---

SREDIŠNJI POJAS >​ POVRŠI I BRDA CRNE GORE I PROKLETIJE > Sinjajevina > Sjeverni i sjeverozapadni dio > Po Šarancima 

SJEVEROZAPADNI I SREDIŠNJI DIO SINJAJEVINE

Kroz Šarance (Između Jezerske površi i Zaboja)

SADRŽAJ

• Brdsko-planinski prostor Šaranaca (kučajevičko-kormanska zona)
  • Kučajevica
  • Korman
  • Kurozebi
• Šaranačko polje i Zaboj
• Između Dobrilovine i Zaboja
• Kanjon Tare, kroz Šarance

BRDSKO - PLANINSKI PROSTOR ŠARANACA

Šaranci

Šaranci su crnogorsko pleme koje potječe iz Stare Hercegovine. Smatra se da Šaranci vode porijeklo iz Hercegovine, odakle je i njihov rodonačelnik. Uz Drobnjake su se borili protiv Osmanlija, iako su se smatrali rivalima. Česte su bile i krvne osvete. Značajna je i Bitka na Šarancima u kojoj su 1862. godine uspjeli poraziti Osmanlije. Poslije Berlinskog kongresa 1878. godine Šaranci ulaze u sastav Crne Gore. Poslije oslobođenja crnogorskog dijela Sandžaka jedan dio se preselio u te krajeve. Jedan od poznatih Šaranaca je bio i narodni heroj Vuk Knežević.

Šaranci, karta rasprostiranja plemena
Izvor: Montenegrin Ethnic Association of Australia" ( www.montenegro.org.au)

Njegovućko polje

Fizički izdvojeno od središnjeg dijela Jezerske površi (Jezera), povezano prijevojem Ramovo ždrijelo, nalazi se Njegovućko polje. Ono se smjestilo u podnožju Sinjavine, na prostoru u koju se u nju uvlači uvala Zminica sa Zminičkim jezerom. Ograđuju ga sa istoka i sjeveroistoka brda i planine Šarigora, Kalica i Kučajevica, a sa jugozapada i zapada Mrčajevac i Kovačev panj, koji su obrasli gustom četinarskom šumom. Iako izdvojeno, Njegovućko polje je dio Jezerske površi. Prostor je naseljen plemenom Šaranci. U južnom dijelu polja razvilo se naselje Njegovuđa, koje je postalo i glavno mjesto Šaranaca (ranije je to bilo selo Krš). U Njegovućkom polju je snažan izvor Šaransko oko, koji je iskorišten za vodovod Njegovuđe.
U Njegovuđi je bila sagrađena velika pilana za preradu drva šaranskih i žabljačkih šuma. Pilana je propadala prema kraju 20. i početkom 21. stoljeća. Godine 2016. otvorena je u naselju nova pilana.

Njegovuđa
KOORDINATE 43.12454, 19.22552  NADMORSKA VISINA 1301 m (1300-1345 m)  BROJ STANOVNIKA 227 (2003.)  WIKIPEDIJA Njegovuđa

Njegovuđa je malo naselje u Crnoj Gori, koje administrativno pripada općini Žabljak. Prema službenim podacima popisa 2011. godine, sela ima 216 stanovnika. Polovina ih se tada izjasnila kao Crnogorci, a značajan dio kao Srbi (oko 43 %).
Budući da je smještena na visoravni i u planinskom području, okolina je karakteristična za Durmitor – s planinskim krajolicima, visoravnima i prirodom pogodnom za planinarenje i druge aktivnosti na otvorenom.

Narodni sabor u Njegovuđi

Svako ljeto (jul/srpanj) se u Njegovuđi održava narodni sabor sa stogodišnjom tradicijom (od 1929. godine), na kojemu se okupi više tisuća posjetitelja koji mogu pratiti nadmetanja viteških momačkih disciplina i utrke rasnih arapskih, "mješanaca" i brdsko-planinskih konja. Na saboru se sudionici natječu i u tzv. "momačkim disciplinama", poput bacanja kamena s ramena, trčanja na 100 metara, skoku udalj s mjesta i nadmetanju u navlačenju konopa.

Kučajevica
Mala Kučajevica (1783 m), ovdje gledana iz Njegovuđe, najviši je vrh Kučajevice. Nalazi se na sjeverozapadnom kraju Kučajevice.

KUČAJEVICA
​NADMORSKA VISINA Mala Kučajevica, 1783 m  KOORDINATE NAJVIŠEG VRHA 43.10675, 19.22208

PROČITAJ VIŠE  ​Predrag Popović: Kučajevica 1.786 mnm, Sinjavina. Vrhovi Crne Gore, 20.9.2024. (HTML)

Kučajevica, iz smjera Njegovuđe

Kučajevica, od Zminičkog jezera

Kota 1739 (1739 m) na JI kraju Kučajevice; pogled iz Karlica

Kučajevica, iz smjera Zminice

Jugoistočni rub Kučajevice iznad Pašinog Polja

Jugoistočni rub Kučajevice iznad Pašinog Polja

Kučajevica od jugoistoka

Kučajevica

Kučajevica

Donje Bare

Gornje bare

Crkva Svetog Georgija

Pripadnici bratstva Bojovići su svi sudjelovali, i na prijelazu iz 20. prema 21. stoljeću u Zminici gradili crkvu, koja nosi naziv po Svetom Velikomučeniku Georgiju, krsnoj slavi Bojovića. Hram je posvećen 2014. godine, nakon gradnje od skoro 20 godina.
Ktitori hrama posvećenog svetom velikomučeniku Georgiju su dr prof Olga Gvozdenović Ivanković, Dr. prof. Antonio Ivanković i Nada i Nebojša Vojislavljev Bojović, koji žive i rade u Sjedinjenim Američkim Državama. Gradnju hrama koja je započeta 1992 godine pomogli su i građani dobrovoljnim prilozima, a mještani Dragoljub, Vukosav-Vuk, Radmilo i Janja Bojović priložili su zemlju za gradnju crkve. U izgradnji su sudjelovali i Igor Bojović, direktor pozorišta "Boško Buha", Boško Bojović, jedini Srbin koji je redovni profesor na Sorboni, Božidar Bojović, osnivač Srpske narodne stranke u Crnoj Gori, Rade Bojović, koji je bio poslanik u više saziva crnogorskog parlamenta, kao i Vukosav Vuk Bojović, kome su nadomak crkve u Zminici prijatelji iz organizacije "Društva srpskih domaćina", čiji je Vuk bio potpredsjednik, u znak poštovanja 2016. godine podigli brončanu bistu, djelo umjetnika prof. Zorana Ivanovića. Identična bista je postavljena u beogradskom Zoološkom vrtu.

Zminica, hram Svetog Đorđa

Crkva Sv.Georgije-Zminica 2020 4K
Autor: montenegrovision365 Datum objave: 27.5.2020.
Opis. “Овај свети храм је посвећен Светом великомученику Георгију, једном од оних који је жртвовао себе за Христа Господа, за вјеру праву, жртвовао и принио себе, своју младост и свој живот. Само Господ знаде колико је светих храмова подигнуто у славу Божју, а у част великог мученика Георгија. Велико руско царство има за свог покровитеља Светог великомученика Георгија и није случајно да и код нас, у нашем светосавском народу, има толико оних који славе Светог Георгија, а славећи њега славе Христа Бога Сина Божјег јединородног. Он је по свом рођењу, крштењу, по свом животу и мученичком страдању христолик. Зато је име његово вјечно“.

Zminica (Gornja Zminica)

Bratstvo Bojovića

Loza bratstva Bojović porijeklom je iz Zminice. 

​Bojovići potjeću od Boja, sina Antonija Rajičeva. Ovo je jedno od najbrojnijih bratstava od roda Rajičeva i svih Šaranaca. Bojo Antonijev je imao četiri sina: Milutina, Neša, Đorđija i Dragića. Bojovi sinovi uzeli su prezime Bojovići po svom ocu Boju i, što je važno napomenuti, niko od četiri Bojova sina, koji tada uzeše prezime Bojović, nije ga mijenjao nego su ga zadržali do danas.

U Šarance su se doselili iz Plane kod Kolašina s ostalim Šarancima. Preseljavanje je počelo 1712. i trajalo je sve do 1782. godine, kada su se i posljednja šaranska bratstva konačno doselila u današnje Šarance. Prvo su naselili sela Rudance i Jelinu Goru, ali su se zbog tjeskobe i velikih snijegova počeli raseljavati u niža mjesta bliže Tari, u Poda, a kasnije i u više predjele na padinama Sinjajevine.
​Svi Bojovi sinovi imaju danas brojno potomstvo, a među njima najmanje je brojno potomstvo najstarijeg Bojovog sina Milutina.

Milutin Bojov preselio se u selo Zminicu, dok su njegova braća ostala živeti na starevini, odnosno selima koja su u početku doseljenja naselili. Milutin je imao sinove: blizance Marka i Matija, Šćepana, Mališu i Milića.
Nešo Bojov je imao sinove Radoja i Mika.
Đorđije-Mušo Bojov imao je četiri sina: Lazara-Bajra, Milovana-Tuja, Savu-Šubaru i Čuna.
Dragić-Grle Bojov je imao dva sina: Nikolu i Simeuna-Dešu.

Zna se da su se od bratstva pojedinci ili kompletne porodice iseljavale u razne krajeve, a najviše u Zatarje. Rade Perkov, kao žandarmerijski narednik bivše Jugoslavije, stalno se nastanio u Slatini kod Brodareva. Poginuo je u selu Bjelova kod Prijepolja u borbi protiv neprijatelja.
Stanišini sinovi: Milutin, učesnik balkanskih i Prvog svjetskog rata; Miladin i Miloš koji gine u Aprilskom ratu 1941. godine; Milan je jedno vrijeme sudjelovao u partizanskim jedinicama i Dragutin-Drago, predratni pravnik. Oni su se 1918. godine sa majkom iz Zminice preselili u Potpeće.
U Vlasovo su se doselili Aleksa sa sinovima Mijom i Lalom – sudionik je NOR-a, a koloniziran je u Sivac 1945. godine; Luka s Milosavom, Stevanom i Milijom su sudjelovali u crnogorskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu. Milosav Lukin se nalazio u logoru u Mađarskoj od 1916-1918. godine.
Bajo-Đuro Matijev sa četiri sina se odselio u Sijerinsku Banju, i o njima ne znaju ništa.
Jovan i Matije-Mato, Mijailovi sinovi, poslije Prvog svjetskog rata preselili su se iz Zminice u Prijesnjače kod Brodareva. Milijan Jovanov je kao žandar službovao i u Pljevljima, gdje je umirovljen; prešao je živjeti u Glisnici gdje je umro bez potomstva.
Mihailo Jovanov je živio i radio u Banja Luci; bio je poslanik u Skupštini Banovine, a umro je u selu Marincu kod Banjaluke. Njegovi potomci žive u Banja Luci. I druga dva Jovanova sina Dušan i Savo živjeli su u Prijesnjačama kod Brodareva, gdje i danas žive njihovi potomci.
Sinovi Matija Mijailova iz Prijesnjača su Vojin, sudionik NOR-a i nosilac Spomenice 1941. godine; Vladimir-Mujo i Miloš, aktivni učesnik NOR-a; Miloš je bio odbornik, a odmetnici su ga ubili 1945. godine kod Prijepolja. Od njega nema potomaka.
Mirko Vuletin se poslije Prvog svjetskog rata iz Brajkovače, sa braćom Perom, Radovanom i Baukom i njihovim porodicama preselio u Pavino Polje.
Milovan-Beg, Milićev sin, preselio se 1918. godine u Potpeće kod Pljevalja sa sinovima Stankom, Đurkom i sinovcem Đorđijem Vidovim, a Mojsije Vidov je interniran za vrijeme austrougarske okupacije 1916-1918. godine u Mađarsku, gdje je u logoru i umro.
Milutin-Mido Milićev se poslije Prvog svjetskog rata odselio u Vlasovo kod Kuršumlije sa tri sina: Mirkom – poginuo kod Kumanova 1912. godine, Milanom – poginuo na Kosovu 1915. godine i Milisavom, umro kao vojnik u Prvom svjetskom ratu.
Božo Mikov se odselio prije balkanskih ratova u Srbiju u Gajtan; imao je sinove Nikolu i Neđeljka, koji su sudjelovali u Prvom svjetskom ratu.
Grujica Mojov je otišao u Ameriku 1908. godine, gdje je umro ne ostavivši potomstvo.
Miraš Dragov-Gagov preselio se u Vaškovo.
Milan, sin Lazarov-Bajrov, nalazio se u Mađarskoj u logoru Nađmeđer 1916-1918. godine. Pila Tripkova sa Bogomolje uhvatile su Švabe i objesile u Nikšiću 1916. godine, a njegov brat Novica se zbog ubojstva rođaka Stevana odselio s porodicom u okolinu Čačka.
Jakov Čunov potomak sa Bogomolje, poslije Prvog svjetskog rata odselio se u Vrulju kod Pljevalja.
Jovo sa Bogomolje se poslije Prvog svjetskog rata odselio u Pušanjski Do. Od njega nema potomstva.
Arsenije Vidov se sa sinovima Milošem, Bećom i Ljubom odselio u Đurđevića Taru.
Radivoje Jovanov sa Bogomolje poslije Prvog svjetskog rata sa porodicom se preselio u Srbiju.
Grujica Dojčov sa porodicom se poslije Prvog svjetskog rata preselio u selo Varine kod Pljevalja.
Radosav Mirkov se poslije Prvog svjetskog rata sa porodicom preselio u selo Viljak kod Pljevalja.
Vuksan Bojović sa Bogomolje prešao je da živi na Mljetičak kod Šavnika, gdje se oženio od Žugića, tu formirao porodicu i ostao da stalno živi. Njegovi potomci i danas žive na Mljetičku.

Bratstvo je dalo dosta istaknutih ljudi i junaka. Oni su se svojim junaštvom isticali u mnogim bojevima i ratovima u kojima su sudjelovali i davali svoje živote.
U Hercegovačkom ustanku 1875. godine poginuli su Jovan na Grdijevićima 1875. godine i Lazar na Premćanima iste godine. Treći dan Božića 1852. godine Boško Šubarin sa Smajom Krivaćevićem i sa još deset Šaranaca junački su dali otpor brojnoj turskoj vojsci i izginuli u pećini kod sela Poda.
U balkanskim i Prvom svjetskom ratu istakli su se Pavle Ilijin, oficir crnogorske vojske; poginuo je na Bregalnici 1912. godine. Vuko Novičin je bio oficir crnogorske vojske, sudionik balkanskih i Prvog svjetskog rata, komandant Jezero-šaranskog bataljona, na čijem čelu u prvim ratnim okršajima junački gine 15.8.1914. godine na Okolištu u borbi protiv Druge brdske austrougarske brigade. S Vukom junački gine i Tomo Radovanov.
Mihailo Dobričin-Bojčev je rano otišao u Ameriku, odakle se vratio pred Prvi svjetski rat u kome je i sudjeovao. U razdoblju između dva rata biran je za predsjednika šaranske opštine. Zbog njegovog sudjelovanjau 13-julskom ustanku uhvatili su ga Italijani i u Nikšiću strijeljali. Mihailov sin Božidar je bio jedan od najistaknutijih i neustrašivi borac NOR-a; čuveni puškomitraljezac bio je strah i trepet za neprijatelja. Poginuo je kod Trstenika 1944. godine kao borac Četvrte crnogorske proleterske brigade.
Boško Mirkov poginuo je u Prvom balkanskom ratu 1912.
godine.
Među najuglednije bratstvenike spada i Novica-Nono Šćepanov. On se isticao kao sudionik u ratovima koji su vođeni u njegovo doba. Bio je jedan od najpoznatijih domaćina u cijelom plemenu. Osim sina oficira, istaknutog komandanta Vuka, imao je mlađeg sina Bogdana, predratnog pravnika, divnog čovjeka i vrsnog stručnjaka iz oblasti prava koji je radio na odgovornim funkcijama.
U komitskom pokretu, koji je bio dobro organiziran u durmitorskom kraju, sudjelovali su i bratstvenici iz ovog bratstva. Jedan od najistaknutijih crnogorskih komita bio je Božo Ilijin. On je jedno vrijeme proveo na radu u Kanadi, odakle se vratio pred Balkanski rat. Aktivno je sudjelovao u balkanskim i Prvom svjetskom ratu. Nakon kapitulacije crnogorske vojske januara 1916. godine, Boško se odmeće u komite kao komitski četovođa. Bio je oženjen Jelenom Šaulić, takođe istaknutom ženom komitom. Osim Boška, iz ovog bratstva su u komitskom pokretu bili Marko Perišin, koji je nakon Prvog svjetskog rata biran za predsjednika šaranske opštine, i Vuksan Milićev sa Bogomolje, čovjek neobične snage.

Nikola Šćepanov Bojović, đeneralštabni kapetan jugoslavenske vojske, poslije kapitulacije 1941. godine došao je u Zminicu. Prilikom priprema za ustanak protiv okupatora razišao se sa organizatorima ustanka i prešao Zatarje, gdje je organizirao svoju grupu četnika i priključio se pokretu Draže Mihailovića. Poslije odlaska partizanskih snaga u Bosnu 1942. godine vraća se na durmitorsko područje, gdje je postavljen za komandanta Durmitorske četničke brigade. Interniran je od strane Nijemaca 1943. godine iz Kolašina u Njemačku. Poslije rata uspio je pobjeći u London, gde je dočekao duboku starost i preminuo u 97. godini.

Svetozar Perov je rano stupio u napredne demokratske snage i bio je član Mjesnog komiteta KPJ. Pri formiranju Četvrte crnogorske proleterske brigade bio je postavljen za zamjenika komesara bataljona. Iz nekih razloga napustio je partizanske jedinice i iz Bosne se vratio u rodni kraj u kome je bio pasivan. Njegov brat Mina bio je aktivni pripadnik NOP- a, a poslije rata bio predsjednik šaranske opštine i potpredsjednik Opštine Žabljak.
Pavle Čalov sa Bogomolje je poginuo tijekom NOR-a na Vratlu 1942. godine u jedinicama NOV-e.
Neđeljko-Neđo Lazarov, aktivni sudionik NOR-a, u ratu je ranjavan, a poslije rata bio je inžinjer šumarstva, upravnik pilane na Njegovuđi, omiljen među radnicima i svojoj sredini.
Radomir Vladimirov-Mišov iz Brajkovače je ranjavan kao sudionik NOR-a; koloniziran je u Vojvodinu 1945. godine.
Radovan-Lale Aleksin, sudionik u NOR-u, poslije rata je koloniziran u Sivac u Bačku.
Milosav Lučin je prije rata radio kao službenik u raznim mjestima, a neposredno pred Drugi svjetski rat u Sreskom sudu u Pljevljima. Strijeljali su ga Talijani 1942. godine.
Stevan Lučin, učitelj iz Vaškova, službovao je kao učitelj, a poslije rata radio kao prosvjetni inspektor u Pljevljima. Njegov sin Momčilo-Momo, profesor i književnik, predsjednik Opštine Pljevlja; savezni poslanik.
Radoje-Mićo Radovanov-Lalov iz Vaškova aktivni je sudionik NOR-a, oficir JNA.
Braća Miljan i Trižo Grujičini iz Varina stupili su kao dječaci u jedinicu NOV-a; Trižo je poginuo na Sutjesci 1943. godine, a Miljan je bio oficir JNA.
Među ovim bratstvenicima su i iimena Raša i Lazara Bojovića, istinskih rodoljuba, koji su aktivno pomagali NOP. Dalje, Milun i Milica Bojović su kao omladinci bili aktivni u izvršavanju postavljenih zadataka u toku NOR-a.

Ovo bratstvo je dalo dosta vrsnih intelektualaca svih profesija: sveučilišnih profesora, doktora, inžinjera, oficira, povjesnićara, akademskih slikara i kipara. Ima ih u raznim mjestima nekadašnje Jugoslavije, gdje su odlazili poslije završetka školovanja radi zaposlenja. Puno ih je u Beogradu i Chicagu.
Igor Bojović, direktor pozorišta "Boško Buha"
Boško Bojović, jedini Srbin koji je redovni profesor na Sorboni.
Božidar Bojović, osnivač Srpske narodne stranke u Crnoj Gori.
Rade Bojović, koji je bio poslanik u više saziva crnogorskog parlamenta.

U novije vrijeme dosta se govorilo o obitelji Bojevića koji su živjeli u Beogradu, a njihova loza vuče porijeklo iz Zminice. Bojovići su uvijek u obitelji imali i hajduka, i razbojnika, i buntovnika, ali i umjetnika, a svi su bili izuzetno srpski orijentirani, a također i četnički.

Vukosav Vuk Bojović (Pljevlja, 18.12.1940.- Beograd, 2014.), bio je dugogodišnji direktor beogradskog Zoološkog vrta i kipar. Diplomirao je i magistrirao kiparstvo  na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Po diplomiranju, prvo je bio slobodni umjetnik, zatim profesor u osnovnoj i srednjoj školi. Predavao je i u Višoj trgovačkoj školi u Beogradu, gdje je bio i direktor. U dva braka dobio je četvoro djece. S prvom suprugom imao je sinove Luku, Nikolu i kćeru Mariju, a sa drugom ženom ima još jednu kćer. Vuk Bojović je bio u nemilosti i opirao se svakom sustavu, tako da je i sam govorio da je njegovu sudbinu, da bude okružen životinjama, odredilo djetinjstvo u obitelji koja je, kako je govorio: zbog političkog progona "bačena u divljinu". Naime, u obitelji je bio pristan "ratnički kult", u kombinaciji s potisnutim nacionalizmom i četništvom, te se družio s Kapetanom Draganom i šurovao s Arkanom. To je sve naposlijetku njegovog sina, pod maskom tog patriotizma odvelo u svijet kriminala, zbog čega je Luka postao jedan od najpoznatijih "bosova" sa Balkana. Sve to će Vukovu obitelj uvući u tragičnu igru "krvne osvete", koje nitko neće biti pošteđen.
Vuku su prijatelji u znak poštovanja podigli bistu nakon smrti, a nalazi se nadomak crkve u Zminici.
Luka Bojović (zvan "Pekar"), Vukov sin, bivši pripadnik Srpske dobrovoljačke garde i suradnik Željka Ražnatovića Arkana, pripadnik kriminalnog miljea; jedno vrijeme na čelu "Zemunskog klana" kriminalne grupe; uhićen 2012. u Španjolskoj zbog organiziranog kriminala; optužen za više ubojstava.
Nikola Bojović, rođeni brat vođe zemunskog klana Luke Bojovića, surovo je ubijen 2013. u Bogradu, dok je nosio doručak bolesnom ocu Vuku Bojoviću. Nikola je pao kao žrtva krvene osvete u ratu obitelji Bojović i Šaranović, po surovom principu "brat za brata". Nalogodavac ubistava bio je Slobodan Šaranović, je, kako navodi tužiteljstvo, naložio ubojstvo Nikole Bojovića jer je smatrao da je po nalogu Luke Bojovića 2009. godine u Beogradu ubijen njegov brat Branislav Šaranović. Od te 2009. godine se vodio osvetnički rat između klana Luke Bojovića i njegovih neprijatelja u Crnoj Gori – najprije klana braće Branislava i Slobodana Šaranovića, a zatim i njihovih nasljednika.

Bojovići slave Đurđevdan.
​
IZVORI  Stojan Karadžić, Vuk Šibalić: Drobnjak i porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo. 1997.; Vule Knežević: Pleme Šaranci
Vojislav Ananić: Poreklo prezimena Bojovići Portal Poreklo

Priče iz sela. Stanovnici sela su u vrijeme Drugog svjetskog rata bili ideološki podijeljeni na partizane i četnike. Oni se nikada nisu direktno sukobljavali, u čemu je posebnu ulogu, imao Nikola Bojović*, školovani artiljerijski kapetan koji je zapovijedao četnicima u čuvenoj bici na Neretvi ("to je onaj golobradi četnik u oficirskoj uniformi koji u filmu Veljka Bulajića ubije iz pištolja Orsona Velsa"). Znalo se sve u tom kraju i toliko godina poslije krvavog i prljavog rata, znalo se i za masovne grobnice koje su partizani pravili i idejom "levice" pravdali, znalo se i prezime partizana iz sela "Krš" koji je streljao staru majku Janju Nikoli Bojoviću, ali se znalo i da je među četnicima bilo i onih koji su voleli da ubiju zarobljenika, naročito ako se ispostavi da je komunista.
Nakon rata, s jedne strane jezera su oni stanovnici koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili u partizanima i izvojevali slobodu, i oni su se sahranjivali gdje tko želi, po livadama, mahom po vlastitim imanjima. Oni drugi, koji su, za vrijeme rata, preferirali četnike., na njihovoj zemlji nalazi se crkva (napravljena od kamena iz Nikoline kule) i uređeno groblje.
PROČITAJ CIJELI ČLANAK  Igor Bojović: Božićna priča: Kako sam ispod Durmitora pomirio četnike i partizane. Nova.rs, 11.1.2022.

*Nikola Šćepanov Bojović je bio četnički kapetan, zapovjednik Durmitorske brigade tijekom Drugog svjetskog rata. Zajedno s Pavlom Đurišićem sudjelovao je u pokolju muslimana Pljevalja, Čajniča i Foče početkom 1943. godine. Godine 1942.godine oprostio je jednom komunisti ubojstvo svoje majke Janje. Umro je u 2004. godine u Londonu, u 97. godini života.

​Rat u Crnoj Gori. Bojović je bio zadužen za kontakt s talijanskim okupatorom, radi uzimanja municije, reguliranja hrane i dozvole prelaska četničkih jedinica preko Lima. Nakon slanja Bojovića u Berane, po odobrenju komandanta talijanske divizije "Pusteria" 9.5.1942. izvršen je prelaz sandžačkih četničkih odreda radi napada na partizanske jedinice na području Mojkovca. Bojović je sredinom 1942. u durmitorskom srezu organizirao tajne patrole četnika, opskrbljene petokrakama, koje su imale zadatak da se kao partizani pojavljuju kod svih onih za koje se vjerovalo da održavaju vezu s partizanima. 
Početkom 1943. (3.1.) godine primio je zapovijed Draže Mihailovića za "čišćenje Čajničkog sreza od ustaško-mislimanskih organizacija". 22.1.1943, uoči Četvrte neprijateljske ofanzive, od Pavla Đurišića je dobio naređenje da se sprema za polazak u zapadnu Bosnu da se bori protiv partizana. 
U drugom mjesecu 1943. zapovijedao je napadom Durmitorske brigade na Bukovicu, planinsko selo sjeverno od Pljevalja. Đurišićeva zapovijed od 29.1. je glasila: "Bukovicu spaliti." U Bukovici su tom prilikom ubijene 574 osobe, od toga najviše žena i male djece.
Bitka na Neretvi. Kapetan Nikola Bojović je, zajedno s mnogim drugim četničkim komandantima, sudjelovao u Četvrtoj neprijateljskoj ofenzivi udruženih snaga Osovine protiv jugoslavenskih partizana. Početkom trećeg mjeseca 1943. godine, opkoljeni partizani su izvršili proboj neprijateljskog obruča, prešli Neretvu i razbili Bojovićeve snage: "7. ov. mes. u 8 časova izvešten sam da je Bojović razbijen da su partizani prešli Neretvu i zauzeli s. Krstac. Odmah sam naredio letećoj pokret a ja automobilom krenuo napred. Prvi mi je bio cilj da spasem Ivana (Ružića, komandanta 2. durmitorske brigade) koji je padom Krstača i nastupanjem partizana prema Kuku bio opkoljen. Uz put već oko 8 časova sreo sam celu Bojovićevu brigadu kod samog Konjica u paničnom bekstvu. Jedva sam ih zadržao, možeš misliti šta sam im sve radio. Pokrenuti ih napred nisam mogao.“ (Izvještaj Vojislava Lukačevića Ostojiću od 9.3.1943. godine)
IZVOR Nikola Bojović. Wikipedija (sh)

---

Pogled iz Zminice na Kučajevicu

Šarigora, iz Zminice

​Zminica-Zminičko jezero 24. mart 2019.
Autor: Matije Bojovic Datum objave: 24.3.2019.

​Zminičko jezero
Smješteno podno planine Kučajevice

ZMINIČKO JEZERO
KOORDINATE 43.10111, 19.24678  NADMORSKA VISINA 1285 m

​Zminičko jezero je ledenjačko jezero smješteno na sjevernom obodu planinskog masiva Sinjajevine u Crnoj Gori, u uvali okruženoj četinarskim šumama. Iako se često pogrešno svrstava s jezerima obližnjeg masiva Durmitora, nalazi se na mjestu gdje se spajaju obroni ogranaka Sinjajevine: Kučajevice i Šarigore. Ime je dobilo po selu Zminica u kojem se nalazi, a lokalno ga stanovništvo ponekad zove i Jezero Bojovića, prema bratstvu koje naseljava njegovu okolicu - selo Zminicu.
​
Geografija i nastanak. Zminičko jezero nalazi se na nadmorskoj visini od 1285 metara. Udaljeno je otprilike 12 km od grada Žabljaka i lako je dostupno cestom iz smjera Njegovuđe. Jezero je nastalo nakupljanjem vode u dijelu doline koji je pregrađen 26 metara visokom morenskom barijerom - akumulacija ledenjačkog materijala, koje su nanosili ledenjaci klizeći s planine. Jezero ima nepravilan eliptični oblik, duljine 280 metara i širine 240 metara. Njegova površina varira između 40.000 i 45.000 m² ovisno o vodostaju, a ljetna obala duga je otprilike 780 metara. Jezero je plitko, s dubinama u širokom obalnom pojasu koje ne prelaze 0,3 do 0,7 metara, postupno se povećavajući prema središnjem dijelu gdje se nalazi maksimalna dubina - koja je nakon novijih hidrotehničkih zahvata i čišćenja mulja sada dublja od 6 metara (prije zahvata je bila oko 3,8 metara). Dno jezera je uglavnom ravno i prekriveno muljem, a voda je zelenkasto-žute boje s niskom prozirnošću (do 2 metra). Temperatura vode ljeti može prijeći 22 °C, dok se zimi jezero zaledi. 

Hidrologija. Jezero se prvenstveno hrani oborinama, procijenjenim na oko 60.000 m³ godišnje od približno 1.500 mm padalina. Voda se gubi isparavanjem i, pretežno, infiltracijom (poniranjem). Ponor (vrtača) nalazi se ispod vapnenačke litice Kučajevice na južnom dijelu jezera, koji je prilikom mjerenja u julu/srpnju 1970. imao protok od 5 litara u sekundi. Godišnje kolebanje vodostaja (amplituda) procjenjuje se na 80–110 cm. Na suprotnoj strani morenske brane od jezera nalazi se i mali izvor, s protokom od 3 litre u minuti, za koji se vjeruje da ga napaja voda koja prodire kroz morenski materijal iz jezera. Jezero dobiva vodu i od proljetnog topljenja obilnog snijega sa okolnih planina.

Ekologija i korištenje. Jezero obilježava bujna vodena vegetacija i tradicionalno je važno pojilište za ispašu stoke iz okolnih područja Sinjajevine i Durmitora tijekom ljeta. U jezeru obitava serdarski triton, endemska vrsta planinskog daždevnjaka. Također je poznato po velikom broju različitih vrsta divljih pataka. Jezero je u kasnoj fazi evolucije, ugroženo zamuljivanjem i erozijom bujične pritoke, te mu je prijetio nestanak. ​No, prije nekoliko godina, ljudi koji vole prirodu i žive u blizini ovog jezera, zaustavili su otjecanje vode i očistili jezero. Za vrijeme toplih ljetnih meseca, vode jezera se ugriju, tako da je u njemu moguće plivanje. Oko jezera vodi pješačka staza.

Zminičko jezero, panoramska fotografija

Pješački pistup. Do jezera se dolazi pješke laganom planinarskom stazom (oko 20–30 minuta hoda) od Njegovuđe, 

Narodna predaja. Prema jednoj narodnoj predaji, na obližnjoj planini Korman nekoć se nalazilo jezero (danas je to lokacija Jezerina na Kormanu) u koje je jedna djevojka bacila vanbračno dijete, nakon čega se to jezero izlilo i doteklo u Zminicu.

Mali drveni mol (gat) za rekreativne brodice na Zminičkom jezeru

Šuma u okolici Zminičkog jezera

POGLEDI IZ DOMOVINE - Zminičko jezero
Autor: RTCG Datum objave: 4.10.2019.

Zminičko jezero 2020 4K
Autor: montenegrovision365 Datum objave: 24.5.2020.
Opis. Planinsko jezero se nalazi na visini od 1285 m, u opštini Žabljak blizu sela Zminica u podnožju planine Sinjajevina, uključeno je u sastav nacionalnog parka Durmitor. Zminičko jezero je dobilo naziv po naselju koje se nalazi blizu njega iako zvanično pripada nacionalnom parku Durmitor, u stvari je deo drugog planinskog sistema – Sinjajevine. Četinarske šume i prostrane livade koje njega okružuje daju mu poseban šarm. Ovde često dolaze turisti u potrazi za klasičnim seoskim pejzažom. Zminičkom jezeru u okruženju su šume i polja. Jezero je na 1285 m nadmorske visine, njegova dužina je 280 m, a širina – 240 m. Maksimalna dubina je 3,8 m, bliže obali ona nije veća od 0,7 m, leti voda jezera se dobro ugrije. Glavni izvori vode u Zminickom jezero je prolećnje topljenje snega, zbog toga u vrelom periodu jezero se značajno suši. U ovom jezeru postoji posebna vrsta „ljudskih“ pijavica koja se široko koristi u svrhu narodne medicine. A na obalama živi veliki broj divljih patki i drugih vodenih ptica.

Crnom Gorom: Zminičko Jezero - Zminicko Lake HD
Autor: RIVchannel Datum objave: 2.12.2018.
Opis. Pratite RIVchannel - SUBSCRIBE - http://www.youtube.com/subscription_c... Pratite nas na Facebook-u -   / crnomgorom.me   Zminičko jezero se nalazi u opštini Žabljak blizu sela Zminica, u podnožju planine Sinjajevina. Prostire se na 62000m2 na visini od 1285 metara. Pripada Nacionalnom parku Durmitor.

Zminičko jezero na Durmitoru
Autor: Vlado GlobeTrek Datum objave: 8.10.2022.
Opis. Ovo prelepo jezero obišao sam letos na putu od Žabljaka do Mojkovca. Tokom celog putovanja obilazio sam razna mesta, pa se tako na listi našlo i ovo simaptično jezerce. Za skoro mesec i po dana putovanja, i predjenih preko 4.000 km, obišao sam preko 100 najlepših mesta širom Balkana. U narednim danima objaviću videe sa još nekih mesta na kojima sam bio.

RESTOVAC
NADMORSKA VISINA 1598 m

Šumoviti Restovac (1598 m) u zaleđu Njegovuđe i Njegovućkog polja
Lijevo su prijevoj Zelena gora, vrhovi Vrščić i Pijevčevo brdo (1512 m), a desno Šarigora

ŠARIGORA
NADMORSKA VISINA 1610 m

Naselje Zminica u podnožju Šarigore (desno)

Kalice

Kalice je naziv za oko 120 metara visoku (relativna visina, op.) šumovitu grebensku pregradu koja povezuje padine Kučajevice s brdom Velika glava i istovremeno razdvaja uvalu kod Zminičkog jezera od šumske uvale u istočnom podnožju Kučajevice, na čijem se dnu nalazi oveća poljana Bankuša (oko 1350 m n.v.) s više vrtača. Potonja uvala stisnuta je između padina Kučajevice, Kalica, Velike glave (1676 m) i Pašine kose (1680 m) i proteže se u smjeru SZ-JI, paralelno s Kučajevicom. Njezin se teren uzdiže u smjeru jugoistoka, tako da je izlaz iz uvale (1540 m n.v.) kod Pašinog polja oko 200 metara viši od njezina dna (poljana Bankuša). Dijelom te uvale i preko Kalica prolazi šumska cesta koja povezuje Zminicu i Pašino polje.
Korijen riječi je vjerojatno kal (kȃl), u značenju raskvašena zemlja; blato, glib.

Kučajevica (Pašino Polje)
ZASEOK

Pašino Polje
NASELJE

Pašino Polje je naselje u općini Žabljak. Prema popisu iz 2003. u njemu su živjela 34 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 58 stanovnika), s velikom tendencijom pada stalnog stanovništva i izumiranja naselja.
Bratstva koja su naseljavala ovo selo su: Aleksići, Zeaci, Kaljevići, Mandići, Pašići, Rondovići i Čabarkapa.
Zaseoci Pašinog Polja su: Mandića Do, Dugi Do (Šljivančanina), Okruglica (bratstva: Bulići, Kekeri), Dugi Do (Radonića), Beč (bratstva: Zekovići, Kekeri) i Čolanov Do (bratstva: Kneževići, Lasice)

POGLEDI IZ DOMOVINE - Priča sa Pašinog polja
Autor: RTCG Datum objave: 29.8.2022.
Opis. Informacije: [email protected]

Koji je najveći problem mještana žabljačkog sela Pašino Polje
Autor: RTCG Datum objave: 26.11.2022.

Pašino Polje; križanje cesta prema Zminici, Mandića Dolu (lijevo), Jezerima i Okruglici (desno)

RABRENSKA KOSA
NADMORSKA VISINA 1619 m

Rabrenska kosa ponad Pašina Polja

Put prema Mandića Dolu

OD PAŠINOG POLJA DO MANDIĆA DOLA

Mandića Dô

Mandića Dô

Koliba u Mandića Dolu

MANDIĆA KOSA
KOORDINATE 43.0475320, 19.2820118  NADMORSKA VISINA 1727 m

Mandića kosa (1725 m; u sredini) i Sekulova livada; pogled iz smjera jugoistoka
Desno su padine Kormana

Čolanov Dô
KATUN

Korman 
​KATUN 

Katun Korman
Lijevo prema gore se nalaze stanovi katuna Čolanov Do.

Korman (1925 m)
Najviši vrh sjevernog šaranskog dijela Sinjajevine gledan s trase Crnogorske transverzale (CT-1) na dijelu uspona prema Velikom Kurozebu. Desno se vidi par kuća katuna Čolanov Dô. Lijevo u podnožju je Sekulova livada.

KORMAN
NADMORSKA VISINA 1925 m

Pristup Mandića Dolu
Korman na horizontu

Korman iznad Mandića Dola

Korman, pogled iz Mandića Dola

Greben Korman i Mandića kosa (desno; osamljeni borovi)

Sekulova livada u podnožju Kormana

Veliki Kurozeb
Južna padina Velikog Kurozeba gledana s grebena Mališića Kurozeba.

VELIKI KUROZEB
NADMORSKA VISINA 1886 m

Panoramska fotografija Velikog Kurozeba (1886 m, desni vrh) i lijevo u pozadini greben Korman (1923 m)
Snimljeno s Mališića Kurozeba. Mali Kurozeb (1812 m) se ne vidi jer je zaklonjen Velikim Kurozebom.

Grebeni Kurozeba (pogled iz Šaranskog polja): Mališićića Kurozeb (1845 m), Veliki Kurozeb (1886 m) i Mali Kurozeb (1812 m), iza koga je Korman.

MALI KUROZEB
NADMORSKA VISINA 1812 m

Detalj topografske karte
Izvorno mjerilo 1:25000, sekcija Brajkovača 130-4-3, tiskana 1980. prema osnovi iz 1972. godine

Dva vrha na Sinjajevini nose ime Kurozeb (Veliki i Mali K.), ime koje asocira na oštre zimske uvjete na ovoj visoravni.

MALIŠIĆA KUROZEB
NADMORSKA VISINA 1845 m

Na grebenu Mališića Kurozeba

STRAŽNICA (VELIKA STRAŽNICA i MALA STRAŽNICA)
NADMORSKA VISINA  1816 m (Velika Stražnica); 1750 m (Mala Stražnica)

BATOVINA
NADMORSKA VISINA 1676 m

PLOČA
NADMORSKA VISINA 1758 m

Bandovak i Ploča, pogled s Mališića Kurozeba

BANDOVAK
NADMORSKA VISINA 1742 m

Bandovak
Na lijevom dijelu grebena Bandovka vidi se trag makadamske ceste koja se iz Šaranskog polja uspinje prema prijevoju Crveno ždrijelo (na oko 1665 m n.v.)

​Brajkovača

Rudanci

Vuk Knežević 
Rudanci, kod Žabljaka, 15.9.1908. – Pljevlja, 1.12.1941.
Sudionik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.

Životopis. Rodio se u selu Rudanci. Gimnaziju je završio u Pljevljima, a upis na Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu pada u školskoj 1929/30 kada je bila zavedena Šestojanuarska diktatura. On je bio među studentima koji su pokazivali da se ne mire sa diktaturom. Istakao se tiejkom demonstracija u novembru i decembru 1931. godine Tokom 1932. godine bio je uključen u prvu marksističku grupu koju su osnovali studenti. Tijekom demonstracija 1.3.1933. godine zbog visokih cijena školarina, održao je govor sa balkona nove zgrade Univerziteta zbog čega je suspendiran iz uprave Studentskog pravničkog društva i protjeran sa Beogradskog univerziteta na godinu dana. Zbog toga prelazi na Zagrebačko sveučilište, gdje je diplomirao 1937. godine. U svom selu Rudancima je formirao 1938. godine prvu partijsku ćeliju. Bio je član Univerzitetskog komiteta Partije koja je u to vrijeme imala status rejonskog komiteta u okviru partijske organizacije Zagreba. Tijekom prvomajskih demonstracija koje su održane u Zagrebu 1937. godine je uhapšen, ali je ubrzo i pušten. 
U Beograd prelazi 1938. godine i radi kao advokatski pripravnik volonter u kancelariji dr Save Strugara sa Đurom Strugarom istaknutim rukovoditeljem beogradske partijske organizacije. U jesen 1939. godine dobio je prvi plaćeni posao kao profesionalni sekretar općinskih radnika u Beogradu. U proljeće 1940. godine je bio uhapšen i protjeran u svoje rodno mjesto gdje je ostao do jeseni iste godine. U oktobru 1940. godine je prešao u Skopje gdje je bila zaposlena njegova supruga dr Irina Kovaljko, koja je takođe bila uključena u partijski rad od 1935. godine. Zaposlio se honorarno u Agrarno povjereništvo. Tu je odmah uključen u rad partijske organizacije. Radeći kao instruktor PK KPJ za Makedoniju upućen je na jednomjesečni partijski kurs u Dubravu kraj Zagreba, koji je održan za pojedine članove nacionalnih i pokrajinskih partijskih rukovodstava.
Nakon okupacije zemlje vratio se u svoj rodni kraj i odmah je izabran za člana Mjesnog komiteta Partije za šavnički srez. Rukovodio je napadom na talijansku posadu u Žabljaku. Prilikom formiranja jedinica za napad na Pljevlja, postao je zamjenik komesara bataljona i nalazio se na čelu treće čete koja je imala zadatak da se noću probije u centar grada i da iznutra napadne glavno artiljerijsko uporište na brdu Stražica. U toj misiji poginuo je Vuk Knežević.
Ukazom je 11.7.1945. posthumno odlikovan Ordenom zasluga za narod prvog reda. Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine FNR Jugoslavije, 5.7.1951. godine, proglašen je narodnim herojem.
IZVOR  Vuk Knežević. Wikipedija (sr)

---

Gomile

Gomile su se nekada dičile titulom najvišeg stalnog naselja na Balkanu, no sada u njima više nema stalnih stanovnika.

SINJAJEVINA Gomile - Luke Perovića - Zabojsko jezero
Autor: Slobo Stefanovic Datum objave: 24.10.2024.
Opis. Planinari iz Užica su u periodu od petka 21. juna do nedelje 23. juna 2019. godine organizovali visokogorsku planinarsku akciju na planinama Durmitoru i Sinjajevini. U subotu 22. juna 2019. godine se prešlo od Žabljaka vozilima do sela Gomile na Sinjajevini, a zatim sledi obilazak Zabojskog jezera. Kružna staza je bila duga oko 23 km . U ovoj akciji je učestvovalo 14 planinara. Vodič. Stefanović Slobodan.

PK "Era" na Sinjajevini
Autor: Marko Randjic Datum objave: 27.8.2019.
Opis. 22. 06. 2019. Planinari PK "Era" Užice na kružnoj pešačkoj turi na planini Sinjajevini. Od mesta Gomile, preko Luke Perovića, do Zaboja i obilaska Zabojskog jezera (i kupanja u njemu). Dalje preko Katuna Planinica, podnožja vrhova Mramorje, i Planinica, Šaranskog polja i Katuna Vojinovića do početne tačke. Dužina ture iznosila je oko 23km uz visinsku razliku od 638m u usponu, i isto toliko u silasku. PK "Era" Užice's mountaineers on a hiking tour on Mt. Sinjajevina. From the place called Gomile, via Luka Perovića, to Zaboj, and the visit to Zaboj Lake (and taking a bath in it). Further on via Planinica Katun, the foot of Mramorje and Planinica peaks, Šaran Field, and Vojinović Katun to the starting point. Tour length was about 23km. Altitude gain uphill/downhill: 638m.

Luka Perovića

ŠARANSKO POLJE I ZABOJ

Detalj topografske karte
Izvorno mjerilo 1:25000, sekcija Brajkovača 130-4-3, tiskana 1980. prema osnovi iz 1972. godine

Šaransko polje
NADMORSKA VISINA ≈1600-1650 m

Šaransko polje

Pogled preko Šanačkog polja na Kurozebe (Mališića Kurozeb - lijevo, Veliki Kurozeb- desno)

Vojinovići
KATUN

Konate
KATUN

Katun Konate
Konji i dalje dobro posluže na prostranstvima Sinjajevine, barem za poći u posjet susjedima. U pozadini, iza kuća katuna Konate uzdiže se vrh Veliki Pećarac.

Katun Konate i Veliki Pećarac (2042 m) u pozadini

Šančevi

Mramorje
PRIJEVOJ  NADMORSKA VISINA 1672 m

Pogled od Mramorja na Veliki Pećarac

ŠUMARIČKA KOSA

Pogled od katuna Zaboj na Divljak, Mramorje i dio Šumaričke kose

MRAMORJE
​VRH  NADMORSKA VISINA 1742 m

DIVLJAK
NADMORSKA VISINA 1865 m 

Spust padinama Šaranske kose prema katunu Zaboj (nazire se u podnožju)
Na horizontu lijevo je greben Divljak (1865 m), a desno je vrh Mramorje (1742 m)

Pogled na Divljak od Kurozeba

Divljak, pogled od Katuna Zaboj

Zaboj
KATUN

Kuća Stanišića
Usamljen dom obitelji Stanišić nalazi se podno Šumaričke kose, uz put koji povezuje prijevoj Mramorje (1672 m) i Zaboj.

LJUDI DINARSKOG GORJA - U TRADICIONALNOM POLOŽAJU: Kada u planini upitate domaćine-supružnike za jednu zajedničku fotografiju, gotovo će se uvijek, poput članova obitelji Stanišić nedaleko katuna Zaboj na Sinjajevini (Crna Gora), domaćin namjestiti ispred kolibe, a domaćica na kućnom pragu.

Katun Zaboj

Zaboj, eko koliba "Zabojsko jezero " (ranije Pod jelom")

Križanje planinarskih staza kod Zaboja

ZABOJSKO JEZERO
KOORDINATE 43.01136, 19.37560  NADMORSKA VISINA 1477 m

Zabojsko jezero smješteno je na sjeveroistočnom dijelu Sinjajevine, visoko iznad kanjona rijeke Tare, na nadmorskoj visini od 1477 metara, kod Zaboja, istoimenog katuna. Dugo je 265 m, a široko 165 m. Jezero je ledenjačkog porijekla. U vrijeme pleistocena na prostoru Sinjajevine bilo je sabirališe leda. Iz okolnih uvala i rupa koje su bile sabirališta leda, prema bazenu jezera su se spuštali ledenjački jezici. Led je produbljivao bazen sadašnjeg jezera stvarajući prostrani sabirni cirk. Nakon otapanja leda ostalo je Zabojsko jezero. Područje oko jezera je geološki i tektonski vrlo složeno. Izgrađeno je uglavnom od stijena koje zadržavaju vodu u jezeru. U njegovoj okolici ima werfenskih pješčenjaka i eruptiva zbog čega se jezero formiralo i zadržalo na ovome prostoru. Također, iako je Sinjajevina vapnenačka planina, ovdje je vapnenac prekrila glina i jezerski nanos. Dobija vodu od dva izvora koje se nalaze na njegovoj južnoj strani, a pretpostavlja se da pod površinom vode postoji više izvora koji jezero hrane vodom. Jezero nema stalnih površinskih pritoka - navedeni površinski potoci su sezonski - obično u vrijeme topljenja snijega. Vodu gubi površinskom otokom i velikim ponorom na njegovoj sjevernoj strani. Otoka jezera je duga oko 5 metara i završava u jednoj uvali. U njoj se za vrijeme velikih oborina i otapanja snijega zadržava voda formirajući lokvu dugu 200 m i duboku oko 2 m. Međutim, voda se ovdje ne zadržava dugo već se gubi kroz ponore. Najveća dubina Zabojskog jezera je na jednom mjestu 19 metara, a prosječna je oko 6 m, po čemu je Zabojsko jezero jedno od najdubljih jezera Crne Gore (3. po dubini nakon Crnog jezera na Durmitoru i Kapetanovog jezera na Lukavici). Jezero je relativno male površine, oko 27.500 m kvadratnih, ali zbog svoje dubine ima veliki obujam vodene mase, oko 170.000 m kubičnih. Razina vode u jezeru godišnje varira i do 1 i pol metar, Voda je bistra i prozirna i do 8 m dubine. Ljeti temeperatura vode doseže 16°C, dok je zimi jezero zamrznuto oko tri mjeseca. Jezero je poribljeno kalifornijskom i potočnom pastrvom, a stalni stanovnik jezera je i mala riba brkač,  kojoj su ovaj naziv dali lokalni stanovnici. Okruženo je gutom crnogoričnom i bukovom šumom. Jezero je zbog svojih prirodnih karakteristika i vrijednosti zaštićeno u okviru Nacionalnog parka "Durmitor" - u zoni je stroge zaštite. Jezero se nalazi na području općine Mojkovac.

Pristup. Najpovoljniji pristup jezeru je od sela Dobrilovina na cesti Mojkovac-Đurđevića Tara. Od Podgorice do Dobrilovine ima oko 130 km. Od Dobrilovine do jezera ide se makadamskim putem uzbrdo. Sam put je dug 8 kilometara, a ako se ide pješice moguće je koristiti nekoliko prečica (kratica). Od Dobrilovine do Zabojskog jezera pješice ima oko 2 sata i 45 minuta laganog hoda.
Područjem jezera prolaze i Via Dinarica i Crnogorska planinarska transverzala - CT 1, na dionici od crkve Ružice, preko Zaboja prema Crnom jezeru.

Prema jednoj legendi Zabojsko jezero nalazilo se druge strane kanjona Tare, a na sadašnje ga je mjesto odandje prenijela vila. Mještani ovu legedu povezuju s činjenicom kako se na toj drugoj strani kanjona, pod Ljeljenim vrhom na Prošćenjskim planinama, nalazi katun koji se također zove Zaboj.

Zabojsko jezero

Zabojsko jezero // April // 2022 4K
Autor: montenegrovision365 Datum objave: 27.4.2022.
Opis. For licensing please contact me. +38267411112/viber sms

Zabojsko jezero
Autor: Marijan Marijanovic Datum objave: 28.8.2023.
Opis. Zabojsko jezero na Sinjajevini, Crna Gora. Uspon iz Dobrilovine na putu Mojkovac-Zabljak, duzina staze 18km, visinska razlika 765m.

Zabojsko jezero 2019
Autor:montenegrovision365 Datum objave: 7.8.2019.
Opis. This video is copyrighted. For licensing please contact me. +38267411112/viber sms Planinsko jezero koje se nalazi na visini od 1477 m, uključeno je u sastav nacionalnog parka Durmitor. Na planinama Sinjajevina, 1477 m nadmorske visine, na ivici nacionalnog parka Durmitor u okruženju gustih četinara i bukove šume je sakriveno na prvi pogled malo Zabojsko jezero koje ima smaragdnu boju. Dubina od skoro 19 metara čini ga jednim od najdubljih jezera u Crnoj Gori, a netaknuta prirodna lepota – pravim tajnim biserom nacionalnog parka. Lokacija: jezero se nalazi na severo-istočnom delu planina Sinjajevina na teritoriji nacionalnog parka Durmitor na granici opština Žabljak i Mojkovac.Voda Zabojskog jezera u okruženju četinarskih šuma ima smaragdno zelenu boju. Površina jezera je 27600 m² ali zbog velike dubine od 19 metara količina vode u njemu je skoro 170000 m³. Takva dubina Zabojskog jezera stavlja ga na 3. mesto u državi posle Crnog i Kapetanovog jezera. Jezero je idealno za ljubitelje ribolova, ovde živi kalifornijska pastrmka koju meštani nazivaju “brkač”. Na obali jezera možete uživati u čistoj i hladnoj vodi, tišinom i mirom koje krši samo jedva čujni šum planinskog izvora. Doći do jezera može samo specijalnom maršutom koja se organizuje na teritoriji Durmitora ljubiteljima pešačkog turizma – hajkinga. Zbog izuzetne prirodne vrednosti Zabojsko jezero se nalazi pod zaštitom nacionalnog rezervatra.

Zabojsko jezero 4K/Zabojsko lake in 4K
Autor: Marko Datum objave: 21.5.2019.
Opis. Ljepota koja nikog ne ostavlja ravnodušnim! Gorske oči na Zaboju. Zabojsko jezero se nalazi na 1 477 metara nadmorske visine. Zbog izuzetnih prirodnih vrijednosti zaštićeno je u okviru NP Durmitor strogim režimom zaštite. Jezero zahvata površinu od 27.600 m2 ali zbog velike dubine ima prilično veliku zapreminu – blizu 170.000 m3. Sa najvećom dubinom oko 19 metara spada među najdublja jezera Crne Gore. Zapravo, po dubini, zauzima treće mjesto, iza Crnog na Durmitoru (49,1m) i Kapetanovog jezera na Lukavici (37m).

Zabojsko Jezero 2017
Autor: Radi Medojevic Datum objave: 6.8.2017.

Crnom Gorom: Zabojsko Jezero - Zabojsko Lake in Montenegro HD
Autor: RIVchannel Datum objave: 5.4.2017.
Opis. Pratite RIVchannel - SUBSCRIBE - http://www.youtube.com/subscription_c... Pratite nas na Facebook-u -   / crnomgorom.me   Zabojsko jezero je dar na zemlji koje se nalazi na sjeveroistoku planine Sinjajvine u Crnoj Gori. Jezero okružuju bukova šuma i četinari na nadmorskoj visini od 1477m. Površina mu je 27600 m/2 i dugoko je do 19 metara. Za sve ljubitelje prirode, planinare i kampere, Zabojsko jezero je pravi izbor za posjetiti. Zabojsko lake is a gift on the earth located on the northeast Sinjajevina mountain and Montenegro. The lake is surrounded by beech and softwood forest, at an altitude of 1477 meters. Its area is 27,600 m2 and deep to 19 meters. For nature lovers, hikers and campers, Zabojsko Lake is the perfect choice for a visit.

IZMEĐU DOBRILOVINE I ZABOJA

Početak šumske ceste u Dobrilovini koja vodi do katuna Zaboj i Zabojskog jezera.

Podno Zaboja, na cesti prema Dobrilovini

Terasa s katunom Jasici visoko na liticama kanjona Tare
Iza travnjaka vide se sinjajevinski vrhovi Kravar (1761 m) i Mulekvenica (1852 m).

Padine Javorja (kod Zaboja)

KANJON TARE KROZ ŠARANCE

Đurđevića Tara

Gornja Dobrilovina

Gornja Dobrilovina

Dobrilovina. Crna poda, most Premćani
Autor: MOST Datum objave: 17.2.2022.
Opis. Snimljeno u decembru 2007. godine Ništa tako upečatljivo, ni 3D bioskop sa svim fensi visokotehnološkim zvučnim i video efektima, ne može se uporediti sa takvom nevjerovatnom dubinom koju Tara donosi, prepuna životom, bojama, mirisima, zvukovima, misterioznim putevima kroz kanjon. U bilo koje godišnje doba, sa koje god strane da pristupite, uvijek vas iznenadi. Uroniti u takvu ljepotu, jedinstven je doživljaj koji zauvjek ostaje u srcu. Grandiozni kanjon, Čovjek i biosfera(MAB), okruženje, predjeli, vodopadi, izvori, vrste, suživot, genetička raznovrsnost, jedino se mogu dočarati fizičkim prisustvom. Sela, crkve, mostovi, stopili su se kao da su tu od njegovog nastajanja, izrasli kao i borovi na njegovim liticama. Svojevrsno duhovno, naučno, kulturno, i životno iskustvo. Prašuma Crna Poda U kanjonskoj dolini rijeke Tare, između Bistrice i Dobrilovine, na visini od 950 metara nalazi se prašuma crnog bora – Crna Poda. Ovaj kompleks borove šume zahvata površinu od 20 ha, a prosječna starost borova u njoj, koji dostižu visinu i do 45 m, iznosi 400 godina. Prašuma crnog bora (Pinus nigra) jedan je od najlepših šumskih predjela u Crnoj Gori.. Do prašume se može doći kolima, a vrijedi je vidjeti i zbog toga što ona predstavlja zajednicu crnog bora od svjetskog značaja. Selo Dobrilovina spominje se u povelji Nemanjić 1253. godine, iako najstariji sačuvani spomen manastira datira iz 1592. godine, kada su osmanske vlasti dopustile mještanima da obnove manastir u Dobrilovini. Manastir Dobrilovina zašuškan je u idiličnom okruženju bujnih polja okruženih planinskim vijencima i rijekom Tarom. Crkva u manastiru posvećena je Svetom Đorđu. Freske koje se nalaze u njoj oslikane su u XVII vijeku , ali i dalje predstavljaju predivan primjer srednjovjekovne umjetnosti. Krajem XIX vijeka pored crkve je dograđen drveni zvonik koji danas predstavlja vizuelnu osobenost ovog manastira.