|
|
SREDIŠNJI DINARSKI POJAS > POVRŠI I BRDA CRNE GORE I PROKLETIJE > Kučke planine (Žijovo) > Vodič > Od Podgorice do Bukumirskog jezera
6. OD PODGORICE DO BUKUMIRSKOG JEZERA
Katun Kastrat
|
Katun Kastrat smjestio se na oko 1450-1480 m n.v., udaljen oko sat vremena vožnje iz Podgorice (preko Meduna). Katun je još živ preko ljeta, gdje u više koliba tj. glada, boravi nekoliko obitelji.
Na katunu se nalazi bistijerna (cisterna) s vodom. Od katuna Katrat vodi markirana staza prema vrhu Šila Velja (2130 m n.v.; oko 4 sata hoda). 
Položaj naselja Kastrat na zaravni u SZ podnožju grebena vrha Žijovo (odakle je i fotografirano) i zapadno od Šile
Katun Kastrat
Zbog korita s vodom uz cestu, kod katuna Kastrat je vrlo često moguće naići na razne životinje: konje, krave i dr. U pozadini, pokriven oblacima je Treskavac. 
|
Katun Kastrat | Podgorica’s Mountain Highlands Above 🏔️
Autor: Discover Montenegro Datum objave: 29.3.2026. Opis. Dobrodošli u Kastrat, tradicionalni katun u kučkim planinama iznad Podgorice, Crna Gora. Pretplatite se na naš kanal o novostima – / @discover-montenegro Smješten na oko 1450 metara nadmorske visine, Kastrat je mjesto otvorenih pašnjaka, planinske tišine, starog kamena i postojanog duha života u visinama. Iako je udaljen svega oko sat vremena od Podgorice, Kastrat djeluje kao drugi svijet. Ovdje gradski ritam nestaje i ustupa mjesto širokim horizontima, surovom kršu, svježem planinskom vazduhu i tihoj ljepoti crnogorskih visoravni. Ljeti ovaj katun i dalje čuva tragove svog pastirskog nasljeđa, sa tradicionalnim kolibama, ispašama i sezonskim životom koji je nekada oblikovao čitav ovaj kraj. Kastrat pripada široj katunskoj kulturi Kuča — istorijskom sistemu sezonskih planinskih naselja korišćenih za ljetnju ispašu. Generacijama su ovi katuni bili srce života u crnogorskim planinama, povezujući ljude, stoku, prostor i opstanak. Kastrat je i danas jedno od mjesta gdje se taj stari ritam još može osjetiti. Šire planinsko područje oko Kastrata poznato je po upečatljivim pejzažima: visokim grebenima, dalekim vrhovima, kamenitom terenu i širokim vidicima prema ovom udaljenijem dijelu Crne Gore. Ujedno predstavlja i polaznu tačku ka dubljim planinskim rutama kroz kučke visoravni. Kastrat nije samo mjesto koje se obilazi — to je mjesto koje se osjeća. Miran, sirov i duboko autentičan, otkriva vanvremensko lice Crne Gore koje je i dalje blisko zemlji. Lokacija: Kastrat, Kučke planine, kod Podgorice, Crna Gora Ako vam se svidio ovaj video, molimo vas da ga lajkujete, ostavite komentar, podijelite i pretplatite se — to nam pomaže da vam donesemo još skrivenih dragulja Crne Gore! KUČKE PLANINE Katun Kastrat - vrh Šila
Autor: Slobo Stefanovic Datum objave: 7.10.2024. Opis. Planinarsko društvo ,,OMORIKA,, iz Užica je u periodu od petka 23. avgusta do nedelje 25. avgusta 2024. godine izvelo planinarsku akciju na Kučkim planinama u Crnoj Gori. 2. dan – 24. avgust (subota) : U jutarnjim časovima se prelazi vozilima od Bukumirskog jezera do katuna Kastrat od koga se kreće na uspon na vrh Šila (2022 m). Uspon je veoma težak zbog palih stabala bora preko jedva vidne staze. Povratak istom stazom nakon pređenih 8 km uz kumulativni uspon od 530 metara. Popodnevno kupanje u Bukumirskom jezeru i noćenje u šatorima kod jezera. |
Stravče
Postoje dva Stravča: Gornje i Donje.
Gornje se smjestilo uz cestu koja ide od Ubala do Mokre.
Donje Stravče je selo u podnožju Žijova u kojemu je 2003. živio 21 stanovnik.
Gornje se smjestilo uz cestu koja ide od Ubala do Mokre.
Donje Stravče je selo u podnožju Žijova u kojemu je 2003. živio 21 stanovnik.
Gornje Stravče
|
Momče
KOORDINATE 42.538056, 19.409444 BROJ STANOVNIKA 63 (2003. godine) WIKIPEDIJA Momče
KOORDINATE 42.538056, 19.409444 BROJ STANOVNIKA 63 (2003. godine) WIKIPEDIJA Momče
|
Stanovništvo. Broj stanovnika u prošlosti: 1948. godina 342 stanovnika; 1953. 368; 1961. 293; 1971. 213; 1981. 222; 1991.145; 2003. 63 stanovnika.
Stanovništvo po etničkom sastavu: Srbi 51 (80.95%); Crnogorci 10 (15.87%) |
Bezjovo
21.3.1928. U selu Bezjovu, u Kučima, rođen je istaknuti agronom Radosav Mićković, sudionik Narodnooslobodilačke borbe, omladinski aktivist i sudionik brojnih radnih akcija u poslijeratnoj Jugoslaviji. Nakon oslobođenja završio je ratom prekinuto gimnazijsko obrazovanje u Podgorici, a na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu diplomirao 1956. Po završetku studija obavljao je značajne funkcije u području poljoprivrede u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. U Republičkom zavodu za statistiku Crne Gore organizirao je poljoprivrednu statistiku u skladu sa suvremenim standardima. Zalagao se za očuvanje i zaštitu planinskih pašnjaka i unapređivanje planinskih privatnih i društvenih gazdinstava. Objavio je nekoliko zapaženih stručnih radova. Umro je 31.12.1983.
Ubli
Panorama Ubala
U pozadini, na drugoj obali Morače, uzdižu se planine Brotnjik i Kamenik (desno).
U pozadini, na drugoj obali Morače, uzdižu se planine Brotnjik i Kamenik (desno).
Dučići
|
Dubrovnik u Kučima - Mještani Dučića pokazali kako se može obnoviti selo
Mještani Dučića u Kučima s pravom mogu biti ponosni, jer nekad tipično crnogorsko selo, sa starim niskim kamenim kućama, do kojih se dolazilo uskim utabanim puteljcima kroz kamenjar, i prepoznatljivim bunarima u kojima se u toku sezone skuplja kišnica, zahvaljujući zajedničkom mukotrpnom radu, "slozi, ljubavi i poštovanju", danas je kako u šali kažu, selo koje uživa status "malog Dubrovnika". Pokretač i glavni organizator svih akcija u Dučićima je poznati podgorički biznismen Bato Đurović, vlasnik kompanije "Nivel". Đurović ističe da je uređenje sela početo prije pet godina, i da je tada imao namjeru da adaptira staru porodičnu kuću. - Uređujući našu kuću i dvorište, počeli smo da uređujemo i okolni prostor. Narod je prihvatio našu inicijativu, i ubrzo, svi su se priključili vikend akcijama – rekao je Đurović. Većina kuća u selu je obnovljena ili renovirana, dok je porodična kuća Đurovića na "listi čekanja". Mještani tvrde da Bato Đurović jednostavno nema vremena da završi početo, jer su u međuvremnu preovladali "opšti interesi2. Akcije su bile organizovane vikendom, a akcijaši su bili mještani, ali i stanovnici Dučića nastanjeni u Podgorici. Bato Đurović ne želi da priča o novcu koji je potrošio uređujući svoje rodno mjesto. - Nije to toliko bitno. Čak i moja žena ne zna tačan iznos. Ne vraćamo se selu samo obnavljajući infrastrukturu, nego se kroz zajedničke aktivnosti vraćamo jedni drugima – rekao je Đurović. Zajedničkim akcijama postojeći put kroz selo je proširen sa dva na šest metara, napravljeno je pet novih bistijerni za vodu, a najstariji bunar u selu je obnovljen. Đurovići ističu da seoski bunari zajedno imaju, nevjerovatnih, dva miliona kubika vode. Zvanje glavnog organizatora nosi Miloš Đurović, ali on ističe, dok mezimo smokve, da bez pomoći brata Bata i ostalih mještana, razumljivo ništa sam ne bi mogao uraditi. - Svakog vikenda na akcijama je bilo od 50 do 130 ljudi. Radilo se dosta, ali rad nije teško padao, jer smo se prije svega družili. Pomagali su i mještani susjednih sela, radom i darovima. Svake nedjelje u Dučićima, nakon napornog dana, družili smo se uz jagnjeće pečenje, pjesmu i priču – rekao je Miloš napomenuvši da vjeruje da je u sređivanju sela prema nezvaničnim podacima, utrošeno oko milion eura. Mještani Dučića posadili su u posljednjih pet godina oko 10 hiljada čokota vinove loze, i preko 500 sadnica drugog voća. Miloš Đurović kaže da su akcijaši posadili vinograde i komšijama koji ne žive u selu i rijetko dolaze. - Posadili smo im lozu i voćke, sredili imanja, a jedina nam je želja da češće dolaze i da se više gledamo – rekao je Miloš Đurović. Radovan Ivanović rekao je da su mještani zajednički obnovili crkvu, zgradu Omladinskog doma i uličnu rasvjetu. Selo Dučići ima 34 kuće, a kako kažu, prema posljednjem popisu, na teritoriji eks Jugoslavije živi oko 400 Dučića. Većina živi u Podgorici, Nikšiću, Beogradu, Trebinju, Nišu, Prijepolju i Boru. - Najteže je bilo uraditi kamene ograde i potporne zidove koje smo popunili zemljom. Ozidano je oko 4000 metara zida različite visine, i rašireno oko 5000 kubika zemlje. Ovi podaci najbolje svjedoče koliko je u selu urađeno – rekao je Ivanović, napomenuvši da je Bato Đurović finansirao izgradnju ili obnovu mnogih kuća u selu. - Mnogi ljudi su se vratili u Dučiće – podsjetio je Ivanović. I za Miloša Milića iz susjednog sela Orahovo, sloga mještana Dučića je za primjer i poštovanje. - Sjećam se da smo kao djeca na putu do škole, a ponekad gladni i bosi, prolazili kroz Dučiće, a posebno tetke Marice, koja nije propuštala priliku da nas roditeljski zapita da nijesmo gladni. Nema domaćina iz Dučića koji tada nije bio spreman da nam ponudi parče hleba. Njihovi potomci rade ono što su i njihovi stari. Sade smokve i drugo voće, zidaju bunare, kako bi čovjek, kojeg put nanese kroz selo, mogao da se posluži i osvježi. Njihovo gostoprimstvo je čuveno i Kuči se raduju njihovom napretku i slozi kojom obnavljaju starevinu – rekao je Milić. Istaknuti pjesnici, vajari, pisci... Književnik Dragoljub-Draško Vulević rekao je da su u Dučićima rođeni istaknuti pjesnici, vajari, pisci, sportisti, napomenuvši da je čuveni pjesnik i diplomata Jovan Dučić porijeklom iz tog sela. - Mnogi su pisali o Dučićima, od Jovana Erdeljanovića do prof. dr Jovana Čađenovića. Stevan Dučić je rođen 1884. godine, a pored toga što je pisao poeziju, prikupljao je epske pjesme iz Kuča. Učestvovao je u prepisivanju većine rukopisa vojvode Marka Miljanova. Istakao bih i vajara Komnena Dragovića. Uvažavajući takvu kulturnu zaostavštinu, selo ima i KUD „Stevan Dučić”, čiji članovi su tri puta bili prvaci na takmičenjima izvornog folklora Balkana, prvaci Međunarodnog festivala folklora u Zagrebu i Dubrovačkih igara – rekao je Vulević, dobitnik zlatne plakete grada Podgorice za doprinos u razvoju kulturno-umjetničkog stvaralaštva. Vinski podrum u pećini Vino iz Dučića, zajedno sa ne manje čuvenim gostoprimstvom seoskih domaćina, uskoro bi mogli biti dio turističke ponude sela. Bato Đurović ističe da nakon asfaltiranja proširenog puta kroz selo, razmšiljaju o otvaranju vinskog podruma. Razgovor o vinskom podrumu i predstojećim planovima protekao je u domaćinskoj atmosferi doma Branislava Đurovića uz domaći sir, i naravno, mezu. - Idealno mjesto za vinski podrum je pećina na kraju sela u kojoj je temperatura, bez obzira na godišnje doba, oko 15 stepeni. U davna vremena pećina je služila stanovništvu kao sklonište. Mještani je sada koriste kao mjesto gdje se ljeti okupljaju, druže, prirodno hlade gajbe piva, i uz partije karata prekraćuju slobodno vrijeme. Planiramo da pećinske prostorije produbimo i uredimo kao prirodni podrum vina – rekao je Bato Đurović. Zabilježio: J. Stanišić; objavljeno na: http://www.vijesti.cg.yu |
Stevan Dučić
Dučići, 4.1.1874. - Podgorica 30. 3.1918. Etnograf. Od 1904. po naputcima Jovana Erdeljanovića, ispitivao je narodni život Kuča. Rezultati njegovih istraživanja objavljeni su nakon njegove smrti. Poznat je i kao odličan kamenoklesac. Bibliografija S. Dučića: - Život i običaji Kuča, Srpski etnografski zbornik 1931. XLVIII. Pleme Kuči - život i običaji, 1931. 
Pleme Kuči - život i običaji
Autor: Stevan Dučić Izdavač: CID Podgorica, 1998. Ćirilica; 17x24 cm; 598 str. Reprint izdanje knjige iz 1931. godine samoukog narodnog istraživača i zapisivača S. Dučića, sadrži zanimljivu građu o plemenu Kuča i plemenskom i narodnom životu u Crnoj Gori uopće u razdoblju do 1912. god. kada je rukopis nastao. |
Kosor
KOORDINATE 42.489722, 19.371389 BROJ STANOVNIKA 70 (2003. godine) WIKIPEDIJA Kosor (Podgorica)
KOORDINATE 42.489722, 19.371389 BROJ STANOVNIKA 70 (2003. godine) WIKIPEDIJA Kosor (Podgorica)
|
Stanovništvo. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1948. godine 285 stanovnika; 1953. 273; 1961. 270; 1971. 197; 1981. 170; 1991. 106; 2003. 70.
Stanovništvo prema etničkom sastavu (2003. godine): Srbi 57 (81.42%); Crnogorci 13 (18.57%). U selu je 1670. godine rođen vojvoda Radonja Petrović. Vojvoda Radonja Petrović - Iliković rođen je 1670. godine na Kosoru, Godine 1710. naslijedio je titulu vojvode kučkog, a bio je i guvernadur (gubarnator) Brdskih plemena. Radonjin otac Petar Ilikov Ljaljev bio je srednje dijete vojvode Ilika Laleva čija je titula vojvode nakon njegove smrti prešla na njegova brata Mirčetu. Na taj način je Radonja preuzeo vojvodsku titulu od ujaka Mirčete, kao pra-pra-unuk vojvode Drekala, epskog rodonačelnika Drekalovića.
Tijekom dvadesetsedmogodišnje vladavine postao je simbol oslobodilačke borbe protiv Turaka u kojoj je okončao i život u septembru 1737. godine na planini Jelici blizu Čačka, kamo je dospio predvodeći vojsku Brđana: Kuča, Pipera, Bratonožića i Vasojevića, kao i Klimenata, Gruda i Hota, u ratu protiv Turske kojeg su joj bile objavile Rusija i Austrija. Njegov sin Rade, monaškog imena Grigorije (arhimandrit niški) zemne ostatke svoga oca sahranio je u porti (prostor oko pravoslavne crkve) crkve Sv. Petke Paraskeve u selu Bošnjace kod Leskovca, odakle ih 2013. godine Fondacija "Vojvoda Radonja" prenijela na Kosor zajedno s nadgrobnim spomenikom, a svečano otvaranje spomenika se dogodilo 19.10.2014. godine u Kosoru. Opjevan je u više epskih pjesama, poput pjesme Ustanak sedmoro Brda i Arbanasa. Wikipedija - Radonja Petrović U vrijeme vojvode Radonje (1710. – 1737.) pleme Kuči bilo je na vrhuncu svoje moći i ugleda, a za skadarskog vezira predstavljalo je „ključ svih brda“. Novcem dobijenim od Rusije u Kučima je gradio vjerske hramove.
(Milislav Popovć, Srpske novine - CG) Radonja u Austro-rusko-turskom ratu (1735–39) Radonja je postao vođa više plemena, danas poznatih kao plemena crnogorskih Brda, koja su se u Austro-rusko-turskom ratu (1735–39) udružila s habsburškim i srpskim snagama, nasuprot turskoj vojsci. Također je bio imenovan Guvernadurom svih brda (i srpskih i arbanaških plemena), od strane Republike Venecije za koju je također održavao poštanski promet prema Otomanskom Carstvu. Vladika Vasilije III Petrović Njegoš u svojoj Kratkoj povijesti Crne Gore (Kratka istorija o Černoj Gori) spominje ga kao jednog od crnogorskih vojvoda koji su se 1711. godine pobunili protiv Turaka, pod utjecajem vladike Danila Petrovića Njegoša. U razgovorima s austrijskim predstavnicima u selu Tešići pored Niša 24.7.1737. godine, Radonja i pećki patrijarh Arsenije IV Jovanović Šakabenta obećali su feldmaršalu Seckendorfu da će mobilizirati brdska plemena u pobuni protiv Turka. Temeljem toga obećanja, na Carinama pod Komovima u julu 1737. brdska su plemena međusobno dogovorila pokretanje pohoda protiv Turaka. Kuči su spremili 500 naoružanih ljudi, vojvoda Vuksan Vojvodić 200 Vasojevića, vojvoda Toško 200 Pipera itd. Patrijarh i Radonja pozvali su i cetinjskog mitropolita Savu Petrovića da se pridruži buni protiv Turaka, no on je pod utjecajem Venecije ostao neaktivan tijekom ovoga rata. Radonja je od feldmaršala tražio da, u slučaju da pobunjenici pobjede, nastave biti u njegovoj službi. U vrijeme vođenja razgovora započeo je ustanak u Crnoj Gori. Radonjini ustanici i srpske snage te pomoćne snage pod Stanišom Markovićem zv. Mlatišumom iz Kragujevca napale su lokalne Muslimane. Prema srpskom planu, trebalo je da osvoje Novi Pazar, Rožaje, Bijelo Polje i Peć. Srpski odred napao je Bihor i prodro prema Godijevu, gdje je postavljeno zapovjedništvo u kući Mustafe Sijarića. Radonja je dočuo da će Turci u svojim budućim akcijama prvo napasti Župljane, koji su već prešli na stranu Venecije. U isto vrijeme Radonja je obavijestio kotorskog intendanta Jerolima Buću kako je derviš-paša Čengić zapovijedio svojoj vojsci da krene iz Hercegovačkog sandžaka prema Kninu i da ga napadnu, te da vezir Mustafa Paša s vojskom sandžaklija i 4000 Tatara krene prema Zadru. Ova je informacija vjerojatno bila preuveličana. |
Spomenik vojvodi Radonji
Nalazi se desno od ulaza na kosorskom groblju, a u nadgrobnoj ploči ugrađen je kameni spomenik iz 18. stoljeća, koji je stajao na njegovom grobu kod Leskovca u Srbiji. Autor fotografije: G. 18, Panoramio |
Medun
|
Medun se nalazi oko 12 kilometara sjeveroistočno od Podgorice u području Kuča. Ovo selo je poznato najviše po spomeničkom kompleksu koji čine ostaci Ilirskog grada Meteona, crkva sv. Nikole i rodna kuća Marka Miljanova koja je danas muzej. Medun se nalazi na odličnom strateškom položaju, kojime su prolazili antički i karavanski putovi, na prijelazu iz planinskih prostora u doline Morače i Zete. Treba znati da u ta prošla vremena duž doline Morače, kroz kanjon Platija, nije postojala nikakva komunikacijska veza, već je ona išla bočnim planinskim visoravnima i područjima - na jednome od takvih se smjestio i Medun.
Za vidjeti u Medunu: Vidikovac i spomenik Novaku Miloševu. Vidikovac se nalazi na jugozapadnom rubu Kučke površi, uz cestu koja od Podgorice vodi u Medun. S vidikovca se pruža pogled na Podgoricu, dolinu Zete, Skadarsko jezero te katunsku kršku zaravan s primorskim planinama Crne Gore. Spomenik Marku Mirkovom Ivanoviću. Nalazi se nedaleko od spomenika Novaku Miloševu. Marko Ivanović (1832–1900) je 1862. godine sam osvojio tzv. Tursku kulu. Spomenik borcima i ratnim herojima. Oko 250 metara dalje od spomenik Marku Ivanoviću nalazi se platforma koja djelomično oponaša formu guvna (gumna) s tri vertikalne kamene ploče na kojima su uklesana imena 472 borca i ratnh eroja Kuča, koji su izgubili živote u Drugom svjetskom ratu. Spomenički kompleks u Medunu Stari grad Medun. Ostaci Ilirskog grada Meteona i kasnijeg turskog utvrđenja Meduna nalaze se na teško pristupačnom sedlastom prijevoju smještenom u medunskom polju. Meteon, jedan od centara ilirskog plemena Labeata, nastao je krajem 4. ili početkom 3. stoljeća prije nove ere. Meteon je izgrađen na izduženoj kamenoj humci, i jedan je od najstarijih objekata ove vrste u ovom dijelu Balkana. Grad se nalazi na gotovo nepristupačnom uzvišenju koje je samo sa sjeverne strane zaštićeno odbrambenim zidom s kulama. Na istočnom, najvišem dijelu uzvišenja se nalazila akropola, a na nižem - podgrađe koje je od akropole bilo odvojeno masivnim zidom. Danas su od ilirskog grada vidljivi samo ostaci masivnih obrambenih zidova građenih u takozvanoj kiklopskoj tehnici. Prvi put ga spominje Tit Livije, u vrijeme III. ilirsko-rimskog rata 168 godine prije nove ere. Rimske legije su osvojile Medun 167. g.p.n.e. i zarobile posljednjeg ilirskog kralja Gencija. Medun je kasnije postao grad i kao takav se održao i razvijao čitava dva i po stoljeća. Ostaci Medunskog grada, uglavnom, pripadaju srednjovjekovnom turskom utvrđenju s mjestimično očuvanim kutnim kulama i bedemima sa ulazom. Do danas, međutim, povijest Meduna još nije dovoljno istražena. Na Medunu je rođen, i na akropolisu Gornjeg grada, ispred crkve sv. Nikole, sahranjen kučki vojvoda Marko Miljanov (1833–1901), važna povijesna osoba Crne Gore. Medun u kasnom srednjem vijeku (Izvor http://vremenskalinija.me/) Krajem 14. st. Gornja i Donja Zeta. U savremenim izvorima se, kao posledica širenja Zete, razlikuju oblasti Gornja i Donja Zeta. Pored Kotora, Gornjoj Zeti je pripadao planinski lanac sa brdovitim zaledjem (nazvan "Crna Gora") a koji se prostirao iznad Kotorskog zaliva i grada Budve, do Skadarskog jezera. U dijelu Gornje Zete su se nalazili i posjedi vlastelinske porodice Crnojevića. Na istoku se Zeta graničila sa Gorskom župom, u kojoj je dominantno mjesto bila tvrdjava Medun, sa podgradjem. Na jugu se prostirala oblast Donje Zete: primorski pojas, od ušća Bojane do Bokokotorskog zaliva (bez grada Kotora i njegove bliže okoline) i predio od Skadarskog jezera do Jadranskog mora. 1441. Pod vlast Kosača u Gornjoj Zeti padaju: trg Podgorica, Medun i Soko (štitarski) kao i za kratko vrijeme, Bar u Donjoj Zeti (20. septembra). Raznim poklonima i ustupcima, bosanski vojvoda je nastojao na svojoj strani zadržati zetsku vlastelu (Vukca Nikolića, Nikolu Lješevića, Kalodjurdja Djuraševića, Hota Junka) kao i najznačajnije katunske ratničke družine (Bjelopavliće, Mataguže i dr.). 1444. Katun Vasojevića, pominje se u Srpskoj despotovini, u oblasti Meduna (stara Gorska župa). 1444. Soko Grad (štitarski) iznad današnjeg sela Štitara, u Gornjoj Zeti, pominje se od strane kralja Alfonsa (povelja bosanskom hercegu, Stefanu Vukčiću Kosači). Nalazio se na teritoriji vlastelinske porodice Crnojevića. Kao i Medun, vraćen je od strane bosanskog hercega Stefana (nakon njegovog prodora u Gornju Zetu) srpskom despotu, Đurađu Brankoviću. Po odmetanju od Srpske despotovine, mjesto je Stefanice Crnojevića. 1444. zbog približavanja Stefanice Crnojevića Mlečanima, vojska despota Đurađa Brankovića ulazi u Medun i Soko (Štitari). 1452. Pred Podgoricom, Stefan Crnojević je slomio otpor medunskog vojvode Miloša, pa dredi Srpske despotovine napuštaju ovaj trg (u koji je bio stacioniran despotov vojvoda Altoman). Srpska despotovina zadržava u svojim rukama obližnju tvrdjavu Medun (Gorska župa). Zastava Mletačke republike, razvijena je u Podgorici. 1455. mletački Spisak katuna Gornje Zete (bez katuna na posjedu Crnojevića, čiju samostalnost nije dozvoljavala ova vlastelinska porodica, niti su željeli davati podatke o selima, zbog uvida u broj vojno sposobnih ljudi). U ovom spisu se pominju: Mataguži, Hoti, Grlje, Lužani, Podgoričani, Grude, Kurec, Kuči, Piperi, Bušati, Stankovići, Grnci, Malonšići, Bjelopavlići, Pješivci, Tuzi, Nikšići, Krusi i Spatar. Pretpostavlja se da su Vasojevići u to vrijeme već bili odseljeni, van područja Meduna, koje se graničilo sa Gornjom Zetom, pa se ne pominju. 1456. tvrdjava Medun ustupljena Osmanlijama od strane Miloša, vojvode despota Đurađa Brankovića. 1462. Mletački dužd, Cristoforo Moro, do 1471. U njegovo vrijeme Kraljevina Bosna je pala pod osmansku vlast, mletački Senat dao dozvolu da Stefanica Crnojević zauzme Medun (1463) protiv mletačke vlasti u Budvi izbila pobuna, Ivan Crnojević postao gospodar Zete (1465) i Mletačka republika sklopila mir sa njom (1466). 1463. mletački Senat daje saglasnost da Stefan (Stefanica) Crnojevića zauzme Medun ("ključ obiju Zeta"). U 15. stoljeću zabilježeno je postojanje džamije sultana Mehmeda II El-Fatiha, na Medunu. 1485. Kuči se pominju kao nahija od osam sela (većinom katoličkih) u okviru kadiluka Podgorica, po defteru Skadarskog sandžaka. Medun, sa selom ispod tvrdjave, po osmanskom defteru ima 15 domova. Muzej Marka Miljanova. Ispod srednjovjekovnog utvrđenja, na sedlastom prevoju, nalazi se rodna kuća vojvode Marka Miljanova Popovića, ratnika, državnika i pjesnika, jedne od najznačajniji osoba crnogorske povijesti 19. stoljeća. Kuća je pravokutnog uzdužnog tlocrta, jednokatna, sa krovom na dvije vode. Sagrađena je krajem 18. ili početkom 19. stoljeća. Njezin autentični interijer nije sačuvan zbog više pregradnji koje su izvođene, prije svega za potrebe osnovne škole koja je u njoj otvorena te kasnije kada je u njoj otvoren Memorijalni muzej Marka Miljanova kojime upravlja institucija Muzeji i galerije Podgorice . Muzej Marka Miljanova formiran je 23. 10. 1971. godine otvaranjem stalne muzejske postavke. Postavku čine tri dijela: povijesni, književno-povijesni i etnografski. Povijesni dio postavke prezentira najznačajnije momente iz života Marka Miljanova kao ratnika i državnika. Književno-povijesni dio predstavlja književnika Marka Miljanova. Etnografski dio postavke predstavlja posjetiteljima pokućstvo, nošnje, nakit, oružj, upotrebne predmete domaćinstva koji su obilježja narodnog života ovog kraja. Muzej Marka Miljanova
(JU Muzeji i galerije Podgorice) Medun Mob. tel: 069/616-200 Telefon: +382 (0) 20 242-543, 242-605 E-mail: [email protected] Neposredno ispod utvrde nalazi se parking za vozila.
Crkva svetog Nikole. Crkva se nalazi između ostataka srednjovjekovnog utvrđenja. Prema predaji, podignuta je početkom 18. stoljeća na temeljima starije crkve, novcem koji je iz Rusije donio vojvoda Radonja Petrović. Crkva je manja, jednobrodna građevina građena od pravilnog klesanog kamena, a zvonik od fino obrađenih kamenih blokova. Unutrašnjost crkve nije oslikana. Ikonostas s ikonama slikanim na metalu izradio je 1903. godine ikonopisac Petar Čolanović. Na crkvi postoji zapis da je obnovljena 1933. godine. Ispred crkve se nalaze grobovi Marka Miljanova i njegove žene Stefe. (Napomena: dio izvora navodi kako je crkva posvećena Arhiđakonu Stefanu).
Spomenici Meduna
|
Medun - Tragovi kamenog međeda
Datum objave: 20.6.2012. Autor: Ljubo Jovovic Opis: /kamera-Velimir Lazarević/ montaža-Ljubo Jovović/ pilot-Zoran Petrović/ tekst čitala-Maja Noveljić Romčević/ animacija FOPOLIS Petrovići Wien/ muzika-Leo Đokaj/ scenario-Momčilo Laković/ autor-Ljubo Jovović Crnom Gorom: Muzej Marka Miljanova - Museum of Marko Miljanov Montenegro HD
Datum objave: 17.10.2019. Autor: RIVchannel Tvrdjava Medun u Kučima Crna Gora, animacija restitucije tvrdjave
Opis videa: Kompijuterska animacija tvrdjave izradio je arhitektonski studio Fopolis s.r.o. Prague 2009. Na putu za Medun - Kulturista ep.162
Autor: Kulturista / Coolturista Datum objave: 2.6.2024. Opis. Ko su Kuči i ko je Marko Miljanov, saznajte u ovom putopisu iz glavnog grada Crne Gore. |
Grad Medun
Gravura pruskog kapetana Hatora iz 1876. (Izvor fotografije: Epski gradovi - http://mirjanadetelic.com/) 
Plan Meduna i položaj zidova u Donjem Medunu i utvrde u Gornjem Medunu
Autor: I Zdravković 
Tlocrt utvrde Medun
Grob Marka Miljanova
Marko Miljanov, vojvoda Kučki, perjanik, senator. Umro je u Herceg Novom, a sahranjen na Medunu. |
Medun (Kuči / Crna Gora)
Autor: Vujosevic Aleksa Datum objave: 8.8.2022. Opis. Medun (Kuči / Crna Gora) U Kučima, oko 12 kilometara śeveroistočno od Podgorice, nalazi se spomenički kompleks Medun koji zahvata površinu od 200.535 m2. Na dominantnom izduženom brežuljku sa poprečnim sedlastim prevojem, koji se pruža u pravcu istok-zapad, sačuvani su ostaci ilirskog grada Meteona i kasnijeg srednjovjekovnog Meduna, dopunjeni sa nekoliko objekata nastalih tokom zadnjih decenija XVIII i u XIX vijeku. Meteon, odnosno današnji Medun, podignut je krajem IV ili tokom III vijeka p.n.e. kao jedno od središta ilirske države i centar ilirskog plemena Labeata. Kao i svi gradovi nastali u ovom periodu lociran je na dominantnom i teško pristupačnom brežuljku, a njegov najviši dio pripadao je akropoli. Današnji izgled Meduna daju uglavnom ostaci srednjovjekovnog utvrđenja podignutog na mjestu ilirske akropole, sa mjestimično očuvanim zidovima dvije polukružne ugaone kule, odbrambenim zidovima, kapijom i objektima iz kasnog srednjeg vijeka. Među ostacima srednjovjekovnog utvrđenja nalazi se crkva posvećena arhiđakonu Stefanu i grob Marka Miljanova. Ispod srednjovjekovnog utvrđenja, na sedlastom prevoju, 1860. godine, izgrađena je kuća za potrebe turskog ućumata (uprava i sud), u kojoj je od 1883. godine do smrti živio Marko Miljanov. Duži period tokom XX vijeka u ovoj kući je bila škola i učiteljski stan, a nakon konzervatorsko-restauratorskih radova 1971. godine pretvorena je u Memorijalni muzej posvećen ovom znamenitom crnogorskom junaku i književniku. U Donjem Medunu, koji sa Gornjim Medunom i samom tvrđavom predstavlja jednu višemilenijumsku živu cjelinu, o čemu svjedoče i ostaci nekropola iz ilirskog perioda, nalazi se mala jednobrodna crkva posvećena Sv. Đorđu. Dva austrijska arheologa C. Prašniker i A. Šober 1919. godine daju prvi detaljan opis grada i donose njegov relativno precizan plan, na kome su naznačeni svi ostaci odbrambenih zidova i kula, kao i tragovi zidova u unutrašnjem prostoru koji su pripadali ilirskom Meteonu i koji su se u to vrijeme mogli sagledati. Prašniker i Šober su, što je posebno značajno, locirali i nekropolu Meteona u okviru koje su istražili jedan grob sa karakterističnim nalazom koji nekropolu nesporno vezuje za vrijeme egzistiranja ilirskog grada. IZVOR: Kulturna baština Podgorice, grupa autora, godina izdanja: 2011. Izdavač: JU Muzeji i galerije Podgorice 
Poštanska marka s prikazom Meduna
Marka je izdana 1993. godine. 
Grob Marka Miljanova
Zanimljivosti. Crnogorska vojska je nakon boja na Fundini odala priznanje vojvodi Marku Miljanovu, tako što mu je darovala iz boja zaplijenjenu najljepšu tursku sablju i kuću na Medunu u kojoj je prije boja radio turski sud, a danas je muzej.
Medun (Kuči, Crna Gora) -Crkva Svetog Djordja
Autor: Vujosevic Aleksa Datum objave: 3.8.2022. Opis. Medun (Kuči, Crna Gora) -Crkva Svetog Djordja |
Pogled s utvrde Medun na Donji Medun i dolinu Zete u pozadini
U prvom planu je crkva svetog Nikole. 
Akropolski položaj utvrde Medun
Muzej Marka Mijanova u Medunu
|
Medun (Kuči / Crna Gora) groblje
Autor: Vujosevic Aleksa Datum objave: 3.8.2022. Opis. Medun (Kuči / Crna Gora) groblje Marko Miljanov i Jusuf Beg ~ Perun Edition
Autor: Discover Montenegro Datum objave: 19.3.2026. Opis. Slušaj na Spotify & iTunes ~ Listen on Spotify & iTunes Spotify : https://open.spotify.com/album/5qtspw... iTunes / Apple Music : / marko-miljanov-i-jusuf-beg-single Pretplatite se na naš 𝐘𝐨𝐮𝐓𝐮𝐛𝐞 𝐂𝐡𝐚𝐧𝐧𝐞𝐥 / @discover-montenegro Subscribe to our 𝐘𝐨𝐮𝐓𝐮𝐛𝐞 𝐂𝐡𝐚𝐧𝐧𝐞𝐥 / @discover-montenegro Ova pjesma donosi modernu interpretaciju epske priče „Marko Miljanov i Jusuf-beg“ — legende koja živi u sjećanju crnogorskih planina i u starim guslarskim pjesmama o čojstvu i junaštvu. Radnja nas vodi u vrijeme kada su brda Kuča bila granica između svjetova, gdje su se sudarali ponos, čast i sudbina. U tim kamenitim krajevima, pod sjenkom tvrđave Medun i nad pogledom koji se prostire preko dolina i planina, stajao je vojvoda Marko Miljanov — simbol nepokolebljive hrabrosti i ljudskog dostojanstva. Nasuprot njemu stoji Jusuf-beg, predstavnik jedne druge sile i carstva. Njihov susret nije samo priča o boju, već i o poštovanju između protivnika, o snazi karaktera i o onoj staroj balkanskoj ideji da pravo junaštvo nije samo u pobjedi, već i u časti. U ovoj pjesmi odzvanja duh stare Crne Gore: planinski vjetar koji nosi glas gusala, zastave koje se vijore nad stijenama, i ljudi koji su živjeli prema zakonima časti i riječi. To je svijet u kojem se ime junaka pamti generacijama, a priče o njima postaju dio narodnog pamćenja. Ova Perun Edition verzija donosi tu epsku atmosferu u savremeni zvuk — spajajući tradicionalni balkanski duh sa modernom, kinematskom produkcijom. Kroz snažne vokale, folklorne motive i monumentalni aranžman, pjesma oživljava staru legendu i prenosi je u novo vrijeme, čuvajući njen ponos, snagu i dušu. This song presents a modern interpretation of the epic tale “Marko Miljanov and Jusuf-beg” — a legend carried through generations in the mountains of Montenegro and preserved in traditional gusle songs of heroism and honor. The story takes us back to a time when the rugged highlands of Kuči stood as a frontier between worlds, where pride, courage, and destiny collided. Among those rocky landscapes, beneath the ancient fortress of Medun and overlooking the vast valleys and mountains, stood the duke Marko Miljanov — a symbol of unbreakable bravery and human dignity. Opposing him stands Jusuf-beg, representing another power and empire. Yet their encounter is not only a story of battle, but also of respect between adversaries — a reminder that true strength lies not only in victory, but in honor. Through this song echoes the spirit of old Montenegro: mountain winds carrying the sound of gusle, banners rising above stone cliffs, and people who lived by the codes of honor and word. In such a world, the name of a hero lives on long after the battle has passed. This Perun Edition preserves that epic spirit while blending it with modern cinematic sound. Through powerful vocals, folkloric motifs, and a monumental arrangement, the legend of Marko Miljanov is brought into a new era — carrying the pride, strength, and soul of Balkan heritage forward. ~ Marko Miljanov i Jusuf-beg ~ U Kučima glas se razleže, po planini i kamenju sivom, da dolazi Jusuf-beg od Skadra sa vojskom silnom i barjacima. Na glas skoči vojvoda Marko, Marko Miljanov od Kuča, te doziva Kuče i Brđane: “Braćo moja, sokolovi sivi, nije nama živjeti u sramu, bolje nam je poginuti časno nego tuđinu roblje biti.” Kad to čuše junaci iz Kuča, svaki hvata pušku i jatagan, na konjima niz planinu silaze kao soko kad se s brda vine. Susrete ih Jusuf-beg silni, ponosan na silu carevu. Al’ mu Marko besjedu govori: “Jusuf-beže, turski gospodaru, nije sila samo u vojsci mnogoj, nego sila u srcu junačkom i u časti što čovjeka krasi.” Tad se bojna razgorjela ljuta među stijenjem i vrletima crnim, odjekuju puške i kubure, sabljama se nebo zacaklilo. Kad se bitka privodila kraju, osta Marko na bojnom polju, a Jusuf-beg gledajući reče: “Blago majci što Marka rodila, takva junaka zemlja rijetko daje.” • Perun Records: Montenegro’s Timeless Melod... • Kralj Nikola na umoru ~ Perun Edition ⚡ • Još ne sviće rujna zora ~ Perun Edition ⚡ • Šapat Pive ~ Perun Edition ⚡ • Oj Rijeko Crnojevića ~ Perun Edition ⚡ • Gdje Dani Postaju Snovi ~ Perun Edition ⚡ • Pjesma pastira iz Kuča ~ Perun Edition ⚡ |
Ljubica Popović
Medun, 9.1.1912. - Orahovo, 9.12.1942. Sudionica NOB-a i narodni heroj Jugoslavije. Osnovnu školu i nižu gimnaziju učila je na Cetinju i u Senti (Srbija, Vojvodina), a Trgovačku akademiju u Podgorici i Subotici. Poslije završenog školovanja, vratila se u rodni kraj i aktivno radila u Studentskoj samopomoći, udruženju koje je okupljalo i pomagalo rad studenata komunista. Po zadatku Komunističke partije Jugoslavije, čiji je član postala 1939. godine, od 1940. radila je kao radnik u Monopolu duvana u Podgorici, zajedno s Jelenom Ćetković i Đinom Vrbicom. Radnice su, zbog malih plaća i loših uvjeta rada, često organizir uspješne štrajkove. Početkom 1941. godine, izabrana je, za člana Mjesnog i Okružnog komiteta KPJ za Podgoricu, a zatim i za člana Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Crnu Goru i Sandžak. Poslije Aprilskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije aktivno je sudjelovala u pripremama Trinaestojulskog ustanka. U okupiranoj Podgorici imala je zadaću sakupljanja omladinaca i njihova slanja u partizanske jedinice. Početkom septembra 1941. godine, izabrana je za člana privremenog Pokrajinskog odbora Crnogorske narodne omladine koji je rukovodio radom omladine. Sredinom septembra ponovo je izabrana za člana Mjesnog, Sreskog i Okružnog komiteta KPJ za Podgoricu. U vrijeme kada je glavnina partizanskih snaga bila primorana privremeno napustiti Crnu Goru, juna 1942. godine, Ljubica je ostala na ilegalnom radu u pozadinu. U to vrijeme oživio je partijski rad ilegalaca, formirane su partijske organizacije na terenu i aktivi Saveza komunističke omladine Jugoslavije u svim selima. U jesen 1942. godine pomogla je rukovodećoj grupi Pokrajinskog komiteta KPJ, na čelu sa Blažom Jovanovićem, da se preko okupiranog područja sigurno prebaci u Albaniju. Poginula je 9.12.1942. u selu Orahovo (-> vidi ORAHOVO). Još tijekom NOB-a Ivan Milutinović i Predsjedništvo Drugog kongresa Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Crne Gore i Boke su Ljubicu predložili za narodnog heroja, ali je proglašena tek 12.7.1949. godine. IZVOR: Wikipedija - Ljubica Popović |
Mitar Laković zapovjednik crnogorske vojske na Skadru i bitki kod Đakovice. Rođen je 1886. godine u Donjem Medunu. U borbama oko Dečića 27.9.1912. godine teško je ranjen. Fotografija ranjenog Mitra obišla je svijet i izazvala čuđenje da se poslije takvog ranjavanja može preživjeti, jer mu je metak prošao ispod lijevog ramena kroz pluća i izašao dijagonalno iznad pojasa. Liječen je u Češkoj, a poslije Prvog svjetskog rata je umirovljen.
|
Fundina
KOORDINATE 42.441667, 19.366667 BROJ STANOVNIKA 280 (2003. godine)
KOORDINATE 42.441667, 19.366667 BROJ STANOVNIKA 280 (2003. godine)
|
Selo u Kučima. Albanski naziv sela je Fundënë.
Stnovništvo. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1948. godine 565 stanovnika: 1953. 566; 1961. 606; 1971. 533; 1981. 517; 1991. 582; 2003. 280 stanovnika. Etnički sastav prema popisu 2003. godine: Albanci 164 (58.57%); Crnogorci 50 (17.85%); Srbi 44 (15.71%); Muslimani 11 (3.92%); Bošnjaci 1 (0.35%). Kod Fundine se 1876. godine dogodila čuvena bitka između crnogorske i turske vojske u kojoj se naročito istakao Marko Miljanov. Od tada su Kuči definitivno pripojeni Crnoj Gori. U Fundini je 1915. godine rođen narodni heroj iz Drugog svj. rata Milija Rašović. |
Riječ fundina potječe od latinske riječi za “izvor”, i kažu kako ih u Fundini na samo dva kvadratna kilometra ima 76. Među njima su najpoznatiji Rašovića točak i Ljuharski točak, na kojima je radilo preko 30 vodenica.
Primjeri Fundina
Autor: Filip Rasovic Datum objave: 30.6.2020. Opis. Film govori o slozi i zajedništvu stanovnika ovog sela kako kroz istoriju, tako i danas. Ovaj kraj krasi lijepa priroda i harmonični odnosi seljana koji su katoličke, islamske i pravoslavne vjeroispovijesti. -Film je podržao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore. |
 Ilija Plamenac
BITKA KOD FUNDINE
Bitka kod Fundine zbila se 2.8.1876. godine između vojske Osmanskog Carstva pod Mahmud-pašom s jedne i crnogorske vojske pod vodstvom Ilije Plamenca, Škrnje Kusovca i Marka Miljanova s druge strane. Bitka je bila dio Crnogorsko-turskog rata, a završena je pobjedom Crnogoraca. Crnogorsko-turski rat je bio je rat između Crne Gore i Osmanskog Carstva koji se vodio između 1876. i 1878. Ustanak u obližnjoj Hercegovini je izazvalo niz pobuna i ustanaka protiv Osmanskog Carstva u Europi. Crna Gora i Srbija su se složile da objave rat Turskoj 28.6.1876, čime je počeo rat. Rat je okončan pobjedom Crne Gore. U ratu je vođeno 6 većih i 27 manjih bitaka, a među njima je bila presudna bitka kod Vučjeg dola. Opis bitke. Za vrijeme ofenzive glavnih crnogorskih snaga u Hercegovini, u 8. mjesecu 1876. godine turske postrojbe iz Albanije pokušavale su razbiti crnogorske snage u Kučima. Međutim, doživjele su velik poraz. Zbog toga turska Porta početkom 8. mjeseca postavlja Mahmud-pašu na čelo Južnog fronta. U Podgoricu je s njime stiglo i pojačanje od 3000 zejbaka u četiri bataljona iz Egipta. Ujutro 2.8., Mahmud je krenuo iz Podgorice ka Medunu. Crnogorci su mu se mogli suprotstaviti s 5000 ljudi pod vodstvm Ilije Plamenca, Škrnje Kusovca i Marka Miljanova. Turci su oko 15 sati izbili pred glavni crnogorski položaj. Međutim, Crnogorci koriste strmi teren kako bi prešli u protunapad. Turske snage su razbijene u borbi prsa u prsa i gonjene su sve do Podgorice. Turci su izgubili između 4000 i 5000 ljudi. Crnogorci su izgubili 700 ljudi, a zadobili su veliki plijen. Mahmud-paša je nakon ovog poraza smijenjen. Na njegovo mesto postavljen je Derviš-paša. IZVORI Wikipedija - Bitka na Fundini; Vojna enciklopedija, svezak 3, Beograd 1972. godina, strana 115; Montenegrina.net - Pojedinosti iz bitke na Fundini se decenijama prepričavaju; Forum Domaci.de - Hercegovački ustanak - Bitka na Fundini; Wikipedija - Crnogorsko-turski rat (1876—1878) POVIJESNA ČITANKA
Bitka na Fundini · Tokom pet vjekova turske okupacije, na našim prostorima bilo je mnogo bitaka i bojeva. Kroz Kuče se još prepričava najveći boj sa Turcima, bitka na Fundini, a 130 godina od legendarne bitke proslaviće se drugog avgusta 2006. godine. Fundinjani o ovoj bici uče, sve do danas iz priča svojih predaka, u kojima ima i dosta legendi. Jednu od takvih priča pamti i Podgoričanin Dragan Vujošević, starovaroški sakupljač starina. Ispričao mu je djed Milija Kikov Vujošević, iz sela Premići u Fundini. Iz priča predaka, osam puta brojnija turska vojska pretrpjela je poraz, zato što su Crnogorci bili spretniji ratnici na kamenitom terenu Fundine. Osim toga, saznali su da Turci pripremaju boj i iznenadili ih napadom dan ranije. Iznenadni napad Crnogoraca učinio je da među turskom vojskom nastane metež i panika, jer do napada Turci su uspjeli da sagrade samo utvrđenja i iskopaju rovove, dok su im rezerve oružja i vojske, za to vrijeme ostale daleko od bojišta. Bilo je to doba kada je ratnički trofej bila odsječena neprijateljska glava. Ratnici su na vrhu glave puštali i vezali jedan duži pramen kose, koji je služio da im se lakše odrubi glava. Za pramen kose spretniji u boju, kako pričaju preci, uhvatio bi lijevom rukom, a desnom bez mnogo mučenja odrubio neprijateljsku glavu. - Strategiju boja na Fundini, koju su Turci dogovarali u Podgorici, Marku Miljanovu Popoviću otkrio je dobri Musliman, Mašo-Hadži Ahmetov. Marko je o planu Turaka obavijestio vojvodu Iliju Plamenca, koji je po pozivu odmah došao u Kuče. Dvojica vojvoda dogovorili su se da pozovu u Kuče sve crnogorske vojvode i oficire, nakon čega su okupili i vojsku. U Fundinu su Turke dočekali kučki, martinićki, bratonožićki, ceklinski, ljubotinjski i drugi bataljoni. Kučima je priteklo u pomoć i oko dvjesta malisora iz Zatrijepča - prepričava bitku na Fundini Dragan Vujošević, onako kako su je doživjeli njegovi preci. Tursku vojsku na Kuče, predvodio je Mušir Mahmud paša, iskusni stari ratnik, čijem je dolasku prethodila smjena Ahmeda Hamdi paše. Mahmud paša je na Fundinu poveo mladu, regularnu tursku vojsku, koja je iz djedine priče pokazala izuzetnu hrabrost. - Osvanula je drugog avgusta 1876. godine oblačna i tiha ilindenska zora u kojoj su raspoređene straže crnogorskih vojnika u Fundini čekale neprijatelja. U sam osvit straže su primijetile da prema njima kao mravi napreduju Turci. Najviše ih je nadiralo iz pravca Podgorice i Dinoše, dok sa Albanske teritorije ni jedan turski vojnik nije krenuo prema Kučima. Inače, da jeste i u Albaniji bi se našao dobri čovjek da obavijesti o turskim planovima Kuče. Napredujući prema Fundini turska vojska je gradila utvrđenja. Napad na Kuče planirali su za treći avgust, te je odbrana morala da preduhitri Turke - kaže Vujošević. Među crnogorskim vojvodama zavladala je velika nervoza kada su vidjeli da preko četrdeset hiljada Turaka polako osvaja teren prema Fundini. Neprijatelj je bio dobro naoružan puškama, sabljama ledenicama, derviškim sjekirama,... dok je crnogorska vojska bila oskudno naoružana bjelosapcima, crnosapcima, kuburama i manjim brojem pušaka kremenjača i brojala svega oko pet hiljada vojnika. - Vidjevši zlo koje se primicalo vojvoda Marko se popeo na osmatračnicu, skinuo crnogorsku kapu, stavio je na grudi i rekao: “Evo Bože da ti se pomolim još jedan put i neću ti više dosađivat” - priča Dragan Vujošević. Oko 13 časova, na Ilindan, crnogorska vojska napala je Turke, koji su mislili tu noć da prespavaju i odmorni udare na Kuče. Krvava borba vodila se u podnožju brda Heljam. Poviše Fundine čula se velika huka i udaranje handžara. - U turske rovove su uskakali prvo najhrabriji Crnogorci, a za njima i ostali. Vojvoda Marko Miljanov je cijelo vrijeme trajanja boja bio u prvim borbenim redovima i hrabrio vojnike. Vojvoda Plamenac je posmatrao bojište i ubacivao prema potrebi bataljone i rukovodio bitkom na Fundini - ističe Dragan Vujošević. U kuli Rašovića Kuči su zatvorili i zapalili turske age i begove. Po legendi koju je Dragan čuo od svoga djede, a koja se i danas prepričava, gledano iz pravca Podgorice, dok je kula gorela, ka nebu su se uzdizale razne boje. Sada se na tom mjestu nalazi spomen-obilježje. - Martinićki i kučki bataljoni su gonili Turke do Ćemovskog polja i Dinoše - kaže Dragan Vujošević. Turska vojna utvrđenja u Kučima su nadživjela sva minula vremena. Kroz Fundinu i danas ima šančeva podignutih od kamena iz tog perioda. Orući njive seljani su do skoro pronalazili zakopane glave, koje su se prema kazivanju Draganovog djede Milije u to vrijeme ukopavale plitko u malim drvenim sanducima. - Nakon boja, kod mlinova pod Fundinom sastali su se vojvode Ilija Plamenac i Marko Miljanov, da jedan drugome čestitaju pobjedu. Crnogorska vojska, iscrpljena od boja okupila se na guvna i ispod stogodišnjih brijestova pored brojnih izvorskih voda u fundinskim selima Premići, Rašovići, Ljuhari,... Malisori koji su u ovom boju pomogli Crnogorcima čestitali su Kučima odlikovanje, koje im je uručio kralj Nikola Petrović pred svom vojskom, i čestitali im drugi avgust, srpsku slavu Ilindan. Izvor: Facebook stranica Selo Rašovići-Fundina (14.12.2014.) |
BITKA NA FUNDINI, 10 JUL - 14 AVGUS 1876 GODINE
Autor: MNE Datum objave: 10.6.2020. Opis. "FUNDINSKA OPERACIJA" 1876 "SVJEDOK VASEG JUNASTVA JE CRNA GORA I NJENA SLOBODA" KRALJI NIKOLA I PETROVIC Bitka na Fundini 1
Postavio: Danilo Radoicic Datum objave: 25.1.2011. Opis. Bitka na Fundini 2.avgust 1876. godine Bitka na Fundini 2
Postavio: Danilo Radoicic Datum objave: 26.1.2011. Opis. Bitka na Fundini 2.avgust 1876. godine Mala dopuna kazivanja Dragana Vujoševića u vezi ove slavne ako ne i najslavnije bitke u crnogorskoj istoriji:
- U turske rovove su uskakali prvo najhrabriji Crnogorci, a za njima i ostali. - ističe Dragan Vujošević. Ti prvi su imali ime i bili su Lutoci iz Bratonoškog (čeličnog) bataljona. Na visoravan Helm ili Heljm bilo je ušančeno najače uporiste turske vojske . Lutovci su prvi ulećeli u šančeve i nastala je panika i bježanje turske vojske , kada i počinje velika sječa. Prije upada Lutovaca u šančeve nije bilo sječe. Borba se vodila uglavnom puskama iz rovova i zasjeda. U tom prvom i najtežem udaru , tesko je ranjen komandir lutovske čete Milija Stefanov Krkeljic dok je njegov brat Božina Stefanov Krkeljić poginuo ispod lutovskog barjaka kao jedan od šest poginulih u tom jurišu. Lutovski barjaktar Đoko Muratov Jovanović je prvi izasao na Heljm i pobo barjak koji je izrešetan sa 404 zrna. Jefto Stefanov treći od braće Krkeljića je posjekao 11 turaka i dobio Zlatnu Obilića Medalju. Njihov brat od strica Radivoje Becov Krkeljić je posjekao 17 turaka i među njima Alaj-barjaktara i oteo turski barjak, odlikovan je Georgijevskim (Đorđijevskim) krstom. U toj bitci je poginuo otac lutovskog barjaktara, barjaktar Bratonoškog bataljona Murat Simov Jovanović i kralj Nikola mu je podigao spomenik isprad crkve na Ublima. Kralj Nikola je lutovski barjak poslao ruskom caru, kao simbol crnogorskog junaštva i dan danas krasi vitrine Ermitraža najvećeg muzeja na svijetu. Izvor: Dan", 07. 01. 2006. godine, rubrika "Ljudi i dogadjaji" (http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Ljudi i dogadjaji&datum=2006-01-07&clanak=42861) Nakon boja, kod mlinova pod Fundinom sastali su se vojvode Ilija Plamenac i Marko Miljanov, kako bi jedan drugome čestitali pobjedu. Crnogorska vojska, iscrpljena od boja okupila se na guvna i ispod stogodišnjih brijestova pored brojnih izvorskih voda u fundinskim selima Premići, Rašovići, Ljuhari... Malisori koji su u ovom boju pomogli Crnogorcima čestitali su Kučima odlikovanje, koje im je uručio kralj Nikola Petrović pred svom vojskom.
Vojvoda Marko Miljanov je poslije bitke na Fundini svome protivniku Mahmut paši poslao živog vuka kojeg je uhvatila crnogorska vojska.
|
|
Na potoku Fundini nekada je mljelo 11 mlinova, vode nema nakon zemljotresa Penzioner Stefan Rašović rođen 1935. godine pamti da je u Fundini, od glavnog puta kroz Kuče do zaseoka Rašovići, bilo 11 mlinova. Mlinovi su bili izgrađeni na potoku izvora Đurat, odakle poslije zemljotresa 1979. godine više nije tekla kao prije. Mještani pričaju da iz tog izvora, vode ima više samo u zimskim mjesecima, mada dovoljno samo za piće. Rašović se prisjeća da je točak na posljednjoj vodenici prestao da se okreće 60 –tih godina prošlog vijeka. Prihodi od mlinova potočara, u kojima se „u staro vrijeme“ mljelo žito, garantovali su ondašnjim vlasnicima ugodniji i lakši život u odnosu na mještane, koji su živjeli od stočarstva i poljoprivrede. Od mlinova su ostali samo „suvozadi“, dijelom urušeni, zapušteni i obrasli u sitno rastinje, ali najstariji mještani pamte vrijeme kada su putem prema Kučima sa konjskim zapregama punih žita dolazili ljudi iz Zete, kučkih sela i drugih krajeva da u mlinovima samelju proizvode sa svojih njiva. - Predanje govori da riječ „fundina“ znači voda, a sve do zemljotresa 1979. godine u Fundini bilo preko 30 izvora. Stari su pričali da je mlinove gradio ko je imao mogućnosti, i ko je za mljevenje žitarica mogao dotjerati takozvani „pitomi kamen“ iz Kosovske Mitrovice. Kamenje za vodenicu ćeralo se zapregama sa volovima dok je bilo puta, a onda se nosio na rukama do mlina. Gornji i donji kamen, sjećam se, moralo je nositi deset ljudi. Mlin potočar imao je i vojvoda Marko Miljanov, i on mu je obezbjeđivao dobre prihode – prisjeća se Rašović. U mlinu porodice Stefana Rašovića takođe se nekada mljelo žito, a Stefan priča da su se vlasnici mlinova „računali u gazde“. Mlinari su uzimali kilogram brašna na svakih 20 kilograma samljevenog žita. - Nakon Drugog svjetskog rata, narod se odselio u Podgoricu i počeo da radi u fabrikama. Od 200 duša koliko je živjelo u Rašovićima u 40 domova, danas stalno živi svega 16 duša, mahom starijih – rekao je Rašović. Za razliku od drugih crnogorskih sela, u Rašovićima se najmanje osjeća razlika između gradskog i seoskog načina života. Zahvaljujući slozi, stanovnici tog zaseoka, napravili su jednu kaptažu za vodu na početku, a drugu na kraju sela, tako da u njihovim slavinama teče izvorska voda. - Vodovod smo napravili prije šest godina. Živi se mnogo lakše. Nekada su se držale koze, sve dok Tito nije zabranio. Međutim, bolje da je maka' neke rukovodioce – ocijenio je Stefan Rašović vrijeme u kojem se nekad živjelo, napomenuvši da je u njivama u Fundini uspijevala pšenica, kukuruz, te da je svako domaćinstvo proizvodilo sadnice crnog luka, kao i da se sadio krompir, uzgajale smokve i vinova loza, jabuke i šljive. Stefan je kazao da je u seoskoj školi, prije Drugog svjetskog rata, nastavu pohađalo 70 đaka, i naglašava da se posljednje dvije decenije u toj školi ne čuju djeca i školsko zvono. - U Fundini je trebalo da se gradi bolnica za plućne bolesti, ali neki su se tome usprotivili, tako da je napravljena u Brezoviku kod Nikšića. Stručnjaci su dolazili u naš kraj i pronašli velike količine laporca, koji služi kao baza za proizvodnju cimenta. Međutim, i od toga se odustalo - sjeća se Rašović, istakavši da su izvorska voda, čist vazduh, i izvaredna klima, ostali tako netaknuti u Fundini. Mještanin Ljubo Rašović zagazio je u devetu deceniju života. Njegova životna priča, ali i sažeta priča o tom kraju, počinje od čuvenog „oslobođenja“. - Kada smo se 1945. godine oslobodili od italijanskog fašizma i njemačkog nacizma imao sam 18 godina. Prvo smo radili na lokalnim radnim akcijama, a onda smo pošli na radnu akciju „Brčko – Banovići“. Iz Kuča na toj akciji bili smo samo nas dvojica. Značku udarnika dobio sam na radnoj akciji „Šabac – Sarajevo“, a učestvovao sam na izgradnji pruge Nikšić – Podgorica“. U kolektiv ulazimo 1947. godine. Zemljoradničkim zadrugama dali smo zemlju i stoku. Bilo je teško. Nijesmo mogli napredovati. Tada je došla 1948. godina, i Infobiro, a iz Fundine je zatvoreno 25 ljudi. Mnogi su pobjegli u Albaniju. Organizovan je SKOJ i Antifašističko vijeće žena, a i nastupila je agitacija da se napuštaju sela, i da se ide u privredu. Najsiromašniji su otišli u fabrike, a kasnije za njima i ostali. U društvenom sistemu bilo je rada i teškoća, ali se dobro živjelo sve do 1991. godine kada se raspala Jugoslavija. Imam 83 godine i sada vidim da je narod, iako je život lakši, mnogo nezadovoljniji. Prije rata u Fundini od 150 domova samo su trojica ljudi imali penzije. Poslije oslobođenja bile su dvije partije, a jedna je morala pobijediti. Danas imamo 16 političkih stranaka, a narod je mnogo podvojen. I dalje mnogo radim, krčim put, pravim podzide i kamene zidove. Zidovi i međe mogu biti mali, ali su krši veliki. Nakon oslobođenja omladina je gradila mostove, fabrike, i puteve, a danas se sve prodaje. Novi sistem napravio je neradnike – rekao je Ljubo Rašović. Pješke od Konika do Fundine Milivoje Popović namjerava da se vrati na starevinu. Popović je ogradio imanje u Rašovićima, nedavno je uzorao i zasadio krompir, luk, sadnice jabuke i vinove loze. - Radio sam u jednoj društvenoj firmi koja je u međuvremenu propala. Trenutno sam na Birou rada. Sjećam da smo se kao djeca igrali oko mlinova. Oko svakog mlina bile su vodene ustave, a mi smo ih zvali guvna. U guvnima se skupljala voda koja se po potrebi usmjeravala na vodenicu i pokretala vodenički kamen. U tim guvnima u ljetnjem periodu mi smo se kupali – rekao je Popović, dodavši da su momci, a i stariji, u poslijeratnom periodu pješke dolazili u Podgoricu. - Sjećam se da sam jednom prilikom pješice pošao sa Konika, gdje nam i sada porodična kuća, do Fundine u Rašoviće, samo da donesem pet litara rakije, i „kamen ubojiti“, kako se zvala jedna vrsta kamena kojim se liječila stoka. Krenuo sam preko Ćemovskog polja, preko Kakaricke gore, pa na prečac do Fundine. Put je onda bio makadamski. Koliko se sjećam trebalo mi je sat i po da pođem i da se vratim – rekao je Popović. Zabilježio: J. Stanišić; Objavljeno na: http://www.vijesti.cg.yu |
Milija Rašović
Fundina, 1915. - Krčino Brdo, kod Foče, april 1943. Sudionik NOB-a i narodni heroj Jugoslavije. Rođen je u seljačkoj obitelji. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, ali zbog teških materijalnih uvjeta nije mogao produžiti školovanje. Zaposlio se u žandarmeriji i radio u Beogradu. Iako je bio žandar, uključio su radnički pokret, surađujući sa studentima revolucionarima, obavještavajući ih o namjerama policije i prenoseći korisne poruke uhićenima. Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije, odbio je ostati u žandarmeriji i vratio se u rodni kraj. Tu se povezao sa članovima Komunističke partije Jugoslavije i sudjelovanje u pripremama za oružani ustanak. Bio je vrlo aktivan u prikupljanju i skrivanju ratnog materijala i obuci omladinaca u rukovanju oružjem. Sudionik je Trinaestojulskog ustanka. Krajem 1941. godine dobrovoljno se prijavio u Crnogorski partizanski odred, koji je upućen u Sandžak. S ovim odredom sudjelovao je u napadu na Pljevlja, 1.12.1941. godine. Kada je 21.12.1941. godine u Rudom formirana Prva proleterska udarna brigada on je postao borac njezinog Prvog lovćenskog bataljona. Sudjelovao je u mnogim borbama brigade, a posebno se istakao u borbama - na Savinom Laktu, Maoču, istočnoj Bosni i dr. Istakao se i u borbama s četnicima u Hercegovini - sa svojom desetinom je 12.6.1942. godine, branio na brdašcu Pleće prodor četnika ka Čemernu. Jake četničke snage su, uz snažnu podršku talijanske artiljerije, više puta pokušavale jurišem prodrijeti preko Pleća, ali ih je Milijina desetina čitavog dana zadržavala. Tokom 1942. godine sudjelovao je u borbama na pruzi Sarajevo-Konjic, kod Šuice, Duvna (Tomislav-grada), napadu na Livno, borbama s Talijanima kod Aržana i dr. U borbama za Sitnicu, s puškomitraljezom je upao u neprijateljsko utvrđenje i to je predstavljalo prijelomni trenutak bitke - iznenađeni, Nijemci i domobrani su se predali. O tom njegovom podvigu govorila je i radio-stanica „Slobodna Jugoslavija“, i nazvala ga „partizanskim herojem“. Aprila 1943. godine, na Drini se vodila borba za stvaranje mostobrana. Tijekom ove borbe grupa od oko šezdeset boraca Prve proleterske udarne brigade našla se u vrlo teškoj situaciji - prelaženje ostalih snaga bilo je otežano, municija ponestajala, a na Krčinom brdu u rovovima se grčevito branio bataljun Talijana. Milija se tada javio kao dobrovoljac u grupu bombaša koja je imala zadatak napasti Talijane s leđa i na taj način ih primorati da se povuku. Ovo je bio njegov posljednji zadatak, jer je tijekom ovog napada poginuo. Za narodnog heroja proglašen je 20.12.1951. godine. Wikipedija - Milija Rašović |
Rašovići (Fundina)
U fundinskom zaseoku Rašovići, 2008. godine podignut spomenik u sjećanje na bitku na Fundini.
U fundinskom zaseoku Rašovići, 2008. godine podignut spomenik u sjećanje na bitku na Fundini.
Spomenik Bitke na Fundini. Godine 2008., povodom 132 godine od bitke na Fundini, u fudinskom zaselku Rašovići otkriven je spomenik. Bitka na Fundini predstavlja najbriljantniju pobjedu crnogorske vojske i najteži poraz turske armije u toku Veljeg rata, u kome su oslobođeni Nikšić, Bar i barsko primorje, a nakon koga je, dvije godine kasnije, Crna Gora priznata na Berlinskom kongresu. Autor spomenika je akademski kipar Pavle Pejović.
Od spomenka se pruža odličan pogled na Podgoricu i bazen Skadarskog jezera.
KOORDINATE 19.3598970, 42.4549179
Od spomenka se pruža odličan pogled na Podgoricu i bazen Skadarskog jezera.
KOORDINATE 19.3598970, 42.4549179
U blizini spomenika u Fundini nalazi se zanimljiva skupina starih i primitivnih grobova.
PLANINARENJE U OKOLICI Predrag Popović: Skam (Škom) 798 mnm, Ilijino brdo 887 mnm, brda iznad Fundine - Kuči. Vrhovi Crne Gore, 7.1.2018.
Doljani (kod Podgorice)
KOORDINATE 42.4639, 19.3075
KOORDINATE 42.4639, 19.3075
Bogdan Vujošević
Doljani, kod Podgorice, 20.3.1912. - Beograd, SR Srbija, 10.7.1981. Sudionik Narodnooslobodilačke borbe, general-potpukovnik JNA i narodni heroj Jugoslavije. Nakon završene osnovne škole, u rodnom mjestu, upisao je gimnaziju u Podgorici. Poslije završene mature, 1931. godine, otišao je u Beograd, gde je na Filozofskom fakultetu studirao matematiku. Tijekom studija pristupio je revolucionarnom studentskom pokretu i sudjelovao je u demonstracijama i studentskim štrajkovima. Nakon diplomiranja radio je kao privatni nastavnik matematike. U članstvo Komunističke partije Jugoslavije primljen je juna 1936. godine. Zbog svog revolucionarnog i partijskog rada, prije Drugog svetskog rata, više puta je uhićivan i proganjan.Poslije Aprilskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije, aprila 1941. godine, vratio se u Crnu Goru i uključio u rad na pripremanju ustanka. Radio je na formiranju gerilskih grupa, prikupljanju oružja i političkom radu na terenu, posebno s omladinom. U maju 1941. godine, u njegovoj kući u Doljanima, bila je smeštena štamparija Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru. U toj štampariji je i sam radio do jula 1941. godine. Sudionik je Trinaestojulskog ustanka i sudjelovao je u prvim ustaničkim borbama u podgoričkom srezu. Dobrovoljno se javio za odlazak u Sandžak i 1.12.1941. godine, kao komandir čete u Crnogorskom NOP odredu za operacije u Sandžaku, sudjelovao je u napadu na Pljevlja. Dvadeset dana kasnije stupio je u Prvu proletersku udarnu brigadu. Avgusta 1942. godine u borbi za Livno, Bogdan je ranjen. Ponovo je ranjen 26.12.1942. godine u borbi na Crnom vrhu kod Jošavke. Vrijeme Četvrte i Pete neprijateljske ofanzive proveo je u bolnici, gde je obavljao razne vojne, političke i partijske zadatke i davao pomoć rukovodstvu Centralne bolnice NOVJ. Istakao se 10.6.1943. godine, kada je na štakama prešao Sutjesku, i kad je u najtežim trenucima komandantu kolone, Špiru Lagatoru, pomagao u orijentaciji prema Lučkim kolibama. U borbama na Zelengori ranjen je po treći put. Poslije oslobođenja Jugoslavije, obavljao je visoke vojne, političke i partijske funkcije. Poseban doprinos je dao u razvoju fizičke kulture i radu Jugoslovenskog sportskog društva „Partizan“. Aktivna vojna služba mu je prestala 1970. Umro je 1981. godine i sahranjen je u Aleji narodnih heroja na Novom groblju u Beogradu. Nositelj je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih jugoslavenskih odličja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27.11.1953. godine. IZVOR Bogdan Vujošević, Wikipedija (sr) |
Sjenice
KOORDINATE 42.459333, 19.3255 BROJ STANOVNIKA 34 (2003. godine) WIKIPEDIJA Sjenice (Podgorica)
KOORDINATE 42.459333, 19.3255 BROJ STANOVNIKA 34 (2003. godine) WIKIPEDIJA Sjenice (Podgorica)
Dr Dragiša Ivanović
Sjenice, 9.10.1914. - Beograd, 27.9.2001. Inženjer, profesor, rektor Beogradskog univerziteta, sudionik Narodnooslobodilačke borbe, narodni heroj Jugoslavije. Rođen je u selu Sjenice. Osnovnu školu završio je u Medunu i Podgorici, a gimnaziju u Podgorici. Na Beogradskom univerzitetu završio je elektromašinsku tehniku, a zatim je neko vreme studirao filozofiju. Po dolasku na Univerzitet, uključio se u revolucionarni studentski pokret. Sudjelovao je u mnogim akcijama, štrajkovima i demonstracijama. Godine 1934, policija je Dragišu, zajedno s 44 aktivista revolucionara, zatočila u koncentracijskom logoru kod Višegrada. Po kazni je 1939. godine upućen u vojsku, iako je još uvijek studirao. I umjesto u školu rezervnih oficira, bio je upućen u trupe. Aprilski rat ga je zatekao na Skadarskom frontu. Nakon kapitulacije Jugoslavije, vratio se u Podgoricu i uključio u revolucionarnu aktivnost. Maja 1941. godine, postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Početkom jula, po odluci Mjesnog komiteta KPJ Podgorica, bio je upućen u Kuče kako bi sudjelovao u pripremama za oružani ustanak te je kao komesar gerilskih odreda Kuča, aktivno sudjelovao u Trinaestojulskom ustanku. U jesen 1941, bio je izabran za političkog komesara bataljona „Marko Miljanov“, koji je vodio borbe u Kučima i dijelom snaga sudjelovao u borbi na Jelinom Dubu u Bratonožićima 18.10.1941. godine. Februara 1942, bio je imenovan za političkog komesara Zetskog partizanskog odreda. Sudjelovao je u brojnim borbama i okršajima Zetskog odreda oko Podgorice, Danilovgrada, na Morači, na sektoru Nikšića i u Pivi. Nakon formiranja Pete crnogorske brigade, Dragiša je bio imenovan za političkog komesara njenog Četvrtog bataljona. S brigadom je sudjelovao u borbama na tromeđi Crne Gore, Bosne i Hercegovine, na Zelengori, Mrčinu, u rejonu Sutjeske i u proboju Pete crnogorske brigade od Sutjeske do Prozora od 22.7. do 2.8.1942. godine. Kraće vrijeme bio je politički komesar Četvrtog bataljona Prve proleterske brigade. Od novembra 1942. do novembra 1943. godine, bio je politički komesar Pete proleterske brigade, čiji je komandant bio Sava Kovačević. Sa brigadom je sudjelovao u borbama u dolini Vrbasa i središnjoj Bosni krajem januara 1943, u bitki na Neretvi i na Sutjesci. Nakon Pete neprijateljske ofenzive, sudjelovao je u razbijanju četnika u istočnoj Bosni i Crnoj Gori i u stvaranju slobodnog teritorija. Novembra 1943. godine, bio je imenovan za političkog komesara 29. hercegovačke divizije, čiji je komandant bio Vlado Šegrt. Avgusta 1944, Ivanović je bio imenovan za političkog komesara Mornarice NOV Jugoslavije. Tada je sudjelovao u brojnim desantima i drugim poduhvatima na otocima, kao i u operacijama za konačno oslobođenje Jugoslavije, poput Riječke i Tršćanske operacije. Od 1946. godine, radio je na Tehničkom fakultetu u Beogradu. Doktorirao je 1955, a za redovnog profesora na Beogradskom univerzitetu bio je izabran 1963. godine. Obavljao je i društvene funkcije. Dva mandata, 9 godina, bio je zstupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Savezne skupštine Jugoslavije. Bio je dekan Elektrotehničkog fakulteta od 1959. do 1962. i rektor Beogradskog univerziteta od školske godine 1967/'68. do 1970/1971, redovni profesor Univerziteta, član Naučnog društva SR Crne Gore i ostalo. Velika popularnost koju je uživao među studentima mu je znatno opala tokom junskih demonstracija 1968, koje su ga zatekle u Istočnoj Nemačkoj i kada nije prekinuo posetu i vratio se, na poziv studenata, „da ih povede“. Za redovnog člana Društva za nauku i umjetnost Crne Gore bio je izabran 1973. godine, a za redovnog člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti 1983. godine. Bio je dopisni član Akademije nauka i umetnosti Kosova, Naučnog društva Srbije i Njujorške akademije. Dobitnik je Nagrade AVNOJ-a. Umirovljen je kao redovni profesor Univerziteta 1983. godine. Umro je 2001. godine u Beogradu i sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju. Dr Dragiša Ivanović objavio je velik broj znanstvenih radova u području teorijske fizike, elektronike i filozofskih problema fizike. Autor je više znanstvenih djela: „Teorija kretanja neutrona kroz smesu elemenata“ (doktorska disertacija), „O teoriji relativnosti“ (1962. dobio Oktobarsku nagradu Beograda), „Kvantna mehanika“, „Mehanizam i energetizam“, „O prostoru i vremenu“, „O nekim idejnim problemima fizike“, „Geneza i priroda kvanta“, „O Borovom principu komplementarnosti“ i ostalo. Bio je autor ili koautor velikog broja sveučilišnih udžbenika i udžbenika za srednje škole. Jedan je od osnivača i urednika više znanstvenih časopisa. Nositelj je Partizanske spomenice 1941, Ordena junaka socijalističkog rada, Ordena Republike sa zlatnim vijencem i dr. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27.11.1953. godine. IZVOR Dragiša Ivanović. Wikipedija (sr) |
VEŽEŠNIK
PROČITAJ VIŠE
GAJEVIĆ, Jasna: Podgorica sa Vežešnika i Sjenice. Jasnina putovanja, 28.11.2018.
GAJEVIĆ, Jasna: Podgorica sa Vežešnika i Sjenice. Jasnina putovanja, 28.11.2018.
RIBNICA
Skadarsko jezero < Morača < Ribnica (L)
Skadarsko jezero < Morača < Ribnica (L)
|
Ribnica je jedna od šest rijeka koje protječu kroz Podgoricu. To je povremeni riječni tok koji nastaje od više vrela (Vrela Ribnička) s južne strane huma Kakarićke gore na sjevernom rubu Ćemovskog polja i ulijeva se u Moraču u centru Podgorice nakon toka od 9 km. Njezin vodostaj neposredno ovisi od promjenjive izdašnosti vrela i Ribnica u ljetnjim mjesecima gotovo presušuje. Ribnica predstavlja simbol Podgorice, između ostaloga što se nastanak prvih naselja na ovom području vezuje upravo za ovaj lokalitet. Uz lijevu obalu Ribnice, nekada je radilo i desetak mlinova, ali su zapušteni. Vrela Ribnička, dio današnje Podorice je nazvan po ovoj rijeci. Na ušću u Moraču se nalazi istoimeno utvrđenje.
Ribnica (turski, Depedöğen = Ispod brda) je srednjovjekovna utvrda u Podgorici na ušću rijeke Ribnice u Moraču. U znanosti su podijeljena mišljenja o tome kako se prvobitno zvalo naselje ili stanica na rimskom putu Skodra (Skadar) - Anderba na mjestu današnje Podgorice, Birziminium ili Alata. Najstariji spomen mjesta je oko 300. godine, i u Pojtingerovoj tabli iz 6. stoljeća. U 9. stoljeću oba imena spominje i Ravenski geograf.
Najstariji izvor koji spominje ime Ribnica je «Žitije svetog Simeona», napisano do 1216. godine, u kome se kaže da je Stefan Nemanja rođen u Zeti na Ribnici. Ribnica vjerojatno u vrijeme Nemanjinog rođenja nije bila grad, već manje naselje - privremeno boravište Nemanjinog oca Zavide. Da je nekakvo naselje tu, na ušću Ribnice u Moraču postojalo krajem 11. ili na početku 12. stoljeća potvrda je i postojanje crkve sv. Đorđa iz tog vremena. Ime Podgorica javlja se prvi put 1326. godine u knjizi Kotorskog arhiva. Kroz 14. i 15. stoljeće češće se pominje Podgorica, i uvijek u vezi s trgovinom, carinama i transportom robe, pa se pretpostavlja da je ona u državi Nemanjića i Balšića bila trgovačka stanica. Turci su već 1457. godine držali svu Gornju Zetu i Podgoricu. Postojeću tvrđavu vjerovatno su izgradili Turci izmedu 1474. i 1478. godine. Od ove turske gradnje, iz prvog razdoblja upotrebe vatrenog oružja, izgleda da je ostao do danas nepromijenjen samo dio zida s petostranom kulom i trokutnim izbačenim dijelom koji je također imao funkciju kule. Nije isključeno da su ovi dijelovi i stariji. Ostali dijelovi su kasnije jako pregrađivani. Prvobitno je bio napravljen i rov ispred tvrđave koji je vjerovatno vezivao obalu Ribnice s obalom Morače. Napomena: Tekst prehodnog članka prenesen s Wikipedije dijelom, ili u potpunosti, preuzet sa stranice prezentacije Srednjevjekovni gradovi Crne Gore, uz odobrenje. Kao temelj za izradu prezentacije korištena je knjiga Pavla Mijovića i Mirka Kovačevića „Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori“ (Beograd-Ulcinj 1975), čiji su pojedini delovi uključeni u nju, uz dozvolu autora. Wikipedija - Utvrda Ribnica #/media/File:Depedogen.JPG)
Današnji ostaci tvrđave Ribnica
Autor fotografije: Rasho992, Wikipedija |
#/media/File:Starimost.JPG)
Stari most na Ribnici
Autor fotografije: Rasho992, Wikipedija |
|
Južne padine
Pogled s vidikovca na Dajbabskoj gori, preko Podgorice na južne padine masiva Žijova, odn. Kučkih planina, koji se strmo izdižu iz Zetske ravnice. U procijepu grebena može se uočiti stari grad Medun. Na desnom dijelu fotografije dominira vrh Suka (grudska) visoka 1214 m. |
