---

SREDIŠNJI POJAS >​ POVRŠI I BRDA CRNE GORE I PROKLETIJE > DURMITORSKO PODRUČJE > DURMITOR > Vodič po Durmitoru > U kanjonu rijeke Tare

Po planini i kraju

TARA 
Sava < Drina < Tara

Đurđevića Tara

Đurđevića Tara je raštrkano selo s više zaselaka i više izvora, na desnoj obali kanjona Tare, u prostanom proširenju kanjona ispod obronaka rubnih planina skupine Ljubišnje. ​Na ovom je dijelu kanjona porodica Đurđević oko rijeke imala imanje i bavila se stočarstvom. Po njima je i cijeli taj kraj nazvan Đurđevića Tara, a s vremenom je u blizini podignuto i istoimeno naselje.
Iznad Đurđevića tare nalazi se prostrana zaravan s naseljem Kosanica, ispod koje (nad kanjonom Tare) se nalazi oveći predjel obrastao crnim borom (sličnim onim na Crnim podima - prema Mojkovcu).
Ispod Đurđevića Tare, iznad mosta, u Taru se ulijeva Selačka rijeka, koja se dovdje probija kroz divlji kanjon. Preko te rijeke izgrađen je most, koji se naziva Čerkezov most, jer je uz njega vezana predaja da je na njemu posječen Liva Čerkez-paša, za kaznu što je novac dobijen od kuluka (obveza osobnoga rada pri izgradnji putova, utvrda i dr. javnih građevina, nametnuta raji u pokrajinama pod osmanskom vlašću) za izgradnju mosta sam potrošio, a preko rijeke postavio samo nekoliko brvana.

Budečevica

Budečevica je selo na terasi iznad lijeve obale rijeke Tare. U blizini mosta preko Tare nalazi s spomenik Boju na Šarancima i bista Božidara Žugića. Danas je taj prostor ispunjen turističkim ugostiteljsko-rekreativnim sadržajima i ponudom, upravo zbog popularnosti mosta i kanjona Tare.

Pogled na rijeku Taru (uzvodno) s mosta na Tari
Pri dnu kanjona, s lijeve strane (vidi se omanje polje) mjesto je gdje Selačka rijeka izlazi iz divljega kanjona i ujteče u rijeku Taru

Pogled s mosta na rijeci Tari na korito rijeke u podnožju mosta

Spomenik Božidaru Žugiću

Spomenik poručniku Božidaru Žugiću
Žugić je poginuo u travnu/aprilu 1941. godine tijekom tzv. "Aprilskog rata", kad se kao poručnik jugoslavenske vojske suprotstavio predaji Mađarima. Da bi to onemogućio pucao je u jugoslavenskog i mađarskog oficira i sam poginuo.

Božidar Vukašinov Žugić (Novakovići, kod Žabljaka, 14.3.1915. - Gložan, kod Bačkog Petrovca, 13.4.1941.), u narodu poznatiji kao Durmitorski Obilić, bio je poručnik Jugoslavenske kraljevske vojske i sudionik Aprilskog rata.

Rođen je u selu Novakovići, kod Žabljaka, ispod  Durmitora. Osnovnu školu učio je u Prijepolju, a odrastao je u Pljevljima gde je 1931. završio  Pljevaljsku gimnaziju. Kraljevsku Vojnu akademiju u Beogradu je pohađao od 1931. do 1935. godine.
Kao inženjerijski poručnik 10. posadnog puka  Jugoslavenske kraljevske vojske u vrijeme izbijanja  Drugog svjetskog rata čuvajući oficirsku čast i dostojanstvo, položio je život 13.4.1941. u selu Gložan, kod Bačkog  Petrovca (Srbija). U tome je selu mađarski hortijevski brzi  korpus presjekao 10. posadni puk VKJ koji se povlačio prema Novom Sadu i otvorio vatru po koloni iznenađenih vojnika  i rezervista. Komandant puka rezervni pukovnik Božidar Ristić, nositelj Karađorđeve zvezde i Obilića medalje, junak iz balkanskih i Prvog svj. rata, procijenivši da je situacija bezizlazna, pokušao je predajom nešto spasiti, iako je i sam znao da hortijevci ubijaju i civile a pogotovo vojnike i oficire.
Štefan Dudok, Slovak kojega su mađarski fašisti poveli iz Bačke Palanke kao prevoditelja opisati će  kasnije: Stajao sam između dva komandanta koja su razgovarala. Hortijevci su tražili bezuvjetnu  predaju i razoružanje oficira i vojnika. Tada nam je visok  poručnik, crnomanjastog lica, u pelerini. Prošao je  pored postrojenih  oficira, stao ispred mađarskog  komandanta i  počeo na njega vikati: Šta ti hoćeš kukavico? Šta hoćeš? Hoćeš da nas zarobiš bez borbe?" Poručnik Žugić se obratio i svome komandantu: Gospodine pukovniče tako se ne brani  otadžbina! Ja se ne predajem, jugoslovenski oficir se ne predaje, on može samo da pogine! Žugić je tada izvadio pištolj koji je držao u džepu šinjela i pucao u grudi hortijevskom  komandantu. Tada su Mađari počeli počeli pucati rafalno s tenka i nastao je kaos. Kada je pucnjava prestala, ostalo je na tlu mnogo ubijenih oficira i vojnika, a neki su bježali ravnicom. Čuli su  se jauci i razna dozivanja, a pao je i sam poručnik Žugić. Mještani sela sahranili su nastradale vojnike i doveli su popa Ljubišu Popovića iz Begeča da im održi opelo. No, mađarski fašisti nisu dozvoli svećeniku da to uradi i poručniku Žugiću. Po posebnoj  zapovijedi on će biti sahranjen izvan groblja.
Kako nije bio komunist, dugo iza rata vlast u  Pljevljima nije dozvoljavala da mu se podigne spomenik, niti da se proglasi za narodnog heroja. Lokalni SUBNOR iz Gložana mu je 1964. godine podigao spomenik na mjesnom groblju, a spomenik koji je izrađen od sredstava njegove majke Marije čekao je na dozvolu pljevaljskih vlasti nekoliko godina.
Spomenik u Gložanu podignut je angažiranjem predsjednika SUBNOR-a ovog mjesta, Mihajla Fabrija. Kada na njegov poziv borcima Pljevalja niko nije  odgovorio, došao je u Pljevlja osobno pozvati majku heroja, koja ga je i posinila. Nakon 2000. bilo je pokušaja da se spomenik podignut 1964. u Gložanu ukloni i zamijeni novim. Ipak, spomenik je sačuvan i uz postojeći podignuta je još jedna ploča. Ubrzo posle majčine smrti, postavljen mu je spomenik 1966. godine i uz most na Đurđevića Tari. Božova  sestričina Ranka  Velimirović snimila je dokumentarni  film Besmrtni  poručnik  u  smrt  sa  osmehom koji  je  premijerno prikazan u Pljevljima 19.4.2008. godine.

Spomenik boju na Šarancima

Sredinom 19. stoljeća dolazi do prvih organiziranih otpora Osmanskom carstvu, u formi četovanja, i do pojave hajduka. Istaknuti četovođe iz mataruškog kraja bili su Ristan Šarac i Mićo Gluščević, koji su organizirali otpor, a i sudionici su bitke na Šarancima u kojoj su 1862. godine uspjeli poraziti Osmanlije.
Smatra se da Šaranci vode porijeklo iz Hercegovine, odakle je i njihov rodonačelnik. Uz Drobnjake su se borili protiv Osmanlija, iako su se smatrali rivalima. Česte su bile i krvne osvete. Poslije Berlinskog kongresa 1878.  godine Šaranci ulaze u sastav Crne Gore, a krajevi sjeverno od toka Tare (Sandžak) oslobođeni su od Turaka i pripojeni Crnoj Gori krajem oktobra/listopada 1912. godine.

Boj u Šarancima

 Bitka na Šarance (19. avgust 1862. godine) 
IZVOR  Željko Ostojić: Plemena. Novi Sad, 2009. (HTML)

Bosanski valija naredi mostarskom Ibrahim-begu Alajbegoviću (ili Mirlaj-paši Omerbegoviću, razni autori pominju različita imena) da sakupi vojsku i da od Pljevalja krene za Nikšić. Alajbegović dođe u Pljevlja sa 8.000 konjanika, a tu mu se pridruži još 5.000 Kolašinaca i Pljevljaka. 

Ibrahim-bega Alajbegovića Kolašinci i Pljevljaci ubjede da krene u Kolašin, pa da odatle upadne u Šarance i popali ih, pa da onda nastave za Nikšić. Pošto su plemena iz sjevernih krajeva otišla na Cetinje, Drobnjak je ostao nebranjen i izgledalo je lako popaliti ga i popljačkati. Alajbegović je bio neiskusan i prihvatio je ovaj nagovor. Iz Pljevalja Turci krenu ka Kolašinu i u Baricama se zaustave. Tu su rasporedili vojsku. Alajbegović pošalje u Bitinsko polje Ali-bega sa 3.000 askera. Kada Alajbegović popali Šarance ovaj je trebao da pređe Taru na Leverima i ode na Jezera i popali ih poslije čega se trebao pridružiti Alajbegoviću u Bukovici, odakle bi krenuli za Nikšić usput paleći Drobnjak. Na Premćane je poslao Hamzu (Amza) Mušovića sa 2.000 ljudi da privuku Šarance i zavaraju ih da će udar doći sa te strane. Alajbegović je sa 8.000 Turaka otišao za utvrđeni Kolašin, odakle će krenuti na Šarance. 

Joksim Knežević je sa Šarancima otišao na Cetinje. Šarancima je upravljao njegov sinovac Rade Radulov Knežević, a tu je bio i harambaša Mićo Gluščević sa svojim ljudima. Kada su saznali za tursko okupljanje pozvali su u pomoć Jezerce. U pomoć im dođu Živko Šibalija i Đoko Šaulić. Tu su bili i čuveni hajdučki vođe Ivan Robović, Bećko Zakić (Bećko Stotinaš), Janko Novović, Simo Zejak, Zuko od Aluge i Ristan Šarac. Tih dana, oko 15. avgusta, Lekovići i Ostojići iz Zatarja načinili su razuru (zapalili svoje kuće štale i ostale objekte i sa svim živim otišli sa svoje zemlje) i prešli u Šaranace. Pridružili su se Ivanu Roboviću. 

Šaranci, Jezerci i Uskoci pripremili su se za odbranu. Harambaša Ivan Robović sa 60 ljudi ode naspram Lever Tare da u slučaju napada od Levera brane prelaz od Turaka. Stotinaš Bećko Zakić sa 50 ljudi bio je na Trešnjici da spriječi upad od Đurđevića Tare. Janko Novović i Simo Zejak sa 60 ljudi bili su naspram Premćana da bi branili selo Poda i prelaz preko rijeke Tare. Ostali Šaranci i Jezerci, njih oko 250 – 300 bili su u okolini sela Rudanci. Rasporedili su se oko sela. Živko Šibalić i Đoko Šaulić sa zapadne strane. Sa sjeverne strane Zuko od Aluge i Isak Rondović. Sa južne strane Rade Knežević, Mića Gluščević i Ristan Šarac. 

Ibrahim-beg Alajbegović je sa 8.000 Turaka, preko Stričine (Polja kolašinskih), krenuo na planinu Sinjajevinu kod Knež-dola. Turci su palili sve pred sobom i nisu nailazili na veći otpor. Alajbegović nagovoren od Kolašinaca uvede Turke u selo Rudance, koji su bili glavno selo Šaranaca. Selo je sa sa svih strana okruženo šumom i stijenama. Selo nije branjeno i Turci su ga popljačkali i spalili 18. avgusta (5. avust po starom kalendaru). Tu se turska vojska ulogorila da zanoći, pa da sutradan krene dalje u pljačku i paljenje Šaranaca i Drobnjaka. Bili su spokojni jer su se ispostavile kao tačne vijesti uhoda o odlasku Šaranaca i drugih plemena na Cetinje. 
U noći 19. avgusta (6. avgust po starom kal.), prije zore, Mića Gluščević i Rade Knežević započeli su napad na Rudance, sa tri strane. 

Počeli su da se dovikuju sa okolnih brda: ''O Joksime Kneževiću!'' – ''Evo me Mićo Glušćeviću!'' – ''Jesi li spreman sa Šarancima?'' – ''Na okupu smo! Stižu nam i Jezerci!'' – ''Stigli smo vojvodo!'' – ''A šta učinjeste s Omer-pašom?'' – ''Neće više pasjom nogom kročiti u Crnu Goru!'' – ''Ne otvarajte vatru, braćo, dok ne stignu Rovčani i Moračani!'' – ''Kad stignu javite nam!'' Brda su odzvanjala od vike. Turci povjerovaše da su se ova plemena vratila sa Cetinja i nastade panika u sred noći. Šaranci, Jezerci i Uskoci zapucali su na Turke u Rudancima. Sa Turcima su se prvo sukobili Zuko od Aluge i Isak Rondović, a onda i ostali. 

U borbi koja se vodila ubrzo poginu Ibrahim-beg Alajbegović i njegov sandžak-barjaktar Asan Drnda iz Mostara. Na do tada vedro nebo navuku se oblaci i počne jaka oluja sa kišom. Gromovi su udarali u okolno drveće. Među Turcima dođe do pometnje i uzvika: ''Bježi, Vlasi sve potukoše''. Puške kremenjače su bile vlažne od kiše. U noći i mraku Turci počnu bježati, ali ne ka Poljima ili Jezerima već ka selu Poda i rijeci Tari. 

Pošto ga Turci nisu napali na Trešnjici, Bećko Stotinaš sa svojim ljudima krene u pomoć vojsci na Rudancima. Kod sela Brajkovače se sudari sa Turcima koji su bježali i skrene njihov bijeg naniže prema Podima i Premćanima. Ti predjeli su bili teško prohodni, a naletili su i na stražu Sima Zejaka i Janka Novovića. Simo Zejak je jašući konja zekana krenuo u juriš na Turke koji su pomislili da su se na Brajkovači i Podima sreli sa Rovčanima i Moračanima. 

Turci su natjerani na jednu šumom obraslu gredu niže sela Poda. Sa te stijene se u rijeku Taru sliva vodopad sa visine od 150 metara. Nemajući drugog izlaza ta povelika turska vojska našla je izlaz u skakanju u rijeku Taru i plivanju na drugu stranu. Bila je noć i rijeka je jako hučala pa se činilo da je blizu i da je visina mala, ali nije bilo tako. Stijena sa koje su Turci skakali bila je prilično visoko, što se zbog mraka nije primjetilo, pa su oni koji su skakali u najvećem broju izginuli. Niz ovu gredu je popadalo i poginulo više od 1.000 Turaka. Po ovom skakanju Turaka se ova stijena i vodopad od tada zovu Skakavica ili Skakavac. Turci i njihovi konji su niz stijene padali u rijeku izrazbijani, izmrcvareni, ili mrtvi. Rijeka Tara je nosila čitave splavove sačinjene od isprepletenih živih, mrtvih i ranjenih ljudi i konja. Turci koji su sačinjavali jedan takav ljudski splav, u pokušaju da se spasu, uhvatili su se za rep konja jednog od turskih komandanata. Povukli bi i njega i konja sa sobom, ali se on spasio tako što je sabljom odsjekao rep svom konju i tako otkačio splav koji je rijeka odnijela, a ljudi koji su ga sačinjavali podavili su se. Srbi koji su bili u turskoj komori i Turci koji su preživjeli, pričali su godinama kasnije, da su pješke prešli rijeku Taru, a da opanke nisu okvasili. Prelazili su rijeku preko leševa ljudi i konja koji su u jednom trenutku napravili pravu branu na rijeci Tari. 

Borba sa Turcima se nastavljala nesmanjenom žestinom. Na Turke je odronjavano stijenje i pucano sa svih strana. Masa Turaka je bježala ka rijeci Tari i preko nje. Neki Turci su zalutali u šumama pa su ih i žene nalazile i ubijale. Na samom kraju bitke kad su Turci protjerani preko rijeke Tare, poginuo je Mićo Gluščević. Pogodio ga je neki vjerovatno zalutali metak ispaljen sa one strane rijeke. Neki zlonamjerni su tvrdili da ga je ubio neko od Šaranca da bi sva slava pobjede pripala samo njima, ali to je malo vjerovatno. Mićo Gluščević je jedan od najzaslužnijih za tu veliku pobjedu nad Turcima. 

U ovom boju je Janko Novović ubio čuvenog pljevaljskog megdandžiju Kuja (Kurtagu) Micanovića. Kujov konjovodac, Vidoje Cvijović, poznavao je teren i nije dao Kuju da skače sa stijene u rijeku već ga je poveo prema pogodnijem mjestu za prelaz. Janko Novović je bio u zasjedi iza nekog sijena. Nije poznavao Kuja. Zapucao je na Turčina, ali je promašio, jer je pazio da ne pogodi Vidoja. Kujo nije imao pušku, a kubura mu nije bila napunjena, pa je isukao sablju i potjerao konja ka sijenu. Janko Novović nije prihvatio megdan sabljama, već je bježao oko sijena i punio pušku. Kada ju je napunio okrenuo se i pucao u Kuja. Turčin je pao na zemlju i još je bio živ. Vidoje Cvijović mu je tada rekao da je to čuveni Kujo Micanović i Janko ga je tada posjekao. Boj na Šarance trajao je više od četri sata. Počeo je noću, a završio kada je već svanulo. 
Turci u Lever Tari su se povukli ka Pljevljima bez uključivanja u borbu, tako da kod Đurđevića Tare nije bilo bitke. 

Ostala je priča da je na Preobraženje, prije svitanja, sveti Vasilije dojahao na bijelu konju i potukao veliku tursku vojsku. Možda je to pospješila činjenica da je Simo Zejak u mraku i magli krenuo u juriš jašući konja zekana. 

Turski poraz bio je velik. U boju na Šarance je poginulo 2.000 – 3.000 Turaka, meću kojima je bilo mnogo aga i begova. Poginulo je i 1.500 konja. Mnogo ljudi i konja je odnijela rijeka Tara. Posječeno je i odnešeno na Rudance 1.200 turskih glava. Šaranci, Jezerci i Uskoci nisu imali velike gubitke (oko 60 – 75 ljudi). Zaplijenjeno je 1.700 jahaćih i tovarnih konja, nekoliko hatova, nekoliko barjaka, mnogo srebrnog i pozlaćenog oružja i druge opreme. O ovom boju je Vuk Popović pisao Vuku Karadžiću da je 2.000 Turaka pobijeno i u vodu potopljeno. Ibrahim-bega Alajbegovića iz Mostara i Šiška, sina pljevaljskog paše Selmanovića posjekao je Živko Šibalić. Šaranci su od plijena poslali knjazu Nikoli kao poklon dvanaest sablji, dva ata i zvijezdu Alajbegovića. 

Spomenik boju na Šarancima

Most na rijeci Tari (znan i kao Most na Đurđevića Tari, Most preko rijeke Tare na Budečevici) 

OSNOVNI PODACI
Projektant: prof. dipl. inž. Mijat S. Trojanović
Izvođač radova: A.D "Antonović" Pančevo
Financijer : Ministarstvo građevina Kraljevine Jugoslavije
Vrijeme izgradnje: 1938. – 1940. godina​

Most na rjeci Tari kod Budečevice i Đurđevića Tare je cestovni most u sjevernoj Crnoj Gori. Struktura, koja je zakrivljena u tlocrtu, ima dvije prometne trake. Nalazi se oko 25 kilometara istočno od Žabljaka između sela Budečevica, Đurđevića Tara i Trešnjica na nadmorskoj visini od oko 780 metara (cesta) i premošćuje klisuru rijeke Tare na njenom najužem dijelu na maksimalnoj visini od 150 metara. Najkorišteniju verziju svoga imena (iako ju dio ljudi smatra kontoverznom) most je dobio ime po selu Đurđevića Tara, koje se nalazi odmah sjevernije. Preko mosta vodi magistralna cesta M6.
Konstrukcija mosta građena je od 1938. godine prema nacrtima Mijata S. Trojanovića, a puštena je u promet u studenom/novembru 1940. Konstrukcija je bila jedan od najvećih armiranobetonskih lučnih mostova za cestovni promet u Europi. U proljeće 1942. partizani su digli u zrak luk mosta, a most je obnovljen 1946. godine.

Most na rijeci Tari

Spomen-ploča memorira izgradnju mosta i njegovog projektanta

​Most na Djurdjevica Tari
Datum objave: 26.5.2021. Autor: Leco
Opis. Đurđevića Tara je naselje u opštini Pljevlja u Crnoj Gori. Prema popisu iz 2003. bilo je 178 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 188 stanovnika). Most na Đurđevića Tari - izuzetno delo savremene arhitekture, simbol i neizostavna veduta kanjona reke Tare jeste grandiozni most na Đurđevića Tari, između sela Budečevica i Trešnjica. Projektovao ga je 1938. godine građevinski stručnjak Kraljevine Jugoslavije, inženjer Mijat Trojanović. Kada je dovršen, bio je najveći drumski most od armiranog betona u Evropi i jedan od nekoliko najlepših saobraćajnih objekata ove vrste u svetu. 

Konstrukcija. Petolučni most, dug oko 365 metara je armiranobetonska konstrukcija. Ima armiranobetonski luk raspona 116 metara u glavnom otvoru, na koji su na zapadu, na lijevoj obali rijeke, povezana četiri luka s razmakom između središta stupova od 47 metara.
Glavni luk, koji se uzdiže 150 metara nad rijekom, je izgrađen na skeli koju su podupirala dva drvena skela-tornja visine približno 100 metara i 141 metar. Nacrt za konstrukciju skele došao je od švicarskog majstora stolara Richarda Coraya. Izrađen je od 650 kubičnih metara smrekovog drva, ručno isklesanog u četvrtaste grede sjekirom, u roku od šest mjeseci. Vijčani spojevi korišteni su kao spojevi za drvo.
Glavni luk širine 6 metara ima presjek koji se sastoji od dva vanjska, paralelna betonska lučna rebra, koja su međusobno povezana na polovici visine presjeka pločom i prečkama ispod ploče. Proizvodnja se odvijala u tri faze. Prvo su betonirana rebra, uključujući poprečne grede, do donjeg ruba ploče, zatim ploča i na kraju gornji dio rebara luka. To je značilo da su prethodni betonski dijelovi korišteni za prijenos opterećenja, a oplata nije morala biti dimenzionirana da podupre punu težinu luka.
Prema dostupnim podacima, u most je ugrađeno 5320 m3 nearmiranog i 3640 m3 armiranog betona.
Kolosijek (vozna površina) je vrlo uzan, širok samo 5,5 m, a s njegovih strana se nalaze dvije uske staze od po pola metra. Navodno je i sâm inženjer Trojanović predlagao investitoru da se most proširi, ali su ga odbili, pravdajući se da ima i užih mostova u planinskim predjelima Švicarske. 

Naslovnica knjige Betonski mostovi I.-II.dio (Naučna knjiga, Beograd, 1961.) profesora Mijata S.Trojanovića, s fotografijom mosta preko rijeke Tare u izgradnji

​Povijesni pregled. Prije nego što je izgrađen veliki most, rijeka Tara bila je premošćena mostom koji je bio niži, blizu tla, a služio je putnicima, konjskim vozilima i rijetkim automobilima. 
Potreba za izgradnjom novoga mosta javila se kako bi se kvalitetnije povezalo udaljene dijelove Durmitora s ostatkom Kraljevine Jugoslavije. Zadatak je bio spojiti gotovo 400 metara udaljene dvije obale rijeke Tare, što je bilo izuzetno teško s obzirom na tadašnju potrebu za građevinskim materijalom i resursima.

Kao što je to prilikom posjeta Crnoj Gori 1932. mještanima ovih krajeva obećao kralj Aleksandar, Ministarstvo građevinarstva Kraljevine Jugoslavije raspisalo je 1937. godine međunarodni natječaj za izgradnju mosta.  Ministarstvo je usvojilo projekt velikog betonsko-kučnog mosta, inženjera Mijata S. Trojanovića, kasnije profesora Građevinskog fakulteta u Beogradu, i ustupilo ga izvođaču koji je dao najbolju ponudu, poduzeću A.D. "Antonović"  iz Pančeva. Njihova ponuda bila je 3.212.818 dinara. Financijer projekta bilo je Ministarstvo građevina Kraljevine Jugoslavije.

Gradnja mosta započela je 1938. godine. Prilikom same gradnje mosta bilo je potrebno rješiti nekoliko vrlo ozbiljnih problema.

Za stabilnost temelja glavnog luka, na lijevoj obali rijeke, graditelji su prvenstveno odabrali stjenovitu masu jednog ćuvika (oštra glavica brda), gdje je "lijevu nogu" velikog luka trebalo nasloniti na jedan kameni ćuvik, a desnu "uvuči" u ogromnu kamenu liticu, koja se vrtoglavo nadnosi nad rijekom. Međutim, tijekom izrade plana za most i geološkog pregleda terena, nitko nije primijetio pukotinu na ćuviku. Pukotina je na površini bila široka jedan metar. Pažljivim pogledom u pukotinu, ona se sužava i konačno nestaje u dubini litice. Kada su je graditelji otkrili, poznati geolog s impresivnim iskustvom ju je pregledao. Nakon konzultacije s poznatim stručnjacima, dogovoreno je da se radi temeljenja luka ćuvik izbuši 4 m dublje nego što je bilo predviđeno i da se betonom "plombira" (poput trulog zuba). Ta ispravka je za sobom povukla drugu: raspon velikog luka morao se morao povećati sa 112 na 116 m. Na drugoj pak obali, desnoj, litica je bila napukla iznutra. Jedne noći, veliki dio se odvojio i pao u rijeku. Nakon toga, graditelj je odlučio iskopati temelj luka četiri metra dublje u liticu nego što je bilo planirano, kako bi ga učinio sigurnijim.

Fotografija prikazuje most preko rijeke Tare u gradnji

Bočni pogled na oplatu mosta Tara (1939.). To je bio Corayev posljednji projekt u kojem je aktivno sudjelovao.
Izvor: zvg

Most na Djurdjevica Tari - Jedna prica
Datum objave: 6.2.2012. Autor: express press

Osim ovih problema, postojao je još jedan, a to je bila izgradnja nosača glavnog luka. Inženjer Trojanović se opredijelio za drvenu skelu Richarda Koraya. Tim za izgradnju zato je pozvao ovog velikog švicarskog stručnjaka za drvene konstrukcije. Majstor Richard Koray (1869.–1946.) i njegov sin bili su poznati po svome bogatom konstrukcijskom iskustvu drvenih skela koje su građene kao potpora i nositelji oplata za izgradnju armirano-betonskih mostova i vijadukata na sličnim strmim i teško pristupačnim alpskim terenima. Koray, čija je tehnička inteligencija zadivila čovječanstvo na razmeđi 19. i 20. stoljeća, nije bio inženjer, već stolar i projektant prve žičare dizajnirane za pomicanje trupaca niz planinu uz pomoć dugih čeličnih kablova. U Crnoj Gori stariji Koray boravio je kratko, a samo projektiranje i gradnju skele za most na Tari do kraja je proveo njegov sin, inženjer Richard Coray mlađi. Prema Korayevom projektu, za potrebe gradnje ovog mosta i postavljanja oplate za izvedbu betonske lučne konstrukcije, bila je postavljena masivna drvena skela, čije dimenzije do danas nisu nadmašene. 

Koray je isprojektirao cijelu konstrukciju nosača, koja je bila izrađena od drva smreke, koje je posječeno u krugu od oko 25 km od gradilišta. Iskusni lokalni stolari ručno su tesali štapove za potpornu konstrukciju pomoću sjekira. Štapovi su pričvršćivani frontalno, dok je svaki element nosača izrađen prema projektu i označen za točnu ugradnju.
​
Hrabrost za izgradnju skele pri tako teškoj konfiguraciji terena i uvjetima gradnje pripala je domaćim durmitorskim gorštacima, među kojima su se izdvojila dvojica talentiranih, priučenih mladića: Ljubo Roćen i Radoje Bojović. Iako do tada nisu ništa znali o skelama i građenju mostova, ovi odvažni i požrtvovani Durmitorci sklopili su najveću drvenu skelu koja je ikada izgrađena u svijetu. To je trajalo 6 mjeseci, od jeseni 1939. do proljeća 1940. Za izgradnju, radnici su ukupno potrošili 650 kubičnih metara obrađenog drva. Košara pričvršćena za sajlu vitlom prevozila je materijal do gradilišta. Radnici koji su gradili ovu konstrukciju, radili su samo u kožnim opancima, seljačkim cipelama s krznom prema van (radi većeg trenja prema gazištu), iako im je graditelj, kao mjeru opreza, naredio da se vežu remenima. No oni su odustali su od toga, jer ih je to odvraćalo od posla. 
Skela je bila visoka više od 144 metra, a njezin je raspon iznosio 116 metara, visina kakva nikada prije nije postignuta za drvenu konstrukciju. Četiri spojna luka na lijevoj strani Tare imali su procjepe dužine 47 m. Most na Tari bio je posljednji projekt u kome je Koray sudjelovao. Još i danas na Tehničkom sveučilištu u Švicarskoj stoji maketa velike drvene skele mosta na rijeci Tari, koja još uvijek drži svjetski rekord po visini drvene skele. ​

Naslovnica knjige
Rođen u neposrednoj blizini mjesta na kome je podignut velelepni most na Đurđevića Tari, a podstaknut čežnjom za istinom, koja jedino traje i opstaje u vremenu koje neumitno teče, odlučio sam da u redovima koji slijede ostavim pismeni trag o tom "džinovskom galebu" na obalama Tare. Cjelovitosti radi, ponovljeno je nešto već napisano, ali i ispravljene neke netačnosti vezane za most i ljude koji su učestvovali u njegovoj izgradnji, rušenju i obnovi. Ovaj rad je moj dug prema zavičaju u kojem sam proveo djetinjstvo i ranu mladost, a čija ljepota me je neraskidivim nitima vezala do današnjih dana. Autor:Vukajlo Gluščević

​Zapisi o radnicima na izgradnji mosta
Detaljnije je o izradi skele i radnicima koji su gradili most, pisao dr Vukajlo Mišo Gluščević u knjizi "Most na Tari"

Gradnji skele svoj pečat dali su Durmitorci koji su se bez ikakve opreme verali po skeli koja se izdizala nad ambisom.
Mada je u okviru budžeta namenjenog gradnji mosta mogao da bira koga god hoće da obave najriskantniji poduhvat u istoriji graditeljstva na tlu Crne Gore, izabrao je dva golobrada mladića, Ljuba Roćena iz Rasove i Radoja Bojovića sa Budečevice, sela u blizini mosta.
​Naknada za njihov posao bila je 1,80 dinara po radnom satu. To piše u ugovoru što su ga potpisali ministar građevina Kraljevine Jugoslavije Marko Kožul i građevinski preduzimač iz Pančeva Đorđe Antonović, gde su precizirane i minimalne naknade za nekvalifikovane radnike angažovane na izgradnji mosta na Tari.
​
​​Izvođač radova na gradilištu je morao stalno da ima makar jednog kvalifikovanog stručnjaka. Na montaži skele to je bio vojvođanski Mađar Štefan Masold. Zajedno sa Ljubom Roćenom i Radojem Bojovićem, koji nikada ranije nisu ni čuli za takve skele, a kamoli da su na njima radili, Masold je za šest meseci u konstrukciju koju je projektovao Koraj ugradio 650 metara kubnih drvene građe koja je dopremana iz okolnih šuma.

Građu su sekirom tesali iskusni meštani koji su celi radni vek proveli u tome. Skela je rađena u prirodnoj srazmeri na velikom patosu izgrađenom za tu svrhu u neposrednoj blizini mosta. Svi njeni elementi označeni su brojevima radi preciznijeg montiranja. Pri montaži štapovi su postavljani čelo na čelo, a veza su bili zavrtnji sa metalnim podložnim pločicama. Građu je prenosio kabl-kran.

Jedan vojvođanski Mađar i dva durmitorska gorštaka ispoljili su neviđenu hrabrost i umijeće. Dok je konstruktor skele visio, u korpi, provizorno obješenoj o raklje na vrhu stijene, oni su se verali uz labave grede nad zatrašujućim ponorom. Crnogorci su imali opanke od goveđe kože. Ako nekoga zanima koliko je riskantno u toj obući, hodati po svježe istesanim drvenim gredama širokim 20 centimetara, 141 metar iznad rijeke usječene u stijenu, mogao bi pokušati da u cijepala sa novim kožnim đonom pokuša da malo brže nego što to činimo klizeći po mermernim podovima boljih restorana u svom kraju, hoda na betonskoj ogradi mosta na Tari. Nešto mi govori da bi, čak i u idealnim vremenskim uslovima tom čovjeku takva avantura bila posljednji adrenalinski šok u životu. U početku su se vezivali da bi udovoljili odgovornima za njihove živote. Kasnije ih nisu koristili jer su ih ometali pri radu.

Izuzetnim elanom, samopouzdanjem i požrtvovanošću, hrabri gorštaci uspeli su da za šest meseci (jesen 1939. - proleće 1940) montiraju drvenu skelu pod velikim lukom, kakva nikada pre i posle nije sagrađena. Radili su po kiši i snegu. Uspinjali su se prkoseći udarima olujnih vjetrova koji vitlaju niz grotlo planinskog kanjona. Montirali su građu i zatezali šrafove pod pratećim kamenjem koje se osipa sa stene.

---

Richard Coray

Dimenzije najveće drvene skele u povijesti gradjevinarstva koja je korištena za izgradnju velikog luka mosta na Tari. Za izradu skele bio je zadužen legendarni švicarski stručnjak za visoke drvene skele Richard Koray.

Fotografija mosta na Tari u izgradnji, iz 1938. godine

Obzirom na uvjete izgradnje most je sagrađen za prilično kratko vrijeme, nešto više od dvije godine rada. Dva krajnja lučna otvora - vijadukta završena su 1938. godine, a slijedeće godine i ostala dva. Veliki luk betoniran je 1940. godine. Most je prevremeno pušten u promet u studenom/novembru 1940. godine, iako još nije bio potpuno završen. Kada je konstrukcija dovršena, bio je to najveći cestovni most od armiranog betona u Europi i jedan od nekoliko najvećih i najljepših prometnih objekata ove vrste u svijetu.

S dolaskom Drugog svjetskog rata drveni nosači još nisu bili uklonjeni. Demontiranje skele pod velikim lukom mosta počinje dok već traje Drugi svjetski rat. Pored toga, umjesto svečanog otvaranja, tada najveći europski most toga tipa doživjet će sudbinu da su prve kolone motornih vozila koje su preko njega prošle bili ratni tenkovi okupatora. Dogodilo se to 17.4.1941., na isti dan kada je kod Sarajeva zarobljen projektant mosta inženjer Trojanović.  Povlačeći se pred neprijateljem, vojnici Jugoslovenske vojske djelimično su onesposobili most 1941. godine, ali ga je okupator brzo osposobio za promet.
​
U proljeće 1942. neprijateljske njemačke snage su iz Pljevalja prodirale ka Durmitoru, području koje su kontrolirali partizani. Vrhovni Štab je izdao naređenje da se most, koji je bio jedini put za Žabljak, sruši. Taj zadatak je povjeren građevinskom inženjeru Lazaru Jaukoviću, rođenom 1903. godine u selu Pridvorica kod Šavnika. Lazar je bio izdanak ugledne obitelji Jauković, čije petoro djece je, u razdoblju između dva rata, svo steklo visoko obrazovanje. On je završio Građevinski fakultet u Beogradu 1930. godine, a potom službovao u Nikšiću, na Cetinju i u Prijepolju, a bio je i na specijalizaciji u Italiji. Sudjelovao je u gradnji mosta i znao je gdje treba postaviti eksploziv za miniranje samo jednog luka, kako bi ostali dijelovi mosta ostali neoštećeni. Iz neeksplodiranih talijanskih bombi, izvadio je oko 30 kg eksploziva i minirao posljednji i najmanji lučni otvor u zoru 6.5.1942. godine, čime je uništeno 44 metara dužine mosta. O toj je akciji nakon rata snimljen film "Most".

Mjesec dana poslije rušenja mosta, inženjera Jaukovića zarobili su talijanski vojnici i na Ilindan 2.8.1942. strijeljali ga upravo na mostu (u dijelu izvora navodi se kako su to učinili četnici). Narod durmitorskog kraja, u znak sjećanja na njegovo herojsko djelo, podigao mu je spomenik u blizini mosta, gdje je i sahranjen. Nakon Jaukovićeve smrti, počela se širiti priča kako je most njegovo djelo i da je on bio primoran uništiti vlastito djelo kako bi spriječio upad okupatora na oslobođeno područje. Istovremeno, tijekom toga rata, stvarni pojektant mosta, arhitekt Mijat Trojanović bio je u zarobljeništvu u Njemačkoj. Nakon rata Trojanović se vratio u Beograd, gdje je radio kao profesor na Građevinskom fakultetu i pritom projektirao još mnogo mostova. Ono što je zanimljivo da on nikada nije demantirao tada u javnosti već proširenu priču da je most na Đurđevića Tari djelo Lazara Jaukovića. Trojanović je umro u Beogradu 1984. godine, a predaja o njemu, Jaukoviću i mostu na Tari još se dugo prenosila.
​
Tijekom rata tako oštećeni most nije korišten za vozila, već samo za putnike, za koje je na srušenom dijelu postavljen viseći most. Nijemci su kasnije umjesto visećeg postavili željezni most za prijevoz svojih vozila i opreme. Nakon Drugog svjetskog rata most je saniran i svečano pušten u promet u rujnu/septembru 1946. godine.

Obnovljen most Đurđevića Tara nakon Drugog svjetskog rata (fotografija iz 1960-1970-ih)

Most nakon rušenja najmanjeg lučnog otvora 1942 godine
Izvor: Facebook

Strijeljanje Lazara Jaukovića na mostu

​Most na Đurdjevića Tari - Januar 2020 4K
Datum objave: 10.1.2020. Autor: montenegrovision365
Opis: Građen između 1937. i 1940. godine, most na Đurđevića Tari (ili jednostavno Most na Tari), predstavlja jednu od najposećenijih atrakcija u Crnoj Gori. Stotine autobusa sa hiljadama turista svake godine dolaze u posjetu toj čudesnoj kombinaciji prirode i arhitekture / gradjevinarstva. Kod mosta, postoje restorani gde se možete opustiti i uživati u jedinstvenom pogledu. Isto tako, ne zaboravite da pored fotografija, kupite neki od brojnih suvenira (od magneta, šolja, dekorativnih ploča, ručno napravljenih tepiha, majici, itd). 172 metara iznad rijeke Tare, ovaj most u vrijeme kada je bio završen, predstavljao je najveći Saobraćajni betonski most u Evropi. Most na Tari je uvijek bio velika inspiracija mnogim umjetnicima, i njegovoj veličanstvenoj ljepoti su se divili čak i renomirani svjetski arhitekti i inženjeri. Tome u prilog ide i cinjenica da je uvrsten u listu 10 najljepsih mostova na planeti. U blizini mosta, nalaze se mnoga mjesta koja trebate posjetiti, ali svakako za one koji vole pravu avanturu, preporučujemo rafting na Tari.

Razno. 

• Zanimljivo je kako je most podignut na prostoru između sela Budečevica i Trešnjica koja se nalaze do Tare, no ipak se on često u publicistici i medijima naziva po Đurđevića Tari, selu na desnoj strani rijeke, koje niti ne dodiruje do Tare. Na prvoj tabli koja je postavljena na mostu, pisalo je "Most preko rijeke Tare na Budečevici". Takvoga ga je zatekao i početak Drugog svjetskog rata.
• Prvi organizirani bungee jumping skokovi s mosta na Tari započeli su 2011. godine.
• Pored modernih mostova, na Tari postoji još i nekoliko pješačkih žičanih mostova koji su svojevremeno bili jedina veza žitelja između dvije strme obale najdubljeg europskog kanjona.

​IZVORI
DROBNJAK, Miroslav: DRVENA SKELA KAO PODUHVAT BEZ PREMCA: Veliki građevinski podvig prilikom izgradnje mosta na Tari pre 80 godina sačuvan i u knjizi. Novosti, 19.9.2021.
​LUČIĆ, Nataša V.: O ljepoti džinovskog galeba: Most na Tari ( I dio ). Gradnja.me (Za 39. broj časopisa Pogled)
P., I.: MOST NA ĐURĐEVIĆA TARI / Divovski iskorak preko ponora. RTCG (Izvor: Pobjeda), 22.5.2017.

Most u filmskoj umjetnosti

Most je uvijek bio privlačan i za filmske stvaratelje. Ovdje su snimani mnogi turistički filmovi, pa i dokumentarni. Također, ovdje su 1970-ih godina snimana dva igrana filma čija se radnja odvija u Drugom svjetskom ratu: jugoslavenski film "Most" i američko-engleski film "Sila s Navaronea" (orig. "Force 10 from Navarone"), u kojemu je glumio i tada mladi američki glumac Harrison Ford.

Redatelj Hajrudin Krvavac snimio je 1969. godine o mostu i na mostu kultni film "Most", poznat kao jedno od najpopularnijih ostvarenja partizanskog žanra. Krvavac se u svom filmu tematski oslanjao na svoj prethodni crno-bijeli film Diverzanti, ali također i na holivudske i druge zapadne ratne filmove, prije svega Topove Navaronea, kao i na vesterne. Radnja se uglavnom orijentirala na akciju uz malo ili nimalo političkog i propagandnog konteksta; usprkos toga, scenarij je stvorio niz živopisnih i upečatljivih likova, pogotovo one koje su tumačili Boris Dvornik i Relja Bašić. Krvavac će tri godine kasnije nakon filma "Most"  snimiti i svoj najuspješniji i najpoznatiji film "Valter brani Sarajevo".
Film "Most" je priča o grupi diverzanata koja ima zadatak srušiti most kojim bi njemačke postrojbe doveli u bezizlazan položaj. S njima je i inženjer, konstruktor mosta koji im u tome treba pomoći, ali se u početku opire ideji rušenja svoga djela.
Glavne uloge: Velimir Bata Živojinović - Tigar, Slobodan Perović - inženjer, Boris Dvornik - Zavatoni, Relja Bašić - Sova, Sibina Mijatović - Jelena, Boro Begović - Tihi, Jovan Janićijević - Mane, Igor Galo - Bambino, Wilhelm Koch-Hooge - pukovnik Mark von Felsen, Hannjo Hasse - dr. Hofman.
​Zanimljivo je kako je taj film izuzetno popularan u Kini, a zahvaljujući i tomu, u 21. stoljeću kineska vlada planira financirati obnovu mosta (podatak iz 2025. godine).

Drugi film, Film Sila s Navaronea (Force 10 from Navarone) je američki akcijski ratni film iz 1978. labavo temeljen na istoimenom romanu Alistaira MacLeana iz 1968. To je nastavak filma Topovi Navaronea iz 1961. Redatelj je Guy Hamilton, a glavni glumici su: Robert Shaw, mladi Harrison Ford, Barbara Bach, Edward Fox, Franco Nero, Carl Weathers, Richard Kiel, Alan Badel i dr.
Snimanje je trajalo pet mjeseci, počevši od kraja 1977. Shepperton Studios izvan Londona korišten je za većinu scena u zatvorenom prostoru, uključujući maketu bombardera Lancaster u punoj veličini, dok su scene snimane oko mosta na Đurđevića Tari u Crnoj Gori i brane Jablanica na Jablaničkom jezeru u Jablanici u Bosni i Hercegovini uz pomoć Jadran Filma. Makete brane, doline i mosta izrađene su u Mediterranean Film Studios na Malti.
Predsjednik Jugoslavije Tito ovlastio je svoju vladu da pomogne u produkciji, uključujući osiguravanje 2000 vojnika kao statista, kao i uniformi i opreme te nekoliko tenkova T-34 jugoslavenske vojske. Posjetio je i set snimamja.

​Most - Partizanski film
Postavio. Вожд Карађорђе Datum objave: 18.8.2020.
Opis. Мост је југословенски филм из 1969. године који спада у партизанске филмове. Радња прати партизанску диверзантску групу која треба да дигне у ваздух мост који је од виталног интереса за немачке комуникације на Балкану, а у томе треба да им помогне главни пројектант моста који не жели да уништи своје животно дело, свој мост.[1] Главне улоге су поверене Велимиру Бати Живојиновићу (Тигар), Борису Дворнику (Ђузепе Саватони), Јовану Јанићијевићу Бурдушу (Шверцер), Рељи Башићу (Калц/Сова), Слободану Перовићу (Инжењер), Хању Хасеу (др. Хофман), Сибини Мијатовић (Воденичарева сестра), Бору Беговићу (Мрки/Тихи) и Игору Галоу (Бамбино).

Force 10 from Navarone (1978) ORIGINAL TRAILER [HD]
Postavio: HD Retro Trailers Datum objave: 17.10.2020.
Opis. Directed by Guy Hamilton. With Harrison Ford, Robert Shaw, Edward Fox and Barbara Bach. Force 10 from Navarone Blu-ray : https://amzn.to/3OSJ1iD Force 10 from Navarone Streaming : https://amzn.to/3B8yJqc

Most u literaturi

Ovo nije običan most koji spaja dvije obale, već ima i nešto iznenađujuće, kao moderno slikarstvo. Djeluje tako moćno i tako spokojno, tako ponosito i elegantno. Dira u dušu, baš kao i umjetničko djelo.
A. den Doolaard "Zemlja iza božjih leđa"  (Het land achter Gods rug, 1956.)

A. den Doolaard (pravo ime Cornelis Spoelstra), nizozemski pjesnik i prozaik (1901.–1994). Nadahnuće je crpio iz svojih lutanja po Balkanu.

​Nizozemac A. den Doolaard, pravog imena Cornelis Spolestra (1901.-1994.), je legendu o graditelju koji je srušio svoje životno djelo ugradio u roman Het land achter Gods rug iz 1956. godine (eng. The Land Behind God's Back), u prijevodu Zemlja iza božjih leđa (narodski bi u našim krajevima to rekli: "zemlja bogu iza nogu"), koji je bio jedan od najčitanijih u Nizozemskoj i Velikoj Britaniji 1970-ih godina. Autor romana posjetio je Jugoslaviju u ljeto 1953. godine, kada se u Beogradu susreo s Titom i Milovanom Đilasom. U klubu književnika upoznao se s Ivom Andrićem, autorom romana Na Drini ćuprija, što ga je navelo na ideju da piše roman o mostu na Neretvi o kojem je čuo od Tita. Jedan od najuglednijih jugoslavenskih diplomata Branko Drašković odvratio ga je od te ideje i predložio mu da pođe s njime u Crnu Goru, kod njegovih roditelja i vidi most na Tari. Tako se rodila ideja o pisanju romana Zemlja iza božjih leđa.

Roman je posvećen inženjeru Lazaru Jaukoviću (predstavljen u romanu kao literalni lik Vuk Crnojević), koji je bio rodom iz Šavnika. Podatke o Lazaru Jaukoviću, den Doolaard je isprepleo s legendom po kojoj je on bio projektant mosta (a ne Mijat Trojanović) i koga su ratne okolnosti navele da sruši svojih ruku djelo. Da bi spriječili ulazak okupatorske vojske u Crnu Goru partizani su 1942. godine odlučili srušiti most, a tu su zadaću povjerili Lazaru Jaukoviću. Zbog tog čina otpora, italijanski vojnici su strijeljali Lazara na ostacima mosta 1942. godine, a bista u njegovu čast se i danas nalazi pored samog mosta, kao svjedok jedne priče o Tari, mostu i ljudskoj hrabrosti.
Na temelju te životne priče i legende, autor u romanu govori o Vuku Crnojeviću, mladom seljaku koji je otišao od kuće, od tradicionalne i patrijarharne obitelj, da bi studirao inženjerstvo u Italiji, koji se potom vratio u Crnu Goru i otvorio "vrata svijeta" unutrašnjosti svoje domovine gradeći most jak kao njegova seljačka prošlost, ali lijepa kao Giulia, Talijanka koja mu je zarobila srce. Međutim, ubrzo nakon toga Drugi svjetski rat opustošio je zemlju i njezine ljude, a Vuk je raznio most kako bi spriječio da padne u ruke neprijatelja. Uhvaćen, dobio je naredbu da ga obnovi, ali je on to odbio i bio kažnjen - ubijen je i obješen nad kanjonom Tare kao upozorenje. Prije nego što je njegovo tijelo posječeno, već su guslari po cijeloj visoravni zasvirali novu pjesmu koja je ispričala priču o njegovom životu i svrstala ga među epske heroje crnogorske povijesti.
Prijatelji autora, koji je godinama proveo na surovim planinskim visoravnima Crne Gore – poklonili su mu instrument – gusle, na kojem se svira crnogorska nacionalna epika.

PROČITAJ VIŠE  BUKILIĆ, Nada: Holanđanin na obali Tare / Povodom romana "Zemlja iza božjih leđa" A. Dena Dolarda. Pobjeda,  16.08.2021.

U romanu je zaista ispričana priča o zemlji "iza božjih leđa", zemlji u kojoj sve zavisi od pojedinaca i gdje svaki pojedinac zavisi i od posljednjeg člana sopstvenog naroda, katkad i nesvjesno i nenamjerno ukrojen i ušiven u svaki planinski prevoj, i pride tvrdo prikovan za svoje mjesto usudom i teškim crnogorskim kamenom, sa sunčevom zrakom čvrsto vezanom oko grla.  Dok se ne zna što ga jače pritiska i steže, on, ipak, istrajava, ne gubi nadu, tvrdoglavo se drži uzora i đetinje nevino vjeruje da nije važno ono što ga ubija, već ono za što daje život, te da je to svjetlije i sjajnije od svakog drugog bogatstva, od svake druge sreće i blagostanja, i da je ljudski, da je samo i jedino ljudski, upravo toj svjetlosti posvetiti sopstveni život.
NADA BUKILIĆ, Pobjeda, 2021.

Izvorna naslovnica britanskog izdanja knjige "The Land Behind God's Back (Trans Riedel Bruinwold. N, C,) autora Dena Doolaarda, u izdanju tvrtke Heinemann, London, 1958.

Naslovnica prijevoda knjige objavljene 2020. godine u Cnoj Gori
Prevoditeljica: Jelica Novaković-Lopušina; urednica izdanja: Radmila Perović; crtež na naslovnici djelo je akademskog slikara Pere Nikčevića.

OKOLICA ĐURĐEVIĆA TARE

Trešnjica

LJUTICA
Drina <  Tara < Ljutica (D)

Ljutica je lijeva pritoka rijeke Tare. Nalazi se jugoistočno od mosta na Đurđevića Tari i uz cestu Mojkovac- Žabljak. Kada se vozi iz smjera mosta može se parkirati vozilo prije prvoga tunela na cesti. Od parkirališta se potom treba vratiti 30-ak metara unazad i nastaviti kroz šumu (između dvije cestovne bankine), sve dok se ne spusti do rijeke. Niže od navedenog tunela (u smjeru Mojkovca) nalazi se spomenik Tripku Džakoviću.
Dužine je oko 135 metara, a često se navodi njezina okvirna dužina 130 do 150 metara). Izvire bučno i snažno iz vrela i nastavlja vrlo velikim protokom vode, od 100 kubičnih metara u sekundi. Zbog snage i količine vode gotovo cijelim tokom je bijela - zapravo zapjenjena. Zato se često ističe vizualno atraktivan kontrast zelene boje Tare i bijele Ljutice na njezinom ušću u Taru. Pitka je čitavom svojom dužinom, a kupi vodu i snagu s velikih nadmorskih visina, sa žabljačke (Jezerske) i sinjavinske visoravni koje se nalaze na preko 1500 m n.v., dok joj je vrelo na 700 m n.v. Toliko je jaka da kažu da bi količinski mogla opskrbljivati pola Crne Gore vodom za piće. 
U mnogim medijima ju spominju kao najkraću rijeku u Europi - iako treba napomenuti kako se isto tvrdi i za rijeku Omblu kod Dubrovnika (duga samo 30 metara) i još neke rijeke u regiji.

PROČITAJ VIŠE  GAJEVIĆ, Jasna: Rijeka Ljutica: Nevjerovatna snaga prirode - Jasnina putovanja. Vijesti.me, 12.6.2021.

Kvadratura kruga: Most na Đurđevića Tari, Ljutica i Bosača
Datum objave: 12.12.2015. Autor: 
RTS Kvadratura kruga - Zvanični kanal
​Opis. Reka Ljutica ili Bijela rijeka, kako je zovu u narodu je najkraća reka na svetu, čiji tok, od izvora do ušća iznosi samo 135 metara. Zbog toga je Ljutica upisana u Ginisovu knjigu rekorda u kojoj se našla još po jednom osnovu. Ljutica je reka najbogatija vodom čiji je proticaj 100 kubnih metara u sekundi.Na samo nekoliko stotina metara od ušća Ljutice u Taru nalazi se most koji je u vreme izgradnje (1940) bio jedinstven u Evropi. To je most na Đurđevića Tari koji je imao najveću drvenu skelu tokom gradnje i najveći luk od armiranog betona u to vreme. Autor Kvadrature kruga vam otkriva kakva je sudbina zadesila projektanta ovog mosta i njegovog pomoćnika samo dve godine nakon otvaranja mosta na Đurđevića Tari.Drugu priču u novom izdanju Kvadrature kruga Branko Stanković vam donosi iz Bosače, sela ispod Durmitora, razapetog na kapiji neba. Bosača je najvisočije stalno naseljeno mesto na Balkanu. Na 1600 metara nadmorske visine osim bora krivulja uspevaju i ljudi. A, kako traju i opstaju na toj visini saznaćete u novom izdanju Kvadrature kruga. Urednik emisije Branko Stanković autor je 18 dokumentarnih filmova i dve drame koje su ekranizovane na RTS-u, a i mnoštva dokumentarnih emisija, koje su, kao i filmovi, nagrađivane na domaćim i međunarodnim festivalima.

​Bez granica - Rijeka Ljutica
Datum objave: 22.12.2017. Autor: Bez Granica - Sead Sadikovic

Bareljef u spomen vojvode Tripka Džakovića

Bareljef u spomen vojvode Tripka Džakovića, postavljen je pored ceste od Đurđevića Tare prema Mojkovcu, uzvodno od izvora Ljutice. Vojvoda Tripko i njegovi drugovi su poginuli 1875. na mostu pod Premćanima (selo na sjevernoj strani Tare). Bareljefna ploča izrađena je prema gravuri objavljenoj u tadašnjem europskom tisku.

Bareljef u spomen vojvode Tripka Džakovića

Tripko Džaković (1838 — 30.10.1875.) je bio crnogorski vojvoda.
​
​Godine 1852. sudjeluje u borbama s  pljevaljskim Turcima kod Bistrice, gdje je ranjen dva puta. Za vrijeme Crnogorsko-turskog rata 1862. istakao se junaštvom i bio je plemenski  barjaktar. Od Turaka je priznat za starješinu plemena Šaranaca i Jezera poslije razgraničenja  1859. godine. Postavljen je za plemenskog vojvodu zbog velikih zasluga.

Gravura pogibije Tripka Džakovića objavljena u europskom tisku

Manastir Sv. Arhanđela Mihaila

Lever Tara

Tepca

Tepca su se smjestila na prostranijoj terasi na lijevoj obali rijeke Tare, ispod mjesta gdje je kanjon najdublji. Kako se nalaze na nižoj nadmorskoj visini i zaštićena strmim planinskim obroncima, klima je blaga (župna), a zemlja plodna. Područje je pogodno za uzgajanje više vrsta povrća i voća. Stanovnici Tepaca pored poljoprivrede, bave se i stočarstvom, pčelarstvom i turizmom. Od durmitorske visoravni do sela vodi strma cesta (makadamska; stanje 2022. godine). 
Tepca su bila povezana pješačkim žičanim mostom sa selom Ograđenica na suprotnoj obali rijeke (most je bio uništen zbog loših vremenskih uvjeta; podatak iz 2022. godine). Pored mosta u Tepcima, nedaleko od Brštanovice nalazi se još jedan pješački most.
Na području sela nalazi se Radovan luka, lokacija posebno značajna za turizam (splavari i rafteri). 

Pogled s Ćurovca na Tepca

Sela Tepca, Mala Crna Gora, i Zminje jezero
Autor: MOST Datum objave: 3.4.2022.
Opis. Selo Tepca smješteno je u kanjonu Tare i NP ‘Durmitor’, prirodni i turistički dragulj, nalazi se na pitomom platou na lijevoj obali Tare. Klima je blaga, a zemlja plodna. U ovom durmitorskom selu uspijeva skoro svo povrće i voće, pa čak i smokva, vinova loza i lubenica. Na samom izvorištu vrela Mlinski potok, smješteno je ZMINJE JEZERO. Skriveno u dubini šume, ledene tišine, kao da je namijenjeno da podsjeća na usamljenost i razmišljanje o njoj. Malo po dimenzijama, usađeno u tijesni ovalni pojas smrča, najvjerostojnije dočarava Gorsko oko, koje između četinarskih trepavica gleda na Crvenu gredu i obližnje vrhove. Nadmorska visina ovoga jezera iznosi 1520 m, a najveća dubina 7.7 metara. Mala Crna Gora se nalazi dvadesetak kilometara od Žabljaka na nadmorskoj visini do 1700 metara jedinstvene ljepote, smješteno na ivici kanjona Sušice.

SMJEŠTAJ
Ethno Cottage Momo Tepca
Tepca b.b., 84220 Žabljak, Crna Gora