ISTOČNOM PODGORINOM PRENJA

---

Konjic

Tok rijeke Neretve na istočnom ulazu u grad Konjic

Zadnji suncani dan u Konjicu prije kiše u 4K
Datum objave: 22.11.2021. Autor: 4Life
Opis: Zadnji suncani dan u Konjicu prije kiše u 4K

​Mehmed-Čauševa džamija

Klonjic, ​Mehmed-Čauševa džamija

Turistički vodič Konjica
Izdavač: Turistička zajednica HNŽ-HNK

Polje Bijela

DOLINOM RIJEKE BIJELE

BIJELA (Konjička)

Između Borašnice i Velike Kape, prostor Rakovog laza, kao u nekom pravilnom luku okružuju strme stijene izvorište i gornji tok potoka Konjičke Bijele. Ove stijene su obrasle gotovo na cijelom svom protezanju većim i manjim sastojinama munike. Počevši od padina Borašnice - staništa se protežu ispod Tvrđe (Zubca), Osobca, u Skoku, Sačmaliu ispod Taraša, u Rakovom Lazu, pod Velikom Motikom u Mlječnom Dolu.

Mladeškovići

Bijela, naselje

Rakov laz

Tvrđa i Rakov laz sa Zubaca
Autor: nihadciko; Izvor: Panoramio

PAKLINA (907 m)

Pogled na Paklinu

Pogled na Paklinu (na horizontu) iz Konjica

VRABAC (741 m)

Jažve (Borci)

Vrpolje (Borci)

Vrpolje, s Borašnicom u pozadini

Borci
KOORDINATE 43.5807, 18.0166  BROJ STANOVNIKA 38 (2013.); WIKIPEDIJA Borci

Naselje Borci nalazi se, zajedno s Boračkim jezerom, na Boračkoj visoravni, 10 km zračne udaljenosti jugoistočno od Konjica, u podnožju planine Prenj, na njegovoj sjeveroistočnoj strani, tj. u podnožju istočnih padina prenjske planine  Borašnice. Borci se nalaze uz cestu koja iz Konjica preko Boraka vodi za Glavatičevo i dalje, uz Neretvu, na jugoistok u Zaborane na Nevesinjskom polju. Ovuda je prolazio put još od antičkog doba. Kod Boraka se odvaja put koji zaobilazi  Boračko jezero i južno od njega vodi na jugozapad, između Prenja i planine Crne Gore, prema Porimu i Mostaru - to je tzv. "turski put". Ovim trasama, uz neke manje korekcije, vodili su putevi u srednjem vijeku i u osmanskom dobu.

Povijesni pregled

Prapovijesno, predantičko i antičko razdoblje. Područje naselja Borci naseljeno je od željeznog doba, iz vremena Ilira. Arheološki materijal iz starijeg i mlađeg željeznog doba, kao i suhozidni ostaci na lokalitetu Gradina, svjedoče da je područje Boraka bilo naseljeno od pretpovijesti, tj. barem od početka prvog tisućljeća prije naše ere. Bilo je to doba Ilira. Lokalitet Gradina se nalazi u sjevernom dijelu sela. Već u to doba ovim lokalitetom je prolazio neki karavanski put, po čijoj trasi uz manje korekcije vodi današnja, moderna cesta. Ispod gradine leže ruševine naselja iz antičkog (rimskog) doba. Na okolnim parcelama prema izbočinama terena zaključeno je da se radi o ruševinama većeg broja građevinskih objekata. U Borcima su na nekoliko mjesta pronađeni rimski miljokazi. Na jednom od njih je pisalo ime cara Julija Filipa, zvanog Arab, koji je vladao od 247. do 249. godine. Dijelovi tri miljokaza upotrebljeni su u srednjem vijeku kao nadgrobni spomenici unutar nekropole sa stećcima, a dva miljokaza su upotrijebljena kao nišani. Nađeni su i ostaci rimske cigle.

Srednji vijek. Područje sela Borci je u srednjem vijeku pripadalo seoskoj općini čiji je centar bio u utvrđenju Vrabač, u župi Neretvi. Ova seoska općina obuhvaćala je još sela Gakići i Džajići. Tvrđava Vrabač je dominirala dolinom rijeke Bijele i kontrolirala je put koji se od davnina penje iz doline Neretve na Vrabač i Borke, da bi dalje produžio prema Hercegovini (jedan krak ka Nevesinju, drugi ka Potocima kod Mostara) i Primorju. U srednjem vijeku područje je pripadalo feudalnoj obitelji Kosača. U povijesnim izvorima iz 15. stoljeća spominje se carinarnica u Vrapču kao i utvrda. Točno vrijeme gradnje utvrde nije poznato. Carinarnicu je vjerojatno osnovao Sandalj Hranić Kosača početkom 1410. godine, koja je s prekidima funkcionirala kao usputna carina sve dok je herceg Stjepan Vukčić Kosača, nasljednik Sandaljevih oblasti, držao Vrabač 1463. godine. Vrijeme razaranja Vrapča ostaje također nepoznato. U osmanskim izvorima nema spomena Vrapča kao utvrde. Iz razdoblja srednjeg vijeka potječe i nekropola sa stećcima na lokalitetu Kaursko groblje.

Austrougarsko razdoblje. Podatke o broju stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti na lijevoj obali Neretve iz 1873. godine dao je fra Petar Bakula, koji je prilikom obilazaka Konjičke župe popisivao uz katolike i pravoslavce, ukoliko su i oni živjeli u tim selima. Prema evidenciji fra Petra Bakule, u Borcima je bilo 26 kuća u kojima je živjelo 136 pravoslavaca.U periodu 1878-1918, na području današnje općine Konjic, izgrađena su dva vjerska objekta: Crkva svetog Vasilija Velikog u Konjicu, 1886. godine i Crkva svetih apostola Petra i Pavla, na Borcima, 1896. godine. ​Poglavar Bosne i Hercegovine, barun Benko, je 1902. godine sagradio vilu na Borcima, kasnije nazvana Vila Šantića.

Stijene iznad usjeka Boračkog potoka

Stanovništvo

​Kretanje broja stanovnika u prošlosti:
2013. 38 stanovnika; 
1991. 254 stanovnika;
​1981. 223 stanovnika;
1971. 225 stanovnika u 11 domaćinstava.
Godine 1991. Srbi su činili 73,62% (187 st.), Hrvati 16,54% (42) i Bošnjaci 8,661% (22).

Brdo Petrina (desno; 874 m)

---

Nekropola sa stećcima na lokalitetu Kaursko groblje u Borcima

Ova nekropola nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, površine oko 1000 m2, nalazi se u sjevernom dijelu sela Borci, na lokalitetu Kaursko groblje, na udaljenosti od oko 980 m sjeverozapadno od crkve sv. Petra i Pavla, neposredno uz put Konjic-Glavatičevo. Smještena je na malom uzvišenju, a od nje ka sjeveru i jugu teren blago pada. Sa  zapadne strane, iza obližnjih livada, je Borački potok. Tako je nekropola smještena na tipičnom mjestu uz put i obližnju vodu tekućicu. S istočne strane puta diže se kosa na čijem se vrhu nalazi pretpovijesna gradina. 
Krajem 19. stoljeća na Kaurskom groblju je bilo 140 spomenika. Danas se na nekropoli nalazi 121 stećak. Na nekropoli su većinom, osim dva sljemenjaka, zastupljeni stećci u obliku sanduka, ploča i prelaznog oblika sanduka ka pločama. Neki spomenici su oblikovani od skoro amorfnih komada, a među stećcima su i tri odlomka rimskih miljokaza. Nekropola je nacionalni spomenik i datirana u razdoblje od kraja 14. do početka 16. stoljeća. Svi likovni motivi - antropomorfni križ, mačevi, grb i figura oranta (orant, lat. orans, u starokršć. umjetnosti, ljudski lik s rukama uzdignutima na molitvu) su usmjereni prema zapadu. Spomenici su utonuli, zarasli u šiblje, a lokalni kamen vapnenac, od kojeg su isklesani, podložan je oštećenju i raspadanju pod utjecajem atmosferskih uvjeta. 
Inače, na području Konjica ima gotovo 125 nekropola, s preko 4.000 stećaka!

Borci, nekropola stećaka "Kaursko groblje"

Nacrt nekropole u Borcima (izvor: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH)

---

Vila Šantića

Barun Benko, poglavar austrougarske Bosne i Hercegovine, 1902. godine sagradio je vilu na Borcima. Nakon osam godina, 1910. godine, prodao je vilu obitelji Šantić. Tako se poznati pjesnik Aleksa Šantić nastanio u vili na Borcima 1913. godine, kada je bio protjeran iz Mostara od strane austrougarske vlasti zbog svojih rodoljubnih pjesama. Tu je boravio i književnik Svetozar Ćorović. Nakon Prvog svjetskog rata Aleksa Šantić je prodao vilu Domu zdravlja (Higijenskom zavodu) Mostar, koji je 1928. godine vilu osposobio za Dječije oporavilište nadogradnjom još jednog kata. U Drugom. svjetskom ratu vila je služila kao partizanska bolnica. Kasnije je okupatorska vojska zapalila vilu. 
Poslije Drugog svjetskog rata Ministarstvo šuma BiH je obnovilo vilu za svoje potrebe i pretvorilo je u šumsko-lovačku kuću. Godine 1960. u Šantića vilu je po drugi put uselio, zbog bolesti, i neprekidno do smrti 13.7.1970. godine u njoj boravio akademski slikar Lazar Drljača. Drljača je prema vlastitoj želji i sahranjen na proplanku, pored vile. Objekt Vila Šantića je u ratu 1992-1995. godine stradao usljed ratnih djelovanja, tako da su sada ostali samo dijelovi kamenih zidova. Mjesto i ostaci povijesne građevine – Šantića vila u Borcima kod Konjica  proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

---

​Pravoslavna crkva svetih apostola Petra i Pavla u Borcima

Crkva se nalazi oko 30-ak metara istočno od prometnice Konjic-Borci-Glavatičevo.
Početkom 1880. godine, mještani sela Borci obratili su se Zemaljskoj vladi za Bosnu i Hercegovinu zamolbom da im se odobri izgradnja manje crkve s pratećim prostorijama na Borcima i materijalna pomoć za njezinu izgradnju. Zemaljska vlada udovoljila je ovoj molbi: odobrila je gradnju i pomoć od 300 florina. O tome je aktom od 6.3.1880. godine obavijestila Kotarski ured u Konjicu. Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu postavila je i određene uvjete «obćini Borki Kotara ovoga» za gradnju crkve, citirano: «...1) Sagradnji ..... crkve u vlastitoj napravi obaviti, da će potrebite radne sile kao i potrebito gradivo tomu sama u vlastitom obaviti, 2) da će po dogotovljenom sagrađenju crkve jednu školu o vlastitom trošku postaviti», a posljednji uvjet je bio da će paroh, do izgradnje škole, djecu podučavati prema uputstvima Zemaljske vlade za BiH.
Izgradnja crkve završena je 1896. godine, o čem govori navod iz članka protojereja Dimitrija Jovanovića, paroha konjičke parohije, «Proslava pri osveštenju novosagrađene crkve na Borcima kod Konjica», napisanog u Konjicu, 12.9.1896. godine:
«1. Septembra ove 1896. god. zabilježiće se u povjesnici zlatnim slovima kršne zemlje hercegove, vojvodini sv. Save. Danas je dovršena sa znatnom pripomoći visoke zemaljske vlade u Sarajevu nova crkva na Borcima, koju je istog dana njegovo Visoko-preosveštenstvo gos. AE i mitropolit Serafim Perović (mitropolit hercegovačko-zahumski, napom.) osveštao u slavu i čast svetih apostola Petra i Pavla»,...,
U doba austrougarske vlasti na području općine Konjic sagrađena su dva pravoslavna vjerska objekta: crkva Sv. Vasilija Velikog u Konjicu (1886) i ova crkva.
U martu/ožujku 2006. crkva je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine od strane Državne komisije za očuvanje nacionalnih spomenika (VIŠE).
Crkva u Borcima je jednobrodna, a u funkcionalnom smislu je podijeljena na: prostor naosa, širine 5,78 m i dužine od 9,40 m, oltarski prostor sa proskomidijom, đakonikonom i časnom trpezom, smješten u apsidi, te galeriju, preko koje se pristupa stubištu crkvenog tornja. Crkva ima jedan ulaz, smješten na zapadnoj strani crkve. 
Crkva je u funkciji, a na gornjoj zoni ikonostasne pregrade crkve postavljeno je nekoliko ikona: Sv.velikomučenik Georgije, Bogorodica sa Hristom, Sv. Nikola, Sv.apostoli Petar i Pavle, Sveta Trojica, i Sv. Nikola Čudotvorac.
Sasvim pouzdano se može zaključiti da je zvonik naknadno prizidan uz crkvu i na tmelju sljedećih opažanja: doziđivanjem tornja uz zid zapadne fasade crkve je potpuno zatvorena vizura kamenoj rozeti, pozicioniranoj na zapadnoj (ulaznoj) fasadi, koja je, svakako, najminucioznije urađen arhitektonski ukras crkve, a isto se može reći i za kameni križ postavljen u nivou sljemena krova na vrhu zapadnog zabatnog zida crkve.

Crkva sv. Petra i Pavla

Južno pročelje

Vidikovac Jelisavetin kuk

Pogled s vidikovca Jelisavetin kuk

Boračko jezero

Boračko jezero je prirodno planinsko jezero, ledenjačkog porijekla, koje se nalazi na sjeveroistočnoj strani masiva Prenja, između kanjona Neretve i viskoplaninskog područja Prenja. Jezero leži u donjem kraju Boračke drage i pruža se od sjeverozapada ka jugoistoku. Okruženo je s jugozapada pošumljenom Crnom Gorom (1595 m), s istoka Tranjinom (1055 m), s jugoistoka Košutom (490 m), sa sjevera ga odvaja od Boraka strmi Krstac (700 – 800 m). Kotlina u kojoj se formiralo jezero ima ljevkasto-amfiteatralni oblik i taj je bazen nastao procesom ledenjačke erozije. Okolica Boračkog jezera izgrađena je od dolomita i dolomitiziranih vapnenaca, te se u ovome kraju pojavljuju krške pojave. Jezero dobija vodu od Boračkog potoka i brojnih okolnih izvora, kojih ima i po dnu jezera. Iz jezera istječe Šištica, koja se poslije kratkog toka od 3 kilometra klisurom dugom 6 km i dubokom 60 m ruši 30 m visokim vodopadom u Neretvu.
Jezero se nalazi se na 397 m n.v. Jezero je elipsastog obika. Dužina jezera iznosi 762-786 m, širina 402-408 m, ukupne površine oko 0,26 km2 i dužine obalne linije 2.400 m. Jezero je najdublje u jugoistočnom užem dijelu (oko 17 m), a sadrži približno 2,5 miliona m3 vode, koja je zbog bistrozelene boje prozirna i do 8,3 m dubine. Voda je najtoplija u kolovozu/augustu (oko 25 °C), a najhladnija u veljači/februaru (0 °C). Površina Boračkog jezera rijetko je kad mirna. Jezero je poznato po dobroj pastrvi i rakovima.  Okružuju ga listopadne šume, nešto dalje ima i crnogorice. Krošnje borova imaju oblik kišobrana. Do Boračkog jezera vodi asfaltirana cesta iz Konjica u dužini od 21 km. Na jezeru postoje manje kućice - bungalovi za iznajmljivanje, mogućnost postavljanja šatora kao i iznajmljivanje soba od lokalnog stanovništva. U turističkom naselju ljeia postoje prodavaonice namirnica i pošta. Za kamp otvorenog tipa određen je prostor na desnoj obali Šištice. Restorani, opskrbni i zabavni objekti locirani su na prostoru centralne plaže.

Batimetrijski nacrt (izmjer dubina) Boračkog jezera (prema: Spahić, M., Ekološka studija Boračkog jezera: Fizičko-geografske karakteristike Boračkog jezera, Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo, 2003.

Narodne predaje o Boračkom jezeru

Nekoliko je verzija legende o nastanku Boračkog jezera. U načelu se svode na priču o nekadašnjem naselju ili kući obijesne bogate osobe koja je nedolično ponijela prema siromahu ili svecu, zbog čega su bili kažnjeni potopom, zatim konju koji je triput udario nogom o zemlju i gradu Konjicu koji je na tom mjestu sagrađen i po tom konju dobio ime.

U prvoj legendi o Boračkom jezeru spominje se bogati i zao Gavan, čije se ime vrlo često pojavljuje u mnogim drugim legendama dinarskog područja - neki govore čak o 40-ak takvih legendi (od Imotskog do Konjica).

Predaja kaže kako je na mjestu gdje je danas Boračko jezero nekad davno postojalo planinsko selo koje je bilo bogato. U njemu je živio bogat čovjek, Gavan. Jednom su mu na vrata došla dvojica prosjaka moleći konak i kruh. Gavanova supruga im je ponudila samo kruha, ali ne i konačište. Kruh im je dala kao psima, metnuvši ga sebi na ispružene noge pa im ga tako dodala, neka ga uzmu. Upozorili su ju, dok su kruh ponizno uzeli. Gavanova supruga im je rekla "Šta će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj!". Zbog ovoga gu Gavan i njegovi dvori bili kažnjeni potopom u kojem je nastalo jezero nakon velike nepogode koja je bjesnila nekliko dana nad ovim krajem. Ovakav tijek legende se ponavlja i u sličnim legendama, a samo se jedna verzija odnosi na Boračko jezero.

Druga legenda kaže da je na mjestu današnjeg jezera stajala bogata varoš. Obogativši se, njeni stanovnici su postali bezbožni i obijesni, tako da božji svetac, koji je prerušen u siromaha putovao svijetom, nije mogao u tom mjestu dobiti hranu i prenoćište. Jedina osoba koja ga je ugostila bila je siromašna udovica koja je imala mnogo djece. Od imanja je imala samo konja i nešto pokućstva. Prije nego je svanulo, svetac je naredio udovici svoju imovinu natovariti na konja i neka bježi iz negostoljubivog grada, koji će biti kažnjen. Na putu je morala ići za svojim konjem; gdje se konj zaustavi i triput udari nogom o zemlju, ondje neka se naseli i biti će sretna. Sirotica je učinila po svečevoj zapovijedi. Kada se je iz Stranina ispod sela Boraka, okrenula, umjesto grada vidjela je samo vodu - jezero. Grad je sa svim svojim zgradama i stanovnicima bio potopljen. Tako je nastalo Boračko jezero. Udovica nastavi put za svojim konjem i prema svečevim uputama naseli se na mjestu gdje se konj zaustavio i tri puta udario nogom o zemlju. Za uspomenu na udovičina konja, to mjesto se nazove Konjic.

IZVORI
RB Donja Hercegovina Kako je postalo Boračko jezero; prema Ivanu Vukorepu, 7. veljače 2004.
​Boračko jezero, Zaštita i održivi razvoj, Udruženje za zaštitu okoline Zeleni Neretva, Konjic, rujan 2011.

Jezero, naselje

Naselje Jezero (dolje desno) uz Boračko jezero

Boračka draga

Boračka draga je krševita dolina, fluvio-glacijalni prodor u zapadnom produženju doline između visoravni Osobca i Crne gore, strmo odlomljenih strana visokih 400-500 m. Pruža se smjerom juzozapad-sjeveroistok. U istočnom produženju Boračke drage (u smjeru Glavatičeva) leži Boračko jezero. Gornji dio drage zove se Žara, a srednji koji se nalazi ispod Osojne strane zove se Valja, pa je dno toga dijela ispunjeno silnim kamenitim balvanima.

Cijela je draga obrasla bukovom šumom, a u gornjoj česti crnogoricom. Na stijenju oko Boračke drage nižu se staništa munike: Breza, Boračka mera, Vodeni kuk, Lišaj, Rudo polje, Brdnici, Somine, Ravna planina, Crvenica, ispod Poslušnika i ispod Samograda. Ova staništa u luku okružuju Boračku Dragu od istoka prema zapadu.

Sedlom visokim 1360 m Boračka draga se veže na Crno polje, najveću uvalu istočnog dijela Prenja. Kroz Boračku dragu vodi šumska cesta od sela Borci do platoa Crnog polja, odn. do navedenog sedla.

Pogled na Boračku dragu

Pogled na Boračko jezero od šumske ceste koja vodi kroz Boračku dragu.

Na sedlu (1360 m) nalazi se kraj i okretište šumske ceste. Sedlo se nalazi na jugoistočnom rubu platoa Crnog polja, a to je ujedno i najviši dio Boračke drage.

Šumska cesta kroz Boračku dragu

Serpentine na šumskoj cesti u gornjem dijelu Boračke drage

Pogled niz Boračku dragu

CRNA GORA

Crna gora - Zeleni vrh (gore lijevo)

Brdo Crni kuci (lijevo; 809 m)