Prelo (običaj međusobnog pomaganja na selu). Prela se više sazivaju u jesen i zimu, kada su dani kraći, a noći duže, kada ima manje posla u polju. Prela se sazivaju se da se obave ženski radovi kao što su: češljanje vune, grebenanje, predenje, pletenje. Na prelo se išlo da se pomogne drugome ili da se uradi nešto za sebe, ali i radi pjesme i veselja. Prela sazivaju domaćice ili njihove kćeri. Djevojke na prijedlog domaćice odlučuju u koliko sati će se doći na prelo. Većinom su prelo sazivali imućniji, radi prostora i gozbe. Kod njih je moglo doći više djevojaka i momaka pa je moglo biti veselije. Kada se dođe na na prelo prvo se malo posjedne, počasti se sokom, uštipcima, jabuka, orasima i lješnjacima, pa se onda prelazilo na posao. Domaćica odlučuje što će se raditi. Neke djevojke predu, druge pletu, treće vezu. Momci su na prelu dolazili nešto kasnije. Dolazili su u grupama, većinom iz drugih sela. Sjedala su pored djevojaka koje im se sviđaju, zadirkivali ih, uzimali klupka i vretena, gađali ih smotuljcima vune. Djevojci bi bilo drago da je zadirkuje momak koji joj se sviđa, dok je od ostalih bježala na drugo mjesto. U tijeku rada djevojke su pjevale, a momci lupa orasi i lješnjake i davali ih djevojkama. Na prelo su se pričale već poznate priče, zagonetalo se i zabavljali na razne načine. Nakon završrtka poslova igralo se kolo. Kada se zađe već kasno u noć, prelo se privodilo kraju. Momci su pratili djevojke kućama i dogovarali sljedeće susrete.
Crnogorska obitelj u tradicionalnoj nošni (1912. godina)
TV Crne Gore: Tradicija Crne Gore - Potomstvo
O običaju Sicanja / Bocanja kršćanskih motiva kod katolika Hrvata u Bosni i Hercegovini Radiopostaja »Mir« Međugorje, emisija o običaju tetoviranja kod katolika Hrvata. Gosti u emisiji: Prof. Tea Turalija i Fra Mijo Šuman.
O SLAVI
PORIJEKLO SLAVE ILI KRSNOG IMENA Istorijski, slava je veoma rano postala svojevrstan „znak raspoznavanja“ Srba u velikoj porodici pravoslavnih naroda, a konačno i trajno se utvrdila, raširila i kao domaći bogoslužbeni čin uobličila od vremena Svetog Save. O počecima slavske tradicije čitamo u publikaciji Vranjske eparhije Srećna vam krsna slava (1996) sledeće: „Prvi pomen krsne slave datira se u 1018. godinu iz okoline Ohrida, poslije propasti Samuilovog carstva, a koji je zapisao vizantijski istoričar Kedrin. Ovo svakako znači da je krsna slava kao obred još i starija, a vjerovatno datira iz vremena pokrštavanja Srba za vladavine kneza Mutimira, krajem 8. vijeka.“ U našoj nauci su u opticaju različite teorije i hipoteze o nastanku slave. Možemo ih svrstati u dvije grupe: prva obuhvata one teorije i hipoteze koje slavu vide kao paganski, prethrišćanski običaj ili kult koji je Crkva naknadno, kako-tako, hristijanizovala; u drugu spadaju one koje slavu tumače kao izvorno crkveni i pravoslavni izvor pobožnosti. Riječ je o prazniku posvećenom hrišćanskom svecu, koji je figurirao kao patron porodice, kao njen donator i zaštitnik. Pripadnici srpske porodice bili su duboko vezani za sveca koga su odabrali za zaštitnika. Zato se porodična slava nije mijenjala. Ona se vijekovima prenosila sa koljena na koljeno.
ŠTA JE SLAVA ILI KRSNO IME?
Slava je molitveno proslavljanje jednog svetitelja kao zaštitnika jedne porodice i njenog molitvenog zastupnika pred Bogom. Slava je bila kako religiozni, tako i društveni praznik. S vremenom je njen društveni aspekt postao dominantan. Slava je postala dan kada dotična porodica priređuje svečanu gozbu na koju dolaze mnogobrojni gosti-rođaci, susjedi, prijatelji. Oni su dolazili 8 i dolaze da čestitaju praznik domaćinu i ukućanima, da im požele sve najbolje u toku naredne godine. Posjeta se morala uzvratiti.
KAKO TREBA SLAVITI SLAVU? Slava ili krsno ime nije bogato gošćenje i neumjereno pirovanje. Njena suština je izražena već u samom nazivu: to je slavljenje Boga i proslavljanje svetih ugodnika Božjih, u čijim likovima se otkriva i prava „slava“ svakog ljudskog bića,odnosno njegova neprolazna ljepota i njegovo bogoliko dostojanstvo.Glavna sadržina slave jeste blagodarenje i molitva Gospodu,kao i prizivanje molitvene zaštite svetitelja kojeg slavimo.Sve je to i vidljivo izraženo kroz gorenje slavske svijeće, kađenje, uzdizanje, prinošenje i lomljenje slavskog kolača, blagosiljanje vina i koljiva, cjelivanje i čestitanje, čitanje „slavarice“ (narodnih molitvenih zdravica „u slavu i čast“ svetoga koji se slavi) i držanje drugih slavskih običaja i propisa.Slava je prevashodno duhovni događaj i doživljaj. 3.4. ŠTA TREBA SVEČAR DA PRIPREMI ZA PROSLAVLJANJE SVOG KRSNOG IMENA? 1. Osvećenje vodice Nekoliko dana pred slavu, u svečarevu kuću dolazi nadležni paroh da osveti vodicu.Potrebno je da na stolu, okrenutom prema slavskoj ikoni, bude spremna posuda sa vodom, buket bosiljka, svijeća, kadionica sa žarom, tamjan i spisak svih imena ukućana živih kao i upokojenih.
2. Slavski kolač Slavski kolač se mijesi uoči slave. To je hljeb od pšeničnog brašna umješen kvascem. Za njegovo mješenje upotrebljava se voda-vodica, koju sveštenik na nekoliko dana prije slave u dom slavljenika osvećuje.Slavski kolač izražava Gospoda Hrista kao 9 Hljeb života, kao Hljeb naš nasušni kojim se hranimo sa Trpeze Gospodnje pričešćujući se njime. Krstoobrazno presjecanje slavskog kolača predstavlja stradanje Hristovo radi nas, a prelivanje presječenog kolača vinom (koje simbolički predstavlja krv) znači da smo Hristovom krvlju očišćeni od svojih grijehova.
3. Žito (koljivo) Ono se sprema kao žrtva zahvalnosti Bogu za date zemaljske plodove, a u spomen Svetitelja koga slavimo, kao i za uspomenu na one naše pretke koji su u vjeri živjeli. Žito predstavlja opšte vaskrsenje i život budućeg vijeka, kroz simboliku zrna koje umire i vaskrsava, postajući opet Hljeb i darujući Život. 4. Slavska svijeća Slavska svijeća, koja treba da je od čistog pčelinjeg voska, takođe označava žrtvu. Njom se izražava i svečanost praznika i radost domaćih. Svijeća i njena svjetlost simbolizuju svjetlost nauke Hristove. Svijeća obično gori cijeli dan. 5. Vino Vino-prečista Krv Hristova izlivena za život svijeta; piće besmrtnosti kojim se napaja sa Trpeze Gospodnje pričešćujući se njome. 6. Šećer Šećer, koji se u koljivu miješa sa kuhanom pšenicom, označava blažen život pravednih hrišćana poslije smrti, koji su oni svojim životom i djelanjem na zemlji zaslužili. 7. Zejtin Zejtin, koji se u kandilu prislužuje, takođe predstavlja žrtvu Bogu. 8. Tamjan Tamjan, odnosno kađenje tamjanom, označava molitvu koja treba da potiče iz čistog srca kako bi Gospodu bila prijatna i draga, kao što je nama blag i prijatan miris tamjana kojim se kadi.
STANKOVIĆ, Marta, Krsna slava sveti Arhandjel u Piskavici, seminarski rad, Banja Luka, 2007. ETNOLOGIJA SRBA, duhovna kultura za studente geografije i etnologije, 1998/1999. godine O KRSNOJ SLAVI, kako slaviti slavu, slavska žitija, svetilo 1999. godine
