---

SREDIŠNJI POJAS >​ PLANINE LIKE > VELEBIT > Sjeverni Velebit > Gorski blok Jezera - Bok 
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Mali Rajinac, 1699 m
​Koordinate najvišeg vrha: 44.7944, 15.0132

O PLANINI VODIČ PRAKTIČNO

O planini

Uvod

Ime planine, etimologija

Geografija/zemljopis planine

Reljef planine

Geologija planine

Vrhovi

Reljefni i ostali oblici u prostoru

Klima

Hidrologija – vode (rijeke i jezera)

Priroda

Prirodna baština

Biljni svijet - flora

Životinjski svijet - fauna

Zaštita prirode i ekologija

Stanovništvo i naselja

Povijesni / historijski pregled

Kulturno-povijesna baština

Tradicionalne aktivnosti i narodna baština

Tradicionalna gastronomija – jela i pića

Turizam

Priče iz planine …

Vodič po planini i kraju

Praktične informacije

Aktivnosti

Kada boraviti u planini?

Pješačenje i planinarenje

Slobodno penjanje i alpinizam

Biciklizam – brdski i klasični

Aktivnosti na vodi

Aktivnosti u zraku

Boravak u planini i kraju

Pristupi planini

Smještaj

Ugostiteljski objekti i usluge

Vremenska situacija / Vremenske prilike

Prometna situacija / Saobraćajne prilike

Upozorenja i sigurnost u planini

Izvori

Uvod

---

-

Uvećaj kartu

Ime

-

KRASNO Gorski blok Jezera - Bok (s Rajincima i Apatišanom)

ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:​

Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine
Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain

Oglašavajte ovdje:

• lokalnu ponudu,
• usluge i servise
• smještaj
• gastronomsku ponudu
• lokalne proizvode
• turističku ponudu
• aktivnosti na otvorenom i dr.

ZEMLJOPIS

---

Na temelju više pokazatelja, među kojima su i vertikalna raščlanjenost i geološka građa, širi prostor sjevernog Velebita može se raščlaniti na tri morfostrukturne jedinice (Faivre, 1992.): Sjeverni Velebit, Senjsko bilo i Melničko – Kuterevsko pobrđe. 

Jedinica Sjeverni Velebit sastoji se od nekoliko većih prirodno-zemljopisnih cjelina:

1. Gorski blok Jezera – Bok (s Rajincima i Apatišanom)
2. Gorski blok Begovača (s Gavranušom)
3. Gorski blok vršnog dijela sjevernog Velebita
4. Primorska padina sjevernog Velebita                                                                                         
5. Udolina Lomska duliba – Ledena draga – Konjska draga
6. Dolina Bakovca

Prikaz prirodno-zemljopisnih cjelina (žuta boja; 1 - Gorski blok Jezera – Bok, 2 - Gorski blok Begovača, 3 - Gorski blok vršnog dijela sjevernog Velebita, 4 - Udolina Lomska duliba – Ledena draga – Konjska draga, 5 - Dolina Bakovca) i glavnih tektonskih rasjeda (bijela boja) na sjevernom Velebitu
Podloga: Google Earth, 2021.

Daljnim raščlanjivanjem na jedinice nižeg reda, na Sjevernom Velebitu se mogu odrediti slijedeće gorske skupine (morfostrukture):

1. Gorski blok Jezera – Bok

1.1. Plješevica - Pivčevac
1.2. Rajinci - Jezera
1.3. Apatišan - Veliki Konj - Bok (kod Kosinja)

2. Gorski blok Begovača

​2.1. Kita - Gavranuša
2.2. Begovača s Konjskom dragom

3. Gorski blok vršnog dijela sjevernog Velebita

3.1. Zavižanska skupina (Zavižan-Bok)
3.2. Rožanski kukovi
3.3. Hajdučki kukovi s Lubenovcem
3.4. Kozjak - Golići
3.5. Seravski vrh - Rožano - Alan
​
4. Primorska padina sjevernog Velebita                                                                                      ​

PRIRODA

---

National Park Northern Velebit - My Beautiful Croatia (MUSIC + FX)
Autor: ADRIA TON production Datum bojave: 31.5.2023.
Opis. relaxation & meditation film „My Beautiful Croatia - National park Northern Velebit“ Autori: Paula i Đelo Jusić Glazba: Đelo Jusić Proizvodnja: ADRIA TON production Godina: 2013 „My Beautiful Croatia“ ili skraćeno MBC je autorski projekt koji se bavi isključivo promicanjem hrvatskih ljepota. Ovaj jedinstveni turistički projekt, na inovativan način objedinjuje prezentaciju i promidžbu Hrvatske, svih njenih područja, kroz prirodne ljepote, kulturne znamenitosti i svega onoga što je čini toliko posebnom, lijepom i raznolikom, gdje svaki potencijalni posjetitelj i turist može naći idealno mjesto za sebe. Cijeli program je baziran na prirodnim šumovima i ambijentalnoj glazbi bez naracije, te samim tim ni u jednom segmentu ne postoji jezična barijera, što je bitna činjenica ako govorimo o strancima, turistima i potencijalnim posjetiteljima.

Nacionalni park Sjeverni Velebit - Biljni svijet
Autor: NP Sjeverni Velebit Datum objave: 27.2.2014.
Opis. Zbog posebnog položaja Velebita, na njega utječu različite klime i geografska područja, što se ogleda u flori ili biljnom svijetu koji ga obrasta. Tako na Velebitu žive biljke iz primorskog, kontinentalnog i planinskog biljnog svijeta. Do sada je na području Parka zabilježeno više od 950 biljnih vrsta i podvrsta. Because of its special position, Velebit is influenced by a variety of climates and geographical areas, as reflected in the flora or the plant life covering the mountain. Velebit hosts plants characteristic of coastal, inland and mountain habitats. So far over 950 species and subspecies have been recorded in the Park.

Šumska surutka, odn. kozja brada (lat. A. sylvestris Kostel., A. Sylvester Kostel
Opis: Zeljasta trajnica visine 0,5-2 m, s izmjenično poredanim, dvostruko neparno perasto sastavljenim listovima. Cvate u 6-8 mjesecu. Nastanjuje vlažnije šume i šikare, rubove šuma, kanjone, lokacije uz šumske putove i vodotokove.
Lokacija s fotografije: Apatišan, srpanj

Lokacija: Apatišan

Lokacija: Apatišan

STANOVNIŠTVO I NASELJA

---

Naselja

Pogled na Krasno

Povijesni pregled

-

Narodna baština

Objekt tradicijske arhitekture - područje Lipovo Polje - Kosinj-Most

​Krasno 15.08.2013 KUD 'Dangubice' Kuterevo
Datum objave: 24.10.2013. Autor: dandi79
Opis: Krasno Velika gospa 15.08.2013 KUD 'Dangubice' Kuterevo

Po planini

U KONTINENTALNOM PODNOŽJU

---

Krasno

Kuća Velebita. U mjestu Krasno u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit nalazi se Kuća Velebita, posjetiteljski i informacijski centar. Prostor je to u kojem možete više doznati o klimi, vrstama, staništima, geologiji i podzemlju Sjevernog Velebita. Cijeli je interaktivan i proteže se na četiri etaže.

SKUPINA PLJEŠEVICA - PIVČEVAC

​SIČA - PLJEŠEVICA - KRASANSKA JEZERA - ZAVIŽANSKI PIVČEVAC - VUKUŠIĆ SNJEŽNICA

---

SNJEŽNIK

Pogled s Velikog Zavižana preko grebena Snježnika (1605 m; desno) u smjeru Kleka, čiji se prepoznatljivi stjenoviti vrh bijeli na horizontu

---

PLJEŠEVICA

JNA baza Velebit - 2021
Autor: Zoran Oreskovic Datum objave: 20.11.2021.
Opis. Zapratite kanal na: https://www.youtube.com/c/ZoranOresko... "Pretplati se / Subscribe" je opcija kojom potpuno besplatno podržavate naš rad. Vas ništa ne košta a nama je velika podrška i pomoć u daljem radu. Hvala svima na gledanju i ogromnoj podršci, idemo dalje... RRČv Velebitska Plješevica 1655 m n.v. Napušteno radio-relejno čvorište veze JNA Velebitska Plješevica Devastirani JNA vojni objekt, ali unatoc tome i dalje djeluje zapanjujuće kada se nađete u njemu. JNA objekti na podrucju ex. Jugoslavije

Jezera

Pogled na Jezera s Velikog Rajinca

Josip Gobac: Velebitske slike - jutro na Jezerima (2007.)
Autor: Josip Gobac Datum objave: 21.8.2022.
Opis. Kratki dokumentarni film "Velebitske slike - jutro na Jezerima". Autor filma Josip Gobac (1932. - 2021.)

ZAVIŽANSKI (VELIKI) PIVČEVAC

Zavižanski (Veliki) Pivčevac je šumovit stožac između Jezera i Zavižanske kotline. Ime je dobio po tetrijebu (u bunjevačkom govoru, pivcu, tj. pijevcu). Posebna je vrijednost tog uspona prelazak preko dijela prostrane travnate visoravni Jezera. Visoravan je valovita i duga oko 4 km, a ime je dobila po brojnim lokvama vode koje se na dnu ponikava održe sve do kasnog ljeta, zbog čega je cijela visoravan bila vrlo pogodna za stočarstvo.
​S golog vrha koji viri iznad šume pruža se širok vidik na Veliki Zavižan, Mali Rajinac te na Rožanske i Hajdučke kukove.

Prilazi.
Planinarski dom Zavižan – Jezera – Zavižanski Pivčevac 1.30 h
Planinarski dom Zavižan – Vukušić snježnica – Zavižanski Pivčevac 1:30 h
Od planinarskog doma Zavižan treba se spustiti asfaltnom prilaznom cestom ili ugaženim prečacem istočno od doma 10' na zavižansku cestu. Cestom treba poći lijevo 15' u smjeru Oltara do mjesta gdje se desno u bukovu šumu odvaja staza za Jezera, Krasno, Pivčevac i M. Rajinac. Put vodi 20' šumom, a onda izlazi na travnatu visoravan Jezera i za još 10' ravno stiže na Buljevac, prijevoj između Zalovačkog bila (1630 m) i Zavižanskog Pivčevca (1676 m). Tamo je križanje putova; ravno za Krasno, poludesno na Mali Rajinac, a desno na Pivčevac. Put na vrh Pivčevca odmah ulazi u šumu i uspinje se sve strmije 30' do vrha. Na Pivčevac se može stići i s druge strane markiranim putom od Vukušić snježnice na zavižanskoj cesti (nedaleko od odvojka Premužićeve staze od ceste). Markacija za Pivčevac se od Vukušića snježnice penje strmo kroz bukovu šumu, potkraj još strmije, do spoja s putom iz smjera Jezera neposredno pod vrhom.
​
IZVOR Hrvatski planinarski savez (Pristupljeno 27.7.2024.)

Mali (lijevi) i Veliki Pivčevac (1676 m), desno.

Vukušić snježnica

Vukušić snježnica 
Vukušić snježnica se nalazi uz cestu od Zavižana prema Lomskoj dulibi, blizu početka Premužićeve staze na sjevernom Velebitu i jedna je od točaka Velebitske obilaznice. Do nje s šumske ceste Zavižan - Lomska duliba vodi markirana staza. To je mala špilja duga dvadesetak metara, s jednim špiljskim i jednim jamskim ulazom. Po zimi kroz oba otvora napada snijeg koji se znao zadržati i preko ljeta. Prilikom hodanja po snijegu i ledu potrebno je biti oprezan, jer se uz led povremeno stvori jezerce hladne vode. Za razgledavanje potrebno je jako svjetlo.

Vukušić snježnica: Velebitski frižider
Autor: Tv Loki Datum objave: 22.6.2022.
Opis. Vukušić snježnica se nalazi blizu početka Premužićeve staze na sjevernom Velebitu i jedna je od točaka velebitske obilaznice. Do nje vodi sa ceste Zavižan - Lomska duliba markirana staza. To je mala špilja duga dvadesetak metara, s jednim špiljskim i jednim jamskim ulazom. Po zimi kroz oba otvora naoada snijeg pa se zadrži i preko ljeta, što predstavlja lijepo osvježenje savkom posjetitelju. Potrebno je biti oprezan kod hodanja po snijegu i ledu jer se uz led povremeno stvori jezerce hladne vode. Za razgledavanje potrebno je jako svjetlo.

MALI PIVČEVAC

ZAVIŽANSKA KOSA

Zavižanska kosa (1642 m), Mali i Veliki Pivčevac

SKUPINA RAJINACA

MALI RAJINAC - VELIKI RAJINAC - LOMSKA DULIBA

---

MALI RAJINAC

Carski dolci

VELIKI RAJINAC

APATIŠAN

NADŽAK BILO - APATIŠANSKA DULIBA - APATIŠAN - LEDENA DRAGA - APATIŠANSKA KOSA

Nadžak bilo

Antropogeni utjecaj je u gorskom pojasu Hrvatske bio slab, tako da su sačuvani veliki šumski kompleksi, za razliku od šuma sjeverno od Alpa, koje su najvećim dijelom pretvorene u kulture smreke. U tom pojasu nalaze se i prave prašume, tj. šume u kojima tijekom povijesti nije bilo nikakve ljudske djelatnosti. To su npr. Čorkova uvala kod Plitvičkih jezera te Devčića tavani i Nadžak bilo na sjevernom Velebitu.

Šumovito Nadžak bilo (lijevo) iznad Krasnarskog polja

Opaska. Na nekim starijim topografskim kartama upisano je Nadžek bilo.

Prašumski rezervat Nadžak Bilo

Najveći planinski lanac u Hrvatskoj, Velebit, još uvijek sadrži neke od starih šumskih ostataka u Hrvatskoj. Među tim prašumama i rezervatima, od kojih su mnogi površine stotinjak, a neki i preko tisuću hektara, Nadžak bilo prostire se na svega oko 18 hektara. Također se nalazi uz visok i naizgled izložen greben. Unatoč neznatnoj veličini rezervata, Nadžak bilo sadrži veliku koncentraciju vrlo velikih stabala, kao i dva divovska rekordna primjerka. Čini se da nema podataka o tome zašto je rezervat Nadžak bilo nastao niti kada, ali se čini da se koristi kao zaštićena šuma za istraživanja, i to zbog svog starog sastava. Nadžak bilo je primjer kako se vrijedne šume i rekordna stabla mogu sakriti u nekim od najudaljenijim i naizgled neuglednim mjestima, a posebno je zanimljiv za proučavanje generacijskih ciklusa prašuma.

Primarna stara šuma Nadžak bila jedinstvena je ne samo na Sjevernom Velebitu nego i u Hrvatskoj. Sastoji se od nekoliko vrlo velikih vrtača, padina, kao i grebena koji se nalaze neposredno ispod visokih vrhova iznad doline Krasnog. Iako prašuma nije velika, prilično je udaljena i odaje snažan osjećaj divljine. Vrtače su dovoljno velike da djeluju kao male doline u načinu na koji utječu na sastav šuma, stvarajući raznolikost okoliša. Unutar njihovih granica postoji dublje tlo, veća vlažnost i bolji zaklon u usporedbi s okolnim vrhovima i grebenima. To se očituje po bujnom podrastu paprati i lopuha (Petasites spp.), kao i po pokrovu mahovine. Zbog topografije, visoko produktivni šumarci visokog drveća mogu se naći ispod vrhova grebena s niskim i zakržljalim stablima, stvarajući veliki kontrast. Prašuma nema znakova ljudskog utjecaja osim tragova istraživanja i nalazi se na nadmorskoj visini od  približno 1300-1400 m. Klimatski podaci s drugih sličnih lokacija na Velebitu daju prosječne godišnje temperature ispod 5°C, dok prosječna godišnja količina padalina iznosi preko 2200 mm, možda i više. Nadžak bilo je jedinstveno po drveću i zanimljivim stadijima razvoja prašuma. Iako se mogu promatrati sve faze rasta šume, posebno je zanimljiv prijelaz iz kasne optimalne i terminalne faze u fazu obnove. Pojedini dijelovi Nadžak bila imaju vrlo velika i stara pojedinačna stabla, koja su ujedno i najveći i najstariji preživjeli pripadnici svoje generacije. Neposredno oko ovih veteranskih stabala, od kojih su mnoga mrtva, mnoga su mlada stabla bukve. Kad posljednja divovska stabla na takvim mjestima padnu i propadnu, mlada bukova šuma neće ostaviti baš nikakve naznake da su tu nekada rasla veća stabla. Takva generacijska dinamika pokazuje koliko sastavi šuma mogu biti varljivi i kako su trenutna dominacija vrsta i starost pod utjecajem prošlih karakteristika šume. Proučavanje takvih situacija omogućuje nam da shvatimo da je ljudski život samo kratki pogled na životni ciklus šume.

​Najčešća stabla u Nadžak bilu su bukva (Fagus sylvatica), jela (Abies alba), smreka (Picea abies), a također i gorski javor (Acer pseudoplatanus). Sve ove vrste drveća dostižu veliku veličinu. Ekspozicije su okrenute u svim smjerovima, ali najčešće su sjever, istok i zapad. Tipično za kršku topografiju, po šumi su razasuti kameni monoliti i litice. Dio ove prašume nije istražen i gotovo da nema članaka koji bi je opisali. Možda će još biti otkrivena druga stabla velike visine i veličine. Pristup nije orijentacijski jednostavan i za dolazak do Nadžak bila treba pronaći vodiča.

U gotovo svim nižim planinskim prašumskim rezervatima Hrvatske ima crnogorice do 500 cm opsega u prsnoj visini i do približno 50 m visine. Gorski rezervati s povoljnim uvjetima zauzimaju relativno veliku površinu, a mnogi od tih rezervata imaju površinu od oko 100 ha ili više. Pa ipak, na 18 hektara u prašumi Nadžak bilo našle su se nadohvat ruke jedna drugoj i najviša i najveća crnogorica u Hrvatskoj. U jednom istraživačkom članku tvrdi se da je Nadžak bilo dom jele koja premašuje 185 cm opsega u prsnoj visini i preko 500 godina starosti. Međutim, drugi izvještaji su tvrdili da taj rezervat zapravo nije postojao i da je to zapravo šuma kojom se upravlja.
Razmatrala se mogućnost da je spomen velike jele zapravo zagubljen zapis o "Jeli Car". Ovo stablo raste na istom području Velebita (prema Kosinjskom Bakovcu, op.), za koju neki izvori tvrde da je najveća jela u Europi. Uistinu, to je divovsko stablo s deblom gotovo bez suženja, s opsegom u prsnoj visini od preko 630 cm, procijenjenog volumena od 60 m3 ili više, i visine od 48 m s jako oštećenim vrhom, vjerojatno pogođenim gromom u prošlosti. Njezina je starost procijenjena na oko 500 godina, a sudeći po širini debla u prijelomu, nekadašnja visina mogla je biti oko 55 m ili više. No, prilikom posjeta rezervatu Nadžak bilo, svatko se može uvjeriti kako u ovim planinama ima i drugih divovskih jela. Neravni šumski putevi i strma staza vode do naizgled beznačajnog šumovitog grebena koji se činio kao najgore mjesto za pronalaženje velikih stabala. Pa ipak, po dolasku na vrh grebena, s druge strane padine otkriveno je veliko udubljenje. Tamo manje od stotinu metara dolje u vrtačI nalaze se ostaci titana među drvećem koji je možda bio živ kad je Kolumbo sletio u Ameriku.

​Ova jela Nadžaka danas je mrtva, ali kad je živjela sigurno je bila najveće stablo hrvatskih planinskih starih šuma. Bilo je očito daleko veće od svih drugih stabala u Nadžak bilu, od kojih su neka također velikih dimenzija. Sudeći prema onome što je ostalo od golemog panja, ovo stablo je za života vjerojatno imalo volumen od oko 60 m3. Njena visina nikada nije izmjerena, ali druge daleko mlađe jele u rezervatu mogu premašiti 45 m, tako da je stablo ove starosti i veličine moglo biti visoko preko 50 m. Čak se čini da je šira od Carske jele na oko 700 cm na prsnoj visini, no to može biti zbog njezinog položaja na padini u odnosu na položaj na ravnom tlu "Jele Car".
Opseg u prsnoj visini - c.b.h. (eng. circumference at breast height) stabla koje raste na strmoj padini često se mjeri malo iznad tla na višoj strani stabla. Čini se da ovo čini cbh stabala na padinama većim u usporedbi sa stablima na ravnom terenu, čak i ako su inače jednakog oblika i volumena debla. Kada se cbh mjeri od najviše razine tla, otprilike je ista (preko 630 cm) za obje jele.

Tamo gdje postoji jedno divovsko drvo bit će i drugo. Nešto niže na istoj padini, postaje vidljiva stara obična smreka, koja se uzdiže iznad šumskog tla poput divovskog stupa bez naizgled kraja ili znaka suženja. Međutim, gledanje visoko kroz krošnju otkriva da ima slomljeno deblo, a ne vrh koji dodiruje nebo. Smreka Nadžak bila možda je nekoć bila najviše autohtono stablo Europe, a još uvijek je živa, no trenutno joj je deblo slomljeno na oko 35 metara. Gornja polovica leži uz podnožje i izmjereno je da nije prekinuta još 24 m sve do razbijenog vrha. Sudeći po širini vrha na lomu procijennjeno je da je barem 5 m duža bez prekida. U prošlosti se ova smreka uzdizala iznad svih drugih visokih primjeraka oko sebe. Ova konačna procjena rezultirala bi stablom koje bi bilo najmanje 64 m visoko, što bi ga činilo najvišim zabilježenim vrstama kao i najvišim autohtonim stablom u Europi! Stablo je također masivno s gotovo nikakvim vidljivim sužavanjem debla i ima cbh od oko 550 cm. Zapremina debla prije prijeloma procjenjuje se na oko 45 m3, a možda je bila i najveća poznata smreka u Hrvatskoj, uz najveće primjerke Štirovače.
Međutim, kako je deblo ove smreke slomljeno, a pravi vrh razbijen u iverje, ne postoji način da se potvrdi tako precizna mjerenja i utvrdi njezina točna visina. Bez obzira na sve, to je nedvojbeno jedno od najviših stabala obične smreke ikada zabilježeno, a zasigurno i najviše u Hrvatskoj. Uz ovo stablo na ovome području se nalazila smreka slične veličine koju je iščupalo nevrijeme. Neposredno uz drugu slomljenu, ali još uvijek živu smreku, nalazi se još jedna ogromna jela čije je deblo također prepolovljeno, ali je stablo još uvijek živo. Ima cbh od oko 515 cm, a kada bila netaknuta, mogla je imati do 35 m3 volumena.
​​Osim ovih divovskih stabala, druge velike jele i smreke mogu biti 440-500 cm cbh i oko 50 m visine. Bukovi šumarci su fantastični, a neka stabla su preko 350 cm cbh i 40 m visine. Nadžak bilo nije toliko raznoliko kao neke druge šume zbog svoje male površine. No, udaljenost u blizini vrhova, kontrast između grebena i vrtača, očuvanost, rekordna stabla i nevjerojatan krajolik čine ga jednim od najvećih šumskih rezervata Hrvatske.

IZVOR I POGLEDAJ VIŠE  Nadžak Bilo. Europe´s Virgin Forests, 6.2.2023. (pristupljeno 21.7.2024.)

Apatišan

Smjerokaz za Apatišan na odvojku od ceste Krasno - Štirovača.

Apatišan je fitooronim nastao od naziva velebitskog grmlja.

Spomenik Anti Sardeliću, general majoru avijacije
 
U Apatišanu, na račvanju ceste koja nastavlja prema Apatišanskoj dulibi (desno) i odvojka prema Planinarskoj kući Apatišan (lijevo, kuća je udaljena 50-ak metara), nalazi se spomenik Anti Sardeliću, general-majoru avijacije, rodom s Blata na Korčuli (gdje se i danas nalazi njegova bista), rođenom 9.10.1921. U Drugom svjetskom ratu bio je u partizanima. Nakon rata bio je zapovjednik Zrakoplovne pukovnije, načelnik štaba zrakoplovne divizije, pomoćnik zapovjednika i načelnik štaba zrakoplovne divizije, pomoćnik zapovjednika i načelnik štaba Zrakoplovnog zbora. Spomenik je podignut nedaleko od mjesta gdje se Ante Sardelić 19.8.1969. srušio s avionom Lockheed T-33A (izviđačka verzija). Navodno nije bio jedini koji se srušio na tom prodručju, pa se proširila “urbana legenda” da se tu negdje u visinama “nalazi neki veliki zrakoprazni prostor” koji uzrokuje gašenje motora aviona i njihov pad. pomenik je sagradio vojnik Anton Krpan iz Bukovice.
Sardelić je poznat po tome što je letio na avionu Thunderbolt na kojem je pisalo "Hajduk" (taj je avion kasnije prodan privatnom kolekcionaru iz Engeske).

Planinarska kuća Apatišan

Planinarska kuća Apatišan drvena je šumarska kuća, nekadašnja lugarnica, koju je HPD Rajinac iz Krasna preuredio u planinarsku kuću. Otvorena je u organizaciji HPD Rajinac, a uz materijalnu pomoć Šumarije Senj, 23.9.2001.
Nalazi se na 1112 m n.v. Zelene je boje i okružena je crnogoričnom šumom. Ima kuhinju, blagovaonicu i tri sobe za noćenje. Otvorena je po dogovoru. Neopskrbljena. Ima 12 mjesta za noćenje.
Prilaz vozilom je s asfaltne ceste Krasno - Štirovača, skretanje na 10-okilometru (od Krasnog) na desni odvojak (prema Apatišanskoj dulibi) i nakon 300 m makadamskom cestom (uz lijevo skretanje kod spomenika) do kuće.
Kuća je pogodno ishodište za planinarske uspone na sjevernom i srednjem Velebitu te za izlete u Lici. Od same kuće polazi markirani put prema Velikom Rajincu.
Nalazi se na tri sata hoda od Zavižana. Prilaz Zavižanu je do Jezera makadamskom cestom, odakle se dalje ide za planinarskom markacijom.
IZVOR  Hrvatski planinarski savez. Pristupljeno 20.7.2024.

Planinarska kuća Apatišan

Na livadi, 1 min. pješice udaljen od Planinarske kuće Apatišan nalazi se izvor.

Prostor za parkiranje vozila kod planinarske kuće Apatišan i uz početak staze prema Velikom Rajincu

Od Apatišana prema Velikom Rajincu

Powered by Wikiloc

Paparatna draga

Stara Smrčevica

Šumska surutka, odn. kozja brada (lat. A. sylvestris Kostel., A. Sylvester Kostel
Opis: Zeljasta trajnica visine 0,5-2 m, s izmjenično poredanim, dvostruko neparno perasto sastavljenim listovima. Cvate u 6-8 mjesecu. Nastanjuje vlažnije šume i šikare, rubove šuma, kanjone, lokacije uz šumske putove i vodotokove.
Lokacija s fotografije: Apatišan, srpanj

Kovačevi vršci

LOMSKI VRH

Pogled s Velikog Rajinca u smjeru istoka

Sraklin

Bakovac Kosinjski ili Kosinjski Bakovac je dio Kosinjske doline i naselje u sastavu Općine Perušić, Ličko-senjska županija. U srednjem vijeku nazivao se Srakovina, a koje je ime zadržao u formi Sraklin sve do 24.12.1913. kada je preimenovan u današnji naziv Kosinjski Bakovac.

IZ STARIH ČASOPISA

Od Apatišana do Lubenovca.
Autor: Dr. Miroslav Hirtz, Zagreb
Hrvatski planinar, 1928, br. 5-6, str. 114 (PDF)

Prenoćili smo na Apatišanu (1142 m) ili, kako tamošnji narod govori, na Patišanu u šumarskoj kući Abelovici kod cestara Jose Podnara, mladog i ozbiljnog čovjeka, kako je ozbiljna ona mrka planinska okolica, u kojoj je šuma pretežno sastavljena od crnogorice...

Prenoćili smo, kako se već moglo i dalo prema programu naše domaćice, Josine žene, u njihovoj jedinoj sobi, dok su se oni sa djetetom povukli u kuhinju, da nama naprave mjesta. Počasno mjesto u krevetu zapalo je našega starješinu dra Radivoja Simonovića, dok smo mi mladji polijegali na tlo, na svježu, mirisavu četinu ...

Sjećam se, ja sam vrlo slabo spavao, možda zbog prevelikog umora ih možda samo zbog mašte, koja je živo radila, vraćajući u svijest razna pričanja Josina od prošle večeri o vukovima, koji ovuda cestom prolaze svaku noć, o medvjedima, kojima je ovdje u Lomskoj Dulibi i Apatišanu zimsko »pristanište«, o snijegu, koji ovdje zapadne do visine od 3 m, o Josinu predšasniku Mili Batiniću, iz Otočkog Orovca, koji je svoje mrtvo dijete držao dva mjeseca u »kladi«, dok se smrzlo, i istom, kad je snijeg smalaksao, sanio ga u Lipovo Polje na pokop ...

Oko pet sati u jutru kretali smo dalje preko Male i Velike Paljevine po oblačnom nestalnom vremenu. Barem je tako izgledalo u početku ovoga našeg puta, kojemu je cilj bio Veliki Lubenovac. Oblaci su nad planinskim glavicama posve nisko visjeli, pa je na prestanke malo i zarosila sitna kiša. Ali sve je to bila prelazna kušnja prirode, jer se doskora nad našim glavama stala otvarati proveđrica za provedricom, iz koje se rodilo čisto modrilo neba i najljepši sunčani dan, kako sebi ljepšega nismo mogli zamisliti.

Zato nije bilo čudo, što smo se, u terenu samo slabo pomicali. Mi uopće nikad ne napredujemo brzo, jer hoćemo da sve vidimo i čujemo, razmotrimo i proniknemo, da se naužijemo u punoj mjeri krasota prirode.

Ne bih trebao ni reći, koga ovdje mislim; to je naša stalna planinska četvorka, kojoj pripadaju osim mene dr. Simonović, dr. Poljak i Ilija Šarinić. Ovaj put su nas pratila i dva Krasnara, mladi momci Mate Samardžija i Petar Vukelić kao nosači.

Velika Paljevina puna je vrtača i japaga, razlomljenog kamenja i stijena. Ne znam, kad je njena šuma izgorjela, ali se sjećam, da je takva bila još godine 1908., kad sam prvi put prelazio preko nje u Štirovaču, a takva je bila po pričanju dra Simonovića i god. 1904., kad ju je on upoznao. Doista je tužan pogled na njezinu oskudnu vegetaciju, iz čijega se zelenila ističu ogorjeli panjevi i debla u napadnoj opreci prema bijelom kamenju. Od drveća raste ovdje jela, bukva, smreka, ivika, topola, javor, žestika, zovika, brijest, jasikovina, a ima nešto i borova. Ima i drenine, čije bobulje narod kupi i peče od njih rakiju drenjulovicu ili drenovicu, koju smo i mi kod Jose Pođnara okušali, a osobito mnogo ima malina i jagoda, zbog čega se i medvjedi u ljetno doba godine najradje zadržavaju u nepreglednim guštarama Paljevine. Uspijevaju tu i neke vrste bilja, koje medvjed voli da jede, tako kozlac (Arum maculatum), nadalje brnduša (u koje je cvijet modar, list uzak i bijelo prutan, a kapulica (lukovica) mala, pa srpac (Allium ursinum), od kojega jede samo palicu (stabljiku).

Od naših pratilaca smo doznali, da su medvjedi u ovom kraju kolasti (imaju bijelo kolo oko grla), zbog čega ih narod zove grlani. Za nekoga Josu Oukina iz Kosinja rekoše, da je ovdje u Paljevini pobio 7 medvjeda i da imade u njoj 10 jama (brloga).

Iz Paljevine se otvara upravo divotan pogled na značajne stijene Kozjaka (1620 m), a kad se predje u Ledenu Dragu, zagledaju se takođjer bijeli Begovački Kukovi.

Na Križoputu u Ledenoj Dragi, gdje se odvaja cesta, koja ide u Begovaču i Štirovaču, naišli smo na raskopanu jelovu kladu, koju je medo možda kratko vrijeme prije našega dolaska jakim šapama razvalio, tražeći u njenoj prhladi ličinke i mrave, a na samoj cesti velik kup njegove svježe balege, koja se u hladnom jutarnjem zraku još pušila ...

Na Križoputu ima šumski rasadnjak ili biljevište, u kojem se uzgajaju iz sjemena jele i smreke.

Niže biljevišta skreće se desno u Mali Lom, i na tom zaokretu nalazi se proplanak, gdje smo vrlo prijatno nekoliko časaka proveli, dok je dr. Simonović spremao u herbarij svoje cvijeće, floru Paljevine. Dok smo tu plandovali, polijetalo je oko nas veliko jato planinskih kreštalica kriješteći hrapavo iz svega glasa: re re re!

Put kroz Mali Lom nije bio nimalo zanimljiv, jer je gusta šuma posvema zatvarala vidik. Težak, zadušljiv i vlažan uzduh, padao je kao olovo na disala, a noge su propadale do gležanja u mokro i poput ugljena crno tlo uskog šumskog kolnika, koji već odavno nije u prometu. Vidjelo se to i po divnoj šikari u njegovoj neposrednoj blizini i po gustoj visokoj travi na njem samom. U početku je svaki čas nekoga pljusnula grana po licu, dok se nismo radi opreza razdvojili na veće udaljenosti. Bilo je na tom kolniku takodjer ovećih lokva, koje je trebalo oprezno obilaziti, što nije bilo nipošto lako, jer nas je u tom sprečavalo gusto granje.

U Malom Lomu vladala je gotovo grobna tišina, a i mi smo poradi opreza napredovali u dubokoj šutnji. Kroz mirni ustajani zrak čulo se jedino brujanje raznih kukaca, naročito muha i osa šiškarica, samo je na jednom mjestu izletio preplašeni kos i glasno začoktao, da se njegovo grlo daleko čulo kroz planinsku tišinu.

Ovako smo stigli na košanicu u Malom Lomu, gdje inače Krasnari kose, a ob zimu navraćaju se ovamo zbog kuna zlatica, slijedeći u krpi jama njihove tragove u snijegu. Kuna mora da imade u ovome kraju još dosta, jer smo i mi putem kroz Mali Lom svuda nalazili u mekanom blatu njihovih tragova i izmetina, koje redovno ostavljaju na povišenim mjestima, na panjevima i oborenim trupinama, za znak, da se lakše nadju. Naši pratioci nam rekoše, da se čovjek u ovome kraju i u ljetu lako zaidje, a pogotovo zimi za velikih sniježnih smetova, kad od snijega »visi po granama kitina, pa sve dodje pomotato«. Na košanici u Malom Lomu iznenadila nas je jošte upravo ogromna množina borovače, ili melice (Vaccinium myrtillus, Heidelbeere), koju tako zovu u selu Vukelići kod Krasna. Naši Krasnari pridodali su, da ima ovdje borovače toliko, da čeljade ne bi poginulo od gladi, kad bi se u ljetu ovdje zaišlo. I mi smo se do sita nazobah njenih okruglih crnih boba, posutih modrim pepeljkom ....

Iz Maloga Loma prešli smo u Veliki Lom i nekako oko 10 sati prije podne uhvatili smo košanicu pod Hajdučkim Kukovima, gdje inače kose Podgorci. Premda se ovdje Hajdučki Kukovi motre iz male daljine, ostavljaju u duši izvanrednu sliku, jer se njihovi bijeli kukovi i kamenjaci iz zelenila rijetke smrekovine napadno izdvajaju, a dojam ljepote povisuju najviše glavice, na kojima ima nešto mrke klekovine.

Na košanici u Velikom Lomu bilo je neobično živo, jer je ispod naših nogu pri svakom koraku prskalo nebrojeno mnoštvo nekih sitnih smedjih skakavaca uz glasnu zriku crr .. crr .. cr . . eršš!... Naišli smo tu takodjer na čitave prostore zarasle medvedovinom (Allium ursinum) i srčenikom (Gentiana lútea), biljakama, kojima se medvjed hrani.

U sjevero istočnoj strani Velikoga Loma izviruje vrh Katalinice.

Najveća dolina u Velikom Lomu zove se Smrčeva Dolina, o kojoj su nam pričali, da u njoj imade ogromna pećina, a u pećini da je još od Grka zakopano blago, koje bi jedva iznijelo trideset mazgi. Da se Smrčeva Dolina prodje, treba pola sata.

Putem kroz Veliki Lom pokazivali su nam naši Krasnari još više drugih trava, medju njima »slatku« travu mliječak, koju jedu srne, zečevi i medo, pa repušinu travu, koju medo takodjer voli, ali je kuhaju i prascima.

Napokon smo se približili golemoj košanici pod Velikim Rajincem (1667 m), koji je, kako je poznato, trupinom veći, ali niži od Maloga Rajinca (1699 m). Tu smo sreli na paši prve ljude na čitavom dugom putu. Bili su to žitelji iz Biluća kod Starigrada u Primorju. Gotovo čitava trupina Vel. Rajinca obrasla je šumom tako, da samo na vrhu, a ponešto i dolje na podnožju proviruju iz zelenila bijeli kamenjaci. Šuma je mješovita: iz smrče proviruje bukva, ali ima i mnogo obamrlih smrča, čiji suhari izgledaju kao sablasni kosturi u bujnoj vegetaciji. Na jednom pristranku zatekli smo i kosce, pa nam jo bilo ugodno, kad je jedan od njih u nama prepoznao svoje stare znance. Bio je to starina Stipe Vukošić iz Babrovca niže Zavižana, koji je primijetio, da se dra. Poljaka i mene dobro sjeća, kad smo neke godine, silazeći sa Zavižanskih Visova niz onaj krški vratolom, stigli u Babrovac i sjedili pod jasenom pred njegovom kućom...

Košanice pod Vel. Rajincem dosta su slabe, jer po njima raste samo niska trava, a posute su mnogim osamljenim kamenjem. koje i ovdje zovu ruste.

Poslije monotone planinske samoće i tišine osjećali smo se ovdje kao probuđjeni glasovima ove idile. Klepke mula, ćavkanje pasa, rez i zveket kose, kriještanje planinskih lješkarica, cika i vreva skakavaca: sve nas je to oživljavalo tako prijatno, da nismo osjećali nikakva umora, a zanosio nas je takođjer krasan pogled s jedne strane na Vel. Rajinac, s druge strane na Lomske Kukove, kako jošte narod zove Hajdučke Kukove (1528 m), i Kukove, koji se na njih nastavljaju sve onamo do Lubenskih Vrata, gdje se ispinje njihov najviši kamenjak (1658 m).

Pod Vel. Rajincem zabavljao sam se nešto malo i sa lovom: ubio sam dvije lješkarice i ulovio jednoga sljepica, što je za kosce bio neobičan dogodjaj, kad su vidjeli, kako se sljepić previja u mojoj ruci, a ja ga se nimalo ne bojim, jer je sljepić po narodnom vjerovanju opasniji od najotrovnije zmije... Jedan je izmedju njih odmah primijetio, da bi sljepić devet majka rascvilio i devet jarmova opustio, da slučajno vidi ko što ne vidi...

Doskora smo prošli i Smrekovu Dulibu, u kojoj su smreke ravne kao vite jele i došli do raskršća na Ruji, gdje smo radosno pozdravili na jednom kamenu napis »Pazi! II. P. D«, a na drugom oznaku »Put na Alan«, t. j. markacije našega društva. Ovdje je raskršće triju puteva: lijevo se ide na Alan, desno na Jezera, ravno u Zavižan.

Mi smo udarili na lijevo uza vrlo strmu kosu kroz smreku i bukvu i doskora se probili kroz Lubenovačka Vrata (1474 m), gdje smo se na vrh sedla zaustavili radi vidika, koji se otvara na sve strane sjevernoga Velebita, naročito na njegove glasovite kukove (Vratarski, Hajdučki i Bogovački Kukovi) i na Veliki Kozjak. Vidi se dapače sve onamo do Šatorine, čiji značajni čunj u pozadini izviruje.

Spuštanje sa Lubenovačkih Vrata prema Lubenovcu bila je šetnja divnim košanicama izmedju smrekovih i bukovih šuma. Nezaboravan ostaje u duši planinara dojam, kad izadje iz dugačke ove kotline pa zagleda pod nogama Lubenovac, jedno od najvećih i najljepših krških polja u Velebitu.

Gledajući jošte onako sa visa stanove na Lubenovcu, odmah smo se bili i odlučili za najljepši stan, koji je stajao na maloj povišici, i jedini bio načinjen od drva (smrčevine). Bio je to stan Martina Miškulina žitelja iz sela Miškulini u Podgorju.

Brzo smo se upoznali sa našom simpatičnom planinkom Matijom Miškulin i protumačili joj svrhu našega boravka na Lubenovcu. Doktor Poljak i ja dali smo se odmah na posao, da razapnemo šator nedaleko stana u jednoj ogradi. U šator smo nanijeli za ležaj sijena, uprtnice namjestili za uzglavlje, a kapute pripravili za pokrivala.

Čarobna bila je ova večer na Lubenovcu, koju smo sproveli u stanu naše planinke oko vatre, pričajući doživljaje i osluškujući do kasne noći razne glasove. Prospavali smo kao obično u brzom tempu, a i nismo zapravo spavali nego više drijemali, jer je noć bila studena. Ja sam se noću neprestano budio i podvijao pod sebe rubove kaputa, da se zaštitim od studeni. Još nije stalo ni pravo svitati, a već je na Lubenovcu bilo bučno, čule su se klepke mula i glasovi ljudi, koji su tovarili bale sijena na mule, žureći se, da još prije sunčane paljevine sanesu tovar niz krš u Primorje.

Kad smo u jutro izmiljeli ispod šatora, stao sam se tresti od studeni kao rogoz na vodi. To je bilo prvi puta, što sam spoznao svu prednost i blagodat šatora, u kojem je bila temperatura barem za 10 stupnjeva C viša nego napolju. A kad je preko glavica obasjalo i prigrijalo sunce, naš šator počeo se pušiti kao dimnjak, jer su se na studenom jutarnjem zraku stvarale pare.

Na Lubenovcu i u njegovoj okolici proboravili smo četiri dana, verući se po svim onim kukovima i kamenjacima i slikajući njegove krasote.

Obišli smo kukove u Jarekovcu, zvane Jarekovačke Grede ili Jarekovačke Klade, nadalje Pavić Kuk, Dujić Kuk i Kukove Snježnice, zvane takodjer Donji Kuci. Dok smo se tako verali, skupljao se dolje po košanicama radoznali svijet, promatrajući u čudu ovu našu pasiju. Naša planinka neprestano je bila salijetana pitanjem »kaki su ono dokonjaci«, t. j. dangube, jer stanari nisu mogli pojmiti, kako se mogu ljudi verati ovako čitave dane po stijenama, kud hodaju samo njihove koze.

Od kukova i kamenjaka trebalo bi svakako pomnije istražiti Snježnicu, na zapadu Lubenovcu, gdje ima više od dvadeset jama sniježnica i mnogo brezđanaka, ili brezdana, čije otvore zovu »zjatlo«. Kako su u Podgorju vrela rijetka, a nema baš svuda ni nakapnica (cisterna), odnose odavle snijeg do polovice listopada.

Jarekovačke Grede nisu drugo nego dio Hajdučkih Kukova, koji su dobili svoje ime po hajducima, koji su se nekada u njima krili. Još danas tamošnji stanari pokazuju jednu gredu, niz koju se posljednji četnik survao u provrelo (ponor). Tom zgodom, kažu, da mu je iz žepa panuo i list, hajdučki znak, koji su ljudi našli i u njemu pročitali njihovo »starinsko« znanje. U listu se spominje i njihov stan, hajdučka pećina, u kojoj ima na tovare zlata i zlatna oružja, ali bi se ovo blago moglo da nadje samo u »granjivanju« sunca. Ljudi su ga dakako pošli tražiti, ali se nisu mogh popeti na strmenitu gredu. Po narodnom pričanju ima takodjer u Bevandovcu velika pećina, u kojoj su hajduci (četnici) stali.

PROČITAJ NASTAVAK NA https://www.hps.hr/hp-arhiva/192805.pdf

Apatišanska duliba

Apatišanska duliba, pogled s Velikog Rajinca

U Apatišanskoj dulibi (u blizini područja Vojni logor)

IZMEĐU APATIŠANA I KOSINJA

---

VELIKI KONJ - KONJSKA DRAGA - BOK

Pogled iz Kosinja na obronke Velebita

Pogled iz zaselka Zamršten (Lipovo Polje) prema Škarinoj kosi (826 m) i padini Tarnog vrha (894 m), desno.

Pogled od Rudinke, preko Kosinjskog polja, na vrhove Velika greda (861 m), desno, i Mačijak (957 m), u sredini

Pogled na Tarni vrh iz Kosinjske doline

Velebitske gorske kose iznad Lipovog polja

BOK

Pogled na Bok iz doline potoka Bakovca

Pogled na Bok iz smjera istoka

Praktično

AKTIVNOSTI

---

Karta biciklističkih staza na sjevernom Velebitu

IZVORI I LITERATURA

---

ALEGRO, Antun; ŠEGOTA, Vedran: Raznolikost travnjaka Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Znanstveno izlaganje. U: Znanstveno-stručni skup "Od istraživanja k dobrom upravljanju Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit". Krasno, Hrvatska, 2017. (PDF)

• Sažetak; Dvije tisuće godina uzgoja stoke i transhumance na planinama istočnog Jadrana, pa tako i na Velebitu, promijenilo je šumski krajolik planina u mozaik različitih otvorenih staništa. Duž primorske padine Velebita dominira listopadna šumska vegetacija s Quercus pubescens, Carpinus orientalis i Ostrya carpinifolia na nižim i Fagus sylvatica na višim nadmorskim visinama. Najviši šumski, vazdazeleni pojas čini klekovina bora krivulja (Pinus mugo). Ovakav raspored pojaseva šumske vegetacije slijede i različiti tipovi travnjaka. Osim nadmorske visine u formiranju travnjačkih tipova, njihove fizionomije i florističkog sastava važnu ulogu imaju i reljef, izloženost vjetru i način održavanja travnjaka (ispaša, košnja, ratarstvo). Tijekom 2009. i 2010. godine duž visinskog gradijenta Sjevernog Velebita napravljeno je ukupno 120 fitocenoloških snimaka. Na nižim visinama razvijeni su suhi kamenjarski pašnjaci sveze Satureion subspicatae. Na višim nadmorskim visinama pod utjecajem bure dominira zajednica Seslerio juncifoliae-Caricetum humilis. Na zaštićenim zaravnima i terasama nalaze se travnjaci sveze Bromion te zapuštene obradive površine. U vršnoj zoni velike površine prekriva zajednica Festucetum bosniacae, dok su travnjaci Nardetum strictae i travnjaci busike (Deschampsia caespitosa) ograničeni na dna padeža. Termofilni travnjaci vršne zone razvijaju se na plitkim tlima, a na njima dominiraju Bromus erectus i Carex humilis. Novoopisana zajednica s dominacijom vrste Patzkea paniculata zauzima JZ ekspozicije vršne zone, a razvija se na dubljim, ispranim tlima. Napuštanje transhumance uslijed promjene životnog stila stanovništva uzrokovalo je dramatične promjene na travnjačkim staništima. Uzduž visinskog gradijenta brzina promjene staništa, tj. prijelaz prema klimazonalnoj, šumskoj vegetaciji, opada. Gubitak bioraznolikosti na Sjevernom Velebitu na razini vrsta, staništa, ali i krajolika više je nego očit.

ALEGRO, Antun; ŠEGOTA, Vedran; PAPP, Beata: Flora mahovina Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Znanstveno izlaganje. U: Znanstveno-stručni skup "Od istraživanja k dobrom upravljanju Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit". Krasno, Hrvatska, 2017. (PDF)

• Sažetak; Botanički odjel Mađarskog prirodoslovnog muzeja, H–1476 Budapest, Pf. 222, Mađarska Flora mahovina je jedan od slabije poznatih aspekata biljne raznolikosti Hrvatske, no Velebit je jedno od područja koje je najbolje istraženo u hrvatskom kontekstu zahvaljujući nekolicini istraživača. Árpád Degen u djelu Flora Velebitica III (1938) vrlo opsežno obrađuje floru mahovina. Štoviše, Degen se nije zaustavio na flori mahovina već je predložio i prvu biogeografiju velebitskih mahovina. No, iako je Degen obuhvatio cijelu planinu u svojim istraživanjima, materijal je sabirao većinom uz tadašnje putove koji su vodili preko planine, tako da je područje današnjeg NP Sjeverni Velebit ostalo gotovo u potpunosti nepokriveno. Drugi važan istraživač mahovina na Velebitu je bio Ivo Horvat. On je u svom radu Građa za briogeografiju Hrvatske (1932) objavio rezultate vlastitih brioloških istraživanja. Iako su njegova istraživanja opsegom znatno manja u odnosu na Degenova, više zalazi u područje sjevernog Velebita. Nova istraživanja mahovina u NP Sjeverni Velebit započinju 2011. godine i traju do danas. U tom razdoblju zabilježeno je ukupno 200-tinjak vrsta, od čega ih je čak 16 novih za floru Hrvatske, šest ih se nalazi u Crvenoj knjizi mahovina Europe, a dodatnih 18 se može smatrati rijetkim u jugoistočnoj Europi. S obzirom na florne elemente dominiraju borealno-montane vrste, sa subarktičko-alpskim vrstama, a tek nakon njih slijede temperatne i temperatno-montane vrste, tako da se može reći da vršni dijelovi Nacionalnog parka Sjeverni Velebit imaju pravu planinsku floru s vrstama sjevernjačke rasprostranjenosti. Na području Alana, koji je kao prijevoj najviše pod utjecajem mora nalaze se i submediteranske vrste u širem smislu (tj. uključujući i submediteransko-oceanske i submediteransko-montane vrste).

BEDEK, Jana; LUKIĆ, Marko; OZIMEC, Roman; JALŽIĆ, Branko; BILANDŽIHA, Helena; PAVLEK, Martina; ŽVORC, Petra; FIŠER, DELIĆ, Teo; SLAPNIK, Rajko; DRAŽINA, Tvrtko;  MICULINIĆ, Kazimir; KOMERIČKI, Ana; BREGOVIĆ; Petra: Podzemna fauna Sjevernog Velebita. Znanstveno izlaganje. U: Znanstveno-stručni skup "Od istraživanja k dobrom upravljanju Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit". Krasno, Hrvatska, 2017. (PDF)

• Sažetak; Podzemna fauna Sjevernog Velebita je relativno neistražena, prvenstveno uslijed nepristupačnosti pojedinih područja, velikog broja dubokih speleoloških objekata te objekata sa snijegom i ledom. Temeljem dostupne literature i zooloških zbirki sastavljen je popis podzemne faune Sjevernog Velebita. Ukupno je utvrđeno 90-ak literaturnih navoda te je analiziran materijal pohranjen u zbirkama sedam institucija. Prikupljeni su podatci o fauni potpuno prilagođenoj špiljskim uvjetima (14 stigobionata i 63 troglobionata) iz 82 objekta. Ovi podatci svrstavaju Sjeverni Velebit među podzemnom faunom najbogatija područja u Hrvatskoj. Brojem troglobionata dominira skupina skokuna (Collembola) s čak 13 vrsta, slijede kornjaši (Coleoptera) s 10 vrsta i lažištipavci (Pseudoscorpiones) s osam vrsta. Vodenim staništima dominiraju rakušci (Amphipoda) s četiri vrste. Većina utvrđenih vrsta su endemi Dinarida, od čega su 20-ak vrsta endemi Sjevernog Velebita. Tri nova roda (redova Araneae, Isopoda i Collembola) i dodatnih 11 novih vrsta s područja NP Sjeverni Velebit čekaju svoj znanstveni opis. Po broju vrsta najbrojnija je Lukina jama – Trojama (23 troglobionata i 13 stigobionata), čemu svakako doprinosi raznolikost staništa, ali i najveći sakupljački napor u odnosu na ostale lokalitete. Podzemnu faunu NP Sjeverni Velebit karakteriziraju visoko specijalizirane i za ovo područje specifične vrste, poput higropetrikolnih kornjaša (Croatodirus casalei, Velebitodromus smidai) i pijavice (Croatobranchus mestrovi), novog roda amfibijskog jednakonožnog raka (Trichoniscinae Gen. nov. sp. nov.) i jedinog letećeg troglobiontnog dvokrilca na svijetu (Troglocladius hajdi). Osim specijalizirane podzemne faune u speleološkim objektima je zabilježeno i pet vrsta šišmiša. U većini istraživanih speleoloških objekata vršena su tek povremena biospeleološka istraživanja, a mnogi objekti su još uvijek neistraženi. Stoga provedena analiza predstavlja preliminarne rezultate koji će se sigurno upotpuniti budućim istraživanjima.

BOČIĆ, Neven; PAHERNIK, Mladen; FAIVRE, Sanja: Geomorfološka obilježja sjevernog Velebita. Pregledni članak. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 46 No. 1, 2019. str. 5-36 (2019.) (PDF)

• Sažetak; U članku se prikazuju geomorfološka obilježja područja sjevernog Velebita s posebnim naglaskom na Nacionalni park Sjeverni Velebit. Temeljne morfometrijske i morfogenetske analize nekad rađene analogno, načinjene su korištenjem digitalnih tehnologija te nadopunjene novim analizama i terenskim radom. Od općih morfometrijskih metoda korištene su hipsometrija, analiza nagiba padina, analiza vertikalne raščlanjenosti te ekspozicije padina. Morfogenetska analiza temelji se na specifičnim morfometrijskim te terenskim istraživanjima. U okviru morfogeneze analiziran je morfostrukturni reljef, a od egzogenih utjecaja najveća je pažnja posvećena krškim, glaciokrškim i fluviokrškim reljefnim oblicima. Analiza krškog reljefa na području Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, jednog od temeljnog fenomena Parka, pokazala je da je više od polovice njegove površine (50,6 %) predstavljeno krškim depresijama (ponikve i uvale), što govori o izuzetno jakoj i dugotrajnoj denudaciji. Uz krške procese, pojačanoj denudaciji značajno su pridonijeli glacijalni procesi koji su u vrijeme posljednjeg glacijalnog maksimuma znatno preoblikovali krške reljefne oblike i generalno utjecali na geomorfološku evoluciju Sjevernog Velebita. Oledba Sjevernog Velebita, osim na krške reljefne oblike, utjecala je povremeno na intenziviranje fluvijalnih te postojanje limničkih procesa, stoga je poznavanje geomorfoloških obilježja Sjevernog Velebita i Nacionalnog parka Sjeverni Velebit od iznimnog značenja, kako za očuvanje georaznolikosti, tako i za njegovu daljnju turističku valorizaciju i promociju.

BOGNAR, A., FAIVRE, S., PAVELIĆ, J.: Glacijacija Sjevernog Velebita. Senjski zbornik 18 (1991), 181-196 (PDF)

• Sažetak. Prvi put su utvrđeni tragovi pleistocenske oledbe područja Sjevernog Velebita. Oni se odnose i na egzaracijske morfološke oblike i na odgovarajuće korelativne sedimente i morenske oblike.

BOBOVIĆ, Mile: Crkva u velebitskom Podgorju u prošlosti i sadašnjosti. Senjski zbornik 45, br. 1 (2018): 5-254. (PDF)

• Sažetak. Autor u prvome dijelu daje pregled vjerskih i crkvenih zbivanja tijekom povijesti u onom dijelu Podgorja koje danas pripada Gospićko-senjskoj biskupiji, tj. od Sv. Jurja do uključivo Lukovog Šugarja. Tijekom povijesti područje je pripadalo raznim biskupijama. Danas je navedeni prostor u Gospićko-senjskoj biskupiji. Osim Baških Oštarija, sve druge župe pripadaju danas Senjskom dekanatu. Područje je nekoliko puta raseljavano i nakon dulje vremena naseljavano. Sada je nastalo vrijeme nagle depopulacije kraja. U drugome dijelu govori o svakoj pojedinoj župi na tom prostoru. To su: Sv. Juraj, Lukovo Otočko, Starigrad, Jablanac, Prizna, Cesarica, Baške Oštarije, Karlobag i Lukovo Šugarje. Te župe i danas postoje, a u srednjem vijeku podatke o postojanju župa imamo za Starigrad, Jablanac, Cesaricu i Karlobag. U svakoj župi prikazane su sve crkve, župni stan, groblje i kronološki popis upravitelja župe. Bilo je u srednjem vijeku i nekoliko samostana ili redovničkih zajednica. U Sv. Jurju su bili benediktinci, u Stinici vjerojatno franjevci konventualci, u Karlobagu vjerojatno jedna ženska redovnička zajednica i franjevci trećoredci. Od razdoblja novoga vijeka na ovomu prostoru djeluju samo kapucini, i to u Karlobagu. Takav povijesni razvoj utjecao je i na život Crkve u Podgorju.

BREGOVIĆ, Petra; ROŽMAN, Tin; BEDEK, Jana; DRAŽINA, Tvrtko; JALŽIĆ, Branko; KOMERIČKI, Ana; LUKIĆ, Marko;
KREMER, Dario: Od sjemenke do ploda. Javna ustanova Nacionalni park Sjeverni Velebit. Krasno, 2015. (informativni PDF)

• Opis. Knjiga Od sjemenke do ploda – Vodič kroz svijet drveća i grmlja Nacionalnog parka "Sjeverni Velebit" predstavlja popularno–stručni vodič kroz floru drvenastih biljnih vrsta koje rastu na području Nacionalnog parka "Sjeverni Velebit". Svrha vodiča je da omogući čitatelju da na najlakši i najbrži način prepozna drvenaste vrste prilikom razgledavanja Nacionalnog parka. Vodič je napisan tako da se njime mogu služiti dobri poznavatelji biljnoga svijeta, ali i oni koji se s drvenastim biljkama tek usputno susreću. Opisi vrsta napravljeni su detaljno, uz korištenje stručnih izraza i namijenjeni su ponajprije onima kojima je bliska stručna botanička terminologija. Oni manje stručni trebali bi u Vodiču predstavljene vrste prepoznati na temelju brojnih fotografija u boji kojima je popraćen opis svake vrste. Vodič se sastoji od dva dijela. Uvodni dio, koji sadrži osnovne podatke o Nacionalnom Parku i njegove glavne prirodne značajke, napisala je Irena Krušić Tomaić, dipl. ing. šumarstva, zaposlena u Javnoj ustanovi "Nacionalni park Sjeverni Velebit" na radnom mjestu stručne savjetnice – šumarice. Drugi dio vodiča, čiji je autor dr. sc. Dario Kremer, voditelj Farmaceutskog botaničkog vrta ˝Fran Kušan˝ Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sadržava stručne opise 119 različitih drvenastih biljaka.

FAIVRE, Sanja: Analiza gustoće ponikava na sjevernom Velebitu i Senjskom bilu. Izvorni znanstveni članak. Senjski zbornik: prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 19 No. 1, 1992. str. 13-24 (PDF)

• Sažetak; Prikazana je analiza gustoće ponikava na Sjevernom Velebitu i Senjskom bilu. Zabilježeno je 18.059 ponikava na 947 km2.

GLAVAŠ, Vedrana; STEPIŠNIK, Uroš: Splošne geografske in zgodovinske značilnosti Severnega Velebita. Znanstvena založba Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani. Ljubljana, 2018., str. 11-20. (PDF)
GLAVAŠ, Vedrana: The legends of rock: stories landscape and boundaries in the Central Velebit Mountain. U: Landscape in Southeastern Europe, Mirošević, L. (ur.), LIT VERLAG GmbH & Co. KG. Wien, 2018. (PDF)
GRUPA AUTORA; STEPIŠNIK, Uroš (urednik): ​Dinarski kras: Severni Velebit. Zbirka: GeograFF. Znanstvena založba Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani. Ljubljana, 2019. (PDF, cijela monografija).

• Sažetak; Pričujoča monografija je rezultat dolgoletnih raziskav Oddelka za arheologijo Univerze v Zadru in Oddelka za geografijo Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani. Obravnava kulturno, geomorfološko, glaciološko, naravovarstveno in vegetacijsko problematiko Severnega Velebita; Sadržaj:
  • Uvodnik; Uroš Stepišnik (PDF)​
  • Splošne geografske in zgodovinske značilnosti Severnega Velebita; Vedrana Glavaš, Uroš Stepišnik (PDF)
  • Geomorfološke značilnosti Severnega Velebita; Uroš Stepišnik, Borut Stojilković, Gal Hočevar (PDF)
  • Poledenitev Severnega Velebita; Manja Žebre, Uroš Stepišnik (PDF)
  • Kulturna krajina Severnega Velebita; Vedrana Glavaš (PDF)
  • Narodni park Severni Velebit; Borut Stojilković, Aleksandra Trenchovska, Živa Novljan (PDF)
  • Geodiverziteta Narodnega parka Severni Velebit; Aleksandra Trenchovska, Borut Stojilković (PDF)
  • Spremembe gozdnih in travniških površin v Narodnem parku Severni Velebit; Aleš Grlj, Živa Novljan (PDF)

HRVATSKI PLANINARSKI SAVEZ: U jami Nedam dosegnute nove dubine. Hrvatski planinarski savez, 20.06.2022. (HTML)
PAAR, Dalibor; MANCE, Diana; STROJ, Andrej; PAVIĆ, Mirja: Northern Velebit (Croatia) karst hydrological system: results of a preliminary 2H and 18O stable isotope study. Geologia Croatica, 2019 - 72/3, str. 205–213. (PDF)

• Sažetak. Researching the hydrogeological properties of karst systems is very challenging due to their extreme heterogeneity. A grey-box approach in karst research combines the results from classical hydrogeological methods with direct observations within the karstic underground, i.e. in the caves. Isotope research has become a widely used method in the investigation of karst systems. The results presented are of a preliminary 2H and 18O stable isotope study of the Northern Velebit karst system (Croatia) employing the grey-box approach. Groundwater samples were collected during two summer expeditions in deep caves within the karst massif. Monthly precipitation samples were also collected (at three locations between approx. 900 m and 1600 m altitude), as well as water samples at some of the most significant springs, i.e. discharge outlets of the system. For a single expedition, the stable isotope composition is almost constant, i.e. the stable isotope measurements are within the measurement error across the complete cave profile. Similar characteristics across different caves during the same year were also noted. Samples of water from the springs were taken during base-flow conditions and they have similar isotopic contents to the cave water. The results obtained indicate that homogenization of the water already occurs within the subsurface epikarst zone above the sampling locations in the caves, but a future extended sampling campaign during variable hydrologic conditions is needed to confirm this. The final research goal is to establish a conceptual grey-box model for the functioning of this complex hydrogeological system.

STEPIŠNIK, Uroš: Krasno polje on Velebit Mountain: morphographic and morphogenetic characteristic. Hrvatski geografski glasnik 77 (2), 85-99. 2015. (PDF)

• Sažetak; Krasno polje tipično je krško polje u Dinarskom gorju. Smješteno je na planini Velebit. U istraživanju smo primijenili morfografske, morfostrukturne i morfometrijske analize polja kako bismo prikazali njegove morfogenetske karakteristike. Polje je u potpunosti ispunjeno šljunkom, a površinskih tokova nema. Padine iznad polja uvelike su izmijenjene glacijalnim procesima tijekom hladnijeg razdoblja pleistocena, zbog čega je proglacijalna lepeza ispunila kršku depresiju i stvorila pijedmontski tip polja. Glacijalni dokazi sugeriraju postojanje dviju odvojenih faza intenzivne proglacijalne akumulacije polja.

ŠUĆUROVIĆ, Nadja: Podzemni krški ekosustavi u nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Završni rad. Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet. Zagreb, 2016. (PDF)

• Sažetak; Krška geomorfologija jedinstven je i sastavni dio dinarskog krša u Hrvatskoj. Uz mnogobrojne lokalitete svojom ljepotom i posebnošću ističe se prostor Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. U radu će se analizirati podzemni ekološki sustavi u nacionalnom parku. Sva israživanja koje su provođena u podzemlju Nacionalnog parka Sjeverni Velebit su u nekim elementima nepotpuna. Postoji mnoštvo zabilježenih lokacija u jamama gdje je naglašeno da se treba istražiti prilikom sljedeće ekspedicije. Jaka strujanja zraka, šum vode koji se gubi, sama voda koja se probija kroz hodnike ukazuje da podzemlje visoko kompleksna neistražena cjelina koja svojim uvjetima kao što su mjesta vječnog leda i snijega, jakih slapova, opasnosti od urušavanja, sifona, otežava speleolozima ionako već iznimno zahtjevan posao. Vertikale i horizontale će se otkrivati i dalje, a u geološkoj budućnosti bit će ih i više. Velebitske stijene su prije 23 milijuna godina počele sa naglim izdizanjem i razdobljem najjačih tektonskih pokreta. Pritisak Afrike na Europu traje a trajat će i u budućnosti.

TRENCHOVSKA A., STOJILKOVIĆ B.: Kartiranje i evaluacija georaznolikosti u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Znanstveno izlaganje. U: Znanstveno-stručni skup "Od istraživanja k dobrom upravljanju Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit". Krasno, Hrvatska, 2017. (PDF)

• Sažetak; Zbog ponovnog interesa za očuvanjem i evaluacijom abiotičkih elemenata prirode tijekom posljednja dva desetljeća, uveden je koncept georaznolikosti. Pojam georaznolikost obuhvaća prirodnu raznolikost geoloških (stijene, minerali, fosili), geomorfoloških (reljefni oblici i procesi) i pedoloških pojava. Do sada su predstavljene različite metode evaluacije georaznolikosti koje se uglavnom temelje na subjektivnim kriterijima i deskriptivnoj interpretaciji rezultata. U ovom istraživanju predstavljamo kartiranje, evaluaciju i interpretaciju georaznolikosti u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit na temelju cjelovite kvantitativne metode (Stepišnik, Trenchovska, 2017) i geografskog informacijskog sustava. Ciljevi istraživanja su bili evaluacija georaznolikosti, izračunavanje indeksa georaznolikosti te definiranje vrućih točaka georaznolikosti unutar Parka. U te svrhe korišteni su digitalna morfografska karta geomorfoloških i hidroloških elemenata, karta razgleda i karta indeksa terenske rasčlanjenosti. Na temelju prostornih i statističkih analiza definiran je indeks georaznolikosti kojeg smo klasificirali u tri klase: niski, srednji i visoki. Područja visokog indeksa georaznolikosti vruće su točke georaznolikosti. One obuhvaćaju 8% površine Nacionalnog parka Sjeverni Velebita.

VARIĆAK-KERANOVIĆ, Boško: Pisani kamen: najstariji vodnogospodarski zapis. U: Identitet Like – korijeni i razvitak, Holjevac, Ž. (ur.), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb, 2007.god. (PDF)
VELIĆ, Ivo.; VELIĆ, Josipa: Od morskih plićaka do planine, Geološki vodič kroz nacionalni park Sjeverni Velebit. Javna Ustanova Nacionalni park "Sjeverni Velebit". Krasno, 2009. (informativni PDF)

• Opis. Geološki vodič "Od morskih plićaka do planine" sadrži osam poglavlja u kojima se, pored pregleda svih dosadašnjih geoloških istraživanja koja su se odvijala na području Parka, na izuzetno zanimljiv način, znanstveno-popularnim stilom, daje prikaz geoloških značajki Nacionalnog parka, geološke povijesti cijelog Velebita te geološke opise sedam odabranih staza u Parku.Vodič sadrži 85 fotografija (od kojih je 25 fotografija mikrofosila), dvije geološke karte - geološku kartu M 1:50 000 za područje Parka i preglednu geološku kartu cijelog Velebita, geološku tablicu vremena, tri geološka profila, dva geološka stupa, skice kretanja Velebita od karbona do danas, slike rasporeda kopna i mora itd. U javnosti je slabo poznato da je Velebit kao i sve dinarske planine građen od stijena koje su nastale u plitkom moru, stoga autori na jednostavan i zanimljiv način daju objašnjenje kako je od naslaga taloženih u morskim plićacima nastala planina Velebit. Vodič je također važan i za shvaćanje nastanka svih planina dinarskog spleta. Osobita vrijednost ovog vodiča je i u tome što se radi o prvoj publikaciji s područja geologije u Republici Hrvatskoj koja je pisana na takav način.​

​Kreće izgradnja 30 milijuna kuna vrijednog posjetiteljskog centra Krasno u NP Sjeverni Velebit. ​LikaOnline, 8.10.2015.

Brošure i letci NP "Sjeverni Velebit"
 
Nacionalni park Sjeverni Velebit Preuzmi
Velebitski botanički vrt Preuzmi
Simbol opstanka (Šterne) Preuzmi
Premužićeva staza Preuzmi
Jame Preuzmi
Kuca Velebita – plakati Preuzmi
​Krasno u srcu Velebita – letak Preuzmi
Kuća Velebita - Projekt Centar za posjetitelje Krasno – letak Preuzmi
Kuća Velebita - Projekt Centar za posjetitelje Krasno – brošura Preuzmi
Zagonetna fauna dubokih jama Nacionalnog parka Sjeverni Velebit – brošura Preuzmi
Trag Čovjeka u planini – brošura Preuzmi
Ekološka mreža NATURA 2000 u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit – brošura Preuzmi
Velebitski botanički vrt Preuzmi
Premužićeva staza Preuzmi
Meteorološka postaja Zavižan Preuzmi
Šetnja duga 237 milijuna godina - Zapisi u kamenu (Geologija) Preuzmi
Tajne velebitskog podzemlja – Jame Sjevernog Velebita Preuzmi
Vremenske ćudi Zavižana Preuzmi
Karta biciklističkih staza Preuzmi
Parkovi Hrvatske Preuzmi

Dinarski kras: Severni Velebit Avtor: Uroš Stepišnik Leto izida: 2019 Zbirka: GeograFF

Izgubljeni na Velebitu
Autor: Šime Balen ; [ilustracije Ratko Janjić ; fotografije Željko Poljak]

Tehnički podaci: Zagreb. Školska knjiga, 1980. - 107 str. : ilustr. ; 25 cm. - (Biblioteka Modra lasta)
Opis. U ovoj priči pisac nas vodi u izniman i neobičan predio Velebita, u njegov sjeverni pojas koji se prostire od Zavižana do Alana. I mladog i starijeg čitatelja pisac na svakom koraku nenametljivo upozorava na sve – posebnosti staze, njezin postanak, pojedine krajobraze, na bilje, životinje i ljude koji s obje strane ove iskonske i nedirnute planine nastanjuju njezine obronke i podnožja. Tako čitatelj produbljuje svoje znanje o rijetkim biljkama i o tome kakve se sve životinje tu mogu sresti, a uz to izravno dolazi u dodir s tamošnjim svijetom.

GRASSELLI VUKUŠIĆ, marija: Osebujni književni vodič kroz Velebit (Šime Balen: Izgubljeni na Velebitu, Školska knjiga — Zagreb 1980). Senjski zbornik 9, br. 1 (1982): 478-479. (PDF)

• Opis. Prikaz knjige Šime Balena, "Izgubljeni u Velebitu", Školska knjiga, Zagreb, 1980. 

BROŠURE ZA DJECU
Nacionalni park Sjeverni Velebit

---

KNJIGE - PRIKAZ

Velebitski botanički vrt oaza na 1500 m

Nakladnik je Javna ustanova Nacionalni park “Sjeverni Velebit”, a tisak je obavio mtg topograf d.o.o. u Velikoj Gorici. Vodič je uvezan spiralno, a obuhvaća 364 stranice. Napisan je na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku, što mu daje međunarodno značenje. Autori su Vlatko Skorup , dipl. ing. šum., dr. sc. Sanja Kovačić , dr. sc. Dario Kremer, dipl. ing. šum. i Darko Mihelj, dipl. ing. biologije.

Po sadržaju, uz Uvodnu riječ gradivo je raspodijeljeno na poglavlja:

• O Velebitskom botaničkom vrtu
• Vodič kroz biljne vrste (glavni dio)
• Tumač botaničkih pojmova
• Literatura
• Kazalo botaničkih naziva

U poglavlju o Velebitskom botaničkom vrtu V. Skorup navodi povijesne činjenice o proglašenju Velebita svjetskim rezervatom biosfere i njegovih dijelova Nacionalnim parkovima. Ističe bogatstvo flore i endema, te niz drugih činjenica. Zatim obrazlaže osnutak botaničkog vrta i rad u njemu tijekom 40 godina. Ukratko objašnjava prirodnoznanstvene značajke vrta i rezervata, geološku podlogu, tlo, klimu i biljni svijet, te zanimanje posjetitelja, stručnjaka i znanstvenika za ovaj dio Velebita. Tekst je obogaćen prekrasnim slikama. Tekstovi na stranim jezicima popraćeni su nizom drugačijih slika nego šo su one na hrvatskom jeziku. Sveukupno ovdje nailazimo na približno 60 slika. U glavnom poglavlju Vodič kroz biljne vrste autori najprije daju upute kako se njime služiti, zatim tumače kratice (status zaštite u RH i ugroženosti, te piktograme – svojstva, životni oblik, tip staništa i vrijeme cvatnje). Poslije toga, slikovno i nazivima upućuju na karakteristike lišća i cvjetova, iza čega slijedi opis pojedinih biljnih vrsta. Biljne su vrste raspoređene abecednim redom latinskih naziva. Na lijevoj stranici je latinski naziv vrste i oznaka zaštićenosti. Ispod toga je navedena porodica i statusni piktogram, pa slika, a ponegdje i mala slika česte srodne vrste istoga roda. Zatim slijedi hrvatski naziv i kratak opis glavnih značajki vrste. Na desnoj stranici su isti opisi na stranim jezicima. U Vodiču je od petstotinjak biljaka koliko ih ima u Velebitskom botaničkom vrtu, opisano 120 vrsta. Uz njih je fotografijama prikazano još oko 50 vrsta. Autori su obuhvatili one biljke koje su u vrtu brojne, karakteristične ili se mogu vidjeti tijekom glavne sezone posjećivanja. Sve opisane biljke spadaju u 45 porodica i 109 rodova. U popisu porodica na kraju knjige izostavljene su porodice Fabaceae, čijih je 7 predstavnika razvrstano u 5 rodova i porodica Globulariaceae s jednom vrstom. Najzastupljenije porodice su Apiaceae s 15 rodova i 22 vrste, Ranunculaceae s 9 rodova i 12 vrsta. Lamiaceae s 8 rodova i 13 vrsta i Rosaceae sa 7 rodova i 11 vrsta. Velebitski botanički vrt je omiljeno središte posjetitelja NP “Sjeverni Velebit”. Mnogima je jedina mogućnost bila da iz etikete postavljene uz biljku saznaju njen naziv. Ovaj Vodič posjetiteljima nudi saznanja o Velebitskom botaničkom vrtu, NP i Velebitu općenito. Kroz opise i slikovne prikaze lako je upoznati bogati svijet biljaka u samom vrtu. U cjelini Vodič je umnogome od velike koristi za posjetitelje tijekom boravka u vrtu, ali i priručnik za poznavanje njegove flore u drugim situacijama. Tekstovi na stranim jezicima strancima nude iste mogućnosti. Vodič, VELEBITSKI BOTANIČKI VRT je novost u našoj prirodoslovnoj literaturi i našoj struci. On je od koristi stručnjacima i ljubiteljima prirode, a pogotovo velebitske flore.
AUTOR PRIKAZA  prof. dr. sc. Milan Glavaš
IZVOR  Šumarski list, br. 9–10, CXXXII (2008) (PDF)

VELEBITSKI BOTANIČKI VRT
Autori: Vlatko Skorup, Sanja Kovačić, Dario Kremer, Darko Mihelj
Krasno, 2008.