjenskim biljnim vrstama kao što su: klinolistni kamnokreč (klinastolisna kamenika; Saxifraga cuneifolia), praprot (paprat), rjavi sršaj (smeđa slezenica; Asplenium trichomanes), zeleni sršaj (zelena sleznica; Asplenium viride) te jelenov jezik (obični jelenjak, jelenski jezik; Phyllitis scolopendrium). Čest je i visokogorski alpski repnjak (alpski drijen) koji niče iz pukotina stijena, a zbog blaže klime izraste više nego u visokogorju. Na stijenama su česti alpski repnjak (arapska kamena grbaštica; Arabis alpina subsp. alpina) i smeža slezenica. AUTORI Dušan Klenovšek, Andreja Škedelj Petrič 
|
|
|
Točka 3. Rastišče čemaža (Područje rasta medjeđeg luka)
U zaklonu sjenovitih planinskih bukovih šuma brojna su staništa medvjeđeg luka. To je višegodišnja biljka ljekovitog djelovanja, koja pripada rodu luka. Cvate od travnja do svibnja u gustim sagovima. Mlado lišće je svježe zeleno i svijetlo, dok je staro lišće lancetasto i tamnije zeleno. Cvat je snježnobijele boje. Uspravna stabljika naraste do 30 cm visoko, a u zemlji ima izduženu lukovicu. Cvjetovi i listovi su jako aromatični. Ima slična svojstva kao češnjak, ali je ljekovitiji. Mnogi nazivi (slovenski nazivi: divji česen, medvedji česen, gozdni česen, kačji lek, štrkavec / hrvatski nazivi: divlji luk, srijemuž, sremuš, crijemuž; lat. Allium ursinum) siguran su znak da je u narodu oduvijek bio poznat po svojoj korisnosti u prehrani i narodnoj medicini. Potiče rad žlijezda i krvotok, čisti cijeli probavni trakt i dišne putove, dezinficira. Koristan je kao sredstvo protiv crijevnih glista, čisti kožu i otklanja osipe i lišajeve, ubrzava zacjeljivanje rana i blagotvorno djeluje na cijeli organizam. Pažnja! Ne pomiješati sa izgledom sličnom đurđicom, koja je vrlo otrovna. AUTOR Dušan Klenovšek 
|
|
|
Točka 4. Drevesna ekocelica (hrv. Šumska ekoćelija)
Na pojedinim četinjačama uz planinsku stazu pozornost privlače duboko uklesane duguljaste niše - tragovi hranjenja crne žune, u potrazi za mravima u drveću, koji su joj omiljena hrana. Svojim snažnim kljunom izrezuje pristup njihovim gnijezdima unutar debla. Glavna hrana su joj šumski mravi i ličinke kornjaša (tvrdokrilaca; slo. hrošček), na pr. potkorjak (slo. lubadar) i strizibuba (slo. kozliček). Osim toga, hrani se i drugim kukcima, paucima i bobicama. Među europskim djetlićima crna žuna je najveća. Veličine je vrane, snažnog kljuna, dugog vrata i crnog perja. Mužjaci imaju intenzivno crvenu kožu, ženke su crvene samo na potiljku. Kao Crvenkapica. (Prema knjizi - Koja je ovo ptica - Ptice Europe - S knjigom u prirodu - autor Detlef Singer). Najradije izdubi duplju za gniježđenje u još zdravoj bukvi i pusti da malo očvrsne prije nego što je upotrijebi za gniježđenje. Duplje koje stvara tražeći hranu i duplje izdubljene kao gnijezda korisno koriste druge životinje, a posebno djetlić. Inače, crnoj žuni odgovaraju zbijene planinske šume s velikim udjelom debelog i mrtvog drveća, pa je kod nas relativno česta. Šumari često takva stabla definiraju kao ekoćelije stabala ili stabla staništa i prepuštaju ih prirodi. Ekoćelije daju važan doprinos zdravlju šume jer omogućuju suživot ptica koje reguliraju populaciju insekata. AUTOR Andrej Hudoklin 
|
Ekoćelije (slo. ekocelice) su uži dijelovi šumskog područja koji unapređuju njezinu raznolikost i staništa vrsta ili su važni za pokrov, razmnožavanje i razmnožavanje podmlatka u šumi i uz šumski rub. Ekoćelije su definirane posebno u obliku močvara, staništa ugroženih biljnih vrsta, staništa stabala i skloništa. 
Crna žuna (slo. črna žolna; lat. Dryocopus martius), jedna od najvećih ptica iz skupine djetlića, izrezuje izdužene niše u deblima u potrazi za mravima. Vrlo je važna u šumskom ekosustavu, jer osim što čisti šumu od nametnika potkornjaka, za gniježđenje dubi duplje koje kasnije koriste i ostale životinje.
|
|
Točka 5. Bukev in gorski javor (Bukva i gorski javor)
Iznad 800 m nadmorske visine najviše grebene Gorjanaca prekriva preddinarska visokoplaninska šuma bukve. Dominantna bukva se također pojedinačno miješa s planinskim javorom. Pronađite oba stabla u blizini i pažljivo ih pogledajte. Bukva je listopadno drvo do 40 m visine. Kora je tanka i glatka, pepeljastosive boje, korijen je razgranat i srednje dubok. Listovi su jednostavni, cjeloviti i sjajno zeleni. Plod bukve je bukvica koja obilno rađa svakih nekoliko godina. Zbog svoje hranjive vrijednosti važan je u prehrani mnogih vrsta ptica i sisavaca. U Sloveniji je bukva jedno od najraširenijih i gospodarski važnijih listopadnih stabala; zato je nazivaju i "majkom šuma" (slo. mati gozdov). Gorski javor naraste do 40 metara i doživi veliku starost. Krošnja je pravilnog oblika, siva kora je u početku glatka, kasnije puca u široke ljuskaste ploče. Listovi su jednostavne peteljke s neravnomjerno izrezanim rubom. Sitni zelenožuti i nektarom bogati cvjetovi skupljeni su u grozdaste cvatove. Oplođeni cvjetovi razvijaju se u sjemenke s krilcima smještenim u brakteje (u botanici, zalistak ili brakteja, list u čijem je pazušcu razvijen cvijet, cvat ili bočni ogranak stabla) u obliku slova V. AUTOR Andrej Hudoklin 
Sjeverozapadne padine vrha Logarjev kogel
|
Gorski javor (latinski: Acer pseudoplatanus)
Obična bukva (europska bukva, fafarikula; lat. Fagus sylvatica)
|
|
Točka 6. Gozdni plodovi (hrv. šumski plodovi / šumsko voće)
Mnoge biljke "obogaćuju" svoje sjeme raznobojnim sočnim sjemenkama. To su mamci za životinje koje šire sjemenke u zamjenu za hranu. Na kratkom dijelu staze možemo vidjeti čak 12 vrsta voća. Divlja trešnja (slo. divja češnja) je česta u listopadnim šumama, ali je često ne uočimo zbog visoke krošnje. Jarebika (slo. jerebika; Sorbus aucuparia) je vrsta drveća srodna trešnji. Uspijeva do granice drveća (1800 m). Bobičasti plodovi su grupirani u kobulastim suplodima. Svježe su malo otrovne, ali zbog vitamina (A, C) korisne su za čajne mješavine, džemove i rakije. Srodna je mukinji (slo. mokovec; Aria edulis), s karakterističnom bijelom donjom stranom lišća i svijetlocrvenim jestivim plodovima. Planinsku ili šumsku ružu (slo. kimastoplodni šipek; Rosa pendulina) obično se nalazi u gorju. Kao što slovensko ime (šipek ..) kaže, crveni plodovi šipka vise i mogu se koristiti za čajeve ili džemove. Svima je poznata crna bazga (slo. črni bezeg; Sambucus nigra), jer su cvjetovi i crni plodovi jestivi (prženje, čaj, sokovi). Listovi su slični, ali nešto manji, kao kod crvene bazge / divljeg bezega (slo. divji bezeg; Sambucus racemosa). Cvatovi su manje uočljivi, ali blistavi crveni plodovi (malo naborani) zaista sjaje. U malinjaku se nalaze ukusne crvene maline, kao i srodna kupina. Plavo-crne u prah samljevene bobice mnogocvjetnog Salamunovog pečata (zmijino mliko, mnogocvjetna pokosnica, zaliz, mnogocvjetna stojka; slo. mnogocvetni Salamonov pečat; lat. Polygonatum multiflorum), pola metra visokog rođaka đurđice (slo. šmarnica), otrovne su za čovjeka. Gutanje crvenih plodova običnog likovca (slo. navadni volčin; Daphne mezereum), zbog otrova mezerina, također je smrtonosno. Srećom, brzo padnu na tlo i stoga ih rijetko primjećuju. Po obliku dvostruke bobice raspoznaju se plodovi crvene kozje krvi / pasjeg crvenog grožđa (slo. puhastolistno kosteničevje; Lonicera xylostemum) i planinske kozje krvi (slo. planinsko kosteničevje; Lonicera alpigena), koji su blago otrovni za ljude. Tu raste još i ljekoviti Salamunov pečat (slo. dišeči salomonov pečatnik; Polygonatum odoratum). AUTOR Dušan Klenovšek
|
LOGARJEV KOGEL (1126 m)
|
|
|
|
|
Točka 7. Gozdni metulji (hrv. Šumski leptiri)
U zreloj šumskoj sastojini cvatuće vrste niskog raskinja (slo. podrast) vidljive su tek u rano proljeće, do listanja drveća. Nakon toga je za većinu zeljastih vrsta na šumskom tlu "pretamno". Na proplancima i proplancima tijekom cijele vegetacije promatramo mnogo cvijeća koje privlači pčele, bumbare, muhe, kornjaše (hruštove i sl.) i osobito leptire. Crni apolon (slo. črni apolon, lat. Parnassius mnemosyne), srebrnopisana sedefica (slo. gospica, lat. Argynnis paphia), danja medonjica (slo. črtasti medvedek, lat. Euplagia quadripunctaria), stričkovac (slo. osatnik. lat. Vanessa cardui), ljepokrili admiral ( (slo. admiral, lat. Vanessa atalanta), lastin rep (slo. lastovičar, lat. Papilio machaon) i prugasto jedarce (slo. jadralec, Iphiclides podalirius) najuočljiviji su od dnevnih vrsta, dok se noćne obično zanemaruju. Zanimljiva su česta viđenja inače rijetkih črnega apolona i noćnog paunčeta (slo. rjavi pavlinček ili beli T, lat. Aglia tau). Na stražnjoj strani krila ima lažne oči, karakteristične za paunove, koje mogu zavarati grabežljivce. Ime je dobio po bijeloj mrlji u obliku slova T u sredini plavih očiju. Slične lažne oči ima i japanski hrastov prelac (slo. japonska sviloprejka. lat. Antheraea yamamai) koja je svoje osvajanje Europe započela upravo u podnožju Gorjanaca. Značenje leptira je višestruko. Gusjenice jedu veliki broj lišća zeljastih i drvenastih vrsta i same služe kao važan izvor hrane za mnoge grabežljivce, posebno za stalno gladne piliće u ptičjim gnijezdima. Odrasli leptiri daju važan doprinos uspješnom oprašivanju mnogih biljnih vrsta. AUTOR Dušan Klenovšek 
Danja medonjica (slo. črtasti medvedek, lat. Euplagia quadripunctaria)
Lastin rep (slo. lastovičar, lat. Papilio machaon<(i>)
Avtor: Thomas Bresson – Machaon sur du buddleia; licenca: CC BY 2.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=4568279 |
Danja medonjica (slo. črtasti medvedek, lat. Euplagia quadripunctaria)
Odrasle jedinke su velike između 50 i 70 mm. Gornja strana prednjih krila je zeleno-crna s metalnim odsjajem s karakterističnim bijelo-žutim prugastim uzorkom, dok je donja strana krila boje cigle. Gornja strana stražnjih krila je ciglasto crvena. Postoje tri crne mrlje različite veličine u submarginalnom polju ovih krila i nekoliko crnih mrlja u polju diska. Leptiri se pojavljuju od srpnja do početka rujna. Aktivni su danju i noću, no parenje se odvija samo noću. Prugasti medvjed je leptir vlažnih livada, šumskih obronaka listopadnih i mješovitih šuma, a nastanjuje i područja s rubnom zeljastom šumskom vegetacijom. Gusjenice prugastog medvjeda hrane se konjskom grivom, obično dobro misle, te vrstama iz rodova metvica, osjaka, lisičina i prženica (lat. Knautia),. 
Srebrnopisana sedefica (slo. gospica, lat. Argynnis paphia)
Avtor: Richard Bartz, Munich aka Makro Freak – lastno delo; licenca: CC BY-SA 2.5; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=2528732 |
Završni uspon na greben Trdinovog vrha
|
|
|
Točka 8. Praprot (hrv. Paprat)
Muška paprat (obična paprat, navala, šumska paprat; slo navadna glistovnica, lat. Dryopteris filix-mas) jedna je od brojnih paprati koje se mogu naći na Gorjancima. Raste u sjenovitom i umjereno vlažnom tlu. Njezino tamnozeleno lišće, visoko do 120 cm, raste u rozeti iz zbijenog rizoma, te ne prezimi. Mladi uvijeni listovi podsjećaju na biskupska žezla i izrazito se razlikuju od ostalih paprati. Kao što joj i samo slovensko ime (glistovnica) govori, paprat je učinkovita protiv crijevnih nametnika, popularna u narodnoj medicini kod reumatičara za obloge, kupke, masti i masaže. Možda je baš "sjeme" muške paprati (spore, slo. tros) zapelo u Martinkovoj torbi (slo. malha, nekad obična putna torba za nošenje preko ramena) pa su mu se u Ivanjskoj noći otkrila skrivena gorska blaga, govor biljaka i životinja i ukazanja, kako je zapisano u Trdinovim bajkama. Uz planinske staze česta je i orlovska bujad (slo. orlova praprot, lat. Pteridium aquilinum), u sjenovitim predjelima obični jelenjak ili jelenski jezik (slo. jelenov jezik, lat. Asplenium scolopendrium L.) i vlasasta rebrača (slo. navadna rebrenjača, lat. Blechnum spicant), na strmim stijenama smeđa slezenica (slo. rjavi sršaj, lat. Asplenium trichomanes) i zelena slezenica (slo. zeleni sršaj, lat. Asplenium viride), oslad ili slatka paprat (slo. sladka koreninica, lat. Polypodium vulgare) i zidna sleznica (pozidna rutica, lat. Asplenium ruta-muraria L.) , a posebnost Gorjanaca je rijetko rasprostranjena papara iz porodice zmijolikih paprati: slo. virginijska mladomesečina (lat. Botrychium virginianum). IZVOR Andrej Hudoklin 
|
|
Muška paprat (slo. navadna glistovnica, lat. Dryopteris filix-mas
Avtor: Franz Eugen Köhler, Köhler's Medizinal-Pflanzen – List of Koehler Images; licenca: Javna domena; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=255557 |
Orlovska bujad (slo. orlova praprot, lat. Pteridium aquilinum)
By Carl Axel Magnus Lindman - https://runeberg.org/nordflor/508.html, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=385976 |
Oslad ili slatka paprat (slo. sladka koreninica, lat. Polypodium vulgare)
Аутор: Carl Axel Magnus Lindman - https://runeberg.org/nordflor/499.html, Јавно власништво, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=366596 |
Obični jelenjak ili jelenski jezik (slo. jelenov jezik, lat. Asplenium scolopendrium L.)
Von http://www.biolib.de www.biolib.de, Gemeinfrei, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=9335 |
|
Točka 9. Trdinov vrh (hrv. Sveta Gera)
Trdinov vrh (Sveta Gera) je najviši vrh Gorjanaca / Žumberačke gore, Dolenjske i sjeverozapadne Hrvatske sa 1178 m. Povijesni pregled • 1447. prvi put se spominje crkva sv. Jere / sv. Gere • 1530. početak seobe uskoka na Žumberak, i gradnja crkve sv. Ilije • 1802. crkva sv. Jere / sv. Gere već je napuštena • 1889. na inicijativu Johannesa Frischaufa markiran prvi planinski put do vrha • 1899. uređen prvi vidikovac • 1905. markirana ruta iz Novog Mesta • 1923. vrh Svete Jere na inicijativu Ferdinanda Seidla preimenovan u Trdinov vrh • 1934. uz triangulacijski stup (slo. triangulacijski steber) podignuta je drvena piramida visoka 21 metar • 1960. podignut je betonski toranj visok 15 metara • 1968. izgrađena cesta za Trdinov vrh, a potom i vojni objekt Jugoslavenske narodne armije • 1980. zakonom zaštićena prašuma (slo. pragozd) Trdinov vrh • 1984. podignut je 90 metara visok telekomunikacijski toranj • 1991. JNA napušta vojni objekt, uz suglasnost Hrvatske zauzima ga Teritorijalna obrana Republike Slovenije • 1992. prezentirane ruševine crkve sv. Ilije • 1993. prezentirane ruševine crkve sv. Jere • 1993. izgrađena cesta za Trdinov vrh s hrvatske strane • 1999. Osnovan Park prirode Žumberak - Samoborsko gorje AUTORICA Marinka Dražumerič (Gorjanci, 2005.) 
|
|
Vidikovac na slovenskoj strani
|
|
Pogled na Novo Mesto
|
|
Točka 10. Sveta Jera in Sveta Elija (hrv. Sveta Gera i sv. Ilija)
|
Od početka 1990-ih na vrhu Gorjanaca / Žumberačke gore prezentirani su konzervirani ostaci ruševina rimokatoličke crkve sv. Gere (slo. sv Jere) i grkokatoličke crkve sv. Ilije. Obje su crkve vjerojatno bile napuštene oko 1800. godine. Granica između Slovenije i Hrvatske prolazi između njih, a ljudi s obje strane granice susreću se ovdje na bogoslužjima.
|
|
Crkva sv. Jere (slo.) / Cerkev sv. Gere (hrv.)
Crkva sv. Jere (Sv. Jedrti) na Trdinovu vrhu ruševna je crkva, koja je formalno-pravno filijalna crkva župe Šentjernej. Godine 2012., pod zaštitom spomenika, ruševine su očišćene i sanirane te je postavljen krov s metalnom konstrukcijom prema nacrtu arhitekta Boruta Simiča. Crkva se nalazi u selu Gabrje, neposredno uz slovensko-hrvatsku granicu, koja prolazi svega nekoliko metara južno od crkve. Nekoliko metara južnije (dakle već s hrvatske strane) ruševine su crkve sv. Ilije. U neposrednoj blizini (sa slovenske strane) nalazi se i 90 m visok telekomunikacijski toranj.
Nije poznato tko je i kada izgradio crkvu Sv. Jere. U pisanim izvorima prvi se put spominje 3.9.1447. u listini u kojoj su Fridrik II. Celjski i njegov sin Ulrik II. samostanu Pleterje potvrdili vlasništvo samostanske šume na Gorjancima, koju je prilikom njegova osnutka 1406. godine darovao Herman II. Celjski. U listini je navedeno da "Sand Gerdrauten Kirchen" stoji na samostanskom tlu. A u Bizancijevu popisu crkvi u Kranjskoj 1581. godine crkva Sv. Jere već se spominje kao podružnica šentjernejske župe. Crkva Sv. Jere zatim se, više puta spominje u vizitacijskim zapisnicima; biskupa Hrena 1609. godine, biskupa Scarlichija 1631. godiine i biskupa Rabata 1668. godine. Vizitacijski zapisi iviše puta spominju loše stanje njezinih zidova. Za vizitacija 1631. i 1668. godine crkva Sv. Jere na na Gori bila je napuštena i bez ikakve opreme. Bila je bez prozora i bez zvonika, imala je samo dva otvora.
Zbog neomiljenog susjedstva Uskoka, ruho i zvonna su ključari crkve na obavezno bogoslužje na "Exaudi" nedjelju i na blagdan sv. Marjete, kada se ovdje održavala misa, donašali iz crkve sv. Janeza u Gabrju, u podnožju Gorjanaca. Valvasor piše da su vjernici kod sv. Gere primali neka izvanredna izlječenja i milosti: slijepac progledao, hrom prohodao i sl. Na Jozefinskom zemljovidu iz druge polovine 18. stoljeća crkva se nalazi na granici pokrajine Kranjske i Karlovačkog generalata, Slunjske pukovnije. A prema urbaru kostanjevičkog plemstva iz 1625. godine na Sv. Jeri dodirivale su se granice kostanjevičkoga, pleterskoga, žumberačkoga i mehovskoga regionalnog sudskog okruga. Crkva sv. Jere tako cijelo vrijeme predstavlja i simboličnu granicu. Srušena je i napuštena krajem 18. stoljeća. Sveta Jera stoljećima je nudila svoje ime za vrh Gorjancima, a koji je 1923. godine na inicijativu Ferdinanda Seidla, starješine planinarskog društva Novog Mesta, preimenovan u Trdinov vrh. Potpuno zarasle ruševine crkve su u ljetnim mjesecima 1992. i 1993. očistili šentjernejski župljani. Radovi su tekli u organizaciji šenjernejskog župnika Antona Trpina, a stručno je nad njima bdjela Marinka Dražumerič iz Zavoda za zaštitu kulturne baštine Novog Mesta. Javnosti su predstavljeni obodni zidovi trijema, lađe i prezbiterija, a obnovljena je i kamena oltarna menza. Nakon odobrenja sredstava iz programa Leader 2012. godine, poslova obnove, konzervacije i predstavljanja ostataka crkve sv. Jere u suradnji s partnerima - Gradkom općinom Novo mesto, Lovačkim društvom Trdinov vrh i LGG Zaletelj k.d. - prihvatio se Zavod za Turizam Novo mesto. Tako je crkva sv. Jere nakon više od 200 godina dobila novi krov, odljev kipa sv. Jere, zvonik, uređenu unutrašnjost i okoliš. O simboličkom značenju tog projekta svjedoči nam više od 130 godina stari zapis pisca Janeza Trdine namijenjen tada ruševinama obiju crkvi koje "svjedoče o kršćanskoj slozi u kojoj su svijeg Boga molili ljudi različitih plemena i kategorija naše vjere. U sv. Jeri čitala se misa za Slovence, a u sv Eliji svečana liturgija za starovjernu braću Hrvate", (ispravno: Uskoke, p. avt.) AUTOR Ivo Kuljaj IZVOR Marinka Dražumerič: Cerkev sv. Jere na Trdinovem vrhu, Gorjanci. Dolenjski zbornik, 1997. 
Ostaci crkve sv. Jere / sv. Gere sanirani su i natkriveni.
Čudesno očuvan kip sv. Jere Sv. Jera bila je opatica iz Nivellesa (mjesto južno od Brisela u Belgiji). Njezino pravo ime bilo je Gertruda i živjela je od 626. da 659. godine. Smatra se zaštitnicom vrtlara, putnika, prenoćišta i udovica, a slave je i kao sveticu koja je pobijedila zlog duha u liku miša, legla štakora itd. Iz njezina imena izvedeno je više verzija; osim Jera, još: Jedert, Jederta, Gertrud, Gerta, Gera, Truda ili Trauda. Tako su i Slovenci do 1923. vrh Gorjanaca zvali Vrh Sv. Jere, a Uskoci i Hrvati Sv. Gera - tako ga zovu i danas. Kip sv. Jere prema usmenoj predaji 1802. godine u obližnjem je grmlju uz razrušenu crkvu na vrhu Gorjanaca pronašao seljak Ambrožič iz Žerjavina kod Mokrog Polja. Stavio ga je u koš i odnio u dolinu. Najprije ga je spremio u stari pčelinjak, a zatim u zidanu žitnicu. Kip je prije Drugog svjetskog rata kod Ambrožičevih otkrio povjesničar, prof. Stele, koji je o njemu 1943. godine dostavio zapis u Zborniku za povijest umjetnosti. Oko 1960. godine kipe je zaslugom pokojnog ravnatelja Dolebnjskog muzeja, prof. Jarca, pronašao svoj dom u Dolenjskom muzeju i danas je izložen u Galeriji Jakčev dom u Novom Mestu. O tome tko je ikada izradio kip i kada je on postavljen u crkvau sv Jere nema podataka. A moguće je i da je kip 1668. u svojoj vizitaciji crkve sv. Jere vidio biskup Rabatta koji je u vizitacijskoj knjizi zapisao: "Oltarna menza izgrađena je od više kamenova i premazana žbukom. Na njoj je drveni oltarni nastavak (ikona) sv. Jere bez sviječnjaka i križa". Prema mišljenju restauratora Veljka Tomana koji je odlio prvu kopiju originala, kip sv. Jere od hrastova je drva i star je više od 400 godina. Čudo je nad svim čudima da se očuvao. A o tome govori i polihistor Valvasor u svojoj Slavi vojvodine Kranjske iz 1689. godine, koji piše da su vjernici na tom mjestu primili neke iznimne Božje milosti, da je slijepac progledao, nepokretan prohodao, neki bolesnik nakon četverogodišnji teške bolesti odjednom ozdravio. AUTOR Ivo Kuljaj IZVORI DRAŽUMERIČ, Marinka: Cerkev sv. Jere na Trdinovem vrhu, Gorjanci. Dolenjski zbornik, 1997.; BARTELJ, Andrej: Kako je sv. Jedrt došla s Gorjanaca. Dolenjski list, 1994. 
|
Cerkev sv. Jere / crkva sv. Gere, tlocrt
|
|
Crkva sv. Ilije (hrv.) / Cerkev sv. Elije (slo.)
Izgradnja crkve sv. Ilije veže se uz doseljavanje uskoka u Žumberak u prvoj polovici 16. stoljeća. Neki smatraju da je to bila gotička građevina s niskim prezbiterijem i lađom s dva lučno zasvođena stupića, koja je jedna od najstarijih grkokatoličkih crkava u Hrvatskoj. AUTOR Marinka Dražumerič (Gorjanci, 2005.) 
Crkva sv. Ilije na Svetoj Geri / Trdinovom vrhu
|
|
|
|
Telekomunikacijski toranj
|
Telekomunikacijski toranj sagradila je RT Ljubljana na Trdinovom vrhu 1987. godine, na slovenskoj strani vrha.
|
|
Vrh
|
Sveta Gera / Trdinov vrh (1178 m) je najviši vrh Gorjanaca / Žumberačke gore, a također i SZ Hrvatske. Vršno područje je širok valovit proplanak dug 350 metara na kome se nalazi najviši, šumom prekriveni omanji izduženi greben, na čijem je samome vrhu sagrađen 15 metara visok toranj od armiranog betona ("geodetska piramida"). Godine 1934. uz triangulacijski stup na vrhu podignuta je drvena piramida visoka 21 metar. Drvena piramida zamijenjena je betonskim tornjem 1960. godine. Na tornju su ugrađene metalne vertikalne ljestve koje vode do konzolnog proširenja na vrhu, u središtu koga se nalazi geodetski stup. S vrha tornja se pruža širok vidik u svim smjerovima, no sam toranj piramida je u lošem stanju (stanje 2024. godine) i uspon je na vlastitu odgovornost. Piramida pripada hrvatskoj Državnoj geodetskoj upravi. Između četiri nosiva stupa piramide, u njihovom podnožju, nalazi se i malo kamen-obilježje samoga vrha. Na zidu u bazi piramide ugrađen je planinarski žig.
Izvorno vrh nije imao ime, ali su mu mještani dali opisno ime, po crkvici sv, Gere / sv. Jere, iz 15. stoljeća, koja se nalazi nekoliko stotina metara od vrha na slovenskoj strani. Stariji njemački i mađarski izvori nazivaju vrh St. Geraberg ili Gorianc. Godine 1922. Slovenci su vrh nazvali po Janezu Trdini, književniku iz Novog Mesta. Svečanost (krštenje) obavljena je godinu dana kasnije, 15.8.1923. godine. Nedaleko od crkvi na Svetoj Geri na slovenskoj strani, nalazi se vidikovac s kojega se pruža pogled na Sloveniju, sve do Alpa. Vršnim grebenom prolazi međunarodna granica između Slovenije i Hrvatske, točnije između naselja Gabrje i Cerov Log sa slovenske strane i Rajakovići s hrvatske strane. Tako je u Sloveniji telekomunikacijski toranj koji pripada Cerovom logu, dok crkva sv. Jere / sv. Gere pripada Gabrju. Betonski toranj koji se nalazi na samoj vršnoj točci, nalazi se na hrvatskom teritoriju. 
|
Prikaz (relativno) usuglašene granične linije na prostoru Trdinovog vrha
Izvor: https://www.24ur.com/novice/slovenija/na-miriscu-so-presrecni-ker-spet-imajo-svojo-drzavo.html, 2017. |
Nekadašnji objekt Smučarskog društva "Gorjanci" iz Gaberja
|
|
U blizini vrha nalazi se sporni vojni objekt kojeg je 1991. napustila bivša JNA nakon čega ga je zauzela Slovenska vojska.
|
|
Staza od Trdinovog vrha do Krvavog kamena
|
|
Staza prema Miklavžu preko Trdinove košenice i Črnih lica
|
11. Košenica Trdinov vrh (hrv. Košanica Trdinov vrh)
Južnim obronkom Trdinovog vrha, odnosno Svete Gere s hrvatske strane, dominira velika košanica (sjenokošom) koja se proteže uz planinsku stazu i uz vršni greben sve do Ravne gore. Ovo je jedna od slikovitijih planinskih livada s koje puca pogled sve do Zagreba. Blagi obronci Žumberačke gore u većoj su mjeri prošarani košanicama nego sjeverna slovenska strana, no zbog napuštanja korištenja i ovdje su zarasle. U razdoblju cvatnje obilježava ih obilje biljnih vrsta i prisutnost mnogih kukaca, predvođenih šarenim leptirima. Sezonu cvatnje u proljeće najavljuju mnogi šafrani, a raznolikost cvijeća najveća je u svibnju i lipnju, kada cvjetaju: pakujci (slo. orlice, lat. Aquilegia), među kojima i obični pakujac (slo. navadna orlica, lat. Aquilegia vulgaris), ivančice (slo. ivanjščice, lat. Leucanthemum), obična ili gomoljasta končara (slo. navadni osladi, lat. Filipendula vulgaris / Filipendula hexapetala), žuti volujac (slo. vrbovolistni primožek, lat. Buphthalmum salicifolium), streličasta žutilovka (slo. navadna prevezanka, lat. Genista sagittalis / sin. Chamaespartium sagittale), šuškavci ili škrobotci (slo. škrobotci, lat. Rhinanthus, Alectorolophus), širokolisni gladac (slo. širokolistni jelenovec, lat. Laserpitium latifolium) i gorski ili uskolisni gladac (slo. gorski jelenovec, lat. Laserpitium siler), krestušci (slo. grebenuše, (Polygalae), pa čak i žuti srčanik (rumeni svišč ili košutnik, lat. Gentiana lutea) s hrvatske strane. Tu se pronalaze i zaštićeni kranjski (slo. kranjska lilija, lat. Lilium carniolicum) i zlatni (turski) ljiljani (slo. turška lilija, lat. Lilium martagon) jarkonarančastih ili ljubičastih cvjetova te nekoliko vrsta orhideja ili kaćunovki (slo. orhideje ili kukavičevke, lat. Orchidaceae): bazgin kaćun (slo. bezgova pegasta kukavica, lat. Dactylorhiza sambucina), Fuchsov kaćun (slo. Fuchsova prstasta kukavica, lat. Dactylorhiza maculata ssp. fuchsii) i podvrsta "transilvanijski kaćun" (slo. transilvanska prstasta kukavica, lat. Dactylorhiza maculata ssp. transsilvanica / Dactylorhiza fuchsii (Druce) Soó ssp. transsilvanica (Schur) S.E.Fröhner), mrežasti vranjak (slo. navadni kukovičnik, lat. Gymnadenia conopsea), mali kaćun (slo. navadna kukavica, lat. Orchis morio) i medeni kaćun (pikastocvetna kukavica, lat. Neotinea ustulata). Ovdje cvjetaju floristički gorski specijaliteti poput panonske djeteline (panonska detelja, lat. Trifolium pannonicum), kranjski šeboj (slo. kranjski šebenik, lat. Erysimum carniolicum) i hrvatski karanfil (slo. hrvaški klinček. lat. Dianthus giganteus subsp. croaticus). AUTOR Dušan Klenovšek 
|
Obični pakujac (slo. navadna orlica, lat. Aquilegia vulgaris)
Autor Olivier Pichard - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=14561948 |
Obični krestušac (slo. navadna grebenuša, lat. Polygala vulgaris)
Autor Natalie-S - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=43715128 |
Obični krestušac (Polygala vulgaris)
|
Zlatni ljiljan ili turski ljiljan (slo. turška lilija, lat. Lilium martagon)
|
ŠUŠKAVAC, veliki, Rhinanthus alectorolophus
šuškavac. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 26.10.2024. |
Širokolisni gladac (slo. širokolistni jelenovec, Laserpitium latifolium
By Johann Georg Sturm (Painter: Jacob Sturm) - Figure from Deutschlands Flora in Abbildungen at http://www.biolib.de, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=737811 Gladac (Laserpitium), rod s oko 30 vrsta zeljastih biljaka iz por. štitarki (Apiaceae, Umbelliferae). Pravilni, bijeli ili crvenkasti cvjetovi skupljeni su u sastavljenim štitcima. Plodovi su četverokrilni kalavci. U hrvatskoj flori zastupljeno je oko 7 vrsta od kojih su najčešće uskolisni gladac (Laserpitium siler) i širokolisni gladac (Laserpitium latifolium). |
Žuti srčanik (slo. rumeni svišč ili košutnik, lat. Gentiana lutea)
|
Obična ili gomoljasta končara (slo. navadni oslad, lat. Filipendula vulgaris)
|
Bazgin kaćun (slo. bezgova pegasta kukavica, lat. Dactylorhiza sambucina)
|
|
|
|
Zimski pogled
Pogled s padine Trdinova vrha, preko izvorišnog područja Pendrijevke na Pirčev hrib (lijevo) i Ravnu goru (desno). |
|
Točka 12. Pragozd (hrv. Prašuma)
Planinarska staza vodi i rubom prašume Trdinov vrh (slo. pragozd Trdinov vrh). S nje se pruža impresivan pogled na moćne bukove sastojine. Položaj i obilježja. Prašuma Trdinov vrh leži ispod Trdinova vrha / Svete Gere u Gorjancima na nadmorskoj visini od 995 do 1165 m. Ovo je prašuma bukve koju čini čista bukova sastojina višeperiodne stepenaste strukture. Drvna zaliha u ovoj prašumi, koja se prostire na 23,16 ha, iznosi preko 600 m3/ha (oko 655 m3/ha), ali ta zaliha nije velika, jer se u gospodarskoj šumi nalazi još veća. Vegetacija. S dominantnom bukvom su pojedinačno pomiješani gorski javor, u gornjem dijelu prašume, javor mliječ (slo. ostrolistni javor, lat. Acer platanoides) i vrlo rijetko jarebika. Uz donji rub prašume, gdje dominira šumska zajednica bukve i šumske kozje brade, odn. šumske suručke (slo. kresničevje; lat. Aruncus dioicus), na previsu s Pendirjevkom, nalazi se i mukinja (slo. mokovec). Prašumu karakterizira veliki udio divova drveća, koji imaju više od jednog metra u promjeru i visine do 40 metara. Imaju široko raširene krošnje, karakteristične samo za kasnu fazu plodonošenja, koju doživi samo nekoliko stabala u gospodarskoj šumi. Rezervat prirode. Život prašuma prepušten je samo prirodnom razvoju, pa su i mnoga raspadnuta stabla sastavni dio ekosustava. Važni su sa stajališta zadržavanja vode, ali također pružaju dom mnogim mikroorganizmima, gljivama i pticama. Opisana prašuma predstavlja rijetko i vrijedno nasljeđe i zaštićena je kao prirodni rezervat (Uredba: Službeni list RS, br. 38/92). Povijesni pregled. Stoljećima su teško dostupne šume bile važne samo za domaću upotrebu i drveni ugljen. Prva veća eksploatacija vezana je uz rad tvornice stakla kod Dolža (1838.-1854.), a nakon Prvog svjetskog rata uz pilanu Pri fabriki, do koje je vodila šumska željeznica (1929.-1937.), te pilanu samostana Pleterje (tzv. "pleterska žaga") u dolini Kobile. Još prije Prvog svjetskog rata Novomeško kotarsko načelstvo izuzelo je iz gospodarenja 220 ha sačuvanih šuma pod Trdinovim vrhom, od kojih je dio i današnja prašuma Trdinov vrh (23,16 ha). Šumari su 1984. godine i dio Ravne gore (15,53 ha) odredili kao prašumu, a vrelo Kobile (352 ha) kao šumski rezervat. Obje šume su zaštićene kao prirodni rezervati. AUTOR/ IZVOR Andrej Hudoklin; Wikipedija 
|
Šumska kozja brada, šumska suručka (slo. kresničevje, lat. Aruncus dioicus
Autor Walter Siegmund - Vlastito djelo postavljača, CC BY 2.5, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=2283795 |
|
Točka 13. Odmrlo drevje (hrv. Mrtva stabla)
Prašumu (pragozda) obilježava veliki udio drveća divova, koji imaju promjer veći od jednog metra i visinu do 40 m. Život prašuma prepušten je prirodnom razvoju, mnoga stojeća i ležeća mrtva stabla sastavni su dio šumskog ekosustava. Važni su kao zadržavači vode, a također predstavljaju dom za mikroorganizme, gljivice i životinje. Od drvnih gljiva najzastupljenija bukova guba (bukova kresila goba; lat. Fomes fomentarius), dok su posebnosti prašuma štitasta pločarica (ščitasta medaljonka; lat. Gyrómitra párma) i ljukavi rupičar, odn. škriplin (luskasti luknjičar; lat. Polyporus squamosus). Među kukcima se ističu ličinke kornjaša (pr. hruštovi) koje žive u raspadajućem drvu, kao što su bukova striziuba (bukov kozliček, lat. Morimus asper funereus) i alpska strizibuba (alpski kozliček, lat. Rosalia alpina). Njih privlače djetlići i žune, koji se njima hrane, a u debla urezuju jazbine za gniježđenje. Među njima je i planinski djetlić (belohrbti detel, lat. Dendrocopos leucotos), vrsta koja nestaje i prisutna je samo u prašumama i šumskim rezervatima. Poslije njih dupljama se služe i drugi gnjezdari, kao na pr. golub dupljaš (slo. golob duplar), bjelovrata muharica (belovrati muhar, lat. Ficedula albicollis), obična crvenrepka, šumska crvenrepka ili crvenorepka (slo. pogorelček, lat. Phoenicurus phoenicurus), jelova sjenica (slo. menišček, lat. Parus ater), brgljez (slo. brglez, lat.fam. Sittidae). U većim jazbinama, koje nastaju raspadanjem, mogu boraviti šumska sova (slo. lesna sova) i sova ušara (slo. kozača), a dom su i puhovima (slo. polhi), kunama i šišmišima (slo. netopitji), a često i stršljenima (slo. sršeni), osama, bumbarima (slo. čmrlji) i pčelama (slo. čebele). AUTOR Andrej Hudoklin 
|
|
Točka 14. Gozdna željeznica
|
Šumska pruga na Gospodični na Gorjancima (slo. (slo. gozdna železnica pri Gospodični), na padini Trdinova vrha, bila je prometni pravac za prijevoz drva iz gorjanskih šuma do parne pilane kod Gospodične.
Od 1927. do 1928. godine na Gospodičnici na Gorjanci (827 m n.v.) izgrađena je parna pilana i pogon za parenje drva i izradu parketa. U pilani su se isprva prerađivala bukova drva iz okolice koja su se izvlačila iz šume uz pomoć konjskih kola. Ali kad je u okolici zavladala nestašica drva, odlučili su sagraditi šumsku željeznicu. Kako bi što više smanjili troškove izgradnje odlučili su stazu u potpunosti izgraditi od drveta. Postavili su kolosijek širine 60 cm i krenuli u gradnju od tvorničkog skladišta zvanog "Na Plac" u šumu. Ruta je vodila od "Placa" pored Krvavog kamena (928 m n.v.) do Črne lice (obližnja košanica zove se Črna lica), gdje je i završavala. Ukupna duljina staze bila je 4 km i imala je stalni pad. Na sredini pruge na "bekselnu" bila je obilaznica s dvije metalne skretnice. U gradnji je korišteno lošije bukovo drvo od kojeg su piljene grede presjeka 10 x 10 cm i duljine 4 m. Ove grede-šine bile su zabijene na pragove dužine 1,2 m. Tračnice ("šine") položene su u utore duboke 5 cm u pragove ("švelerji") radi održavanja širine kolosijeka. Kako se drvene tračnice ne bi prebrzo istrošile, vozna površina je obložena željeznim kutnim profilima (L profil 30x30x3 mm) na prethodno izravnan teren u razmaku od jednog koraka. Staza je građena postupno tijekom nekoliko godina. Prva dionica izgrađena je 1928., druga do Krvavog kamna 1929., a posljednja do Črnih lica 1930. godine. Tijekom gradnje radnici su koristili ravne grede, ali kako pruga nije uvijek išla samo u pravom smjeru, morali su savijati grede-tračnice. Ovaj rad je izveden tako da je buduća tračnica stegnuta između dva stabla i posebnim natezačem vezana za treće stablo. Zatezač se zatezao dok se nije postigla željena krivulja. Pod gredom su se na raznim mjestima palile male vatre. Nakon tri dana prestali su ložiti i čekali da se drva ohlade. Kad je greda skidana s drveća, bila je savijena u skladu s tim. 20 rabljenih teretnih vagona dovezeno je na ovu prugu sa drugih lokacija. Vagoni su bili drveni, samo su osovine, kotači i ležajevi bili metalni. Kao i na drugim šumskim prugama, dva su vagona bila povezana lancem i činila jednu cjelinu. Kola bez kočnice zvala su se "pes", a kola s kočnicom zvala su se "kuzla". Vagonski par bio je sastavljen na način da je vagon s kočnicom uvijek bio drugi, odnosno straga. U početku su kola u šumu vukli konji. Jedan konj je u šumu vukao dva do četiri prazna kola koja su se potom pod vlastitom težinom utovarivala u tvorničko skladište. Kolima su upravljali kočničari ("bremzarji"). Svaki vagon je bio natovaren sa 5-6 m³ drva. Svih 20 vagona prometovalo je svaki dan. Nakon nekoliko godina promet se toliko povećao da su konje zamijenile dvije lokomotive. Budući da je osovinski pritisak bio ograničen zbog drvenih tračnica, nisu mogli koristiti parne lokomotive, pa su u Njemačkoj naručili posebne lokomotive koje su radile na usisni plin (sauggas). Zapalili su vatru u posebnom plinskom generatoru i napunili ga ugljenom. Usisni plin se razvijao i pokretao motor. Prometni režim na pruzi je bio takav da je jedna lokomotiva gurala 10 vagona u šumu brzinom od 6 - 8 km/h. Tamo ih je ostavila i sama se vratila u dolinu. Druga lokomotiva, koja je sa zakašnjenjem pratila prvu, u tom je trenutku odvezla na ranžiru na sredini pruge i čekala da se prva vrati, a zatim je vagone gurala do kraja pruge. Rad na ovoj šumskoj željeznici bio je iznenađujuće siguran. U svim godinama rada staze nije se dogodila niti jedna nezgoda. Isprva su gotovi proizvodi transportirani konjskom zapregom u Vahtu i dalje u Novo mesto. Kasnije su nabavili veliki kamion nosivosti sedam tona. Kraj tvornice i linije došao je iznenada, 1937. godine, kada je izgorjela pilana i propala tvrtka. Pilana je djelomično obnovljena, ali se željeznička pruga više nije koristila. No, pilana je konačno prestala s radom 1942. godine, kada su je spalili partizani. IZVORI I LITERATURA BRATE, Tadej: Gozdne železnice na Slovenskem. ČZP Kmečki glas. Ljubljana, 1994 (COBISS); Gozdna železnica pri Gospodični na Gorjancih. Wikipedija (slo) 
Markacija Europskog pješačkog puta E-7 kroz Sloveniju (lokacija Gorjanci, kod sjenokoše Crna lica)
|
Prikaz trase šumske željeznice
Napuštena pilana, 1939. godine
|
|
Točka 15. Visoka preža (hrv. Visoka čeka)
Na rubu sjenokoše (slo.&hrv.lok. košanica) Črna lica nalazi se visoka lovačka čeka (slo. lovska preža) koja lovcima omogućuje uspješnije promatranje divljači te pouzdaniji i sigurniji odstrel. Zamke se obično postavljaju duž prijelaza ili pašnjaka za divljač, u blizini lokvi i lešina (slo. mrhovišče). Uglavnom su izrađene od drveta. Razlikujemo otvorene, natkrivene i zatvorene visoke čeke. Pokrivene su izdržljivije i ujedno štite lovca od oborina, dok zatvorene sprječavaju i strujanje zraka, što povećava šanse za uspješan lov. Pri odabiru mjesta čekanja mora se voditi računa o sezonskoj dinamici kretanja divljači i plijena u neposrednoj blizini, a važan je i uobičajeni smjer vjetra. Mamce koje se koriste za lov noću, npr. divlje svinje ili medvjeda, treba, ako je moguće, postaviti tako da lovac ima mjesec iza sebe. Visoke čeke mogu biti do 10 m ili više, ovisno o vjetru, lokaciji i divljači. Visoke čeke se koristi samo u pratnji ili u dogovoru s lovcima. Opažanja se najviše preporučuju u večernjim sumracima ili rano ujutro. Na livadi Črna lica najčešće pasu srne, a rjeđe jeleni i zečevi. Prolaze jata lisica, jazavaca i divljih svinja, a povremeno se pojavi i medvjed. AUTOR Stanko Gorenc 
|
|
Košenica (sjenokoša) Črna lica
|
|
|
|
|
|
|
Točka 16. Gorjansko jezero
Na rubu košanica kod Miklavža, u plitkoj uvali zvanoj Izero, na najnižem dijelu visoravni (slo. ravnika), nalazi se nekoliko jezerca. Nastali su na nepropusnoj dolomitnoj podlozi u kojoj se zadržava kišnica koja se slijeva s padina. Razina podzemne vode je plitko ispod površine. Na nekoliko mjesta površina je ogoljena manjim vodenim oknima – jezerima. Svi su duboki dobar metar. Neki su prije nekog vremena očišćeni, a okolno raslinje uklonjeno. Voda otječe u prekrasnu ponornicu na južnom rubu Izera. U njenom istočnom dijelu nalazi se ponor ispod stijene, odakle voda otječe u izvore ispod Hude peči u dolini Pendirjevke. Jezera imaju karakter močvare i, kao rijetko vodeno stanište na visoravni, stanište su vodenog bilja (hrv. proljetna žabovlatka, slo. žabji las, lat. Callitriche palustris; žabočuni - vodena bokvica, slo. porečnik, lat. Alisma), insekata (hrv. kozaci / vodeni kornjaši, slo. vodni hrošči, lat. Dytiscidae; hrv. barske skakalice, slo. vodni drsalci, kat. Gerridae) i vodozemaca (hrv. planinski vodenjak, slo. planinski pupek, srp. planinski mrmoljak, lat. Chthyosaura alpestris, prije Mesotriton alpestris i Triturus alpestris, hrv. smeđe žabe, slo. rjave žabe; hrv. žuti mukač, hribski urh, lat. Bombina variegata). Narodna predaja kaže da je jednom mlada djevojka u Izeru hranila upregnute volove i zajedno s njima pala u vodu. Po jednoj priči djevojačke kite i jaram volova isplivali su na površinu kod Jerihonova mlina u Stopičama, po drugoj na Prevoli, a po trećoj u Rateškom studencu. Da se nesreća više ne bi ponovila, na dno Jizere postavljena je željezna mreža za koju se kaže da je i danas na njenom dnu. AUTOR Andrej Hudoklin 
|
Proljetna žabovlatka, slo. žabji las (lat. Callitriche palustris)
Mužjak planinskog vodenjaka Triturus alpestris (M) u sezoni parenja
Autor: I, Anevrisme, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=2238737 
Barske skakalice - vodna drsalca (vjerojatno Gerris najas) tijekom sezone parenja
Avtor: Markus Gayda; licenca: CC BY-SA 3.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=198901 
|
Od Gorjanskog jezera, preko vidikovca do sv. Miklavža
|
|
|
|
|
Točka 17. Pogled na Pendirjevko (hrv. Pogled na Pendirjevku)
S vidikovca se pruža pogled na jedinstveni prirodni amfiteatar dolina Pendirjevke i Kobile, kakvog nema u Dolenjskoj. Dva potoka usjekla su doline u krhke dolomitne padine planinskog grebena između Trdinova vrha i Ravne gore. Na strmim padinama erozija bujičnih potoka ogolila je pojedine stijene i izolirane stijene od tvrđih stijena (Jarčev kamen, Huda peč). Potoci se odlikuju velikom strminom, manjim slapovima i tolmunima (produbljeni dio korita rijeke ili jezera gdje voda stvara vrtlog, bazeni), a na nekoliko mjesta luči se i sedra (slo. lehnjak). Doline razdvaja uski greben Zidanog Gabra (nom. Zidani Gaber), kojim kroz Gorjance prolazi povijesni Vlaški put (slo. Vlaška pot). Zbog svog strateškog položaja i teške pristupačnosti greben je bio naseljen od prapovijesti (gradina Gradec nad Mihovim - iznad Mihova) do kasne antike (visoka utvrda na Zidanom Gabru, crkva na Grobiščih - slo. cerkev na Grobiščih). Doline su obrasle prevladavajućim stablima bukve, a dijelom i toploljubivim šumama, koje su u Kobili zaštićene kao prirodni rezervat i utočište za ugroženog planinskog djetlića (slo. belohrbti detel). Na stjenovitim zidovima ističu se staništa rijetkih biljnih vrsta (metličasta kamenika (grozdasti kamnokreč. lat. Saxifraga paniculata), planinska pavitina (alpski srobot. lat. Clematis alpina), planinska gušarka (slo. alpski repnjak. lat. Arabis alpina), dlakavi sleč (slo. dlakavi sleč, lat. Rhododendron hirsutum)), a u potocima obitava i potočni rak (slo. rak koščak, lat. Austropotamobius torrentium). AUTOR Andrej Hudoklin 
|
|
|
|
|
Točka 18. Pogled na Šentjernejsko polje
Na izloženom kamenom dijelu iza crkve sv. Miklavža 1994. Društvo slobodnog letenja (Klub za prosto letenje) iz Novog Mesta izgradilo je uzletište "Vzletišče MIklavž" za zmajeve (paraglajding). Rampa na visini od 964 m omogućila je polijetanje zmajeva, posebice u smjerovima sjevernog vjetra. Prema podacima zmajara, najveća preletna udaljenost bila je 90 km, dosegnuta je visina od 2980 m, a let je trajao 3,75 sati. Zbog brzog rasta mladog drveća ispod rampe, polijetanje je postalo opasno i postupno je napušteno. S malenog uskog vidikovca se još uvijek pruža slikoviti pogled na Šentjernejsko polje s karakterističnom mozaičnom strukturom poljoprivrednog zemljišta sa zbijenim selima i dijelovima nizinskih šuma. U pozadini je Krakovska šuma (izv. Krakovski gozd) iza koje se diže Krško hribovje, a iza njega visoki grebeni Zasavskog hribovlja s Kumom i Liscom. Za vedrog vremena pogled seže sve do Alpa. AUTOR Stanko Gorenc 
Šentjernejsko polje
|
Oznaka nekadašnjeg uzletišta
Ostaci konstrukcije uzletišta zarasli u grmlju
|
|
Točka 19. Cerkev sv. Miklavža (hrv. Crkva sv. Nikole)
Crkva se prvi put spominje 1526. godine, kada je dala nešto novca za protuturski porez. Izvještaji iz 17. stoljeća navode da je u lošem stanju jer su je Uskoci povremeno koristili čak i u svjetovne svrhe. Srednjovjekovna crkva napuštena je oko godine 1836. Današnja crkva novosagrađena je 1887. godine. Oltarna oprema, rad domaćih kipara, iz istoga je razdoblja. Glavni oltar posvećen je sv. Nikoli, oltar u sjevernoj kapeli Mariji Kraljici, a u južnoj kapeli sv. Josipu (slo. sv. Jožef). U crkvi se nalazi i slika sv. Jere (hrv. sv. Gera). Narodna legenda kaže da se nakon napuštanja crkve u Hudoj Peči u starom selu Pendirjevka naselio jedan patuljak. Neki su ga zvali Taus, drugi Perkmandelc ili Gorjanski vrag. Smetao je ljudima kada su kosili na sjenokošima, izazivao tuče koje su uzrokovale lošu žetvu u dolini. Bilo je prorečeno da će ga otjerati samo mukanje željeznog junca (bika). I doista: kad je zazvonilo zvono Nikoline nove crkve, patuljak je pobjegao i u oluji polomio stabla na Polomu. Crkva je zaštićena kao spomenik kulture. AUTOR Marinka Dražumerič (Gorjanci, 2005.) 
|
|
|
Točka 20. Miklavž
Miklavž je popularno planinsko izletište. Prvo planinarsko sklonište podignuto je ovdje još 1900. godine, a 1929. godine planinari iz Novog Mesta dobili su u zakup dio mežnarije (kuće za crkvenjaka). U njemu je 1931. Nace Hudoklin otvorio malu gostionicu koja je do 1939. godine prerasla u pravi planinarski dom. U proljeće 1942. dom je izgorio u sukobu partizana i talijanskih vojnika. Nakon rata je obnovljena i proširena, a od 1958. godine kontinuirano je opskrbljena. Domari su bili Srebrnjakovi iz Suhadola, Jakličevi i Madletovi iz Gabrja. Od 1972. godine, s kraćim prekidima, domar je bio Ivan Kos iz Orehovice, sve do 2002. godine kada je dom prodan. Sadašnji vlasnici žele kuću obnoviti kako bi posjetiteljima Gorjanaca omogućili adekvatnu opskrbu i ponudu. Narodna legenda kaže da je nekoć na livadama pokraj Miklavža bilo selo. Njegove stanovnike, Gorjane, pričalo se da su otjerali smeđi mravi. Govorilo se da su bili toliko napadni da je čovjek morao zapaliti vatru oko sebe da bi spavao, a ljudi više nisu mogli prebivati unutar kuća. Zbog toga su se preselili u Gorenji Suhadol, a sjenokoše su još pune velikih mravinjaka (mrduna). AUTOR Marinka Dražumerič (Gorjanci, 2005.) 
|
|
|
Točka 21. Les gorjanskih drevesnih vrst (hrv. Drvo planinskih vrsta drveća)
Gorjanske šume karakterizira raznolik sastav vrsta drveća. Šume su pretežno listopadne građe: u nižim predjelima grabovo-hrastova, također kestenova, a u višim pretežnim predjelima bukve, s pojedinačnim plemenitim listopadnim stablima (gorski javor, gorski brijest, lipa), a uz grebene ima i termofilnog listopadnog drveća: crni jasen (slo. mali jesen), crni grab (slo. črni gaber), mukinja (slo. mokovec), hrast medunac (slo. puhasti hrast). Zabilježeno je 25 vrsta listopadnog drveća: bijeli grab (slo. beli gaber), brekinja (slo. brek, lat. Sorbus torminalis), breza, bukva, cer, trešnja (slo. češnja), crna joha (slo. črna jelša), crni grab (slo. črni gaber), hrast kitnjak (slo. graden), gorski javor, gorski brijest, planinska jarebika (slo. jerebika), kesten (slo. kostanj), sitnolisna lipa, (slo. malolistna lipa, lipovec, lat. Tilia cordata), crni jasen, maklen (lat. Acer monspessulanum L.), mukinja, javor mliječ (slo. ostrolistni javor, lat. Acer platanoides), poljski brijest, hrast medunac, bagrem (slo.) robinija, jasika (slo. trepetlika, lat. Populus tremula), topola i vrba. Četinari su manjim dijelom mješoviti (7 vrsta). Jela (slo. jelka) i tisa su autohtone vrste, ali ostale su umjetno unesene: smreka, obični bor (slo. rdeči bor, lat. Pinus sylvestris), Američki borovac - borovac, vajmutov bor (slo. zeleni ili gladki bor, lat. Pinus strobus), ariš (slo. macesen) i duglazija. U Gorjancima su rijetka staništa tise u sjenovitim predjelima šumskog rezervata Kobile, a na toplim južnim obroncima staništa hrasta medunca. U sjeniku (kozolcu) uz humak kod Miklavža nalazi se zbirka uzoraka drva tipičnih gorskih vrsta drveća koji pokazuju strukturu, oblik i boju drva. AUTOR Stanko Gorenc 
|
|
Učna pot pri Miklavžu
|
Područjem Miklavža, najvišegravnika u Gorjancima provezena je pješačko-planinarska obilaznica Učna pot pri Miklavžu. Njezine se obilazne točke podudaraju s dionicama Trdinove učne poti.
Ima 11 obilaznih točaka: 1. Miklavž (najviši ravnik u Gorjancima, op) 2. Cerkev sv. Miklavža (hrv. crkva sv. Nikole) 3. Pogled na Šentjernejsko polje 4. Pogled na Pendirjevko (stanje 2024. godine: pogled je zarastao) 5. Gorjansko jezero 6. Gozdna željeznica (hrv. Šumska željeznica) 7. Visoka preža (lovačka čeka) 8. Krvavi kamen 9. Košenice pri Miklavžu 10. Oglarska kopa (ugljenica, "ćumurana") 11. Les gorjanskih dreves (drvo gorjanskih stabala) 
|
Cerkev sv. Miklavža (hrv. crkva sv. Nikole)
|
Travišča na Gorjancih označujemo z imenom košenice
Lastniki košenic na Gorjancih vedo povedati, da so šli kosit v Gorjance takoj za tem, ko so v dolim pospravili pšenico in ječmen, torej konec junija. Zaradi počasne ročne košnje in veliko delovne sile so si kmetije pomagale med seboj v obliki skupne košnje Na večjih košenicah je košnja trajala tudi več dni in v teh primerih so kosci spali kar na košenicah. Kljub temu, da je bilo delo zelo naporno, so lastniki košenic še danes zelo navezani na to območje. S postopnim prihodom mehanizacije (kosilnice, traktorji) se je predvsem skrajšal čas, potreben za košnjo. Do slabše dostopnih območij so lastniki vse težje dostopali, saj poti niso bile redno vzdrževane in se niso prilagajale novi mehanizaciji. Poleg slabega in oddaljenega dostopa do košenic so raziogi za postopno opuščanje košnje industrializacija širšega območja (Novo mesto, Šentjernej), odseljevanje in staranje prebivalstva ter strukturne spremembe v kmetijski politiki.
Lastniki košenic na Gorjancih vedo povedati, da so šli kosit v Gorjance takoj za tem, ko so v dolim pospravili pšenico in ječmen, torej konec junija. Zaradi počasne ročne košnje in veliko delovne sile so si kmetije pomagale med seboj v obliki skupne košnje Na večjih košenicah je košnja trajala tudi več dni in v teh primerih so kosci spali kar na košenicah. Kljub temu, da je bilo delo zelo naporno, so lastniki košenic še danes zelo navezani na to območje. S postopnim prihodom mehanizacije (kosilnice, traktorji) se je predvsem skrajšal čas, potreben za košnjo. Do slabše dostopnih območij so lastniki vse težje dostopali, saj poti niso bile redno vzdrževane in se niso prilagajale novi mehanizaciji. Poleg slabega in oddaljenega dostopa do košenic so raziogi za postopno opuščanje košnje industrializacija širšega območja (Novo mesto, Šentjernej), odseljevanje in staranje prebivalstva ter strukturne spremembe v kmetijski politiki.
Travnjaci na Gorjancima se nazivaju košanicama
Vlasnici gorjanskih košanica (sjenokoša) znaju reći da su na Gorjance išli kositi odmah nakon što su požnjeli pšenicu i ječam u dolini, odnosno krajem lipnja. Zbog spore ručne košnje i puno rada, gospodarstva su se međusobno ispomagala u vidu zajedničke košnje, na većim sjenokošama košnja je trajala i po nekoliko dana, a u tim slučajevima kosci su spavali upravo na sjenokošama. Unatoč tome što je posao bio vrlo naporan, vlasnici košanica i danas su vrlo vezani za ovaj kraj. Postupnim dolaskom mehanizacije (kosilice, traktori) vrijeme košnje se uglavnom skratilo. Vlasnici su sve teže dolazili do teže pristupačnih područja, jer se ceste nisu redovito održavale i nisu se prilagođavali novoj mehanizaciji. Uz loš i udaljen pristup košanicama, razlozi postupnog napuštanja košnje su industrijalizacija šireg područja (Novo mesto, Šentjernej), iseljavanje i starenje stanovništva te strukturne promjene u poljoprivrednoj politici.
Vlasnici gorjanskih košanica (sjenokoša) znaju reći da su na Gorjance išli kositi odmah nakon što su požnjeli pšenicu i ječam u dolini, odnosno krajem lipnja. Zbog spore ručne košnje i puno rada, gospodarstva su se međusobno ispomagala u vidu zajedničke košnje, na većim sjenokošama košnja je trajala i po nekoliko dana, a u tim slučajevima kosci su spavali upravo na sjenokošama. Unatoč tome što je posao bio vrlo naporan, vlasnici košanica i danas su vrlo vezani za ovaj kraj. Postupnim dolaskom mehanizacije (kosilice, traktori) vrijeme košnje se uglavnom skratilo. Vlasnici su sve teže dolazili do teže pristupačnih područja, jer se ceste nisu redovito održavale i nisu se prilagođavali novoj mehanizaciji. Uz loš i udaljen pristup košanicama, razlozi postupnog napuštanja košnje su industrijalizacija šireg područja (Novo mesto, Šentjernej), iseljavanje i starenje stanovništva te strukturne promjene u poljoprivrednoj politici.
AUTOR FOTOGRAFIJE: BORIS OREL (POHRANJENA JE U SLOVENSKOM ETNOGRAFSKOM MUZEJU)
Projekt Zaštita i upravljanje suhim travnjacima u istočnoj Sloveniji
Ključni okolišni izazov koji postavlja projekt jest očuvanje biološke raznolikosti u poljoprivrednom kulturnom krajoliku. Ekstenzivni suhi travnjaci među najugroženijim su životnim prostorima. U Europi se već nekoliko desetljeća susrećemo s upadanjem biološke raznolikosti u poljoprivredni krajolik i baš stoga Slovenija ima posebice važnu ulogu kod njezina očuvanja.
Projekt je namijenjen poboljšanju stanja i osiguranju dugoročnog upravljanja suhim travnjacima te s njima povezanim biljnim i životinjskim vrstama u četirima projektnim potpodručjima: Haloze, Pohorje, Kum i Gorjanci (područja Natura 2000). Sva se četiri područja suočavaju s problemima zarastanja i napuštanja poljoprivrednog korištenja, s jedne strane, i neodgovarajućeg poljoprivrednog korištenja, s druge strane. Tijekom projekta želimo poboljšati stanje dvaju Natura 2000 prioritetnih stanišnih tipova travnjaka u nepovoljnom stanju: poluprirodni suhi travnjaci i grmolike faze na karbonatnom tlu, koji su važna obitavališta orhideja, i bogati travnjaci s dominantnom tvrdačom na silikatnom tlu.
Stanišni tip, koji stručnjaci nazivaju poluprirodnim suhim travnjacima, i grmolike faze na karbonatnom tlu (Festuco-Brometalia) nalazimo u Halozama, na Kumu i Gorjancima. Travnjake na tim područjima i dalje krase divlje orhideje. Takve travnjake nalazimo još u Goričkoj, Kozjanskoj, Beloj krajini, Polhograjskim brdima i drugdje.
Stanišni tip, koji stručnjaci nazivaju izuzetno bogatim travnjacima s dominantnom tvrdačom (Nardus stricta) na silikatnom tlu, prekriva prostrane pohorske travnjake. Pohorske travnjake obogaćuje šareno cvijeće, kao što su arnika i panonska sirištara. Takve travnjake nalazimo još u Karavankama, Smrekoviškim planinama, Banjšicah, na Poreznu i drugdje.
Projekt LIFE TO GRASSLANDS doprinijet će ostvarivanju Programa upravljanja područjima Natura 2000 (2015. do 2020.). Projektom želimo poboljšati nepovoljno stanje nekih od najugroženijih stanišnih tipova u Sloveniji. Jedan od izazova projekta jest potražiti mogućnost za ponovno obrađivanje napuštenih poljoprivrednih površina i na taj način „vratiti život“ travnjacima. Želimo pokazati kako je osiguravanje uzgoja kvalitetnih poljoprivrednih produkata i zaštitu prirode moguće provoditi ruku pod ruku.
Planirane aktivnosti u projektu:
Projekt LIFE TO GRASSLANDS traje od 1. studenoga 2015. do 31. listopada 2020. Vodeći partner projekta je Zavod RS za zaštitu prirode, partneri u projektu su Podeželsko razvojno jedro Haloz, Kmetijsko-gozdarski zavod Ptuj, Krajevna skupnost Dobovec i društvo Gorjanske košenice. Projekt se provodi uz pomoć LIFE-a, financijskog instrumenta Europske zajednice. Projekt sufinancira Ministarstvo okoliša i prostora RS.
Vrijeme trajanja projekta: 1. studenoga 2015. – 31. listopada 2020.
Više o projektu možete saznati na mrežnoj stranici projekta www.lifetograsslands.si ili www.travisca.si.
Projekt je namijenjen poboljšanju stanja i osiguranju dugoročnog upravljanja suhim travnjacima te s njima povezanim biljnim i životinjskim vrstama u četirima projektnim potpodručjima: Haloze, Pohorje, Kum i Gorjanci (područja Natura 2000). Sva se četiri područja suočavaju s problemima zarastanja i napuštanja poljoprivrednog korištenja, s jedne strane, i neodgovarajućeg poljoprivrednog korištenja, s druge strane. Tijekom projekta želimo poboljšati stanje dvaju Natura 2000 prioritetnih stanišnih tipova travnjaka u nepovoljnom stanju: poluprirodni suhi travnjaci i grmolike faze na karbonatnom tlu, koji su važna obitavališta orhideja, i bogati travnjaci s dominantnom tvrdačom na silikatnom tlu.
Stanišni tip, koji stručnjaci nazivaju poluprirodnim suhim travnjacima, i grmolike faze na karbonatnom tlu (Festuco-Brometalia) nalazimo u Halozama, na Kumu i Gorjancima. Travnjake na tim područjima i dalje krase divlje orhideje. Takve travnjake nalazimo još u Goričkoj, Kozjanskoj, Beloj krajini, Polhograjskim brdima i drugdje.
Stanišni tip, koji stručnjaci nazivaju izuzetno bogatim travnjacima s dominantnom tvrdačom (Nardus stricta) na silikatnom tlu, prekriva prostrane pohorske travnjake. Pohorske travnjake obogaćuje šareno cvijeće, kao što su arnika i panonska sirištara. Takve travnjake nalazimo još u Karavankama, Smrekoviškim planinama, Banjšicah, na Poreznu i drugdje.
Projekt LIFE TO GRASSLANDS doprinijet će ostvarivanju Programa upravljanja područjima Natura 2000 (2015. do 2020.). Projektom želimo poboljšati nepovoljno stanje nekih od najugroženijih stanišnih tipova u Sloveniji. Jedan od izazova projekta jest potražiti mogućnost za ponovno obrađivanje napuštenih poljoprivrednih površina i na taj način „vratiti život“ travnjacima. Želimo pokazati kako je osiguravanje uzgoja kvalitetnih poljoprivrednih produkata i zaštitu prirode moguće provoditi ruku pod ruku.
Planirane aktivnosti u projektu:
- određivanje područja u obrastanju, pregled prošle poljoprivredne upotrebe i popis stanja stanišnih tipova
- komunikacija i povezivanje vlasnika zemljišta i farmera te posljedično osiguravanje upravljanja napuštenim zemljištima
- iznajmljivanje i otkup napuštenih travnjaka (i daljnja predaja na korištenje u skladu s dogovorom) za osiguravanje održivog upravljanja
- uklanjanje obraslih područja na obraslim površinama
- osiguravanje održivog upravljanja travnjaka s usmjeravanjem i nuđenjem potpore (kupnja opreme za ispašu i besplatno posuđivanje kosilica) na osnovu sklopljenih dogovora s vlasnicima i iznajmljivačima
- obnova i uspostavljanje travnjaka s ekstenzivnih voćnjacima s visokim stablima (kupnja sadnica i zaštitne opreme, rez za pomlađivanje i obrazovanje o održavanju voćnjaka)
- priprema planova poljoprivrednih gospodarstava za zainteresirana gospodarstva
- priprema stručnih podloga za poljoprivredni okolišni program s područja održivog upravljanja travnjacima
- aktivnosti i planiranje uspostavljanja robne marke i proizvoda povezanih sa suhim travnjacima, voćnjacima, ispašom, košnjom (radionice, prodaja, promocija)
- promocijske i obrazovne aktivnosti – sudjelovanje i programi odn. nastavna pomagala za škole, obrazovanja za farmere odn. vlasnike zemljišta. Komunikacija s donositeljima odluka u području poljoprivrede i okoliša na nacionalnoj i lokalnoj razini. Oprema interpretativnih točaka i infotočaka, nadopuna sadržaja postojećih interpretativnih putova te priprema publikacija.
Projekt LIFE TO GRASSLANDS traje od 1. studenoga 2015. do 31. listopada 2020. Vodeći partner projekta je Zavod RS za zaštitu prirode, partneri u projektu su Podeželsko razvojno jedro Haloz, Kmetijsko-gozdarski zavod Ptuj, Krajevna skupnost Dobovec i društvo Gorjanske košenice. Projekt se provodi uz pomoć LIFE-a, financijskog instrumenta Europske zajednice. Projekt sufinancira Ministarstvo okoliša i prostora RS.
Vrijeme trajanja projekta: 1. studenoga 2015. – 31. listopada 2020.
Više o projektu možete saznati na mrežnoj stranici projekta www.lifetograsslands.si ili www.travisca.si.
|
|
|
Pilot područje Gorjanci
Područja Natura 2000:
6210 (*) Suhi kontinentalni travnjaci (Festuco – Brometalia) (* važni lokaliteti za kaćune) Gorjanci su šumovita i brdovita visoravan na jugoistoku Slovenije te se rasprostiru od Črmošnjiške doline na zapadu sve do granice s Hrvatskom na rijeci Savi kod Brežica. Na sjeveru se Gorjanci strmo spuštaju prema Krškoj ravni, a na jugu se stupnjevito spuštaju prema Bijeloj krajini i Karlovškoj kotlini. Reljef je izrazito razvijen, što je posljedica jakog okršavanja i velike erozijske snage vodotoka. Zbog nepovoljnih reljefnih uvjeta Gorjanci su vrlo rijetko naseljeni. Većina naselja nalazi se u podnožju visoravni na nadmorskim visinama do 300 m, više se nalaze samo Javorovica (550 m n. v. ) i Planina v Podbočju (nešto ispod 700 m n. v.). Slovenski dio masiva (granica s Hrvatskom ide po grebenu) obuhvaća 212 km2, a nadmorske visine protežu se od nizinskih 140 m do 1178 m, koliko ima najviši vrh – Trdinov vrh (hrv. Sveta Gera). Zbog zahtjevnih prirodnih uvjeta i ekstenzivnog upravljanja košanicama u prošlosti, na njima se razvio prioritetni stanišni tip ekstenzivnih travnjaka. Poljoprivredna gospodarstva nalaze se u naseljima u podnožju Gorjanaca, zato se u područjima prioritetnih stanišnih tipova, koji se uglavnom nalaze u višim područjima, zemljište više i ne obrađuje. Površine zarastaju, a vlasnici nemaju interes za redovitu košnju košanica. Vlasnici iskorištavaju šume, a unutar toga se u obliku rasutih otoka javljaju travnjaci odnosno košanica. Veći očuvani kompleksi košanica su Rute, Miklavž i Javorovica, a okružuju ih pojedina manja područja travnjaka. Vinogradi se nalaze uglavnom u podnožju masiva, izravno uz naselja. Osim napuštanja poljoprivrede, posebnu prijetnju predstavlja i sve omiljeniji način rekreacije stanovništva. Riječ je o omiljenom odredištu za planinare, bicikliste, sakupljače šumskih plodova, a u posljednje vrijeme i pristaše invazivnijih oblika rekreacije (vožnja motorima i četverokotačima). Svojevrstan kulturni krajolik, koji je čovjek stoljećima gradio, zbog promijenjenih se društvenih i socijalnih uvjeta vrlo brzo mijenja. Diverzitet vrsta suhih travnjaka omogućuje samo tradicionalno iskorištavanje, što u praksi znači redovitu ekstenzivnu košnju i iskorištavanje bez upotrebe gnojiva. Za područje Gorjanaca ispaša posljednjih desetljeća nije karakteristična, unatoč tomu, i to je vrlo privlačna mogućnost dugoročnog održavanja travnjaka. Prijetnje:
izvor: https://www.lifetograsslands.si/hr/poskusna-podrucja/gorjanci/ |
Publikacije vezane za Projekt
slovenski jezik Zloženka – Projektno območje Gorjanci Zloženka – Suha travišča na karbonatnih tleh Zloženka – Projekt Ohranjanje in upravljanje suhih travišč v vzhodni Sloveniji hrvatski jezik Vraćamo život travnjacima – GORJANCI |
|
Točka 22. Oglarska kopa (hrv. Ugljenica)
Ugljenarstvo je nekoć bila raširena gospodarska djelatnost u kojoj se iskorištavalo lošije drvo, koje nije bilo pogodno za duge transporte, te otpad od sječe: od trupaca i grana. Razvojem željezarstva (kovačkog) u 18. i 19. stoljeću djelatnost je procvala, ali je nakon Drugog svjetskog rata doživjela pad. Danas se drveni ugljen uglavnom koristi u ugostiteljstvu te djelomično u kemijskim i infrastrukturnim djelatnostima. Ugljenari (slo. oglarji) ili rudari (slo. koparji) bili su stalni radnici na šumskim posjedima ili putujući drvosječe (slo . potojoči drvarji) koji su pratili veće sječe i sjekli ugljarili ako im se pružila prilika. Zbog dugog izbivanja od kuće razvili su vlastiti način života. Spavali su u improviziranim kolibama od smrekove kore – skorjevkama (slo. šumarska koliba posebno od smrekove kore) ili ugljenici. I u Gorjancima se nekada ugljarilo. Ostaci kopanja humaka mogu se vidjeti i danas na Krvavom kamenu, u Gajskom jarku, na Velikom placu. Kod tvornice, na Štirni, na Pruhu u pravcu Trdinovog vrha, na Uštrasu, a bilo ih je i nekoliko u dolini Pendirjevke i Kobili. Zaboravljenu tradiciju oživljava Društvo Gorjanske košenice, koje ima na Miklavžu organiziraju ugljenicu, gdje svake godine, najčešće u rujnu (ponekd i u kolovozu), demonstriraju proces dobivanja drvenog ugljena. AUTOR Stanko Gorenc 
|
|
Točka 23. Košenice pri Miklavžu (hrv. Sjenokoše kod Miklavža)
Na zaravni kod Miklavža sačuvan je jedan od većih kompleksa planinskih livada nastalih u prošlosti sječom šuma, košnjom i ispašom. Zbog promijenjenog načina uzgoja veliki dio livada je u posljednjem razdoblju zarastao, dok je dio degradirao, i to zbog rekreacijskih potreba i neprikladnog turizma. Egzistencija sjenokoša ovisi o redovitoj košnji, inače brzo zarastaju. Naravno, šaroliku biljnu sliku čuva samo kasna košnja i bez gnojidbe, što vlasnici teško prihvaćaju. Gorjanske florističke posebnosti su žutocvjetna panonska djetelina (slo. rumenocvetna panonska detelja), koju je 1838. godine u Gorjancima pronašao kustos kranjskog Pokrajinskog muzeja Henrik Freyer, zatim kranjski šeboj (slo. kranjski šebenik, lat. Erysimum carniolicum), poznat samo iz doline Sopota i hrvatski karanfil (slo. hrvaški klinček. lat. Dianthus giganteus subsp. croaticus), kojemu je ovdje jedina lokacija u Sloveniji gdje raste. Zaštićeni kranjski ljiljan sa svojim jarkonarančastim cvjetovima i nekoliko vrsta orhideja-kaćuna (kukavičevke): bazgin kaćun (slo. bezgova pegasta kukavica, lat. Dactylorhiza sambucina), Fuchsov kaćun (slo. Fuchsova prstasta kukavica, lat. Dactylorhiza maculata ssp. fuchsii) i podvrsta "transilvanijski kaćun" (slo. transilvanska prstasta kukavica, lat. Dactylorhiza maculata ssp. transsilvanica / Dactylorhiza fuchsii (Druce) Soó ssp. transsilvanica (Schur) S.E.Fröhner), mrežasti vranjak (slo. navadni kukovičnik, lat. Gymnadenia conopsea), a na proplancima u Pendirjevki i Gospina papučica (slo. lepi čeveljc, slo. narodna: Ceptec, Marijini šolnčki, lat. Cypripedium calceolus), najveća europska orhideja, također su prisutne. Mirisno cvijeće privlači mnoge vrste leptira, trdokrilaca i drugih beskralješnjaka. AUTOR Dušan Klenovšek 
|
|
Od košenica na Miklavžu do Krvavog kamena
|
|
|
|
Točka 24. Krvavi kamen
|
Krvavi kamen je osamljena stijena u Gorjancima koju prate mnoge legende.
Kamen se nalazi na raskrižju putova koji od Gabrja i Jugorja te Gospodične i Miklavža vode na vrh Gorjanaca, Trdinov vrh. Predaje o Krvavom kamenu Jedna od legendi kaže da kamen označava mjesto gdje su nevini dječak i djevojka živi zakopani prilikom utvrđivanja granice, a njihov grob obilježen je kamenom koji je nazvan Krvavi kamen. Prema drugoj legendi iz Cerova Loga, prilikom postavljanja granice između Kranjske i Žumberka, djevojci je odsječen prst da se granica ne zaboravi, a njezina je krv navodno obojila kamen u crveno. Za ovu djevojku kažu da je vila, a za njenu krv kažu da kamen stoljećima obojala u crvenu boju. Prema trećoj legendi, kraj kamena je bilo zakopano blago koje je na Ivanjsku večer (slo. kresna večer) gorjelo velikim plamenom. Blago je navodno ondje zakopao lopov, a svoju tajnu povjerio je suzatvoreniku na samrtnoj postelji u tamnici Ljubljanskog dvorca. Nakon odslužene kazne otišao je u Gorjance i iskopao blago. Nagomilano bogatstvo navodno mu je donosilo nesreću. Janez Trdina je zapisao da je, nakon što se nisu mogli dogovoriti oko toka granice, između Kranjca i Hrvata izbila divlja svađa koja je prerasla u pokolj. O događaju bi trebala svjedočiti godina uklesana u kamen. 
Krvavi kamen i informativna ploča
Lovačka kuća kod Krvavog kamena
|
Plavi smjerokazi Slovenske turnokolesarske poti (STKP - Slovenska turno-biciklistička ruta) kod Krvavog kamena
Lovačka kuća kod Krvavog kamena
|
Od Krvavog kamena do Gospodične
|
|
Pogled na vrh Črni Grič (između 930 i 940 m n.v.)
Ponad izvora Gospodična
|
|
|
Točka 25. Gregorjev studenec (hrv. Grgurov zdenac)
U blizini Gospodične, ispred lovačke kuće ispod planinske staze je izvor Vrtaškog potoka. Na strmoj padini nalaze se dvije izvorišne jaruge, u kojima se voda iz urušenog šljunka na nekoliko mjesta slijeva u vodonosnik i tvori nejasno korito s plitkim lokvama. U njima često možemo vidjeti ličinke daždevnjaka (slo. močerad) i rakušce. Protok izvora je mali, u sušnom razdoblju voda je jedva primjetna, ali nakon kiša i otapanja snijega poraste. Niže u strmoj padini, gdje vodene količine pojačavaju pritoke, Vrtaški potok usjekao je divlji klanac Koprivnik, u kojemu su mjestimice visoke stijene i brojni slapovi u koritu rijeke. Zanimljive hidrološke pojave mogu se vidjeti samo pri višim vodostajima, a u sušnim razdobljima voda ponire. Vrtaški potok u dolini pratimo samo kao bujični potok koji teče pored Gorenjeg i Dolenjeg Suhadola do Velikih Brusnica, gdje se ulijeva u Brusničicu. Prilikom gradnje lovačkog doma oko 1960. godine lovci su zazidali jedan od izvora Vrtaškog potoka i vodu doveli u blizinu doma. Izvor je dobio ime po prijeratnom zakupniku lovišta Gregoru Mikuliču iz Velikih Brusnica, koji je i nakon rata bio cijenjeni lovački drug. Kao i na ostalim planinskim izvorima, voda s Gregorjeva studenca također je ukusna i cijenjena. AUTOR Andrej Hudoklin |
Jedna od izvorišnih jaruga Vrtaškog potoka
|
Gregorjev studenec, u blizini Lovačkog doma
|
Trdinova pot (hrv. Trdinov put)
Trdinova pot je kružna planinarska staza nazvana po Janezu Trdini. Počinje i završava u Novom Mestu. Trasiralo ju je Planinarsko društvo Novo mesto 21.5.1967. Dugačka je 153 kilometra i potrebno je 6 do 7 dana hoda. Posjetitelji uglavnom posjećuju samo dio staze nazvan Trdinova učna pot, koja počinje i završava kod Planinskog doma pri Gospodični te prolazi pored Trdinovog vrha, Doma pri Miklavžu, Krvavog kamena. Sadrži 25 informativnih točaka obilježenih informativnim pločama. Prelazimo ga za 2 sata umjerenog hoda. Ruta je namijenjena mladima, njihovim roditeljima ili mentorima, planinarima i ostalim posjetiteljima.
Ruta Trdinovog pota:
Ruta Trdinovog pota:
Stopiče
Stopiče
Avtor: Janezdrilc – lastno delo; licenca: CC0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=112439899 |
Stopiče je naselje u Općini Novo Mesto. Oni su zbijeno cestovno naselje koje leži ispod Gorjanaca i jugoistočno od Novoga Mesta, od kojeg je udaljeno oko 7 kilometara. Osnovna škola Stopiče nalazi se u središtu mjesta.
Izvori Težke vode u Stopičama opskrbljuju dio Novoga Grada. U Verdunu kod Stopiča otkriveno je rimsko groblje s ukupno 254 žarna groba. Posebnost ovog grobišta su mali grobovi s oružjem i elementima noričko-panonskog stila. |
Gornja Težka Voda
Gornja Težka Voda s crkvom sv. Urbana (pogled iz Stopiča)
Gornja Težka Voda s crkvom sv. Urbana (pogled sa Stopiča) Težka voda
Težka voda je potok koji izvire kod Stopiča u selu Gornja Težka Voda, u njega se ulijevaju potoci Klamfer i Petelinec, a ulijeva se u Krku kao desni pritok u Kandiji. Najduži željeznički most u Sloveniji, dug 575 m, prelazi ovaj potok u Novem Mestu. Most (zapravo vijadukt) dio je slijepe industrijske pruge koja vodi do tvrtke REVOZ, koja je u vrijeme izgradnje vijadukta 1970.ih godina bila IMV. U blizini je dvorac Grm. WIKIPEDIJA |
Teška voda, u pozadini dvorac Grm
Avtor: Andrej Jakobčič – lastno delo; licenca: CC BY-SA 4.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=139584063 |
"Schengenski" izleti
Ulazak Hrvatske u Schengenski prostor 1.1.2023. godine omogućio je neometan prolazak granične slovensko-hrvatske linije i općenito, slobodnije kretanje graničnim područjem. Time su se otvorile brojne mogućnosti za aktivnosti na otvorenom, kao što su neprekinute pješačke i biciklističke rute koje prolaze teritorijama obje države.
Treba podsjetiti kako je i prije ulaska u Schengen ovo područje bilo proglašeno zajedničkom turističkom prekograničnom zonom "Po Sutli i Žumberku", koja je mogućavala kretanje između dviju država, ali uz određene uvjete. Nakon ulaska Hrvatske u schengensko područje prelazak granice je potpuno neometan.
Pionirski projekt zonom "Po Sutli i Žumberku" osnovan je u rujnu 2003. godine na inicijativu Zagrebačke županije, a u sklopu projekta Uspostavljanje turističkog klastera u Zajedničkoj turističkoj Zoni po Sutli i Žumberku, financiranog sredstvima Europske Unije (CARDS "Local Development of Border Regions"). Zona je utvrđena kao zaokružena prostorna i gospodarska cjelina a obuhvaća pogranične dijelove teritorija Hrvatske i dijelove Republike Slovenije. Osnovna je ideja projekta bila napraviti zajedničku ponudu hrvatskih i slovenskih pograničnih mjesta koji bi pružili autentičan kulturni, gastroenološki i avanturistički proizvod nezavisan od službene granice, odnosno međunarodnih graničnih prijelaza.
Treba podsjetiti kako je i prije ulaska u Schengen ovo područje bilo proglašeno zajedničkom turističkom prekograničnom zonom "Po Sutli i Žumberku", koja je mogućavala kretanje između dviju država, ali uz određene uvjete. Nakon ulaska Hrvatske u schengensko područje prelazak granice je potpuno neometan.
Pionirski projekt zonom "Po Sutli i Žumberku" osnovan je u rujnu 2003. godine na inicijativu Zagrebačke županije, a u sklopu projekta Uspostavljanje turističkog klastera u Zajedničkoj turističkoj Zoni po Sutli i Žumberku, financiranog sredstvima Europske Unije (CARDS "Local Development of Border Regions"). Zona je utvrđena kao zaokružena prostorna i gospodarska cjelina a obuhvaća pogranične dijelove teritorija Hrvatske i dijelove Republike Slovenije. Osnovna je ideja projekta bila napraviti zajedničku ponudu hrvatskih i slovenskih pograničnih mjesta koji bi pružili autentičan kulturni, gastroenološki i avanturistički proizvod nezavisan od službene granice, odnosno međunarodnih graničnih prijelaza.
Izleti po Gorjancima uz granicu s Hrvatskom
|
Powered by Wikiloc |
