|
|
Podgorina Lovćena
Područje: Planine primorske i središnje Crne gore
Obližnje grupe: Primorske planine Crne Gore, Katunska kraška zaravan
Obližnji krajevi: Boka kotorska, Cuce, Paštrovići, Riječka nahija
Obližnje planine: Lovćen, Kotorske strane
Država: Crna Gora
Obližnje grupe: Primorske planine Crne Gore, Katunska kraška zaravan
Obližnji krajevi: Boka kotorska, Cuce, Paštrovići, Riječka nahija
Obližnje planine: Lovćen, Kotorske strane
Država: Crna Gora
|
Njeguško polje
Pojas jutarnje izmaglice na Njeguškom polju, nakon kiše prethodne večeri. U pozadini vrh Mrajanika (1336 m) i ispred njega desno padina brda Tatinac (1349 m). |
Uvod
Položaj i temeljna obilježja
|
Podgorinu masiva Lovćena, odn. Podlovćensku Crnu Goru, kako se često naziva, s njegove kopne strane, odnosno, njegove sjeverne, sjeveroistočne istočne i jugoistočne strane, čine krajevi koji tradicionalno pripadaju katunskim crnogorskim plemenima Ćeklićima, Njegušima i Cetinjanima. Kao i u velikom dijelu Crne Gore i ovdje je područje plemena izjednačeno s poimanjem kraja, oblasti.
Položaj i granice područja Ćeklića
Pleme Ćeklići se na jugu graniči s Cetinjskim plemenom i zatim dalje na jugozapadu Njegušima. Na zapadu granica im ide od Ivova osoja pa preko visokih brda Gomilica, Radaljeva vrha i Visoke glavice dolazi do Gnjilova ždrijela. Odatle nastaje sjeverna granica Ćeklića prema Cucama. Ona prelazi preko visoke, prostrane, zaravni Puhalovih krša i izlazi na vijenac planine Kurjanika, koja je na tromeđi Ćeklića, Cuca i Bjelica. Od Kurjanika nastaje velikom dužinom sjeveroistočna granica Ćeklića, prema Bjelicama. Ona ide sve preko visokih brda i planina: najprije preko Debelog brijega i iznad Šijoca, pa visokom i prostranom presjedlinom Simunjom, iznad koje se diže na planinu Crni vrh i dalje ide sve vijencima visokih planina Čelinca i Oporca do na Radojev brijeg. A odatle granica skreće na jug, na planinu Sinsić, koja je na tromeđi Ćeklića, Bjelica i Kosijera (plemena u Riječkoj Nahiji) i završava se još dalje na jugu, na Latkovu ždrijelu prema Kosijerima. Položaj i granice područja Njeguša
Njeguši su crnogorsko pleme koje živi oko Njeguškoga polja i po jugozapadnoj, zapadnoj, sjeverozapadnoj i sjevernoj podgorini planine Lovćena, koja se diže nad tim poljem.
Istočna granica je prema Cetinjskom plemenu. Na sjeveru, prema Ćeklićima, granica ide od zaravni Čekanja (koje spada u Ćekliće) najprije na zapad planinom Bukovicom, tako da u glavnom "džada" razdvaja ova dva plemena. Zatim više njeguškog sela Dugog Dola granica skreće na sjeverozapad i ide neprekidno u tome pravcu preko mnogih visova, među kojima su i Vršanj, Koslavina glavica, Međedski vrh, Konjski vrh, vijenac iznad Konjskih rupa te Ivovo osoje. Kod Ivova Osoja se sučeljavaju ćeklićka i njeguška granica s međom Crne Gore prema Boki kotorskoj. A odatle je ujedno ta međa i granica Njeguša kako na zapadu tako i na jugu. Na jugu se, osim s plemenom Cetinja, Njeguši graniče s bokeškim plemenom Pobori, a na zapadu sa Gornjim Grbljem i područjem Kotora u Boki kotorskoj. Za pleme Njeguše ima Njeguško polje (ili "Polje", kako ga Njeguši obično zovu), isti onakav značaj kao što ga ima Cetinjsko polje za svoje pleme. I Njeguško je polje srazmjerno dosta prostrano i rodno i zbog toga su u njemu sjedišta najvećih i najglavnijih njeguških bratstava. Osobito mu je pak povećalo vrijednost, što je vrlo blizu Kotora i Boke kotorske, s kojima je oduvijek bilo u vezi, a još je zbog toga preko njega bio najpogodniji izlaz na more i za veliki dio ostale Crne Gore, pa čak i Brda. 
Reljef Lovćena i okolnog područja
Na Lovćenu nakon oluje
Pogled prema Kotorsko-Risanskom zaljevu te (s lijeva nadesno) brdu Vrmac, Orjenu (u pozadini), Risansko-peraškim brdima, visovima Kotorskih strana. Položaj i granice područja Cetinjskog plemena
Područje Cetinja (Cetinjsko pleme, Cetinjani), jedno je od crnogorskih katunskih plemena, čije je sjedište na Cetinjskom polju, te s granicama na istoku prema Riječkoj nahiji, na sjeveru plemenu Ćeklića, na zapadu plemenu Njeguša i na jugu Paštrovića.
Područje plema Cetinja, odnosno Cetinjskog plemena je na istoku oivičeno nizom visova, koji ga odvajaju od Riječke nahije i među kojima su i Granica i Vrtijeljka. Na sjeveru su: najprije najviša točka zaravni Čekanja na samoj cesti za Kotor, pa zatim dalje na istoku visovi Ruda glava, Sredanova lazina i Košarice kao međa prema Ćeklićima. A na zapadu uglavnom razvođe preko Lovćena i preko visova na jugu od njega (među njima i Treštanik) odvaja ovo pleme od Njeguša. Na jugu granica prema Boki kotorskoj ide sva preko visokih planinskih vrhova Središte Cetinjskoga plemena je Cetinjsko Polje. Njegova pristupačnost s istočne strane, preko Riječke nahije, činila je bez sumnje, da je još i prije nego što se je Ivan Crnojević nastanio na Cetinju (1481. ili 1482.), ovo polje imalo prometni i trgovački značaj za svoju širu okolicu. |
ŠTO VIDJETI I POSJETITI? Planine: Lovćen, Kotorske strane Kulturno-povijesna baština: Cetinje, Njeguši Gastronomija: njeguški sir, prušuta (pršut) Manifestacije: Njeguška trpeza, Turističko-propagandna manifestacija na kojoj proizvođači njeguških specijaliteta prezentiraju svoje proizvode prije svega njeguški pršut i sir 
|
|
Pogled s Lovćena
Pogled s Jezerskog vrha na Lovćenu u smjeru istoka, prema istočnoj lovćenskoj podgorini i Cetinju, koje se smjestilo u krškom Cetinjkom polju. Iza Cetinja nižu se brda Katunske i Lješanske nahije, a u daljini se vidi ravnica Zete i Podgorica. |
Reljef
Boka kotorska i planinsko zaleđe
Autor fotografije: Douglas MacGregor, 2010. (Panoramio) 
Lovćen s prijevoja Bukovica
Pogled s prijevoja Bukovica (1150 m) na sjeverne padine Lovćena. Desno se nazire istočni rub Njeguškog polja. |
Planinski prijevoji
Masiv Lovćena je izrazira prirodna barijera, koja je prometno ´savladana´ prijevojima Brajića (780 m n.v.) odnosno sedla Bukovik (876 m n.v.) na cesti Cetinje - Budva i prijevojem Bukovica (1150 m n.v.) te Krstac (937m n.v.) na cesti Cetinje - Kotor. |
Klima
|
FOTO GALERIJA - Visok snijeg u Cetinju 1954. godine, dijelovi iz reportaže TV Titograd, 1954. godine
NAPOMENA UZ FOTOGRAFIJE Hidrometeorološki zavod Crne Gore počeo je s radom tek nakon Drugog svjetskog rata, tako da je službeni rekord visine snijega za Cetinje 205 cm iz te 1954. godine. Bilo je prije i većih snjegova - tako je u predajama ostala zapamćena 1929.godina kao najhladnija i najsnjegovitija. |
Vode
Jezero
Malo ledenjačko jezero podno Jezerskog vrha na Lovćenu. U pozadini je Njeguško polje. |
PRIRODA
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Stanovništvo
Plemenska organizacija
|
Plemena u podlovćenskoj Crnoj Gori U Knjaževini Crnoj Gori je do Prvog svjetskog rata bilo ukupno deset nahija. Svaka nahija se u podlovćenskoj Crnoj Gori dijelila na plemena a svako pleme na bratstva, koja obuhvaćaju veća i manja naselja. Za veća naselja nema naročitog naziva, nego se svako od njih označava samo svojim imenom. Takvo veće naselje sastoji se iz nekog broja manjih naselja, koja narod u Crnoj Gori kao i sva mala naselja uopće, zove selom ili seocem ili raznim drugim imenima. Selo se sastoji iz porodica, koje mogu biti od istog ili od raznih bratstava, a zovu se raznim izrazima: kuća, dom, familija ili famelja i sl., oganj ili ognjište, veriga i kastriga. Pleme Ćeklići
Ćeklići su staro crnogorsko pleme koje se nalazi u Katunskoj nahiji i čine ga 9 sela. Cijelo područje naseljeno Ćeklićima čini kompaktnu zemljopisnu cjelinu, jer je sa svih strana zaštićeno visokim brdima i planinama, a po sredini spuštena, što je pogodovalo održavanju i stvaranju plemenske zajednice, te unutrašnjih međusobnih veza. Posebice je srednji i najniži dio ćeklićske oblasti - u kojemu su naselja: Kućišta, Vuči Dô, Krajnji Dô i Vojkovići - bio od značaja za stvaranje i održavanje plemenske zajednice kod Ćeklića. On je u geografskom središtu plemena i podjednako pristupačan za sve djelove ćeklićskog područja; ima najplodnije zemljište i najbolje planine za stočnu ispašu (na istoku Crni vrh i Čelinac a na jugu i zapadu cijelu prostranu planinsku oblast prema Njegušima); a nesumnjivo je od uvijek bilo od značaja, što je i najbliže velikoj prometnoj arteriji ovih krajeva, starom putu za Kotor, koji baš prolazi južnom ivicom Ćeklića prije nego što počne silaziti ka Njeguškom polju. Sve te tako povoljne prilike bile su uzrok, da su u naseljima toga središnjeg ćeklićskog dijela od uvijek sjedjela najznatnija i najveća bratstva, koja su prikupljala oko sebe sve ostalo stanovništvo ćeklićske oblasti. Štoviše, ogranci tih bratstava širili su se i po ostalim dijelovima plemenske oblasti.
Glavno plemensko središte bilo je selo Kućišta, gde se pleme i okupljalo (Zborna Glavica). Ostala sela su: Vuči Dô, čiji su stanovnici pripadnici bratstva Vučedoljani; Krajni-Dô, južno od Kućišta; Vojkovići, naseljeno bratstvom Marojevići; Milijevići, isto bratstvo kao i u Vojkovićima; Petrov-Dô, najjužnije je naselje plemena naseljeno bratstvima Domazetovići i Kaluđerovići; Ubao s bratstvima Dragutinovići, Vujovići i Vujoševići; Dragomi-Dô s bratstvom Pavićevići. Posljednje naselje, točnije manje područje koje se sastoji od više sela, je Jezer, najveće je Jasikovica, a stanovništvo pripada bratstvima Jovanovići, Pajovići, Radulovići i Nikčevići. IZVOR Ćeklići. Wikipedija (sr) NAPOMENA Najveći dio teksta koji govori o području i plemenu Ćeklića prenesen je s portala Montenegrin Ethnic Association of Australia - Pleme ĆEKLIĆI Pleme Njeguši
Njeguši su crnogorsko pleme koje živi oko Njeguškoga polja i po zapadnoj podgorini planine Lovćena, koja se diže nad tim poljem.
NAPOMENA Najveći dio teksta koji govori o području i plemenu Njeguša prenesen je s portala Montenegrin Ethnic Association of Australia - Pleme NJEGUŠI Pleme Cetinje (Cetinjsko pleme)
|
Plemena Stare Crne Gore
Autor: Ivan25 (Wikipedija) |
|
Cetinjanima su glavna naselja Bajice s nekoliko većih ili manjih zaselaka i s glavnim bratstvom Martinovići kojima pripadaju obitelji Ivanovići, Markovići, Batrićevići, Miloševići Tomaševići i Musulimovići. Ostala bajička bratstva su Vuksanovići, Stijepovići (Nikolići, Dragovići i Andrići), Vojinovići, Vukosavovići, Đurovići i Latkovići. U selu Humci (od naroda nazivano Umci) na južnom rubu Cetinjskog polja živi samo jedno bratstvo "Umci" ili Miloševići, a gotovo sve kuće im se nalaze na Tomovoj glavici. Na sjeveroistočnom dijelu Cetinjskoga polja je veliko naselje Donji Kraj koje se sastoji od više sela (zaselaka) koja nose nazive po bratstvima koja žive u njima, to su: Ivaniševići, Špadijeri, Počeci, Delje, Ćeranići, Jabučani i Lajislavići ili Ivanovići.
Na jugu od Cetinjskog polja nalaze se naselja Bjeloši, Očinići i Ugne poznata pod imenom Konak ili Konadžije. I u ovim selima živi niz bratstava. U Bjelošima su Jovanovići, Perovići, Đajko, Lipovina, Boškovići. U Očinićima (od tri sela) žive srodna bratstva Popović, Rudović i Kaluđerović, u Gornjim Očinićima, Batrićević, Paović i Glendža (Petrović), u Srednjim Očinićima Marinovići, Aladin i maleno bratstvo Kažije, u Donjim Očinićima. U selu Ugne sa zaselkom Vrela žive bratstva Kape, Lagatori, Zuber, Mirovići, i Belade. NAPOMENA Najveći dio teksta koji govori o području i plemenu Cetinje prenesen je s portala Montenegrin Ethnic Association of Australia - Pleme CETINJE; dio izvornog teksta ispravio gosp. Stevo Popović (2020.). |
Naselja
|
Sela Ćeklića obično se nalaze po dolovima po kojima i dobivaju imena. Uzgoj stoke i zemljoradnja glavne su tradicijske aktivnosti lokalnog stanovništva.
U Njeguškom polju i po njegovim stranama su naselja: na krajnjem istoku Dugi Dô, do njega u južnom dijelu polja Herakovići (Erakovići) i Kopito, u zapadnom dijelu polja Vrba a u sjevernom dijelu Rajićevići. Na sjeveru od polja su: Velji i Mali Zalaz, a na jugu: Žanjev Do, Mirac i Majstori. U Cetinjskom polju i po njegovim stranama su naselja: Bajice (Martinovići), Humci i Donji Kraj. |
Povijesni pregled
15. stoljeće
|
1443.
U jednom kotorskom dokumentu iz 1443 .godine kaže se da su Njeguši (Negusii) "prije četvrdeset godina (dakle oko 1400. godine, op) dogonili zimi u Mirac stoku na pašu". Ako su se oni u to vrijeme zaista nazivali tako, onda se plemensko ime javlja početkom 15. stoljeća. Naziv Njeguša nastao je svakako 1420. godine. Kotorski spisi iz 1338-94. i 1401.-18. godine ne postoje - tijekom toga vrijemena gubi se staro ime Ledinac, a počinje ga potiskivati novo ime Njeguši. U nekoliko dokumenata iz prve polovine 15. stojeća Njeguši se pominju kao susjedno pleme kotorske okolice, podvlašćene od Mletacke Republike. 1485.
4.1.1485. gospodar Zete Ivan Crnojević, nakon prenošenja sjedišta Zetske mitropolije s riječkog grada Oboda na Cetinje, izdao je Cetinjskom manastiru, izgrađenom istovremeno kad i crkva posvećena rođenju Bogorodice, osnivačku Povelju u kojoj piše: I ogradih hram u mjestu zvanom Cetinje, i nazvah ga Mitropolijom zetskom, ako ugodno bude milostivoj gospođi (Bogorodici). I tu postavih mitropolita kir Visariona da vlada svim, i poslije njega njegovi nasljednici. 16. stoljeće
1500.
25.2.1500. prilikom povratka iz Italije u Crnu Goru, Đurađ (Đurđe) Crnojević je upao u mletačku klopku, a potom izručen Turcima koji su ga sproveli u Skadar i dalje u Carigrad. Posljednje vijesti o njemu datiraju iz 1503. godine. Nakon njegovog zagonetnog nestanka nastupilo je razdoblje podlovćenskog principata, u kome je funkcionirala stara institucija crnogorske vlasti – Opštecrnogorski zbor. |
Ivan Crnojević
ZANIMLJIVOSTI 1.3.1578. započeo je redoviti prijevoz poštanskih pošiljki kopnenim putem od Kotora, preko podlovćenske Crne Gore, do Carigrada. Pošiljke su upućivane iz Venecije, lađama do Kotora, dva puta tjedno, a odatle su ih poštonoše nosile preko Cetinja do Žabljaka, Podgorice, dolinom Cijevne u Peć, i dalje preko Filipolja i Andrinopolja do Carigrada. Poštanski promet funkcionirao je na temelju ugovora koji je predviđao da se za poštu prenesenu od 1.3. do 31.8. daje naknada od 15, a tijekom zimskih mjeseci 20 talira, te da se poštonoše u normalnim okolnostima na putu zadrže 17 dana u ljetnom, odnosno 19 dana u zimskom razdoblju. Sigurnost mletačke pošte garantirali su kneževi preko čijih je područja prenošena. |
19. stoljeće
|
1822.
11.1. Petar I Petrović obratio se poslanicom Njegušima, tražeći od njih da poštuju ćesarske uredbe na austrijskoj teritoriji. Ja vas, i sve ostale Crnogorce uvjeravam, poručio je Sveti Petar Cetinjski, da su prošla ona vremena koja su bila u doba principa mletačkoga i da se svako vara koji misli da i sad može biti onako, kako je bilo. No, danas toga nema i biti ne može, kako i sami vidite, jerbo ćesarsko-kraljevski zakoni, na pravosuđe osnovani carstvuju, koji samovoljnosti mjesta ne daju.  Mitropolit Ilarion
1882.
15.1. Na Cetinju je umro crnogorski mitropolit Ilarion Roganović, koji je nakon kratkog boravka u Podgorici prešao na Cetinje gdje ga je 1847. Njegoš rukopoložio. Roganović je izvjesno vrijeme bio i upravitelj Ostroškog manastira. Knjaz Nikola ga je postavio za crnogorskog mitropolita, a posvećen je u Petrogradu 1863. Roganović je nastavio reformu koju je započeo Sveti Petar Cetinjski, po kojoj su popovi morali nositi mantije, puštati bradu, a zabranjeno im je bilo pasati oružje. |
Stari putevi u Crnoj Gori - Cetinje-Njeguši-Kotor
Autor: montenegronews Datum objave: 6.1.2024. Opis. Prikaz starog puta od Cetinja do Kotora preko Njeguša. Trasa ovog puta radjena je iz dva dijela, a projektant za obadvije dionice bio je Josip Šilović Slade. Prilog je napravllen 04. januara 2014. godine, NVO "Infomont" Budva, www.montenegrina.net. |
20. stoljeće
 Stjepan Sarkotić
1916.
5.1. Austrijsko zapovjedništvo pokrenuo je vojnu ofanzivu na Crnu Goru. Tim povodom crnogorski vojskovođa i serdar Janko Vukotić priopćio je crnogorskoj vojsci da su vlada i vrhovna komanda ponudile mir Austro-Ugarskoj, ali su uvjeti druge strane bili neprihvatljivi. Stoga je kralj Nikola riješio, računajući na pomoć saveznika, da se pruži posljednja odbrana kod Skadra. Ako ni to ne uspije, vojska će se povlačiti ka Draču, a odatle, priopćio je Vukotić, prema razvoju događaja. Austrougarska Treća armija kreće u opći napad na Crnu Goru (sa tri i po puta većim brojem vojnika i neusporedivo boljim naoružanjem). Front dužine 500 km branilo je 40000 crnogorskih vojnika. Glavni napad austrougarske vojske bio je usmjeren na Lovćen, koji su branile malobrojne crnogorske snage (oko 8000 boraca Lovćenskog odreda; odnos pješaštva 6:1, a topništva 12:1). 8.1. Kulminirale su borbe crnogorske i austrougarske vojske na Lovćenskom frontu, koji se prostirao od grahovske Ploče do rijeke Bojane i s kojeg je srpski pukovnik Petar Pešić glavninu crnogorske vojske preusmjerio da štiti odstupnicu srpskoj vojsci. Austrougarska vojska pod zapovjednitvom generala Sarkotića krenula je u ofanzivu kako bi u potpunosti slomila otpor crnogorske vojske. S 57.000 vojnika i 668 artiljerijskih oruđa, s kopna i mora počeo je napad na Lovćen koji je branilo 7.000 Crnogoraca s dva brzometna i s četrdeset jednim sporometnim topom. Nakon trodnevnih borbi Lovćen je zauzet. 10.1.21916. Nakon trodnevnih borbi s crnogorskom vojskom, austrougarske jedinice probile su Lovćenski front, čime su bila otvorena vrata za njihov ulazak u crnogorsku prijestonicu Cetinje. 11.1. Austrougarsko pješaštvo ovladalo je svim strateškim točkama u masivu Lovćena. 11.1. S Cetinja su zbog pada Lovćena u austrougarske ruke evakuirani prema Podgorici crnogorski dvor, vlada, vrhovno zpovjedništvo, saveznička poslanstva, a djelimice i državne ustanove. 13.1. Austrougarske trupe ušle su bez otpora u Cetinje. Po zapovijedi crngorske vlade, na Cetinju su ostali mitropolit Mitrofan Ban, predsjednik Opštine Vuko Vuletić i maršal Dvora Slavo Ramadanović. Istoga dana Austrijanci su naložili da se iz kapelice na lovćenskom vrhu, oštećene u bombardiranju, na Cetinje prenesu Njegoševi posmrtni ostaci, a kralj Nikola je zapovijedio da se u punoj tajnosti kovčeg s relikvijama (moštima) Svetog Petra Cetinjskog iz Cetinjskog manastira prenese u njegov dvorac u Nikšiću. 2.2. Po zapovijedi austrougarskog vrhovnog zapovjedništva na Cetinju je uspostavljeno zapovjedištvo austrougarskih posadnih trupa u Crnoj Gori. Za zapovjednika je imenovan Filip Braun, a za načelnika zapovjedništva major Gustav Hupke, bivši austrougarski vojni ataše na Cetinju. |
Ulazak austrougarskih trupa na Cetinje 13.1.1916.
|
Kulturno-povijesna baština
Pored tradicijskog graditeljstva vrijedan je i fond sakralne graditeljske baštine.
Narodna baština
Tradicijsko graditeljstvo
Lovćenski kraj obiluje elementima narodnog graditeljstva s autentičnim starim kućama i seoskim guvnima na kojima su održavani značajni skupovi.
Narodni običaji
Godišnji običaji
|
Božić na Njegušima
Postavio: Crna Gora od Iskona Datum objave: 9.1.2021. Opis. Božić na Njegušima. Proizvodnja: Televizija Crne Gore, 2012. |
|
Folklor
|
CRNOGORSKI ansambl KUD Njegos - Crnogorski oro CETINJE folklor
Datum objave: 23.8.2008. Objavio: crnogorac182 Izvorni opis: Povodom 100. godisnjice postojanja crnogorskog ansambla KUD Njegos, na Cetinju 28. Decembra 2007. god u Zetskom domu odrzan je svecani koncert. Uzivajte uz Crnogorski oro. Apropos 100 anniversary existential of Montenegrin folklore ensemble KUD Njegos, in Cetinje 28th December 2007, in Zetski dom, was been the concert. In this clip you can see real montenegrin history country dance "Crnogorski oro". A dance of ethnic Montenegrins is called the Oro, with the forms being the Crmnički Oro, Zetsko Oro, Katunski Oro and the Riječki Oro. It is as much a communal gathering and a game as it is a dance in the strictest sense. Typically, young men and women would gather and form a circle (kolo), then start to sing, usually in form of playfully mocking someone from the other side and daring them to enter the circle to dance. One of the more daring young men would then enter the circle and start to dance in a stylistic imitation of an Eagle. The aim here is to impress, just like in any modern disco club. The gallery crowd will immediately respond with a "feedback" song, either praising or ridiculing him. Soon, a girl would join, quite often his girlfriend or possibly someone attracted by his display. She would also imitate an Eagle, but in a more elegant way. The gallery also keeps up. When the couple gets tired, they kiss each other on the cheek and another couple jumps in to keep the kolo going, while the singing of the surrounding crowd never stops. Usually the young lads finish oro by forming a two-story circle, standing on one other's shoulders, inside the greater circle and this is the scene that is the most recognisable and most often photographed part of the dance. Musical instruments are never part of the true Oro. |
|
Krajolik Ćeklića
Krajolik Ćeklića kod sela Vuči Dô, na cesti od Grahova za Cetinje. U pozadini se nazire Lovćen. |
Usamljeno domaćinstvo u selu Vuči Dô
|
ZAPIS - Ćeklići i Bjelice
Autor: RTCG - Zvanični kanal Datum objave: 7.10.2023. Opis. "Zapis” je emisija koja dvije decenije istražujući kulturni, geografski i etnografski identitet Crne Gore zapisuje tradiciju, naš narodni život i nematerijalna kulturna dobra svih regija, nacija i vjera, dočarava zaboravljene i malo poznate krajeve i ljude, te zanimljive životne priče i stvaraoce nepoznate široj javnosti. Vremenom je postala aktuelno – dokumentarni žanr, koji svježinom izraza u autorskom i vizuelnom pristupu, izaziva interesovanje šireg gledališta i svjedoči o jednoj epohi. Pratite "Zapis" subotom u 17 i 30 na Prvom programu RTCG. Ovaj YouTube kanal, kao i svi video i audio zapisi, vlasništvo su Javnog servisa. Bez pismene dozvole, zabranjeno je kopiranje video i/ili audio snimaka i postavljanje na druge kanale. Informacije: [email protected] +382 20 224 784 |
|
Kućišta
Kućišta su od starine bila plemensko središte Čeklića. U njima je Zborna Glavica, kod koje se okupljalo pleme. Selo je zbijeno: kuće su prikupljene oko crkve i oko Zborne Glavice. U selu živi samo brastvo Kaluđerovići. Njegovi su ogranci: 1) Radnići (2 kuće); 2) Popovići, Pajovići i Đurovići (ukupno 15 kuća); i 3) Nikolići i Latkovići (svega 2 kuće). Vuči Dô Nalazi se sjeverozapadno od Kućišta, i to je također omanje, nešto razređenije naselje. I u njemu je nastanjeno samo jedno brastvo, koje se po svom selu zove imenom Vučedoljani (dvadesetak domova). Ono se dijeli na tri glavne grane: jedno su Gvozdenovići (Rajičkovići i Gvozdenovići u užem smislu); drugo su Proročice ili Proročići (Vukosavovići i Markovići); i treće, Vickovići (Vickovići u užem smislu, Radulovići i Vojinovići). 
Anto Gvozdenović Vuči Do, u Ćeklićima, 26.1.1854. (14.1 po julij. kalendaru) - Cetinje, 1935. Gvozdenović je završio Bogosloviju na Cetinju, sudionik crnogorskih oslobodilačkih ratova 1876.-1878. godine, 1879. diplomirao medicinu u Moskvi, kasnije doktorirao medicinske znanosti. Ostao je na službi u ruskoj carskoj vojsci pri stožeru generala Skobeljeva. S ruskim se generalima provodio po kockarnicama Monte Carla i širom Europe. Umirovljen je 1900. godine, no reaktiviran tijekom rusko-japanskoga rata 1904. kao šef saniteta generala Paul von Rennenkampfa u Mandžuriji gdje je dobio čin general-lajtnanta. Godine 1906. ponovno je umirovljen. U domovinu se vraća 1911. U Crnogorskoj vojsci je sudionik balkanskih ratova. Tijekom Prvog svjetskog rata odlazi 1914. u Pariz gdje je šef saniteta u glavnom stožeru francuske vojske. 1915. opet je u Crnoj Gori i s kraljem Nikolom I. Petrovićem odlazi u progonstvo, u Francusku. Bio je prvi i posljednji veleposlanik Kraljevine Crne Gore u Washingtonu (1918.-1921.), član crnogorskog poslanstva na Versajskoj konferenciji, a nakon smrti kralja Nikole mandatar i predsjednik crnogorske vlade u progonstvu. Bio je protivnik pripajanja Kraljevine Crne Gore Srbiji, odlukama Pogoričke skupštine. Godine 1925. se, nakon amnestije, vraća u Kraljevinu SHS. Narednih osam godina, poput drugih amnestiranih crnogorskih emigranata, živi u Beogradu, jer je crnogorskim povratnicima bilo u drugoj polovini 1920-ih zabranjeno putovati u Crnu Goru. Tek 1933. se vraća u rodne Ćekliće gdje je i umro. Opisivali su ga također i kao poliglota, kockara (s ruskim generlima, pustolova i čovjeka borbena duha. Krajnji-Dô
Nalazi se južno od Kućišta. Ima još jedan naziv, Pod-Bukovicu, koji se rijetko koristi. Kuće su zaista po dolu istoga imena. U selu žive dvije grupe srodnih bratstava: jedno su Ramadanovići (5 kuća) i Muhadinovići (5 kuća), a drugo dva ogranka onih Kaluđerovića iz Kućišta: Matanovići (4 familije) i Kaluđerovići (5 kuća). Vojkovići Nalaze se na jugoistoku od Kućišta, naselje s kućama po ivici jednoga dola ispod velikog brda Inoka. Vojkovići su selo od 20 kuća. Dijele se na tri dijela, za koje narod nema naročitog termina, nego ih samo označava njihovim imenima: Džakovići, Polačani i Glađani. U selu živi samo jedno bratstvo, Marojevići, čiji su ogranci ovako raspoređeni: u Džakovićima su Džakovici i Sinanovići, u Polačanima su Ivanovići i Vuksanovići sa Jovetićima, i u Glađanima Mitrovići i Mijuškovići. Milijevići Selo jugoistočno od Vojkovića, čije su kuće po južnoj strani spomenutog brda Inoka, a niže njih dalje na jugu nastaju lijepi, rodni djelovi. U Milijevićima živi13 familija sve od bratstva Marojevića, koje su se razgranale na tri manja roda: Stankoviće, Markoviće i Jovoviće. Petrov-Do Selo južno od Milijevića, najjužnije ćeklićsko naselje. Kuće su mu pretežito po ivicama dolova Ponora i Velje Zgrade. Selo se dijeli na dva bratstva: 1) Domazetovići - Kaluđerovici (8 kuća), i 2) Petrovići, čiji su rodovi: Mirkovići (15 kuća) i Pavlićevići (10 kuća). Ubao Ubao se nalazi sjeverno od Vučeg Dola u vrlo dubokom dolu kotlasta oblika, koji se zove Ubaljski dô. U selu žive tri bratstva zajedničkog porijekla: Dragutinovići (6 familija), Vujovići (11 familija, s rodovima: Tomovići, Velovići i Jokovići) i Vujoševići (5 familija). Kako se po skoro odsječnim stranama Ubaljskog dola ne mogu podizati seoske kuće, a u samom dolu već nema više mjesta za naseljavanje, morale su se odijeljene obitelji iseljavati izvan glavnog sela i osnivati manja naselja po raznim djelovima seoskog zemljišta. Za ta naselja nema naročitog termina, nego se svako od njih samo označava imenom zemljišta na kome je podignuto. Na istoku su od glavnog sela: Sladkovići (1 kuća Dragutinovića), Stara Kućišta (1 kuća Vujoševića) i Valuga ili Aluga (2 familije Vujovića i 1 familijom Dragutinovića). Dragomi-Dô Selo sjeverozapadno od Ubla. Ono je u razmjerno plitkom i nevelikom dolu istog imena, i kuće su mu po ivicama nekolikih manjih dolova i dočića. Kako tu nema dovoljno ni mjesta ni zemlje za obrađivanje, odijeljene obitelji su se naselile izvan glavnog sela na tri mjesta, koja se zovu po svome zemljištu. Na zapadu je dô Međedovo (s 1 kućom), na sjeveroistoku Varikašin Dô (s 1 kućom) i na istoku Paprati (sa 2 kuće). U Dragomidolu živi samo jedno bratstvo, Pavićevići (ukupno 13 familija). Stanovnike Dragomidola Ćeklići zovu samo imenom Dragomiljani. Jezer Jezer je najsjeverniji i vrlo prostrani dio ćeklićkog područja. Njegov glavni dio je po ivicama i po stranama dva oveća, susjedna dola: Jabuke i Dugog Dola. Taj se glavni dio Jezera dijeli na dva sela: na zapadu kod crkve Donje Selo (9 kuća) a na istoku Brijeg (11 kuca). Iz Donjeg Sela, koje je najstariji dio Jezera, "dizale su" u vremenu od prije 100- 70 godina "idući za zemljom na stanove gdje je više gore i vode" pojedine obitelji, te su tako postala tri odvojena, mala naselja. Najveće od njih, Jasikovicu (6 kuća), koja je na sjeveru ispod Puhalovih krša, Jezerani označavaju kao "selo", dok druga dva, koja imaju samo po 1 i 2 kuće, zovu samo njihovim imenima bez toga označenja: Blizna (2 kuće), još dalje na sjeveru od Jasikovice, do cucke granice, i Gorin Dô (1 kuća), na zapadu, pod Radaljevim vrhom. U tih pet jezerskih naselja stanuju dosta izmiješana četiri bratstva, koja su zajedničkog porijekla: Jovanovići (9 familija), Pajovići (9 familija), Radulovići (4 kuće) i Nikčevići (7 kuća). |
Vuči Dô
Autor fotografije: pobori.com (Panoramio) Katunska Nahija ~ Ceklici - Discover Montenegro in colour ™ | CINEMATIC video
Autor: Discover Montenegro Datum objave: 6.9.2022. Opis. Ceklici is an old Montenegrin tribe located in Katunska nahija region and made up of 9 villages. The entire area inhabited by the Ćeklići is protected by high mountains, which favoured the maintenance and creation of a tribal community, as well as internal mutual connections. The main tribal center was the village of Kućišta, where the tribe gathered (Zborna Glavica). The other villages are: Vuči Do, Krajni-Do, Petrov-Do, Ubao, Dragomi-Do and the last small 'settlement' Jezer. All these clans of the Ćeklić tribe, as with other Montenegrin tribes, are divided into several families. The villages of Ćeklića are usually located along valleys, after which they get their names. Livestock breeding and farming are still too this day their main preoccupations. 🔔 Subscribe to our YouTube Channel - / @discover-montenegro If you like the video please like, comment, share and subscribe and you will help us in future production :) ! Ako vam se video sviđa lajkajte, komentirajte, podijelite i pretplatite se i pomoći ćete nam u budućoj produkciji :) ! |
|
Donje polje
Pogled prema njeguškom Donjem polju (Njeguško polje u užem smislu) od područja pod Bukovicom na cesti prema Cetinju. U prvom planu je selo Erakovići (Herakovići). Do njega, po lijevom obodu polja su Raičevići a lijevo u pozadini iza šumarka je Kopito. |
|
Njeguško polje Njeguši su tipiĉno krško polje smješteno ispod najviših vrhova Lovćena: Štirovnika (1749 m) i Jezerskog vrha (1657 m) te manjih Velji vrh (1191 m) i Kapa (1302 m) južne, kao i Bogojeva glava (1253 m), Tatinac (1349 m) i Mrajanik (1336 m) sa sjeverne strane. Polje se nalazi u slivu Jadranskog mora, preciznije u slivu Kotorskog zaljeva. Polje je visinski sastavljeno iz dvije terase: Gornje polje na koti od 904 m (Vrba) do 927 m (Krstac) i Donje polje zvano Njeguško polje 869 do 918 m n.v. Prostorno ova izdužena cjelina na području preijevoja Krstac prodire prema Boki i Kotoru, otvarajući najljepše panorame Zaljeva, usjekla se u lovćenski i njeguški masiv skoro ĉetiri kilometra zrače linije po dubini završavajući se Dugim dolom ispod Bukovice; prosjeĉna joj je širina jedan kilometar. Donje polje (Njeguško polje u užem smislu) je eliptičnog izgleda s dužom osi od oko 1200 m u smjeru sjever-jug, a kraćom osi od oko 600 m u smjeru zapad-istok. Porječje ovog polja kao i njegovo osnovno gorje izgrađuju mezozojski vapnenci i dolomiti. Samo polje prekrivaju fluvioglacijalni i glacijalni sedimenti (šljunci, pijeskovi i gline). Debljina ovih sedimenata do danas nije utvrđena, ali je teško pretpostaviti da prelazi 10 m. Za nastanak ovog polja od posebnog značaja je tektonika. Do takvog zaključka dolazi se brižljivim kartiranjem neposrednog oboda polja. Istočnim obodom polja proteže se sistem rasjeda. Isti je slučaj i po zapadnom obodu polja. Sredinom polja po pravcu zapad-istok, s manjim povijanjem prema sjeveroistoku, ide rasjed koji počinje sa zapada još od mora tj. Kotora i ide preko Krstca, Njeguškog polja, dalje prema istoku i sjeveroistoku, sjeverno od Čekanja kroz krške terene Stare Crne Gore dalje prema sjevernim padinama Velikog Čelinca. Jasno je da je današnji izgled polje dobilo zahvaljujući vanjskim silama, krškoj, riječnoj i ledenjačkoj eroziji. Njeguško polje je središte područja plemena Njeguši i sjedište glavnih bratstava ovoga plemena. Polje je prostrano i plodno. Oko obrađenih površina razvila su se naselja i zaseoci po samom obodu oba polja koristeći kamenjar i ĉuvajuci plodne površine. Tako je izgrađeno 5 zaseoka u Gornjem i 6 u Donjem polju s ukupno oko 230 kuća, nekada pokrivenih slamom i utopljenih u sivilo krša. Kuće su zidane u kamenu, brojne od njih s terasama na podzidima s pridruženim gumnima kao mjestima okupljanja, društvenog života i rada. Zbog blizine i otvorenosti prema Kotoru i Boki kotorskoj, preko njega je uvijek prolazio najpogodniji izlaz na more, odn. prema unutrašnjosti. U Njeguškom polju i po njegovim stranama su naselja: na krajnjem istoku Dugi Dô, do njega u južnom dijelu polja Herakovići (Erakovići) i Kopito, u zapadnom dijelu polja Vrba a u sjevernom dijelu Rajičevići. IZVORI Vasilije Radulović, Tektonika karstnih polja Crne Gore, Titograd, 1981. 
Njeguško polje
Pogled s padina Lovćena |
Karta plemena Njeguši
Njeguši - Discover Montenegro in colour ™ | CINEMATIC video
Autor: Discover Montenegro Datum objave: 23.10.2019. Opis. Njeguši is a village in southern Montenegro, within Cetinje municipality. It is located on the slopes of Mount Lovćen, within Lovćen national park at 1,111 meter above sea level. This village is best known as birthplace of Montenegro’s royal dynasty of Petrović, which ruled Montenegro from 1696 to 1918, as well as everyday office supreme temporal power in Montenegro, Gubernadur, from one of the oldest families in Njeguši-Radonjić, which ruled from Montenegro, first to the Supreme serdar Stano of 1520 and even earlier (the days of the family Crnojevic), as of a later gubernadurs from 1756 to 1832. The village is also significant for its well-preserved traditional folk architecture. Njeguški sir and Njeguški pršut, local forms of cheese and prosciutto respectively, made solely in area around Njeguši, are genuine contributions to Montenegrin cuisine. Subscribe to our YouTube Channel - / @discover-montenegro If you like the video please like, comment, share and subscribe and you will help us in future production :) ! Ako vam se video sviđa lajkajte, komentirajte, podijelite i pretplatite se i pomoći ćete nam u budućoj produkciji :) ! |
|
Njeguši
Planinsko selo Njeguši se nalazi na padinama planine Lovćen, u Njeguškom polju i u sastavu Nacionalnog parka "Lovćen". Selo je poznato i kao rodno mjesto više članova dinastije Petrović Njegoš koja je vladala Crnom Gorom od 1696. do 1918. godine. Mjesna zajednica Njeguši obuhvaća slijedeća sela: Njeguši, Dugi Dô, Erakovići, Vrba, Raičevići, Poda, Majstori, Kopito i Žanjev Do. Svojom nadmorskom visnom od oko (900 m) i blizinom mora, Njeguši su pravo prirodno zračno lječilište gdje se križaju dvije klime. Njeguši su posebno atraktivni ljeti kada je ovdje značajno svježije nego na primorju. S okolnih brda pruža se jedan od najboljih vidiikovaca na jadransku obalu, a za vrlo dobrog vremena s Lovćena se može vidjeti i obala Italije. Posebna atrakcija je stara cesta koja vodi od Kotora do Njeguša, čuvene Lovćenske serpentine, kojih ima 25 (na 25 km dužine ceste). Njeguši su poznati i turistički atraktivni i zbog svoje gastronomije, čuveni njeguški pršut - prušta), njeguški sir (koji je u 17. stoljeću zabilježen i u njemačkom popisu svjetskih sireva) i medovina. U selu se nalazi muzej - uređena rodna kuća Petra II Petrovića Njegoša u kojoj se čuvaju uspomene i sjećanja na ovog izuzetnog čovjeka. 
Njeguši i Lovćen krajem 19. stoljeća
|
Njeguši, na starom Cetinjskom putu
POGLEDI IZ DOMOVINE - Njeguši
Autor. RTCG - Zvanični kanal Datum objave: 23.2.2021. |
|
Poznate osobe rođene u Njegušima
Nepokretna kulturno-povijesna dobra
na prostoru Njeguša i unutar područja Nacionalnog parka“Lovćen” 1. Njegoševa rodna kuća, Njeguši 2. Crkva Sv. Đorda, Herakovići, Njeguši 3. Kuća Toma Petrovića, Njegoševa gostinska kuća na Njegušima 4. Rodna kuća kralja Nikole, Njeguši 5. Crkva Uspenja Bogorodice, Raičevići, Njeguši Ostali objekti kulturno-povijesne baštine na području Njeguša 1. Rezervoar za vodu, Koritnik – inženjerska arhitektura 2. Kolski put Kotor - Njeguši - Cetinje – inženjerska arhitektura 3. Pješaĉki put kroz Špiljare na Krstac – inženjerska arhitektura |
Danilo Petrović Njegoš (odn. Danilo Šćepčev Petrović) Njeguši, 1670.- Manastir Podmaine, 1735. Začetnik dinastije Petrović-Njegoš. Preuzimajući duhovnu i svjetovnu vlast 1697. suprotstavio se Otomanskoj imperiji u borbi za nezavisnost Crne Gore, zalažući se i za njeno unutrašnje jačanje. Vodio je borbe protiv Turaka oko Spuža, Nikšića i Gacka, na Carevom Lazu, Trnjinama, Slatini i u Piperima. Održavao je prijateljske veze s Mletačkom republikom, ratovao i na njenoj strani i na strani Austrije. Za mitropolita rukopoložio ga je Arsenije III 1700. u Sečuju, dajući mu pravo jurisdikcije na teritoriju slobodne Crne Gore i onog dijela koji je bio pod turskom i mletačkom vlašću. Tijekom vladavine Danila I uvedeno je guvernadurstvo – Mletačko povjereništvo u Crnoj Gori. Vladika Danilo uspostavio je i prve veze Crne Gore s Rusijom i podigao ugled crnogorske države. Umro je 22.1.1735. Poslije njega položaj vladike postao je nasljedan u Crnoj Gori. Danilo I Petrović sahranjen je u Podmainskom manastiru kod Budve koji je pripadao cetinjskoj mitropoliji. Njegove zemne ostatke 1853. prenio je u Cetinjski manastir knjaz Danilo, a 1879. pohranjeni su u mauzolej podignut na Orlovom kršu prilikom obilježavanja 200. godišnjice dinastije Petrovića. > PROČITAJ VIŠE Vaso Stanišić (Njeguši, 1931.-Tivat, 6.1.2008.); crnogorski pjesnik, član Crnogorskog društva nezavisnih književnika. sudionik NOB-a i golootočki zatočenik. Prvu zbirku pjesama Tuga i talas objavio je 1970, potom zbirku Prostori zvone, koja je 1972. bila zabranjena. Nakon toga uslijedile su zbirke Ne, Nit u biću vihora, U olucima sunca noć, Kavern i lomače.
"TV Arhiv: Njegoš"
Najstariji dokumentarni film, iz 1951. godine, posvećen Petru II Petroviću Njegošu. Proizvodnja "Lovćen film". Emitovano na RTCG1, 31. oktobra 2012. Njeguški sir Njeguški sir je autohtona vrsta sira, iz grupe punomasnih tvrdih sireva. Originalni njeguški sir proizvodi se u širem području Lovćena koje uključuje i priobalno područje od Budve do Herceg Novog. Područje proizvodnje sira dobrim dijelom se poklapa s područjem proizvodnje čuvenog njeguškog pršuta (pršute), sa kojime se najčešće i poslužuje i njima obično započinje objed u podlovćenskom kraju. Njeguški sir proizvodi se prvenstveno od ovčjeg mlijeka, a može i od kravljeg ili miješanog ovčjeg, kravljeg i kozjeg. Najkvalitetniji sir se dobije od ovčjeg mlijeka. Posebitost proizvodnje ovoga sira odnosi se na način obrade gruša i sirnog tijesta, kao i u načinu sušenja i čuvanja sira. Čuva se (suši, dimi, zrije) najmanje tri mjeseca na hladnom i prozračnom mjestu, na razmeđi dviju klima - planinske i mediteranske. Smatra se kako upravo to područje utječe na kvalitetu sira. Baš prema načinu čuvanja zrelog sira razlikuju više varijeteta, kao što su: suvi sir, sir iz ulja, sir iz topljenog loja i sir iz salamure. Ulje su u prošlosti najčešće proizvodili monasi iz manastira koji se nalaze podno Lovćena. IZVORI ADŽIĆ, N.; Kvalitet mlijeka za proizvodnju njeguškog sira, Stočarstvo, 1984, 34 (3) (PDF) |
|
Herakovići (Erakovići)
KOORDINATE: 42.434167, 18.824722; BROJ STANOVNIKA. 113 (2003.) WIKIPEDIJA: Erakovići Narod ime sela izgovara kao Erakovići. To je dosta zbijeno veliko naselje i ne dijeli se na zasebne manje djelove. Samo se u slučaju potrebe radi razlika po sjedištima glavnih bratstava. Najzbitiji dio Herakovića je oko glavne ceste za Kotor, oko koje je s obje strane poredao dosta dugačak niz kuća, tako da daje dojam ulice u nekom gradiću. Zbog toga se može ponekad čuti, da taj dio Herakovića zovu: "Varoš Njeguška". Osim Herakovića ovdje živi i 1 kuća bratstva Padalica (Gacovića) iz Veljeg Zalaza. U Herakovićima živi glavno bratstvo istoga imena, koje se dijeli na Petroviće (3 familije) i Popoviće (43 familije); osim toga još i bratstva: Kustudije - Božovići (3 kuće), Kadije (2 kuće) i Andrići (4 kuće). U Herakoviće se računa i seoce Velji Kraj, koje je na sjeveroistočnom obodu Njeguškoga polja. U njemu živi bratstvo Veljokrajani, kojega sad ima svega 3 kuće. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 242 stanovnika (1948. godine); 241 (1953.); 220 (1961.); 196 (1971.); 181 (1981.); 129 (1991.); 113 (2003.) od toga Crnogoraca 111 (98,23%). Što vidjeti i posjetiti? Njegoševa roda kuća i spomenički građevinski kompleks To je jednostavna izdužena kamena građevina. Nalazi se u skupini kuća koje su pripadale dinastijskoj obitelji Petrović. Kuću u kojoj se rodio vladika Rade, njegov je stric Petar I Petrović podigao 1779. godine. Obnavljana je više puta, a 1973. godine uređena je kao memorijalni muzej posvećen Njegošu. Muzej sadrži predmete pokućstva njeguške kuće iz Njegoševog doba.
Ostaci kuće Tome Petrovića - Njegoševa gostinska kuća Kuća Tome Petrovića nalazila se iznad ceste, u neposrednoj blizini Njegoševe rodne kuće. Objekt je Njegoš podigao svom ocu 1836. godine. Ova prostrana građevina vladici Radu služila je za prijem gostiju u vrijeme njegovih boravaka na Njegušima. Crkva sv. Đorđa Crkva se nalazi na prostranom platou, u neposrednoj blizini Njegoševe rodne kuće, u zaseoku Erakovići. Podigao ju je 1856. godine Njegošev otac Tomo Markov Petrović, koju je u njoj i sahranjen zajedno sa suprugom Ivanom. Crkva je jednobrodna građevina, s trodjelnim zvonikom i šestostranom rozetom na pročelju. Crkvena porta ograđena je kamenim zidom. Ikonostas u unutrašnjosti hrama radio je 1856. godina Nikola Aspioti, Grk s otoka Krfa. Crkva sv. Neđelje Crkva sv. Save O Herakovićima piše Jovan Erdeljanović Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 24), Srpski etnografski zbornik (knjiga XXXIX), Beograd 1926. Selo se nazvalo Herakovićima po bratstvu koje je srazmerno novijeg porekla. Prije nego što je nastalo selo s imenom Herakovići, bilo je glavnim naseljem Njeguškoga Polja selo Velji Kraj, koje je po opštem narodnom predanju i najstarije naselje toga polja. I sam naziv Velji Kraj svedoči da je to bilo veliko naselje, a stari su Veljokrajani imali i svoj manastir, koji je odavno porušen, ali čije se razvaline i sad vide. Naglo jačanje Herakovića i Rajićevića je bilo uzrok što su Veljokrajani sve više uzmicali - jedni se iseljavali, a drugi izumirali - tako da ih je u Veljem Kraju sada samo 3 kuće (a bilo ih je 70 -mi da su njih 70 išli Ivanbegu te se žalili na 7 Herakovića i Rajićevića, da im čine nasilja i da ne mogu od njih živeti). Iseljavanje Veljokrajana počelo od prilike početkom 18. veka, kada su zaista u vreme vladike Danila, Herakovići i Rajićevići počeli zadobivati veliki ugled i moć u plemenu. O negdašnjem značaju Veljokrajana svedoči i to što su od njih u drugoj polovici 17. veka bila dva crnogorska mitropolita: Rufim Veljekrajski i za njim Vasilije Veljekrajski, a vrlo je verovatno da je od starih Veljokrajana bio i vladika Rufim I za koga znamo pouzdano da je bio iz Njeguša. Veljokrajani su nekad bili najmoćnije bratstvo u Njegušima te je ponajpre iz njihove sredine mogao biti “igumen Ruvim” kojeg su Crnogorci 1593. izabrali za svog vladiku. Veljokrajani slave Djurdjev-dan (koje su krsno ime primili od Herakovića) a prve Svete Nedelje po Krstovu-dne nose punje i proskuru u crkvu i zovu popa na ručak. Tog se dana na dvije Svete Nedjelje jedino i služi služba u njihovoj crkvi i dolaze na nju i ostali iz plemena. Njihova je poslužnica Marov-dan. Medjutim bez sumnje staro krsno ime Veljokrajanima je bila Velika Gospodja. Osim toga je i najveća i vrlo stara, verovatno i najstarija, crkva u Njeguškom Polju, koja je ujedno od starine saborna crkva celog plemena, posvjećena Velikoj Gospodji. A zna se pouzdano da su tu crkvu gradili još njeguški starinci, medju kojima su opet glavnu ulogu imali stari Veljokrajani. Posle su je oko 1760. godine, zauzimanjem guvernadura Stana Radonjića, Njeguši obnovili. Na nekoliko metara u levo od nje bila je nekad crkvica Sv. Kirika i Julite (15. jula po st.), o kojoj se ništa bliže ne zna. Sam naziv Velji Kraj pokazuje, da se je njime obuhvatao zaista veliki kraj ili deo Njeguškog Polja. Naposlijetku, crkva Velika Gospodja, koja je od starine plemenska saborna crkva, a ujedno posvećena krsnom imenu glavnih starinačkih njeguških bratstava, na prvom mjestu Veljokrajana, od starine je na svom sadašnjem mestu, u sredini Njeguškog Polja, u sadašnjem selu Rajićevićima. |
Herakovići, Njegoševa rodna kuća
Herakovići, Crkva Svetog Đorđa
Princ Milo Petrović-Njegoš
(1889−1978) Milo Petrović-Njegoš rođen je 3.10.1889. godine u selu Erakovići, na Njegušima (Katunska nahija, Knjaževina Crna Gora), od oca Đura i majke Stane (djevojačko prezime Đurašković sa Ceklina, Riječka nahija). Za vrijeme 2. svj. rata bio je zapovjednik Lovćenske brigade. Napustio je Crnu Goru 1919. i slijedećih pola stoljeća borio se za pravo Crne Gore na obnovu njezine državnosti. Oženio se 1923. u SAD-u. Godine 1929. napušta svoju obitelj i seli se za London, a kasnije u Dublin (Irska) gdje je imao jednu antikvarnicu. Umro je u Irskoj (Galway) 1978. godine, gdje je i pokopan. IZVORI: Novak Adžić, Princ Milo Petrović-Njegoš, Matica, časopis Matice crnogorske, br. 64, zima 2015. (PDF) Novak Adžić, Crnogorac bez domovine − Milo Petrović Njegoš i crnogorsko pitanje, Cetinje, 2013. |
|
Dugi Dô
KOORDINATE: 42.4355, 18.834333; BROJ STANOVNIKA. 15 (2003.) WIKIPEDIJA: Dugi Do Selo u općini Cetinje. Dijeli se na manje djelove, jer je cijelo selo u grupi. Ima 52 familije, koje su sve od istog bratstva (Punoševića, s manjim prezimenima: Miloševići s Pejovićima, Otaševici, Maričevici s Pajovićima, Parace, Vodalije ili Vodalovići s Boratovićima i Djuranovići) osim 2 kuće Jovovića sa Stijepovićima, koje su zasebnog porijekla. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 105 stanovnika (1948. godine); 86 (1953.); 75 (1961.); 44 (1971.); 30 (1981.); 25 (1991.); 15 (2003.) od toga Crnogoraca 15 (100%). Što vidjeti i posjetiti? Crkva sv. Nikole O Dugom Dolu piše Jovan Erdeljanović Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 24), Srpski etnografski zbornik (knjiga XXXIX), Beograd 1926. Zna se da je na mestu današnje seoske crkve bila vrlo stara crkvica koja je imala “hram” zimnjeg Sv.Nikolu, kao što ima i današnja. O njenoj velikoj starini svedoči i to što su se kod nje sahranjivali za vreme mletačke vlade čak i Orahovčani iz Primorja, a do u drugu polovinu 19. vijeka i Majstori i tri bratstva iz susednog sela Herakovića. Oko crkve je bilo vrlo veliko staro groblje. Ono je prilikom kopanja za put jedni delom prekopano a kosti, koje su odatle izvadjene, sahranjene su u “kosturnicu” za crkvom pod jednom pločom. Opšte je kazivanje u plemenu Njegušima, da se je predak gotovo svih današnjih Dugodoljana, Punoš,doselio u doba Crnojevića ili još pre njih i da je Njeguško Polje bilo tada većinom Lužina (lug) i retko naseljeno, i znaju se još i sad neka stara bratstva i rodovi, koje je on na Njegušima zatekao. Crnojevića listina iz 1489.god. Imenuje Punoševiće medju vlastelom i knezovima njeguškim. Punoš je kao vlastelin odredjivao granice njeguškog plemena, a tako isto i granice Ćeklića i Cetinjana, prema Mlečićima, koji su vladali u Boki. |
Dugi Do - Njeguši ~ Discover Montenegro in colour
Autor: Discover Montenegro Datum objave: 29.4.2024. Opis. The centre of Njegusi is Njegusko polje, referred to by locals as Polje. Large and fertile, it represents tame life oasis in the stone.Subscribe to our YouTube Channel - / @discover-montenegro Its very position, proximity of Kotor and sea, made it very important economically and politically in the past. During Turk reign the traffic was viable only through it, from Cetinje to Kotor, Europe and the world. Around Polje and its surroundings there are permanent settlements: Zanjev do, Mirac, Kopito, Dugi do, Erakovici, Raicevici, Vrba, Velji Kraj, Veliki Zalazi and Mali Zalazi. These settlements form brotherhoods (with specific characteristics) that raised their churches and cemetery and the most famous and largest are Erakovici and Raicevici. Numerous churches is one of peculiarities of Njegusi, as it is the place with most churches (there were 17 until World War II, nowadays there are 15). If you like the video please like, comment, share and subscribe and you will help us in future production :) ! For more information visit us @ https://www.discover-montenegro.com/n... Instagram: / discover_mo. . Facebook: / todiscovermo. . Twitter: / discovermonten |
|
Kopito
Kopito je malo naselje, u kojemu su živjela dva bratstva: Bogdanovići (16 kuća), i Radovići (Bašovići) - Pende (10 kuća), Kovačevići (2 kuće), Mirkovići (2 kuće), Rajkovići (1 kuća). Što vidjeti i posjetiti? Crkva sv. Nikole O Kopitu piše Jovan Erdeljanović Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 24), Srpski etnografski zbornik (knjiga XXXIX), Beograd 1926. Za ovo selo nemamo u izvorima pomena iz vremena pre 1720. godine a tada se pominje u jednom zapisu na ikoni u njeguškoj (plemenskoj) crkvi: ”sinovi kneza Ivana ot Kopita”. Inače se po narodnom predanju zna, da je ovo staro selo, a po kazivanju Punoševića njega bi zasnovao Punošev sin, Bogdan, koji se bio na njemu nastanio. Ali je bez sumnje i prije Bogdanova naseljenja bilo na Kopitu stanovništva, jer se napr. jedan potok zove Vučkovića Potok, a ti su Vučkovići bili neko staro bratstvo, o kome se sad nista ne zna. (?). Za Bogdana Punoševa tvrde, da je bio u svatovima “Ivanbegovu sinu, Maksimu”. Zna se da je u njeguškom selu Rajićevićima bila stara familija Brkačića, od koje su bivali knezovi. Posljijednji knez Brkačić sa kojim je izumrla ta familija,”dao je Bogdanu Punoševu kćer i Kopito i sa njega je kneštvo priješlo na Bogdana”. I od tada je “kneštvo nad cijelim plemenom” bilo sve na kući Bogdanovića do knjaza Danila, koji je ukinuo zvanje kneza u cijeloj Crnoj Gori. U zapisu iz 1828. god. u kome se nabrajaju njeguški knezovi iz bratstva Bogdanovića, kaže se, kako 1456. goda nasta knez Bogdan i kako je posle njega kneštvo prelazilo s oca na sina, te su jedan za drugim bili knezovi: knez Bogdan, knez Rajić, knez Nikola, knez Ivan, knez Jovo, knez Vučeta i knez Marko, a zatim se prosto dodaje, kako su jedan za drugim knezovali: Vukosav, Savić, Marko, Vuko i Rade, što znači da kod njih nije kneštvo prelazilo s oca na sina, nego da su oni bili iz raznih rodova bratstva Bogdanovića i iz napomene posle njihovih imena: ”Ovi knezovi biše od kuće Bogdanovića”, a o tome svedoči i što je posle Rada bio knez ne njegov sin, nego “Joko Savov Bogdanović”, koji se pominje 1839. Medjutim ima tu dosta pogreški jer, kad bi imena u ovom zapisu bila tačno hronološkim rijedom zapisana, imali bismo u njima skoro cio red pasova čak od Bogdana Punoševa pa do 1828. godine. Ali imamo nekoliko dokaza, koji svedoče, da taj “knez Bogdan”, koji je stavljen na čelo ovog zapisa, nije bio isto lice sa Knezom Bogdanom Punoševim iz 1456.god, nego da je taj knez Bogdan iz zapisa bio jedan od poznijih knezova iz kuće Bogdanovića. Od tih dokaza da istaknemo na prvom mjestu da se kod Bolice 1614. god. imenuje kao knez u Njegušima “conte Niko Raićev”, dakle Niko Raićev, a to je očevidno Nikola “sin Raićev”, koji se pominje u zapisu kao unuk onoga kneza Bogdana, što se stavlja u 1456.god. Ali ako je Niko Rajićev zaista unuk nekoga kneza Bogdana, jasno je da taj Bogdan nije mogao živeti 1456.god. I poslije nje, nego tek oko sredine 16. veka. |
|
Vrba
Vrba (pridjev: vrbanjski) je omanje naselje koje se smjestilo podno jugoistočne padine brda Mrajanik. Vrba nema manjih sela/zaselaka. U njoj su živjela bratstva: Vučkovići s Vrbicama (32 kuće), Vujkovići (Dejani; 4 kuće) i Lučići (5 kuća).
Selo Vrba na staroj razglednici
Što vidjeti i posjetiti? Crkva Uspenja Bogorodice, zaštićeno kulturno dobro Crkva Arhanđela Mihaila Crkva sv. Petke 
Vratnice i Vrba pod Mrajanikom
O Vrbi piše Jovan Erdeljanović Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 24), Srpski etnografski zbornik (knjiga XXXIX), Beograd 1926. I prema narodnom kazivanju i prema svima uspomenama i ostacima iz starine nesumnjivo je da je ovo selo vrlo davnašnje. U selu i sad živi kao ostatak od vrlo starog stanovništva bratstvo Lučići, a pamte se još tri druga tako isto stara bratstva: Lakovi, Kurdovi i Zmajevići. Uspomene o nekom starom stanovništvu su nesumnjivo još i zemljišni nazivi: Čečević-medje i Draktići. Čečević-medje su očigledno nazvate po nekom rodu ili bratstvu s prezimenom Čečevići. Na južnoj strani seoskog hatara, u vrbanjskom Gornjem Polju, u dolu koji se zove Ranac-do naišli su prilikom kopanja na pet-šest starih grobova, koje su prekopali. Pošto se u Vrbi zna pouzdano, da se njihovi stari nisu tamo nikad sahranjivali, ti grobovi nesumnjivo obeležavaju neko vrlo davnašnje groblje. Vrbljani se od kako znaju, uvek sahranju kod svoje crkve Sv.Petke, koja je kraj druma za Kotor. I ona i druga vrbanjska crkva Sv. Djordjije proljećni, koja je u sred sela ostale su po narodnom predanju, još od starosedilaca i groblje je “od vazda” bilo samo kod crkve Sv.Petke. Današnja crkva Sv. Petka je podignuta iznova, na mestu stare crkvice, koju su od sredine 19. vijeka “razvalili” a koja je bila “na sliku one stare, Sv. Djordjija u selu”. Na jugu je od sela Gornje Polje, u kome su manji delovi: Duboki Do, pomenuti Ranac-do, Carevine (tako nazvate “što su dobre zemlje”), Velje Njive, Vitovine, Žutkovine (nazvate po Žutkovicu-Rajićeviću, čije su bile, pa ih prodao Vrbljaninu), Erakovina (bila svojina Erakovića), Serdarice. Za Petrovu Ljut, Bogića brijeg (taj se Bogić ne pamti), Dvorišta, Medje i Koprivni Do. NAPOMENA: Reagirajući na biješke J. Erdeljanovića, jedan korisnik foruma Montenegro, primjerice, upozorio je na moguće brojne netočnosti u Erdeljanovićevim zapisima: Mada što se tiče imena ne možemo biti sigurni jer Erdeljanović veoma greši u mnogim njegovim istraživanjima i tvrdjenjima. Evo primjera gdje on navodi neke dokaze: ”Godine 1684 pominje se "Vuceta Pavov, Conte da Gnegussi" i dalje Erdeljanovic navodi: Ono Pavov je očevidno pogrešno napisano (ili prepisano) Mjesto Jovov, jer u Crnoj Gori nema ličnog imena Pavo i pridjeva Pavov .... Mi se možemo zapitati ako takvoga imena nema u Crnoj Gori, odakle onda prezimena Pavić, Pavković, Pavićević? Isto tako iz knjige *Demografska kretanja* možemo navesti primjer gdje stoji: 28.2.1873. god. Odlazi Pavo Vrbica u Srbiju... dakle Pavo ime postoji u Crnoj Gori i vjerujem da ovo nije jedini Pavo. |
 Mašo VrbicaObjavljeno u češkom časopisu Světozor, 1876, broj 34 Mašo Vrbica
(selo Vrba u Njegušima 1833. — Banja Luka 1898.) Crnogorski vojvoda. Završio je Artiljerijsku školu u Sankt Petersburgu, a poslije povratka u Crnu Goru postavljen za njeguškog kapetana. U crnogorskoj vojsci organizirao je artiljeriju, kojom je zapovijedao u bitci na Grahovcu 1858. i u crnogorsko-turskom ratu 1862. Za vojvodu je postavljen 1875. Bio je delegat Crne Gore pri srpskoj Vrhovnoj komandi u Srpsko-turskom ratu 1876-77 i zapovijedao letećim crnogorskim zborom (korom) u borbama kod Aleksinca i Deligrada. Kao ministar unutrašnjih dela 1877. zapovijedao je dijelom snaga u napadu na Nikšić. Zauzeo je Trebješku glavicu, odakle je artiljerijom podržao napad na grad, a 1878. zapvjedao je kolonom koja je preko Sutomora napadala Bar. Bio je član Ujedinjene omladine srpske, političkog pokreta osnovanog 1866. godine u Novom Sadu u Habsburškoj Monarhiji. Josef Holeček u knjizi "Crna Gora u miru", iznosi nekoliko podataka o Vrbici, uglavnom u negativnom svjetlu. Zabranio je slanje privatnih pisama kurirom, jer je sumnjivu poštu otvarao, pa su Crnogorci malo koristili poštanske usluge. Pri proslavi rođenja prvenca kneza Nikole, Danila, srušio je jednom siromahu kuću topom, da isprobaju top, a kasnije će mu o trošku države napraviti novu kuću. U Baru je prevario jednog proizvođača ulja, i prisvojio sebi njegovu firmu, a kasnije je i oslobođen optužbi za taj kriminalni akt. Ipak je kasnije otpušten iz crnogorskih državnih službi. Od Holečeka je opisan, po kazivanju drugih ljudi, kao gramziv i bez ideja koje voli krast i predstavljati kao svoje. Prva špekulacija s javnim radovima bila mu je oko izgradnje mosta na Zeti kod Danilova grada. Prvi je most voda odnijela, pa se gradio drugi. Trebalo je da radnicima plaća dnevno dva cvancika, a isplaćivao je samo jedan. Drugi je stavljao sebi u džep. Smetao mu je knjažev pošteni sekretar, pa ga je naveo na krađu, da zadrže za sebe dukate koje je ruski car poklonio perjanicima. Sekretar im je dao manje iznose, a Vrbica je prijevaru odmah razglasio među perjanicima. Vatreno se zalagao da Hercegovina pripadne Austriji, i da je Crna Gora ne može braniti zbog iscrpljenosti. Time je Austriji učinio ogromnu uslugu, a Beč mu je školovao oba sina. Uveo je prostituciju na Cetinju nagovorivši ženu pokojnog prijatelja da dve siromašne ćerke žrtvuju čast zbog domovine, koja treba u glavnom gradu da ima kupleraj, kao i svi drugi gradovi. Knjaz Nikola mu je pripremio prijevaru, da se otkrije njegova pohlepa i nepoštenje. Prisvojio je sebi zlato koje je pripadalo Nikoli, i pred svima se to otkrilo. Nikola je nagovorio jednog zlatara da mu odnese zlato nepoznatog porijekla, a ovaj ga je sebi prisvojio. Kada su se suočili pred Nikolom, svi su znali pravu istinu osim Vrbice, da je to podmetnuto njemu. Zbog ove zavade s knjazom odlučio je iseliti se iz Crne Gore 1892. godine. No, kako mu nije bilo dozvoljeno da ode Srbiju, otišao je u Ausro-Ugarsku. Od austrijskih vlasti dobio je posjed u Bosni, gdje i danas žve potomci njegovog sina Labuda. Wikipedija - Mašo Vrbica |
|
Rajićevići
Rajićevići se redovno zovu tako, a vrlo se rijetko čuje oblik Rajičevici. Rajićevici su veliko naselje i dijele se na četiri sela. Najgornje i najsjevernije selo, "za glavicom", zove se Džupane. Južnije od njega, oko obje rajićevićke crkve i niže od njih je Gornje Selo ili Gornjoseljani, a još južnije su sela Podubličani i Babuličani. Samo u selu Podubličanima živjelo je i bratstvo toga imena (25 kuća, s manjim prezimenima: Bećiri, Ševaljevići, Markovići, Rauti, Maštrapi i Ćutke), a po ostalim selima su bila izmiješana bratstva: Radonjići (67 kuća, sa sporednim prezimenima: Žutkovići, Stanišići, Radovići, Maroši, Čavori i Palamide), Pende (4 kuće), Radnići (8 kuća) i Popovići (Dželatovići; 8 kuća). Podubličani, Radonjići i Pende čine zajedno veliko brastvo Rajićeviće. Dio rajićevićskog zemljišta oko ceste za Kotor, na kome su kraj ceste krčme i gostionice, zove se Krčme Njeguške ili Hanovi. U Rajićeviće spadaju i 9 kuća brastva Čavora, koji su stalno živjeli na planini u Koložunju, na krajnjem jugu njeguške oblasti, ali čine u svakom pogledu zajednicu s ostalim Rajićevićima. Što vidjeti i posjetiti? Crkva Uspenja Bogorodice, zaštićeno kulturno dobro Crkva Arhanđela Mihaila Crkva sv. Đorđa O Rajićevićima piše Jovan Erdeljanović Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 24), Srpski etnografski zbornik (knjiga XXXIX), Beograd 1926. Od tragova starijeg stanovništva u Rajićevićima valja na prvom mjestu da istaknemo sabornu plemensku crkvu, kojoj je hram Veliki Gospodjin-dan. Ona je po opštem tvrdjenju veoma stara (ranije je bila i manja, pa joj je poslije još dogradjeno) i od uvijek je plemenska crkva. To se uostalom vidi i po tome, što je njen hram Velika Gospodja, dok je Rajićevićima krsno ime Djurdjev-dan, te su zbog toga u njenoj blizini načinili svoju zasebnu crkvu Sv. Djurdja. I groblje ovoga sela je od uvijek kod stare crkve, Velike Gospodje. Od negdašnjih starinskih bratstava ovoga sela osobito isticu Brkačiće, za koje vele, da su “bili stara familija od koje su bivali knezovi”. Poslednji knez Brkačić sa kojim je izumrlo to bratstvo, dao je kćer Bogdanu Punoševu, te je i kneštvo prešlo sa njega na Bogdana i taj se dogadjaj desio negdje u 15.vijeku. Kao drugo davnašnje starinačko bratstvo znaju se Setokrili. Po njima se zove Krilato Guvno, koje je “na donji kraj sela”, blizu crkvice Sv.Arhandjela, sto su je gradili “djedovi Radonjića”, današnjeg bratstva rajićevićskog. Za Setokrile da su bili “još od prije Eraka i Rajića”, pa kad su se Herakovići i Rajićevici umnožili, da su digli odatle. Pod Rajićevićima, niže kuća, su “zemlje”: Zauglina, Zgrade (“medju dvije kaldrme”, t.j. Ulice), Milašice (od ulice do Hanova, a “Hanovi” su deo Rajićevića oko puta za Kotor, gdje su krčme i gostinice; zovu ih i Krčme Njeguške), Zvoniči - od Hanova do Pijavica (nazvati po zvoniču, visokoj travi sa "nekim pucima na vrh"), a Pijavice u već pod brdom; dalje Ševrlje, "naviše do gore Gustoga Grmena. Preko džade su zemlje Grudice, do crkve Sv. Save. Povrh Hanova je Drača i pomenuti Bogićev Brijeg (o tome Bogiću se ništa ne zna), dalje još do, do Vrbanjske gore je zemlja Barbakan, do Perove ljuti i pomenute Petrove glavice. Naziv Barbakan došao je od talijanske reči Barbacane ("podgrada" "bedem na pokos"), koja se govori kod našeg naroda na Primorju u obliku Barbakan, i bez sumnje je iz Primorja i primljena.  Vukolaj RadonjićRad Adama Stefanovića, Narodni muzej, Beograd Vukolaj Jovanov Radonjić
(Njeguši, oko 1765. - Kotor, 1832.) Posljednji guvernadur (gubernadur) Crne Gore. Vuko Radonjić bio je prozapadno orjentiran (oslanjao se na Austriju i Veneciju), također i u sukobu s vladikom Radom zbog njegovih monarhističkih nastojanja i isključivog proruskog opredjeljenja. Radonjiću je ukinuto zvanje guvernadura 1831. a on i čitava porodica su protjerani iz zemlje 1832. godine. Život Vukolaj je rođen 1765. godine u Njegušima. Školovanje je završio u Plemićkoj Akademiji u Šklovu (Bjelorusija), gdje je stekao titulu kavaljera i dobio orden svete Ane. Bio je oženjen Stanom Vukovom Petrović (Njeguši, oko 1775. - Kotor 28.9.1855). Politička karijera Vuko Radonjić je bio jedan od najistaknutijih članova Praviteljstva, koje je obavljalo poslove iz područj unutrašnje i vanjske politike, vodilo brigu o očuvanju unutarnjeg poretka, o blagostanju naroda i raspoređivalo zemaljsku gvardiju na ispunjavanju državnih odluka i rješenja. Još za života njegovog oca gubernadura Jovana Radonjića obavljao je dužnost gubernadura (1798-1799) i kao gubernadur bio član crnogorske Narodne skupštine. Za gubernadura je formalno izabran 15.5.1804. godine na Općenarodnoj skupćini, poslije smrti svoga oca. Na velikom zboru na Cetinju, 7/19.8.1804, ruski konzul Aleksandar Josifovič Mazurevski je predao “crnogorskom i brdskom Gubernatoru” Radonjiću gramatu “Gubernatorima i Vojvodama Crnogorskim i Brdskim”, koji ju je pročitao okupljenom narodu. Guvernadur Vukolaj Radonjić je predvodio dvadesetpetočlanu crnogorsku delegaciju na svečanom otvoranju ruskog konzulata u Kotoru 2.10.1804. Vuko Radonjić je budno pratio vladičine kontakte s francuskim oficirma i generalima. Guvernaduru nije bilo drago što Petar I ne obavješćuje narodno praviteljstvo o susretima s francuskim generalima. Radonjić je iskoristio vladičin susret s generalom Loristonom 14/26.10.1807. da bi ga pred narodom optužio za samodržavlje. Za vrijeme Napoleonovih ratova, Vukolaj je zapovijedao skupinom od 3.000 ljudi u boju kod utvrde Trojica (Kotor) i kod Vučijeg ždrijela, kada su protjerali Napoleonove vojnike 1813. godine. Crnogorci i Bokelji su do jeseni 1813. samostalno oslobodili skoro cijelu Boku. 29.10.1813. odlukom skupštine glavara Crne Gore i Boke, održane u Dobroti, bila je stvorena zajednička državna tvorevina koja je uključivala Boku, Crnu Goru i Brda. Na "Ugovoru proglašenja ujedinjenja između Boke i Crne Gore" u Dobroti, 29.10.1813. godine, pored potpisa vladike Petra I, stoji potpis gubernadura Vukolaja Radonjića u ime cijele Crne Gore i Brda, kao i ostalih glavara. Međutim, poslije Napoleonovog poraza sile pobjednice: Rusija, Austrija i Velika Britanija, odlučile su da se Bokokotorski zaliv prepusti Austriji. Vuko je bio jedan od članova crnogorskog praviteljstva koji su radili plan državnih reformi. Projektom je jasno bila podijeljena nadležnost vladike i guvernadura, tako da je bio potopuno isključen sukob nadležnosti među njima. Sukob s vladikom Petrom Vuko Radonjić je kao «guvernadur crnogorski» ruskom caru upućivao izvjeća u kojima je optuživao vladiku Petra zbog «razvratnog života» i stvaranja vlade od koje «nema nikakve koristi za narod, nego samo za mitropolita i njegove rođake». Petar I Petrović Njegoš je 1818. godine pokušao lišiti Vukolaja Radonjića zvanja i ovlasti guvernadura, ali nije uspio jer je Radonjić imao podršku crnogorskih glavara. Na nahijskom saboru Crmničke nahije Vuko Radonjić je optužen da “upire protiv volje i misli našega gospodara vladika Petra”. Sabor je zaključio da gubernadur Vukolaj nije imao pravo pisati u ime svega naroda crnogorskoga i brdskoga zato što je takva vlast data samo vladici. Sukob s vladikom Radom Vladavina Petrovića je od samog početka počela dobijati izrazito monarhistička obilježja. Nasljednik Petra I nije izabran na narodnom saboru već oporukom. Time je sankcionirano pravilo da položaj zemaljskog gospodara ne može izaći iz porodice Petrovića. Vukolaj Radonjić se nije slagao sa testamentom kojeg je vladika Petar I “izdiktirao” Simi Milutinoviću Sarajliji, gdje je potvrdio Radivoja Rada Tomova za nasljednika. Vukolaj nije imao povjerenja u pisanja Sime Milutinovića. Ubrzo po dolasku austrijskog generala Johanna Tatza u Kotor, krajem 11. mjeseca 1830, došao je na austrijski teritorij, u naselje Puč, guvernadur Vuko Radonjić radi dogovora, vjerojatno o statusu Maina i Stanjevića. Guvernadura Vukolaja su vladičinu ljudi "uhitili" u noći izmedju 15. i 16.11.1830. god. u mjestu Puč (Kotor) gdje je navodno prodavao Crnu Goru Austriji. Kada su ga zapitali po kakvom poslu je tu, on je odgovorio: "Imao sam prešu moju, a i za narocku korist, ter sam pisa jednu knjigu konsulu u Dubrovnik". Tada su mu oduzeli prepisku. Pod optužbom da je sa svojim bratom Markom Radonjićem činio razne prijestupe i prkosio vladiki Petru II Petroviću Njegošu, donesena je odluka da se guvernarudu oduzme zvanje i zemaljski pečat i da se Radonjić kazni smrtnom kaznom. Radonjić je morao vratiti općecrnogorski pečat, mohur, koji je pripadao najprije njegovom djedu prvome Crnogorskom gubernaduru Stanislavu Radonjiću, a potom njegovomu ocu gubernaduru Jovanu. Na zauzimanje vladike, smrtna kazna nije izvršena. Vuko Radonjić, uprkos svemu tome, nije prestajao raditi, niti se krio. On je nastavio i dalje održavati veze s generalom Tatzom, Mihovilom Martelinijem i Josephom Wickerhauserom. Osuda i progonstvo Dana 16.1.1832. godine guvernadur V. Radonjić je izveden pred sud i osuđen (pored ostalog i za neuspjelu seobu Crnogoraca u Rusiju 1817. godine), a kazna je bila da se on i njegov brat Marko Radonjić stave u okove i zatvore u špilji Cetinjski manastir i da se 6 kuća Radonjića, odnosno 32 člana njihove obitelji protjeraju na austrijski teritorij (Kotor). U točci 6. ove surove presude, pored ostalog, stajalo je: „Senat i gvardija crnogorska i brdska osudi da se Vuko Radonjić metne u gvožđa, što i bi učinjeno, a svrh toga da sva kuća Joka Stanova Radonjića ima biti izgnata iz granica crnogorskijeh i brdskijeh, a imuće njihovo, koje se nalazi u Crnu Goru, da ima ostati ovdje”. Ako porodica Radonjić pokuša da se protivi izvršenju presude, stoji u njenom sedmom odjeljku, „da sva zemlja ide na njih i da ih iskopa, a Vuko i Marko Radonjić da se mušketaju”. U slučaju da ih neko iz zemlje podrži, stoji u osmoj tački, „da takve ljude ćeramo iz naše zemlje, isto kao i kuću Joka Stanova”. Izvršenje presude bilo je povjereno senatoru Stevanu Perkovu Vukotiću, koji je pozvao Peja Matovića (Voinovića) s još nekoliko odvažnih Čevljana. Napad je izvršen noću i Radonjićeva kuća je najprije potpaljena, pa je Pejo uspio uhvatiti bivšega guvernadura Vuka, a pored toga ubijeno je još 5-6 lica na Lovćenu, gdje su im bili katuni. Svi ostali su se predali i pošli su u Kotor, dok im je imanje razgrabljeno, a kuće zapaljene i srušene. Bivši guvernadur je sa svojim bratom doveden na Cetinje i zatvoren u jednoj manastirskoj pećini, koja će se otada zvati Guvernaturovica. O skupu na kome je guvernaduru izrečena smrtna presuda nema informacija izvan onih koje u svojim pismima ruskim diplomatima i austrijskim vlastima daje Njegoš. Smrt Vukolaj je pušten iz tamnice 20.4.1832. pod pratnjom gvardije odveden je u Kotor, gdje je ubrzo umro 30.5.1832. uslijed iscrpljenosti. Članovi njegove obitelji su tvrdili da je umro od posljedica tamnovanja na Cetinju. Vukolajev brat Marko koji je tamnovao s njim je tvrdio da su živjeli na "litri vode i hljeba". IZVORI Wikipedija - Vukolaj Radonjić Radovan Radonjić,; Guvernadursko-mitoropolitska kontroverza u crnogorskoj istoriografiji, 2009. Viala de Somijer, Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru (str. 40), Cetinje, 1994. Radoslav Raspopović, Ruski konzulat u Kotoru 1804-1806 Branko Pavićević, Petar I Petrović Njegoš |
Rajićevići
Autor fotografije: pobori.com (Panoramio) 
Rajićevići (Hanovi,
odn. "Krčme njeguške")
Autor fotografije: Alex lal (Panoramio) 
Spomenik u Rajićevićima (Hanovi,
odn. "Krčme njeguške")
Autor fotografije: Alex lal (Panoramio) 
Spomenik u Rajićevićima, detalj
Autor fotografije: pobori.com (Panoramio) |
|
Njeguško polje
Pogled prema polju sa sjevernih padina Lovćena. Na sredini fotografije u Donjem polju nalaze se Hanovi (Rajićevići). U pozadini u Gornjem polju, pod brdima Mrajanik(lijevo) i Tatinac (desno) smjestilo se selo Vrba. Na horizontu je masiv Orjena. |
|
Velji Zalazi
Velji Zalazi (Velji Zalaz, Velje Zalaze) je omanje, nekada s 50-ak domaćinstava, a danas napušteno selo koje se nalazi na krševitim brdima visoko iznad Bokokotorskog zaljeva. Među ostacima seoskih kamenih kuća nalazi se crkvica Sveti Vračevi. U okolici sela nalaze se odlični vidikovci na Kotorski zaljev, posebno na prijevoju kojime dolazi staza iz smjera mora od Dobrote. U Veljem Zalazu njemu su bile dvije grupe srodnih bratstava: jednu su činili Vukčevići (5 kuća) i Bratićevići (4 kuće) a drugu Nikolići (12 kuća) i Djurovići (10 kuća). Južnije od ovih bratstava čine kao zasebno seoce Gačovići Gornji i Gačovići Donji, u kome je bratstvo istog imena s užim prezimenima: Dančulovići (2 kuće), Kapetanovići (5 kuća), Lukrecije (2 kuće) i Prorokovići (4 kuće). Selom danas prolazi Primorska planinska transverzala – PPT, planinarski put koji povezuje primorske planine Crne Gore, Od Orjena, preko Lovćena do Rumije. 
Velji Zalazi
Autor fotografije: Grikuz (Panoramio) |
Pješački pristupi do Veljih Zalaza
 Staza Krstac - Velji ZalaziIzvor: www.pestingrad.com (1) Krstac - Velji Zalazi
Dvije su mogućnosti pristupa od prijevoja Krstac do Veljih Zalaza. Obje staze započinju makadamskim putem do sela Knežev Dô do nekadašnjih kasarni na lokalicji Lanšta. Ovaj je put prvo uredila crnogorska vojska za opskrbu graničnih karaula u granicu s Austro-Ugarskom, a 1915.-1918. austrougarske okupacijske vlasti su ga proširile i produžile do Razdolske glavice, iznad Veljih Zalaza, s namjerom da ga povežu s postojećom cestom na Krivošijama. Put ipak nije dovršen do kraja. 1A) Prva je staza Primorske planinske transverzale (crvena linija na karti, dužine 7,4 km), koja ide do Razdolske glavice te se potom spušta konjskom stazom do sela Velji Zalazi. 1B) Drugi put (plava linija; staza je kraća od prethodne 1A) prolazi zaseocima Gornji i Donji Gačevići (ranije Gačović) i njega su ranije izgradili mještani. Ovaj put prolazi kroz područja s nešto višom vegetacijom tako da je djelomično zaštićen od sunca. Trajanje: oko 2:30 h. Informacije: Detaljniji opis staze, karta i GPS-track na www.pestingrad.com OTVORI  Staza Dobrota-Velji ZalaziIzvor: www.pestingrad.com (2) Dobrota - Velji Zalazi
Markirana staza počinje iz Dobrote (naselje Sv. Vrača). Staza prati dobro uočljiv konjski put koji su izgradili žitelji Veljih Zalaza za svoje potrebe. Uspon je konstantan i dosta lagan, sve do prijevoja pred selom, s kojeg se pruža odličan pogled na Kotorski zaljev, i nakon koga je kratak spust do sela. Idući iz smjera Dobrote na ulazu u selu se prolazi kraj velikog ubla, a kada se prođe selo, na kraju je bistijerna i crkvica sv. Vračevi. Napomena: Oprez pri penjanju u vrijeme najvećih vrućina od kasnog ljeta do rane jeseni, jer staza odi kroz kamenjar i izložena je suncu. Visinska razlika: 820 m Trajanje uspona: oko 2:30 h. Detaljniji opis staze, karta i GPS-track na www.pestingrad.com OTVORI (3) Velji Zalazi - Mali Zalazi
Visinska razlika: 4, km Trajanje hoda: oko 1:45 h. Detaljniji opis staze, karta i GPS-track na www.pestingrad.com OTVORI |
|
Mali Zalazi
Selo Mali Zalazi (Mali Zalaz) nalazi se na brdima iznad Kotora, sjevernije od Veljih Zalaza. Selo je zamrlo, posebno nakon zemljotresa 1979. godine, no ima još dosta očuvanih kuća i guvana. Selo je upravo atraktivno zbog svojih starih kamenih kuća uz koje se nalaze brojna gumna i bistijerne, a u okolici sela ima i ublova. Uz malu crkvu nalazi se groblje s nadgrobnim spomenicima.
Selo su činila četiri bratstva i svako od njih držalo je po jedan dio sela i svaki se od tih dijelova zove po imenu svojega brastva. Ta su bratstva od četiri brata, koji su tačno na četvoro podijelili cijelo selo. Uz Mali Zalaz ide i seoce, Vališta, koje je na sjeveru, blizu ćeklićske granice, i u kome ima nekoliko kuća od svih zalažanskih bratstava. To su bratstva: Perići - Dudići (4 kuće), Pejanovići (8 familija), Matkovići (5 kuća) i Ivanovići (16 kuća).
|
Staza od Dobrote prema Malim Zalazima
Autor fotografije: Parako (Panoramio) |
|
Panoramska cesta
Zapadnim padinama Lovćena vodi uska cesta od prijevoja Krstac do Ivanovih Korita, s koje se pružaju odlični vidici na Bokokotorski zaljev i na vrhove sjeverno od Njeguškog polja,poput Mrajanika (lijevo, 1336 m) i Tatinca (desno, 1349 m). |
|
Žanjev Dô
KOORDINATE: 42.417778, 18.791111; BROJ STANOVNIKA. 2 (2003.) WIKIPEDIJA: Žanjev Do
Žanjev Do je malo naselje, koje je bilo podijeljeno između tri bratstva. Jedno su Ljesari (5 "kuća"), drugo Vulovići (3 familije) i treće Perovići (4 kuće). Međutim naselje je odumrlo i prema popisu iz 2003. godine ovdje su živjela samo dva stanovnika, jer je obnovlejno jedno staračko domaćinstvo. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 65 stanovnika (1948. godine); 54 (1953.); 61 (1961.); 28 (1971.); 5 (1981.); - 0 (1991.); 2 (2003.) od toga Crnogoraca 2 (100%).
Što vidjeti i posjetiti? Crkva sv. Jeremije O žičari Kotor - Krstac - Cetinje
Tekst je djelomično prenijet iz članka Seilbahn Cattaro - Krstac - Cetinje, časopisu "Pogled", časopis Inženjerske komore Crne Gore, God. 3, br. 7, oktobar 2013. (PDF) Početkom marta 1916. godine Austro-Ugarska uvodi vojnu upravu u Crnoj Gori. Vojna uprava zahtijeva uredno snabdijevanje okupiranih teritorija, prije svega, vojnih jedinica, oružjem, municij om, hranom, ljekovima i drugim potrepštinama. Željeznica Bar-Virpazar, izgrađena 1908. godine, je korišćena za transport robe iz pristaništa u Baru prema Podgorici i prema unutrašnjosti i sjeveru Crne Gore. Nedostajala je, međutim, kvalitetna i pouzdana infrastruktura za transport robe iz luke u Kotoru prema Cetinju. Za izgradnju, ranije planirane, električne željeznice nije bilo ni dovoljno novca, a još manje vremena. Kao najpraktičnije i najracionalnije rješenje je bila izgradnja žičare od Kotora do Cetinja - Seilbahn Cattaro-Cetinje. Sistem žičare Kotor-Cetinje se sastojao od tri žičare: Škurda-Krstac, Škaljari- Krstac i Krstac-Cetinje. Skurdaseilbahn je žičara od Škurde do prevoja Krstac. Skaljari-Seilbahn je žičara od naselja Škaljari do prevoja Krstac. Cetinje-Seilbahn je žičara od prevoja Krstac do Cetinja. Skaljari-Seilbahn Skaljari-Seilbahn je žičara od naselja Škaljari do prevoja Krstac. Napravljena je po istom sistemu kao i Skurdaseilbahn. Žičaru su pokretali benzinski motori snage 25KS. Žičara je mogla da nosi teret od 100 kg, a prevozila je do 7.500 kilograma tereta na sat. Motor na početnoj stanici je, istovremeno, pokretao i dinamo mašinu koja je proizvodila električnu energij u za osvjetljenje magacina. Tako je i ova žičara radila neprekidno svih 24 sata. Žičara je bila dugačka 3.433 metra i savlađivala je visinsku razliku od 1.036 metara. Pripremni radovi su izvedeni od 11. do 20. februara, a njena izgradnja od 21. februara do 20. aprila. Na njenoj izgradnji je bilo angažovano oko stotinu ratnih zarobljenika. Na ovoj žičari je sagrađeno sedam stanica, objekata sagrađenih od drveta na liticama iznad Kotora. Polazna stanica je bila u Škaljarima, na koti +6,70 m. Roba je iz luke do magacina u Škaljarima transportovana „poljskom“ željeznicom koja je prolazila pored tvrđave Gurdić. Sljedeća stanica je nosila ime Erzh. Friedrich (feldmaršal i nadvojvoda). Stanica je sagrađena na koti +120 m nadmorske visine. Sljedeća stanica, na 350 m nadmorske visine je nosila ime Conrada von Hötzendorfa, austrougarskog generala i načelnika generalštaba na početku Prvog svjetskog rata. Na 616-om metru je sagrađena stanica Mokra ploča, zatim Station Reichsgrenze (granična stanica) koja se nalazila na samoj granici Crne Gore na koti +824 m. U selu Žanjev do je, na koti 939 m, sagrađena istoimena stanica. Posljednja je stanica Krstac II, na drugoj strani prevoja Krstac, na koti +947 m. 
Žičara Škaljari-Krstac II
|
ZAPIS - Žanjev Do (Njeguši)
Autor: RTCG - Zvanični kanal Datum objacve: 22.10.2022. Opis. "Zapis” je emisija koja dvije decenije istražujući kulturni, geografski i etnografski identitet Crne Gore zapisuje tradiciju, naš narodni život i nematerijalna kulturna dobra svih regija, nacija i vjera, dočarava zaboravljene i malo poznate krajeve i ljude, te zanimljive životne priče i stvaraoce nepoznate široj javnosti. Vremenom je postala aktuelno – dokumentarni žanr, koji svježinom izraza u autorskom i vizuelnom pristupu, izaziva interesovanje šireg gledališta i svjedoči o jednoj epohi. |
|
Mirac
KOORDINATE: 42.3508°, 18.8378°; NADMORSKA VISINA: 1211 m n.v. Selo se nalazi na primorskoj padini Lovćena, ponad područja Grblja (nom., Grbalj), tako da prelazi manjim dijelom svoga zemljišta i na bokešku stranu. Glavni i najveći dio sela je grupiran i zove se samo Mirac, a izvan njega imaju zaseban naziv još samo zaseoci (grupe kuća) Zagredjani (jer su za gredom) i Za-krš. Ali nijedno od tih naselja nije zauzeto samo ovim ili onim bratstvom, nego su veća bratstva bila nastanjena u svakome od njih. Bratstva su: Kasćelani (25 familija), Vujaši (2 kuće), Peraši (7 kuća), Maroši (3 kuće), Milasi (2 kuće), Ćorović (Bogdanović; 1 kuća) i Perović (1 kuća). Selo Mirac su Kotoru darovali Nemanjići, što je potvrdio srpski car Dušan 1351. godine istovremeno kad i područje Grblja. Početkom 17. stoljeća Mirac uzimaju i naseljavaju Njeguši. U Mircu su Njeguši zatelli obitelji koje su ranije bile doselile iz Grblja i Rijeke (Crnojevića) - bile su to porodice: Saraori, Radmanovići, Golubovići, Mirovići i Zorani. Nakon dolaska Njeguša, s vremenom su sve te obitelji otišle iz Mirca. Prva četiri roda su otišli u Boku (danas su katolici) dok su Zorani sišli u Grbalj, gdje i danas žive. 
Pogled na Mirac
Autor fotografije: pobori.com (Panoramio) |
Pogled na Mirac od s. Prijeradi
Autor fotografije: pobori.com (Panoramio) ZAPIS - Selo Mirac (Njeguši)
Autor: RTCG - Zvanični kanal Datum objave: 26.11.2022. Opis. "Zapis” je emisija koja dvije decenije istražujući kulturni, geografski i etnografski identitet Crne Gore zapisuje tradiciju, naš narodni život i nematerijalna kulturna dobra svih regija, nacija i vjera, dočarava zaboravljene i malo poznate krajeve i ljude, te zanimljive životne priče i stvaraoce nepoznate široj javnosti. Vremenom je postala aktuelno – dokumentarni žanr, koji svježinom izraza u autorskom i vizuelnom pristupu, izaziva interesovanje šireg gledališta i svjedoči o jednoj epohi. |
|
Majstori
KOORDINATE: 42.3508°, 18.8378°; NADMORSKA VISINA: 1211 m n.v.
Majstori su seoce na krajnjem jugu njeguškog područja, u prilično zabačenom kraju. U 15. stoljeću su bili metoh (posjed) Cetinjskog manastira. U 16. soljeću selo je opustjelo i dugo je bilo nenaseljeno. Nije poznato tko je ovdje živio do 16 stojeća i kamo su se odselili, međutim naziv sela i tada je bio isti. Zbog imena, smatra se kako su ovdje mogli živjeti stanovnici koji su se bavili nekim zanatima, moguće za potrebe Budvana i Kotorana. Godine 1736. ovo napušteno selište i okolni kraj postalo je posjed manastira Stanjević, pored sela Pobori u današnjoj budvanskoj općini. U vrijeme vladavine vladike Petra II, razmjenom zemljišta s Austrijom, koja je tada držala Boku, Crna Gora je dala dio njeguške zemlje oko Manastira u zamjenu za manastirsku zemlju oko napuštenog sela Majstori. Selo je ponovno naseljeno 1840. godine. Nasaljavaju ga članovi njeguške obitelji Kustudije, pa se ono ponekad po njima naziva i Kustudije. U selu je živjelo samo jedno bratstvo, Kustudije, od 13 kuća.
Majstori
Autor fotografije: pobori.com (Panoramio) |
Majstori
Autor fotografije: pobori.com (Panoramio) 
Majstori - Šator
Autor fotografije: pobori.com (Panoramio) Selo Majstori
Zapis - Pod Lovćenom [dokumentarna emisija RTCG-a] 3 od 4 |
|
Cetinje
Stara prijestolnica Crne Gore smjestila se u krškom Cetinjskom polju, na oko 670 m nadmorske visine. |
U Cetinjskom polju i po njegovim stranama su naselja: Bajice (Martinovići), grad Cetinje, Humci i Donji Kraj.
|
Cetinjsko polje Cetinjsko polje smješteno u istočnoj podgorini Lovćena, krškog je tipa, po veličini drugo krško polje u porječju Skadarskog jezera. To je zatvoreno polje koje se dijeli na veće Gornje polje (Bajice) i manje Donje polje. Ono je blago nagnuto od Bajica prema Donjem Polju pa se njegova nadmorska visina kreće u rasponu od 660 do 760 metara. Pruža se na početku od Bajica po pravcu zapad-sjeverozapad ka jugu-jugoistoku, da bi od sredine naglo skrenulo ka jugu-jugoistoku. Po ovom slomljenom pravcu dužina polja je oko 6 km, dok je široko od 0,3 do 1,3 km i površine oko 5-7 kvadratnih kilometara. Porječje ovog polja izgrađuju mezozojski karbonatni sedimenti među kojima dominiraju gornjetrijaski dolomiti, vapnenački dolomiti i dolomitini vapnenci. Osnovno gorje ovog polja izgrađuju trijaski dolomitini vapnenci, vapnenački dolomiti i dolomiti. To osnovno gorje polja zaplavljuju fluvioglacijalni sedimenti, a krajnje sjeverozapadne dijelove i glacijalni sedimenti (šljunkovi, pijeskovi, a rjeđe i gline). Debljina ovih sedimenata rjeđe prelazi 10 m. Ovo polje je smješteno u visećoj riječnoj dolini. Pružanje mu je uglavnom po pravcu stare riječne doline (Cetinjske rijeke), a nastalo je zahvaljujući sistemu rasjeda. Najznačajniji rasjed za postanak Cetinjskog polja je onaj koji ide iz središnjih terena Stare Crne Gore tj. od Resne na jugoistok preko Miljevića neposredno istočnim obodom samog Cetinjskog polja na jugoistok i jug ka Ugnjima. Taj rasjed je poznat pod nazivom Cetinjski rasjed. Pored ovog rasjeda za postanak polja od značaja je čitav sustav rasjeda koji su skoro okomiti ili pod različitim kutovima prema Cetinjskom rasjedu. Polje je ime dobilo po rječici Cetini (Cetinjska rijeka) koja je nekada tekla poljem, ali je presušila i nestala. Uništavanjem šumskog pokrova prevladala je krška erozija, pa je površinski tok Cetinje još u 17. st. nestao u podzemlju. Korito nekadašnje rijeke se još uvijek nazire pri dnu polja. Dno polja djelomično je pokriveno nanosima rijeke Cetinje. Zbog velike količine padalina ovo polje je poznato i po velikim poplavama. Tijekom 15. stoljeća sjedište države Crnojevića premješteno u ovo polje, gde je izgrađen dvor i prvi manastir, koji je s vremenom izrastao u Cetinjski manastir. U 19. stoljeću oko njega se počeo razvijati grad Cetinje. Polje se danas nalazi na području općine Cetinje. Prosječna nadmorska visina grada Cetinja je 672 m. IZVORI Wikipedija, Cetinjsko polje Hvatska enciklopedija, Cetinjsko polje Vasilije Radulović, Tektonika karstnih polja Crne Gore, Titograd, 1981. 
Cetinjsko polje
Pogled na polje iz smjera zapada, sa ceste Cetinje - Njeguši - Kotor |
Cetinjsko polje, Pogled iz Bajica
Razglednica tiskana oko 1906. godine Izvor: Državni arhiv Crne Gore, Zbirka B. Proročića 
Cetinjsko polje i Cetinje s kraja 19. stoljeća
MILOŠ VUŠKOVIĆ, Pejzaž iz okoline Cetinja
Tehnika: ulje na lesonitu; Dimenzije: 51x67 cm; Godina: oko 1950. 
MILOŠ VUŠKOVIĆ, Pejzaž iz okoline Cetinja
Ulje na lesonitu; Dimenzije: 51x67; Godina: oko 1950. |
|
Bajice
KOORDINATE: 42.400612, 18.894087; NADMORSKA VISINA: 700-760 m; BROJ STANOVNIKA: 857 (2003.); WIKIPEDIJA: Bajice Naselje Bajice zahvaća cijeli sjeverozapadni dio Cetinjskoga polja i strane visoko iznad njega. Nalaze se na nadmorskoj visini od 700-760 m. Danas su Bajice predgrađe Cetinja, s kojime sve više srastaju. Zovu ih često i po imenu njihova glavnog bratstva: Martinovići. Počevši od sjeveroistočne strane (prema Donjem Kraju) bajička sela idu ovim redom: Prvi je Kosanov Kraj s 4 kuće Martinovića. Do njega je Brajanov Kraj sa 10 familija Martinovića i 5 familija Borilovića. Zatim nastaje veliko selo Donje Selo s 80 domova Martinovića, koji se zovu užim prezimenom Tomaševići, a njihovi su manji nazivi po bratstvima: Stijepovići (Nikolići, Dragovići i Andrići), Vojinovići, Vukosavovići, Đurovići i Latkovići. Uz Donje Selo se računaju i Vuksanovići, zasebno bratstvo od 7 kuća. Dalje je Gornje Selo, u kome su Martinovići (i to: Ivanovići, 20 domova; Markovići, 15 domova; Batrićevići, 10 domova; Miloševići, 30 domova) i Musulimovići (6 domova). U Bajice spada i nešto udaljenije selo ili zaseok Dubovik, na sjeverozapadu od Cetinjskoga polja. Tu su Miloševići (5 kuća), Martinovići (3 kuće), Vuksanovići (2 kuće) i Ozrinići (Radovići i Perovići, 5 kuća). Takvo je i zasebno bajičko seoce Inogor, na sjeveru od Bajica, pod visom istoga imena, sa 4 kuće Martinovića. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 519 stanovnika (1948. godine); 518 (1953.); 587 (1961.); 551 (1971.); 626 (1981.); 805 (1991.); 857 (2003.) od toga Crnogoraca 792 (92,41%), Srba 46 (5,36%) te ostali (Jugoslaveni, Hrvati, Mađari, Rusi, Romi). Povijest Bajica U kasnom srednjem vijeku, Bajice su selo u Cetinjskom polju, koje je potpadalo pod oblast Gornje Zete i vlast dinastije Crnojevića. U jednoj povelji Ivana Crnojevića, iz 1485. godine, spominje se rod Bajičića. U ovom mjestu su bratstva starijeg porijekla bili: Borilovići, Musulimovići i Miloševići. Vjerojatno su svi oni, ili makar njihovo jezgro, porijeklom od nekada jakog roda Bajičića. Glavno bratstvo u Bajicama kasnije postaju Martinovići, koji su doselili iz okoline Gacka (Velikog vojvodstva, odnosno Herceštva Stefana Vukčića Kosače, u Kraljevini Bosni) nakon njegovog pada pod otomansku vlast. U ovom mjestu je rođen Arsenije III Crnojević, pećki patrijarh (1674.-1690.) episkop i patrijarh austrijskih Srba (1690.-1706.). Iz Bajica je i vladika Vasilije Borilović (Visarion Borilović Bajica). Godine 2009. povodom 90. godišnjice Božićnog ustanka, a povodom Dana nezavisnosti Crne Gore, u Bajicama je otkriven spomenik protivnicima bezuvjetnog ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom 1918. godine.  Patrijarh Arsenije III Čarnojević, 1744.Naslikao Jov Vasiljevič Arsenije III. Crnojević
(Bajice, Crna Gora 1633. - Beč, 27.10.1706.) Pećki patrijarh 1674.-1690., mitropolit i patrijarh austrijskih Srba 1690.-1706. Kao patrijarh putovao je 1683. u Jeruzalem. Za vrijeme austrijsko-turskog rata (1683. do 1699.) austrijska vojska je prodrla u južne srpske krajeve, te se Crnojević, u listopadu (oktobru) 1689., neposredno pred dolazak Austrijanaca, morao skloniti ispred turskog ogorčenja iz Peći u Nikšić i odatle na Cetinje. Austrijski zapovjednik Piccolomini ga je, osvojivši Prištinu, Skopje, Prizren i Peć, pozvao krajem listopada da se vrati u Peć te da se sa svojim sunarodnjacima angažira za borbu protiv Turaka. Crnojević posluša Piccolominija i dođe u Peć, a potom u Prizren, gdje je se s njim sastao. Pristajanje Crnojevića uz Austrijance pojačalo je revnost Srba, koji su i do tada pomagali kršćansku vojnu akciju. Poslije Piccolominijeve smrti (9.11.1689., od kuge), obrnula se ratna sreća u korist Turaka (početkom 1690.), te se austrijska vojska povukla na lijevu obalu Dunava i Save. S vojskom se doselio u Ugarsku i Crnojević, a s njime i mnoge srpske obitelji, koje su se bojale osvete Turaka radi pomaganja kršćana u borbi protiv Turske. U Ugarskoj je car Leopold priznao Crnojevića za starješinu svih pravoslavnih Srba, koji su se nalazili u njegovoj državi. Punih jedanaest godina Crnojević u Ugarskoj nije imao stalno sjedište, nego je stanovao u Sentandreji, Kovinu, Sirigu, Hopovu, Sečuju, Futogu i Pakracu, uređujući srpsku crkvu. Crnojević je proveo reorganizaciju pravoslavne crkve u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji, koja je kao sastavni dio Pećke patrijaršije bila organizirana u tim krajevima i za vrijeme Turaka. Osnivao je nove episkopije, postavljao je episkope i sređivao stanje u srpskoj crkvi koja je bila u kaosu. Dolazio je često u sukob s katoličkim klerom, koji je ometao njegov rad i propagirao uniju. U vrijeme Rakocijeva ustanka (1703.—1711.) Crnojević je sa Srbima davao podršku caru. Vjernost i usluge Crnojevića i njegovih Srba car je nagradio tako da je poklonio patrijarhu spahiluke Sirač i Dalj (u zamjenu za Sečuj) i dajući Srbima nove patente i privilegije, koji su većim dijelom ostali na papiru. Crnojević je umro u Beču, odakle je prenesen u Srijem i sahranjen u manastiru Krušedol. Odbor akademika Srpske akademije znanosti i umetnosti 1993. godine izabrao ga je među sto najznačajnijih Srba. IZVOR: Wikipedija, Arsenije III. Crnojević Visarion Borilović Bajica (Visarion III Borilović) (Bajice - †Cetinje, 1692.) bio je crnogorski mitropolit. Visarion III Borilović potječe iz ugledne crnogorske obitelji iz Bajica. Za crnogorskog mitropolita/vladiku rukopoložio ga je u Peći patrijarh srpski Arsenije III Čarnojević. Odmah po povratku iz Peći 1685. kreće u akciju učvršćenja suradnje s Venecijom oko vojnih akcija u nastavku Morejskog rata (1684—1699). Uvezi toga vodi u Kotoru 1686. pregovore s tamošnjim providurom Batistom Kalbom. Suradnja je bila ostvarena pa je pod vladika poslao 300 ratnika koji su se 1687. borili protiv Topal-paše na Kamenom iznad Herceg-Novog, bitka koja završena pobjedom. U vrijeme borbe za osvajanje Herceg-Novog, Vladika Visarion je morao s preostalim snagama pružiti otpor snažnoj kaznenoj ekspediciji koju je uputio skadarski sandžak Sulejman Bušatlija, koja je uspješno odbijena. Ugled vladike Visariona je porastao nakon ovih akcija pa je Bušatlija odlučio sa svim raspoloživim sredstvima napasti Crnu Goru. Tako vladika i 24 narodnih prvaka odlazi u Herceg-Novi na sastanak sa Kornarom kako bi mu predočili opasnost koja prijeti zemlji i zatražiti vojnu pomoć. Na Općecrnogorskom zboru u Gradcu 1688. godine, odlučeno je da Crna Gora stupi pod mletačko podaništvo. Vladika Visarion umro je 1692. godine a na mjestu crnogorskog vladike naslijedio ga je Savatije Kaluđerović (1692.-1696.) IZVOR: Wikipedija, Visarion Borilović Bajica 
Cetinjsko polje, Bajice
Razglednica tiskana oko 1922. godine; Izvor: Državni arhiv Crne Gore, Zbirka J. Vuksanovića |
Orto-foto Bajica i Humaca
Izvor: Urbanistički plan Ceinja 
Bajice, Bajičko groblje
Autor fotografije: Duško Martinović (Panoramio) Petar Martinović
U Bajicama je 1868. godine rođen Petar Martinović, pedagog i pisac udžbenika s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Udžbenik geometrije (za treći i četvrti razred osnovne škole) koji se pojavio 1900, Martinović je radio s učiteljem Đurom Špadijerom. Bio je to prvi udžbenik geometrije domaćih autora u Crnoj Gori. Petar Martinović je s Đurom Popovićem radio i dva priručnika za vjersku nastavu. Umro je 22.1.1916. u Podgorici. Savo Matov Martinović
Rođen je u Bajicama 1.3.1806. Savo Matov Martinović, proslavljeni crnogorski junak i narodni pjesnik. Bio je suvremenik četiri crnogorska vladara: Petra I, Petra II, knjaza Danila i knjaza Nikole. Svoj, devet desetljeća dug i buran život, i odnose s gospodarima, Martinović je opisao u svojim Memoarima. Đedovina: Bajice - Spoj ruralnog i urbanog života (Epizoda 5)
Autor: Đedovina Datum objave: 15.2.2024. Opis. Ekipa "Đedovine" u posjeti Bajicama. Kraj nadomak Cetinja predstavlja spoj urbanog i ruralnog života. Ekipa emisije Đedovina: Autor: Bojan Vučinić Producent: Danilo Perišić Snimatelji: Dejan Vlahovic, Jakša Martinović Montaža/kolor korekcija: Rade Bulatović |
|
Humci
Lokalno stanovništvo ih naziva "Umci". To je omanje naselje od petnaestak kuća uz južnu ivicu Cetinjskog polja, do grada Cetinja. Sve su kuće na Tomovoj glavici osim dvije koje su u Bogdanovu kraju. Svi su Humci jedno bratstvo, koje se zove "Umci" ili Miloševići.
|
|
CETINJE
KOORDINATE: ; NADMORSKA VISINA: ; BROJ STANOVNIKA: 18.482 (2003.); WIKIPEDIJA: Cetinje
Cetinje je prijestolno mjesto crnogorske povijesti i grad u planinskom dijelu Crne Gore, smješten u istoimenom krškom polju podno planine Lovćen, između Boke Kotorske, Skadarskog jezera i Jadranskog mora. Najvažniji je grad u povijesti ove države i njen najčešći glavni grad. Prema Ustavu Crne Gore iz 1992. nosi počasni naslov "Prijestolnica Crne Gore". Grad je zanimljiv zbog svoje autentične arhitekture i velikog broja povijesnih građevina, relikvija, manastira, crkvi i muzeja. Cetinje je, također, i sjedište istoimene općine u Crnoj Gori. Cetinje se (u geomorfološkom pogledu) smjestilo između tri područja: - Lovćenski masiv, - Katunska krška zaravan i - predijel Riječke nahije. Što vidjeti i posjetiti?
Na Cetinju se čuvaju tri velike kršćanske relikvije: - ruka Sv. Jovana Krstitelja (Cetinjski manastir), - čestica Časnog Krsta Gospodnjeg (Cetinjski manastir), - ikona Presvete Bogorodice Filermose (Plava kapela zgrade Vladinog doma). Crkve i manastiri Cetinjski manastir Cetinjski manastir posvećen je rođenju Bogorodice. Sazidao ga je 1484. Ivan Crnojević i tada je postao sjedište zetske episkopije. Poslije 1493. vladike ove episkopije zvali su se »crnogorski i primorski«. Manastir su do temelja srušii Turci 1692., a obnovio ga je Vladika Danilo, na mjestu nedaleko od prvobitne lokacije. Tom prilikom u novi manastir je ugrađeno kamenje iz starog, a prenijeta je i ploča s grbom Crnojevića i posvetom Ivana Crnojevića. Prije 1714. manastir je bio spaljen, a obnovio ga je oko 1743. crnogorski mitropolit Sava Ivanović Njegoš. Više puta je dograđivan, a sadašnji izgled je iz 1927. godine. U manastiru se nalazi crkva Rođenja Bogorodice u kojoj se nalaze mošti (relikvije) Svetog Petra Cetinjskog. U manastiru se još čuvaju: ruka Svetog Jovana Krstitelja, mošti Svetog Petra Cetinjskog (Petra I Petrovića Njegoša), čestica Časnog Krsta Gospodnjeg, epitrahelj Svetog Save (Rastka Nemanjića) iz 13. st., osnivača Srpske pravoslavne crkve, kruna srpskog kralja Stefana Dečanskog iz dinastije Nemanjića iz 14. st. vijeka, koja je bila istovremeno i kruna crnogorskog kralja Nikole I Petrovića kojom je okrunjen 1910. godine, štap prvog crnogorskog vladara Ivana I Crnojevića iz 15. st., te razni stari crkveni barjaci (među njima i sumnjive autentičnosti Boška Jugovića) Manastir Crnojevića Manastir s crkvom Presvete Bogorodice podigao je osnivač Cetinja Ivan Crnojević 1484. godine. Manastir su razorili Turci 1692., a na mjestu crkve Presvete Bogorodice kralj Nikola I je 1886 sagradio kapelu. Danas se u ovoj kapeli nalaze posmrtni ostaci Kralja Nikole I i kraljice Milene. Vlaška crkva Podignuta u 15. stoljeću kao crkva Rođenja Bogorodice. Rušena u 17. i 18. stoljeću. Ponovno podignuta 1864. godine, kada je dobila i današnji naziv.
Muzeji Muzej Cetinjskog manastira Muzej je smješten u dijelu manastirskih konaka, sadrži brojne vrijedne eksponate kao što su svi arhijerejski ornati dinastije Petrović-Njegoš i križ arhimandrita Grigorija Nestora, te bogate zbirke rukopisnih knjiga, inkunabula i ikona. Istorijski muzej Ovaj povijesni muzej smješten je u zgradi Vladinog doma, rikazuje kulturnu društveno-ekonomsku, političku i vojnu prošlost Crne Gore od predslavenskog razdoblja do danas. Etnografski muzej Crne Gore Smješten je u zgradi nekadašnjeg Srpskog poslanstva, sa zbirkama koji psjetiteljima prikazuju tradicionalne načine ishrane, privređivanja i odijevanja, instrumente i oruđa. Njegošev muzej Smješten je u Biljardi, posvećen Petru II Petroviću Njegošu. Obuhvaća Njegoševu rezidenciju, dio Njegoševe biblioteke, te dio biblioteke Petra I Petrovića Njegoša. Državni muzej Crne Gore Smješten je u dvoru kralja Nikole I, rekonstrukcija rezidencije kralja, s autentičnim primjercima namještaja, te drugim predmetima korištenim od strane kraljevske obitelji. Umjetnički muzej Crne Gore Smješten u zgradi Vladinog doma. Nacionalnu galeriju ovog muzeja čine: Zbirka umjetnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti, Zbirka crnogorske likovne umjetnosti, Zbirka ikona, Zbirka kopija fresaka, te Spomen zbirka Milice Šarić-Vukmanović. Ostalo Zetski dom Dana 14.1.1888. otvoren je Zetski, dom, crnogorsko knjaževsko pozorište, kojom prilikom je izvedena predstava "Balkanska carica" prema dramskom tekstu knjaza Nikole. 
Nekadašnji izgled Zetskog doma
Izvor: Narodni muzej Crne Gore
Crkva na Ćipuru
Na Ćipuru, se nalaze ostaci manastira Crnojevića i crkvica gdje su sahranjeni kralj Nikola i kraljica Milena. 
Cetinjski manastir
|
Panorama Cetinja
Razglednica tiskana oko 1910. godine Izvor: Državni arhiv Crne Gore, Zbirka B. Proročića Poznate osobe rođene u Cetinju
Cetinje - plan grada
(s legendom na engleskom jeziku) Izvor: Adriatic UNESCO Sites Klima Cetinja
Na Cetinju prevladava umjerena kontinentalna klima. Ljeta su topla i sušna s prosječnim temperaturama od 20°C; zime hladne i vlažne s prosječnim temperaturama oko 2°C; proljeća i jeseni su kišovite. Iako je jedan je od najkišovitijih gradova u Evropi, te grad s najvećom prosječnom količinom padavina na prostoru bivše Jugoslavije, sam grad nema površinskih vodotokova. Sve je u CETINJU kraljevsko | LOVĆEN - Pod NJEGOŠEVOM kapom | KULTURISTA Ep.46
Autor: BalkanTrip TV Datum objave: 12.6.2021. Opis. Sve je u CETINJU kraljevsko | LOVĆEN - Pod NJEGOŠEVOM kapom | KULTURISTA Ep.46 Balkan Trip predstavlja potpuno nov osvrt na sve što bi moglo da interesuje jednog turistu u potrazi za idealnim mestom za odmor ili avanturu u regionu. Balkan Trip je najveći izvor informacija iz sveta regionalnog turizma Balkana, pokrivajući vesti i objave od tek otkrivenih etno odmarališta i porodičnih domaćinstava, pa do luksuznih spa centara i elitnih hotela sa renomeom. Ovo je kanal namenjem svetskim putnicima, planinarima, avanturistima, gurmanima i svim ljubiteljima prirode i ugostiteljstva. Žedne česme" (1962.)
Proizvodnja: RTCG, emisija TV Arhiv: Scenario Sveta Đonović i Bane Bastać. Kamera Slavko Vukčević. Tekst čita Rade Marković. Režija Bane Bastać. Snijeg na Cetinju 1954. godine
Datum objave: 1.2.2012. Ikona Bogorodice Filermose smatra se jednom od najznačajnih kršćanskih relikvija, a poznata je kao zaštitnica vitezova Malteškog reda. Ikonu su u 11. st. pripadnici crkvenog reda Ivanovaca donijeli na brdo Filermo na grčkom otoku Rodosu. Početkom 16. st., zbog turske okupacije, prenesena je s Rodosa u Italiju, pa u Francusku. Odmah potom biva smještena na Maltu gdje je bila do kraja 18. st., odakle je, opet zbog okupacije, ovog puta Napoleonove, odnijeta u Rusiju čiji car Pavle I postaje zaštitnik malteških vitezova. Filermosa je ponovo je u egzilu zbog oktobarske revolucije 1917. Nakon dugog putovanja stiže u Dansku, da bi se početkom Drugog svjetskog rata, 1941. konačno pojavila u Crnoj Gori. Vlada je 1978. predaje Narodnom muzeju Crne Gore na Cetinju u čijoj se Plavoj kapeli nalazi od 2002. Država Crna Gora, u čijem je vlasništvu ova svetinja, ju namjerava premjestiti u pećinu iznad Cetinjskog manastira.
Riznica Cetinjskog manastira
Datum objave: 5.8.2017. Postavio: Duklja - Zeta - Crna Gora Opis: RTCG. Autorka emisije: Tanja Piperović |
|
Spomenici prirode u Cetinju Njegošev park (4,2 ha) i Park "13. jul" (3,63 ha) zaštićeni su 1968. godine kao hortikulturni objekti ("interesantne sastojine više vrsta šumskog drveća i prizemne flore"). U skladu s aktualnom kategorizacijom prirodne baštne, danas imaju status spomenika prirode jer predstavljaju neodvojivi segment zatečenih spomeničkih i ambijentalnih vrijednosti i integralni dio povijesne jezgre Cetinja. Pored visoke estetske vrijednosti, imaju izraženu kulturnu funkciju, a kao javne zelene površine imaju rekreativnu namjenu. Njegošev park i park "13. jul" Njegošev park je najstarija parkovna površina u gradu. Formiranje parka vezano je za podizanje Novog dvorca, odnosno za drugu polovinu 19. st. U neposrednoj blizini Dvora Kralja Nikole, u razdoblju izmedu 1891. i 1894. godine, uređena su dva gradska parka s elementima vrtne arhitekture. Tako je Dvorski park ureden u francuskom, a Gradski park u engleskom stilu. Plavi dvorac, s pripadajućim zelenim površinama, nalazi se na samom kontaktu izmedu Njegoševog parka i Parka "13. jul" koji ga okružuju tako da i u prostornom i pejzažnom smislu s njima predstavlja jedinstvenu cjelinu. Brojna su stara stabla velikih dimenzija. Međutim, prilikom raznih rekonstrukcija, obavljana je neplanska sadnja tako da su danas tamo guste grupe drveća, nepravilnih krošnji, a pojedini dijelovi ovih zelenih površina izgledaju prilično zapušteno. Osnovni problem su neadekvatno održavanje i uređenje. U parku dominira veći broj listopanih i crnogoričnih vrsta: Abies alba Mill., Picea abies (L.) Karst., Ligustrum ovalifolium Hassk., Chamaecyparis lawsoniana (Murr.) Parl., Picea pungens Engelm., Picea omorika (Pancic) Purkyne, Acer pseudoplatanus L., Acer platanoides L., Fagus moesiaca (Domin) Czeczott, Tilia tomentosa Mnch., Tilia parvifolia Ehrh., Ulmus effusa Willd., Ulmus montana With., Abies concolor (Gord.) Engelm., Larix europea Lam. Et DC., Pinus nigra Arn., Aesculus hippocastanum L., Platanus acerifolia (Ait.) Willd., Betula verrucosa Ehrh., Fraxinus excelsior L., Fraxinus americana L., Gleditschia triacanthos L., Quercus pedunculata Ehrh., Robinia pseudoaccacia L., Pseudotsuga taxifolia (Lam.) Britton, Laburnum anagyroides Med., Maclura aurantiaca L., Prunus domestica L., Cornus mas L., Corylus avellana L., Philadelphus coronarius L., Forsythia suspensa (Thunb.) Vahl., Syringa vulgaris L., Juniperus communis „hibernica“, Sambucus nigra L., Spirea x vanhouttei (Briot.) Zbl., Rhodotypus kerrioides S. et Z. i dr. Inače, u dendroflori Cetinja zabilježeno je oko 112 vrsta od cega 12 crnogoričnih i 100 listopadnih. Ukrašavanje tj. ozelenjavanje grada teklo je uporedo s njegovim formiranjem i to s onim drvenastim vrstama koje su se tu ili nalazile u neposrednoj blizini, a koje su brzo rasle i zadovoljavale estetske kriterije. IZVOR: Prostorno-urbanistički plan prijestonice Cetinje, Finalna verzija; Cetinje, 2014. |
Speleološki objekti
Na području Cetinja postoji mnoštvo speleoloških objekata, jama i pećina među kojima se ističe Cetinjska pećina, iznad Cetinjskog manastira. Poznatih speleoloških objekta (ucrtanih u kartama) je više stotina, od toga istraženih (s utvrđenim koordinatama ulaza i nacrtanim planom) je više od stotinu, rekognosciranih (posjećenih i s uzimanjem određenih uzoraka i nalaza - arheoloških i biospeleoloških) je takoder više od stotinu. S obzirom na izuzetnu krševitost terena, smatra se kako bi na području Cetinja moglo postojati i do tisuću speleoloških objekata. Cetinjska pećina Nalazi u samoj povijesnoj jezgri Cetinja te je prvi puta 1980-ih uređena za turističke posjete (uređene su staze, rasvjeta, sanitarni čvorovi). Poplava koja je pogodila Cetinje 1986. godine, nanijela je znatne štete ovom objektu. IZVOR: Prostorno-urbanistički plan prijestonice Cetinje, Finalna verzija; Cetinje, 2014. |
|
Belveder Na području Belvedera spomen-ploča podsjeća na krvavi događaj iz 1936. godine. Dana 26.6.1936. na Korćelama, nadomak Cetinja, dogodila se jedna od najvećih manifestacija pokreta Narodnog fronta u Kraljevini Jugoslaviji. U belvederskim protestima sudjelovalo je više tisuća građana. Demonstracije su nasilno ugušene, pri čemu je poginulo šest sudionika, a dvadeset demonstranata je povrijeđeno. Taj veliki Cetinjski protestni zbor organiziran je u znak protesta zbog ubojstva beogradskih studenata i komunista (pročitaj niže > tekst o Žarku Marinoviću iz sela Očinići). Masa je bila okupljena na Korćele ispod Belvedera. Govorili su Mirko Vešović, Stojan Špadijer, Nikola Lekić i Blažo Jovanović. Ništa nije ukazivalo na krvoproliće sve dok neko iz mase, moguće neki provokator, nije opalio metak, što je bio znak žandarima da odgovore - silom. Poginuli su Jovan Šofranac, Stevo Vujović, Ilija Ražnjatović, Šunja Vukmanović, Niko Petričević i Marko Jovićević. Crmnički barjak Na belvederski pohod se išlo masovno. Gotovo da nije bilo sela u okolini Cetinja iz kojeg nije krenula omladina i narod. Bilo je primjera da niti invalidi nisu htjeli izostati. Demonstrnti su se penjali uz Belveder, a nasuprot njih je stajala žandarmerija, iza nje vojska. Na čelu mase Crmničana vijorio se crveni barjak. Kad su žandari osuli plotun po ljudima, pao je i crveni crmnički barjak. Uzela ga je Stane S. Ulićević i prebacila Luki I. Špadijeru. Kada je 1941. godie planuo Trinaestojulski ustanak od tog crvenog barjaka izrađivane su prve petokrake zvijezde. IZVOR J. Stamatović, Javljam se za riječ: Đoko Bastać. svjedok "Krvavog Belvedera iz 1936", Portal Montenegrina 
Pogled s Belevedera prema Skadarskom jezeru
Stara razglednica |
|
Donji Kraj
Donji Kraj je poveće naselje, koje zahvaća sjeveroistočni dio Cetinjskoga polja, i on se dijeli na sela. U svakome od tih sela živjelo je samo po jedno bratstvo, po kome se selo i nazvalo. S jugoistoka prvo dolazi selo Ivaniševići, u kome je samo bratstvo istog imena, 18 kuća. Do njih su Špadijeri, 12 kuća; pa Počeci, 4 familije; Delje, 3 familije; Ćeranići 11 kuća; Jabučani, 11 familija; Lajislavići ili Ivanovići, 17 familija. Na tri četvrti sata daljine hoda, na sjeveroistoku od Cetinjskog polja, nalazi se donjekrajsko selo: Gnjijevin Dô, u kome je naseljeno desetak kuća Ivanovića (5), Ćeranića (3) i Delja (2). A na jedan i pol sat daljine hoda na sjeverozapadu je malo selo Jabuka ili "Na Jabuku", s 3 "kuće" Jabučana. Osim toga ima tih Jabučana još 4-5 kuća od kasnije naseljenih u cetinjskom Donjem polju pod brdom Granicom. |
1.3.1845. u cetinjskom Donjem Kraju rođen je Đuro Popović, jedan od najboljih učitelja u Crnoj Gori u drugoj polovini 19. i prvih godina 20. stoljeća. Školovao se u Petrogradu i Moskvi. Pisao je udžbenike za osnovne škole, bio je školski nadzornik, školski zakonodavac i javni radnik.
|
|
Cetinjski manastir između 1890. i 1900.
Fotografska slika u boji (fotokrom) s kraja 19. st. iz kataloga “Views of Montenegro” u izdanju Detroit Publishing Company. Ljudi pred Manastirom su u tradicionalnoj svečanoj odjeći koju odjevaju nedjeljama i posebnim prilikama. |
Južno od Cetinjskog polja, naselja Bjeloši, Očinići i Ugne čine oblast koja se u narodu zove i općim imenom Konak ili Konadžije
|
Bjeloši
KOORDINATE: 42.370556, 18.900278; BROJ STANOVNIKA: 86 (2003.); WIKIPEDIJA: Bjeloši Na jugu od Cetinjskog polja je prvo naselje: Bjeloši - ono se dijeli na dva "sela" s glavnim bratsvima Jovanovići, Perovići, Đajko, Lipovina, Boškovići. Jovanovići, su kod crkve, s 18 familija sve bratstva Jovanovića, i Grljevići, jugozapadno od Jovanovića, s bratstvima: Lipovina (11 familija), Boškovići (1 familija), Kokot (6 familija), Đajko (1 familija) i Perović (9 familija). |
|
Očinići
KOORDINATE: 42.353732, 18.914542; BROJ STANOVNIKA: 54 (2003.); WIKIPEDIJA: Očinići Očinići su naselje u općini Cetinje, na jugu od Cetinjskog Polja i jugoistočno od Bjeloša. Tri susjedna naselja Bjeloši, Očinići i Ugne poznata su pod imenom Konak ili Konadžije. Prema predaji, do druge polovine 15. stojeća selo Očinići zvalo se Koćani. Očinići se dijele se na tri sela - Gornje, Srednje i Donje Selo. Najviši i najsjeverniji dio sela, pod brdom, oko crkvice sv. Nikole, zove se Gornje Selo ili Gornji Očinići. U Gornjem selu su tri porodice Popovići, Rudovići i Kaludjerovići koji svi skupa čine bratstvo Borišići, a, inače su od tri brata svaka od tri navedene porodice. Često su Gornje Selo (svojevremeno sa 16 živih kuća) nazivali Borišići po imenu bratstva – no to ime više nitko ne koristi u službenoj uporabi – ni za bilo koju borodicu, niti za ime sela. Oko glavne crkve sv. Jovana je Srednje Selo sa 26 kuća od tri srodna bratstva: Batrićevića, Paovića i Glendža (Petrovića). Dalje je na jugu, niže crkve nalazi se Donje Selo ili Donji Očinići. Tu žive dva srodna bratstva Marinovići i Aladin, (zajedno 7 familija) i malo bratstvo Kažije (3 kuće). Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 208 stanovnika (1948. godine); 230 (1953.); 203 (1961.); 158 (1971.); 112 (1981.); 83 (1991.); 54 (2003.) od toga Crnogoraca 53 (98,14%). U Očinićima nema nijednog izvora. Nekad je postojao veliki izvor, ali je potonuo, kažu, zbog velikog potresa. IZVORI: Stevo Popović, Očinići (2020.); Wikipedija Što vidjeti i posjetiti? Crkva svetog Jovana Ova crkva jedna je od starijih u Crnoj Gori. Prva je bila od pruća i datira iz 12. stoljeća, a postojeća je obnovljena oko 1860. godine.  Žarko Marinović
Rođeni u Očinićima
Oćinićka obitelj Marinović iako brojno mala, poznata je od najstarijih vremena kao obitelj slobodara i revolucionara. Prvi komandir Konadžijske čete bio je stotinaš Mato Marinović, a njegov bliski rođak Boško Marinović važio je za jednog od najistaknutijih crnogorskih oficira svog vremena. Žarko Marinović (20.7.1911.-4.4.1936.) Student prava i član Komunističke partije Jugoslavije. Ubijen je 4.4.1936. godine tijekom studentskog štrajka i taj dan se slavi kao Dan studenata Beogradskog univerziteta. Rođen je u Očinićima, u siromašnoj seljačkoj obitelji. Godine 1920. u devetoj godini je ostao bez oba roditelja. Poslije završetka osnovne škole u rodnom selu, upisao je gimnaziju na Cetinju. Pošto nije imao sredstava za život u gradu, morao je svakodnevno putovati oko 15 kilometara do škole. Kao učenik cetinjske gimnazije, pristupio je revolucionarnom omladinskom pokretu, koji je imao svoju jaku organizaciji u gimnaziji. Sudjelovao je u nekoliko štrajkova učenika gimnazije tijekom 1931. i 1932. godine, pisanju komunističkih parola i dr. Bio je sudionik i uspjelog štrajka učenika cetinjske gimnazije od 5.12.1932. god. Godine 1933. Žarko je završio gimnaziju. Imao je želju studirati pravo, ali zbog nedostatka sredstava nije mogao nastaviti školovanje. Uz pomoć drugova iz gimnazije i pomoći Fonda za siromašne učenike uspio je otići u Beograd i upisati se na Pravni fakultet. Dolaskom na Beogradski univerzitet odmah se povezao s revolucionarnim studentskim pokretom, u kojem su tada sudjelovali mnogim mladi revolucionari: Veljko Vlahović, Vlado Popović, Svetozar Vukmanović Tempo, Rifat Burdžević, Cvijetin Mijatović, Miloš Minić, Osman Karabegović, Đoko Kovačević i drugi. Tijekom studija primljen je i u članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Tijekom školskih praznika, politički je djelovao u Crnoj Gori u okolini Cetinja. Pošto je aktivnost revolucionarnog studentskog pokreta na Beogradskom sveučilištu 1930-ih godina, bila vrlo jk - organizir su česti štrajkovi i druge akcije. Vlast je to nekoliko puta pokušavala suzbiti. Kako ni osnivanje omladinske „Organizacije jugoslovenskih nacionalista“ (ORJUNA) nije dovelo do rezultata i smanjivanja aktivnosti revolucionarnog pokreta, Vlast je odlučila uvesti Univerzitetsku policiju. Ovom prijedlogu su se oštro usprotivili studenti, ali i mnogi profesori. Sekretar Univerzitetskog komiteta KPJ Đoko Kovačević, student prava i predsjednik Akcionog odbora studenata Veljko Vlahović, organizirali su krajem marta studentski štrajk čiji je početak bio zakazan za 3.4.. Veljko Vlahović je odmah otputovao, prvo u Zagreb, a potom u Ljubljanu, gde je u s tamošnjim studentima dogovorio podršku njihovih studentskih organizacija. Štrajk studenata otpočeo je 3.4. i istovremeno je zahvatio sva sveučilišta u državi (Beograd, Zagreb, Ljubljana, Skopje i Subotica); i imao je jedinstven program i zahtjeve. Štrajk je uspješno završio 28.4. i poznat je pod imenom Aprilski štrajk. Kao rezultat štrajka povučena je odluka o zavođenju policije na Univerzitetu i smenjen rektor. Na samom početku štrajka, 4.4., pri pokušaju policije i studenata-orjunaša da zauzmu zgrade fakulteta, došlo je do velikih sukoba, od kojih je najjači i najtragičniji bio onaj ispred zgrade Patološkog instituta Medicinskog fakulteta u kojem je ubijen Žarko Marinović. On se nalazio u grupi studenata koja se nalazila ispred zgrade, kada je student prava i član „Orjune“ Slobodan Nedeljković nožem nasrnuo na studenta prava Jovana Šćepanovića. Žarko je tada pritrčao kako bi obranio Jovana, ali mu je tada student Nedeljković zadao dva udarca nožem u leđa. Vijest o pogibiji Žarka Marinkovića odjeknula je širom Beogradskog univerziteta, a ubrzo se pročula i na drugim sveučilištima. Ona je još više ohrabrila studente u njihvoj borbi i skrenula pažnju javnosti. Vlasti su odlučile da se sahrana održi sutradan ujutro željeći da izbjegne nove sukobe sa studentima, koji su opsjedali zgradu mrtvačnice. Od ranog jutra 5.4., kolone od nekoloko tisuća studenata su iz nekoliko pravaca krenule ka groblju. Pošto ih je policija zaustavila, došlo je do nekoliko sukoba s policijom. Usprkos policijskim mjerama, studenti su čitavog dana obilazili Žarkov grob, koji se nalazio na periferiji groblja i polagali cvijeće. Vest o njegovoj pogibiji i sahrani, vrlo burno je odjeknula u Crnoj Gori. U njegovom rodnom selu Očinićima 7.4., bila je održana komemoracija uz nazočnost velikog broja građana iz svih krajeva Crne Gore. Ovo je okuplajnje pretvoreno u politički zbor na kojem su istupali članovi KPJ. Njegova smrt je bila krupan politički događaj u Crnoj Gori i poslužila je za mnoge proteste širom Crne Gore, kao i za krvavi Belvederski skup, u lipnju/junu 1936. godine. Suđenje za Žarkovo ubistvo održano je u lipnju 1936. godine. Poznati advokati Nikola Đonović i dr Radoje Vukčević, ponudili su Žarkovoj obitelji da ih besplatno zastupaju pred sudom, dok su okrivljenog Nedeljkovića branili Dimitrije Ljotić i Milan Marjanović. Okrivljeni je na suđenju proglašen krivim i osuđen je na petogodišnju zatvorsku kaznu. Do početka Drugog svjetskog rata, studenti Beogradskog univerziteta su svake godine, usprkos zabrani, obilježavali 4.4., dan Žarkove smrti. Na Dan borca, 4.7.1954. donijeta je odluka da se 4.4. obilježava kao Dan studenata Beogradskog univerziteta. Iako je još od njegove sahrane, 1936. godine, postojala inicijativa o prijenosu njegovih posmrtnih ostataka u rodno mjesto Očiniće, 1970. godine je donijeta odluka o njihovom prenosu u Aleju zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, što je izvršeno 15.6.1972. Čitava obitelj Žarka Marinovića sudjelovala je u radničkom pokretu i Narodnooslobodilačkoj borbi. Tekst u nastavku prenijet je iz članka: Dr Đuro Batrićević, Željko Marinović, student u Aleji velikana, Portal Montenegrina (OTVORI) Jovan Marinović Žarkov brat od strica, kao student prava bio je u radničkom pokretu. Postao je član KPJ 1931. godine. U martu te godine prvi put se pod režimom diktature pokreće tzv. studentsko pitanje kao otvoreno "socijalno pitanje". Među 111 potpisnika ovog zahtjeva bilo je i ime Jovana Marinovića, koji će već kroz nekoliko mjeseci postati jedan od nosilaca "progresivnih kretanja na Beogradskom univerzitetu i biti u prvim redovima revolucionarnog pokreta". Nosilac je "Partizanske spomenice 1941." i više visokih odlikovanja. Sahranjen je u Aleji Velikana na beogradskom Novom groblju. Đuro Marinović Jovanov mlađi postao je komunista 1932. godine, od kada postaje i redovni "gost" jugoslovenskih zatvora i robijašnica. Učesnik je u svim antirežimskim manifestacijama u međuratnom periodu, osim kada se nalazio iza rešetaka. Jedan je od istaknutijih učesnika u narodnoosloslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji. Ovaj metalski radnik, prošao je ratni put proslavljene Četvrte proleterske crnogorske brigade. Iako ga je smrt često vrebala, uspio je da preživi rat, istina kao teški ranjenik. Nosilac je "Partizanske spomenice 1941." Zbog narušenog zdravlja rano je pošao u zasluženu mirovinu kao pukovnik JNA. Danica - Dika Marinović Danica, udata Pejović, nije zaostajala iza svoje braće. Od najranije mladosti opredijelila se za napredni radnički pokret. Posebno se istakla kao student prava na Beogradskom univerzitetu, pa je izabrana za sekretara partijske ćelije na Pravnom fakultetu. Aktivno je učestvovala u antirežimskim manifestacijama, pa je proganjana i hapšena u beogradskim kazamatima. Po dolasku u rodni kraj, izabrana je za člana, a zatim za sekretara okružnog komiteta KPJ Cetinje. Član KPJ postala je 1937. godine. Nosilac je "Partizanske spomenice 1941." i više ratnih i mirnodopskih odlikovanja. I ostali Marinovići bili su jedinstveni u trinaestojulskom ustanku od kojih trojica nijesu dočekali slobodu. To su Luka, Nikola i Šako Marinović. Luka Ivov Marinović Luka je bio jedan od najstarijih crnogorskih proletera, ali mu godine nijesu smetale da bude među prvima. Iako tih skroman i disciplinovan, u dva slučaja je odbio poslušnost svojim pretpostavljenim, da se povuče iz borbe, ili da olakša sebi položaj o čemu se i danas priča. Prvi put naređenje Save Kovačevića a drugi put Peka Dapčevića i Mitra Bakića. Kad su drugom prilikom sreli Lukine borce Peko ih u šali upita: "Gdje vam je onaj borac koji nije htio da jaše konja?". Na to mu Lukini drugovi, sjetna lica, odgovoriše: "Njega više nema među živima". Poginuo je poslije bitke na Sutjesci. Šako Marinović Šako također nije izostajao iza svoje braće. Od trinaestojulskog ustanka, pa do junačke pogibije, nije znao za odstupnicu. To je potvrdio i onog dana, posljednjeg u svom životu, prilikom prelaska partizanskih jedinica iz Hercegovine za Bosnu. Braneći odstupnicu svojim drugovima, ostao je izrešetan neprijateljskim kuršumima, pored svog mitraljeza, na kamenu hercegovačkom. Ni njihov rođak Nikola Marinović nije, iako jedinac čuvao svoju glavu. Član partije postao je u 21. godini života, 1933. godine. Jedan je od organizatora trinaestojulskog ustanka u svom kraju. Učesnik je u pljevaljskoj bici, a 22. decembra 1941. našao se u Rudom, u borbenom stroju Prve proleterske brigade. Iako iznemogao od zadobijenih rana i sa visokom temperaturom, pošao je na poznati Igmanski marš. Kada je ovaj proleter, u nepodnošljivim uslovima marša, došao do zaključka da predstavlja veliki teret za drugove "preklinjao je da ga ostavimo, što nam ni na um nije padalo", pisao je usvojim sjećanjima pukovnik Vlado Pejaković. "Najteže je prošao Nikola Marinović. Dobio je promrzline višeg stepena", piše dalje Pejaković. Hirurška intervencija bila je neophodna. O svemu tome što se zbilo za vrijeme ove hirurške intervencije zapisao je u svojim sjećanjima dr Đuro Mešterović. On je kazao da Marinoviću nije bilo potrebno amputirati ruku, "već djelove teško promrzlih nogu". Tom prilikom je Nikola umjesto jauka zapjevao "Oj svijetla majska zoro majko naša Crna Goro..." i bez ikakvih narkotičkih sedstava izdržao ovu po mnogo čemu jedinstvenu hiruršku operaciju. U bici na legendarnoj Sutjesci poginuo je, juna 1943. godine, kao komesar ešalona teških ranjenika pri Centralnoj bolnici. |
Očinići
Autor fotografije: Stanka Marković (Panoramio) Sava Očinić odn. Savatije Sava Kaluđerović; bio je crnogorski mitropolit. Sava je bio iz Očinića, nadomak Cetinja. Na položaj crnogorskog mitropolite/vladike došao je 1692. godine umjesto mitropolita Visariona III Borilovića. Stupio je na taj položaj u teškom vremenu. Nakon prodora Skadarskog Paše Sulejmana na Cetinje i razaranja cetinjskog manastira 1692. vladičanska stolica je bila upražnjena slijedeće dvije godine. Sava je tako posvećen za episkopa tek dvije odine kasnije, 27.11.1694. u Herceg Novom, od strane bivšeg beogradskog mitropolita Simeona Ljubibratića, zahumskog mitropolita Savatija Ljubibratića i hercegovačkog Gerasima. Na tome položaju zadržao se do 1697. godine (te godine je preminuo), kada ga zamjenjuje novoizabrani mitropolit Danilo Šćepčević, začetnik vladičanske kuće Petrović-Njegoši. Stolovao je u manastiru Dobrska ćelija gde je i pokopan. O Savi je objavljena knjiga: Ivan Kaluđerović, Sava Očinić Kaluđeričić (Kaluđerović) Crnogorski mitropolit (1692-1697); ćiril., 354. str.; Cetinje, 2006. |
|
Ugne
Na jugu od Očinića su: Ugne (genitiv, Ugana, dativ Ugnima itd., pridjev: uganjski) a još dalje na jugu uganjski zaselak Vrela. Ugne se dijele na bratstva. Počevši od sjevera ka jugu prvo su Kape (23 kuće), pa Zuber (13 kuća), zatim Lagatori (7 kuća) i Mirovići (8 kuća). Na Vrelima su bratstva: Kape (7 kuća), Zuber (2 kuće), Lagatori (5 kuća), Mirovići (2 kuće) i Belade (8 kuća). |
|
Nakon oluje
Zalazak sunca nakon oluje nad Orjenom (na horizontu), Bokom kotorskom i Njegušima podno Lovćena - desno se vidi Gornje njeguško polje s prijevojem Krstac te zaseocima Krstac i Knež-dô podno brda Mrajanik. |
BORAVAK U KRAJU
|
Avanturistički park - Ivanova korita
Avanturistički park se nalazi na Ivanovim Koritima, na prostoru Nacionalnog Parka Lovćen, u neposrednoj blizini odmarališta, odnosno bungalova Nacionalnog parka. Zauzima prostor od 2 ha na kojem je izgrađeno 7 staza koje pružaju mogućnost za sportske i ekstremno adrenalinske aktivnosti. Staze pružaju priliku za relaksaciju i socijalizaciju u prelijepom ambijentu netaknute prirode. Pored akrobatskih staza u ponudi su i različite igre koje razvijaju razmišljajnje a sve uz veliku zabavu! www.adventurespark.me |
|
Izvor: http://www.farkasnora.hu
IZVORI I LITERATURA
| Vijesti, članci, tekstovi |
Momčilo Martinović saopštio da radovi prve faze sanacije ponora u Donjem polju teku prema planu, DAN, 8.10.2017.
| Literatura i drugi izvori |
OPĆENITO O KRAJU
POPOVIĆ, Đuro; ROGANOVIĆ, Jovan; Zemljopis Knjaževine Crne Gore; Cetinje, 1895.
ERDELJANOVIĆ, Jovan; Stara Crna Gora, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 24); Srpski etnografski zbornik (knjiga XXXIX), Beograd 1926. (PDF)
ERDELJANOVIĆ, Jovan; Stara Crna Gora, Etnička prošlost i formiranje crnogorskih plemena; Slovo ljubve, reprint izdanja iz 1926. godine, Beograd 1978.
RADULOVIĆ, Vasilije; Tektonika karstnih polja Crne Gore; Titograd, 1981.
POPOVIĆ, Đuro; ROGANOVIĆ, Jovan; Zemljopis Knjaževine Crne Gore; Cetinje, 1895.
ERDELJANOVIĆ, Jovan; Stara Crna Gora, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 24); Srpski etnografski zbornik (knjiga XXXIX), Beograd 1926. (PDF)
ERDELJANOVIĆ, Jovan; Stara Crna Gora, Etnička prošlost i formiranje crnogorskih plemena; Slovo ljubve, reprint izdanja iz 1926. godine, Beograd 1978.
RADULOVIĆ, Vasilije; Tektonika karstnih polja Crne Gore; Titograd, 1981.
| Korisne poveznice |
Cetinje moj grad - internetski portal posvećen Cetinju
Prijestonica Cetinje - službena stranica grada Cetinja
Nacionalni park Lovćen - službena stranica Nacionalnih parkova Crne Gore
Prijestonica Cetinje - službena stranica grada Cetinja
Nacionalni park Lovćen - službena stranica Nacionalnih parkova Crne Gore
