SREDIŠNJI POJAS > PLANINE LIKE > VELEBIT > Sjeverni Velebit > Gorski blok vršnog dijela Sjevernog Velebita > Hajdučki kukovi
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Golubić, 1650 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.7675, 15.0165
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Golubić, 1650 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.7675, 15.0165
|
UvodHajdučki kukovi su izrazito okršen (karstificiran) dio sjevernog. Od Rožanskih kukova odvojen je prijevojem Lubenovačka vrata.
Zbog bogatstva morfoloških oblika i jedinstvene flore proglašen strogim rezervatom prirode. Najistaknutiji kukovi u ovoj skupini su: Golubić (1650 m), Begovački kuk (1407 m), Jarekovački kuk (1328 m), Pavića kuk (1392 m) i Duića kuk (1460 m). Kukovi u sebi skrivaju fascinantne speleološke objekte, od kojih je svakako najpoznatija Lukina jama otkrivena 1992. godine, a u kojoj je 1994. godine pronađena dotad nepoznata životinja iz reda pijavica. ImeHajdučki kukovi su dobili svoje ime po hajducima, koji su se nekada u njima krili. Narod je Hajdučke kukove nekada nazivao Lomskim kukovima, prema uvali Lom.
|
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI: |
ZEMLJOPIS
Raščlanjivanjem na jedinice nižeg reda, na sjevernom Velebitu se mogu odrediti slijedeće gorske skupine (morfostrukture):
1. Gorski blok Jezera – Bok 2. Gorski blok Begovača 3. Gorski blok vršnog dijela sjevernog Velebita 4. Primorska padina sjevernog Velebita Unutar Gorskog bloka vršnog dijela sjevernog Velebita (3) izdvajaju se slijedeće cjeline: 3.1. Zavižanska skupina (Zavižan-Bok) 3.2. Rožanski kukovi 3.3. Hajdučki kukovi s Lubenovcem 3.4. Kozjak - Golići 3.5. Brisničke strane - Seravski vrh - Rožano - Alan |
O visini najviših vrhova Hajdučkih kukova postoje različiti podaci; Vojna topografska karta: Golubić 1650 m Dnevnik Hrvatske planinarske obilaznice (1. izdanje, 2000.): Golubić 1650 m, Kuk 1649 m Wikipedija (peritupljeno 26.7.2024.): Golubić 1658 m Web-stranica Planinrenje.hr: Golubić 1650 m, Kuk 1649 m. Zaključak je da je na hrvatskoj Wikipediji navedena pogrešna visina vrha Golubić. |
PRIRODA
Nacionalni park Sjeverni Velebit - Biljni svijet
Autor: NP Sjeverni Velebit Datum objave: 27.2.2014. Opis. Zbog posebnog položaja Velebita, na njega utječu različite klime i geografska područja, što se ogleda u flori ili biljnom svijetu koji ga obrasta. Tako na Velebitu žive biljke iz primorskog, kontinentalnog i planinskog biljnog svijeta. Do sada je na području Parka zabilježeno više od 950 biljnih vrsta i podvrsta. Because of its special position, Velebit is influenced by a variety of climates and geographical areas, as reflected in the flora or the plant life covering the mountain. Velebit hosts plants characteristic of coastal, inland and mountain habitats. So far over 950 species and subspecies have been recorded in the Park. |
Zaštita prirode i ekologija
Hajdučki i Rožanski kukovi proglašeni su strogim rezervatom prirode još 1969. godine (u Hrvatskoj su u toj najvišoj kategoriji zaštite još Bijele i Samarske stijene u Velikoj Kapeli).
Strogi rezervat je područje u kojem je priroda neizmijenjena ili neznatno izmijenjena ljudskom djelatnošću. Zabranjena je svaka djelatnost i obavljanje bilo kakvih radova koji bi mogli narušiti slobodnu evoluciju prirode. Dana 7.7.2017. godine Hajdučki i Rožanski kukovi su, uz Nacionalni park Sjeverni Velebit i Nacionalni park Paklenica, upisani na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi kao dio zajedničke svjetske baštine 13 zemalja pod nazivom "Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe". Riječ je o 1289 hektara bukove šume koja je u Nacionalnom parku Sjevernom Velebitu u Strogom rezervatu "Hajdučki i Rožanski kukovi". Iznimnost predloženih iskonskih bukovih šuma u nacionalnim parkovima Sjevernom Velebitu i Paklenici temelji se na njihovoj izvornosti, geografskom položaju, starosti i veličini.
Površina rezervata je 1220 ha, unutar sjevernog dijela Nacionalnog parka Sjeverni Velebit koji pokriva 11.100 ha. Klima se odlikuje niskim temperaturama, temperaturnim inverzijama, visokim padavinama, dubokim snježnim pokrivačem, kratkim razdobljem vegetacije i snažnim vjetrovima (bura). Rezervat obuhvaća izdvojene skupine kukova i razdrtih, stjenovitih vrhova, međusobno odvojenih dubokim ponikvama i provalijama. Izgrađuju ih mlade paleogenske naslage sastavljene gotovo samo od vapnenačkih breca. Zbog trošenja i pucanja uvjetovanoga djelomično tektonskim, djelomično atmosferskim činiocima, te su naslage poprimile specifičan reljef izrazitog krša, tvoreći jedno od najneprohodnijih područja Velebita. Obilježavaju ih orijaške gromade bijelih vapnenačkih vrhova, među kojima se nalaze neke od najdubljih velebitskih jama. |
National Park Northern Velebit - My Beautiful Croatia (MUSIC + FX)
Autor: ADRIA TON production Datum bojave: 31.5.2023. Opis. relaxation & meditation film „My Beautiful Croatia - National park Northern Velebit“ Autori: Paula i Đelo Jusić Glazba: Đelo Jusić Proizvodnja: ADRIA TON production Godina: 2013 „My Beautiful Croatia“ ili skraćeno MBC je autorski projekt koji se bavi isključivo promicanjem hrvatskih ljepota. Ovaj jedinstveni turistički projekt, na inovativan način objedinjuje prezentaciju i promidžbu Hrvatske, svih njenih područja, kroz prirodne ljepote, kulturne znamenitosti i svega onoga što je čini toliko posebnom, lijepom i raznolikom, gdje svaki potencijalni posjetitelj i turist može naći idealno mjesto za sebe. Cijeli program je baziran na prirodnim šumovima i ambijentalnoj glazbi bez naracije, te samim tim ni u jednom segmentu ne postoji jezična barijera, što je bitna činjenica ako govorimo o strancima, turistima i potencijalnim posjetiteljima. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
Priče iz planine
Vrhovi Balkana: Sjeverni Velebit
Datum objave: 1.10.2020. Proizvodnja: Al Jazeera Balkans Opis: Sjeverni Velebit je dio ukupnog velebitskog masiva, smatra se njegovim najljepšim dijelom.Posebno fascinatni su Hajdučki i Rožanski kukovi, kraški fenomen koji je unutar Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Ovim dijelom Velebita prolazi i znamenita Premužićeva staza koja se proteže od Zavižana do Baških Oštarija u dužini od 57 kilometara. Staza je građena od 1930. do 1933. prema zamisli i pod vodstvom šumarskog inženjera Ante Premužića.Kroz Sjeverni Velebit upravo Premužićevom stazom vodi nas pisac Edo Popović koji se u ovu planinu zaljubio na prvi pogled. U ovoj epizodi planinarimo i sa slijepim planinarom Željkom Brdalom, čija priča fascinira individulanim herojstvom i iskrenošću. Istražujemo i koliko risova nastanjuje Sjeverni Velebit,a vidjet ćemo i tajne snimke njihovog kretanja. |
1 OD LUBENOVCA PREMA KUKOVIMA
Veliki Lubenovac
Veliki Lubenovac je krška udolina smještena na samom rubu Strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi. Nekoć su na Lubenovcu u ljetnim mjesecima obitavali ljudi, zajedno sa svojom stokom, a danas se tamo nalaze ostaci pedesetak ljetnih stanova, suhozida i šterni. Na Lubenovcu je ostala sačuvana i lokva, Lubenovačka ruja, koja je u prošlosti služila za napajanje stoke (ovaca, koza, krava i konja).
IZVOR NACIONALNI PARK "SJEVERNI VELEBIT" |
Mali Lubenovac
Jurekovac
Dr Miroslav Hirtz zapisao je o Jurekovcu, odn. Jarekovcu kako je zvao (članak: Od Apatišana do Lubenovca. Hrvatski planinar, 1928, br. 5-6, str. 114): Na Lubenovcu i u njegovoj okolici proboravili smo četiri dana, verući se po svim onim kukovima i kamenjacima i slikajući njegove krasote. Obišli smo kukove u Jarekovcu, zvane Jarekovačke Grede ili Jarekovačke Klade, nadalje Pavić Kuk, Dujić Kuk i Kukove Snježnice, zvane takodjer Donji Kuci. Dok smo se tako verali, skupljao se dolje po košanicama radoznali svijet, promatrajući u čudu ovu našu pasiju. Naša planinka neprestano je bila salijetana pitanjem »kaki su ono dokonjaci«, t. j. dangube, jer stanari nisu mogli pojmiti, kako se mogu ljudi verati ovako čitave dane po stijenama, kud hodaju samo njihove koze. ... Jarekovačke Grede nisu drugo nego dio Hajdučkih Kukova, koji su dobili svoje ime po hajducima, koji su se nekada u njima krili. Još danas tamošnji stanari pokazuju jednu gredu, niz koju se posljednji četnik survao u provrelo (ponor). Tom zgodom, kažu, da mu je iz žepa panuo i list, hajdučki znak, koji su ljudi našli i u njemu pročitali njihovo »starinsko« znanje. U listu se spominje i njihov stan, hajdučka pećina, u kojoj ima na tovare zlata i zlatna oružja, ali bi se ovo blago moglo da nadje samo u »granjivanju« sunca. Ljudi su ga dakako pošli tražiti, ali se nisu mogh popeti na strmenitu gredu. Po narodnom pričanju ima takodjer u Bevandovcu velika pećina, u kojoj su hajduci (četnici) stali. |
Dulibice
Lubenovačka vrata
Lukina jama
Biospeleološko bogatstvo Lukine jame
Jamski sustav Lukine jame trenutno (stanje 2023. godina) je dubok 1.431 metar i dugačak 3.741 metar, ima dva ulaza Trojama i Lukina jama, koji se otvaraju na 1.475 odnosno 1.440 metara nadmorske visine, a nalazi se u strogom rezervatu prirode Hajdučki kukovi u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Lukina jama bila je predmet biospeleoloških, geoloških, hidrogeoloških, meteoroloških i fizikalnih istraživanja, što je rezultiralo brojnim publikacijama, a važna je i s povijesnog gledišta jer je njezino otkriće označilo početak intenzivnih speleoloških istraživanja Velebita, koja su u narednim desetljećima rezultirala otkrićem brojnih impresivnih špilja. Logistički zahtjevnim istraživanjima ovoga sustava otkriveno je 45 vrsta faune, od kojih su većina endemi planine Velebit, dok su tri vrste endemi samog špiljskog sustava Lukina jama – Trojama. Unutar sustava bogatstvo vrsta doseže vrhunac u najdubljoj trećini špilje, najvjerojatnije odražava surove ekološke uvjete u gornjim dijelovima, uključujući led, hladne vjetrove i povremene vodopade. Blaži i stabilniji dublji dijelovi špilje sadrže bogatu zajednicu podzemnih vrsta, čiji je dio povezan s dva vrlo različita vodena staništa. Većina je vrsta pronađena u dubljim dijelovima sustava, što se može pripisati specifičnoj morfologiji špilje i njezinim ekološkim karakteristikama, a to tek treba dodatno ispitati u drugim dubokim špiljskim sustavima. IZVOR Dorotea Prpić: Lukina jama u "visokom društvu". Rad o fauni ličke jame izašao u prestižnom časopisu. Novi list, 12.10.2023.
Otapanje leda
Međunarodna speleološka ekspedicija koja je 2022. godine istraživala 15 jama na Velebitu, uočila je ubrzano otapanje leda u podzemlju, što je povezala s "klimatskim uvjetima" na Velebitu u dvije godine koje su prethodile. Tako je ustanovljeno da se u Lukinoj jami, koja je zadnjih 22 godina bila potpuno zatvorena ledom na dubini oko 70 metara, zbog topljenja leda otvorio prolaz u dublje dijelove. Uočeno je da se taj led, čiju starost procjenjuju na oko pola milenija, a na nekoliko lokacija i znano starije, otapa i u drugim jamama. PROČITAJ VIŠE
LUKIĆ, Marko; FIŠER, Cene; DELIĆ, Teo; BILANDŽIJA, Helena; PAVLEK, Martina; KOMERIČKI, Ana; DRAŽINA, Tvrtko; JALŽIĆ, Branko; OZIMEC, Roman; SLAPNIK, Rajko, i dr.: Subterranean Fauna of the Lukina Jama–Trojama Cave System in Croatia: The Deepest Cave in the Dinaric Karst. Diversity 15, no. 6: 726 (2023) (PDF)
|
Lukina jama
Špiljski sustav Lukina jama – Trojama. Prikaz geografskog položaja i 3D presjek špilje. U potonjem je naznačeno područje sakupljenih školjaka (1) i mjesto sakupljanja živog primjerka Zospeum tholussum (2). 3D presjek objavio je D. Bakšić i dr. (2010.), Hrvatski speleološki server, http://www.speleologija.hr/lukinajama. Fotografije snimio J. Bedek. Potraga za dnom
Postavila: Aida Barišić Datum objave: 16.3.2016. Opis. Ronjenje u Lukinoj - Zoran Stipetić i Teo Barišić Špiljski uron na dnu Lukine jame na dubini od 1349 m (računajući od nižeg ulaza) predstavlja svojevrstan oblik svjetskog rekorda (tada je ovo bio uron započet na najvećoj dubini u jami na svijetu) koji su postavili hrvatski speleo ronioci Zoran Stipetić - Patak i Teo Barišić. Računajući uron, dubina Lukine jame je -1392 m. http://speleologija.eu/lukinajama/ |
Jama Nedam
Međunarodna speleološka ekspedicija je 2022. godine istraživala jamu Nedam, u kojoj je u prvom dijelu ekspedicije u lipnju 2022., dosegnuta dubina 1335 metara, čime je nakon Jamskog sustava Lukina jama, duboka 1431 metar, postala druga jama po dubini u Hrvatskoj i dinarskom kršu uopće.
PROČITAJ VIŠE
GRANDIĆ, Marina; KUKULJAN, Lovel: Jama Nedam - nova hrvatska tisućica. Subterranea Croatica 18, br. 1 (2020): 2-18. (PDF)
|
Mali lom
Gornja duliba
BEGOVAČKI KUK
Meltovo guvno
Perin grobak
Opaljena Begovača
Lomska duliba
IZ STARIH ČLANAKA
Od Apatišana do Lubenovca.
Autor: Dr. Miroslav Hirtz, Zagreb Hrvatski planinar, 1928, br. 5-6, str. 114 (PDF) Prenoćili smo na Apatišanu (1142 m) ili, kako tamošnji narod govori, na Patišanu u šumarskoj kući Abelovici kod cestara Jose Podnara, mladog i ozbiljnog čovjeka, kako je ozbiljna ona mrka planinska okolica, u kojoj je šuma pretežno sastavljena od crnogorice... Prenoćili smo, kako se već moglo i dalo prema programu naše domaćice, Josine žene, u njihovoj jedinoj sobi, dok su se oni sa djetetom povukli u kuhinju, da nama naprave mjesta. Počasno mjesto u krevetu zapalo je našega starješinu dra Radivoja Simonovića, dok smo mi mladji polijegali na tlo, na svježu, mirisavu četinu ... Sjećam se, ja sam vrlo slabo spavao, možda zbog prevelikog umora ih možda samo zbog mašte, koja je živo radila, vraćajući u svijest razna pričanja Josina od prošle večeri o vukovima, koji ovuda cestom prolaze svaku noć, o medvjedima, kojima je ovdje u Lomskoj Dulibi i Apatišanu zimsko »pristanište«, o snijegu, koji ovdje zapadne do visine od 3 m, o Josinu predšasniku Mili Batiniću, iz Otočkog Orovca, koji je svoje mrtvo dijete držao dva mjeseca u »kladi«, dok se smrzlo, i istom, kad je snijeg smalaksao, sanio ga u Lipovo Polje na pokop ... Oko pet sati u jutru kretali smo dalje preko Male i Velike Paljevine po oblačnom nestalnom vremenu. Barem je tako izgledalo u početku ovoga našeg puta, kojemu je cilj bio Veliki Lubenovac. Oblaci su nad planinskim glavicama posve nisko visjeli, pa je na prestanke malo i zarosila sitna kiša. Ali sve je to bila prelazna kušnja prirode, jer se doskora nad našim glavama stala otvarati proveđrica za provedricom, iz koje se rodilo čisto modrilo neba i najljepši sunčani dan, kako sebi ljepšega nismo mogli zamisliti. Zato nije bilo čudo, što smo se, u terenu samo slabo pomicali. Mi uopće nikad ne napredujemo brzo, jer hoćemo da sve vidimo i čujemo, razmotrimo i proniknemo, da se naužijemo u punoj mjeri krasota prirode. Ne bih trebao ni reći, koga ovdje mislim; to je naša stalna planinska četvorka, kojoj pripadaju osim mene dr. Simonović, dr. Poljak i Ilija Šarinić. Ovaj put su nas pratila i dva Krasnara, mladi momci Mate Samardžija i Petar Vukelić kao nosači. Velika Paljevina puna je vrtača i japaga, razlomljenog kamenja i stijena. Ne znam, kad je njena šuma izgorjela, ali se sjećam, da je takva bila još godine 1908., kad sam prvi put prelazio preko nje u Štirovaču, a takva je bila po pričanju dra Simonovića i god. 1904., kad ju je on upoznao. Doista je tužan pogled na njezinu oskudnu vegetaciju, iz čijega se zelenila ističu ogorjeli panjevi i debla u napadnoj opreci prema bijelom kamenju. Od drveća raste ovdje jela, bukva, smreka, ivika, topola, javor, žestika, zovika, brijest, jasikovina, a ima nešto i borova. Ima i drenine, čije bobulje narod kupi i peče od njih rakiju drenjulovicu ili drenovicu, koju smo i mi kod Jose Podnara okušali, a osobito mnogo ima malina i jagoda, zbog čega se i medvjedi u ljetno doba godine najradje zadržavaju u nepreglednim guštarama Paljevine. Uspijevaju tu i neke vrste bilja, koje medvjed voli da jede, tako kozlac (Arum maculatum), nadalje brnduša (u koje je cvijet modar, list uzak i bijelo prutan, a kapulica (lukovica) mala, pa srpac (Allium ursinum), od kojega jede samo palicu (stabljiku). Od naših pratilaca smo doznali, da su medvjedi u ovom kraju kolasti (imaju bijelo kolo oko grla), zbog čega ih narod zove grlani. Za nekoga Josu Čukina iz Kosinja rekoše, da je ovdje u Paljevini pobio 7 medvjeda i da imade u njoj 10 jama (brloga). Iz Paljevine se otvara upravo divotan pogled na značajne stijene Kozjaka (1620 m), a kad se predje u Ledenu Dragu, zagledaju se takođjer bijeli Begovački Kukovi. Na Križoputu u Ledenoj Dragi, gdje se odvaja cesta, koja ide u Begovaču i Štirovaču, naišli smo na raskopanu jelovu kladu, koju je medo možda kratko vrijeme prije našega dolaska jakim šapama razvalio, tražeći u njenoj prhladi ličinke i mrave, a na samoj cesti velik kup njegove svježe balege, koja se u hladnom jutarnjem zraku još pušila ... Na Križoputu ima šumski rasadnjak ili biljevište, u kojem se uzgajaju iz sjemena jele i smreke. Niže biljevišta skreće se desno u Mali Lom, i na tom zaokretu nalazi se proplanak, gdje smo vrlo prijatno nekoliko časaka proveli, dok je dr. Simonović spremao u herbarij svoje cvijeće, floru Paljevine. Dok smo tu plandovali, polijetalo je oko nas veliko jato planinskih kreštalica kriješteći hrapavo iz svega glasa: re re re! Put kroz Mali Lom nije bio nimalo zanimljiv, jer je gusta šuma posvema zatvarala vidik. Težak, zadušljiv i vlažan uzduh, padao je kao olovo na disala, a noge su propadale do gležanja u mokro i poput ugljena crno tlo uskog šumskog kolnika, koji već odavno nije u prometu. Vidjelo se to i po divnoj šikari u njegovoj neposrednoj blizini i po gustoj visokoj travi na njem samom. U početku je svaki čas nekoga pljusnula grana po licu, dok se nismo radi opreza razdvojili na veće udaljenosti. Bilo je na tom kolniku takodjer ovećih lokva, koje je trebalo oprezno obilaziti, što nije bilo nipošto lako, jer nas je u tom sprečavalo gusto granje. U Malom Lomu vladala je gotovo grobna tišina, a i mi smo poradi opreza napredovali u dubokoj šutnji. Kroz mirni ustajani zrak čulo se jedino brujanje raznih kukaca, naročito muha i osa šiškarica, samo je na jednom mjestu izletio preplašeni kos i glasno začoktao, da se njegovo grlo daleko čulo kroz planinsku tišinu. Ovako smo stigli na košanicu u Malom Lomu, gdje inače Krasnari kose, a ob zimu navraćaju se ovamo zbog kuna zlatica, slijedeći u krpi jama njihove tragove u snijegu. Kuna mora da imade u ovome kraju još dosta, jer smo i mi putem kroz Mali Lom svuda nalazili u mekanom blatu njihovih tragova i izmetina, koje redovno ostavljaju na povišenim mjestima, na panjevima i oborenim trupinama, za znak, da se lakše nadju. Naši pratioci nam rekoše, da se čovjek u ovome kraju i u ljetu lako zaidje, a pogotovo zimi za velikih sniježnih smetova, kad od snijega »visi po granama kitina, pa sve dodje pomotato«. Na košanici u Malom Lomu iznenadila nas je jošte upravo ogromna množina borovače, ili melice (Vaccinium myrtillus, Heidelbeere), koju tako zovu u selu Vukelići kod Krasna. Naši Krasnari pridodali su, da ima ovdje borovače toliko, da čeljade ne bi poginulo od gladi, kad bi se u ljetu ovdje zaišlo. I mi smo se do sita nazobah njenih okruglih crnih boba, posutih modrim pepeljkom .... Iz Maloga Loma prešli smo u Veliki Lom i nekako oko 10 sati prije podne uhvatili smo košanicu pod Hajdučkim Kukovima, gdje inače kose Podgorci. Premda se ovdje Hajdučki Kukovi motre iz male daljine, ostavljaju u duši izvanrednu sliku, jer se njihovi bijeli kukovi i kamenjaci iz zelenila rijetke smrekovine napadno izdvajaju, a dojam ljepote povisuju najviše glavice, na kojima ima nešto mrke klekovine. Na košanici u Velikom Lomu bilo je neobično živo, jer je ispod naših nogu pri svakom koraku prskalo nebrojeno mnoštvo nekih sitnih smedjih skakavaca uz glasnu zriku crr .. crr .. cr . . eršš!... Naišli smo tu takodjer na čitave prostore zarasle medvedovinom (Allium ursinum) i srčenikom (Gentiana lútea), biljakama, kojima se medvjed hrani. U sjevero istočnoj strani Velikoga Loma izviruje vrh Katalinice. Najveća dolina u Velikom Lomu zove se Smrčeva Dolina, o kojoj su nam pričali, da u njoj imade ogromna pećina, a u pećini da je još od Grka zakopano blago, koje bi jedva iznijelo trideset mazgi. Da se Smrčeva Dolina prodje, treba pola sata. Putem kroz Veliki Lom pokazivali su nam naši Krasnari još više drugih trava, medju njima »slatku« travu mliječak, koju jedu srne, zečevi i medo, pa repušinu travu, koju medo takodjer voli, ali je kuhaju i prascima. Napokon smo se približili golemoj košanici pod Velikim Rajincem (1667 m), koji je, kako je poznato, trupinom veći, ali niži od Maloga Rajinca (1699 m). Tu smo sreli na paši prve ljude na čitavom dugom putu. Bili su to žitelji iz Biluća kod Starigrada u Primorju. Gotovo čitava trupina Vel. Rajinca obrasla je šumom tako, da samo na vrhu, a ponešto i dolje na podnožju proviruju iz zelenila bijeli kamenjaci. Šuma je mješovita: iz smrče proviruje bukva, ali ima i mnogo obamrlih smrča, čiji suhari izgledaju kao sablasni kosturi u bujnoj vegetaciji. Na jednom pristranku zatekli smo i kosce, pa nam jo bilo ugodno, kad je jedan od njih u nama prepoznao svoje stare znance. Bio je to starina Stipe Vukošić iz Babrovca niže Zavižana, koji je primijetio, da se dra. Poljaka i mene dobro sjeća, kad smo neke godine, silazeći sa Zavižanskih Visova niz onaj krški vratolom, stigli u Babrovac i sjedili pod jasenom pred njegovom kućom... Košanice pod Vel. Rajincem dosta su slabe, jer po njima raste samo niska trava, a posute su mnogim osamljenim kamenjem. koje i ovdje zovu ruste. Poslije monotone planinske samoće i tišine osjećali smo se ovdje kao probuđjeni glasovima ove idile. Klepke mula, ćavkanje pasa, rez i zveket kose, kriještanje planinskih lješkarica, cika i vreva skakavaca: sve nas je to oživljavalo tako prijatno, da nismo osjećali nikakva umora, a zanosio nas je takođjer krasan pogled s jedne strane na Vel. Rajinac, s druge strane na Lomske Kukove, kako jošte narod zove Hajdučke Kukove (1528 m), i Kukove, koji se na njih nastavljaju sve onamo do Lubenskih Vrata, gdje se ispinje njihov najviši kamenjak (1658 m). Pod Vel. Rajincem zabavljao sam se nešto malo i sa lovom: ubio sam dvije lješkarice i ulovio jednoga sljepica, što je za kosce bio neobičan dogodjaj, kad su vidjeli, kako se sljepić previja u mojoj ruci, a ja ga se nimalo ne bojim, jer je sljepić po narodnom vjerovanju opasniji od najotrovnije zmije... Jedan je izmedju njih odmah primijetio, da bi sljepić devet majka rascvilio i devet jarmova opustio, da slučajno vidi ko što ne vidi... Doskora smo prošli i Smrekovu Dulibu, u kojoj su smreke ravne kao vite jele i došli do raskršća na Ruji, gdje smo radosno pozdravili na jednom kamenu napis »Pazi! II. P. D«, a na drugom oznaku »Put na Alan«, t. j. markacije našega društva. Ovdje je raskršće triju puteva: lijevo se ide na Alan, desno na Jezera, ravno u Zavižan. Mi smo udarili na lijevo uza vrlo strmu kosu kroz smreku i bukvu i doskora se probili kroz Lubenovačka Vrata (1474 m), gdje smo se na vrh sedla zaustavili radi vidika, koji se otvara na sve strane sjevernoga Velebita, naročito na njegove glasovite kukove (Vratarski, Hajdučki i Bogovački Kukovi) i na Veliki Kozjak. Vidi se dapače sve onamo do Šatorine, čiji značajni čunj u pozadini izviruje. Spuštanje sa Lubenovačkih Vrata prema Lubenovcu bila je šetnja divnim košanicama izmedju smrekovih i bukovih šuma. Nezaboravan ostaje u duši planinara dojam, kad izadje iz dugačke ove kotline pa zagleda pod nogama Lubenovac, jedno od najvećih i najljepših krških polja u Velebitu. Gledajući jošte onako sa visa stanove na Lubenovcu, odmah smo se bili i odlučili za najljepši stan, koji je stajao na maloj povišici, i jedini bio načinjen od drva (smrčevine). Bio je to stan Martina Miškulina žitelja iz sela Miškulini u Podgorju. Brzo smo se upoznali sa našom simpatičnom planinkom Matijom Miškulin i protumačili joj svrhu našega boravka na Lubenovcu. Doktor Poljak i ja dali smo se odmah na posao, da razapnemo šator nedaleko stana u jednoj ogradi. U šator smo nanijeli za ležaj sijena, uprtnice namjestili za uzglavlje, a kapute pripravili za pokrivala. Čarobna bila je ova večer na Lubenovcu, koju smo sproveli u stanu naše planinke oko vatre, pričajući doživljaje i osluškujući do kasne noći razne glasove. Prospavali smo kao obično u brzom tempu, a i nismo zapravo spavali nego više drijemali, jer je noć bila studena. Ja sam se noću neprestano budio i podvijao pod sebe rubove kaputa, da se zaštitim od studeni. Još nije stalo ni pravo svitati, a već je na Lubenovcu bilo bučno, čule su se klepke mula i glasovi ljudi, koji su tovarili bale sijena na mule, žureći se, da još prije sunčane paljevine sanesu tovar niz krš u Primorje. Kad smo u jutro izmiljeli ispod šatora, stao sam se tresti od studeni kao rogoz na vodi. To je bilo prvi puta, što sam spoznao svu prednost i blagodat šatora, u kojem je bila temperatura barem za 10 stupnjeva C viša nego napolju. A kad je preko glavica obasjalo i prigrijalo sunce, naš šator počeo se pušiti kao dimnjak, jer su se na studenom jutarnjem zraku stvarale pare. Na Lubenovcu i u njegovoj okolici proboravili smo četiri dana, verući se po svim onim kukovima i kamenjacima i slikajući njegove krasote. Obišli smo kukove u Jarekovcu, zvane Jarekovačke Grede ili Jarekovačke Klade, nadalje Pavić Kuk, Dujić Kuk i Kukove Snježnice, zvane takodjer Donji Kuci. Dok smo se tako verali, skupljao se dolje po košanicama radoznali svijet, promatrajući u čudu ovu našu pasiju. Naša planinka neprestano je bila salijetana pitanjem »kaki su ono dokonjaci«, t. j. dangube, jer stanari nisu mogli pojmiti, kako se mogu ljudi verati ovako čitave dane po stijenama, kud hodaju samo njihove koze. Od kukova i kamenjaka trebalo bi svakako pomnije istražiti Snježnicu, na zapadu Lubenovcu, gdje ima više od dvadeset jama sniježnica i mnogo brezdanaka, ili brezdana, čije otvore zovu »zjatlo«. Kako su u Podgorju vrela rijetka, a nema baš svuda ni nakapnica (cisterna), odnose odavle snijeg do polovice listopada. Jarekovačke Grede nisu drugo nego dio Hajdučkih Kukova, koji su dobili svoje ime po hajducima, koji su se nekada u njima krili. Još danas tamošnji stanari pokazuju jednu gredu, niz koju se posljednji četnik survao u provrelo (ponor). Tom zgodom, kažu, da mu je iz žepa panuo i list, hajdučki znak, koji su ljudi našli i u njemu pročitali njihovo »starinsko« znanje. U listu se spominje i njihov stan, hajdučka pećina, u kojoj ima na tovare zlata i zlatna oružja, ali bi se ovo blago moglo da nadje samo u »granjivanju« sunca. Ljudi su ga dakako pošli tražiti, ali se nisu mogh popeti na strmenitu gredu. Po narodnom pričanju ima takodjer u Bevandovcu velika pećina, u kojoj su hajduci (četnici) stali. PROČITAJ NASTAVAK NA https://www.hps.hr/hp-arhiva/192805.pdf |
IZVORI I LITERATURA
ALEGRO, Antun; ŠEGOTA, Vedran: Raznolikost travnjaka Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Znanstveno izlaganje. U: Znanstveno-stručni skup "Od istraživanja k dobrom upravljanju Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit". Krasno, Hrvatska, 2017. (PDF)
BERTOVIĆ, Stjepan: Uloga meteorološke stanice »Zavižan« u istraživanju i zaštiti prirode Velebita. Šumarski list, No. 1—3/1979. (PDF) BERTOVIĆ, Stjepan; DEKANIĆ, Ivo: KAMENAROVIĆ,, Marinka; KLAPKA, Božena; KRMPOTIĆ, M.; SKORUP, V.: Velebitski botanički vrti i rezervat - Povodom 20-godišnice osnutka. Naše planine, 1987, br. 3-4, str. 1 (PDF) BOČIĆ, Neven; PAHERNIK, Mladen; FAIVRE, Sanja: Geomorfološka obilježja sjevernog Velebita. Pregledni članak. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 46 No. 1, 2019. str. 5-36 (2019.) (PDF)
KREMER, Dario: Od sjemenke do ploda. Javna ustanova Nacionalni park Sjeverni Velebit. Krasno, 2015. (informativni PDF)
GLAVAŠ, Vedrana: The legends of rock: stories landscape and boundaries in the Central Velebit Mountain. U: Landscape in Southeastern Europe, Mirošević, L. (ur.), LIT VERLAG GmbH & Co. KG. Wien, 2018. (PDF) GRUPA AUTORA; GAJKIĆ-ČAPKA (urednica): Zavižan između snijega, vjetra i sunca. Državni hidrometeorološki zavod, Hrvatsko meteorološko društvo. Zagreb, 2003. GRUPA AUTORA; STEPIŠNIK, Uroš (urednik): Dinarski kras: Severni Velebit. Zbirka: GeograFF. Znanstvena založba Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani. Ljubljana, 2019. (PDF, cijela monografija).
IVANČEVIĆ, Vicko: Velebitski botanički vrt u povodu 30. obljetnice osnutka (1967. – 1997.). Senjski zbornik, 1997, 24, 267-282 (PDF)
|
Brošure i letci NP "Sjeverni Velebit" Nacionalni park Sjeverni Velebit Preuzmi Velebitski botanički vrt Preuzmi Simbol opstanka (Šterne) Preuzmi Premužićeva staza Preuzmi Jame Preuzmi Kuca Velebita – plakati Preuzmi Krasno u srcu Velebita – letak Preuzmi Kuća Velebita - Projekt Centar za posjetitelje Krasno – letak Preuzmi Kuća Velebita - Projekt Centar za posjetitelje Krasno – brošura Preuzmi Zagonetna fauna dubokih jama Nacionalnog parka Sjeverni Velebit – brošura Preuzmi Trag Čovjeka u planini – brošura Preuzmi Ekološka mreža NATURA 2000 u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit – brošura Preuzmi Velebitski botanički vrt Preuzmi Premužićeva staza Preuzmi Meteorološka postaja Zavižan Preuzmi Šetnja duga 237 milijuna godina - Zapisi u kamenu (Geologija) Preuzmi Tajne velebitskog podzemlja – Jame Sjevernog Velebita Preuzmi Vremenske ćudi Zavižana Preuzmi Karta biciklističkih staza Preuzmi Parkovi Hrvatske Preuzmi Zavižan između snijega, vjetra i sunca
Urednica Marjana Gajić-Čapka Izdavač: Državni hidrometeorološki zavod/ Hrvatsko meteorološko društvo, Zagreb Godina izdanja: 2003. Broj stranica: 257 Dimenzije: 16,5×23 cm Opis. Ova monografija, u čijoj je izradi sudjelovalo 23 autora, objavljena je u povodu 50. obljetnice rada meteorološke postaje Zavižan. Posvećena je radu i rezultatima meteoroloških opažanja i mjerenja koja se na toj najvišoj meteorološkoj postaji u Hrvatskoj neprekidno obavljaju. Knjiga počinje tekstovima o povijesti same meteorološke postaje, no najveći broj tekstova odnosi se na meteorološke značajke Zavižana (tlak zraka, temperaturu zraka, oborine, vlažnost zraka itd.). U završnom poglavlju monografije riječ je o zaštiti i znanstvenim istraživanjima Velebita. Izgubljeni na Velebitu
Autor: Šime Balen ; [ilustracije Ratko Janjić ; fotografije Željko Poljak] Tehnički podaci: Zagreb. Školska knjiga, 1980. - 107 str. : ilustr. ; 25 cm. - (Biblioteka Modra lasta) Opis. U ovoj priči pisac nas vodi u izniman i neobičan predio Velebita, u njegov sjeverni pojas koji se prostire od Zavižana do Alana. I mladog i starijeg čitatelja pisac na svakom koraku nenametljivo upozorava na sve – posebnosti staze, njezin postanak, pojedine krajobraze, na bilje, životinje i ljude koji s obje strane ove iskonske i nedirnute planine nastanjuju njezine obronke i podnožja. Tako čitatelj produbljuje svoje znanje o rijetkim biljkama i o tome kakve se sve životinje tu mogu sresti, a uz to izravno dolazi u dodir s tamošnjim svijetom. GRASSELLI VUKUŠIĆ, marija: Osebujni književni vodič kroz Velebit (Šime Balen: Izgubljeni na Velebitu, Školska knjiga — Zagreb 1980). Senjski zbornik 9, br. 1 (1982): 478-479. (PDF)
BROŠURE ZA DJECU
Nacionalni park Sjeverni Velebit |
KNJIGE - PRIKAZ