Malesija (Malësia)

ALBANIJA - CRNA GORA > Malesija / Malësia

Općenito o kraju

UVOD

Položaj i osnovne karakteristike

Malesija (albanski, Malësia) je zemljopisno područje koje se većim dijelom prostire u sjeverozapadnoj Albaniji, a manjim u Crnoj Gori. Crnogorski dio Malesije se nalazi jugoistočno od Podgorice, uz granicu s Albanijom, između srednjeg toka rijeke Cijevne i Skadarskog jezera. Albanski dio Malësia e Madhe, poznati i kao Malësia, je povijesni i etnografski kraj u sjevernoj Albaniji, koji otprilike obuhvaća planinske krajeve administrativnog distrikta Malësi e Madhe, koji je postojao do 2000. godine. Danas se ovaj distrikt naziva Rrethi i Malësisë së Madhe i nalazi se u širem Skadarskom okrugu. (alb. Qarku i Shkodrës).

Malesija se prostire po planinama Prokletija (alb. Bjeshkët e Nemuna) i njihovim ograncima, koje se dižu u zaleđu Skadarskog jezera. Dio Malesije zahvaća i Kučke planine (Žijovo) i najjužnije grebene Komovske grupe planina.

U Albaniji se ovaj kraj naziva Malesi e Madhe (doslovni prijev. "veliko planinsko područje", odn "veliko visočje"), dok je u Crnoj Gori nazivaju samo Malesija. Naziv možemo doslovno i prevesti kao "Velika Brda", kao analogiju prostranom planinskom području Brda u susjednoj Crnoj Gori. Pridjev "velika", dolazi ne samo zbog visokih planina koje se ovdje nalaze, već se time može napraviti i razlika između drugih planinskih regija sličnoga imena malesija, ali manje prostranih i nižih, kao što su to Lješka Malesija (Lezhë), Đakovička Malesija i dr. Inače, ime Malesija nosi i manji predjel u zapadnom dijelu Makedonije, između Debrca na istoku, župe debarske na sjeverozapadu i sjevernog oboda Struškog polja na jugu. Ime potonje navedene Malesije potječe od susjednih Albanaca (Arbanasa), koji žive na sjevernom obodu Struškog polja, a također znači brda, brdovit kraj. Raniji naziv ovoga kraja bio je Zakamen.

Crnogorci nazivaju stanovnike ovoga kraja Malisorima, dosl. prevedeno brđanima. Prema etničkoj pripadnosti, stanovnici Malesije pretežito su Albanci. U tradicionalnom kanunu se Malesijom naziva područje naseljeno plemenima Kuči, Hoti, Gruda, Kastrati i Kelmendi. Iako je ovo planinsko područje bilo pola tisućljeća pod vlašću Osmanlija, još uvijek se dvije trećine stanovnika izjašnjava katolicima. Kanun, staro običajno pravo je po padu komunizma doživio ponovni uzlet i država je imala velikih problema prevladati običaje plemenskog društva.

Najveće naselje na crnogorskom području je Tuzi, koji su ujedno i sjedište istoimene prigradske općine Podgorice. Na teritoriju Albanije najveće naselje je gradić Koplik nedaleko od obale Skadarskog jezera.

Tradicionalna središnja prometna os Malesije je dolina rijeke Cijevne (alb. Cem), no suvremeni prometni koridor Podgorica-Koplik-Skadar, prolazi rubnim dijelom Malesije, između rubnih prokletijskih brda i Skadarskog jezera. Modernizacijom tj. asfaltiranjem državne ceste SH20 koja dolinom Cijevne povezuje Hot na Skadarskom jezeru, s Vermošom te dalje Gusinjem i Plavom, ovaj tradicionalni koridor je opet dobio na značaju, posebno kao najkraća spona Plavsko-gusinjskog kraja s dolinom Zete i bazenom Skadarskog jezera.

Faqja Zhare e Mregut odn. greben Prijuna, s malesijske strane
Pogled od mjesta Selcë na granični greben Albanije i Crne Gore koji pripada širem masivu Žijova (Kučkih planina). Stijene ("strana", alb. "faqja"), koje se na albanskoj strani amfiteatralno izdižu nad seljčanskim zaseocima Mregut i Otrici nazivaju se Faqja Zharet e Mregut. Na tim stanama nižu se vrhovi (od zapada prema istoku: maja e Lertit (1908 m; na kartama bivše JNA: Nerf, 1890 m), maja Fluturit (2003 m, na starim kartama JNA kota 2005 m na Prijunima) i završava na maja e Kërtolit (1840 m; na kartama JNA: Maja Krtolit)

ŠTO VIDJETI I POSJETITI?

Planine: Prokletije, Kučke planine (Žijovo)

Riječni kanjoni: Cijevna (Cem), Seljčanska Cijevna, Vukeljska Cijevna

Panoramska cesta SH20 - Hani i Hotit - Vermosh

TV Arhiv - Malesija (1985.)
Tekst čitao Branislav Vuković. Snimatelj Savo Jovanović. Montaža Gina Paović. Scenario i režija Husein Bato Dukaj. Proizvodnja TV Titograd 1985.

Velika Malesija. Pogled iz zraka
Pogled obuhvaća prostor of naselja Hot (krajnji lijevi donji kut - vidi se križ nacrtan na brdu), sve do Komova na sjeveru (dva vrha sedlastog oblika, gore lijevo) i Visitorske grupe u njihovom produžetku. Sredinom fotografije prevladava prostor oko kanjona Cijevne i njezinih pritoka.

Ime

Malësia e Madhe na albanskom jeziku znači veliki planinski, odn. brdski kraj, zapravo visočje. Često se koristi samo kraći oblik Malësia, odn. na lokalnom albanskom dijalektu Malcía [čita se maljsija], te na južnoslavenskim jezicima Malesija. Slovo "l" se u albanskom jeziku čita kao "lj".

Stanovnici Malesije se najčešće nazivaju (planinskim) gorštacima, brđanima; na albanskom Malësorët (jednina, Malësor), crnogorski naziv je Malisori, a anglikanizirani Malissori, odn. Malisors.

Malisori ili Maljsori (od alb. Malësor: brđanin), naziv za stanovnike planinskih sjevernih krajeva Albanije te jugoistočne Crne Gore.
HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA

Pogled na kanjon Cijevne
Jedan od mnoštva prokletijskih vidikovaca s impresivnim pogledom nalazi se iznad zaseoka Grabom, na albanskoj državnoj cesti SH20 koja povezuje Hot s Vrmošom.

ZEMLJOPIS KRAJA

Reljef

Područje Malesije obuhvaća najzapadniji dio prokletijskog lanca. Kraj je izrazito okršen, posebno središnji dio malesijskih Prokletija, u kome se više vrhova uzdiže nad 2500 m, od kojih je sa 2568 m n.v. najviša Radohima (alb. Maja e Radohimës). Državna granica između Albanije i Crne Gore ide sjevernim obodom Velike Malesije. Jugoistočno od Podgorice, na području Tuzi, i dijelu srednjeg toka rijeke Cijevne, dio Malesije nalazi se na državnom teritoriju Crne Gore. Prema jugu, granicu tvori 1576 m visok vrh Maranaj (Mali i Maranajt).

Osim visokih vapnenačkih planina, karakteristični dijelovi Malesije su doline "Suhog potoka" (alb. Përroi i Thatë), Cijevne (alb. Cem) i Vrmoše (alb. Vermosh). kao i pobrđa koja ih okružuju.

Velik dio Malesije je bezvodan. Međutim, s druge strane, u maloj dolini Rrjoll, južno od Suhog potoka, nalazi se velik snažnih broj izvora, od kojih se dio odvodi na udaljena područja gdje se nalaze punionice vode. Vermosh, najsjevernije naselje u Albaniji, geološki se razlikuje od ostalog dijela Malesije. Do njega je iz Albanije moguće doći samo iz doline rijeke Cijevne, preko dva planinska prijevoja. Ujedno je to i jedino podruje Malesije odakle vodotoci teku u Crnomorski (porječje Lima), a ne Jadranski sliv.

Hidrologija (vode)

Malesijske planine zahvaćaju zapadne i dijelom središnje dijelove prokletijskog lanca, i građene su pretežito od mezozojskih vapnenaca i dolomita iz razdoblja jure i krede. Zbog takvog sastava nema značajnih vodenih tokova na višim nadmorskim visinama, s izuzetkom manjih rječica i potoka (pritoka rijeka na dnu planinskih dolina i kotlina) i bujičnih vodotokova.

Najveća rijeka u Malesiji je Cijevna (Cem), koja prima vodene tokove sjeverozapadnog dijela Prokletija - graničnog crnogorsko-albanskog područja. Obujam protoka vode Cijevnom varira zbog karakterističnog krškog terena kojime ona prolazi, i zbog klimatskih uvjeta.

Neke rijeke i vodotoci, kao što je to slučaj sa rijekom Përroi i Thatë u Šalji u Albaniji, potpuno presušuju za vrijeme ljetnih suša.

Kanjon rijeke Cijevne na crnogorskom teritoriju

Klima

Padaline

Malesija je jedno od područja Albanije s najviše padalina. Godišnji prosjek na području naselja Bogë iznosi preko 3000 mm.

Rijeka Cijevna
Od Tamare Cijevna teče u smjeru jugozapada i prolazi tipičnom dolinom u obliku slova "V", prelazeći vapnence Mizhdrakuta i Kapë Zdrojë, i izlazi s teritorija Albanije blizu Graboma.

PRIRODA

Biljni svijet

Životinjski svijet

Zaštita prirode

Najzapadniji dio Nacionalnog parka "Thethi" obuhvaća najviše vrhove Malesije - grupu Radohima. Nacionalni park Thethi (Parku Kombëtar Thethit) u Albaniji, najstariji je nacionalni park na prostoru Prokletija, proglašen još 1966. godine. On obuhvaća područje od oko 2630 Ha oko porječja rijeke Thethi. Jedna od najpoznatijih prirodnih atrakcija u ovome Parku je vodopad Grunas (Ujëvara e Grunasit).

U Velikoj Malesiji je 2015. godine inauguriran park prirode Parku Natyror Rajonal i Shkrelit koji predstavlja svojevrsni ulaz u planinski svijet albanskih Prokletija. To je drugi regionalni park prirode osnovan suradnjom lokalnih zajednica i projekta CABRA, njemačkog projekta međunarodne suradnje GIZ. Cilj osnivanja ovog parka prirode je očuvanje i zaštita biodiverziteta i razvoj poljoprivrede i planinskog turizma.
IZVOR: Parku Natyror Rajonal i Shkrelit, Voice of America, 3.6.2015.

Albanski dio obale Skadarskog jezera (Liqeni i Shkodrës) proglašen je Upravljanim prirodnim rezervatom, i 1996. godine upisan je u Ramsarsku listu je močvarnih područja od međunarodnog značaja.

Kozhnja (Kožnje)
Selo Kozhnja nalazi se na Vuklitskoj Cijevni. Ime sela vjerojatno dolazi od slavenske riječi koza (albanski, dhi). Iako uz rijeku ima nešto malo plodne zemlje, stanovništvo se većinom bavi stočarstvom.

STANOVNIŠTVO I NASELJA

Stanovništvo

Stanovnik Malesije je Malisor ili Malesor, što u prijevodu znači gorštak. Ovdje su, na prostoru s obje strane albansko-crnogorske državne granice danas naseljena albanska plemena iz plemenske grane Gega. Po vjeroispovijesti su to uglavnom rimokatolički kršćani, iako ima popriličan broj pripadnika muslimanske vjere, posebno u naseljima na rubu planina. O porijeklu Malisora ima još povijesnih nejasnoća. Razlikuju se od Albanaca iz južne Albanije, a zbog mnogih toponima slavenskog porijekla, i mnogih drugih antropoloških elemenata, dio znanstvenika tvrdi kako se radi o albaniziranim Slavenima, a u najmanju ruku su kroz povijest ova plemena bila rodbinski, plemenski, pa i putem raznih vladarskih kuća, blisko povezana s plemenima (na prostoru današnje Crne Gore) čiji se pripadnici danas osjećaju dijelom slavenskog - crnogorskog, odnosno srpskog nacionalnog korpusa. No, danas je neupitno da se stanovnici Malesije prevladavajuće osjećaju pripadnicima albanskog nacionalnog korpusa. Među njma i danas ima nekoliko srpsko-crnogorskih zajednica (primjerice Vraka), koje su se održale i usprskos prisilne albanizacije, najviše u vrijeme komunističkog režima Envera Hoxhe.

Plemena Malesije

Poznati albanolog Robert Elsie podijelio je plemena Albanije prema regijama, te je naznačio kako na području Malësia e Madhe u albanskim Prokletijama živi deset plemena, različite veličine. To su:
Kelmendi (Klimenti)
Gruda (u Crnoj Gori)
Hoti (dijelom u Albaniji, dijelom u Crnoj Gori)
Triepshi (u Crnoj Gori)
Kastrati
Boga
Shkreli (Škrelji)
Lohja
Reçi
Rrjolli

Od navedenih deset, pet je većih plemena (klanova). To su: Hoti, Gruda, Kelmendi, Kastrati i Shkreli.

Položaj distrikta Velika Malesija
Autor: Kj1595, Wikipedija

Grb općine Malësi e Madhe (alb. Stema e Bashkisë Malësi e Madhe)

Administrativna podjela

Distrikt Velika Malesija (Malësi e Madhe), na albanskom, Rrethi i Malësisë së Madhe, kolokvijalno nazivan i Malesija, bio je jedan od 36 distrikta u Albaniji, koji su rasformirani 2015. godine, novom administrativnom organizacijom Albanije. Tada je spajanjem postojećih komuna Gruemirë (8.890 st., 1991. god.), Kastrat (6.883 st., 1991. god.), Kelmend (3.056 st, 1991. god.), Koplik (3.734 st, 1991. god.), Qendër Kopik ( 4.740 st, 1991. god.) i Shkrel (3.520 st, 1991. god.), formirana općina/distrikt Malësi e Madhe, veličine 951 km2, koja se nalazi u sastavu Skadarskog okruga (alb. Qarku i Shkodrës), jednog od 12 u Albaniji. Područje današnje općine podudarno je s područjem nekadašnjeg istoimenog distrikta. Inače Skadarski okrug čini 5 općina (zajednica, alb. Bashkia): Fushë-Arrëz, Malësia e Madhe, Puka, Shkodra i Vau-Deja, s glavnim gradom Skadrom (Shkodra). Iako prema popisu iz 2011. godine u općini Malësi e Madhe žive 30.823 stanovnika, lokalne vlasti (2009.) navode broj od 54.522. Sjedište distrikta je gradić Koplik.

Gorštaci iz plemena Keljmendi
Autor fotografije: Major Spaits, 1912. godina; Izvor fotografije: Wikipedija / Robert Elsie, na albanianphotography.net

Statistika

Podaci o stanovništvu crnogorskog dijela Malesije (općina Tuzi; područje plemena Gruda i Hoti); prema nacionalnom opredjeljenju: Albanci: 7.839 (75,8%); Crnogorci: 823 (8,0%); Bošnjaci: 627 (6,1%); Muslimani: 635 (6,1%); Srbi: 156 (1,5%); Romi: 62 (0,6%); ostali: 120 (1,2%); etnički nedeklarirani: 77 (0,7%).
Ukupan broj stanovnika: 10.339.

Podaci o stanovništvu albanskog dijela Malesije, točnije za nekadašnji Velikomalisijski distrikt (Malësi e Madheski distrikt; alb. Rrethi i Malësisë së Madhe); prema procjeni procjeni iz 2004. ovdje je na 897 km² živjelo oko 37.000 stanovnika.

Malisorka iz plemena Keljmendi
Autor fotografije: Jules Alexandre Théodore Degrand (1844-1911)

Gegi (Gege)

Gegi (albanski: gegët) su jedna od dvije glavne grane Albanaca, naseljeni sjeverno od rijeke Shkumbin u Albaniji (593.000), te u susjednim predjelima Makedonije (392.000). Najveća grupa Gega naseljena je na Kosovu (1,755.000) a ima ih i u Bugarskoj (2900), Sloveniji (3600), Sjedinjenim Državama (119.000) i Hrvatskoj (15.000). Gegi se služe vlastitim dijalektom. Po vjeri su najviše muslimani-suniti ali ima i kršćana.
.
Za razliku od Toska južno od rijeke Shkumbin, među Gegima se održao plemenski život sve do pojave komunizma četrdesetih godina 20. stoljeća. Ova plemena bavila su se stočarstvom, osobito ovčarstvom, a živjeli su u proširenim obiteljima poznatim kao 'fis'. Ove obitelji, najviše zbog zaštite, živjele su u utvrđenim građevinama poznatim kao 'kula', one su umjesto prozora imale na sebi malene otvore, koji su mogle poslužiti kao puškarnice i špijunke za izviđanje terena.

Život Albanaca drastično se mijenja pojavom komunizma. Albanija se 1967. proglašava prvom ateističkom državom na svijetu, zatvorivši svoje granice prema van. Narod živi siromašno a napredak države stagnira.

Kod Gega se do suvremenih vremena održao običaj krvne osvete i zadane riječi 'besa'. Riječ zadana besom ne smije se prekršiti, ona je pitanje časti, a njenim kršenjem izgubio bi se ugled, a u nekim slučajevima i život.

Pleme je kod Gega autonomno sa svojim vlastitim zakonom poznatim kao Kanuni i Lekë Dukagjinit (Zakonik Leke Dukađinija; sakupio i kodificirao Sthjefen Konstantin Gjeqovi u Skadru 1933.; dosta ga je proučavao Suroja Pupovci, a radili su i Baltazar Bogišić, Gjergj Fishta i Pashk Bardit [2]) i, koji se poštiva među Gegima od 15. do 20 stoljeća. Ovim zakonom regulirani su svi njihovi običaji po kojima žive. Albanci u planinskim područjima sjeverne Albanije bili su organizirani po plemenima i konfederacijama. Najpoznatiji su Malësi (gorštaci, planinci) s plemenima Gruda, Hoti, Kastrati, Pulati, Shoshi (Šoši), Dušmani, Gemali, Šlaku, Puka, Skreli (Škrelji), Shalla (Šalje), Boga, Tachi (Tači), Klimenti (Kelmendi).
WIKIPEDIJA

Naselja

Urbani centar dijela Malesije koja pripada Crnoj Gori su Tuzi.

Gradić Koplik, koji se također naziva Koplik i Poshtëm, bio je komuna i sjedište Velikomalesijskog distrikta, sve do reforme 2015. godine kada postaje sjedište novoformirane općine / distrikta Malësi e Madhe, Ostala veća naselja u albanskom dijelu Malesije su: Tamarë, Bogë, Selce, Vemosh.

Tuzi i Vranići prije 50 godina
Prikazano u emisiji "Kao mehur od sapunice: Članovi iz pristojnosti", RTS 2, 24 novembar 2012.

Povijesni pregled

Povijest malesijskog kraja je u velikoj mjeri povijest pojedinih klanova, tj. spoj povijesnih događaja i povijesti rodoslovlja, koji su tijekom velikog dijela povijesti usmeno prenošeni.

Otomanska vlast

Za vrijeme Otomanske vlasti, kada je sjeverna Albanija bila dio Skadarskog sandžaka, albanska plemena Malesije u više navrata stala su na stranu crnogorskih plemena, kada su se ona sukobljavala s Osmanlijama. Takav je slučaj iz 1658. godine, kada se sedam crnogorskih i albanskih plemena (Kuči, Vasojevići, Bratonožići, Piperi, Kelmendi, Hoti i Gruda) udružilo u savezu s Republikom Venecijom u ratu protiv Osmanlija.

Godine 1757. obitelj Bušati (alb. Bushatllinjtë) transformirali su Skadarski sandžak u djelomično-autonomni Skadarski pašaluk, nakon čega naklonost albanskih plemena prelazi na stranu Bušatlija. Skadarski pašaluk obuhvaćao je šire područje Skadra i dijelove današnje Crne Gore, a u vrijeme najvećeg uspona Bušatlija (vladavina Mahmud-paše Bušatlije; na alb. Kara Mahmud Pashë Bushati) pašaluk je obuhvaćao veći dio današnje Albanije, velike dijelove Kosova, zapadnu Makedoniju i dijelove Crne Gore.

Nakon poraza Osmanlija u Crnogorsko-turskom ratu (1876.-1878.), Plav i Gusinje ustupljeni su Crnoj Gori, što je dovelo do nezadovoljstva Albanaca i do albanskih napada na ovome području, koje je organizirala nacionalistička vojno-politička organizacija Prizrenska liga, što je u tome trenutku također išlo i u korist poraženog i tada već oslabljenog Otomanskog Carstva.

Bušatlije

Bušatlije (alb. Bushati), albanska obitelj prozvana po plemenu Bušati, iz koje potječe veći broj istaknutih osmanskih časnika i državnika. Od 1763. do 1831. pripadnici obitelji bili su nasljedni namjesnici u Skadru i poduzimali niz akcija protiv crnogorskih plemena. Jedan od istaknutih članova obitelji Mustafa-paša odmetnuo se od Porte radi protivljenja reformama i pokušao surađivati s Petrom II. Petrovićem Njegošem. Potučen od osmanskih snaga predao se 1831., pomilovan i od 1853. bio je namjesnik u Hercegovini.
- HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA

Prizrenska liga

Liga za obranu prava albanskog naroda ili skraćeno Prizrenska liga (Lidhja e Prizrenit) bila je vojno - politička organizacija, osnovana 1878., u gradu Prizrenu na Kosovu. Njen osnovni cilj bio je suprostavljanje odlukama Berlinskog kongresa koji je prepuštao dio prostora naseljenog Albancima u Crnoj Gori i Srbiji. Konkretno, Liga se protivila uključivanju područja Gusinja i Plava u sastav crnogorske države, kao i Niša, Pirota, Leskovca i Vranja u sastav srpske, te Epira Grčkoj. Također, proklamirala je težnje za ujedinjenjem svih prostora naseljenih albanskim stanovništvom u jednu jedinicu (vilajet) u okviru Osmanskog Carstva, budući da je albanski nacionalni prostor bio podjeljen na četiri vilajeta: kosovski, skadarski, janjinski i bitolski. Zbog toga su se javila nagađanja o početnoj podršci Turske, koja je na taj način vidjela prigodu u zadržanju svog imperija pa su je čak nazivali i "produženom rukom Osmanlijske politike".
WIKIPEDIJA

20. stoljeće

Albanski ustanci do 1910. godine

Početkom 20. stoljeća sjevernoalbanska plemena u više navrata mijenjaju saveznike - uz srpsku stranu 1910., te uz crnogorsku 1911. u vrijeme vladavine crnogorskog knjaza, kasnije kralja Nikole I, kada se govorilo čak i o ujedinjenju s Crnom Gorom, kada dižu bunu protiv Otomanskog Carstva, poznatu po imenom Malesijski ustanak. Kulminacija pobune bila je 1911. godine, kada su predstavnici malesijskih plemena potpisali Grečki memorandum (alb. Memorandumi i Greçës).

Pregled opće situacije

Prvih godina 20. stoljeća množe se bune Albanaca, usmjerene na dobijanje autonomije u okviru Osmanskog Carstva. Od godine 1905. do 1912. Albanci u Carstvu dižu niz ustanaka. U srpnju/julu 1908. pokušavaju izboriti neovisnost od Osmanskog carstva. Međutim u to vrijeme dolazi do Mladoturske revolucije, ostvarene uz značajnu podršku albanskog stanovništva Kosovskog i Bitoljskog vilajeta. Revolucija je pružila velike nade Albancima, a Mladoturci obećavaju stanovništvu smanjenje poreza, demokratizaciju i poboljšanje općih životnih uvjeta. Međutim, kada su se učvrstili na vlasti, oni nisu ispunili obećanja u pogledu autonomije Albanije, već su tražili strogi centralizam temeljen ne na islamskoj religiji već na pripadnosti osmanskoj državi, uvodeći turski kao jedini jezik administracije i zabranjujući albanske klubove širom zemlje. Nakon sveobuhvatnih reformi Osmanskog Carstva koje su počeli provoditi mladoturci, Albanci u Europi i Arapi u Aziji izgubili su povlašten položaj koji su imali, naročito u vrijeme vladavine sultana Abdul Hamida II.

Naslovna stranica lista La Tribuna illustrata iz travnja/aprila 1911. godine
Izvor: Lillzon, Wikipedija

... Naslijeđeno prijateljstvo sa prvacima Malesije i sjeverne Albanije, knjaz Nikola je održavao sa posebnim senzibilitetom, darujući siromašne prvake sjevernoalbanskih plemena skupocjenim oružjem, oficirskim činovima, platama, školovanjem njihove djece na Cetinju i dr. Afirmaciji ugleda crnogorske države i njenog knjaza u sjevernoj Albaniji, posebno su doprinosili kučki vojvoda Marko Miljanov, koji je uživao veliki ugled kod Albanaca i dugogodišnji politički emigrant u Crnoj Gori, grudski prvak Sokolj Baco.
... Crnogorski konzulat koji je otvoren u Skadru 1893. godine, preko svojih konzula takođe je nastojao ostvariti što veći upliv među tamošnjim pravoslavnim žiteljima i albanskim katoličkim plemenima.
... Uspostavljanjem prisnije saradnje sa albanskim plemenskim starješinama, sve veći broj Albanaca dolazi na Cetinje, gdje traže pomoć u borbi protiv osmanskih vlasti i iskazuju lojalnost crnogorskom knjazu. Tako je zabilježeno da su 1901. i 1902. godine Hoti, Grudi i Kastrati u većem ,,broju dolazili da pristupe gospodaru“ i da ih je knjaz Nikola zbog toga darivao. Istina ne nekom naročitom svotom. Ali u svakom slučaju dobijali su uvijek više od onog što su potrošili na putu za Cetinje.
... Međusobna saradnja crnogorskih vlasti i albanskih plemena bila je naročito intenzivna u ustaničkim godinama nakon mladoturske revolucije 1908. godine, kada će Crna Gora početi da se gotovo otvoreno upliće u unutrašnje stvari Osmanskog carstva.
CRNA GORA I ALBANSKI PRVACI (1910–1912), Milan Šćekić

Ovo je vodilo erupciji nezadovoljstva i oružanoj pobuni u Kosovskom i Skadarskom vilajetu lipnja/juna 1909. Do prvih oružanih sukoba s novom Osmanlijskom upravom došlo je u okolini Đakovice (Kosovo). Da bi zaustavili erupciju nezadovoljstva, Mladoturci su sazvali albanski kongres u Debru (Makedonija) 23.7.1909. usmjerivši nezadovoljstvo Albanaca protiv susjednih država i njihovih pretenzija prema teritorijima naseljenim Albancima. Međutim, kongres je još glasnije postavio zahtjeve za formiranjem autonomnog Albanskog vilajeta.
Autonomni albanski vilajet je kolovoza/augusta 1909. zahtjevao i veliki sabor albanskih prvaka iz Skadarskog, Janjinskog i Bitoljskog vilajeta u Elbasanu (Albanija). Na skupu je odlučeno da se uspostavi bliska suradnja s makedonskim revolucionarnim pokretom.

Do ustanka širih razmjera dolazi u Kosovskom vilajetu u proljeće 1910. Ovom ustanku pružili su podršku albanski komiteti demokratskog krila, naročito iz emigracije. Ustanike je podržala i bugarska vlada jer je računala da bi formiranje autonomnog Albanskog vilajeta izazvalo formiranje autonomne Makedonije. Videjvši da se ustanak širi, mladoturske vlasti su poslale kaznenu ekspediciju iz Skopja predvođenu Šefćet Torgut-pašom. Do bitke sa ustanicima dolazi kod Kačanika (11.-13.5.1910.) i Osmanlije odnose pobjedu uz oko 600 poginulih. Albanska pobuna je ugušena u krvi, a trupe Osmanskog carstva nisu štedjele ni žene, djecu, niti starce. Međutim, već u jesen su izbili neredi u Ljumi, Mati i Debru, zbog skupljanja državne desetnine i regrutacije. Regrutaciju je bojkotiralo i albansko stanovništvo Skadra i cijele Melsije i Miridita.

Za vrijeme ustanka Albanaca 1910. godine, kada su otomanske vlasti nastojale ponovno uspostaviti vlast i na području Malesije, pripadnici plema Hoti, zajedno s planinskim plemenima Shale usprotivili su se turskom upravniku (valiju) u Skadru odbijajući plaćati poreze ili ostaviti oružje.

Nakon gušenja ustanka 1910. godine, Otomansko Carstvo dovodi brojnu vojsku na albanska područja, no uspijeva kontrolirali samo nizinska područja i gradove, za razliku od planinskih područja, gdje im to nije uspjevalo. Na zapovijed osmanskog zapovjednik Mehmet-paše Shefqeta (Šefćet Turgut-paša), otomanska vlast proglašava ukidanje Kanuna Leke Dukađinija - zakonika albanskih planinskih plemena. Dio albanskih plemena bježi na područje Crne Gore, odakle od Osmanske vlade traže amnestiju i povrat na uvjete prije pobune. Osmanska vlada to ne prihvaća, i dodatno zabranjuje albansku abecedu i knjige tiskane na albanskom. Proglašava ilegalnima škole na albanskom jeziku - i samo posjedovanje knjiga na albanskom postaje kazneno djelo. Snažna osmanska interventna vojska nastavlja svoj pohod prema središnjoj i južnoj Albaniji i provodi nove zabrane. Zatvara albanske škole i brani sve publikacije na latinskom jeziku. Dio novinara i urednika je kažnjen ili osuđen na smrt, a dodatno je zabranjen i uvoz albanskih knjiga tiskanih u inozemstvu. Nakon ovih događaja, Albanija postaje zatvor za albanske domoljube, a albanska kultura je u potpunosti potlačena. Godinu dana kasnije, sutan Mehmed V, prilikom posjete Prištini proglašava amnestiju za sve sudionike pobune, s izuzetkom onih koji su počinili ubojstva.

Predstraža ustanika albanskih Malisora na teritoriju Crne Gore

Samo iz Kosovskog vilajeta i plavsko-gusinjske oblasti 1910. godine utočište u Crnoj Gori pronašlo je oko 50 albanskih plemenskih prvaka predvođenih Isom Boljetincem, Sulejmanom Batušom, Bajramom Curijem, Hasanom (Asom) Ferovićem, Zećirom Binjakom i drugima. Crnogorski Dvor i vlada su u intenzivno sarađivali sa Boljetincem, koji je prema njihovim projekcijama najvjerovatnije trebalo da požarom ustanka iz Kosova i Dukađinija da podršku ustanicima iz Malesije, čime bi se cijela sjeverna Albanija našla u plamenu.
CRNA GORA I ALBANSKI PRVACI (1910–1912), Milan Šćekić

Malesijski odn. Malisorski ustanak 1911. (24.3.1911. - 4.8.1911.)

Oštre mjere koje su Turci bili poduzimali prema nezaštićenom stanovništvu i prema svakom izražavanju albanskih nacionalnih osjećaja, povećali su nezadovoljstvo lokalnog stanovništva. Mnogi su Malisori pred turskom odmazdom izbjegli u planine ili se sklonili u Crnu Goru. Početkom 1911. godine Albanci, posebno rimokatolici, bili su uznemireni ovakvom situacijom. Crnogorski kraj Nikola Petrović podsticao je sjevernoalbanska plemena - Malisore na pobunu protiv Otomanskog Carstva, a prije no što je ustanak započeo, obećao je pomoć Malisorima u oružju i zaklonom za njihove obitelji. Sjedište ustanika nalazilo se u Crnoj Gori, u Podgorici, u kojoj je osnovan Albanski nacionalni komitet. Na sastanku toga Komiteta održanom 2.-4.2.1911. pod vodstvom Nikolle beya Ivanaja (Nikollë Ivanaj / Nikola Ivanaj) i Sokola Baci Ivezaja, odlučeno je da se organizira ustanak Albanaca, s početkom u svibnju/maju iste godine..

Ustanak je u ovim planinskim područjima, sjeverno od Skadra, buknuo 11.3.1911. kada je starješina plemena Hoti, Dedë Gjo Luli sa svojim ljudima preuranjeno napao otomanske promatračnice na osmansko-crnogorskoj granici. Dana 22.3.1911. ustanici napadaju i naselje Tuzi. Albanskim pobunjenicima i izbjeglicama, kao što je to bilo obećano, bilo je pruženo utočište u Crnoj Gori. No, prerano započet ustanak u Malesiji zatekao je nespremne ostale albanske provincije, tako da su propali planovi za opći albanski ustanak.

Ustanak u sjevernoj Albaniji, nastao kao reakcija na mladoturske reforme, pomagan je od Crne Gore, a u Podgorici je formiran Albanski nacionalni komitet za slobodu i neovisnost Albanije. Na čelu komiteta bio je Sokol Baca.

Iako su kralj Nikola i princ Danilo uvjeravali turskog veleposlanika da se Crna Gora ponaša "strogo neutralno", bilo je jasno da je Kraljevina Crna Gora bila uključena u ovu pobunu. Njezin general Vukotić osobno je dostavljao oružje Malisorima. Oružano sposobni pobunjenici, opskrbljeni oružjem, municijom i zapovijedima, vraćeni su preko granice, iz Crne Gore nazad na područje Malesije, kako bi se borili protiv otomanskih snaga, Smatra se kako je pružanjem pomoći pobunjenicima, cilj knjaza Nikole bio zapaliti iskru pobune u sjevernoj Albaniji i sjeverozapadnom Kosovu, kako bi mogao intervenirati i proširiti granice svoje države.

Po izbijanju ustanka, prva ozbiljnija akcija otomanskih vlasti u njegovom suzbijanju dovela je do bitke kod Dečića. Nakon bitke u kojoj su pobijedili osmanske snage, zapovjednik ustanika Luli je 6.4.1911. na vrhu brda Dečić (alb. Deçic) kod Tuzi, proglasio nezavisnost i simbolično podigao albansku zastavu. To je bilo prvi put od početka osmanske okupacije, poslije gotovo 500 godina (prema R. Elsiju, prvi puta od vremena Skenderbega), da je ponovo uzdignuta nacionalna albanska zastava.

Albanski nacionalni lider Terenzio Tocci okupio je 26.4.1911. u mjestu Orosh, starješine mirditskih plemena (vidi: Mirdite ), i proglasio neovisnost Albanije te osnovao privremenu vladu.

S ciljem gušenja pobune Shefqet Turgut Paša vraća se u regiju s 8.000 vojnika. Čim je stigao do Skadra 11.5. objavio je izvanredno stanje i ponudio amnestiju svim ustanicima ako se vrate svojim domovima. Od amnestije jedino je isključio malisorske starješine. Pred Turcima Tocci bježi iz Carstva i napušta sve aktivnosti.

Izvorni naziv ilustracije: Tursko arbitriranje u slučaju krvne osvete u gradu koji su nedavno oslobodile turske trupe, Tuzi, Albanija, 1911. (Illustrated London News)
Izvorni naziv na engl.: Turkish arbitration in a town recently relieved by turkish troops settling a blood feud at Tuzi, Albania 1911)

14.5.1911., tri dana nakon objave, Turgut Paša zapovijeda svojim postrojbama da zauzmu Dečić, odn. brdo koje nadvisuje Tuzi. Šezdesetak albanskih starješina odbilo je Pašine zahtjeve na sastanku u Podgorici 18.5.1911. No, nakon gotovo mjesec dana intenzivnih sukoba, relativnih turskih uspjeha i dogovora vlasti s muslimanskim Albancima u Skadru, ustanici su zapali u nepovoljnu situaciju i njihove jedine mogućnosti su bile borba do smrti, predaja ili bijeg u Crnu Goru. Mnogi od njih odabrali su bijeg u Crnu Goru, koja je postala baza velikom broju pobunjenika spremnih napasti Otomansko Carstvo. Dana 12.6. otomanska Porta preuranjeno će objaviti kako je pobuna ugušena.

Albanske pobune u razdoblju prije Prvog svjetskog rata bile su najčešće organizirane na području Malesije (Skadarski vilajet, 1911.) i Kosovskog vilajeta (1910.). Isa Boletini, jedan od vođa albanskih ustanika u Kosovskom vilajetu 23.3.1911. izdao je proglas Albancima s juga da se pobunom pridruže onima iz Kosovskog vilajeta, no zbog nejedinstva na jugu to im nije uspjelo.

Grečanski memorandum (Memorandumi i Greçës)

Na inicijativu Ismaila Qemalija 23.6.1911. u mjestu Greçë (Greče) održana je skupština vođa plemena koja su sudjelovala u ustanku, i na kojoj je prihvaćen Grečanski memorandum (Memorandum iz Greča - ponekad nazvan "Crvenom knjigom", zbog boje njegovih korica), sa zahtjevima prema Otomanskom Carstvu i europskim silama - posebice Velikoj Britaniji. Memorandum su potpisale 22 starješine, od kojih po četiri iz svakog plemena Hoti, Grude i Škrelj, pet iz plemena Kastrati, tri iz Klimenata (Kelmendi) i po dva iz Šalje (Shale). Memorandum je predan predstavnicima velikih sila u Cetinju (Crna Gora). U osnovi, on je bio odgovor na amnestiju koju je ponudio otomanski vojni zapovjednik Turgut Paša. Memorandumom je zatraženo:

opća amnestja za sve sudionike pobune
priznavanje albanskog etniciteta - nacionalnosti
izbor delegata albanske nacionalnosti za parlament Otomanskog Carstva, po proporcionalnom sustavu
albanski jezik u školama
carski predstavnik i ostali visoki činovnici trebali bi poznavati albanski jezika i svi ostali položaji u administraciji trebali bi biti osigurani za pripadnike albanske nacionalnosti.
etnički Albanci trebali bi u vrijeme mira služiti vojsku samo u Albaniji
traži se da se vrati zaplijenjeno oružje
albanska imovina koju su oštetile otomanske postrojbe treba biti obeštećena.

Suzbijanje pobune

Nakon bitke kod Dečića turske vlasti odlučile su se za mirnije načine suzbijanja pobune jer su česti sukobi s Albancima počeli privlačiti pozornost velikih sila. Iz toga razloga organiziran je posjet sutana Mehmeda V Kosovskom vilajetu. Tako je 11.6.1911. sultan posjetio Skopje, 15.6.1911. na obljetnicu Bitke na Kosovu polju posjetio je Prištinu, i dan kasnije Muratovo turbe na poprištu ove povijesne bitke, kojom prilikom ga je svečano dočekalo 100.000 osoba - no događaj su bojkotirali mnogi Albanci. Za vrijeme posjeta Kosovskom vilajetu obznanio je opću amnestiju za sve sudionike albanskih pobuna 1910. i 1911. godine. Otomanskim vlastima je uspjelo zasebno pregovarati i dogovoriti se s vođama ustanika u Kosovskom te zasebno onima u Skadarskom vilajetu, jer ovi nisu bili ujedinjeni, niti imali zajedničko vodstvo.

Turci su prvo uspjeli pacificirati sjevernoalbanske Malisore iz Skadarskog vilajeta, postigavši s njima dogovor. Nakon primirja dogovorenog poslije turskih vojnih uspjeha, osmanske vlasti obećale su ispuniti veći dio albanskih zahtjeva, poput opće amnestije, otvaranje škola na albanskom jeziku, služenje vojnog roka u vilajetima sa znatnijim postotkom albanskog stanovništva i dr. Vođe albanskih katoličkih plemena, koji su naglo ostali bez crnogorske potpore, u kolovozu/augustu 1911. pristale u na dogovor s turskim vlastima.

No albanska pobuna 1911. istovremeno je još više potaknula i turski nacionalizam, jer se pokazalo kako je nemoguće održati jedinstvo stanovništva unutar Carstva, čak i kad se radi o muslimanskom stanovništvu različitih etniciteta.

Malesija, 1911. godine

Podjela Malesije

Dana 26.5.1913. 130 starješina i važnih pripadnika plemena Gruda, Hoti, Kelmendi, Katrati i Shkreli šalju u Skadar Cecilu Burneyu (zapovjednik međunarodnih snaga koje su zauzele Skadar, kao dio tranzicijske predaje kontrole grada Albaniji) peticiju, u kojoj se protive uključenju njihova područja u državni teritorij Crne Gore.

Na Londonskoj konferenciji, 30.5.1913. godine, europske sile odlučile su da dio skadarske Malesije pripadne Crnoj Gori, a ostalo malesijsko područje novoformiranoj Kneževini Albaniji. Područje naselja Tuzi, zajedno s polovicom područja plemena Hoti (Traboini), te prostorom plemena Grudë, Zatrijebčani-Kuči (Triesh), i Koja-Kuči (Koja e Kuçit) našli su se unutar granica Crne Gore. Druga polovica plemena Hoti (Rapsha), Kastrati, Škrelji (Shkreli), i grad Koplik ostali su u Albaniji. Na drugom dijelu granice pojedini krajevi plemena Keljmendi (Vuthaj, Martinaj, Plav, Gusinje), pripali su Crnoj Gori, a Rugova Srbiji.

Godinu dana nakon osnivanja Kneževine Albanije 1913. godine, 13.9.1914. crnogorske postrojbe upadaju u Kelmend i tom prilikom pale i pljačkaju Selcë, Vukël, Tamarë, i Nikç. Jedino nije stradao Vermosh. Ukupno je ubijeno 90 stanovnika Kelmenda, a crnogorske postrojbe su sa sobom odvele 10,000 grla ovaca, koza i goveda. [Pearson, Owen: Albania and King Zog: Independence, Republic And Monarchy 1908-1939. I.B. Tauris, 2004.]

Drugi svjetski rat i poraće

Za vrijeme Drugog svjetskog rata sjevernoalbanska plemena surađivala su s okupatorskim snagama i bila su općenito antikomunistički orijentirana. Vođa plemena Kelmendi bio je Prek Cali (bajraktar iz Vermosha). Zbog kolaboracije, nakon rata, novi komunistički režim pogubio je neke plemenske vođe.

U crnogorskoj pograničnoj politici katoličkim Albancima koji su bili nastanjeni na prostoru između Skadarskog jezera i gornjeg toka rijeke Cijevne, posvećivana je ,,posebna pažnja“. Razlog je bio jednostavan. Njihova vjerska pripadnost opredjeljivala ih je protiv Osmanskog carstva i ,,činila nezainteresovanim“ za njegovu sudbinu. Nakon previranja u Osmanskom carstvu 1908. godine, sa Cetinja su sve oči bile uperene na teritorije sjeverne Albanije i Novopazarskog sandžaka, gdje se pomno pratio svaki, čak i najmanji pokret protiv osmanskih vlasti. Nezadovoljstvo albanskog i srpskog naroda u pomenutim krajevima politikom otomanizacije i centralizacije na Cetinju su željeli da iskoriste za svoje politčke ciljeve. Shodno tome, Crna Gora je nesebično pomagala albanske i srpske ustanike 1910. i 1911. godine, kako bi se u pogodnom času i sama okoristila plodovima te borbe i uspostavila svoju vlast na pomenutim teritorijama. Veze crnogorskih vladara i malisorskih prvaka datiraju još iz vremena crnogorskih vladika Petra I i Petra II Petrovića Njegoša, koji su u svojim oslobodilačkim planovima uperenim protiv Osmanske imperije računali na oružanu pomoć Hota, Gruda, Klimenata, ali i ostalih albanskih katolika.
CRNA GORA I ALBANSKI PRVACI (1910–1912), Milan Šćekić

Dedë Gjo Luli (1840-.1915.),
Albanski nacionalni junk i vođa gerilaca, najpoznatiji po vodstvu ustanka protiv Otomanskog Carstva 1911. godine. Posmrtno je odlikovan "Herojem Albanije". Luli je bio starješina plemena Hoti.

Dedë Gjo' Luli s malesijskim vođama
Autor fotografije: Kel Marubi, 1908. godina

Bitka kod Dečića (6.4.1911.)
alb. Beteja e Deçiqit

Bitka kod Dečića predstavlja prekretnicu u borbi za albansku neovisnost.

POLOŽAJ Bitka se odigrala kod grudskog naselja Dečići (Deçiq), u blizini naselja Tuzi, u današnjoj Crnoj Gori. Tuzi je središte crnogoskog dijela Malesije, dok je u Albaniji to Koplik.

BITKA Središnji dio bitke odigrao se na području između Tuzi i Koplika, kada su se Malisori sukobili s više tisuća Turaka. Kako se bitka razvijala, obje sukobljene strane odlučile su preseliti snage u smjeru sjevera, u okolicu Tuzi, gdje se bitka i okončala pobjedom albanskih ustanika.

Danas se Dečići zovu Dušići (alb. Dushiqi) - to je ime današnjeg sela južno od Tuzi. Poznati albanolog R. Elsie smješa Dečiće oko 3 km jugozapadno od Tuzi.

ZNAČAJNI SUDIONICI BITKE

Ded Gjo Luli Dedvukaj (Traboin)
Sokol Baci (Gruda)
Palok Marku Lulgjuraj (Gruda)
Zef miliqi Lulgjuraj (Selishti)
Prel Marku Lulgjuraj (Lofka)
Pretash Zeka Ulaj (Koja)
Prek Cali (Kelmend)
Dok Prëçi Krcaj (Koja)
Gjeto Toma Kolçaj (Koja)
Mehmet Shpendi (Shala)
Tringe Smajl Martini (Gruda)
Palok Traboini 1888.-1951., pomoćnik Deda Gjo Lula, učitelj i vlasnik albanske zastave podignute na Dečiću, koju je donio iz Beča, preko Dalmacije.

LOKACIJA BITKE: Dečić (Deçiq), kod Tuzi, Otomansko Carstvo (danas Crna Gora)
KOORDINATE: 42°20′42″N 19°18′21″E

Ilustracija podizanja albanskog barjaka u bitci kod Dečića (Deçiq)

Grečki memorandum
alb. Memorandumi i Greçës
srb. Memorandum iz Gerče

Grečki memorandum, Memorandum iz Greça, (Memorandum iz Gerče) odn. Crvena knjiga (alb. Libri i Kuq) je memorandum s albanskim zahtjevima prema Otomanskom Carstvu, čija bi realizacija de facto značila postojanje autonomne albanske provincije unutar Osmanskog Carstva.

Memorandum iz Greça
Izvor: Romeo Gurakuqi, Shqiperia 1911-1914, UET Press, 2010.

Memorandum su zajednički sastavili Ismail Kemal bey Vlora i Luigj Gurakuqi, a izglasan je na sastanku na lokaciji Greçë kod naselja Selcë, koji su organizirali vođe ustanka 1911. godine.

ZNAČAJ I POSLJEDICE MEMORANDUMA Iako je Porta nastojala minimalizirati učinak referenduma tretirajući ga kao lokalnu inicijativu ograničenu na područje Malesije, on je dao znatan poticaj albanskoj borbi za neovisnost. Albanski vođe Namik Delvina, Muharrem Rushiti, Musa Demi, Spiro Bellkameni i Qamil Panariti ojačali su pritisak na otomanske vlasti da prihvati zahtjeve iz Memoranduma. Dana 17.7. na sastanku održanom u manastiru Cepo, delegati iz svih kaza Janjinskog vilajeta izjasnili su se da u potpunosti podržavaju Grečki memorandum. Poslali su pismo Sultanu, u kojem apeliraju da se primjene odluke Memoranduma i da se albanski narod tretira u cjelini. No u tome nisu uspjeli. Propali su i kasniji pokušaji, i Memorandum je postupno gubio na značaju. Ipak, predstojeći događaji 1912. godine omogućiti će Albancima da se bolje organiziraju i da, naposlijetku, proglase neovisnost od Otomanskog Carstva.
WIKIPEDIJA: Memorandum of Greçe

IZVORI
ANDRIJAŠEVIĆ, Živko Andrijašević: Neki podaci o zagraničnoj politici Crne Gore (1878- 1912). Istorijski zapisi, br. 1-4, Podgorica, 2003.
GAWRYCH, George Walter: The crescent and the eagle: Ottoman rule, Islam and the Albanians, 1874–1913. London: I.B. Tauris, 2006.
KACZA, Thomas: Zwischen Feudalismus und Stalinismus: albanische Geschichte des 19. und 20. Jahrhunderts. Trafo, 2007.
MARTINI, Luigj: Prek Cali, Kelmendi Dhe Kelmendasit. Izdavač: Camaj-Pipaj, 2005.
NIKPRELAJ, Gjergj: DEDE GJO LULI, MBROJTESI FISNIK I TROJEVE SHQIPTARE. Koha Jone, 5.1.2006.
ŠĆEKIĆ, Milan: Crna Gora i Albanski ustanak 1912. godine. Matica crnogorska, Matica, br. 70, ljeto 2017., str. 289-306. (PDF)
ŠĆEKIĆ, Milan: Crna Gora i albanski prvaci (1910-1912). Matica crnogorska, Matica, br. 68, zima 2016., str. 127-144. (PDF)
TALLON, James: The failure of Ottomanism: The Albanian Rebellions of 1909--1912. University of Chicago, Division of the Humanities, Department of Near Eastern Languages and Civilizations, 2012.
TREADWAY, John D.: The Malissori Uprising of 1911, The Falcon and Eagle: Montenegro and Austria-Hungary, 1908–1914, West Lafayette, Ind.: Purdue University Press, 1983.
WIKIPEDIJA: Albanian Revolt of 1911
WIKIPEDIJA: Battle of Decic
Journey to Greçë on the 104 anniversary of the meeting (in Albanian). Malesia.org, 29.5.2015.

21. stoljeće

2003.
4.6.2003. na crnogorsko-albanskoj granici otvoren je granični prijelaz Grnčar-Vermosh.

2005.
5.7.2005. otvoren je Kulturno-informativni centar "Malesija" u Tuzima. Centar "Malesija" ima izuzetan značaj za podsticaj, razvoj i promociju umjetničkog stvaralaštva i kulturne baštine Albanaca u Crnoj Gori.

2018.
1.9.2018.
Teritorijalnom promjenom u Crnoj Gori, Tuzi su postali samostalna općina. Do tada su bili samo općina u okviru Glavnog grada Podgorice. Nova općina obuhvaća Tuzi kao naselje gradskog karaktera i više od 40 naselja.

Tuzi, Kulturno-informativni centar "Maesija"

Malisorski ustanak
Nikola I Petrović - Njegoš, 1911.

U čast ustanka Crnogorski kralj Nikola je napisao poemu "Maisorski ustanak" Малисорски устанак 1911. U njoj je istaknuo prijateljstvo Crne Gore s Arbanasima (Albancima).

Haber dade Turgut-paša
na sred Skadra na Bojanu
da svi hrabri Malisori
okupljeni pred njeg' stanu,

da radosnu riječ čuju,
što im sultan poručuje
i što moli Malesija
da im silan car daruje.

Na taj poziv Malisori
Skadru lete ka' orlovi,
radoznali što će čuti
i što će im dat' car novi.

I sleže se usred Skadra
pet tisuća Malisora,
sve momaka odabranih
Malesije gordih gora.

Među njima Turgut sjede,
pa im poče govoriti:
"Neopasan i opasan
to jednako nije biti.

Vi ste carstvu bedem jaki
pram dušmanske Crne Gore,
sa kojom se naši cari
od vjekova davnih bore;

danas ona strašnija je
otomanskoj carevini,
odkada joj car moskovski
u oružju dar učini.

Te vam ona sad prijeti
tim oružjem pojačana,
prilika je, udriće vam -
neće mnogo proći dana.

No oružje, što nosite,
u grad ovaj ostavite,
pak da novo, ljepše, bolje
odmah sjutra vi primite".

Milo bješe Malisoru
novu pušku da dobije,
al' sa starom rastati se
žao mu je, to ne krije,

jer se njome ponosio,
bila mu je drug uzdani,
pak sad da je u kakovo
slagalište trulo rani.

Uze pušku i cjeliva,
te se s njome razgovara:
"Zbogom, puško ubojita,
uzdanice moja stara,

s drugom mene car dariva,
kažu, da te nadmašuje,
al' tvoje se mnogo dalje
u planini jeka čuje.

Pucala si na Javoru
i Garčom si odjecala,
ispod Spuža i sa Bara,
ti si, drugo, sijevala.

Gađala si Crnogorce
i biljege i orlove
i po Blatu zlatokrile
bila utve na virove.

Sretna si mi vazda bila.
Ja ti sjajnost držah lica;
bila si mi ogledalo -
bila si mi uzdanica.

Zbogom, dakle, vjerna drugo!
Mene nova puška čeka,
a tvojemu sa mnom društvu
zanavijek hvala neka!

Hoćeš li mi potamniti
u mračnijem podrumima,
gdje sjajnoga sunca nema,
i gdje mnogo vlage ima?

Hoćeš, bogme, ja se bojim,
pa zato ću, osvetnice,
još jedanput poljubit' ti
na rastanku bistro lice!"

Izmećaru Turgutovu
svak' Malisor pušku pruži
i sa nekom tajnom slutnjom
njegova se duša kruži.

Zanavijek Osmanliji
Malisori puške daju -
od Turguta što ih čeka
siromasi još ne znaju.

Dok vidješe oko sebe
gdje im asker blizu stade,
s topovima brzometnim
i s konjicom u parade.

Pitaju se: "Što je ovo?"
začuđeni Malisori,
kad se takvo pozorište
pred očima njinim stvori.

Turgut na to odgovara:
"Samovoljna Malesijo
dosad ti si u krajeve
ove carske ti car bio,

ni harača, niti danka
caru nikad ti ne dava,
a nad tobom da caruje
jedva si ga pripoznava',

Činio se, što si htio,
skadarskoj se vladi ruga,
valija vam volju trša
kao vaša da je sluga.

Prosto i to, no odavna
s Austrijom šurujete,
a od skoro novog kralja
crnogorskog poštujete;

k tome vaša popovština
nauke vam krive dava -
snijevate, što bit' neće,
ištuć' tobož neka prava

iz desnice sultanove,
koju prorok sveti štiti,
nego doma odmah hajte,
Malisori, vi mahniti,

pa orite i kosite
caru carsko da dajete,
jer njegovi, ničij' drugi
zanavijek ostajete.

Kobni će vam, znajte, biti
austrijski fiorini,
a koristan bit' vam neće
crnogorski način fini,

nego doma, pak nemojte
budni mutne snijevat' snove,
a da s vama ne šalim se
pogledajte te topove!"

Poraženi Malisori
grad skadarski ostavljaju,
znajuć' da se bez pušaka
i slobode ližšavaju.

Tužni, sjetni doma gredu,
u srcima mržnju snuju,
vjerolomnog Turgut-pašu
na svakoji način psuju,

pak u srdžbi opravdanoj
skup ih Rapči određuju
da se usljed ovog čuda
tamo stane - savjetuju.

Drugog dana nakon toga
sunce Rapču kad ogrija,
veliki se na licu joj
malisorski skup savija;

u njemu su barjaktari
i plemena vojevode
i popovi i prvaci
Malesiju što predvode.

Na poljani goloj sjede,
za oružjem mnogi plaču,
dok iz skupa sa sredine
jednog fratra glas se začu;

kapu skide, a krst diže,
na licu mu suza rosi,
oči k nebu diže gore
i u boga milost prosi"

"Bože sv'jeta i slobode,
davaoče svih dobara,
čija ruka slabe diže,
a silnike što obara,

milostivo pogled spusti
na skup ovih mučenika,
prevarenih od najgoreg
na svijetu nevjernika.

Blagoslovi blagorodne
od nevolje i od muke
uvrijeđenog ovog skupa
rješenja mu i odluke!"

Svetitelja u Rim papu
u molitvi još priziva,
pobožno se fratar moli,
molba mu je topla, živa.

Trabojinski vojevoda
tad Đon LJulja riječ uze,
a staro mu, puno bora,
okvasiše lice suze.

Ustanuo, pak govori
govor vrući, pun istine:
"Pakost i sram, što nam Turci
u bjesnilu svome čine.

Opravdan je, Malisori,
kad svijesti u nas nije,
no se evo pet vjkova
Malesija s braćom bije;

s Crnom Gorom mi smo bili
rodna braća u zemane;
od istoga kor'jena smo
u Balšine slavne dane,

pak će lažni Osmanlija
od rodnog nas otrć' krila,
te se bratska među braćom
strahovita krv prolila.

I vojnici sultanovi
nesvijesni mi smo bili,
tek smo s Crnom Gorom ludo
do danas se krvavili.

Grijeh nas je, a ne njezin;
ona danas divno cvjeta,
postala je kraljevinom,
a mi ruga od svijeta,

no da grijeh otkajemo,
nje se ruke prihvatamo,
pak kraljevstva zetskog starog
u kolo se uhvatimo.

Tako ćemo osvetiti
od Turaka naše jade,
ak' u ruke crnogorske
položimo naše nade.

Bog i hrabri Crnogorci
biti će nam u pomoći,
do slobode i jedinstva
s njima ćemo samo doći!"

Cio skup je odobrio
Ded Đon Ljulja sve što reče,
pa ustade na nogama,
ka' da laka krila steče,

gotov borbu da povede,
očajničku i krvavu:
za slobodu malisorsku
junak neće štedit' glavu.

Pa svi Lovćen pogledaše,
Lovćen gnjezdo od sokola,
gdje živuju Crnogorci
i stari im kralj Nikola.

Svi se vjerom zavjeriše,
kralj' Nikolu da proglase
za svojega gospodara,
da ih turskog ropstva spase;

i mudre mu poklisare
na Cetinje opremiše,
da mu kažu da njegovi
drugog neće biti više;

malo praha i oružja
da u njega još izmole,
jer nemaju spram zlotvora
n'ako ruke svoje gole.

Kralj ih prima i uči ih
s carem da se ne svađaju,
no pokorni ostanu mu
i da carsko caru daju.

"Nikad više, gospodaru,
mi nećemo bit' njegovi.
Prije ćemo smrt kabulit'
no već ič'ji bit' robovi,

Malo praha, koju pušku,
i pouke s malo kraja,
i da s nama rukovodi
podari nam jednog zmaja

od tvojijeh vojevoda,
il' serdara vičnih boju.
To toliko da savjetom
i mudrošću uz nas stoju;

Lazović je ostarao -
daj nam Janka Vukotića
ili brdskog đenerala
hrabrog Blaža Boškovića;

Martinović bi nam Mitar
od koristi velje bio,
da je hrabar, mudar, učen,
svud se u nas glas pronio.

I maloga iz Fundine
daj nam Mila Rasovića,
ili njega il' Stojana
komandira Popovića.

I odškrini malo vrata
zemlje tvoje i države,
da nam roblje sitno naše
u njoj svoje skloni glave;

i po koju venderlovku
iz tvojih slagališta,
pa ti drugo ne tražimo,
naš svijetli kralju, ništa.

Mi ćemo se osvetiti
za prevaru Turgutovu,
naša mila Malesija
zapjevaće pjesmu novu -

pjesmu novu od otpora,
što ga ikad ljudi daše,
čim njegova silna vojska
uz planine krene naše!"

Kralj na ovo odgovara:
"Ja sudbinu žalim vašu
i kao i vi vjerolomnog
proklinjaću Turgut-pašu.

Ali zemlja danas moja
u mir živi sa sultanom,
ja vam pomoć dat' ne mogu
ni s oružjem ni sa hranom.

Sva Evropa mira hoće
i na mene strogo gleda,
da na ruku vama budem
ka' što želim, ona ne da;

no gledajte kako ćete,
sudbi vašoj vas puštajem,
to toliko Vukotića
van serdara Janka dajem,

da red drži na granici
i roblju vam dževap dava
i pogdješto što ne znate
da vas serdar pučava.

I mali će iz Fundine
izgubit' se negdje Milo,
gdje god puška bi puknula
njemu se je naći milo?"

Sa Cetinja otrgnuše
malisorski poklisari,
pregnuće im blagosilja
i Cetinje i kralj stari.

Pa za njima serdar Janko
kitnoj pođe Podgorici,
da savjesno obdržava
i mir i red na granici.

A sad ćemo ostaviti
da nam vile kažu samo,
sve što će se u planine
malisorske zbiti tamo.

One dvije s Prokletija
i Komova neka zbore,
i lovćenskoj nek' pričaju
kakva s' čuda uz njih ore.

No su malo uzblehnute,
dokle sviknu grom topova,
pa prhoću grebenima
Prokletija i Komova;

lovcćenska je spokojnija,
vičnija je urnebesu,
neobično njojzi nije
kad s' peštere njene stresu.

Od topova sa istoka
i s' zapada lubarada,
i kad do nje đule teško
i kumpara vruća pada.

Najljepšijem tada glasom
pobjedničku pjesmu pjeva,
još sjaj kad joj jatagana
po krilima dosijeva.

"O lijepe besmrtnice
vile naše, dusi laki
bilježite da predate
blagorodni podvig svaki

budućijem koljenima
vitezova smjele čine,
da im spomen u zaborav
s neharnosti ne pogine.

Sad je tvoja, vilo laka,
sa visova Prokletije,
da lovćenskoj drugi pričaš
kudijen se sad boj bije!"

"Ja ću počet' od Kastrata
i boj za boj rijeđati
sa Cijevne; za dalje će
vila komska bolje znati.

Sad kastratska sela gore,
dim do mene gust dopire,
Turci živo napreduju,
niko im se ne opire.

Kastrati su bez oružja,
pa uzmiču uz planine,
samo deset pod oružjem
s Đeljoš - Đokom čuda čine.

Nikol-Doda sokoli ih
i najprvi krv proliva,
krša nema ni drveta
za kojim se on sakriva;

cio ocu svom Dod-Prenči
ka' lav lavu nalikuje,
svoje hrabri i sokoli
svud dopire i klikuje.

Biju Turke, kuće svete
i imanja mnoga svoja;
od manjega broja ljudi
ne viđe se vrućeg boja.

Ah, Kastrati da imaju
svi oružja kao ovi,
od vojske bi Turgutove
učinili poraz novi.

K Podgorici eto idu
da izmole pušku koju,
pa s oružjem da se vrate
u drugome na red boju.

Među tijem kule dvije,
na Cijevni jedna što je
i na Rapču druga ona,
gdje panduri mnogi stoje,

predaju se junacima
Trabojine i od Grude,
i Selišta i Pikala
opkoljene sad su svuda.

I vranjske su sve glavice
zauzete i Dinoša,
a dva topa na vrh Huma
Malisor je laki naša'.

Nakon ovih uspijeha
Hot i Gruda nekud kreću,
ko je s njima - ja se bojim -
pogoditi moći neću,

jer drugog su jata ljudi,
druge kape i nošiva,
odlučnost je njina strašna,
a pojava odveć živa;

da l' su ono Fundinjani,
Koći ili Orahovci,
ili ljuti Zatrepčani
od svakojih vještij' borci?

Po pjesmama koje poju,
Ja bih rekla da su oni,
Malisore da potkr'jepe
ljubav i krv njih nagoni.

Hoće jadni Zatrepčani
da dolete gdje je muka,
da im handžar svud dospije
i njihova moćna ruka.

Da na varoš udre Tuzi
Hot i Grude riješiše,
tom udarcu mimo noćas
odlaganja nema više;

te pošto je zašlo sunce
i crna se noć navuče,
top s tvrđave Šipčanika
ka' grom u mrak crni puče,

a počeše bistre puške
po varoši svjetlucati
i Malisor s Turcima se
ka' vuk s vukom stade klati,

Dok plam s kuća kao sunce
noćnu bitku osvjetljava,
opire se Osmanlija
a Malisor jurišava.

Gore Tuzi, a Šipčanik
sa topovskom vatrom bljuje,
bedem mu se tvrdi trese,
a Malisor navaljuje.

Drugu noć se boj krvavi
bije u to mjesto malo,
koliko je vitezova
s obje strane u u boj palo,

još se ne zna. Ali dana
kad osvanu prvi zraci
i vide se i prebroje
s obje strane ti junaci

znati će se broj panulih
sunce jarko kad ogrije,
ko zdrav osta na megdanu,
kog' međ žive više nije!

Razdani se; svjetlost dana
u prah Tuze otkrijeva,
skraj zastave otomanski
s' Šipčanika top sijeva.

Varoš pade, a grad osta,
ne daju ga Turci lako;
bez Turaka bi ga drugi
napustio živi svako.

Malisori ostaviše
drugi napad drugoj noći,
no iz Skadra Šipčaniku
asker hita u pomoći,

te zaludu pokušaše
ne bi l' i grad osvojili,
dvije noći oko njega
s Turcima se krvavili.

Ali što ćeš, kad topova
i opsadne sprave nije -
bez oružja i načina
krvavi se boj ne bije.

Usljed ove oskudice
Šipčanik se grad ostavlja,
još kad tabor za taborom
u pomoć se njemu javlja,

te Ahmet-beg gradu glava
nit' počiva nit' odmara,
već plan drugi za odbranu
svoga grada sada stvara:

izašilje Milešane,
Dinošane i Tužane,
a nizama odred jedan
da položaj Dečić brane.

Lijepo ih dočekaše
Trabojinci tu i Grude,
te na divlji pobjeg Turke
otjeraše i prinude.

Oskudan je Turgut-paša
od redovne vojske bio,
brigu mu je zadavao
Malisora otpor smio,

pa se dobro domislio
da položaj teški spasi,
te "sveti rat" međ' Skadrane
fanatične on proglasi.

Zastavu je prorokovu
istakao na vrh grada,
pod kojom se upisuju
za boj neka momčad mlada,

al' ne ljudi, mislih, što su
arbanaške zajednice -
već otpaci potkupljeni,
svoga roda izdajice.

NJihov pohod Malesiji
top Ćav-Kiše oglašuje,
neka Dečić zna i Tuzi
da se indat približuje.

I Skadrani s nešto vojske
vrh Dečića zauzeše
i barjake na Bratilje
i na Mileš istakoše.

Adževiće i Dinošu,
Ržaničkog sve do mosta,
što položaj ne uzeše
ni jedan im nije osta'.

Vrh od Huma i Glavice
Vranjske i Vranj posjeduju,
sa tačkama važnijema
svima Turci gospostvuju:

zornu tamo pjesmu poju
i igraju i šenluče,
ponose se položajem
malisorskim, što bi juče.

Ali će se navratiti
na te iste položaje
sa pomuću, što im Kuči
i ravna im Zeta daje.

Od Bratilje boj će počet'
sa sjevera i istoka,
redom, redom, do Ćav-Kiše
i Suhoga tam' Potoka.

Najprije su napanuli
na Skadrane u šančeve,
al' otpora u njih ne bi
više, nego da su žene.

Te ih robe i hvataju;
ne biju ih iz pušaka,
no kamenjem i nogama
i drvetom od kundaka,

jer pravijeh tu Skadrana
- čija hrabrost na glasu je -
nije bilo, do lamara
i cigana samo tu je,

kupljevina Turgut-paše
po skadarskim ulicama,
koju varoš ponosita
ismijeva ona sama.

Ohol, silan i bijesan
u Skadru je gradu sio,
da će uspjet' u zadaći
siguran je paša bio.

Na hiljade pedeset se
vojske tajin carski dava,
njemu još se malo čini
te s' napada ustručava.

Drugu vojsku ište caru
od Kosova i Prizrena
da udari Malesiji
sa gusinjskih strmih st'jena.

S Etem-pašom car mu dava
vojsku jaku s topovima,
još u kojoj Arnauta
pogolemo na broj ima.

Vojska silna te počiva
i za boj se ljuti sprema,
no zaludu, kad vojvode
ispred sebe ona nema,

jer Turgut se poplašio,
ne od samih Malisora,
već se boji da mu može
udariti Crna Gora.

I od južne Arbanije
i od Dibre i Berata
nešto zebe, te groznica
nekad silna pašu hvata.

Krivo mu je što Kemal-beg
uz koljeno kralju sjedi,
te o turskom zlu se s njime
savjetuje i besjedi.

Još kod njega odavno je
grudska prva poglavica,
Sokol-Baco, uzrok svijeh
malisorskih trzavica.

On rukuje, on snaodi
za sve, što je za nas gore,
ne bi bolje i vještije
sin baš da je Crne Gore.

Od prirode darovit je
hrabar, zgodan i ugledan,
a skrojen je za glavarstvo
i za divan i za megdan.

Sultan Hamid u početku
svoje vlade čuo bješe
da Malisor nikakav se
ne ponasa od njeg ljepše.

Pa kraj sebe uzima ga
da mu sjedi u Ildisu,
riječ prvu njemu dava
u dvorskome svom medžlisu.

Što ga diže iz tog dvora
i u grudske vrati gore,
da u njemu ne predstavlja
pred sultanom Malisore?

Klevetom ga klevetaju
Austriji da naginje
i da s nogom jednom stoji
u Beč, s drugom na Cetinje:

pa se srdnu Sokol-Baco,
dvor i cara on ostavlja,
uvrijeđen, osumnjičen
u Grude se svoje javlja.

Vjernost mu je natrunuta
kod sultana i Turćije,
pod tom sumnjom živovati
moguće mu bilo nije,

pa u muci pokušaće
sobom samim da se sveti,
u grudske se gore soko
odmetnuo samdeveti.

Za njim trže Hafis-paša
da uhvati odmetnika
i da kaznom kazni tobož
austrijskog najamnika;

i bojeva nekoliko
učini se po Grudama,
dok puščana i dim kuća
pritisnula pleme tama;

kroz tu tamu Sokol-Baco
sam se bije, sam se bori
i pravednu stvar njegovu
napuštaju Malisori;

pa kad viđe da ne može
učiniti drugo ništa
i kad mu je krov panuo
vrh pokućstva i ognjišta,

s jednog brda tužno viknu
glasom lava ranjenoga:
"Avaj, Turci, ono što bi
boga radi velikoga?!

Vaj, sultane, gospodaru,
što dočeka sluga tvoja!
Što ucinih, što bi ovo,
gdje posrnu vjernost moja?!

Grdna, b'jena, prestrašena
razbježa se na sve strane,
neki varoš Podgorici,
drugi Blatom put Bojane.

Silni Turgut sad se čudi,
što ga nađe na sve strane,
pa se Skadru boji gradu
da Miridit ne napane,

te vapije u Stambolu
da mu pomoć dođe jaka,
jer područnoj vojsci ne da
Malisora jedna šaka

da ustanak u vilajet
on uguši i stamani;
napad mu je nemogućan,
dosta mu je da se brani.

I brzo mu pod Medovu
vapor stiže za vaporom,
iz kojih mu pomoć vrvi
sa lađama i sa gorom.

Skadar s' svojom okolicom
strašna vojska pritisnula,
al' se duša malisorska
od nje nije prepanula,

no se sprema da se muški
s njome srete i sukobi,
i nosi se smjelom misli
da je satre i porobi.

I što Lješ mu napadaju
razuzdani Miriditi,
i što Puka i što Ljuma
naredne su s njim se biti,

stoga Turgut k Malesiji
ne polazi i ne kreće;
zlo mu nešto uho poje,
on još ni sad boja neće.

Na pravdi si božjoj, care,
mene, slugu otjerao,
kad života sto da imah
svakojeg bih za te dao!

I gle, hoću da ponesem
na se ime izdajnika,
a ne ono za poštenje
i za vjernost mučenika.

Ja u drugu pođoh zemlju,
gdje 'no zakon pravi vlada,
al' s tim vjernost prema tebi,
care, moja ne opada.

Gdje god budem ja ću dušom
tvoja vjerna sluga biti,
al' od tvojih pašalara
ja se hoću osvetiti!"

Vojska silna Turgutova
zastala je u pohodu,
a ona se malisorska
na Cijevnu hladnu vodu

naslonila i tu čeka;
lako joj je s ove strane,
blizu su joj Crnogorci,
ustreba li da je brane,

pa je horna, pjeva, čika,
izaziva Osmanlije,
a naprijed da postupa,
ka' da njima milo nije.

Tako stoje vojske dvije,
pogdješto se prepucaju,
u pomoć se Etem-paše
Turci sada svi uzdaju.

No sad gdje je Etem-paša -
nek nam komska kaže vila,
da li mu se bojna sila
s Klimentima sukobila?

Klimenački gdje su sada
i vojnici i glavari;
pod barjakom sjede li im
spremni hitri barjaktari?"

"Što od Skoplja i Prizrena,
Đakovice i od Peći
iskupljene vojske ima
u Plav - teško to je reći.

Ja joj, vila brojim vatre
i komoru i šatore,
razapete livadama
i Gusinjem ispod gore.

Topova joj brzometnih
broj ja mogu pogoditi,
naredna je da s' i s Komom
ona može sukobiti.

Ej, Klimenti, red je na vas
sv'jet da vidi, što valjate,
i za obraz i slobodu
umrijeti kako znate!"

Tako komska zbori vila -
na strani je Klimenata,
pa im kaze da vijenac
od grebena Etem hvata.

Navaljiva k Crnoj Rupi
sa svom vojskom, k selu Selci,
pošto Suku zauzeše
najbolji mu vojske pješci.

Boj veliki učini se
tu na Selci, oko hana,
i Klimenti zlo proć' šćahu,
opkoljeni sa svih strana,

da se vatra ne otvori
od Ježnice i od Vsile,
gdje se čete bjehu dvije
zatrepačke namjerile.

Beg DŽafer-beg dva puta je
da ih digne pokušava',
al' ga oganj Zatrepčana
oba puta povraćava'.

Kad vidio Etem-paša
da mu puta tamo nije,
na lijevo vojsku vraća,
na Vukelje boj da bije.

Vukeljski je ispred sile
barjak malo uzmaknuo,
dok s' onijem od Nikelja
spram sela se sastanuo,

pa boj biju iznad Boge -
(i Boge su u boj s njima) -
polovina tog barjaka
gusle nose na plećima,

da pjevaju nakon boja
ko što steče na razboju,
slavu hrabrih Klimenata,
a i kadkad uz njih - svoju.

Sad u teške položaje
sabile se vojske dvije:
Etemova, Turgutova -
izlaska im nigdje nije.

A i ona malisorska
na žive se našla muke,
sve tri vide da im nema
ni pomoći, ni izruke,

pa kao tri prestupnika
očekuju riječ suda
s nestrpljenjem, ne bi li im
mir došao ma od kuda.

Odakle im mir doć' može,
ko l' im borbu prekinuti,
među njima krvavijem
ko bi smio upanuti?!

Velesile mukom muče,
jedna drugu mrko gleda:
ova kad bi pomoć' htjela,
ona druga, zlobna, ne da.

U Evrope srca nema;
prokleti su diplomati;
ti zlikovci kada - tada
sv'jet će ovi sav isklati,

Nesavjesno varkaju se
jedan drugom da podvali,
kao paščad, mučeći bi
i napali i zaklali.

Oni, oni, niko drugi
Turguta su tutuknuli.
Oni-uzrok, što su Turci
Malisore napadnuli,

pa sad, kad se ustrašeni
nad krv ljudsku, pare, kade,
kako da se mir povrati? -
Toga nema koji znade!

Među tijem velja vojska
i Turaka i hrišćana
da produži novu borbu
od grudskijeh čeka strana.

O kakva bi sreća bila
da se borba ta prekine,
jadno ljudstvo s obje strane
da s' umiri, da se gine!

O lovćenska vilo laka,
ječala ti slavom lira,
budi danas posrednicom
najskorijeg jednog mira,

da se dalji boj prekine
da se ljudstvo ne krvavi:
među strane obadvije
napravednij' uslov stavi,

da se vojske već ne biju
i neka se Turci vrate,
pa sirotnoj Malesiji
nek' odštetu svaku plate

i neka je sultan primi
ka' kćer svoju u milosti,
nek joj bunu i neposluh
kao otac blag oprosti,

a za jemstvo njenom miru
oružje joj ne uzima
no Malisor neka svaki
nosi pušku koju ima.

Pa odkud mu ona bila
nek s' s njim zori i ponosi
mimo drugih Otomana
na rame je sjajnu nosi.
Zatim bogu nek zahvali,
bogu rata, bogu mira,
a lovćenske lake vile
nek odjeca sada lira
odjecima zadovoljstva,
što njezina nadahnuća
u duši je prihvatila
malisorska narav vruća.
Ponosi se i ti, zemljo
slave, pjesme, mučenija;
ponosi se, što je dušom
kći ti danas Malesija!

Istraživači i kroničari Malesije

O ozbiljnijem znanstvenom proučavanju Malesije može se govoriti tek od 19. stoljeća.

Prvi koji s tim ciljem dolaze na ovaj prostor bili su strani istraživači P. Coronelli, A. Boue, A. Viquesnel, E. Liebert, K. Steinmeci, Jovan Cvijić. te kasnije A. Baldaçi, F. Nopça, E. Durham, L Dorfler, B. Bauer, P. Gilione, i dr. U njihovim djelima ima raznih podataka o karakteru sjeverne Albanije, koji osim onih od prirodnim karakteristikama, govore i o narodnoj kulturi i stanovništvu. Mnogi od njih govore s respektom i simpatijama o vrlinama ljudi ovoga planinskog područja .

Među više studija, izdvajaju se one ugarskog paleontologa, geologa i albanologa dr. Franca Nopça, koji generalno govori o kulturnom bogatstvu sjeverne Albanije i prvi radi regionalizaciju prokletijskog područja u Albaniji, i tom prilikom kao njihov izdvojen dio promatra i Malesiju (Malesia e Madhe).

Dvije novije disertacije o albanskim Prokletijama, koje govore i o podrUčju Malesije su:
GRUDA, Gj.: Albanian Alps - Morphologic Study. 1994.
TALANI, K: Morphometric Characteristics of water basins of Albanian Alps. 1988.

Edith Durham

Godine 1908. britanska spisateljica i antropologinja Edith Durham boravila je na prostoru Malesije i zabilježila je svoja zapažanja u djelu High Albania, koje je više od jednog stoljeća ostalo najvrijedniji izvor podataka o gorštačkim plemenima Maesije.

Etnografija

Zahvaljujući svojoj osebujnoj kulturi, malesijsko planinsko područje privlačilo je tijekom povijesti pažnju antropologa, umjetnika, spisatelja i znanstvenika, više nego bilo koje drugo područje naseljeno albanskim stanovništvom.

Jezik

Gegijski

Albanci na sjeveru Albanije i okolnim područjima govore gegijskim dijalektom (geg, shgip, gheg, shopni, guegue; ISO 639-3: aln), jednim od četiri individualna albanska jezika koji pripada sjevernoj gegijskoj skupini [gheg]. Govore ga Gegi na području sjeverne Albanije (300.000), Makedonije (600,000; 2002.), Bugarske, a većina (preko 1,7 milijuna na prostoru nekadašnje Srbije i Crne Gore), odnosno u današnjem Kosovu, središnjoj Srbiji i Crnoj Gori. Etnička populacija Gega iznosi oko 2.000,000.
WIKIPEDIJA

Dijalekti albanskog jezika
Karta ne prikazuje stanje gdje je albanski većinski ili manjinski. Autor karte: ArnoldPlaton, Wikipedija

Sjeverozapadni Gegijski

Sjeverozapadni gegijski je pod-dijalekt gegijskog albanskog, koji se govori u sjeverozapadnoj Albaniji, južnoj Crnoj Gori, zapadnom Kosovu. Stanovnici Malesije govornici su ovoga sub-dijalekta. Prema plemenskoj pripadnosti njime govore pripadnici malesijskih (Hoti, Gruda, Triephi, Kelmendi, Kastrati, Shkreli, Lohj i dr.) i dukađinskh plemena (Shala, Shoshi, Shllaku, Dushmani, i dr.) i drugih (Mirdita, Lezhë).

Glavna razlika između sjeverozapadnog i sjeveroistočnog gegijskog je blaga razlika u tonu i/ili izgovoru u pojedinom dijalektu. U sjeverozapadnom gegijskom nema dublje odjekujućih glasova "a", "e", i dr., i neki smatraju da zvuči "mekše" i čišće u tonu. Ostale razlike odnose se na razlike u rječniku, i korištenju riječi kao "kon" (bio/bila), i "qysh" (kako?), koje se koriste u sjeveroistočnom, ali ne i sjeverozapadnom gegijskom. Umjesto toga, sjeverozapadni gegijski govornici kažu "kjen" ili "ken" (bio/bila), i korištenju priloga "si" za "kako?" Na primjer, u sjeveroistočnom gegijskom izraz "kada sam bio mlad", kaže se "kur jam kon i ri", dok se isto u sjeverozapadnom gegijskom kaže "kur kam kjen i ri.". Iako postoje razlike, oba su sub-dijalekta i dalje prilično slična, i njihovi govornici nemaju problema razumjeti, niti razgovarati s drugom stranom. Razlike između samih sjeverozapadnih gegijskih dijalekata su male, za razliku od dijalekata sjeveroistočnog gegijskog, gdje postoji više razlika.
WIKIPEDIJA: Gheg Albanian

TABLICA: Prikaz nekih razlika u albanskim dijalektima i subdijalektima

Poznate osobe Malesije

Prek Cali, starješina plemena Kelmendi
Ded Gjo Luli (1840–1915), starješina plemena Hoti
Sokol Baci (1837–1920), starješina plemena Gruda
Baca Kurti (1807–1881), starješina plemena Gruda
Tringe Smajli (1880–1917), iz plemena Gruda
Nora of Kelmendi

Književnost

Ep "Planinska svirala"

Upravo je na području Malesije nastalo djelo Planinska svirala / odn. frula koje se smatra albanskim nacionalnim epom. Naziv djela na standardnom albanskom jeziku je Lahuta e Malsisë, a izvornik na gegijskom narječju albanskog jezika Lahuta e Malcís. Autor toga djela, franjevački redovnik Gjergj Fishta stvarao je ovo djelo 35 godina. Prvi je dio pisao između 1902. i 1909. godine godine, a njegovi su prošireni dijelovi objavljivani sve do 1939. godine. Ep sadrži 30 pjevanja s preko 17.000 stihova, a prikazuje povijest sjeverne Albanije od 1862. do 1913. Pisana je u tradiciji usmene predaje (Këngë Kreshnikësh = prijev. pjesme ratnika s granice) Mnogi ga znanstvenici nazivaju albanskom Ilijadom.

U Planinskoj svirali prikazan je cijeli niz albanskih etničkih tradicija (npr. vjenčanja, sprovodi, povijesni bojevi, mitologija, rodoslovlje-genealogija i plemenski zakoni). Za suvremenog čitatelja jednako je vrijedna kao antropološki dokument, kao i veličanstvena poema. Kao student u samostanima u Austro-Ugarskoj, Fishta je bio pod utjecajem hrvatskih franjevaca, i svoje najvažnije djelo Planinsku sviralu pisao je pod utjecajem nacionalne epike u literaturi Hrvata, Crnogoraca i Srba (djela Grge Martića, Andrije Kačića-Miošića, Ivana Mažuranića, Petra II Petrovića Njegoša i dr.). Međutim, u njegovom je djelu otpor Otomanskom Carstvu pao u drugi plan, jer je kao središnju temu postavio suprotstavljanje Slavenima (Srbima i Crnogorcima), koje je smatrao većom prijetnjom, posebno nakon svježih krvoprolića i protjerivanja Albanaca od strane navedenih. Nakon što je dio Albanaca, nakon Prvog svjetskog rata, ostao u sastavu Kraljevine SHS, nove vlasti su, poput otomanskih nastavile s opresijom albanskog jezika i literature, pa se Lahuta pjevala samo na privatnim okupljanjima, koja nisu mogla biti kontrolirana, postala je gotovo neslužbenom "himnom" Kosovskih Albanaca, i njima predstavljala dokaz očuvanja nacionalnog identiteta. Fishtini su radovi zbog svoje nacionalističke note bili popularni u Albaniji, od 1920.-ih i 30-ih, sve do 1945. kada su nakon dolaska nove vlasti zabranjeni, između ostalog, i zbog tadašnje anti-vjerske klime koju je podsticao novi režim. Planinska svirala, bila je zabranjena u komunističkoj Albaniji i Jugoslaviji (*1945. Albanija i Jugoslavija potpisale su sporazum o prijateljstvu), zbog "antislavenske retorike". Čak je i u Velikoj sovjetskoj enciklopediji (1950.) njegov rad bio naveden kao "šovinistički" i "antislavenski", a sam Fishta bio je obilježen kao "špijun koji je pozivao na borbu protiv Slavena". Na prvom javnom recitiranju poeme u post-kouunističkoj Albaniji, 45 godina nakon zabrane, mnogi su u publici znali njezin tekst napamet. Engleski prijevod Planinske svirale objavili su 2005. godine kanadski albanolozi Robert Elsie i Janice Mathie-Heck.
WIKIPEDIJA: The Highland Lute

Anton Harapi (5.1.1888. - 15.2.1946.), najistaknutiji albanski kršćanski filozof, posvetio je ljudima Malesije svoje remek-djelo "Ândrra e Pretashit" (San Pretasha), prvotno nazvano “Mudri ljudi duž rijeke Cijevne".

Naslovnica prvog engleskog prijevoda Planinske svirale
Fishta, Gjergj; Robert Elsie, Janice Mathie-Heck (2005). The highland lute: (Lahuta e malcís) : the Albanian national epic, Centre for Albanian Studies (London, England), I.B.Tauris

Gjergj Fishta
23.10.1871 -30,12 .1940.

Gjergj Fishta, rođen u Zadrimi, bio je albanski pjesnik, franjevac, borac za nacionalna prava, rilindas (rilindas = aktivist Albanskog nacionalnog pokreta - Rilindja Kombëtare) i prevoditelj. Predsjedao je komisijom na Kongresu u Monastiru, koja je odobrila albanski pravopis. Godine 1921. postao je potpredsjednik albanskog Parlamenta. 1937. godine dovršio je i objavio svoje epsko remek-djelo Planinska svirala (Lahuta e Malcís).

Društveno-socijalna organizacija

Organizacija plemena u Albaniji i Crnoj Gori

Skup obitelji (porodica) koje imaju zajedničko porijeklo, od jednog zajedničkog pretka, čini bratstvo (alb. vllaznia), odn. fis. Više bratstava nastanjenih na jednom području čine pleme (bajrak), kao širu zajednicu.

Među klanovima Malesije tradicionalno se prakticirao sistem običajnog prava Kanun i to Planinski kanun (Malesijski kanun; alb. Kanuni i Maleve, ili Kanun i i Malësisë së Madhe), koji je po sadržaju isti najpoznatijem Kanunu Leke Dukađinija. Primjenjivao se na području sjevernom od Kanuna Leke Dukađinija, točnije, na prostoru od Skadarskog jezera sve do Đakovičke Malesije, prostoru gdje obitavaju plemena Kastrati, Hoti, Gruda, Kelmendi, Kuči, Krasnići (Krasniqi), Gaši (Gashi) i Bytyçi.

Bajrak

Bajrak je bila vojno-teritorijalna cjelina u Otomanskom Carstvu, koju su činila sela u planinskom graničnom području na Balkanskom poluotoku, odakle su se regrutirali mladići za vojnu službu. Ovaj je sustav uveden u kasnom 17. stoljeću, a posebno je bio izražen u sjevernoj Albanijji i na Kosovu, između ostaloga i jer su Albanci ovaj sustav prlagodili u svoje klanske strukture. Bajrakom se također zvala manja osmanska vojna jedinica do 60 vojnika u pratnji vezira ili beglerbega, a također i zastava koja se nosila u rat ili koristila prilikom svečanosti.

O Kanunu Leke Dukađinija (alb. Kanuni i Lekë Dukagjinit)

Kanun* Lekë Dukagjina je zbirka albanskih tradicionalnih načela, zakona, normi i običaja. Kanon** se prenosio usmenom predajom, a zapisan je tek u 20. stoljeću***. U današnje doba se primjenjuje samo verzija, poznata kao Kanun Leke, od šest varijacija, grupiranih prema područjima, osobama i vremenima od kojih su potekli: Kanuni i vjetër (Stari kanon), Kanuni i Lekë Dukagjinit (Kanun Leke Đukađinija), Kanuni i Çermenikës (Kanon Čermenika), Kanuni i Papa Zhulit (Kanon Pape Žulija), Kanuni i Labërisë (Kanun Labrije) i Kanuni i Skenderbeut (Kanon Skenderbega), isto tako poznat i kao Kanuni i Arbërisë (Kanon Arbije). Kanon je plemenima na sjeveru Albanije omogućavao svojevrsnu društveno-socijalnu autonomnost, u vrijeme dok su Turci upravljali ostalim albanskim krajevima.

Kanon Skenderbega je najbliži i najsličniji Kanonu Leke Đukađinija, koji se se obično navodi kao sinonim za sam Kanon. Kanun Leke Đukađinija je razvio Leka Đukađinij, albanski plemić koji je u 15. stoljeću kodificirao dotadašnje albanske običaje. Kanon Leke Đukađinija se najčešće koristi(o) u sjevernoj i srednjoj Albaniji, odnosno područjima bivše Jugoslavije s albanskom etničkom većinom - Crna Gora, Kosovo i Makedonija. U današnjoj formi se koristi od 20. stoljeća, a njegova je upotreba preživjela i djelomično i oživjela nakon kolapsa komunističkog režima 1990-ih.

Prema hipotezi Edith Durham običaji od kojih potječe Kanun Leke Đukađiniju potječu od brončanog doba. Neki od autora su pretpostavljali da je Kanon potekao od plemenskih zakona drevnih Ilira. Drugi autori su sugerirali da je Kanun zadržao elemente iz indoeuropskog pretpovijesnog razdoblja. Dio autora je pak sugerirao određenu sličnost Kanuna s Manummrti, najranijim dijelom Daramstare, jednog od hinduističkih spisa. Srpski autori T.O. Oraovac i S.S. Đurić tvrde da se Kanun dijelom zasniva na Dušanovom zakoniku, koji je bio donesen 1349. godine, kada je teritorij današnje Albanije bila pod vlašću srpskog cara Dušana. Noel Malcolm, pak, sugerira kako je sličnost Kanuna s tim tekstom, posljedica toga što je Dušan u administrativne svrhe preuzeo već postojeće običaje albanskog stanovništva.
WIKIPEDIJA

Čast i dana riječ

Patrijarhalni moral osobito polaže na čast. Kanon zato strogo sankcionira svako ugrožavanje i blaćenje časti. Budući da svaki član porodice zna da će njegovi postupci biti ocjenjivani i koliko su važni i što znače za n kuću «, bratstvo ili pleme, on mora razvijati strogi sistem samokontrole u svim prilikama (prihvaćati stroge socijalne modele ponašanja običajnog prava koje nabraja Kanon). ali isto tako biti osjetljiv na svaku uvredu ili bilo kakav pokušaj da se umanji ugled i važnost njegove zajednice. Logično je da Kanon Leke Dukađin ja veliku pažnju posvećuje upravo tom dijelu odnosa među ljudima. U Kanonu se stoga naglašava: »Čovjekova riječ je u osnovi zakona.« Razlog tolikoj važnosti danoj časti i zadanoj riječi jest u potrebi članova društva da za svoj život, imovinu i čast imaju svi pojedinci neki siguran oslonac. U nedostatku državne vlasti, preostaje tek riječ svakog člana. Ukoliko ona nije čvrsta i sigurna, nema ni jamstva da će ono što je rečeno biti i ostvareno.
JELENA ZLATKOVIĆ WINTER, Tako je govorio Leka

Odnosi u obitelji i između obitelji

U Kanonu Leke Dukađinija najznačajnije mjesto pripada regulaciji odnosa u porodici (unutar nje osobito prema djeci i ženama), te odnos prenia imovini i časti. Upravo te kategorije najznačajnije su za održavanje tadašnjih društvenih
odnosa, a u Kanonu su regulirane jezgrovito, u maksimama, izrekama, poslovicama. Takav način sankcioniranja bio je blizak stanovništvu, razumljiv i prihvatljiv.
Porodica (koju Kanon određuje " ... kao skup članova koji žive pod jednim krovom. čiji je cilj razmnožavanje čeljadi preko braka, njihovo uzdizanje u pogledu tjelesnog, umnog i čulnog razvoja«) bila je ne samo osnovna forma društvene organizacije već i način ispunjenja svih interesa i potreba pojedinaca. Proširena u širu krvnosrodničku skupinu, branila je svakoga svog člana, štitila njegovu imovinu, te nad njim vršila totalitarnu socijalnu kontrolu. Pažljivo su propisana sva prava i dužnosti ukućana od kojih se očekuje " . . . da slušaju i da idu gdje god naredi domaćin«.
Unutar porodice zanimljiva je uloga žene i prava koja prema njoj ima muž. "žena je mijeh za nošenje«, kaže Kanon. Ona je svoj status u porodici jedino mogla dokazivati rađanjem djece. Zbog uvjeta života i porodičnih odnosa, dijete je u albanskom društvu bilo svojevrsna investicija. Međutim, nije samo potreba za radom bila motiv za povećanje porodice. Veličina porodice određivala je u svakom pogledu socijalnu sigurnost; ali i intenzitet zaštite koju je pojedinac uživao u društvu.
U Kanonu je osobito iscrpno regulirano raspolaganje i zaštita kuće, stoke i imovine."" Budući da su ova pravila vrijedila u kraju koji je izrazito siromašan zemljom, vrlo su precizno regulirani i međusobni odnosi vlasnika susjednih zemljišta. Određeno je da se međe označuju kamenjem koje ima i »Svjedoke« (šest do dvanaest kamena zakopanih oko međašnjeg kamena). Reguliran je i način svjedočenja o međama kao i postupci u slučaju sporova. Pridavanje važnosti imovini pokazuje se i u činjenici da je najstarija besa (dana riječ) upravo besa za stoku i pašnjake i da je omogućavala slobodno kretanje pastira.
JELENA ZLATKOVIĆ WINTER, Tako je govorio Leka

Krvna osveta

Jedan od najpoznatijih običaja je običaj krvne osvete - vendete. U vrijeme vladavine komunističkog režima Envera Hodže, oni koji su posegnuli za krvnom osvetom rigorozno su kažnjavani i zahvaljujući tome lanac ubijanja je prekinut među mnogim obiteljima. No, u razdoblju tranzicije, koja je u Albaniji često bila kaotična, vendeta je bila opet oživjela. Ljudi su ponovo počeli naplaćivati stare dugove, iako se u vrijeme vladavine komunista činilo da su amnestirali ubojice njihovih članova obitelji. U Albaniji, pogotovo na sjeveru zemlje i u selima, još se i početkom 21. stoljeća primjenjuje kanon Leke Dukađinija, po kome, u slučaju ubojstva, građani sami međusobno sude i presuđuju: krv za krv, glava za glavu. Nepisani zakon osvete odnosi se na muške glave u obitelji. U strahu od ubojstva mnoge obitelji godinama, desetljećima žive u kućnom zatvoru. Osnovana je i nevladina organizacija Odbor za nacionalno pomirenje, koja nastoji riješiti ovaj problem. Godine 2008. u ovoj su organizaciji procijenili kako prema onome što znaju u Albaniji nekoliko tisuća obitelji živi u kućnom zatvoru, među njima oko 800 muške djece. Pojedinci su spas potražili bijegom u inozemstvo, ali često ni na kraju svijeta ne mogu izbjeći osvetničku ruku. pomirenje kojime se bavi ovaj odbor mukotrpan je posao, koji ponekad traje i po 10 godina, jer svi muški članovi dvije obitelji moraju oprostiti (događalo se da 60 članova pristane na pomirenje, jedan ne da suglasnost i sav napor pada u vodu). U albanski kazeni zakon je ubačen i poseban članak koji sankcionira krvnu osvetu, na temelju koga su pokrenuti postupci protiv osoba koje su posegle za srednjovjekovnim kanonima.
IZVOR: Oko za oko Zub za zub: Albanija mora ukinuti kodeks Leke Dukađina. FENA

* kànūn
(arap. prema grč.), u Otomanskom Carstvu, zakon, pretežito svjetovnoga značaja; izdaje ga sultan. Naziv potiječe od grčke riječi kanon κανών što znači pravilo Kanun-nama; zbirka ili zbornik kanuna

** kȁnon
strogo pravilo učenja ili stvaralačkog rada, ono što se po tradiciji smatra bitim, obveznim; norma, princip

*** Kanun Leke Dukađinija
Kanun Leke Dukađinija sakupio je i sredio franjevac Stjefan Gjecovi (Stjefan Đečovi) krajem 19. i početkom 20. stoljeća u sjevernoj Albaniji. gdje je služio kao katolički svećenik. Materijal je prvi put; kao zasebna zbirka, objavljen na albanskom jeziku 1933., nakon Gjecovijeve smrti. Nakon više od pola stoljeća ovo se djelo pojavljuje i na hrvatsko-srpskom jeziku u prijevodu i obradi Halita Trnavcija.

Lekë Dukagjinit
Leka Dukađini; Autor slike: Simon Rrota

PROČITAJ VIŠE
Kanun Leke Dukađinija. Sakupio i kodificirao Shtjefen Konstantin Gjeqovit (Shkoder, 1933.). hrvatsko-srp. izdanje Svjetlost. Zagreb, 1986. (PDF)
ZLATKOVIĆ WINTER, Jelena: Tako je govorio Leka. Migracijske teme 3-4, 1986. (PDF)

Dvije albanske gorštakinje
Two Albanian Highland women; Autor fotografije: Kole Idromeno, oko 1900.

Virdžine (alb. Burrneshat, virgjinéshë, odn. Virgjëreshat e betuara shqiptare - albanske djevice pod prisegom)

U planinskim područja sjeverne Albanije, južne Crne Gore, Kosova i zapadne Makedonije tijekom prošlosti, sve do današnjih dana prevladavala je patrijarhalna kultura. Njoj sukladno, vrlo je važno postojanje muškog nasljednika u obitelji. Međutim, u slučajevima ako ga nije bilo, događala se pojava transformacija žene u ulogu muškarca - pojava tzv. virdžina.

Virdžina je kulturni fenomen i običaj koji se u Europi najduže zadržao na prostorima sjeverne Crne Gore, Kosova i sjeverne Albanije. Prema ovom običaju, u obiteljima, koje su ostale bez "muške glave" jedno žensko dijete, na zahtjev roditelja ili šire zajednice, preuzima ulogu muškarca, zavjetujući se na celibat. Ona se oblači kao muškarac. Dozvoljeno joj je da nosi oružje i da puši, da se druži s muškarcima i s njima pregovara. Po potrebi ide u rat, sudjeluje u muškim skupovima i ima gotovo sva javna prava muškarca u strogo patrijarhalnom društvu. Njen zavjet (prisega) celibata i obećanje da će čuvati majku, sestre i imanje obitelji predstavljaju doživotni izbor. U mnogim slučajevima, to je ujedno i jedini način da žena naslijedi obiteljsko bogatstvo.

U različitim krajevima, kao i u stručnoj i popularnoj literaturi, javlja se nekoliko različitih naziva za ovu pojavu. Pored termina virdžina, albanskog virgjinéshë, često se koriste i nazivi tobelija (tur. tobe – zavjet), ostajnica, ili, jednostavno, zavjetovana djevojka.

Geografski, posljednja pojava virdžina locirana je prvenstveno na prostorima Crne Gore, Kosova, sjeverne Albanije, i vrlo malo Makedonije, tj. u područjima gdje su se najduže održali patrijarhalni način života i rodovsko-plemenska organizacija društva (u nekim dijelovima Dalmacije i Bosne i Hercegovine također je bio usvojen ovaj običaj). Etnički, riječ je o slavenskom (tj. srpskom i crnogorskom) stanovništvu s jedne strane i albanskom stanovništvu s druge (neki autori uključuju i Turke i Rome). Što se tiče vjerske pripadnosti, pojava je zastupljena kod pripadnika sve tri religije nazočne na ovom prostoru, kod katolika, muslimana i pravoslavaca.

U vrijeme komunističkog režima u Albaniji nisu poticali žene da postanu virdžine. Dapače, žene su počele dobivati zakonska prava, posebno u središnjim i južnim dijelovima države. Običaj se zadržavao jedino u sjevernim, tradicionalno vrlo patrijarhalnim krajevima.

Službenih podataka o broju virdžina nije nikada bilo, a Antonia Young, znanstvenica s britanskog sveučilišta Bradford, koja je ovu pojavu istraživala više od jednog desetljeća, procijenila je da je u Albaniji u ranim 1990-ima bilo oko stotinjak virdžina. Kasnije procjene govore o padu toga broja u Albaniji i gotovo do njihova nestanka u okolnim državama. Do pada broja je došlo zbog prekida ove prakse i prirodnih smrti tih žena. No, iako se smatralo da je nakon 50 godina ta praksa potpuno izumrla, pokazalo se kako to nije bio slučaj i po raspadu komunističkog sustava u Albaniji, nakon 1990-tih, i dalje postoji.

Porijeklo običaja

Mišljenja znanstvenika o tome kada je ustanovljena praksa virdžina razlikuju se. Neki smatraju da porijeklo ove pojave seže do prapovijesti, dok drugi vjeruju da se radi o novovjekovnom fenomenu. Etnolog Predrag Šarčević smatra da je pojava virdžina plod tranzicije iz rodovskog u građansko društvo, koja se, naročito u Crnoj Gori, može pratiti već od kraja 18. i početka 19. stoljeća. Prema tvrdnjama profesorice antropologije i etnologije Lidije Vujačić, prvi pisani tragovi o ovoj temi javljaju se u 19. stoljeću.
Ipak, obično se smatra kako se tradicija virdžina među albanskim plemenima najviše raširila na temelju Kanuna Leke Dukađinija - iako to u njemu nije eksplicitno kodificirano. Kanun je nalagao da obitelij moraju slijediti mušku liniju (patrilinearnost) i da se obiteljska imovina nasljeđuje preko muškaraca u obitelji, odn. patrilokalnost - da se po vjenčanju žena doseljava u muževo domaćinstvo. Žene su tako bile tretirane kao vlasništvo obitelji. Kanunom su ženama bila uskraćena mnoga prava. Nisu mogle pušiti, nositi sat, niti glasati na lokalnim izborima, nisu mogle kupovati zemlju, niti obavljati cijeli niz poslova. Postojala su i mjesta gdje nisu mogle niti ući. Postojnje virdžina prvi uočili i o njoj izvješćivali katolički misionari, putnici, geografi i antropolozi koji su posjećivali sjevernu Albaniju u 19. i 20. stoljeću.

Socijalne prilike su u nekim sredinama Balkana dovele do pojave žena koje su se odricale ženskoga identiteta i preuzimale muški. One se mogu podijeliti u tri skupine:
- ostajnice - djevojčice od rođena odgajane kao dječaci čiji je pravi spol i do kraja života znao ostati tajnom,
- virdžine - djevojke koje se u odrasloj dobi odriču udaje i preuzimaju ulogu muškarca zbog potrebe u obitelji te
- tombelije - žene koje se iz vlastite želje za neudajom odlučuju zavjetovati na djevičanstvo i živjeti kao pripadnici suprotna spola.
Kod svih spomenutih kategorija žena-muškaraca, zbog velikoga udaljavanja od ženstvenosti, vrlo je često razvijena odbojnost prema ženskom rodu općenito te je gotovo i mizoginija nastala zbog toga što su one ulazeći u mušku ulogu dobivale veća prava i poštovanje. Iz toga razloga su se osjećale superiornima nad drugim ženama i zauzimale stav prema njima jednak onom karakterističnom za muškarce.
NINA VIGAN, VIRDŽINA

Mlada virdžina okružena pripadnicima plemena Kelmendi, u Selcima, na teritoriju fisa Kelmendi
Autorica fotografije Edith Durham, 17.5.1908.

Galerije fotografija o Virdžinama na internetu

HRISTOVA, Pepa: Photographs. Deutsche Gesellschaft für Photographie. 2009.
PETERS, JILL: Photographs. Jill Peters Photography. 2012. Američki fotograf Jill Peters putovao je sjeverom Albanije 2012. godine i tom prilikom je napravio niz portreta virdžina.
SPANNER, Johan: Photographs. New York Times. 2008.

Fenomen vrdžina

Fenomen virdžina, među ostalima koji su o tome pisali, pojasnile su Antonia Young i Larenda Twigg, u svome znanstvenom radu Virdžine kao unaprediteljice patrijahalnog života u Albaniji nasuprot novim ulogama žena u Albaniji;

Kultura patrijarhata ugrađena u tradicionalni život planinskih područja sjeverne Albanije, južne Crne Gore, Kosova i zapadne Makedonije i dalje prevladava u tim područjima. Ta kultura zahtijeva prisutnost muškog nasljednika ili, ako ga nema, zahtijeva transformaciju žene u ulogu muškarca. U tim slučajevima djevojka ili žena, ili njezni roditelji - čak i pri njezinom rođenju - proglašuju da je ona postala muškarac. Ona se tada oblači kao dječak / muškarac, obavlja muške poslove i kreće se u društvu muškaraca. U trenutku te promjene ona za zaklinje na vječno djevičanstvo i nikada se neće vratiti na svoj prirodni spol. Kao virdžina, žena se otima podređenoj ulozi žene u društvu, ali i učvršćuje i održava kulturu patrijarhata i tradicionalne rodne uloge u društvu. Razgovori s virdžinama od 1990-ih do danas pokazuju njihovu neprekinutu podršku tradicionalnom sustavu rodnih uloga u Albaniji. Promjene koje su se u albanskom društvu počele događati 1991., najviše u većim gradovima, pomažu u prihvaćanju netradicionalnih obiteljskih skupina i rodnih uloga. S obzirom na to da se smanjuje potreba za muškom glavom obitelji i počinje se razgovarati o pitanjima rodne jednakosti, društveni fenomen virdžina i njegova podrška patrijarhatu se smanjuju.

Albanska spisateljica Elvira Dones objavila je 2007. godine roman Vergine giurata (eng. Sworn Virgin). u kojem govori o život žene u sjevernoj albaniji koja, uz pomoć sestre, uspijeva povratiti svoj ženski identitet izgubljen u prisezi.
Na temelju ove knjige talijanska redateljska Laura Bispuri snimila je istoimeni film 2015. godine.

I američki pisac Kristopher Dukes u svome prvom romanu The Sworn Virgin, objavljenom 2017. godine, govori o životu netradicionalne djevojke iz albanskih planina 1910. godine, nakon što je njezin otac ubijen u staroj krvnoj osveti, zbog čega se ona priseže kao djevica, kako bi izbjegla već dogovoren brak.

Virdžina je i naziv za jedan od posljednjih jugoslavenskih filmova iz 1991., čiji je redatelj i scenarist Srđan Karanović. Sniman je u selu Polača kod Knina. Radnja filma se odvija krajem 19. stoljeća, u jednom zabitnom selu Kninske krajine. Obitelji bez muškog potomstva smatrane su ukletima i osuđenima na propast. Kako bi se spasile prokletstva, te su obitelji jedno od ženske djece proglašavale virdžinom, tj. muškarcem, skrivajući istinu kao obiteljsku tajnu. Film prati priču jedne takve obitelji.
WIKIPEDIJA

LITERATURA O POJAVI VIRDŽINA NA DINARSKOM PODRUČJU
BARJAKTAROVIĆ, Mirko: Prilog proučavanju tobelija (zavetovanih devojaka). Zbornik Filozofskog fakulteta 1 (str. 343-352), 1948.
BEAUVOIR De, Simone: Drugi pol. BIGZ. Beograd, 1981.
BECATOROS, Elena: Tradition of sworn virgins' dying out in Albania. Die Welt, 6.10.2008.
BILEFSKY, Dan: Albanian Custom Fades: Woman as Family Man. New York Times, 25.6.2008.
BLEČIĆ, Petar: Ponosne na muški život. Blic, 15.8.2010.
CAMOVIĆ, Marijana: Virdžine - žene primorane živjeti životom muškarca. Vox Feminae.net, 24.8.2015.
CANBY, Vincent: Reviews/Film Festival; A Girl Who Becomes a Boy, and Then a Woman. New York Times, 1993.
ĐORĐEVIĆ, Tihomir: Zavetovane devojke kod Arbanasa. Naš narodni život 2. Prosveta (str. 276 – 278). Beograd, 1984.
GAVRILOVIĆ, Ljiljana: Tobelije: zavet kao osnov sticanja pravne i poslovne sposobnosti. Glasnik Etnografskog muzeja 47 (str.67-79). 1983.
GRÉMAUX, René: Woman Becomes Man in the Balkans. u Gilbert Herdt, ed. 1996: Third Sex Third Gender: Beyond Sexual Dimorphism in Culture and History.
GUŠIĆ, Marijana: Ostajnica-tombelija-virdžina kao društvena pojava. Treći kongres folklorista Jugoslavije. Savez udruženja folklorista Jugoslavije (str.55-64). Cetinje, 1958.
GUŠIĆ, Marijana: Pravni položaj ostajnice-virdžineše u stočarskom društvu regije Dinarida. Odredbe pozitivnog zakonodavstva i običajnog prava o sezonskim kretanjima stočara u jugoistočnoj Evropi kroz vekove, Zbornik radova. Srpska akademija nauka i umetnosti (str. 269-297). Beograd, 1974.
HORVÁTH, Aleksandra Djajic: A tangle of multiple transgressions: The western gaze and the Tobelija (Balkan sworn-virgin-cross-dressers) in the 19th and 20th centuries. Anthropology Matters Journal. 5 (2). 2003. (PDF)
KOKOTEC, Marko: Fenomen virdžine i njezine pojavnosti na prostoru zemalja bivše Jugoslavije. Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Zagrb, 2015. (PDF)
LITTLEWOOD, Roland; YOUNG, Antonia: The Third Sex in Albania: An Ethnographic Note. u Shaw, Alison; Ardener, Shirley. Changing Sex and Bending Gender. Berghahn Books. 2005.
MOSS, Kevin: Jugoslavenski transeksualni heroji: „Virdžina“ i „Marble ass“. S engleskog prevela Tea Nikolić. Reč no.67/13. Radio B92. Beograd, 2002.
OSTALO: Stana Cerović, poslednja crnogorska virdžina. National Geographic Srbija, 26.6.2016.
OSTALO: At home with Albania's last sworn virgins. The Sydney Morning Herald. 27.6.2008.
ŠĆEPANOVIĆ, Lela: 'Virdžina' - prokletstvo imati sina po svaku cijenu, Slobodna Evropa. 3.8.2016.
TOJANOVIĆ, Petar: Zavjetovane djevojke-tobelije u običajnom pravu Crne Gore i Sjeverne Albanije. Zbornik Pravnog fakulteta, vol. 1 /1 (str. 37-46). 1976.
VIGAN, Nina: Virdžine. Rostra : časopis studenata povijesti Sveučilišta u Zadru, Vol.6. No.6. Svibanj 2014. (PDF)
VINCE-PALLUA, Jelka: Da prostite, to mi je žena – prilog proučavanju položaja žene u drugoj polovici 18. i prvoj polovici 19. stoljeća u Dalmaciji i njezinu zaleđu. Studia ethnologica, vol.2. (str. 77-96). Centar za etnološku kartografiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 1990.
VINCE-PALLUA, Jelka: Amazonke iz Istre (na tragu istarskih, u muško preobučenih žena. Studia Ethnologica Croatica, vol. 10/11, str. 133-152, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za etnologiju. Zagreb, 1998.-1999.
VINCE-PALLUA, Jelka: Pojava virdžine, zavjetovane djevojke, u predajnoj kulturi balkanskih naroda (doktorska disertacija). Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet. Zagreb, 2000.
VINCE-PALLUA, Jelka: Endemsko prema etnokartografskom: Nova razmišljanja na marginama etnoloških karata (primjer virdžina, zavjetovanih djevojaka). Studia Ethnologica Croatica, vol. 19, str. 17-45, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za etnologiju. Zagreb, 2007. (PDF)
VINCE-PALLUA, Jelka: Zagonetka virdžine: Etnološka i kulturnoantropološka studija. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb, 2014.
VINCE-PALLUA, Jelka: Kad žena preuzme ulogu muškarca. Interview. Vijenac 548. Zagreb: Matica hrvatska. Zagreb, 2015.
VUKANOVIĆ, Tatomir P.: Virdžine. Glasnik muzeja Kosova i Metohije 6 (str. 79- 113). 1961.
WHITAKER, Ian: A Sack for Carrying Things: The Traditional Role of Women in Northern Albanian Society. Anthropological Quarterly. The George Washington University Institute for Ethnographic Research. 54 (3): 146. July, 1981.
WIKIPEDIJA: Virdžina
YOUNG, Antonia; TWIGG, Larenda; Sworn virgins’ as Enhancers of Albanian Patriarchal Society; Etnološka tribina 32, Vol. 39, 2009., str. 117-134 (PDF)
YOUNG, Antonia: Women who Become Men. Albanian Sworn virgins. New York: Oxford, 2000.
YOUNG, Antonia: Sworn Virgins: Cases of Socially Accepted Gender Change. Anthropology of East Europe Review, 59–75. December, 2010. (PDF)
YOUNG, Antonia; TWIGG, Larenda: Sworn Virgins as Enhancers of Albanian Patriarchal Society in Contrast to Emerging Roles for Albanian Women. U Etnološka tribina 32, vol. 39, str. 117-134. 2009.

Narodna baština

Narodna nošnja Malesije
Izvor: Facebok, Rapsha e Hotit

Koncert vjetor - SHKA "Koha" Dinoshë (3 mars 2020)
Autor: superdinosha Datum objave: 11.3.2020.
Opis (Prijevod). Folklor i glazba za naše pokrove 03.03.2020. Predstavljamo vam naš najnoviji ples koji je prvi put izveden na našem koncertu (03.03.2020.) i koji smo nazvali "Od Dinoshe do Vërmosha, od Malësia do Kelmenda" tvorca koji je naš član i poznati glazbenik Samir Beqaj, koji je i napravio orkestraciju ovog plesa. Ples počinje u Malësi s motivima Malësija, povezujući se s motivima Kelmendija i Çun Mulëna, koji se spušta od Kelmendija, nastavljajući s goceom Malësija i završavajući plesom shote. Koreografiju za ovaj ples na sceni postavio je naš koreograf iz Skadra prof. Aldo Nika uz konzultacije sa Shtjefenom Ujkajem, istaknutim folkloristom i koreografom SHKA BESA. Zahvaljujemo se članovima SHKA "Besa" iz Trieshija koji su izvornim instrumentima i vokalima pomogli Vasi Memçaju i Artonu Nikprelaju u realizaciji ovog plesa. Ovaj ples je posljednji u našem programu
Folkor dhe muzikë për qefin tonë 03.03.2020 Ju prezentojmë vallen tonë më të re e cila është luajtur për herë të parë në koncertin tonë (me 03.03.2020) e të cilën e kemi emërua "Nga Dinosha në Vërmosh, nga Malësia në Kelmend" ideator i të cilës është anëtari jonë dhe muzicienti i njohur Samir Beqaj, i cili edhe e ka bërë orkestrimin e kësaj valle. Vallja fillon në Malësi me motive të Malësisë, duke u ndërlidh me motive të Kelmendit dhe Çun Mulën i cili ulet prej Kelmendit, duke vazhduar me gocen e Malësisë dhe përfundon me vallen e shotes. Koreografinë për këtë valle në skenë e ka vendosur koreografi jonë nga Shkodra prof. Aldo Nika ne konsultim me Shtjefen Ujkaj, folkloristin e dalluar dhe koreografin e SHKA BESA. Falënderojmë antarët e SHKA "Besa" nga Trieshi që me insrumente burimore dhe vokale kanë ndihmuar në realizimin e kësaj valle Vaso Memçaj dhe Arton Nikprelaj. Kjo valle eshte e fundit ne programin tone

SHKA KOHA - KONCERT 27.11.2023 me rastin e Dites se Flamurit
Autor: superdinosha Autor: 28.2.2024.
Opis. Manifestim me rastin e 28 Nentorit Dites se Flamurit. Vendngjarja: QKI "Malësia" Tuz Pjesëmarrës: SHKA KOHA Dinoshe, SHKA Rapsha, SHKA Liria, SHKA Trojet tona - Ana e Malit, SHKA Maja e Karajfilit - Vuthaj. Përkrahës: QKI "Malësia", Komuna e Tuzit, Këshilli Kombëtar Shqiptar, Unioni Nacional Shqiptar, Alternativa Shqiptare, Lidhja Demokratike Shqiptare

RTCG, emisija TV Arhiv: Zvuci Malesije
Proizvodnja TV Titograd 1988. godine.

Crnom Gorom: Džubleta, tradicionalna albanska katolička nošnja HD
Datum objave: 8.12.2019. Autor: RIVchannel
Opis: Džubleta je tradicionalni odjevni predmet ženskog albanskog katoličkog stanovništva iz okoline Podgorice. Ona je teška ornamentalna haljina (suknja) izrađena od crnog sukna koja se od struka pa nadolje širi u obliku zvona. Nešto više o Džubleti, kazao nam je Štjefan Ujkić.

Zapis: Folklor Malesije - KUD "Besa", 2006.
Autor: Miomir Maros Datum objave: 8.2.2022.

Gospodarstvo

Tamarë (Tamara), tradicijska arhitektura

Stanovnici Malesije pretežito se bave poljoprivredom (stočarstvo i ratarstvo), a u novije vrijeme sve je značajniji i turizam. No, mala i srednje velika planinska gospodarstva često imaju loše uvjete poslovanja i mnogo stanovnika ovisi od novčane pomoći rodbine koja radi u inozemstvu. Posljednjih desetljeća, od pada komunističkog režima, tisuće ljudi napustilo je ovu planinsku regiju i nastanilo se u Skadru, Tirani ili u inozemstvu. Mnogi vide nadu u razvoju turizma, jer za to postoje uvjeti i resursi: atraktivna planinska područja u dolini rijeke Cijevne (Cem) i dolina Vrmoša (Vermosh). Najveća prepreka snažnijem razvoju turizma bila je prometna izolacija, no posljednjih godina došlo je do snažnijeg osuvremenjivanja cestovne mreže. Zbog planinske klime mnoga sela i planinski prijevoji su nepristupačni tijekom zimskih mjeseci. Znatno je povoljnija i sigurnosna situacija - raniji sigurnosni problemi zbog rasprostranosti krvne osvete i krijumčarenja u graničnom području prema Crnoj Gori, sve su manji.

Priče iz kraja

Rrugës për Malësi të Madhe pa asnjë cent në xhep - 23.02.2023 ATV
Autor: ATV Datum objave: 23.2.2023 Opis. Publisher: Onair Media - https://smarturl.it/Onair.Medi

Hot
Hot je naselje u bivšoj općini Kastrat u sjevernoj Albaniji. Centar je albanskog plemena Hoti, jednog od najstarijih u sjevernoj Albaniji jer je prema albanskom kanonu (kanun) ono prvo albansko pleme gdje se javlja plemensko okupljanje o posebnim događajima i situacijama. U pozadini se vidi dugačak zaljev Skadarskog jezera koji se naziva Hotsko jezero, odn. Gjiri i Hotit, na albanskom (gjir=zaljev).

Vodič po kraju ...

Kelmend (Malësia e Kelmendit)
Dolina Vrmoše (Lugina e Vermoshit) i njezini ogranci (dolina Ljepuše i dr.)
Oko Vermosha: Planinsko područje Marlules - Mojan
Oko Vermosha: Po albanskom dijelu Žijova
Dolina rijeke Cijevne (Lugina e Cemit)
- Gornji tok Cijevne: kanjon Seljčanske Cijevne / lumi Cemi Selces)
- Gornji tok Cijevne: kanjon Vukeljske Cijevne (Cemi e Vuklit, odn. Cem i Nikçit)
- Srednji tok rijeke Cijevne u Albaniji

Kelmend zauzima krajnji sjeverni dio Albanije i sjeverozapadni dio masiva Prokletija. Planine zauzimaju 59,7% administrativne cjeline Kelmend i na njima ima mnoštvo (jedan izvor spominje njih 45) vrhova viših od 2000 m. Alpske doline zauzimaju 40,3%. Glavne su doline: Vrmoška, Ljepuška, te doline (kanjoni) Selačke Cijevne (Cem Selccit) i Vukeljske Cijevne (Cen Vuklit, odnosno Cemi i Nikshit = Nikčanska Cijevna) koje nakon spajanja dalje teku pod jedinstvenim imenom Cijevna.

U Keljmendu nalazimo na strukturalni (trošenje), krški, ledenjački i fluvijalni tip reljefa. Krški reljef obiluje podzemnim oblicima, pa ima više od stotinjak poznatih špilja, među kojima su pr. Tartashica's (Vukël) i Gjaçkë (Nikç), i dr. Brojna su i krška vrela: Vrijela (Selce), Oberreti (Tamara i dr.). Na visinama iznad 1500 m nalazimo na glacijalni tip reljefa, kao što su to krajevi oko Vrnoške i Ljepuške doline. Fluvijalni reljef pojavljuje se u erodiranim kanjonma Cijevne, gdje se mogu naći i mnogi vodopadi.

Kraj Kelmend odgovara području koje u Albaniji naseljava istoimeno pleme, i čine ga prvotna naselja: Boga, Nikç, Selcë, Tamarë, Vermosh i Vukël, koja su bila dio nekadašnje općine (alb. komune) Kelmend. Susjedi njihovu plemenu su crnogorska i albanska plemena Kuči, Gruda i Hoti, prema zapadu, Shala i Gimaj prema istoku, Kastrati, Shkreli i Plandi prema jugu, te Vasojevići prema sjeveru.

U Kelmendu danas ima osam većh sela i više manjih: Vermosh (Vermoš, Vrmoš), Lepusha (Lepushë, Ljepuša), Selca (Selcë), Tamara (Tamarë), Broja (Brojë), Kozhnja (Kozhnjë), Vukli (Vukël, Vukelj), Nikç (Nikč).
Ostala manja mjesta su: Budaç, Gropat e Selcës, Javor, Kozhnjë e Sipërme i Mreg.

Pogled s vidikovca iznad sela Grabom na dolinu rijeke Cijevne.
Planinski greben koji dominira sredinom fotografije čine Maja Dubines (1734 m) i iza njega još viši vrh Maja Gelishti (2022 m). Ovaj greben razdvaja Seljčansku i Vukeljsku Cijevnu.

Kelmendi - Albanian Alps (FromAir)

The Guide of Kelmend
Turistička brošura - OTVORI

Pleme Kelmendi (Klimenti, Keljmendi)

Klimenti ili Klementinci (alb. Këlmend i Kelmendi; čita se kljmend, odn. keljmendi), sjevernoalbansko su pleme s područja zapadnih Prokletija u Albaniji. To je i naziv za planinsko područje Kelmend koje ovo pleme tradicionalno nastanjuje, a nalazi se u Velikoj Malesiji, u sjevernoj Albaniji, uz granicu s Crnom Gorom. Ovo planinsko područje još se naziva Malesia e Kelmendit odn. Mali i Kelmenit ili Malet e Kelmendit ("Keljmendske planine"). Kelmendi (alb. Komuna Kelmend) je do 2015. bio i naziv za nekadašnju općinu, sve do administrativne reorganizacije Albanije.

Pleme se dijelilo se na četiri veća bratstva (Selca, Nikči, Vukli i Boge). Od 16. stoljeća spominju se u izvorima kao mnogobrojno i snažno pleme koje je često ratovalo protiv Osmanlija udružujući se povremeno s Crnogorcima, Mlečanima i Austrijom. Barski nadbiskup Marino Bizzi 1610. kaže "popoli quasi tutti latini, e di lingua Albanese e Dalmata" (gotovo svi su latini, govore albanski i dalmatinski jezik). U 18. stoljeću dolazi do islamizacije dijela pripadnika plemena i iseljavanja s područja Prokletija.

Prema istraživanjima Franza Barona Nopcse Keljmendi su bili najbrojnije i najznačajnije pleme u sjevernoj Albaniji, također poznato i po svojoj ratničkoj naravi - posebno protiv stranih okupatora. Stanovništvo je tradicionalno većinski rimokatoličke vjere, a mala manjina pripadnika plemena, u Crnoj gori oko Lima i Plava te Gusinja, je islamske vjeroispovijesti. U kasnom otomanskom razdoblju u plemenu je bilo oko 500 katoličkih i 50 muslimanskih imanja. Obitelji porijeklom iz Keljmenda žive danas i izvan Malesije, na područjima Plava Gusinje i Skadarske Krajine (Shestani-Kraja) u Crnoj Gori, i u Rugovi na Kosovu. Pripadnici plemena govore pod-dijalektom albanskog gegijskog dijalekta, kao i veći dio stanovništva sjeverne Albanije.

Klimenti, većinski katoličko pleme na sjeveru Albanije

Povijest plemena

Rana povijest

Na temelju arheoloških nalaza i pisanih dokumenata, vjeruje se kako ljudi nastanjuju područje Kelmenda od prapovijesti, kada su još obitavali u špiljama. Kod sela Selce, odavno su pronađene kovanice iz ilirskog razdoblja, Pronađeni su keramički fragmenti posuda iz ranog brončanog, bakrenog i željeznog doba, životinjski fosili i crteži ugljenom u špilji Lule Ndreut u zaseoku Grishaj (Vukel).

U 5. stoljeću Prokopije iz Cezareje spominje bizantsku utvrdu Clementiana.

Najstarija i najpoznatija legenda o porijeklu Keljmenda spominje prvoga stanovnika ovoga kraja, nekog Kelmecu, koji je došao iz Kuča. Kelmeca je oženio Bubu i naso se u Peštanu (Peshtan). Kada je Kelmeca umro, po njemu je nazvan cijeli kraj, a imena njegovih sinova Seli, Vuli, Nili, Bogu dala su imena selima Selce, Vukel, Nikç, Bogë. Ova stara priča korespondira s činjenicom o postojanju albanskih grupa stanovnika na području rijeke Cijevne 1287. Također se vjeruje kako su stanovnici sela Vukel i Nikçi došli iz sela Vuthaj (Vusanje u Crnoj Gori).

Kelmendi se prvi puta službeno spominju u Otomanskom defteru (porezni registar) iz 1497. godine, zajedno s plemenima Hoti, Kuči i Piperi. Zabilježeno je kako žive u 152 domaćinstva raspoređena u 5 malih stočarskih zajednica. Albanolog Robert Elsie iz toga zaključuje kako su poznati kao pleme od posljednjih desetljeća 15. stoljeća. Defter ih spominje kao derbendžije (derbendci), "čuvare planinskih prijevoja", te kako su imali porezne privilegije. Kao derbendžije osiguravali su ceste Skadar-Altin (Altun-li) i Medun-Kuči.

Derbendžije (turski: derbenci od perzijske riječi derbend = klanac) bili su paravojska u Osmanskom Carstvu sastavljena od lokalnog kršćanskog stanovništva, koja je egzistirala od 16. do 19. stoljeća, zadužena za osiguravanje prometa na nesigurnim mjestima (klanci, prijevoji). Derbendžije su u zamjenu za službu, imali nešto povoljniji status od ostalog stanovništva, plaćali su manji ili skoro nikakav porez.

Još 1538. Keljmendi se bune protiv Osmanlija. Također i 1565. godine, zajedno s Kučima i Piperima. Defter iz 1582.–83. spominje nahiju "Klemente" s dva sela; i zabilježenim osobnim imenima koja su bila većinski albanskog karaktera i manjinski slavenskog. Sredinom 1580-ih čini se kako su prestali plaćati poreze. Do toga razdoblja su već postepeno postali dominantni etnicitet u cijeloj sjevernoj Albaniji. Bili su vrlo pokretni i znali su upadati i na područja Kosova, Bosne i Srbije.

17. stoljeće

U mletačkim dokumentima iz 1609. godine zapisano je kako su Keljmendi, Dukađini (Dukagjini) i druga plemena u sukobu sa sultanom. U travnju/aprilu iste godine Dugađini nisu napali samo Otmanske Turke, već i druga sjevernoalbanska plemena koja ih nisu podupirala. Lokalni Turci se nisu mogli sami obraniti, te su pozvali bosanskog pašu u pomoć.

Marino Bizzi (1570.-1624.), barski nadbiskup ih spominje 1610. i o Keljmendima piše: gotovo svi su katolici, koji govore albanski i dalmatinski (popoli quasi tutti latini, e di lingua Albanese e Dalmata). Bizzi je zapisao i kako se 1613. dogodio incident kada je otomanski zapovjednik Arslan-paša, napao sela u Keljmendu i krenuo uzimati zarobljenike, sve dok nije postignut sporazum sa kelmendskim klanovima. Prema sporazumu, Keljmendi trebaju predati 15 svojih suplemenika za robove, i platiti danak od 1.000 dukata. No, dok je Arslan-paša čekao plaćanje dogovorenog danka, Keljmedi su u zasjedi sačekali dio njegovih postrojbi i ubili oko tridesetak otomanskih konjanika. Nakon ovoga incidenta otomanske trupe povukle su se u Herceg Novi (Castelnuovo).

U opisu Skadarskog sandžaka iz 1614. godine Mariano Bolizza zapisao je kako Klimenti (Climenti) prakticiraju rimski obred (..rimokatolici, op.), i opisao ih kao neumorne, vrijedne i izuzetno grabljive ljude, sa 178 kuća i 650 ljudi pod oružjem, kojima su zapovjedali Smail Prentashev i Peda Suka.

Godine 1614. Keljmendi su, zajedno s plemenima Kuči, Piperi i Bjelopavlovići poslali pismo kraljevima Španjolske i Francuske u kojemu su tvrdili kako su neovisni od otomanske vlasti i kako ne plaćaju poreze Otomanskom carstvu. Sukobi s Osmanlijama traju i kroz 1630-te i kulminiraju 1637.-38. kada su odbacili vojku od 12.000 (neki izvori govore i o 30.000) vojnika koje je predvodio Vuçi-paša iz Bosanskog pašaluka. Ovisno o raznim izvorima, osmanski gubici procjenjuju se na 4.000 do 6.000 vojnika. Iz ove bithe proizašla je legenda o Nori Keljmendskoj.

U vrijeme Kandijskog rata (Kretski rat, 1645.-1669.) Keljmendi su se držali taktički između Osmanlija i Mlečana. Tako godine 1664. Evlija Čelebija (Evliya Celebi) spominje albanske Keljmende među ratnicima nevjernicima koje je vidio da čine dio posade mletačkih brodova u splitskoj luci.

Godine 1666.primjerice, dio pripadnika plemena poduprijeo je Osmanlije, uz uvjet da budu izuzeti od plaćanja poreza pet godina. Neki od njih prešli su i na Islam. Godine 1651. pomogli su vojsci Ali-paše Čengića, u vrijeme napada na Kotor, kojom prilikom su uništeni mnogi manastiri.

1658., sedam plemena Kuči, Vasojevići, Bratonožići, Piperi, Klimenti, Hoti i Gruda ulaze se u savezništvo s Republikom Venecijom, i stvaraju tzv. sedmerostruki barjak ili alaj-barjak, usmjeren protiv Osmanlija.

Godine 1685. Sulejman paša (tur. Süleyman Paşa), skadarski sandžak-beg porazio je hajdučke čete Baje Pivljanina, koji su podupirali Veneciju u Bitci kod Vrtijjeljke, kod Cetinja. Govori se da su Sulejmanu pomagali Brđani i Malisori (uključujući Klimente), koji su bili u zavadi s crnogorskim plemenima. Drugi izvori dodaju kako su vođe Kuča, Klimenata i ostalih brđanskih plemena bili pozvani od strane Sulejmana, koji je među njima uzeo 12 taoca i zatočio ih u Skadru.

Kasniji srpski izvori [Karadžić, Svesci 2-4. Beograd, 1900.] navode kako o vjeri Brđani nisu puno vodili računa da ne napadaju suplemenike ili susjedna plemena, jer im je plijen bio glavna svrha. Isti izvori tako spominju Klimente, kao one koji su najviše patili Plav, Gusinje i pravoslavni živalj u tim krajevima, spuštali su se sve o pećkog kraja, gdje su bili tako silni, da su im pojedina sela i palanke morali plaćati danak.

Godine 1688. Süleyman je napao Kuče, ali Kuči, uz pomoć Klimenata i Pipera pobjeđuju turske snage, zauzimaju utvrdu Medun i plijene velike količine oružja i opreme.
1692. Süleyman je pobijedio Crnogorce kod Cetinja, ponovno uz pomoć Brđana.
1689. Klimenti su dragovoljci u Carskoj armiji Svetog Rimskog Carstva u vrijeme njihovog Kosovskog pohoda, tijekom Velikog turskog rata (1683.-1699.). U početku su se nalazili na strani Süleymana, ali su, nakon pregovora s mletačkim predstavnicima, napustili tursku stranu.

18. stoljeće

Godine 1700. pećki paša Hudaverdi Mahmut Begolli, odlučio je poduzeti akciju protiv neprestanih pljačkaških upada Kimenata na zapadnom Kosovu. Uz pomoć ostalih planinskih plemena, uspio je zaustaviti Klimente u njihovom kraju, kanjonu gornjeg toka rijeke Cijevne. Zatvorio ih je s tri strane i navalio na njih svojom vojskom iz smjera Gusinja. Gdine 1702. nakon što ih je iscrpio izgladnjivanjem, prisilio je većinu plemena da se iseli na Peštersku visoravan. Dozvoljeno je samo stanovnicima Selca da ostanu u svojim domovima. Naime, njihove starješine prešle su na Islam i obećale da će preobratiti i svoje suplemenike. Ukupno je na Pešter (selo Ugao i dr.) preseljeno 251 klimentskih domaćinstava (1.987 ljudi). Ostali su preseljeni u Gjilan na Kosovu. S Klimentima na Pešter su preseljeni i katolički misionari iz Venecije. Oni su na Pešteru podigli katoličku katedralu. Huškali su Klimente na dodatni otpor turskim vlastima. Pet godina kasnije, 1707. dio Klimenata na Pešteru je ponovo digao ustanak i uspio vratiti se u Kelmend.

Godine 1711. Osmanlije opet napadoše Kelmend kao osvetu za pobunu, ali su Klimenti izvojevali veliku pobjedu. Marširajući konjima trijumfalno su se probili do Pešteri, s ciljem da povedu nazad preostale Klimente. Međutim, odred se zaprepastio kada je shvatio da je od 130 obitelj, svega 50 pristalo vratiti sei. Ostali su za svoj dom izabrali Sandžak (Pešters). Paša je dozvolio da se u Sandžak vrate katolički misionari i da se podignu katoličke katedrale u Uglu i Kamešnici. Iste godine je napravljena džamija u Uglu, najstarija na Pešteru. U Sandžaku su se preostali Klimenti miješali s domaćim stanovništvom u Novom Pazaru, Sjenici i Rožajama, od kojih su postepeno prihvaćali vjeru, jezik i kulturu. Pod utjecajem imama džamije u Uglu, od 1721. do 1737. g. veliki broj Klimenata je prešao na islam. Za preostale Klimente na Pešteri su se brinuo franjevački misionar Leonardo iz Castellucija, etnički Talijan koji je vladalo albanskim jezikom.

Arhiepiskop pećki i patrijarh srpski Arsenije IV Jovanović Šakabenta je, poput Arsenija III Čarnojevića, aktivno radio na oslobođenju srpskog naroda od Turaka, pa se pridružio austrijskoj vojsci kada je 1735. godine izbio novi Rusko-austro-turski rat (1735.-1739.). S njime su se mnogi Srbi i arbanaški Klimenti stavili na stranu Austrije, no Austrija ubrzo doživljava poraz. Nakon poraza Austrije, Arsenije IV predvodi drugu veliku seobu Srba na sjever, u Ugarsku, a s njima i carskom vojskom 1737. godine odlazi i dio Klimenata katolika, dio kojih se naseljava ispod planina Rudnika i Avale, a neki prijelaze u Srijem i naseljavaju u selima Nikinci i Hrtkovci [Kostić, 1929.]. Godine 1794. g. ukida se klimentska franjevačka misija u Srijemu i Klimenti potpadaju pod Đakovačku biskupiju, s čim počinje proces utapanja u hrvatski nacionalni identitet. Od toga razdoblja Klimenti u Srijemu (Austrougarska, kasnije Vojvodina-Srbija) su se nacionalno opredjeljivali kao Hrvati, katoličke vjeroispovijesti i hrvatskog jezika. Veliki je broj kasnije emigrirao u Hrvatsku.

19. stoljeće

Prvi srpski ustanak Srba pod Karađorđem 1804. zatekao je Klimente na Pešteru kao već islamizirano stanovništvo. Jednom je srpska vojska vojno napala i zauzela Pešter, ali se tamo nije mogla zadržati, i tom je prilikom zbog otpora lokalnog stanovništva, došlo do represalija nad muslimanskim stanovništvom. Prema nekim teorijama, i sam Karađorđe potječe od plemena Klimenti, po njegovom rođenom djedu koji se zvao Jovan Mršin Klimenta [Milorad Bošnjak, Slobodan Jakovljević: Karađorđevići - sakrivena istorija, 2006.]

20. stoljeće

Klimenti u Albaniji su odigrali ključnu ulogu u formiranju albanskog nacionalnog korpusa. U vrijeme albanskog ustanka 1911. (Malesijski ustanak), tri od ukupno 22 potpisnka tzv. Memoranduma iz Greça, kojime su tražena socio-politička i jezična prava za Albance, bila su iz klana Klimenata. U kasnijim pregovorima s Turcima, ustanici iz plemena su amnestirani, uz obećanje vlasti da će izgraditi jednu do dvije osnovne škole u nahiji Kelmendi i platiti učitelje koji će u njima biti raspoređeni.

Starješine i predstavnici Klimenta su također bili među 130 potpisnika peticije koja je poslana 26.5.1913. u Skadar Cecilu Burneyu (zapovjednik međunarodnih snaga koje su zauzele Skadar, kao dio tranzicijske predaje kontrole grada Albaniji) peticiju, u kojoj se protive uključenju njihova područja u državni teritorij Crne Gore. Na Londonskoj konferenciji, 30.5.1913. godine, europske sile odlučile su da dio najveći malesijskog područja koje nastanjuju Klimenti pripadne novoformiranoj Kneževini Albaniji, ali su dijelovi plemena Keljmendi (Vuthaj - Vusanje, Martinaj, Plav i Gusinje), pripali Crnoj Gori, a Rugova Srbiji.

Franz Baron Nopcsa, 1920. godine izdvaja Klimente kao prvo (u smislu vodeće, op.) od albanskih plemena, i ono čije se ime najčešće spominje.

Krajem Drugog svjetskog rata, albanski komunisti koncentrirali su svoje vojne snage u sjevernog Albaniji kako bi uništili svoje oponente, nacionalističke snage. Komunisti su naišli na otpor na područjima Nikaj-Mertur (sada u distriktu Tropoje), Dukagjin i Kelmend, čiji su starješine bili protukomunistički i antijgoslavenski orijentirani. Vođa u Keljmendu bio je Prek Cali.
15.1.1945. došlo je do bitke između Prve partizanske brigade (kojoj su kasnije pomoć pružile 23. i 24. brigada, te jugoslavenski partizani) i nacionalističkih snaga kod mosta u Tamari. Komunisti su tom prilikom izgubili 52 čovjeka, zbog čega su nakon toga u odmazdi mučili i ubili oko 150 stanovnika Keljmenda. Vođu Klimenata Calija partizani su okružili u špilji kod Vukelja, i nakon tjedan dana on se predao pristavši na obećanja albanskih partizana - kojih se oni naposlijetku nisu držali. Smaknut je na vjerski praznik Cvjetnicu 19545. godine.
Prevladavajući antikomunistički stav u tome kraju je bio razlog za dugu izolaciju i diskriminaciju Klimenta od strane Enver Hodže nakon Drugog svjetskog rata. Smaknuće njihova lidera je bio početak ostalih tragedija koje su se dogodile u vrijeme diktature Envera Hodže. Slijedila su teška vremena za Keljmend. Kraj je bio izoliran zbog graničnog položaja prema Jugoslaviji i zbog nedostatka cesta, poljoprivredna proizvodnja bila je nacionalizirana, a ljudske slobode i prava nisu se nimalo poštivala. Mnogi Klimenti su prebjegli preko granice, a mnogi su smrtno stradali od metka u pokušajima prelaska granice.

Vjera
Vjera, iako tijekom povijesti zbog izolacije modificirana i prilagođavana surovim planinskim uvjetima, igrala je i dalje ima veliku ulogu u životu stanovnika Keljmenda, koji su, kao i većina stanovnika Malesije većinski katoličke vjeroispovijesti. Fotografija je snimljena u kanjonu Vukeljske rijeke, zapadno od sela Kozhnja

ETNOGRAFIJA
Korijeni plemena

U nedostatku pisanih izvora, potraga za korijenima plemena oslanja se na narodne predaje. Postoji više teorija o porijeklu Klimenata. Antropolozi i povjesničari su zabilježili neke od predaja o osnivačima plemena:

Najstarija i najpoznatija legenda o porijeklu Keljmenda spominje prvoga stanovnika ovoga kraja, nekog Kelmecu, koji je došao iz Kuča. Kelmeca je oženio Bubu i naso se u Peštanu (Peshtan). Kada je Kelmeca umro, po njemu je nazvan cijeli kraj, a imena njegovih sinova Seli, Vuli, Nili, Bogu dala su imena selima Selce, Vukel, Nikç, Bogë.
Johann Georg von Hahn (1811.-1869.), jedan od utemeljitelja albanologije, postavlja sjedište prvog plemenskog starješine u Bestanu u južnom Keljmendu. Osnivanje naselja, u kojima danas obitavaju Klimenti vezuje se za sedam sinova osnivača plemena.
Augustin Theiner (1804.-1874.), njemački povjesničar, zapisao je kako Clementini dolazi od Clemente, čiji je ostac bio Srbin iz Morače (Moraccia), a majka iz Kuča (Cucci); "Clemente, primo stipite, fu di padre serviano da Moraccia fiume, che scaturisce da Monte Negro sopra Cattaro, e di madre detta Bubesca, figlia di Vrijabegna da Cucci."
Francuski konzul Hyacinte Hecquard (1814–1866), zamjetio je kako svi Klimenti, osim jedne obitelji Onos vjeruju kako potječu od jednog pretka, Clemensora Clementa (Kelment ili Kelmend, na albanskom). Franjevac Gabriel, zapisao je kako je Clemens bio Mlečanin koji je djelovao kao svećenik u Mletačkoj Dalmaciji i Hercegovini prije no što se sklonio u Albaniju. Prema narodnoj predaji on potječe iz jedne od te dvije provincije i susreo ga je pastor u Zatrijepču (Tripesci; alb. Triepshi).
Andrija Jovčević, jugoslavenski antropolog zailježio je više predaja o porijeklu Klimenata. Prema jednoj pričia govori da se osnivač plemena doselio iz Lajqit e Hotit, u Hotima, a u Hote iz Fundine (Fundana) tj. sela Lopare u Kučima; no nezadovoljan napustio je ova plemena. Kada je živio u Loparama oženio je djevojku iz Zatrijepča, koja ga je slijedila. Njegovo je ime bilo Amati, a njegove žene Bumče. Prema drugima, njegovo je ime bilo Klmen odakle potječe i ime plemena. Slijedeća predaja koju je Jovičević čuo u Selcu, govori kako je rodonačelnik plemena iz Pipera (današnja Crna Gora), jedan siromašan čovjek koji je radio kao sluga za nekog bogatog Kuča, gdje je zgriješio s djevojkom iz plemenite obitelji, te napustio taj kraj dolinom Cijevne.
Milan Šufflay (1879.-1931.), hrvatski albanolog zabilježio je (Povijest sjev. Arb., Arhiv za arbanašku stranu II, 2, Beograd 1924, str. 197) kako se među nekim Klimentima, kao osnivač plemena spominje Nikola Oštroumni Kolmendija
Dio srpskih povjesničara (Slijepčević, 1983., Velimirović, 1892.; Božović, 1930.: N. tomić, 1913.) tvrdi kako pleme ima srpske korijene, da je prvotno bilo vezano za pravoslavnu crkvu, no da su se njegovi pripadnici kasnije preobratili na katoličanstvo i naposlijetku albanizirali.
Albanolog Zef (Giuseppe) Valentini, od mnogih verzija, kao onu najvjerojatniju, izdvaja da su se Keljmendi razvili od plemena Starokuča, a Starokuči od plemena Berisha. koje se smatra najstarijim albanskim plemenom.
Skadarski nadbiskup (1656.-1677.) i kasnije nadbiskup Skopja (1677.-1689.) Pjetër Bogdani, u svome izvješću Svetoj Stolici iz 1685., među ostalim piše: Sukladno tradiciji, prvi Keljmedi su došli iz gornjeg dijela doline Morače, od brdskih albanskih plemena, koja su, prema Valentinu: Piperi, Kuči, Vasojevići, Bratonožići, Bjelopavlići (Palabardhet). Zatim je prvi od Keljmenda oženio djevojku iz plemena Kuči i imenovao svoga prvorođenog sina Keljmend.

Ime

Prvi zapis imena plemena u turskom defteru iz 1497. navodi naziv Kelmente, odn. Nahiye Kelmenta (nahija, administrativna jedinica u Turskom Carstvu). Turski putopisac Evlija Čelebi u više navrata piše o nevjerničkom plemenu Klemente ili Kelmendi. Crkvena izvješća i karte od 17. stoljeća te kasnije, navode ime Clementi.

Najraširenija je teza kako je ime Klementinci, zbog njihove privrženosti katoličanstvu, izvedeno od naziva imena pape i mučenika svetog Klementa (Clement I, na albanskom Shën Pjetrit Papa Klementi e I-rë), ujedno i sveca zaštitnika ovoga područja. Ali, spominju se i mogćnosti da je naziv i stariji.

Korijen naziva nalazi se u latinskoj riječi clemens- (tis), u značenju mudar, jednostavan, dobar. Ove ljudske osobine u kasnijim razdobljima nalazimo i u osobnom imenu Clemens (Klemens).
U jezicima različitim od albanskog nalazi se na različite fonetske oblike Klementi, Klimenti, Clementiner i sl., dok je to u albanskom jeziku Klim-Klime, odn. Kelmendi.
Prvi puta se, u suvremenom smislu, kao osobno ime, spominje papa Clement I (Klement Rimski; lat., Clemens Romanus; grč., Κλήμης Ῥώμης; papa od 99. do 97. godine n.e.), treći zamjenik Svetog Petra, koji je širio kršćanstvo među paganima i koji je proglašen mučenikom kršćanske crkve. Prezime Kelmendi je i danas dosta rašireno na Kosovu.

Papa Klement I

Vjerni svojoj vjeri Kelmendi su kroz povijest štovali svoje svece i zaštitnike plemena, što su im i priznavali i rimski pape. To je vidljivo iz izvješća o ovome plemenu, koje je 1636. godine Svetoj Stolici poslao otac Bonaventura.
On je zapisao kako su izbjeglice pravoslavne vjere, koji su izbjegli pred svirepostima turske vojske i naši zakon u zemlji Kelmenda, počeli vrijeđati papu, zbog čega su ima domaćini zaprijetili da će ih istjerati iz svoje domovine.

Kao toponim, ime plemena povezuje se s nazivom bizantske utvrde Clementiana, koju spominje povjesničar Caričina grada (Justiniana Prima, kod današnjeg Leskovca u Srbiji) (527-565), Prokopije iz Caesareje. Prema srpskom povjesničaru Vladisavu Popovići, utvrda se trebala nalaziti na području Kelmendija, odn. sjeverno od Skadarskog jezera. Prema hrvatskom povjesničaru i albanologu Milanu Sufflayu ona bi trebala biti na rimskoj cesti koja povezuje Skadar i Prizren..

Znameniti pripadnici plemena

Prek Cali (1872.–1945.), starješina iz Kelmendija, vođa ustanika, gerilac u Drugom svjetskom ratu. Rođen u Vermoshu.
Nora iz Kelmenda (17. stoljeće), legendarna ratnica.

Nora Keljmendska

Nora je bila Albanka iz 17. stoljeća, danas legendarna zbog svoje ljepote i hrabrosti. Ponekada ju nazivaju "albanska Helena", zbog činjenice kako je njena ljepota također uzrokovala veliki rat. Također ju nazivaju i "albanska Brünhilda", jer je bila najčuvenija žena i ratnica u povijesti Albanije.

Postoje dvije verzije legendi o Nori, a objema je zajednička priča o Nori koja ubija Pašu, zapovjednika otomanske vojske, koji se zavjetovao da će pretvoriti Malesiju u prah i pepeo ako Nora ne bude njegova žena.

WIKIPEDIJA: Nora of Kelmendi

Nora Keljmendska

Neki običaji u Klimenta

U vrijeme uskršnjih procesija u Selcu i Vukelju simbolično se pali "kore", demon koji jede djecu.
U božićno vrijeme milodari se stavljaju na grobove predaka.

LITERATURA O PLEMENU KELJMENDI

BOLIZZA, Mariano: Mariano Bolizza, report and description of the sanjak of Shkodra. 1614. (HTML)
ELSIE, Robert: The Tribes of Albania: History, Society and Culture. I.B.Tauris. 2015.
ELSIE, Robert (2003). Early Albania: a reader of historical texts, 11th-17th centuries. Otto Harrassowitz Verlag. 2003.
ELSIE, Robert: A dictionary of Albanian religion, mythology and folk culture. C. Hurst. 2001.
HYACINTHE, Hecquard: Tribu des Clementi. U Histoire et description de la Haute Albanie ou Ghégarie. Paris, 1859. str. 175–197 (DOWNLOAD)
JOVIČEVIĆ, Andrija: Malesija. Štamparija Rodoljub. 1923.
KOSTIĆ, Mita: Ustanak Srba i Arbanasa u staroj Srbiji protivu Turaka 1737-1739. i seoba u Ugarsku. Glasnik Skopskog naučnog društva 7-8. Skopje 1929.
MARTNI, Luigj: Prek Cali, Kelmendi dhe kelmendasit. [Prek Cali, Kelmendi i njegovi ljudi]. Camaj-Pipaj. 2005.
NDUE Bacaj: Prek Cali thërret: Rrnoftë Shqipnia, poshtë komunizmi. Gazeta Malësia, March 2001. na Shkoder.net
PEARSON, Owen: Albania in the twentieth century: a history. I.B.Tauris. 2004.
ROTAR, Janez: Slavensko-albanski nacionalni odnosi prema našoj putopisnoj literaturi (do 1914). iz Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji - Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine
(HTML)
SLIJEPČEVIĆ, Đoko M.: Srpsko-arbanaški odnosi kroz vekove sa posebnim osvrtom na novije vreme. München, 1974. (PDF)
ŠUFFLAY, Milan: Povijest sjevernih Arbanasa. Arhiv za arbanašku stranu II, 2. Beograd 1924.
TOMIĆ, Jovan: The Kelmendi on the Peshter Plateau (1700-1711). 1913., na Texts and Documents of Albanian History (HTML)
TOMIĆ, Jovan N.: O Arnautima u staroj Srbiji i Sandžaku. Beograd, 1913. g. (HTML)
TOMITCH, Iovan: Les Albanais en Vieille-Serbie et dans le Sandjak de Novi-Bazar. Hachette. Paris, 1913.
VASIĆ, Milan: Etnički odnosi u jugoslovensko-albanskom graničnom području prema popisnom defteru sandžaka Skadar iz 1582/83. godine. (HTML) u Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji : zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog u Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990.
WIKIPEDIJA: Klimenti

Vermosh - Centar
Kuće na sjevernoj obali Vrmoške rijeke u centru Vrmoše. U pozadini (ostaci snijega) greben s najvišim vrhom Maja Lugu i Niles (2125 m)

Dolina Vrmoše (Lugina e Vermoshit)

Dolina Vrmoše nalazi se na krajnjem sjeveru Albanije. Proteže se smjerom zapad-istok u dužini oko 10 kilometara. Na zapadnom kraju zatvorena je obroncima planina koje pripadaju masivima Žijeva i Komova, a prema istoku, preko probojnice (kraći kanjon) rijeke Grnčar (ab. prr. Grencarit), nastavlja se u Plavsko-gusinjsku dolinu. Kod vrmoškog zaseoka Bashkim, Vrmoška dolina je vapnenačkim kanjonom Gërçari, povezana s Ljepuškom (alb., Lugina e Lepushes),

Dolina ima poprečni presjek karakterističan za doline oblikovane ledenjačkom erozijom, sa strmim obroncima i ravnim dnom širine 150-200 m. U vrijeme würmske glacijacije ledeni pokrivač na Prokletijama je obuhvaćao prostor od 200 do 250 km2 (J.Cvijić, 1921). Glacijaciju su obilježavali brojni ledenjaci (cirkni i dolinski).

Veći ledenjaci, iz cirkova na sjevernoj strani Prokletija, spuštali su se u doline Vrmoške rijeke (Vrmoška dolina), Grnčara i Vruje (Ropojnska, Plavsko-gusinjska dolina i dr.). Upravo se ovdje, na sjevernom rubu Prokletija, nalazio i najveći ledenjak na Balkanskom poluotoku. To je bio Plavsko-gusinjski (odn. Plavski) ledenjak dužine središnjeg dijela oko 35 km te debljine i do 200 m. Ovaj ledenjak bio je formiran od Prokletijskog, Vrmoškog i Komaračkog ledenjaka i prema zapadu preko doline Veruše protezao sve od Rikavca na granici s Crnom Gorom.

Kraj oko Vrmoške doline bogat je rijekama i šumama. Duž doline raste 30 vrsta ljekovitog bilja, a ima i endemskih vrta.

Vrmoška rijeka

Većim dijelom Vrmoške doline teče Vrmoška rijeka (Lumi i Vermoshit), čiji se glavni izvorišni tokovi nalaze se na crnogorskom području, podno obronaka planine Maglič u Kučima, gdje nasaje od potoka Skrobotuše, Jarčice i Vučina (Vučji potok). Odavdje njezin tok ulazi u Albaniju, prolazi Vrmoškom dolinom kroz albanski teritorij i kod područja Vjetrenik, ponovno ulazi u Crnu Goru pod imenom Grnčar. Taj vodotok kod Gusinja (alb., guci) prima desnu pritoku Vruju i nastavlja kao Ljuča sve do utoka u Plavsko jezero. Iz Plavskog jezera, podno planine Visitor istječe rijeka Lim, koja nakon svoga toka dugog gotovo 200 kilometara utječe u Drinu. Upravo je riječna mreža Vrmoše pravo izvorište Lima. Površina njezina sliva je 142 km2, od čega je 89 km2 unutar granica Albanije.

Rijeka Vermoša ima mnogo varijanta imena: Vërmoshi, Lum i Vermoshit, Vermoshë, Vermosh, Përroi i Vermoshit, Vrmoška rijeka, Vrmošit, Lumi i Vermoshit, Lum i Vermoshit, Lumi i Vermoshit, Perroi i Vermoshit, Përroi i Vermoshit, Vermosh, Vermoshe, Vermoshi, Vrmosit, Vrmošit.

U vrijeme topljenja snijega i kišnih razdoblja rijeka znatno širi svoje korito i nakon smanjenja vodostaja uz nju ostaju široki nanosi kamenog materijala (fotografija dolje).

Korito Vrmoške rijeke

Vrmoška dolina
Pogled na Vrmošku dolinu s obronaka Magliča (kučkog)

Vrmoška dolina
Pogles s jugoistoka, s grebena Trojana

Shematski prikaz nekadašnjih ledenjaka na sjevernoj strani Prokletija

Vermosh

Vermosh (Vrmoš, Vermoš; određena forma na alb: Vermoshi) je najsjevernije naselje u Albaniji smješteno u nekadašnjoj općini Kelmendi, a danas je dio općine Malesije (Malësi e Madhe). Selo se smjestilo na nadmorskoj visini od 1060 m, duž istoimene rijeke Vrmoše (alb. lumi i Vermoshit), u Vrmoškoj dolini (alb. Lugina e Vermoshit) koja se proteže između žijovske, prokletijske, komovske (vrhovi Marlula) i visitorske planinske grupe.

Vermosh čini više zaselaka: Pjetroja (znan i kao Qendra, tj. Centar), Velan, Bashkim ("raskrižje", prema dolini Lepushë), Velipojë, i Maliaj. Kada je prvi puta znatnije istraživano, ovo se područje zvalo Bjeshkët e Seljanave. Planinske ispaše, odn. planinski stanovi Vermosha su: Seferçe, Smutirogë, Lugu i Dolit, Përbicë, Greben, i dr.

Na krajnjem istoku naselja, pod padinom Vjeternik, nalazi se međunarodni albansko-crnogorski granični prelaz Grnčar-Vermosh, kojime prolazi prometnica koja povezuje Plav i Gusinje u Crnoj Gori s obalom Skadarskog jezera u Albaniji.

Naseljavanje Vermoša započelo je sredinom 19. stoljeća. Zbog oštrih uvjeta zimi, u početku se radilo o privremenom boravku, tijekom par proljetnih i ljetnih mjeseci, da bi se kasnije ljudi i stalno naselili. Većina obitelji potječe iz naselja Selca i radi se o katoličkim Malisorima iz plemena Keljmendi. U 19. stoljeću doselilo se i par muslimanskih obitelji iz Gusinja i Peći.

Nakon osnivanja Kneževine Albanije 1913. godine, 13.9.1914. crnogorske postrojbe upadaju u Kelmend i tom prilikom pale i pljačkaju Selcë, Vukël, Tamarë, i Nikç. Jedino nije stradao Vermosh. [Pearson, 2004.]

Nakon Prvog svjetskog rata, 23.5.1923. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca odbija povući iz Vermosha svoje postrojbe, usprkos odluci Komisije za razgraničenje. Komisija za razgraničenje s Albanijom sastala se početkom 1922. godine u Parizu, gdje je dobila uputstva za rad od Konferencije veleposlanika. Komisija je stigla u Skadar 7.3.1922. godine kako bi započela razgraničenje Kraljevine SHS i Albanije od ušća Bojane pa na sjever i dalje do Ohridskog jezera. Tijekom rada pojavila su se dva sporna pitanja kao posljedica naknadnih odluka Konferencije veleposanika: granica južno od Ohridskog jezera i područje doline Vrmoše, koja je na kraju u potpunosti pripala Albaniji.
.
Nakon smrti Envera Hoxhe 1985. mnogi stanovnici Vrmoša pokušali su pobjeći iz zemlje. Također je područje Velike Malesije i Vrmoša zbog teškoga terena smatrano među najpogodnijim za ilegalne prelaske granice. No, najveći btoj prebjega uhićen je i sproveden u Skadar. Zabilježeno je tako ubojstvo 17-godišnjeg Pëllumba Pëllumbaja, koji je pokušao prebjeći iz Albanije u Jugoslaviju kod Hani i Hotita, no uhitila ga je granična policija i vukla ga kroz Skadar vezanog za kamion. Događaj je prouzročio nerede, zbog čega je lokalna vlast morala kontaktirti za pomoć tadašnju vrhušku Ramiza Aliju, i Hodžinu udovicu Nexhmiju Hoxha. Iste godine, skupina ljudi iz naselja Bajzë pokušala je prebjeći preko granice kod Vermosha, no i oni su bili uhićeni i također su njihova tijela vukli kroz Keljmend i dalje do Skadra.
WIKIPEDIJA: Vermosh

Vermosh, tradicijska arhitektura
Tradicionalne kuće su prizemnice, jednokatnice, ili dvokatnice, alpskog-orijentalnog stila, s debelim zidovima od kamena, drvenim stropovima i podovima, prostranim sobama.

Lokalno gospodarstvo temelji se na poljoprivredi, novčanim doznakama iz inozemstva i turizmu.
Atraktivnost Vermosha u turističkom pogledu temelji se na mogućnostima za planinarenje, izlete, ribolov, jahanje i dr. Posebno je atraktivna ljetna kulturno-turistička manifestacija Logu i Bjeshkëve u obližnjoj Ljepuši.

U Vermoshu žive ili su ranije obitavale slijedeće obitelji: Bujaj, Cali, Dukaj, Gjoni (Gjonaj), Hasanaj, Hysaj, Koçaj, Lekutanaj, Lelçaj, Lumaj, Maçaj, Mernaçaj, Mitaj, Nacaj, Pepaj, Peraj, Pllumaj, Preljocaj, Rexhaj, Selmanaj, Smajlaj, Shqutaj, Staka, Tinaj, Volaj, Vushaj, Vukaj i Vuktilaj.

Katolička crkva u Vermoshu u obliku slova "V"
Kisha katolike Shen Gjon Pagëzori

VERMOSH QENDRA Centar sela, zapravo je par raspršenih zgrada oko glavne ceste, i tu se nalaze ruševine stare škole, "Kuće kulture" i mjesne administracije te katolička crkva. Kao i u drugim dijelovima Albanije, i ovdje su nakon pada komunizma stanovnici uništili gotovo sve objekte javne namjene koji su ih podsjećali na to završeno razdoblje.

Vermosh
Zaseok Velan na sjevernoj obali Vrmoške rijeke

Vermosh je najsjevernije stalno naseljeno mjesto u Albaniji

Znameniti ljudi iz Vermoha

Prek Cali Hasanaj (1872–1945), rodom iz Vermosha, bio je bajraktar (starješina) Vermosha, dijela plemena Kelmendi. Borac-gerilac: veteran albanskih ustanaka 1908. i 1911. (borio se u bitci kod Dečića protiv Otomanskog Carstva), kasnije u Balkanskim ratovima kada se suprotstavljao crnogorskim snagama. Nakon pada albanskog kabineta Fan S. Nolija (1928), Cali je došao u sukob s kraljem Ahmetom Zoguom dok je pokušao ostvariti autonomiju za pleme Kelmendi unutar albanske države. U Drugom svjetskom ratu ratovao je protiv partizana Envera Hoxhe, koji su ga ubili na Cvjetnicu 1945. godine.

Prek Cali (1872–1945)
Vođa plemena Kelmendi

Londonskim ugovorom o miru, velike sile su dobile pravo da odrede granice nezavisne Albanije.
Spor oko granica Albanije na Konferenciji ambasadora rešen je kompromisom austro-ugarskih gledišta 10. aprila za severne i 11. avgusta 1913. godine za južne granice tzv. Londonskim protokolom. Granica je išla od mora rekom Bojanom do Skadarskog jezera, čime su Skadar i Taraboš pripali Albaniji, dok su Plav, Gusinje, Peć i Dečani, Đakovica, Prizren, Debar i Ohrid ostali izvan granica Albanije. Korča, Valona i ostrvo Saseno pripali su Albaniji. Za rad na terenu na trasiranju granice, bile su određene dve međunarodne komisije, jedna za granicu sa Crnom Gorom i Srbijom, druga za granicu sa Grčkom. Nakon dvomesečnog rada na terenu komisije su potpisale završni protokol o svojim radovima 17. decembra 1913. godine u Firenci. Granica između Albanije i Crne Gore i Srbije nije bila trasirana, što će prilikom trasiranja granica nakon Prvog svetskog rata imati za posledicu različita tumačenja, potpuno oprečna, naročito na delu južne granice (dolina Vermoše i južni dio Ohridskog jezera, op. adm.). Tokom rada Komisije za razgraničenje između Albanije i Crne Gore nije bilo nikoga ko bi predstavljao Crnu Goru, osim lica koja su bila određena od strane vlade Crne Gore, na traženje Komisije, kao njena pratnja.

Rešenja Komisije po pitanju granica između Albanije i Crne Gore nisu nikada saopštena vladi Crnje Gore. Granica je najverovatnije povučena prema mapi koju je uradio austro-ugarski poslanik na Cetinju baron Gizi, koji je kao ekspert za Albaniju učestvovao na Londonskoj konferenciji. Nesuglasice u Komisiji su se javile oko granice u dolini reke Cijevne sa prevojem Predelec, pravcem kojim je bilo moguće izgraditi željezničku prugu koja bi povezivala Metohiju i Podgoricu.
Predstavnici Rusije i Francuske bili su za to da se ta dolina dodeli Crnoj Gori, dok su uz britanski uzdržani stav, austro-ugarski, nemački i italijanski predstavnici nastojali, u čemu su uspeli, da se ta teritorija dodeli Albaniji. Baron Gizi je po povratku iz Londona na Cetinje govorio kako je njegova zasluga što je Vrmoš dat Albaniji iz razloga da se omete izgradnja trans-balkanske železnice dolinom reke Cijevne, jer je ta pruga za Austro-Ugarsku značila "političku prugu".

IZVOR
Miladin Milošević: Uspostavljanje međudržavne granice između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Albanije posle Prvog svetskog rata (1919-1926). iz: "Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji" - Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine

ZANIMLJIVOSTI

Rijeka Vrmoša sa svojim pritokama, jedina je albanska rijeka koja pripada Crnomorskom slivu.

Oko Vermosha: Planinsko područje Marlules - Mojan

U albanskim izvorima često nazivaju zajedničkim imenom Bjeshkët e Vermoshit (hrv. Vrmoške planine), sve uzvisine koje se nalaze na suprotnim stranama doline Vrmoše. No, jasno je kako planine na sjevernoj strani pripadaju morfološki različitoj planinskoj grupi od onih na južnoj, tako da se ovo zajedničko ime koristi kao pridjev, u značenju: svih planina koje gravitiraju Vermoshu, i u značenju posebno vrijednih planinskih područja za ispašu oko Vermosha, kao što su Sefercë, Smutiroga, Lugu i Dolit, Perbica, Grebeni i dr.

U planinskom području sjeverno od Vermosha, također na albanskom državnom teritoriju, nalazi se nenaseljena dolina, u kojoj ljudi borave samo tijekom ljetne ispaše. To je sklop dolina Seferça i Smutiroga, u koje je, zbog blizine granice s bišvom Jugoslavijom, tijekom diktature Envera Hodže bio zabranjen pristup, s izuzetkom vojnih osoba. Sjevernu stranu te doline zatvara granični greben vrhova, među kojima je i Maja e Zhihovës / Žijeva glava (2173 m; na nekim kartama stoji 2174 m), najsjeverniji vrh i točka Albanije. Ostali viši vrhovi u ovom graničnom području su Maja Jezhidalit (Ilijina Glava, Maja e Jezhidalit, malo prema zapadu; 2175 m n.v.), Maja e Marlulës (2186 m) i Maja e Madhe (još i Maja Pallaverces, 2195 m), koji kao jedan niz, zajedno s vrhom Maja e Bojës (1934 m) formiraju južni rub doline Seferça i sjeverni rub doline Vermoshe, a dalje prema istoku, u Crnoj Gori se nastavljaju kao niz planina u Visitorskoj grupi.

Pogled na granični greben s Trojana

Dolina Seferc
Izvor fotografije: http://akzm.gov.al

Ledenjačka dolina Seferc
alb. lugu akullnajor i Seferçës

Dolina se nalazi na oko 1870 m nadmorske visine, na krajnjem sjeveru Albanije, sjeverno od naselja Vermosh, nedaleko od granice s Crnom Gorom. To je velika glacijalna dolina, koja se formirala duž tektonskog rasjeda u vapnenačkom terenu. Ima oblik izduženog korita dugog 1800-2000 m i širokog oko 400 metara. Dolina je na listi zaštićenih spomenika prirode u Albaniji zbog znanstvene (geomorfološka i geološka), didaktičke i turističke vrijednosti.

Stanet e Seferces (Stanet e Sefercës, Seferce)

Katun u Albaniji, podno vrhova Maja Zabelit (2055 m; na sjeveru) i Paunova glava / Maja e Çardakut (2086 m; na sjeverozapadu). Stanovi se nalaze uz tok potoka përroi Seferces, čije vode teku u potok (përroi) Nakutik i koji dalje teče u Crnu Goru, gdje se ovaj vodotok naziva Kutska rijeka (Kuckaja).

Maja e Marlulës

Ime vrha dolazi od osobnog imena Mark Lula. Lula, albanski domoljub i narodni heroj rođen je 1814. u selu Pecaj, (Dukagjin, Shalë), a umro 1891. godine. Pripadao je obitelji Vlad iz bratstva Pecaja u dukađinskom klanu Šalja. Bio je prvi starješina (bajraktar) u devet planina koje se nalaze u području Dukagjina. Rođen u obitelji snažne domoljubne tradicije, tijekom života bio je vođa i organizator otpora albanskih plemena Dukagjina i Malesije protiv Otomanskog Carstva. Godine 1840. i 1874. nakon tri jake ofanzive Otomanskog Carstva kojima se nastojalo pokoriti plemena Dukagjina, i otpora albanskih plemena, Albanci su vidjeli kako ih Europa nije podupirala, niti je smatrala potrebnim poduprijeti albanske nacionalne interese. Stoga je na Berlinski kongres, poslana delegacija od 15 predstavnika sjevernoalbanskih plemena, od kojih je jedan bio i Mark Lula. i koji su tom prilikom potpisali peticiju (15.6.1878.), u kojoj su se njezini potpisnici izjasnili protiv ukidanja albanskih zemalja i protiv aneksije albanskih zemalja od strane Crne Gore i Srbije.

Mark Lula

Ndue&Agim.Shytani MARK LULA I SHALES

Oko Vermosha: Po albanskom djelu Žijova

Južnom stranom Vrmoške doline prostiru se istočni ogranak masiva Žijova, koji doseže na istok sve do Ljepuške rijeke, i među kojima, nad Vermošem, dominira Greben (Maja e Grebenit, 1840 m, na topografskoj karti JNA, navedeno je 1842 m).

Istočno od Rikavca

Grebenom Vile, Štrungeza i Prijuna prolazi državna granica između Crne Gore i Albanije. Svi vrhovi i grebeni Kučkih planina (Žijova) istočno od Vile i Štrungeza nalaze se na albanskom državnom teritoriju i na području nekadašnje albanske općine Kelmend (alb. Komuna Kelmend), u distriktu Velika Malesija (alb. Rrethi i Malësisë së Madhe).

Naravno, vrijedi napomenuti kako je naziv Kučke planine za ovaj njihov dio samo uvjetan naziv jer ga ne obitavaju pripadnici plemena Kuči (alb. Kuçi), nego su to Klimenti (Kelmendi). U ovom slučaju čak bi bio prikladniji naziv masiv Žijova.

Iako rijeke Cijevna i Ljepuša tvore snažnu granicu prem jugu, jugoistoku i istoku, tj. prema središnjem i zapadnom prokletijskom prostoru, mnogi ovaj dio Žijova također nazivaju Prokletijama i na takav slučaj ćete često nailaziti u literaturi. Do nejasnoća dolazi jer je i masiv Žijova sam po sebi prijelazni prostor između područja crnogorskih Brda i Prokletija u Albaniji i Crnoj Gori. A dio autora čak i Žijovo (Kučke planine) svrstava u prokletijski lanac planina.

Istočni dio masiva Žijova u Albaniji

Pogled na istočne ogranke masiva Žijova u Albaniji.
Snimljeno od podnožja Magliča kučkog.

Bjeshka e Metohise

Maja e Prestomanit

Maja e Prestomanit
Pogled od Širokara prema albanskom dijelu masiva Žijeva. Lijevo od Maje Prestomanit (najveći vrh u sredini fotografije) nastavlja se Maja Metohisë. Svi navedeni vrhovi pripadaju planini bjeshka e Metohise
Ostali nazivi za maju Prestomanit su: Maj' e Prestomanit, Maja e Brinja e Vicit, Maja e Brinja e Viçit, Maja e Prestomanit, Maj’ e Prestomanit, Prestomanit.

Vrhovi Vila (alb. Maja e Vilës, desno) i Maja e Prestomanit (lijevo)
Pogled s jugoistočnih padina Magliča (kučkog)

Pogled na dolinu potoka përroi i Skrobotushës
Pogled s vrha Vila. U pozadini su planine i vrhovi (s lijeva na desno): Maglič (Kučki), Komovi, planinska grupa Planinica - Mojan - Marlules. Potok ima više varijanti imena: Përroi i Skrapatushës, Përroi i Skrabotushës, Përroi i Skrobotushës, Perroi i Skrabotushes, Perroi i Skrapatushes, Perroi i Skrobotushes, Përroi i Skrabotushës, Përroi i Skrapatushës, Përroi i Skrobotushës. Na kraju doline (na fotografiji) je široka dolina rijeke Vrmoše. Planina bjeshka e Metohise je skroz desno (padine bez visoke vegetacije)

Bjeshka e Jeshnicёs
Veliko pašnjačko područje koje se nalazi u Žijevskim planinama, sjeveroistočno od Seljca. Jedno je od najvećih područja za ispašu u sjeverozapadnom dijelu Albanije.

Stanet e Jeshnicës (Ješnice)
Pastirski stanovi ovoga ktuna nalaze se između grebena Bjeshka e Metohise (vrh Maja e Prestomanit, 1955 m) na sjeverozapadu i maja Kertolit na jugu (1840 m), oko 2 i pol kilometara udaljeni od granice Crne Gore.

Godine 2012. objavljen je roman s naslovom Selianët në Stanet e Jeshnicës; autor je Nikoll Vilajet; izdavač: Grand Print [i.e. Grand Prind], Tiranë, 2012.

Područje Ješnice
Izvor: Turizmi në kuadrin e zhvillimit rajonal në Alpet Perëdimore, autor: Nevila Dibra

Ješnice (autor fotografje naveo kao Lješnica)
Autor fotografije: Attila Kovacs (Gekko), Panoramio

Maja e Grebenit (Maja Grebenit)

Maje Grebenit
U nastavku Maje Grebenit je travnata glavica okružena šumom Maja e Haramis (Maj' e Haramis). Na horizontu Prijuni, Štrungeze, Vila, Surdup-Štitan i desno Maglič. Autor fotografije: szymek.ka, Panoramio.

Kolibe na Grebenu (Maja e Grebenit)
Autor fotografije: szymek.ka; Panoramio

Pogled s Trojana na zapad, prema dolini Cijevne
Kanjon rijeke Cijevne započinje zapadno od prijevoja Bordolecit koji se vidi dolje lijevo. Lijevom stranom kanjona donminira maja Golishit, a desnom planine Bjeshke e Grebenit - u prvom planu desno, pokriven šumom, dalje iza njega Bjeshka e Metohise i dalje vrhovi crnogorskog dijela Žijova.

Pogled s vrha Maja e Grebenit prema vrhu Maja e Haramis
Autor fotografije: Attila Kovacs (Gekko), Panoramio

Maja e Haramis (Maja Haramis)

Maja e Haramis
Autor fotografije: szymek.ka, Panoramio

Koshtica, Braka e Kujt (1788 m)

Granični kamen na vrhu Braka e Kujt (1788 m)

Imena ovoga vrha su Koshtica, maja Kashticit, maja e Koshticit, maja e Koshticës, Brak Kujt, odn. Braka e Kujt, kako se naziva od crnogorske strane jer je tako bio upisan na starim jugoslavenskim topografskim kartama. Vrh s nadmorskom visinom od 1788 m je slabo posjećen, iako se s s njega pruža odličan pogled na albanske Prokletije i vrhove masiva Žijova. Iako duži, pristup vrhu je puno blaži iz smjera Korita (Crna Gora) - preko katuna Benkajskog oko 3h, dok je onaj iz smjera Selca u Albaniji znatno strmiji. Vrh je prekriven travom i nema visoke vegetacije. Na nižim visinama su šume munike i bukve.

Dolina Ljepuše (Lugina e Lëpushës)

Dolina Ljepuše smjestila se pod jugoistočnim padinama Trojana (Maja e Trojanit, 2194 m) i jugoistočnim padinama Grebena (Maja e Grebenit). Južno i jugistočno od doline nalaze se područja s nekim od najviših vrhova Prokletija, višima od 2400 m n.v.

Lepushë (Lepusha, Ljepuša)

Naziv sela potječe od žute zeljaste biljke, nazvane Caltha palustris (hrv. močvarna kaljužnica), koja raste na području sela. Ljepuša se sastoji od 4 skupine kuća, koje se prostiru na prostoru dvaju porječja: Vrmočke rijeke i Cijevne. Nalazi se na nadmorskoj visini od oko 1260 m. Ljepušu obilježava atraktivni položaj, u planinskoj dolini čijim jugoistočnim horizontom dominira stjenovita kulisa niza prokletijskih vrhova predvođenih vrhom maja e Shenikut, visine 2553 m, koji se također naziva i Maja e Madhe (prev., Veliki vrh). Zatim su tu u okolici Ljepuše oko 5300 hektara pašnjaka, i šume. Kroz selo prolazi rječica përroi i Lepushës, desna pritoka Vrmoše.
Područje sela poznato je po velikim količinama snijega, kojega znade napadati i preko 4 metara, najviše od svih albanskih naselja.

Prvi stalni stanovnici naseljavaju Ljepušu u ranom 20. stoljeću. Oni su doselili iz keljmendskih naselja Vukli i Nikci. Krajem Drugog svjetskog rata ovdje ima 18 imanja, a 1998. ima 495 stanovnika. Ljudi se uglavnom bave stočarstvom, a od ratarskih vrsta najzastupljeniji je krumpir. Dodatne prihode stanovnici ostvaruju izradom predmeta od drva. U selu ima trgovina i osmogodišnja škola.

Ljepuša je atraktivna lokacija za turističke aktivnosti u planini: planinarenje, istraživanje planinskog bilja, hodanje po snijegu s krpljama i dr. Selo je poznato po manifestaciji Logu bjeshkëve, godišnjem okupljanju pripadnika plemena Kelmendi, na obližnjem prijevoju Bordolecit.

Lëpushë
Pogled s prijevoja Bordolecit

Lepushë (zaseok Budaçi)
Pogled s grebena Trojana

Cesta između Ljepuše i Vrmoša, prije asfaltiranja
Autor fotografije: Tetrix Tetrix, Panoramio

Caltha palustri
Autor fotografije: Peter from Bern; Izvor: Wikipedija

Ljepuša, močvarna kaljužnica (Caltha palustri)

Močvarna kaljužnica je močvarna proljetna biljka, zeljasta trajnica iz umjerene i hladne Europe, Azije (Himalaja, Sibir) i Sjeverne Amerike. Pripada porodici žabnjakovki. Voli vlažno tlo, odakle joj i ime, pa raste po vlažnim livadama i uz jarke i potoke. Za kaljužnicu se kaže da je vrlo lijepa, cvjetovi su joj jarkožute boje, a raste u busenovima. Može narasti od 5 pa do 30-50 centimetara. Listovi su joj oblika bubrega ili srcasti s dugim peteljkama, uglavnom prizemni, tek pokoji na stabljici. Kako je otrovna (eterično ulje anemonol koji nagriza i nadražuje kožu, sluznicu) u narodnoj medicini slabo se koristi. Sastojci su joj i saponini, flavoni, kolin i u cvjetovima ksantofil i karotin. Ne smije se jesti sirova. Može izazvati i alergijske reakcije kod osjetljivih osba. Čak ju izbjegava i jesti stoka na ispaši. Jestivi su jedino potpuno mladi listovi, ali uz prethodno kuhanje i dvostruko mijenjanje vode. Također, uz kuhanje i dvostruku promjenu vode, mogu se koristiti njezini pupoljci, koji se potom kisele u octu i koriste kao kapari. Ova biljka poznata je pod mnogobrojnim sinonimnim nazivima (122): kalužina, žabokrečina, potočni lapuh, kaljužnica, zlatenica, ljepuša. Za sada je priznato šest podvrsta, to su:

Caltha palustris var. alba (Cambess.) Hook.f. & Thomson
Caltha palustris var. barthei Hance
Caltha palustris var. himalaica Tamura
Caltha palustris var. membranacea Turcz.
Caltha palustris var. sibirica Regel
Caltha palustris var. umbrosa Diels

WIKIPEDIJA

Pogled na Ljepušu
Vrhovi, s lijeva na desno: padine Trojana, u pozadini u sredini travnata Popadija te na horizontu vrhovi planinskih grupa Karanfila i Maje Shkurt
Autorica fotografije: Marketa Novakova, Panoramio

Prijevoj Bordolecit (Qafa e Bordolecit, Qafa e Predelecit, Predelec) (1355 m n.v.)

Prijevoj Qafa e Bordolecit (Bordolec) - također se naziva i Qafa e Predelecit odn. Qafe Perdolec, Predelec ili Qafa e Lepushës - dijeli najistočniji dio Žijevskih (Kučkih) planina od središnjeg dijela Prokletija. Prijevoj je razvodnica Crnomorskog (porječje Lima) i Jadranskog sliva (porječje Cijevne, alb. Cem). Njime prolazi albanska državna cesta broj 20 (SH20) koja povezuje Hani i Hotit (Han i Hotit), na obali Skadarskog jezera, preko Tamare s Vrmošem, odn. dalje preko graničnog prijelaza Grnčar, prema Gusinju i Plavu u Crnoj Gori. To je glavna prometnica u području koje nastanjuje pleme Klimenti, koji nastanjuju prostore s obje strane prijevoja.

Jugoistočno od prijevoja nalazi se selo Lëpushë (Ljepuša), a dalje od prijevoja prema sjeveru državna cesta nastavlja prema ljepuškom zaseoku Budaç (Budace) te Vermoshu, dolinom istoimenog potoka (Ljepuša), prolazeći krajem bogatim šumama i pašnjacima.

Prijevoj je od davnina prostor okupljanja naroda s prostora Kelmenda. Jednom godišnje, prve ili druge nedjelje u kolovozu/augustu ovdje se održava narodna fešta Logu i Bjeshkëve - Gorsko natjecanje.

Prijevoj Bordolecit

Prijevoj Bordolecit
Pogled na zaseoke Predelec (pod brdom), Budaç (Budace; u daljini u dolini rijeke) te u pozadini planine oko Vemoše - Malet e Vermoshit
Autor fotografije: bjezhani (lushi), Panoramio

Predelec; prijevoj Bordolecit (Qafa e Bordolecit)
Lokalne nogometne momčadi natječu se na terenu koji se nalazi na prijevoju, nekoliko dana prije tradicionalnog narodnog okupljanja i proslave Logu i Bjeshkëve. Autor fotografije: Albinfo, Wikipedija

Predelec
Autor fotografije: bjezhani (lushi), Panoramio

U staroj albanskoj terminologiji pojam "logu" imao je značenje mjesta gdje bi se ljudi sastajali radi raznih diskusija.

Prende (odn. Shënepremte, u dijalektu Gega: Prenne ili Petka; kršćanska Veneranda; grčka Parai) je izvorno pretkršćanska božica ljubavi i ljepote, koju su slavili Iliri i kasnije Albanci. U ranom srednjem vijeku je kristijanizirana i počela se poistovjećivati s kultom Svete Ane, majke Djevice Marije. U svakom slučaju, u Albaniji je poznata i kao sveta Veneranda. Prende je analogna rimskoj božici Veneri, ali postoji i mogućnost da potječe i od germanske mitološke božice Freye, također zaštitnice ljubavi i ljepote.

Prende je prema albanskoj mitologiji supruga Perendija. Perëndi je stara ilirska riječ za boga i za nebo, ali također i ime ilirskog boga grmljavine i oluja, čije se ime zazivalo u pjesmama i molitvama za kišu, a kojega zbog sličnosti imena i karaktera dovode u vezu (analogiju) i sa slavenskim bogom Perunom. Nakon širenja krćanstva u Albaniji njegovo ime se koristi kao uobičajen temin za boga.

Njegova supruga Prende (Zoja Prenne; dama/gospa Prende) se u albanskim legendama spominje i pod imenom Zoja e bukuris (Dama/gospa ljepote), a njoj posvećen dan bio je petak, a posebno je bila obožavana u sjevernoj Albaniji i naročito od strane žena.

U svojem "Rječniku albanske religije, mitologije i narodne kulture" (orig. A Dictionary of Albanian Religion, Mythology, and Folk Culture), autor Robert Elsie pojašnjava na koji se način Prende slavila u sjevernoj Albaniji. Slavlje u njezinu čast odvijalo se 26.7. svake godine, koji je također dan svete Ane, kada bi se njezine poklonice obukle u najbolju odjeću i iznijele avan s tučkom, što je imalo očitu erotsku simboliku.

Avan s tučkom
Koristio se u domaćinstvu, prije svega za usitnjavanje tj. drobljenje začina. Avan je posuda u kojoj se ono vrši, a tučak je teži štap kojime se miješalo, usitnjavalo i drobilo.

Pretpostavlja se kako je kršćanski kult svete Venerande (alb. Prende) potican od strane crkve u Albaniji kao strategija kako bi se zaustavilo širenje islama. Njezino vezivanje za petak značilo je da će vjernici nazočiti misi petkom umjesto molitvi u džamiji.

U Albaniji je petak dan posvećen božici ljubavi. Štoviše, i danas je naziv za petak na albanskom jeziku e premte. I u ostalim latinskim jezicima korijen naziva za petak je u imenu sv. Venerande (talij., venerdi, fr., vendredi).

Duga na nebu, inače vezana za ime svete Venerande (tj. Venerin pojas), u Albaniji se nazivala Prendin pojas i govorilo se da će svatko tko ju preskoči promjeniti spol.

Na okupljanju se priprema hrana, sviraju i pjevaju tradicionalne pjesme sjeverne Albanije i plešu plesovi u narodnim nošnjama. Mlade djevojke odjevene u narodne nošnje ovoga kraja natječu se za titulu Miss Bjeshkëve (Miss gorja). Izvorno se festival održavao 26.7. na blagdan svete Prende, pretkršćanske božice ljepote, koja je kasnije u kršćanstvu identificirana sa slavljenjem (slavom) svete Ane, majke Djevice Marije. U sjevernoj Albanji je bilo je uobičajeno da se na ovaj dan žene urede i obuku svoju najbolju odjeću. Festival Logu i Bjeshkëve je obnovljen u sadašnjem obliku 1998. godine, nakon pada komunističkog režima u Albaniji.

Izvor: Wikipedija - Qafa e Bordolecit

Miss Bjeshkëve (Miss gorja)
Autor fotografije: bjezhani (lushi), Panoramio

Najava za festival Logu i Bjeshkëve 2017. godine

LOGU I BJESHKËVE 2017
Proizvodnja: TvKopliku AL

Logu i Bjeshkëve
Datum objave: 9.6.2019. Autor: Studio Valbona
Opis: Ruajtja e vlerave folklorike dhe kulturore të krahinës së Kelmendit në skajin verior të Shqipërisë. Ballafaqimi përmes këtyre vlerave të ruajtura na kthejnë në të shkuarën e largët ku si simbol është xhubleta e lashtësisë në trupin e vajzave të bukura të Kelmendit. Preservation of folklore and cultural values of the province of Kelmendi in the northern edge of Albania.

Kanjon Cijevne kod Dobrinja
Dobrinje je zaseok Selca. U zaleđu zapadne stijena vrhova (vrhovi se ne vide) Maja Dubines (1734 m) i Maja Bucit. Kanjonom prolazi albanska državna cesta broj 20.

Dolina rijeke Cijevne (Lugina e Cemit)

Cijevna / Cem, Cemi

Rijeka Cijevna (alb. Cem, odn. Cemi; ćiril. Цијевна) je lijeva pritoka Morače, koja izvire u albanskim Prokletijama, i i nakon toka od 62,2 km kao lijeva pritoka utječe u Moraču, oko 500 metara jugozapadno od sela Mahale, u blizini Skadarskog jezera, na 15 m n.v. Kroz Albaniju teče 30,8 km, a Crnu Goru 33 km. Porječje Cijevne najvećim dijelom nalazi se prokletijskom i žijovskom masivu, a veliko je 368 km², od čega je 238 km² u Albaniji a ostatak u Crnoj Gori. Ono pripada prostranom porječju Skadarskog bazena, koji je putem rijeke Bojane vezan sa slivom Jadranskog mora. Vrlo je brza rijeka - čak u ravnici Zete, u koju ulazi nizvodno od sela Dinoša, prosječan joj je pad 3,67 m/km, dok prosječni protok vode iznosi 24,86 m³/s (prema albanskim izvorima 25,5 m³/s. Vodotok je najobilniji krajem jeseni (od prosinca/decembra) i nakon obilnijeg otapanja snijega u proljeće (travanj/april). Godišnje kolebanje vodostaja je prosječno 150 cm, zbog neravnomjerne količine padalina u pojedinim mjesecima.
Najvećim dijelom svoga gornjeg i srednjeg toka Cijevna teče dubokom klisurom, koja se naizmjenice, na pojedinim mjestima, širi pa ponovno sužava. Na dijelovima toka i u Albaniji i u Crnoj Gori, dugima gotovo 25 km, usjekla je do 800-900 metara duboku kanjonsku dolinu. Planinska je to rijeka, bistrih voda, bogatih pastrmkama. Na žalost, u drugom desetljeću 21. stoljeća zbog izgradnje tzv. malih hidroelektrana velik dio Seljčanske Cijevne skrenut je u cijevi za potrebe HE.

Tok rijeke

Gornji tok Cijevne
Gornji tok rijeke Cijevne tvore dva kraka, odn. vodotoka, koja su odvojena gorskim grebenom Golishit-Dubines (Dubinë). Prvi kraj je sjevernija Seljčanska Cijevna, odn. Cem Selcit, čiji tok započinje izvorima u planinskoj uvali Koprišita i sve do Gropat e Selces teče kroz fliš. Nakon ulaska u masivne vapnence grebena Golishita, poprima značajke kanjona sa strmim padinama i kanjonima, s mnogo brzaka.
Druga je južnija, Vukeljska Cijevna (Cemi i Vuklit / Cem Vuklit / Vuklitska Cijevna, rjeđe zvana Cem i Nikçit), čiji tok započinje izvorom u selu Vukli (zaselak Llugë, Lluget). Nakon prelaska u fliš u gornjem dijelu potoka, ulazi u vapnence planinskog grebena Golishit i Dubines, gdje tvori usku dolinu, sa strmim padinama (posebno desna strana) i s pragovima. Oba se vodotoka spajaju kod naselja Tamarë, odakle počinje srednji tok Cijevne.
Vodotok Seljčanske Cijevne se najčešće smatra glavnim tokom Cijevne, iako je često tok Vukeljske Cijevne kod Tamare snažniji.

Srednji tok Cijevne
Od Tamare jedinstvena Cijevna / Cem kreće prema smjeru JZ i prolazi tipičnom dolinom u obliku slova V, prelazeći vapnence Mizhdrakuta i Kapë Zdrojë i izlazi s teritorija Albanije blizu Graboma. Po ulazu u Crnu Goru Cijevna, većim dijelom gradi svoj put kroz krške vapnence duž kojih postoje mjesta na kojima su padine formirale zidove visoke 800-900 m, s reljefom rijetke ljepote. Iz kabnjona izlazi kod sela Dinoša u crnoj Gori.

Donji tok rijeke Cijevne je od izlaska iz kanjona kod Dinoše u Crnoj Gori, kroz Ćernovsko polje u Zeti, sve do ušća u Moraču.

Kanjon Cijevne u Malesiji
Pogled prema kanjonu Cijevne, od istoka prema zapadu, s južnog grebena Maje e Grebenit, dijela koji se nadvio nad naseljem Gropat e Selcë u kanjonu. Na sredini fotografije vidljiva je prostrana terasa na kojoj se smjestio zaseok Mregu (Mreg). Ispred Mrega, zaklonjena grebenom planine, pa nije vidljiva na fotografiji, nalazi se još jedna manja, izdužena terasa - Javor. U pozadini, na najvišoj terasi su Kučka Korita u Crnoj Gori. Desno od Korita, kao najviši vrh na horizontu diže se Hum orahovski. Autor fotografije: szymek.ka, Panoramio

Ušće Vukeljske Cijevne u Seljčansku, jugozapadno od Tamare

Rijeka Cijevna pripada slivu Skadarskog bazena
Karta sliva Skadarskog jezera; Izvor: http://www.twrm-med.net/

Cem i Vuklit: Vukeljska, Vukljitska ili Vuklitska Cijevna? Cem i Selces: Seljčanska ili Selčanska Cijevna?

U nekim suvremenim izvorima, elaboratima i člancima na južnoslavenskim jezicima rijeka Cem i Vuklit naziva se Vuklitskom rijekom. Kao i u ostalim slučajevima albanskih toponima, tako i ovdje ima više varijanti, a neke od njih su i Vukeljska, odn. Vukljitska rijeka. Ime rijeke potječe od naziva sela Vukël (određeni oblik je Vukli, čita se vuklji). Albanski izgovor je vukelj, odosno još ispravnije vuklj, s obzirom kako se albansko "ë" čita kao "ɘ". Dakle, izvedeni slavenski naziv sela iz albanskog neodređenog oblika Vukël je Vukelj. Tako i crnogorski kralj Nikola I. Petrović Njegoš, u svojoj poemi Malisorski ustanak iz 1911. godine spominje u dva navrata upravo Vukelj, vukeljski:

Kad vidio Etem-paša / da mu puta tamo nije, / na lijevo vojsku vraća, / na Vukelje boj da bije.
Vukeljski je ispred sile / barjak malo uzmaknuo, / dok s' onijem od Nikelja / spram sela se sastanuo,

Dakle, pridjev od Vukelj je vukeljski, a stanovnici sela su Vuklji ili Vukelji. Ukoliko se iz albanskog određenog oblika naziva Vukli (izgovara se vuklji) izvodi pridjev, on bi bio vukljitski, odn. vuklitski (slična standardna praksa gdje svi osim Albanaca Valbonu nazivaju s "l", a Albanci sa "lj", dakle, "valbona" prema "valjbona"). Slično se događa s imenom rijeke Cem i Selcit. Naziv Selcë izgovara se na albanskom kao Seljc, a na slavenskm jezicima najčešće Seljce ili Selce. Tako da su ravnopravne slavenske izvedenice i Seljčanska i Selčanska Cijevna.
ADMINISTRATOR

Gornji tok rijeke Cijevne:
Cem i Selces (Seljčanska Cijevna, Cemit të Selcës)

Seljčanska Cijevna, odn. Selčanska Cijevna (ime dolazi od naziva sela Seljce, alb. Selcë), na albanskom jeziku naziva se Cem i Selces ili Lumi i Cemit të Selcës, jedan je od dva vodotoka koji formiraju rijeku Cijevnu (alb. Cem). Ovaj naziv nosi od izvora do spoja s Vukeljskom cijevnom, južno od naselja Tamarë, vodotok ukupne dužine od 22,5 kilometra.

Izvor Seljčanske Cijevne Burimi i Berizhdolit nalazi se na sjevernim obroncima Prokletija, južno od prijevoja Bordolecit. Čini ga više manjih vodotoka, koji se na nadmorskoj visini oko 1500-1800 metara, u ledenjačkom cirku (kuloaru) Koprisht, s juga zatvorenom vrhovima Maja e Berizhdolit (1980 m) i Maja Mridzit (1951 m), spajaju u jedan tok koji prvo teče u smjeru sjevera (na pojedinim kartama taj tok je nazvan përroi Thirrjeve), prema prIjevoju Bordolecit, da bi pred prijevojem rijeka skrenula prvo prema zapadu te potom jugozapadu.

Rijeka Cijevna se od svojih početaka duboko usjekla u okolne planine i tvori tjesnace i kanjone. Na pojedinim proširenjima na dnu dubokih dolina formiralo se par naselja. U gornjem toku tj. dolini Seljčanske Cijevne to su: Gropat e Selcës, Selcë, Tamara. Zbog teškog terena, kanjon rijeke Cijevne praktički je glavni jedini prometni koridor u Keljmendu, odn. ovome dijelu Malesije. To je vjerojatno, pored njezine dužine, razlog zbog kojega Seljčanska Cijevna ima veći značaj nego južnija Vukeljska, i na nju (Seljčansku C., op.) se gleda kao na glavni tok Cijevne, a na njezin izvor kao pravi izvor Cijevne.

Iz prošlosti
Kolibe u Kolibeja e Gropës zapadno od prijevoja Predelec (Bordolec), kada se ide iz smjera Selca,
Autor: Alexandre Baschmakoff, rujan/septembar 1908.

Izvorišno područje Seljčanske Cijevne, zapadno od prijevoja Bordolecit

Gropat e Selcës
Prije asfaltiranja glavne ceste. Autor fotografije: Tetrix Tetrix, Panoramio

Kanjon Cijevne kod zaseoka Ostrici (SI od sela Selcë)
Prije asfaltiranja glavne ceste. Autor fotografije: Tetrix Tetrix. Panoramio

Faqja Zhare e Mregut odn. greben Prijuna, s malesijske strane
Pogled od mjesta Selcë na granični greben Albanije i Crne Gore koji pripada širem masivu Žijova (Kučkih planina). Stijene ("strana", alb. "faqja"), koje se na albanskoj strani amfiteatralno izdižu nad Seljčanskim zaseocima Mregut i Otrici nazivaju se Faqja Zharet e Mregut. Na tim stanama nižu se vrhovi (od zapada prema istoku: maja e Lertit (1908 m; na kartama bivše JNA: Nerf, 1890 m), maja Fluturit (2003 m, na starim kartama JNA kota 2005 m na Prijunima) i završava na maja e Kërtolit (1840 m; na kartama JNA: Maja Krtolit)

Selcë / Selca

Naselje Selcë (Seljc, Seljca, Selca) razvilo se na mjestu gdje se dolina Seljčanske Cijevne širi i uz nju ima nešto plodnog tla. Taj dio doline stiješnjen je između vrhova Lertit (Maja Lertit, 1908 m) i Koshtica (odn. Kashticit / Braka e Kujt, 1788) te Golishit (maja e Golishit, 2021,7 m) i Dubina (maja Dubines, 1734 m). Selo i njegovi zaseoci nalaze se na 350 do 1100 metara nadmorske visine. Ovo staro naselje spominje su u dokumentima od 15 stoljeća. Prema predaji, selo je ime dobilo po pretku koji se zvao Seli. Sve do 1935. godine bilo je centar sreza Keljmendi (alb. Kelmendi). Godine 1998. brojalo je 1187 stanovnika. Selca se sastoji od 11 skupina raštrkanih kuća (zaseoka), koji se ne mogu vidjeti s jednog mjesta.

Temelj gospodarstva je stočarstvo (ovce i dr.) i ratarstvo. U ovome planinskom i krševitom kraju je malo obradive zemlje. Od ratarskih kultura najviše se uzgaja kukuruz, krumpir i druge povrtlarske kulture. Od voćaka uzgajaju se orah, šljiva i drijen. U dolini, zbog utjecaja mediteranske klime koji dolaze kanjonom Cijevne ovdje je gornja visinska granica pojedinih mediteranskih kultura, kao što su smokva ili dud. Dodatne prihode stanovnici ostvaruju branjem ljekovitog bilja. Šume je ovdje manje nego u obližnjim područjima Vermosha i Lepushe.

Okolica Selca atraktivna je zbog prirodnih ljepota, kanjona Cijevne, vodopada, planina i planinarskih staza, špilja. tradicijske arhitekture i narodne baštine. Rafting je moguć na Seljčanskoj Cijevni u proljeće (4. i 5. mjesec), no samo uz vođenje od strane ljudi koji su za to osposobljeni. Krški teren okolice Selca bogat je speleološkim objektima kao što su Pogonica (Shpella e Pogonicёs), Zgorolica, Gradi (Shpella e Gradёs), Rruga (Shpella e Rrugёs), Zgorolica, Polloga, Vllojaku (Shpella e Vllojakut), Paja (Shpella e Pajës), Turçini (Shpella e Turçinit) i dr. Kod Selca se nalaze i dva vrlo atraktivna vodopada Ujvara e Slimës i Ujvara e Sllapit. Također su zanimljivi planinski masivi Vile (Gërdhata e Vilës) i Ješnice (Bjeshka e Jeshnicës), izvori Zane Gurre, vode Krite.

Obitelji koje žive u Selcu su: Kelmendi, Miraj, Tinaj, Mrnacaj/Mernaçaj, Vushaj, Pllumaj, Lekutanaj, Vukaj, Rugova.

Povijest

Stanovnici Seljca su u prošlosti aktivno sudjelovali u borbi za slobodu i albansku neovisnost. Od posebnog je značenja lokacija Greçë, visoko nad Seljcem, na njoj se nalazi gigantska bukva kod koje su se 1911. godine okupili malisorski čelnici i potpisali tzv. Grečki memorandum koji je bio upućen osmanskim vlastima sa zahtjevima za priznavanjem albanske nacionalnosti te administracije i škola na albanskom jeziku.

Bitke protiv Turaka vodile su se kod prijevoja qafa e Këstecit i Suka e Mkushit (1911. god.). Malo se ljudi u Malesiji, još manje sjeća bitke koja je vodila kod Suke e Mkushit 25.4.1911. Ova je bitka pokrenula val ustanaka u Keljmendu koji su naposlijetku doveli do prvog podizanja albanske nacionalne zastave nakon više od 4 stoljeća turske vlasti. U Zall te Bruzit Nora Keljmendska ubila je turskog pašu. Seljce je rodno mjesto legendarnih vođa ratova za slobodu, Dede Gjerta (Dede Gjert) i Nika Leke.

Tradicijske kuće su od kamena s jednom ili dvije etaže i krovovima pokrivenim crvenim crijepom. Karakteristično za kuću u Seljcu, za razliku od drugih krajeva, je visok balkon koji se proteže cijelom prednjom stranom kuće.

Selcë - Qendra (centar)

Kanjon Gerrla (kanion Gerrla)
Neočekivano, usred naselja, među kućama i obrađenim poljima, rijeka Cijevna probila je atraktivnu sutjesku Gerrla, dugu oko 900 i dubku 25 metara. Kako se njezin čita gerlja, očita je sličnost imena s nazivom grotla Grlja u kod Vusanja (alb. Vuthaj) u Crnoj Gori, a i općenito sa slavenskom riječju grlo (u značenju tjesnac, sutjeska). Ovaj tjesnac koji tvori Seljčanska Cijevna toliko je uzak da se na pojedinim mjestima gotovo dotiču krošnje drveća koja rastu na suprotnim obalama. Za vrijeme obilnih kiša, voda divlja i huči kanjonom.

Ujvara e Slimës
Vodopad pada sa zapadne stijene Maje Golishit, koja se nalazi istočno od Seljčanske crkve, nakon što državna cesta izađe iz Seljca u smjeru Vermoša i čini oštar lijevi zavoj.

Crkva sv. Nikole (alb. kisha e Shën Kolit / kisha e Shenkollit; Shënkoll = sveti Nikola)
Zanimljivost ove crkve je figura Isusa Krista izrezbarena u deblu drveta, koje se nalazi u dvorištu crkve.
Blagdan sela je na dan Blažene Djevice Marije od Ružarija (BDM od Krunice), odn. na albanskom Zoja Rruzare, koji se slavi 7.10. Slavi se s prijateljima koji dolaze iz Keljmenda i šire, i koji stižu dan ranije 6.10. na večeru, potom slave cijelu noć. Gostoljubivost je inače karakteristika Maisora. Slijedeći dan je blagdan, i svi gosti i njihovi domaćini nazoče svečanoj misi u crkvi.

Selcë, crkva
Autor fotografije: Attila Kovacs (Gekko), Panoramio

Selcë, crkva sv. Nikole

RAZNO

Malisori, ovdašnji gorštaci, slove za hrabre i snažne ljude. Dokaz te snage je kameni blok težak 400 kg, poznat pod imenom Rrasa e Shtjefnit (alb. rrasa, znači ploča, Shtjefni je albansko prezime, odn. Shtjefni je Stjepan), dobio je ime po čovjeku koji ga je podigao oko struka.

Selo je poznato po književnicima i pjevačima koji su ovdje rođeni, zatim po majstorima kožarima, drvorezbarima i kamenoklescima. Motivi njihovih radova su ženska ljepota, priroda, povijesni i vjerski.

U selu se nalazi više malih barova i ribogojilište pastrmki (rezervat trofte).

IZVORI
JIN, Musa, RROTANI, Palok: Fshati Selcë Nga. Fjala.info. 18.2.2016.

Selcë, crkva sv. Nikole

Selcë, u drvu izrezbaren Isus u dvorištu crkve
Autor fotografije: Lumaj, Panoramio

Pogled na naselje Selcë

Ivaj (Selcë)

Ujvara e Sllapit (Ujvara e Llapit)
Atraktivani vodopad nalazi se sjeveroistočno od Selca na kraju kanjona potoka perroi Sllapit, koji se ulijeva u Seljčansku Cijevnu kod njezina izlaza iz tjesnaca Gerrla. Iznad vodopada nalazi se snažno vrelo koje izbacuje vodu, koja nakon toka koji je formirala vodena struja, pada s visine od 30 metara. Do vodopada ima oko sat vremena hoda od državne ceste 20. (Pogledaj pješačku rutu na stranici Wikiloc >)

Selcë
Vodopad Ujvara e Sllapit

PROKLETIJE vodopad Selce
Autor: Slobo Stefanovic Datum objave: 21.12.2023.
Opis. Planinarsko društvo "OMORIKA" iz Užica je prilikom osmodnevnog boravka na Prokletijama u severnom delu Albanije, dana 27 i 29.. juna 2023. godine posetilo vodopad Selce i kanjon pritoke reke Cijevne..

Ujvara e Sllapit. Selce. Kelmend. Albania
Autor. Fation Plaku

Greçë

Nad dolinom Seljčanske Cijevne, sjeverno od Seljčanskog zaseoka Dobrinje dižu se oko 300 metara visoke stijene Greçë (čita se: greče), na vrhu kojih se nalazi travnata Grečka livada (lëndina e Greçës), od povijesnog značaja za albanski narod. Na njoj se nalazi gigantska bukva pod čijom krošnjom su se 23.6.1911. godine održala skupština malisorskih čelnika (kuvendi i Greçë), vođa plemena koja su sudjelovala u Maliorskom ustanku, koji su tu potpisali Grečki memorandum (Memorandum iz Greča - ponekad nazvan "Crvenom knjigom", zbog boje njegovih korica), koji je bio upućen osmanskim vlastima i europskim silama sa zahtjevima za priznavanjem albanske nacionalnosti te administracije i škola na albanskom jeziku, te drugim zahtjevima. Memorandum su potpisale 22 starješine, od kojih po četiri iz svakog plemena Hoti, Grude i Škrelj, pet iz plemena Kastrati, tri iz Klimenata (Kelmendi) i po dva iz Šalje (Shale). Predan je predstavnicima velikih sila u Cetinju (Crna Gora). U osnovi, on je bio odgovor na amnestiju koju je ustanicima ponudio otomanski vojni zapovjednik Turgut Paša.

Grečka livada je također vrijedan prirodni lokalitet, bogat šarenim cvijećem i ljekovitim biljkama, od kojih se tradicionalno pripremaju: salep, planinski čaj i dr.

Grečka livada (lëndina e Greçës)
Ova livada nalazi se visoko nad kanjonom Cjevne. Pogled na livadu s vrha Koshtica, Braka e Kujt (1788 m), koji se nalazi na samoj crnogorsko-albanskoj granici. U pozadini fotografije na suprotnoj strani Seljčanske Cijevne vidi se već travnata terasa na kojoj se nalazi Osoje, zaselak Seljca. Desno od Osoja vrh je Maja e Dubines (1734 m).

Iznad Dobrinja, u pozadini uzdižu se Shkalles Greces (Grečke stijene).

Pročitaj više: Salep

Salep je višegodišnja biljka iz porodice orhideja koja raste na livadama, pašnjacima i po šumama. Voli vlažna mjesta. Cvijet salepa zbog boj i oblika podsjeća na cvijet zumbula. Dostiže visinu do 50 centimetara. Bere se u proljeće. Ljekovita je biljka. Koristi se njegov korijen. Koristio se za probavne smetnje, pa čak i za probleme s čirevima, jer se redovitim ispijanjem salepa sluzokoža probavnog trakta oblaže zaštitnim slojem, što spriječava dalja oštećenja i ubrzano oporavlja oštećena mjesta. U narodu se tvrdi kako ima i afrodizijačka svojstva.

Od salepa se može proizvesti gusti napitak, koji je do druge polovice 20. stoljeća bio popularan u svim zemljama bivšeg Otomanskog Carstva, da bi potom bio zaboravljen. Salep je još moguće još pronaći u pojedinim sarajevskim slastičarnicama.

Za piće se koristi korijen koji se prvo dobro isuši, pa sitno samelje u lmincu sličnom onome za biber. Tako samljeveno brašno salepa kuha se u vodi ili mlijeku. Na litar vode dolazi žlica mlijevenog salepa. Kuha se sve dok se ne počne zgušnjavati. Tako kuhanom piću moguće je dodati šećer, cimet ili đumbir. Pije se topao.

Riječ salep je arapskog porijekla i doslovno znači lisičiji testisi, jer gomolji biljke podsjećaju na spolne organe lisice. U Gori, na Šar-planini zovu ga kukajčinec.

Salep
IZVOR FOTOGRAFIJE: Biljeizdravlje.rs

Prodavači salepa
Salbdžije su napitak reklamirali na ulicama rječima: "Vruć salep srce grije, blago onom ko popije".
Autor slike: Danijel Kabiljo. Tehnika: ulje na platnu. Godina: 1930.

Salep su na ulicama otomanskih gradova prodavale salbdžije koji su nosili prepoznatljive posude za salep. Svi su pili iz istih čaša, a one su se prale, na licu mjesta, toplom vodom koju su salbdžije također nosili sa sobom. Kasnije se salep počeo proizvoditi i prodavati u slastičarnicama, što je dovelo do nestajanja uličnih prodavača.

Znate li ...
Za kilogram brašna potrebno ubrati barem oko 1000 strukova salepa, pa je jako skup. Pored toga, ima ga sve manje u prirodi zbog nestručnog branja - naime, kod salepa valja koristiti sitne podzemne gomolje i ostatak biljke je moguće ponovno vratiti u zemlju, no berači to ne čine.

IZVORI
Salep - Piće koje se pije još samo u Sarajevu. Mondo.rs
VELJKOVIĆ, Slađana: Salep. Bilje i zdravlje

Oko Selca: Greben Golishit

Maja e Golishit (2022 m: Maja Goljišit)

U dijelu izvora navodi se visina vrha Goljišit od 2023 m. Varijante naziva vrha koje se mogu vidjeti u različitim izvorima su: Maj’ e Golishit, Mali i Golishit, Golishi, Maja e Golishit, Golishi, Maj' e Golishit, Maja e Golishit, Maj’ e Golishit, Mali i Golishit, Maja Goljišit.

Pogled s Trojana na greben Goljišita
Desno, pod Trojanom je prijevoj Bordolec (qafa e Bordolecit) i u njegovom nastavku prema zapadu jasno je vidljiv kanjon Seljčanske Cijevne. Nad lijevom stranom kanjona diže se maja Golishit (2022 m; vide se manji tragovi snijega), a iza njega u daljini (sandučasti oblik) nazire se i maja Dubines (1734 m), na krajnjem jugozapadnom dijelu ovoga grebena. U sredini fotografije na suprotnoj strani doline Ljepuše, koja se ne vidi jer ju zakrivaju niži ogranci Trojana, nalaze se vrhovi (s lijeva na desno): maja Berizhdolit (1980 m) i maja Mridzit (1951 m). Pod njihovm vršnim dijelovima, sa sjeverne strane prostire se više prostranijih livada (livadhet Koprishtit, livadhet Goljupit, i dr.). Lijevo od vršnog grebena Golišita preko prijevoja Panikut (qafa Panikut) prolazi pješački put koji povezuje sela Lepushë i Vukël. Između vrhova Berizhdol i Kuprisht preko prijevoja qafa e Koprishtit (ili Kuprishtit; 1895 m), također prolaze stočarski put od Lepushë do Vukelja i Nikča. Stjenoviti vrhovi (pod snijegom) s lijeve strane vrhunci su koji pripadaju planinskim grupama Maja e Madhe i Radohimes

Planinsko područje Golishit na topografskoj karti
(podloga OpenTooMap)

Maja Golishit (2022 m; na nekim kartama Gelishti) diže se strmo iznad kanjona Cijevne kod Selca

Pogled na Goljišit iz sela Kozhnja

Maja e Mridzit
Autor fotografije: Attila Kovacs (Gekko) Panoramio.com

Prijevoj Panikut (qafa e Panikut, 1642 m)
Autor fotografije: Attila Kovacs (Gekko) Panoramio.com

Maja e Goljišit, iz smjera prijevoja Panikut (qafa e Panikut)
Autor fotografije: Attila Kovacs (Gekko), 24.12.2008. Panoramio.com; KOORDINATE: Lat. 42°30'42.43" Lon. 19°40'25.85"

Staro katoličko groblje s malom kapelicom, u blizini prijevoja Panikut
Autor fotografije: Attila Kovacs (Gekko), 27.3.2009. Panoramio.com; KOORDINATE: Lat. 42°30'56.44" Long. 19°39'59.39"

Lokva za pojenje stoke u blizini vrha Maja e Mridzit
Autor fotografije: Attila Kovacs (Gekko), 27.3.2009. Panoramio.com; KOORDINATE: Lat. 42°30'37.68" Long. 19°41'36.78"

Krški plato u blizini prijevoja Panikut, s pogledom u smjeru vrhova maja Madhe i maja Shnikut (u pozadini)
Autor fotografije: Attila Kovacs (Gekko), Panoramio.com; KOORDINATE: Lat. 42°30'43.55" Long. 19°41'6.81"

Jama kod prijevoja Panikut
Autor fotografije: Attila Kovacs (Gekko) Panoramio.com

Maja Berizhdolit
Autor fotografije: Attila Kovacs (Gekko), Panoramio.com

Varijante naziva vrha koje se javljaju u različitim izvorima: Mali Berishdol, Maj’ e Berishdol, Maja e Berishdolit, Berishdol, Maj’ e Bërisdolës, Maja e Berizhdolit, Berishdol, Maj' e Berisdoles, Maj' e Berishdol, Maja e Berishdolit, Maja e Berizhdolit, Maj’ e Berishdol, Maj’ e Bërisdolës, Mali Berishdol.

Stanovi u blizini Maje Berizhdolit
Autor fotografije: Andrzej Śliviński, Panoramio.com

Stanovi kod Maje Berizhdolit
Autor fotografije: Andrzej Śliviński, Panoramio.com

Maja e Dubines (Dubina; 1734 m)

Pogled na vrh Maja Dubines (1734 m) i kanjon Cijevne

Vrhovi Maja e Zagonit (prednji vrh , na desnoj strani grebena) i Maja e Dubines (lijeva strana grebena)
Ova dva vrha čine krajnji jugozapadni dio planinske grupe Goljišita i razdvjajaju kanjone Seljčanske (lijevo) i Vuklitske rijeke (desni kanjon).

Varijante naziva vrha koje se mogu vidjeti u različitim izvorima su: Dubina, Mal i Dubines, Maj’ e Dubines, Maja e Dubinës, Dubina, Maj' e Dubines, Maja e Dubines, Maja e Dubinës, Maj’ e Dubines, Mal i Dubines.

Južna stijena Maje Dubines
Vidjiva je (krajnje desno) iz sela Kozhnja, na obali Vukeljske Cijevne

Maja e Zagonit

Ostala imena: Maj' e Zagonit, Maja e Zagonit, Maj’ e Zagonit.

Jugozapadna stijena ogranka vrha Maja e Zagonit nad zavojem Vukeljske Cijevne

Na albanskoj državnoj cesti, uz Seljčansku Cijevnu, između Tamare i Seljca

ZANIMLJIVOST
Edith Durham prošla je 1908. godine putem od Skadarskog jezera do Plavsko-gusinjske doline, i za dionicu puta od Tamare do Selca zapisala je kako je: staza, osobito dobra, nedavno obnovljena od strane jednog pripadnika plemena na njegov vlasitit trošak.
Edith Durham, Hgh Albania. London 1909.

Tamarë

Selo Tamarë je bilo administrativni centar nekadašnje općine Kelmend. Leži na nadmorskoj visini od oko 280 m u blizini mjesta gdje se spajaju Seljčanska i Vukeljska Cijevna. Iako okruženo visokim planinama, u dolini u kojoj se smjestilo vlada blaga klima zbog utjecaja koji kanjonom dolaze s Mediterana, tako da u njemu vrlo rijetko sniježi.
U krškom terenu u okolici ima mnogo speleoloških objekata, a u nekima od tih špilja pronađeni su i ostaci ljudskog obitavanja još od davnih vremena. U naselju Tamarë žive slijedeće obitelji: Rukaj, Mrnacaj/Mernaçaj, Lelcaj, Vukaj, Cekaj.

Most u Tamari (Ura e Tamares)
Poznati most u Tamari nalazi se na Vukeljskoj Cijevni, na udaljenosti od oko 75 metara prije no što se ona spoji sa Seljčanskon Cijevnom. Paralelno uz njega je u drugom desetljeću 21. stojeća sagrađen novi most kojime prolazi albanska državna cesta D20. Povjesničari su pronašli pisane zapise iz 15. stoljeća o 50 koraka dugačkom, uskom mostu koji je bio izgrađen na ovome području, kao i obližnji hanovi, kako bi trgovci mogli putovati do Gusinja i Plava prema Peći, Prizrenu i Skopju. Prema predaji, u 18. stoljeću (spominje se 1775. godina), kada su Bušatlije vodile Skadarski pašaluk, koji je također obuhvaćao i Nahiju (komunu) Kelmend, Tamara, supruga skadarskog paše, Karamahmut (Kara Mahmud) Paše Bušatlije, uvjerila je pašu da sagradi novi most nakon što je stari trošni most na Vukeljskoj Cijevni bio poplavljen snažnim naletom vode. Tamara, vraćajući se u Skadar iz posjete svojoj rodbini u Gusinju i Plavu (dio autora smatra kako je ime Tamara porijeklom od Albanaca iz Kuča), bila je primorana zaustaviti se par dana dok most nije popravljen. Po povratku u Skadar utjecala je na pašu, koji je potom osigurao sredstva za izgradnju čvrstog mosta. Novi most je izgrađen na Vukeljskoj Cijevni. Kada je sagrađen, stanovnici su ga u njezinu čast imenovali Tamarin most (Ura e Tamares). Kasnije je to ime dobilo i obližnje naselje, koje se razvilo oko hanova na raskrižju putova – hanova koje su koristili putnici iz Skadra, prema Kučima, Gusinju, Plavu, i obrnuto.
Ime mosta vezuje se za mnoge događaje iz prošlosti Keljmenda, od kojih se izdvajaju dva: Bitka protiv otomanske vlasti 1911 godine, poznata kao Bitka kod Tamarskog mosta i obrana anti-komunistički orijentiranog dijela lokalnog stanovništva protiv albanskih i jugoslavenskih partizana, početkom 1945. godine koja je počela kod mosta. Sam most je također kroz stoljeća prošao neophodne rekonstukcije.

Shpella e Malqe Grudës (špilja Malge Gruda)
Mnogi ovu špilju smatraju najatraktivnijom u okolici Tamare. Njezin otvor se nalazi na 1165 m n.v. na dnu stijene Malqe Gruda, oko 2 km udaljena od zaselka Tamare Pojatë e Sipërme. Od ulaza u špilju odličan je pogled na selo Tamaru i okolni kraj.Ima dva ulaza, jedan blizu drugoga, koje povezuje 310 m dug tunel. Duž špilje nalaze se prostorije (dvorane) i do 25 metara široke, suženje na dubini od 95 m, malo jezero i naravno, ostali klasični špiljski oblici: stalaktiti, stalagmiti i dr. Na kraju špilja se dijeli u raznim smjerovima u četiri uska hodnika.

Novi i stari most u Tamari

#4 Escalade à Tamare en Albanie Millet Expédition Project montagne voyage
Produkcija: tvmountain
Datum objavljivanja: 10. srp 2012.
#5 Escalade en Albanie Tamare 2 Millet Expédition Project voyage montagne

Kanjon Vukeljske Cijevne

Pogled s posljednjeg kilometra toka Vukeljske Cijevne u smjeru njezina izvora. Ovim dijelom kanjona prolazi put koji vezuje naselja Tamarë i Kozhnja, i dalje za Vukël i Nikc. Piramidalni vrh, u pozadini, na horizontu, je maja Surtes (1910 m).

Gornji tok rijeke Cijevne:
Cem i Vuklit (Vukeljska/Vuklitska Cijevna) ili Cem i Nikçi

Vukeljska odn. Vuklitska Cijevna, na albanskom Cem i Vuklit (rjeđe zvana i Cem i Nikçit) duga je 17,9 kilometara i ima porječje površine 132 km². Ova rijeka, iako kraća, ne samo da je glavni pritok Cijevne, već je bogatija vodom od glavne rijeke - Seljčanske Cijevne.

Na pojedinim proširenjima na dnu dubokih dolina, okruženima visokim planinskim masivima, formiralo se svega par naselja. U dolini Vukeljske Cijevne to su Kozhnja, Vukël i Nikç. Ova su naselja koncentrirana u gornjem i srednjem toku rijeke, s obzirom kako u donjem toku, između Kožnje i Tamate (ušća u Seljčansku Cijevnu), ona prolazi kroz uski kanjon. Gornji dio toka, kod sela Nikç (Nikci, Nikč, Nikči), gdje nekadašnji ledenjački cirk ograđuju strme stijene, nalazi se proširenje, suha dolina - ovdje se jedino pod selom Vukël, nizbvodno od Nikča nalazi obilniji izvor vode koji bez prestanka napaja korito rijeke.

Kanjon Cem i Vuklit između naselja Tamarë i Kozhnja
Pogled na maja e Surtes (1910 m) na horizontu.

Prosječni protok vode sjedinjene Cijevne kod naselja Tamare iznosi 14,4 m³/s vode, a kako Cem i Vulkit (Vukeljska Cijevna) dolazi na ušće s prosječnih 10,5 m³ /s, vidljivo je kako je to dvostruko više od Seljčanske Cijevne.
Marojević, Karakaçi: Održivi razvoj basena rijeke Cijevne

Na cesti prema Kožnji, Vukelju i Nikču

"Bliski susret treće vrste"

Kozhnja (Kožnja)

KOORDINATE: 42.459261, 19.607603
BROJ STANOVNIKA: 129 (2015.)
WIKIPEDIJA: Kozhnja

Kozhnja (Kožnja) je malo selo, 6 kilometara udaljeno od Tamare. Smjestilo se oko ušća rječice Kozhnja e Thellë u Vuklitsku Cijevnu, na nadmorskoj visini od 550 m. Naselili su ga početkom 19. stoljeća stanovnici iz sela Vukli, Nikçi i Dibra (Debar, gradić u današnjoj Makedoniji).
U okolnim špiljama (poput shpella e Lulë Gjokës / Lule Gjoka) pronađeni su dokazi ljudskog obitavanja još od pretpovijesti.
Danas u selu živi manje od 200 stanovnika, koji pretežito uzgajaju stoku (guske, ovce i poznate kožnjanske koze - dhia e Kozhnjës). Tako se vjeruje da je i naziv sela izveden iz riječi koza (alb. dhi). Nešto malo obradive zemlje (samo 10,5 ha) nalazi se na malim poljima i terasama uz i iznad riječnog toka, i na njima se pretežito uzgajaju kukuruz i povrće.
U okolici sela ima više špilja, vrijednih za speleologe (Shpella e Shnikut, shpella e Sternikut të Konjës së Thellë, Duhanit, itd.), kao i za arheologe (shpella e Lulë Gjokës, shpella e Fratit). Tu je još i izvor Mulajve (kroi i Mulajve).
Priroda obiluje ljekovitim biljem, a od faune tu su: divlji zec, divokoze i ostala divljač.
Kozhnja ima dva dijela: Kozhnja, odn. Kozhnja Breg (alb. breg = obala), nalazi se uz obale Vukeljske Cijjevne na oko ušća rječice përroi Kozhnjes e Thellë u Vukeljsku. Cijevnu, i Kozhnja e Sipërme (Gornja Kožnja) nalazi se na kraju doline përroi Kozhnjes e Thellë.
Više kuća u Kožnji građeno je u obliku utvrde - kule (alb. kulla), što je bio dio tradicije Keljmenda.
U selu se svake godine 24.5 svečano slavi blagdan Marije Pomoćnice (festa e Zojës Ndihmëtare).

Kozhnja
Ušće Kozhnje e Thellë u Cijevnu, u centru sela.

Kozhnja
Kuće u centru sela uz rječicu Kozhnja e Thellë

GALERIJA: Prizori iz Kožnje

Na više mjesta u Kelmendu obrađena zemlja se napajala malim kanalima, kojima se dovodila voda. Uz cestu u Kožnji mogu se vidjeti ostaci ovih kanala (na fotografijama).

Kozhnja e Thellë

Kozhnja e Thellë
Ulaz u kanjon, nedaleko od ušća u Vuklitsku Cijevnu

Kada se iz "centra" Kožnje krene prema jugu, kanjonom rječice përroi Kozhnjes e Thellë, nakon oko 2 i pol kilometra hoda otvara se veličanstven pogled. U gornjem toku rječice otvara s grotlo dugačko oko 700 i široko oko 500 metara, okruženo strmim vertikalnim stijenama sa svih strana. Stijene se dižu gotovo 1100 metara nad dnom grotla. Porijeklo ovoga prirodnog fenomena vjerojatno je posljedica raspada (dezagregacija) karbonatnh slojeva različite starosti. ovdje se nalazi i nekoliko kuća Gornje Kožnje (Kozhnja e Sipërme).
Kozhnja e Thellë, doslovno na albanskom znači Duboka Kožnja (alb. thellë = dubok).

Kozhnja e Thellë, trodimenzionalni prikaz terena
Izvor: GoogleMaps

Groblje u Kožnji
Nalazi se na maloj terasi na lijevoj obali Vukeljske Cijevne. Okolo groblja u dolini rijeke i na obližnjim padinama ima više obradivih livada i nekoliko osamljenih kuća naselja Kožnja. U pozadini (lijevo) je dolina potoka Sukes (përroi Sukes), koju s istočne (lijeve) strane ograđuje vrh maja Sternikut (vide se stijene njegova grebena), a sa zapadne vrh maja Kunores (1446 m; šiljati vrh na fotografiji sjeveroistočni je grebenski izdanak ovoga vrha). Lijevo, iza vrha Kunora viri maja Tingllaces (1930 m)

Maja Sternikut (1473 m)
Nalazi se između kanjona përroi Kozhnja e Thellë i doline potoka përroi Sukes

Vukël (Vukli, Vukelj, Vuklj)

Selo Vukël (Vukli) nalazi se na 525 do 1150 m nadmorske visine.
Vukëlj je jedno od sela koja je Edith Durham smatrala čarobnim. Najstarija i najpoznatija legenda o porijeklu Keljmenda spominje prvoga stanovnika ovoga kraja, nekog Kelmecu, koji je došao iz Kuča. Kelmeca je oženio Bubu i naso se u Peštanu (Peshtan). Kada je Kelmeca umro, po njemu je nazvan cijeli kraj, a imena njegovih sinova Seli, Vuli, Nili, Bogu dala su imena selima Selce, Vukel, Nikç, Bogë. Tako je prema predaji Vuli prvi stanovnik Vukelja. Ova stara priča korespondira s činjenicom o postojanju albanskih grupa stanovnika na području rijeke Cijevne 1287. Također se vjeruje kako su stanovnici sela Vukel i Nikçi došli iz sela Vuthaj (Vusanje u Crnoj Gori).
Obavljana su arheološka istraživanja koja dokazuju postojanje ljudskih naseobina na ovome području u pretpovijesno doba (neolitik), kao npr. špije Shpella e Lul Ndreut, Shpella Buni i Vjetër i dr.

Stanovnici Vukelja pretežito se bave poljoprivredom (stočarstvo). U selu žive slijedeće obitelji: Bardhecaj, Pepushaj, Vukli, Nilaj, Vucinaj, Vucaj, Mirukaj, Gjikolli, Drejaj, Martini, Aliaj, Dacaj, Gjelaj, Nicaj, Kajabegolli.

Relativno blaga klima u dolini pogodovala je razvoju raznolike vegetacije, koja uključuje ljekovite biljke (salep, akacija, čuvaruća), lješnjake, stabla oraha, lipe, obližnje planinske pašnjake. bukove i crnogorične šume te nižu vegetaciju žbunja.

Brojni izvori poput izvora potoka Vukel - Burimet e Vuklit i gurra e Pepushajve, registrirani su spomenici prirode.

Ljubitelji speleologije će oko Vukelja pronaći dosta zanimljivih speleoloških objekata, poput špilja: shpella e Prekë Calit, shpella e Shkëmbinjve të Gurrës së Gegëve i shpella e Vushës. Shpella e Vushtrrisë nalazi se oko 1000 m udaljena od centra sela, u njoj je vrijedno vidjeti 10 većih i manjih dvorana.

Kuće su uglavnom jedno ili dvoetažne, s krovnim crijepom crvene boje.

Seoski blagdan je 24.5. na blagdan Marije Pomoćnice (festa e Zojës Ndihmëtare). A kao i u ostalim naseljima Keljmenda, i ovdje ona započinje dan ranije, 23.5. kada se okupljaju prijatelji - gosti i domaćini, tei narednog dana svi nazoče svečanoj misi u crkvi u selu, popraćeno pjevanjem i uporabom tradicionalnih glazbenih instrumenata

U selu ima bar, i mala prodavaonica mješovite robe.

Vukël
Izvor fotografije: Facebook - Kelmend

Drveni križ s likom pokojnog, na katoličkom groblju u selu Vukël u Keljmendu
Autorica fotografije: Edith Durham, 18.5.1908.

Shpella e Prekë Calit (Špilja Preke Calija)
Nalazi se 5 km udaljena od centra Vukelja i jedna je od najzanimljivijih šplja u okolici. Govori se u predaji kako je špilja kontinuiranim i konstantnim vodenim tokom povezana sa selom Selce, na drugoj strani planinskog grebena.
Ime je dobila po Prek Caliju (1872.–1945.), starješini iz Kelmenda, vođi ustanika i gerilcu u Drugom svjetskom ratu. Krajem toga rata, albanski komunisti koncentrirali su svoje vojne snage u sjevernog Albaniji kako bi uništili svoje oponente, nacionalističke snage. Komunisti su naišli na otpor i u Kelmendu, čiji su starješine bili protukomunistički i antijgoslavenski orijentirani. Vođa u Keljmendu bio je Prek Cali. 15.1.1945. došlo je do bitke između Prve partizanske brigade (kojoj su kasnije pomoć pružili i jugoslavenski partizani) i nacionalističkih snaga kod mosta u Tamari. Komunisti su tom prilikom izgubili 52 čovjeka, zbog čega su nakon toga u odmazdi mučili i ubili oko 150 stanovnika Keljmenda. Vođu Klimenata Calija partizani su okružili u špilji kod Vukelja, i nakon tjedan dana on se predao pristavši na obećanja albanskih partizana - kojih se oni naposlijetku nisu držali. Smaknut je na vjerski praznik Cvjetnicu 19545. godine.

Nikç (Nikçi, Nikč, Nikči)

Nikç se smjestio na 600 do 850 m nadmorske visine u dubokoj udolini u gornjem toku Vukeljske odn. Nikčanske Cijevne. Iako se nalazi na kraju slijepe doline, zbog položaja uz samo podnožje najviših planinskih grupa Prokletija, iz Nikča je tradicionalnim pastirskim (danas mnogi služe i kao planinarski) putovima, preko planinskih prijevoja moguć put prema Thethiju, Valboni i Bogi (Bogë) i Vrmošu i Ljepuši, te naravno dolinom Vukeljske Cijevne. A nakon tog uspona iz Nikča na padine Prokletija otvara se pogled na visokoplaninski svijet i nije čudno da je područje iznad Nikča dobilo naziv Kelmendski balkon (alb. ballkoni i Kelmendit). Dominantni prokletijski vrh nad selom je Shenikut (Mja Shnikut, 2206 m).

Povijest i demografija

Selo se u pisanim dokumentima prvi puta spominje 1671. godine, kada se govori o stanovnicima koji su se doselili iz Vusanja (Vuthaj) u današnjoj Crnoj Gori, i koje je vodio Deli Nika - na temelju čega se pretpostavlja da je i selo po njemu dobio ime. U prvom desetljeću 1. stoljeća, u njemu ima 154 kuća, a 1998. godine brojalo je 538 stanovnika. Većinski su katoličke vjeroispovijesti, a manjim dijelom i muslimanske. Stanivnici Nikča aktivno su sudjelovali u stoljetnim borbama za ostvarenje slobode i neovisnosti, pritom Keljmendu podarili izuzetne ljude, kao što su to: Turk Shabin, Uc Turkun i dr.
Ostaci najstarije kuće u selu potječu iz druge polovice 19. stoljeća.
Stanovništvo Nikča pretežito se bavi stočarstvom (goveda, ovce, koze) i manje ratarstvom (samo 37,1 ha obradivog zemljišta iskorišteno je za uzgoj kukuruza, krumpira, povrća i voća).
U Nikçu žive ili su obitavale obitelji: Delaj, Djala, Smajlaj, Preldakaj, Nikçi, Rukaj, Gildedaj, Prekelezaj, Hasaj, Nikac, Kapaj, Ujkaj, Alijaj, Hutaj, Bikaj, Bakaj. Prva knjiga o rodoslovlju Kelmend - bajrak Nikçi, izdana je u Peći 1989. godine. Njezin autor je H. Gjonbalaj.
Seoski blagdan je 24.5. na blagdan Marije Pomoćnice (festa e Zojës Ndihmëtare).

U vrijeme cvatnje selo se doslovno može nazvati cvjetnim selom, zbog intenzivnog doživljaja mirisa kadulje, majčine dušice (timijana), origana ili stoljetne lipe u centru, čiji se miris cvjetova osjeća u cijelom selu. Branje ljekovitih biljaka (jaglac, origano, zeleni čaj i dr.). dodatan je izvor prihoda stanovnika sela. Prometno izoliran Nikç daje utisak mjesta gdje je stalo vrijeme, sa slikovitim kućama-katnicama u planinskom stilu, od kamena, na dvije etaže i balkonom, te uz rijeku Cijevnu s mlinovima koji melju pšenicu, kukuruz ili ječam.

Turističke znamenitosti

Od prirodnih atrakcija tu su: špilja Skurra e Gjackës: Vizhna - vodopad (ujëvara e Vizhnës), izvor (gurra) i lijepi krški bazeni kada potok ima vode, Nikčanske šuplje stijene (shkëmbinjtë e zgavëruar të Niklit), Gurin e Gjatë (dosl. prijevod visok kamen), i dr. U Nikču ima mnogo hladnih izvora vode (Koman - gurra i Komanit, gurra Ledit, gurra e Musovait, gurra Lujve, gura Jezercёs, gurra i Radoshi i dr.).

Skurra e Gjaçkës
Podzemne vode su oblikovale brojne krške špilje, kao što je to Skurra e Gjackës, koja je do sada izazvala najveću pozornost speleologa i stranih znanstvenika. Nalazi se 200-tinjak metara od sela. Njezin mračni ulaz visok je 20 metara. U njoj se nalaze podzemni bazeni, ostaci od vode koja je ovuda prolazila, te također i drugi speleološki oblici neobičnih oblika: stalaktiti, stalagmiti i stupovi.

Prokletije
Okružen Prokletijama, Nikč je dobra polazišna točka za planinarenje u visokoplaninska područja Prokletija. Najpoznatiji put vodi iz sela na prijevoj Dobracë (qafa e Dobraçës). Južno od prijevoja je visoravan Forca e Kelmendit, prirodna atrakcija i vrijedna povijesna memorija za stanovnike Keljmenda. Pored Force, zanimljive izletišne lokacije u Prokletijama su Livadhet e Bogës, Livadhet e Surtë, Livadhet e Koprrisht u Ujk Carës, Gropa e Bukur, Sheu e Bardhë, Runicë i Jezercë.

Nikç, pogled na selo
Autor fotografije: korisnik Papr, Panoramio

Forca e Kelmendit
Iznad Nikça, desno, odn. južno od prijevoja Dobraçë (Qafa e Dobraçës) diže se Forca e Kelmendit. Ime ove planine ne sugerira samo moćno djelo prirode, već i simbolično snagu otpora stanovnika Keljmenda protiv Turaka. Istoimeni vrh maja Forca e Kelmendit (2072 m) diže se s visoke vapnenačke visoravni na planini. Planina je ovalnog oblika, dugačka oko 1000 i široka oko 450 metara. Okružena je teško prohodnim putovima, i strmim padinama, te je služila kao sigurno mjesto od napada, pravi štit za stanovnike Keljmenda. S istočne strane na planinu je samo jedan pristup, koji se prema potrebi mogao lako braniti. U blizini toga pristupa nalazi se izvor vode Samograd (burimi i Samogradit). Na području ima šuma bukve i bora. Na ovoj su se planiniu 1638. okupili Klimenti kako bi se zaštitili od turskih napada. Žene, djeca i stoka bili su prisiljeni skrivati se dugo vremensko razdoblje u špilji Zharae (shpellën e Zhareve). Iako im je ponestalo hrane, i bili su prisiljeni jesti čak i kore plodova (npr. i ljuske jajeta), oni se nisu predali . Tako da Forca e Kelmendit simbolizira njihov otpor i patnju, koju su kanije opisivali mnogi strani znanstvenici, među kojima je i J. Hahni,u svome djelu Albanian Studies (1854.).

Istraživač Kole Progni, geolog i geograf, koji je 20 godina izučavao planine sjeverne Albanije, zapisao je:
U vrijeme otomanske okupacije, kada su 1691. godine Turci napali plemena Velike Malesije, Klimenti su također doprinijeli otporu napadačima - koji na kraju nisu uspjeli ovladati krajem. S pravom su i u albanskoj povijesti prepoznati kao glavno područje albanskog otpora Turcima u 17. stojeću. Ime plemena postalo je poznato i izvan granica Albanije, i Klimenti su zaista postali vođe ne samo Malesije već i ostalih plemena sjeverne Albanije. Njihov najvjerniji saveznik je bila planina Forca e Kelmendit, koji je danas vrijedan povijesni spomenik.
PLLUMAJ, Anton: Forca e Kelmendit. Fjala, 27.9.2017.

Suho korito Vukeljske Cijevne (odn. Cemi i Nikçit) u Nikçu
U pozadini desno Forca e Kelmendit
Autor: Albinfo, Wikipedija

Nikç, crkva i groblje
Autor fotografije: korisnik Papr, Panoramio

Nikç
Autor fotografije: Sigismund von Dobschütz , Wikipedija

Nikç, zgrada škole
Autor fotografije: Sigismund von Dobschütz , Wikipedija

Srednji tok Cijevne u Albaniji

Srednji tok rijeke Cijevne je od spoja Seljčanske i Vukeljske Cijevne kod naselja Tamarë, sve do izlaska iz kanjona kod sela Dinoša u Crnoj Gori. U Crnu Goru ulazi južno od planine Suka Mizdarkut (1144 m). Uz srednji tok Cijevne naselja su vrlo rijetka. U Albaniji to je Grabom i Rahovic (zaseoci sela Brojë), a u Crnoj Gori samo pojedinačne kuće u rijetkim zaseocima Selište, Lovka, Pikalj.
Donji tok rijeke Cijevne je od izlaska iz kanjona kod sela Dinoša u Crnoj Gori, sve do ušća u Moraču.

Početak jedinstvene Cijevne
Na jugozapadnom rubu Tamare spajaju se (u blizini mosta, na fotografiji desno) Seljčanska i Vukeljska Cijevna i odavdje rijeka nosi jedinstveno ime - Cijevna. Nad spojem dviju rijeka dižu se stijene vrha Maja Zagonit. Skroz lijevo u pozadini, a sjeverno od Tamare uzdiže se niz stjenovitih vrhova koji kulminiraju u vrhu Maja Sokolit (1584 m), na albansko-crnogorskoj granici.

Peshtan

Bardanji i Brštan su nekadašnja kučka sela na desnoj obali Cijevne iz kojih su se prema predaji Mrnjavčići doselili u Orahovo (u Kučima). Ova sela već par stoljeća pripadaju Klimentima, a prilikom razgraničenja Crne Gore i Albanije 1913. godine pripala su Albaniji i nalaze se odmah uz granocu granice naspram Poprata u Zatrijepču u Crnoj Gori. Sela se nalaze na strmini (nekada je to bio povoljan položaj koji je pružao zaštitu od turskih vlasti) i izuzetno su nepovoljna za život te je njima u današnje vrijeme preostalo svega par kuća. Pulaha u svom prijevodu turskog deftera Brštan navodi kao Stani, a na albanskom se Brštan danas zove Peshtan, odn. Pshtan / Pshtani (Rštani). Bardanji je alabanski Bardhaj. Pshtan se smatra i smatraju se "rodnim" mjestom Klimenata - odn. rodonačelnika plemena. Iz toga razloga zemljište u ovom kraju, nikada nije podijeljeno nijednom članu plemena, jer je pripadalo cijelom plemenu Kelmend.
IZVOR Ivan Vukićević ([email protected])

U Peštanu, visoko iznad razine rijeke Cijevne nalaze se ostaci crkve Shën Gjergji (sv. Jurja / sv. Đurđa), za koju smatraju kako je jedna od najstarijih na području Klimenata (Kelmendu). Sam ostaci crkve koji su i dalje vidljivi potječu iz 1644. godine.

Kanjon Cijevne kod Graboma
Pogled na zapad, u smjeru granice Albanije i Crne Gore

Grabom / Grabon

Grabom je zaselak Broja, smješten uz državnu cestu SH20 između Tamare i Rrapsha, u dnu kanjona rijeke Cijevne. Zapadno od sela nalazi se granični prijelaz između Albanije i Crne Gore, kojime prolazi cesta koja od Kelmenda dolinom Cijevne nastavlja prema ravnici Zete, što je ujedno i najkraći put između Plavsko-gusinjske doline i Podgorice. Godine 2018. s albanske strane prijelaz je već izgrađen, a crnogorski dio je dovršen 2021. godine..

Početkom 20. stoljeća kroz Grabom je prošla Edith Durham, koja je u svojoj knjizi High Albania (London, 1909.) zapisala kako je na ovome mjestu stajao han (istočnjački tip konačišta po gradovima i uz ceste; upravitelj stana je handžija). Pritom je Durham zapisala slijedeće:

Han Grabom, na dnu riječnog kanjona, srdačno nas je dočekao. Bila je tamo velika grupa ljudi i životinja.

Crna Gora je bila samo nekoliko metara dalje preko Cijevne (orig. Tsem). Blizu su bile ruševine turske zgrade, koju su prošlog ljeta (1907.) napale i uništile crnogorske trupe, koje su istovremeno opljačkale i han. Ljudi su se ogorčeno žalili na crnogorski napad. Ni ja sama nisam mogla shvatiti tko je u pravu, a tko u krivu, u ovome graničnom sukobu. Crnogorski službenici su mi odgovorili da je kula spaljena jer je bila na crnogorskom teritoriju, ali su njezine ruševine zasigurno - čak i prema njihovim vlastitim kartama - na albanskoj strani granice.

Han je bio opljačkan jer su Klimenti pomogli turskim nizamima (vojnicima, op.). Upitala sam - ako toliko mrze Turske - zašto su im pomogli? Zato jer im je Crna Gora bila najveći neprijatelj. Nisu mogli dopustiti da crnogorske trupe pređu njihovu granicu, a da im se ne suprotstave. “Borili smo se za svoju zemlju”. Klimentsko-crnogorska granica, arbitražno određena od strane velikih sila na Berlinskom kongresu, bila je jedna od mnogih bolnih točaka koje su tada kreirane; čini se kako su granice bile dizajnirane kako bi onemogućile trajni mir.

Granica je, kažu Kilmenti, ispravno obilježena s kamenjem na mjestima gdje nema rijeke, no Crnogorci je se nisu nikada pridržavali.

Zanimljivo je čuti obje strane u ovome slučaju.

Čula sam drugu verziju iste priče, prije pet godina, u kojoj je druga strana okrivljavala Klimente.

U hanu je lokalni junak inzistirao da zastanemo nešto popiti. On je prouzročio veliko uzbuđenje prethodne godine, kada je izazvao na dvoboj čovjeka iz drugog plemena, što je danas već rijetkost - iako je prije tridesetak godina, kada je svaki muškarac nosio jatagan, to bilo uobičajeno. Ljudi su nekada bili hrabriji, rekao je. Danas se smatra normalnim upucati nekoga sakriven iza stijene; to je dovela civilizacija.

Četiri ili pet stotina naoružanih ljudi, iz oba plemena, okupilo se kako bi vidjeli zabavu. Izgledalo je kao da će "dvoboj" završiti sukobom između plemena. Starješine plemena, uznemireni, sjeli su i spasili situaciju potaknušvi dva neprijatelja da se zakunu na krvno bratstvo.

Nakon što sam jela, legla sam na neke daske ispred hana, planirajući sat drijemanja dok muškarci ne završe jelo u hanu.

No, prva Engleskinja u Hanu Grabomu bila je prevelika vijest da bi ostala neprimjećena. Tek sam prilegla, kada me je razbudio jedan kirijaš. On je rekao društvu da ja znam “pisati” (zapravo. crtati) ljude. Oni nisu nikada vidjeli kako netko crta ljude i morala sam neke nacrtati kako bi potvrdila njegove riječi.

Ušla sam u zagušljiv han, i nacrtala handžiju koji je pripremao kavu drugom čovjeku na sofri, što je pružilo zadovoljsto svima, osim meni, jer je već došlo vrijeme da nastavimo put.

Crtež handžije iz Graboma

Potočna partrmka Salmo Farioides

Vrsta Salmo Farioides ima više popularnih naziva: istočno-jadranska pastrva (pastrmka), balkanska potočna pastrva odn. primorska pastrva.

Stanište; Popuacija pastrva vrste Salmo Farioides nastanjuje rijke i potoke zapadnog dijela Balkanskog poluotoka. Rasprostranjena je u svim vodama koje utječu u Jadransko more (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Albanija, Makedonija i Grčka), od sliva Zrmanje u Hrvatskoj, sve do sliva Mornosa u Grčkoj. Vrstu je opisao Karaman (1938.).

Staništa u sjevernoj Albaniji; Na području Keljmenda obitava u Cijevni između Fushë Lojë i Graboma, te između Vukelja i Tamare. Posljednjih godina, postoji mogućnost njezina ugrožavanja zbog opsežnih planova izgradnje hidroelektrana na područjima gdje obitava.

Opis vrste; Tijelo joj je usko i izduženo, glava joj je kupasta sa širokim ustima i snažnim zubima srednje veličine. Njezine kosti su tanke i zaobljene na rubovima. Naraste do dužne 30-60 cm. Boje je maslinastozelene, koja postaje tamnija prema gore, te s raznim malim crvenim točkama. Voli čistu hladnu vodu, ispod 18°C, i bogatu kisikom. Drži se sjenovitih mjesta i vrlo je plaha. Ovisno o temperaturi vode razmnožava se u razdoblju od kasnog listopada/oktobra do kasnog ožujka/marta. Ova vrsta vjerojatno predstavlja umjetni sklop više vrsta. Na crvenoj isti ugroženih vrsta EN, u statusu je: ugroženih vrsta.

Salmo farioides
Primjerak iz Neretve (BIH)
Autor fotografije: B. Delling; Izvor: Kottelat M., Freyhof. Handbook of European freshwater fishes. Kottelat, Cornol, i Freyof, Berlin, 2007.

Vrelo
Bogato vrelo vode, nalazi se neposredno uz cestu Grabom-Tamara, podno zaseoka Rahovic.

Grabom
Uređeni izvor vode uz državnu cestu broj 20, između Rrapsha i Tamare

Srednji tok rijeke Cijevne u Albaniji
Dio toka između Graboma i Tamare

Leqet e Hotit

Leqet e Hotit je prijevoj na 730 metara nadmorske visine, preko kojega prelazi cesta koja povezuje bazen Skadarskog jezera s Tamarom, Selcem, Vermoshom, Gusinjem, Plavom i dr. mjestima. Dio izvora navodi kao nadmorsku visinu prijevoja 684 m, što ne odgovara topografskim kartama, jer je prema njima polje u kome se nalazi Rrapsh na 712, odnosno 728 m, a ono je niže od samog prijevoja (op.). Do različitih podataka dolazi vjerojatno iz razloga što samo mjesto prijevoja nije jasno vidljivo zbog složene konfiguracije terena. Kada se putuje od juga (od Skadra) gotovo je nezamjetan, jer se nakon uspona iz Hota dolazi na široko planinsko polje (selo Rrapsh) kojime se prolazi puna dva kilometra, sve do vrlo blagog uspona (najviša točka na cesti), nakon koga počinje nagli silazak u dolinu Cijevne. Prijevoj je formiran tektonsko-erozijskim procesima. Povezuje kršku nizinu Hani i Hotita (Bajzë-Kushe) s dolinom Cijevne. On razdvaja vrh maja e Mështjerrës (1447 m) na jugoistoku, od vrha maja e Bukovikut (1232 m) na sjeverozapadu. Nadvisuje površinu Cijevne oko 500 metara. Sjeveroistočni dio prijevoja pokriven je bukovim šumama. Inače riječ leqe na albanskom znači zamka; leqet = zamke.

Cesta koja prolazi preko prijevoja je albanska državna cesta SH20. Na strani prema rijeci Cijevni ona prolazi strmim odsjekom u brojnim serpentinama i s prosječnim nagibom od 7%. S druge strane prijevoja uspon od Skadarskog bazena je stupnjevit, a odmah južno od prijevoja nalazi se krško polje na kome se smjestilo naselje Rapsh. Cesta je asfaltirana. Zatvara se u slučaju velikog snijega.

Serpentine na državnoj cesti između Rapshe i Graboma

Tamarë - Leqet e Hotit (4K UHD) (Kelmend,Malësi e Madhe) Albanian Alps
Autor: Albert Vaja

Povijest izgradnje i rekonstrukcija albanske državne ceste SH20

Dionica Han i Hotit - Brigje

Izgradnja prve dionice od Han i Hotita, na obali Skadarskog jezera, do zaseoka Brigjë, u duljini od 6 kilometara, započela je u vrijeme Kraljevine Albanije 1929. godine i dovršena je od strane fašističke Italije 1939. godine. To je bila uska cesta, širine jednog voznog traka, pokrivena kaldrmom. Prema predaji, dionica od hotskog zaseoka Gryka (Gryka e Kushes; nalazi se uz potok prr. Kushes) do Brigja, izgrađena je trasom koju je projektirao talijanski inženjer sa željom da cesta prođe uz kuću jednog njegovo prijatelja koji je stanovao u tome kraju.
Ova cesta ostaje u tom stanju do sredine 1966. godine kada je tadašnja vlada započela gradnju nastavka puta prema Keljmendu, prateći prirodnu konfiguraciju terena.

Trasa albanske državne ceste SH20
Izvor: GoogleMaps

Dionica Brigje - Stare - Rrapshe Hotit - Leqe Hotit - Grabom - Tamarë

Nastavak ceste gradili su dobrovoljno omladinske radne brigade - studenti Sveučilišta u Tirani i naoružani vojnici albanske armije. Dionica je završena za dvije godine, za što je bilo potrebno iskopati stotine kubičnih metara stijenja.

Oni su nastavili i gradnju 20-kilometarske dionice od Tamare do prijevoja Predelec, koja je bila dovršena do rane jeseni 1967. Ova dionica prati tok Seljčanske Cijevne. Velikom dijelom ta novosagrađena cesta nije pratila trasu starog pješačko-konjskog puta, koji je prolazio dolinom rijeke i ova područja povezivao s Gusinjem, Plavom, Peći i Đakovicom.

Zbog nepovoljnih uvjeta zimi, gradnja ceste nastavljena je u proljeće 1968. godine. Ova dionica, od Qafë Predelec do Vermosha, relativno je brzo završena zbog povoljnijeg terena za gradnju. Završni sloj ceste na segmentu Gropat e Selcës - Qafa Predelec - Budaç – Bashkim Vermosh bio pokriven crvenim tucanikom.

Kroz slijedeće godine biti će izgrađene i sekundarne ceste od prijevoja Predelec prema Ješnici (Jeshnic) i Vermoshu, i dalje u smjeru doline potoka Skrapatushes (Perroi i Skrapatushes, Përroi i Skrobotushës, Skrabotushes) podno vrha Maja e Viles (Vila u Žijovu, na granici s Crnom Gorom). Pretvoreno u kilometre, duljina tih cesta bila bi duža nego od Vermosha na krajnjem sjeveru Albanije pa sve do najjužnijeg albanskog grada, i one su služile tadašnjoj albanskoj vlasti za eksploataciju starih i vrlo vrijednih šuma u Keljmendu

Rekonstrukcija stare ceste

U jesen godine 1976. asfaltirana je postojeća trasa ceste, na prvoj dionici od Han i Hotita do Rapše.

U takvom lošem stanju (asfalt samo do Rapša i dalje makadamska cesta, koja je na pojedinim dionicama, bivala sve lošija) cesta ostaje do 2001. godine, kada je Qeverija Berisha iz Albanskog razvojnog fonda (Fondi i Zhvillimit Shqiptar) poduzeo korake kako bi se rekonstruirala cjelokupna cesta kroz Keljmend, po suvremenim standardima izgradnje.

U početku, postojala je ideja da se dionica Han i Hotit - Rapsh skrene s njezine postojeće trase na brijegu prema zaseoku Brigja (Hot) i da ide istočnije, padinama koje su bliže području Kastrata, što bi negativno utjecalo na stanovnike Hota, Brigja i dijela Keljmenda, zbog moguće izolacije. S druge strane novom trasom moglo se postići smanjenje nagiba i skraćenje duljine ceste. Naposlijetku, pobijedila je je opcija da nova modernizirana cesta ide starom, postojećom trasom.

Na ovome segmentu, oko Brigja, bili su potrebni veliki zahvati, zbog iskopavanja i nasipavanja strmina i prepreka, te u slijedećoj fazi izgradnja zidova koji će štititi prometnicu od oštećenja prouzročenih erozijom i zasipavanja rastresitim materijalom. Pod platoom gdje se smjestilo selo Stare (Starje), na lokaciji Fund Stares (fund na alb..znači dno, kraj), umjesto starog mosta nad potokom perroi Starjes, sagrađen je zavoj na nasipanom materijalu, a stari most nije porušen, nego je ostavljen paralelno uz zavoj nove ceste. Općenito je iskapanjima i nasipavanjem terena ostvaren blaži nagib ceste, tako da on većinom ne prelazi 3-4%, čime su omogućene brzine veće od 45-50 km/sat. Rekonstruirana cesta izgrađena je sa dva vozna traka i nekoliko mjesta za zaustavljanje i parkiranje.

Potom je na red za modernizaciju došla druga veća dionica, od Rrapshe (Kloni, u vrijeme Hodžine diktature - kloni su bile izolirane granične zone u Hodžinoj Albaniji) do Tamare, koja je napravljena po identičnoj trasi ceste izgrađene u vrijeme komunističke diktature. Standardi po kojima je građena nova cesta isti su kao kod prve dionice od Hota, osim što je na ovome dijelu teren bio znatno nepovoljniji. Od Rapsha do Balkona (Ballkoni; odakle je 1967. Enver Hoxha izdaleka promatrao Keljmend) postoje dva procjepa (alb. çarje) u planini - prvi u Rrapshu i potom kod Balkona (Leqet e Hotit), dionica gdje je cesta horizontalna, bez uspona i padova.

Gradnja dalje od Rrapsha, na vrlo zahtjevnom dijelu Leqet e Hotit, gdje teren strmo pada u kanjon rijeke Cijevne, iziskivala je mnogo, u smislu vremena i obujma gradnje, jer je sva ta gomila iskopanog materijala bila transportirana uzbrdo iz Leqeta u Rrrapsh i u Grop tj u bivši Klonit të Vjeter. Stijene su drobljene kako bi se taj materijal iskoristio u proizvodnji betona u betonari podignutoj u Rapshu. Takav postupak se primjenio kako bi se zaštitila vegetacija grmlja i drveća i kako ne bi došlo do zatrpavanja doline Cijevne viškom iskopanog građevinskog materijala. Dužina ove dionice, Klon (Rrapsh) - Qafa e Kryqit, iznosi 4.4 kilometara. Slijedeći dio dugačak 1,6 km od Qafë Kryqe do Uji i Grabomit (Grabomska voda), bio je lakši za izgradnju. Kod grabomskog zavoja sagrađen je novi most s dva propusta, a stari se nalazi odmah uz njega, Na dionici od Uji i Grabomit, do Tamare, dugoj 8 km, sagrađeni su potporni i zaštitni zidovi i propusti za vodotokove i vodopade.

Dionica - Tamarë - Selcë - Vermosh

Prethodna cesta koja je građena 1967. godine, kod Tamare je prolazila preko poznatog starog turskog mosta. Tom prilikom slojevi ceste nanijeti su na stari most, a betonom je on ojačan, uz očuvanje stare zatečene turske konstrukcije. Za rekonstruiranu cestu izgrađen je novi most koji se nalazi neposredno uz stari turski. Jednako tako, nova cesta izmještena je izvan centra naselja, istočnim rubom Tamare, a stara trasa ceste koja je prolazila kroz središte mjesta, uređena je kao pješačka šetnica.

Cesta je sada u potpunosti proširena i rekonstruirana, dalje od Tamare do Vermosha. Država Crna Gora je također sufinancirala taj dio projekta, jer je ova cesta osigurala lakši put stanovnicima Plavsko-gusinjskog kraja i istočne Crne Gore s bazenom Zete, Podgoricom, Crnogorskim primorjem, te Skadrom. Do tada je stanovnicima Gusinja i Plava trebalo prolaziti 270 kilometara, kako bi stigli do Podgorice, a put dolinom Cijevne kraći je za 55 kilometara i gotovo 70% te trase zimi je bez sniježnog sloja na cesti. Snijega zimi obično ima samo na desetkilometarskoj dionici od Gropat Selce do Vermosha.

Udaljenosti na rekonstruiranoj cesti SH20
Han i Hotit - Tamarë 28 km
Rotonda Han i Hotit - odvojak ceste za Kastrat - 11 km
Rotonda Han i Hotit - do bivšeg Kloni (Rrapsh) - 14.5 km
duljina polja Fusha e Rapshes - 2 km
Kloni - Qafa Kryeqt (Leqet e Hotit) - 4.4 km
Kloni (Rrapsh) – Uje i Grabomit (Grabomska voda) - 6 km
Kloni (Rrapsh) – Qëndër Tamare (Tamara, centar) - 14 km

IZVOR
DRAGU, Rush: Rruga për në Kelmënd.Han Hotit-Vermosh.(Fotoreportazhi…). Albdreams.net, 17.6.2014.

"Hodžin balkon"

Govori se da je albanski diktaror Enver Hoxha putovao u Vermosh ovim putem, no kada je stigao do prijevoja Leqet e Hotit, uplašen pogledom na surove planine, nije htio nastaviti dalje, niti je ikada poslije putovao u Klemend, Vidikovac, s dva ostakljena balkona, uređen nakon osuvremenjivanja albanske državne ceste broj 20, ljudi su počeli popularno nazivati Balkon Envera Hoxhe.

"Balkon Envera Hoxhe"
Vidikovac s pogledom na kanjon Cijevne te prokletijske i žijovske planine.

Leqet e Hotit
Iznad prijevoja dižu se Maja Pilanes (1061 m) i njegov sjeverni ogranak Maja e Dzaramis (Ozaramis, Haramija; 756 m).

Maja Mishkrakut (odn. Miždrakut; 1142 m)
Vrh nad stijenama faqja e Mackes, smještene zapadno od vrlo malog zaselka Peshtan (Tamarë). Rijeka Cijevna je ovdje na nadmorskoj visini od 160 m.

Gruda i Hoti
Pobrđe Trabojina
Obalno područje Skadarskog jezera (Hotsko jezero, Hotski zaljev / Gjiri i Hotit)
Srednji tok rijeke Cijevne u Crnoj Gori

Rrapshë-Starë (712 m)

Koriste se nazivi: Rapsh-Starja,Rapsh-Starje,Rapsh-Starjë,Rrapsh-Starja,Rrapsh-Starje,Rrapshe-Stare,Rrapshë-Starë

Rrapsh (Rapsh, Rapša; 737 m)

Mjesto se smjestilo u polju Fusha e Rapshës, planinskom platou dugačkom oko 2 km.
Varijante naziva sela su: Rapsha e Hotit, Rrapsh, Rapsh, Rrapësha, Rapsha, Rapshë, Rapsa, Rapsh, Rapsha, Rapshe, Rapshë, Rapša, Rrapesha, Rrapsh, Rrapësha. U vrijeme komunističke diktature ovo se podruje nazivalo i Kloni, odn. Kloni i Rapshes te Hotit*.

*kloni ...
U vrijeme diktature Envera Hoxhe u Albaniji bilo je strogo zabranjeno fizički prelaziti, približiti se granici, pa čak i promatrati granicu. Iz tog razloga postojao je pojas zemlje 3-5 kilometara širok, koji je pratio graničnu liniju i služio toj zabrani, a nazivao se koni.

Crkva u mjestu Rrapshe-Stare
Autor: Tomas K☼h☼ut; Panoramio

Stare (Starje; 526 m n.v.)

Starja i u pozadini Maja e Zdans (Zdanes, 1154 m) i Maja e Gjate (1229 m; i gjatë = visok na alb.)

Nazivi koji se koriste za selo: Starja, Starë, Stare, Starja, Starë
Na području sela nalazi se špilja: Shpella e Stares.

Hot

Brigjë (Brigjia, Brighjie; 286 m)

Varjante imena sela koje se koriste: Brida,Bridzhe,Bridzhë,Brigja,Brigje,Brigjja,Brigjë,Briđa,Fusha Brigje,Fushe-Brigje,Fushë-Brigje

Hot (centar, 91 m)

47-godišnja virdžina iz Rapsha, na teritoriju plemena Hota
Autorica fotografije: Edith Durham, 16.5.1908.

Bjer Lahute po te kendon Hoti - Vuka Vizion 2016

Pogled na Humsko blato na Skadarskom jezeru

Kanjon Cijevne u Crnoj Gori

Zavoj rijeke Cijevne, na području Trgaja, podno zaseoka Pikalja, 3 kilometra jugoistočno od Dinoše.
______________________________________________

Srednji tok Cijevne u Crnoj Gori

Kanjon Cijevne od Dinoše do Graboma

Dinoša

Ćemovsko polje

Ćemovsko polje je polje u kršu, dio Zetske ravnice u Crnoj Gori. Nalazi se jugoistočno od Podgorice između rijeka Morače, Cijevne i Ribnice. Obuhvaća površinu od 55,5 km², na dužini od 11 i širini od 7 kilometara. Zemlja je zasuta fluvioglacijalnim šljunkom i pijeskom. U polju se nalaze humovi: Ljubović (112 m), Zelenika (166 m) i Srska gora (95 m).

Klima je mofificirana mediteranska, s vrućim ljetima i hladnim zimama. Veći dio se koristi kao pašnjak. Izgradnjom irigacijske mreže postaje značajno vinogradarsko i voćarsko područje (breskve). Deo Ćemovskog polja, koji je bliži Podgorici sve se više urbanizira. Ćemovsko polje je ime dobilo po albanskoj ijreči za reku Cijevnu - Cem.

Tok rijeke Cijevne u Čemovskom polju

Tuzi (43 m)

Snimak iz zraka kanjona Cijevne na području crnogorsko-albanske granice, istočno od Pogorice
Na kraju kanjona vidi se Ćemovsko polje i grad Podgorica.
Autor: Albinfo; Izvor: Wikipedija

Kastrati i Shkreli
Kastrati
Dolina Suhog potoka (Lugina e Përroit të Thathë)
Oko Bogë: Planinska grupa Rabës
Oko Bogë: Planinska grupa Radohimës
Planinska grupa Veleçik
Planinski lanac Biga e Gimajt (B. e Shales) - Kunora e Lohes
Gornjeskadarska ravnica (Ultësira e Mbishkodrës )

Pleme Kastrati

Kastrati je područje u Albaniji, u blizini granice s Crnom Goron i naziv istoimenog plemena čiji pripadnici u njemu užive. Kastrati se zajedno s Hotima, Keljmendijima i Škrijeljima smatraju velikim plemenima u Malesiji. Područje plemena nalazi se u pobrđu, istočno i sjeveroistočno od Bajze, malog sela u nekadašnjoj komuni Kastrat. Pleme Kastrati se sastojalo samo od jednog bajraka.

Graniče s albanskim plemenskim područjima: Hotima na zapadu i Jugozapadu na jugozapadu, Lohja i Reči na jugu, Škrijeljima na istoku, Keljmendima na sjeveristoku i crnogorsko-srpskim plemenskim područjima Kuči na ajeverozapadu.

WIKIPEDIJA: Kastrati

Dječak iz plemena Kastrati
Autorica: E. Durham; High Albania, 1909.

Lugina e Përroit të Thatë (Dolina Suhog potoka)

Përroi i Thatë (Suhi potok)

Geomorfološki zanimljiva dolina Përroi i Thatë (alb. Lugina e Përroit të Thatë, odn. Proni Thathë), u doslovnom prijevodu dolina Suhog potoka, nalazi se sjeverno od Skadra i povija se od središnjeg dijela Prokletija, prema sjeveroistočnoj obali Skadarskog jezera. To je tektonski uvjetovana, a glacijalnom i riječnom erozijom dodatno oblikovana dugodolina, koja seže duboko u unutrašnjost sjeveroalbanskih planina, te omogućava brz i lagan pristup sve do u srce Prokletija. Dugogolina je dugačka oko 45 kilometara i ima površinu od oko 235 km2. Na krajnjem istočnom dijelu, preko dva planinska prijevoja: Qafa e Thorës i Qafa Shtegu i Dhënve (2040 m), povezana je s dolinom Thethija. Ona se proteže između grupa planina Rabë-Biga e Gimajt (Biga e Shales) - Kunora e Lohes na istočnoj strani doline, i lanca Radohimë - Veleçik na zapadnoj strani. Ovdje je dolina u potpunosti građena od vapnenačkih stijena, koje su razarali krški i tektonski procesi antiklinale Suhog potoka (antiklinalë e Përroit të Thatë). Naziv Suhi potok dolazi iz njegovih hidroloških karakteristika, a to je bezvodnost u najvećem dijelu godine, jer vode ovim vapnenačko-dolomitnim terenom otječu prema Skadarskom jezeru uglavnom podzemnim tokovima.

Dolina Suhog potoka počinje na oko 1330 m n.v. (Okoli i Bogës), podno zapadnih padina prijevoja Qafa e Thorës i zatim radi veliki luk dugačak oko dvadesetak kilometara, u smjeru jugozapada, sve do zaseoka Ducaj. Taj najviši dio dugodoline, izdubljen gotovo 1300 metra u debeloj karbonatnoj masi, poznat je kao lugina e Bogës (Boška dolina, Dolina Boge), i proteže se sve od Okolja (Okoli i Bogës) do Ducaja. Ima presjek u obliku slova-U, s gotovo simetričnim padinama na obje strane, Taj je dio karakteristična dolina glacijalnog tipa, oblikovana tijekom najmlađe glacijacije, jer se ovdje nalazilo ishodište jednog od prokletijskih ledenjaka.

U Ducaju Përroi prima svoj najvažniji pritok Troshan (përroi Troshanit). Zapadno od zaselaka Bzhetë, dolina se počinje postepeno širiti, ali zadržava dolinski karakter, dok sama rijeka i dalje teče na dnu doline, kroz stjenovita grla i dubok uzak kanjon. U mjestu Dedaj, nadmorska visina rijeke je oko 180 m. Od Dedaja do Zagorë dolina se još više širi, i rijeka i dalje ide kroz uski dubok kanjon, koji se još dalje do Poicë (zaselak Zagorë) sve se više sužava i zatvara. Od sela Gradeci (Gradec) rijeka ulazi u ravnicu Ultësira e Mbishkodrës (ultësira=nizina; mbi=iznad; shkodrës=skadarska/i) i završava u Skadarskom jezeru.

Općenito, klima u dolini Boge slična je klimi u dolini gornjeg toka rjieke Shalje (Theth), no razlikuje se od nje po obilnim prosječnim količinama padalina - 3039 mm (godišnji prosjek).
Dolina je sve do Gryka Ducait, široko otvorena utjecaju mediteranske klime. Kako se od Ducaja u smjeru jugozapada dolina Suhog potoka širi i otvara prema ravnici Ultësira e Mbishkodrës, to omogućuje prodor vlažnih masa. (IZV: Kabo, 1991).

U nižim i srednje visokim predjelima doline prevladava šipražje koje je poprilično zakržljalo, a u višim područjima i planinskim uvalama ima šuma, u kojima rastu grab (skhoza), jasen (frashëri), cer (qarri), makjen - vrsta javora (alb. krekëza; lat. Acer monspessulanum L), crni grab (alb. mëllezë; lat. Ostrya carpinifolia)

Dio doline od Boge do visoravni Razma se ponekad naziva i lugina e Shkrelit, prema plemenu Shkrel / Shkreli (Škrelji) koje je to područje tradicionalno naseljavalo.

Danas njome vodi cesta SH21 u smjeru doline Shale (Thethi), koja velikim svojim dijelom slijedi smjer staroga karavanskog Pećkoga puta.

Područje sjeverno i istočno od Koplika. Dolina Suhoga potoka (Përroi i Thatë) proteže se s desnog na lijevi dio fotografije.
Autor: Albinfo

Suho korito rječice Përroi i Thathë

Zetsko-skadarska ravnica

Zetsko-skadarsku nizinu (alb. Ultësira e Zeta – Shkodrës) čine Bjelopavlićka ravnica, Zetska ravnica i u Albaniji Ultësira e Mbishkodrës (Fusha e Mbishkodres; Gornjoskadarska ravnica). Tu je i njezin najniži dio - depresija koja je danas ispunjena vodom Skadarskog jezera. Zetsko-skadarsku nizinu okružuju planine: Lovćen, Sozina, Sutorman i Rumija, Prekornica, Žijovo i Prokletije.

Ovo se nizinsko područje u Albaniji nastavlja prema jugu, uz obalu Jadranskoj i Jonskog mora, od Hani i Hotita sve do Vlore, i poznato je pod imenom Zapadno-albanska nizina (alb. Ultësira Perëndimore e Shqipërisë). Duža je više od 200 km i široka 10-60 km. Ta ravnica, koja obuhvaća i niža pobrđa, zauzima gotovo četvrtinu albanskog teritorija.

Ultësira e Mbishkodrës (Fusha e Mbishkodreës; Gornjoskadarska ravnica)

Ovo se nizinsko područje smjestilo duž obale Skadarskog jezera, između grada Skadra i sela Brigje u Hotima. Površine je oko 390 km² i prostire se na nadmorskim visinama od 5 do 80 m. Granicu nizine prema višem planinskom području (sjeverozapadna strana), čine pobrđa Postrib, Reç i Kastrati.

Građa nizine i reljef nisu ujednačeni. Na sjevernim dijelovima prevladava karbonatni teren, vodotopive stijene koje ne zadržavaju vodu, a tu su i oštre padine u pobrđu Mokset (alb. kodra e Moksetit), uz Hotski zaljev (alb. Giri i Hotit)..

Kvartarni aluvijalno - proluvijalni nanosi nalaze se na karbonatnoj bazi iz razdoblja mezozoika i djelomično na naslagama pleistocenskih glina, koje se javljaju u Cezmi, Kopliku i Reçu.

Karakteristika ravnice Fusha e Mbishkodrës je potpuni nedostatak površinskih vodotokova.

IZVORI I LITERATURA
DHORA, Dhimitër: Liqeni i Shkodrës. 2016. (PDF)
WIKIPEDIJA: Ultësira Perëndimore e Shqipërisë
VUKAJ, Stake: Aspekte gjeologo - hidrogjeologjike nga ndertimi i hidrocentraleve ne lumenjte Alpin (PDF)

Shkrel (područje)

Sjeverno od grada Skadra, na rubu prokletijskih planina, s obje strane Suhog potoka (Prroni e Thathë), smješteno između Bogë (Kelmend) na sjeveru, Koplika, Reça i Lohje na jugu, područja Dukagjina na istoku, te Bajzë i Kastrata, nalazi se područje Škrelj (alb. Shkrel), odn. Škreljska dolina, na albanskom Lugina e Shkrelit, dugačka oko 20-ak kilometara. Zapravo, radi se o dijelu doline Suhog potoka, onome koji prolazi kroz područje koje danas naseljava pleme Škrelji (alb. Shkreli). Ta je dolina s obje strane okružena vapnenačkim planinama, na čijim se obroncima nalaze škreljska sela. Klima je ovdje relativno blaga, zbog utjecaja mediteranske klime koja iz Skadarskog bazena prodire ovom dolinom duboko u planinske prostore. Vodenih je izvora dovoljno, posebice zimi. Brojni su i speleološki objekti u ovome kraju.
Administrativnom podjelom Albanije 2015. oformljena je administrativna jedinica njësia Shkrel (doslovno prevedeno: jedinica, odn. zajednica). Ona obuhvaća i tradicionalni kraj Škrleja (dakle, ne radi se o administrativnoj jedinici Shkrel, već o kraju - alb. krahina), u kome se nalaze sela Vrithi, Bzheta, Zagora, Dedaj, i zaseoke (mahale - mehallë): Grishaj, Vuc-Kurtaj, Sterak, Çekëdedaj, Preknicaj, Xhaj, Makaj Ducaj. To su relativno male naseobine, smještene unutar tipične vegetacije. Sveukupno, stara komuna Shkrel je prema statističkim podacima 1997. godine imala 809 kuća s 3.557 stanovnika (1.823 muškaraca, 1734 žena). Gospodarstvo se uglavnom svodi na uzgoj stoke, krumpira i kukuruza. Od voćnih sorti dobro je zastupljena vinova loza. U poredbi s ostalim planinskim krajevima Albanije, Škrelj je srednje razvijen, ali je općenito i dalje prilično nerazvijen - u novije vrijeme javlja se turizam kao gospodarska grana koja pomaže napretku kraja. Kroz njega prolaze dva turistički interesantna pravca: jedan za Theth, drugi za planinsko izle