|
|
PLANINE STAROG VLAHA I RAŠKE (SANDŽAKA) > STAROVLAŠKE PLANINE > Zlatibor > Sjeveroistočni dio Zlatibora
5. SJEVEROISTOČNI DIO ZLATIBORA
JANKOVO BRDO (959 m)
Pogled s padine Jankovog brda
Pogled prema vršku Veliki hrast (u sredini fotografije, 962 m). Daleko na horizontu je izražena silueta planine Kukutnice (1382 m). |
Radibratovići (Rožanstvo)
Radibratovići, pogled u smjeru juga
Pogled na brdo Bojište (1070 m)
|
|
|
Rožanstvo
|
Rožanstvo je naselje u općini Čajetina u Zlatiborskom okrugu. Prema popisu iz 2011. imalo je 387 stanovnika.
Predaje o imenu. Postoji više legendi o nastanku imena Rožanstva, ali najviše se spominju ove četiri: jedna kaže da ime potječe od riječi božanstvo; druga od riječi roždestvo, što je stariji slavenski oblik imenice rođenje, ali i imena praznika Božića; treća da su Glumci, prvi doseljenici u Rožanstvo, povikali: "Ovo je pravo božanstvo!", na što je neko rekao: "Kakvo božanstvo, urožićemo se od rada, pa će biti pravo rožanstvo!"; a četvrta da ono potječe od sastava ovdašnjeg zemljišta – rožnace. Područje. Područje Rožanstva obuhvaća Rožanjsko i Radibratovića polje i okolna šumovita područja: Omar, Jelava, Veliki hrast, Osoje, Veliko brdo, Vasovića i Kovčića gradina, Gliza, Radibratovića i Josipovića gradina, Lupoglava, Jankovo brdo i Boričja. Dijeli se na osam zaselaka: Vilotijevina, Radibratovina, Ristanovina, Mićići (s centrom sela), Popovina, Lazovina, Kovčići-Utrobe (prvi dio) i Melovići-Utrobe (drugi dio). Selo je poznato po proizvodnji buradi i kaca. U blizini su Stopića pećina i Tošina banja, poznata kao banja Vapa. Kroz Rožanstvo prolazi rijeka Prištavica. Od 1700-te do 1840-te godine, u Rožanstvu je živjela obitelj Milutinović-Simović, od koje vodi porijeklo sadašnja obitelj Stakića. U toj porodici stasao je patriot, pjesnik i povijesna osoba Sima Milutinović Sarajlija. Ovdje su živjeli Milosav Kovčić, Radomir Mićić i Mihailo Ristanović, nositelji Karađorđeve zvijezde s mačevima, kao i Ivan Mijailović koji je poginuo 1917. godine. Na lokalitetu Zmajevac svake godine se održavaju Susreti na Zmajevcu. Ovdje se nalazi OŠ "Savo Jovanović Sirogojno" IO Rožanstvo. IZVOR Rožanstvo. Wikipedija (sr) 
Rožanstvo
|
|
Krajolik oko Rožanstvog
|
VELIKO BRDO (kod Rožanstva)
Pogled iz Sirogojna na šumovito Veliko brdo (959 m)
|
|
Stopića pećina je jedna od najznamenitijih pećina u Srbiji, a ujedno je i najposjećenija (više 100.000 posjetitelja 2022. godine). Nalazi se na sjeveroistočnom dijelu Zlatibora, između sela Trnava i Rožanstvo, oko 30 km udaljena od Užica i 19 km od regionalne ceste Užice–Jadransko more (od turističkog centra Zlatibora).
Udaljena je par stotina metara od ceste Zlatibor-Sirogojno, zbog čega je jedan od najpristupačnijih speleoloških objekata Srbije. Povijesni pregled. Stručna javnost se zainteresirala za ovu špilju na Zlatiboru početkom 20. stoljeća. Prvi pisani podaci o njoj nalaze se u Zapisniku Srpskog geološkog društva iz 1901. godine, dok je prva speleološka istraživanja obavio veliki istraživač i tvorac znanstvene speleologije Jovan Cvijić, od 1909. do 1913. godine. Iako su pećinu ispitivale brojne ekspedicije, cijeli pećinski sistem uspjeli su proći jedino češki speleolozi, koji su ovde boravili u dva navrata, 1983. i 1984. godine. Stopića pećina dobila je naziv po zaseoku Stopići. Osnovni podaci. Stopića pećina je riječna pećina, jer kroz nju protječe Trnavski potok, pritok rječice Prištavice. Ulaz u Stopića pećinu nalazi se s desne strane rječice Prištavice, pod vapnenačkom liticom visokom 50 metara. Pećina ima impresivni ulazni otvor između 30 i 40 metara širok i 18 metara visok - jedan od najvećih špiljskih otvora u Srbiji. Ulaz se nalazi na nadmorskoj visini od 771 metra (Napomena: U dijelu izvora navedena je visina ulaza 711 metara n.m., no prema očitanju topografskih karata, to je okvirna nadmorska visina ušća Trnavskog potoka u Prištavicu, koji se alazi podno ulaza u špilju). Do 1984. godine ispitana cijela njezina dužina. Ukupno je, bez svog najmlađeg sustava, dugačka 1.691,5 metara, površine je oko 7.911,5 m² i ima obujam od preko 120.000 m³. Pećina je razgranatog tipa i sastoji se od pet speleomorfoloških cjelina: Svetla dvorana, Tamna dvorana, Velika sala sa kadama i Kanal sa kadama koji su uređeni za turističke obilaske, te Rečni kanal, koji još uvijek nije otvoren za javnost. Svetla i Tamna dvorana i Sala sa kadama dio su Glavnog kanala, a dalje se pećina račva u dva dijela. Rečni kanal vodi do ponora Trnavskog potoka na jednu stranu, dok Kanal sa kadama vodi do Pećinice, na drugu stranu. Stopića pećina, ponor Trnavskog potoka i Pećinica su dijelovi istog speleološkog sustava i međusobno su povezani. Iako nije naročito bogata špiljskim nakitom, ima sedrene (bigrene) pećinske kade za koje se vjeruje da su stare čak 4 milijuna godina, a koje se svojom veličinom i dubinom (neke i do sedam metara) izdvajaju od drugih u Srbiji. Od živog svijeta u pećini su nastanjeni slijepi miševi, paukovi i riječni rakovi koji su zbog nedostatka prirodnog svjetla vremenom izgubili pigment pa su specifični po svojoj bijeloj boji. Na zidovima ove pećine postoje oblici koji liče na razne životinje (slona) i različite predmete. Zaštita. Zbog svojih prirodnih obilježja, očuvanja morfoloških i hidroloških obilježja, prvenstveno bigrenih (sedrenih) kada, jedinstvenih po veličini i načinu nastanka, očuvanja endemskih vrsta pećinske flore, životne sredine i ljepote predjela, Stopića pećina je Uredbom Vlade Republike Srbije 2005. godine stavljena pod zaštitu države kao spomenik prirode I kategorije, zaštićeno prirodno dobro od izuzetnog značaja. Spomenikom prirode "Stopića pećina" upravlja Turistička organizacija Zlatibor. Turistički obilazak. Godine 2009. pećina je uređena i otvorena za posjetitelje. Tada je izgrađena i prilazna pješačka staza kojom se od parkinga dolazi do ulaza u pećinu. Od 2023. godine za turističke obilaske uređeno je dodatnih 60 metara staze. Novi dio pješačke staze duž rječnog kanala vodi iznad vodopada "Izvor života" do dvorane s s bigrenim (sedrenim) bazenima (loncima), prirodnim tvorevinama u kojima se voda vrtloži. I ovaj dio staze bogat je špiljskim nakitom. Uz novih 60 metara, ukupna dužina uređenih pješačkih staza u špilji je 400 metara. ZNATE LI? Stopića pećina je posljednjih godina jedan od najposjećenijih lokaliteta u Srbiji. PROČITAJ VIŠE Stopića pećina. Turistička organizacija Zlatibor Stopića pećina. Wikipedija (sr) Stopića pećina: informacije, fotografije, karta, plan pećine. Peđa Šupurović - Beležnca, blog, 20.4.2009. PRAKTIČNE INFORMACIJE Posjetiteljima je dostupna i mobilna aplikacija "Stopića pećina – audio vodič". (Google Play) |
Klikom na karte u nastavku pogledaj kartu položaja, tlocrt i detaljni opis Stopića pećine na stranici: Пеђа Супуровић, бележница
Предраг Супуровић – упутства, идеје, погледи, белешке… |
|
Prilaz. Prilaz pećini i platou ispred ulaza uređeni su 2009. godine, iste godine kada je pećina otvorena za posjetitelje. Tada je izgrađena i kućica gdje se prodaju ulaznice i uređen mobilijar, postavljeni stolovi i klupice za odmor posjetitelja, a cijeli prilazni kompleks rekonstruiran je 2018. godine.
|
Vodenice. Rijeka Prištavica je brza planinska rijeka, pa je u prošlosti na potezu od ulaza u Stopića pećinu nizvodno na rijeci bilo izgrađeno nekoliko vodenica, među njima i Stopća vodenica, na kojima su mještani okolnih sela mljeli žito.
ZLATIBOR | Atrakcije koje treba da obidjete - STOPIĆA PEĆINA | PUTOVANJE BEZ GRANICA Ep. 13
Autor: BalkanTrip TV Dtum objave: 3.9.2020. Opis. ZLATIBOR | Atrakcije koje treba da obidjete | PUTOVANJE BEZ GRANICA Ep. 13 Kako doći do Zlatibora, gde se osvežiti i pojesti neku tradicionalnu hranu, kakav je put do Stopića pećine, i kako stići do Stopića pećine, zanimljivosti i predanja, odgovore na sva pitanja će te saznati u našoj novoj epizodi, emisije "Putovanje bez granica". Balkan Trip predstavlja potpuno nov osvrt na sve što bi moglo da interesuje jednog turistu u potrazi za idealnim mestom za odmor ili avanturu u regionu. Balkan Trip je najveći izvor informacija iz sveta regionalnog turizma Balkana, pokrivajući vesti i objave od tek otkrivenih etno odmarališta i porodičnih domaćinstava, pa do luksuznih spa centara i elitnih hotela sa renomeom. Ovo je kanal namenjem svetskim putnicima, planinarima, avanturistima, gurmanima i svim ljubiteljima prirode i ugostiteljstva. Ovo je prvi pravi turistički kanal zbog koga ćete zavoleti vazduh, ljude i prizore Balkana i poželeti da spakujete kofere za putovanje! |
Ulaz i Svetla dvorana
|
Ulaz u Stopića pećinu je jedan od najvećih pećinskih otvora u Srbiji, impozantnih dimenzija. Visok je 18, a širok između 30 i 40 metara. Nalazi se na 771 metara nadmorske visine, na desnoj obali rječice Prištevice, čiji huk se čuje sve vrijeme dok se prilazi stazom do pećine.
|
|
|
Ograda na ulazu u špilju
|
|
Svetla dvorana. Prva dvorana u špilji, obuhvaća dio od ulaza do granice dokle dopire dnevno svijetlo. Dugačka je 76 metara i zahvaća površinu od 2.800 metara kvadratnih.
Vigledi (dugure). Postojeća pješačka staza se spaja sa starom prilaznom stazom, kojom se nekada dolazilo do pećine. Najzanimljiviji dio na staroj stazi prema Stopića pećini je prolazak između vigledi. Vigledi su otvori u pećinskom svodu (tavanici), jamski otvori između stropa podzemne šupljine i površine terena, a u narodu su poznati pod nazivom dugure. Ima ih ukupno šest i svaki otvor povezan je s pećinom sustavom bočnih kanala. Vigledi su različite veličine, a najveći je dugačak 22,5 metara i širok 16 metara. Još u ranim fazama istraživanja pećine dokazano je da su vogledi povezani s pećinom. Zanimljivo je kako su mještani okolnih sela još ranije od speleologa došli do tog zaključka; naime, u svaku od šest jama u zemlji ubacali su obojeno kamenje. Svaki takav obojeni kamen koji su bacili kroz vigled, pronašli su u pećini, što je bio jasan dokaz da su otvori u zemlji dio podzemnog pećinskog sustava. Prolazak trasom (starom stazom) pored ovih otvora trenutno je zabranjen, jer staza još uvek nije u potpunosti uređena.
Svod Svetle dvorane
|
Pseće groblje
Na udaljenosti 30 metara od ulaza, s lijeve strane, nalazi se siparska kupa promjera 15 – 20 metara i visine 8 metara. Iznad siparske kupe je vigled – otvor na tavanici (svodu), kroz koji je dospio siparski materijal i formirao kupu. Visina tavanice iznad vrha siparske kupe iznosi 16 metara, dok je visina vertikalnog kanala do površine zemlje 44 metra. Prilikom istraživanja 1984. godine na siparskoj kupi pronađeno je šest mumificiranih životinjskih ostataka pasa, pa od tuda i naziv "Pseće groblje". |
Tamna dvorana
Tamna dvorana obuhvaća dio pećine od linije gdje prestaje dnevno svjetlo. Taj dio špilje dug je 98,5 metara i obuhvaća površinu od 1.200 metara kvadratnih. U ovoj dvorani nalazi se najveća visina Stopića pećine koja iznosi 25,5 metara. Tijekom 2015. godine uređene su nove pješačke staze na metalnoj konstrukciji, a u 2017. godini na ovom je dijelu reguliran tok Trnavskog potoka. Prije izgradnje brane i uređenja rječnog korita dno Tamne dvorane pri većim vodama bilo je u potpunosti plavljeno.
Tamna dvorana
Svetla i Tamna dvorana siromašne su pećinskim nakitom, zidovi su goli i stjenoviti, a takođe i znatan dio svoda (tavanice). To je posljedica velikog špiljskog otvora, zbog čega su ulazni dijelovi pećine pod jakim utjecajem vanjske klime. Naime, zbog velikog ulaza u prve dvije dvorane izraženo je jače strujanje zraka, što smanjuje vlažnost i sprečava stvaranje bogatog pećinskog nakita. Za razliku od Svetle i Tamne dvorane, ostali dijelovi špilje su bogati različitim ukrasima. |
Regulirani dio korita Trnavskog potoka
|
|
|
|
|
|
|
Dvorana sa kadama
|
Dvorana sa bigrenim (sedrenim) kadama dugačka je 30 metara i zahvača površinu od 450 metara kvadratnih. Ovi bazeni su prepoznatljiv simbo i za mnoge najatraktivniji speleološki oblik špilje.
Počev od korita Trnavskog potoka, redaju se, poprečno na nagib dvorane, vijugavi, rumenkasti bigreni nabori, koji zagrađuju udubljenja tj. kade (bazene), različite širine, dužine i dubine. Od vrha prema dolje, prema riječnom koritu bigrena masa završava se odsjekom visine od jednog metra. Iznad ovog praga, u produžetku, redaju se plitki i uski nabori, a zatim prelaze u sve veće i dublje. Najveća kada u Dvorani sa kadama nalazi se pored sjevernog zida. Dugačka je 12,5 metara, a široka 3 metra. S donje strane ograničena je bigrenim zidom visine 2,1 metar, a s gornje strane, pored zida ukrašenog salijevima i stalaktitima, grebenom visokim 1,5 metara. U ovoj Dvorani nalaze se kade dubine do 2 metra dok se nešto dublje kade nalaze u Kanalu sa kadama koji se obilazi u nastavku. U 2015. godini završena je izgradnja staze i platforme iznad bigrenih kada, a 2016. godine ugrađena je led rasvjeta u različitim bojama koja naglašava njihovu ljepotu. Stvaralački kemijski procesi. Bigrene (sedrene) kade su akumulativni oblici kemijske erozije u vapnenačkim (krečnjačkim) stijenama. Na vrh Dvorane sa kadama nastavlja se Kanal sa kadama kroz koji vode od kiše, topljenja snijega i drugih atmosferskih padavina prisižu u špilju. Atmosferske vode poniru kroz pukotine u zemlji i uz pomoć ugljičnog dioksica (CO2) otapaju karbonatne stijene, pri čemu nastaje kiseli kalcijev bikarbonat. Iz ovog nepostojanog spoja (jedinjenja), na preprekama i brzacima, oslobađa se CO2, pri čemu dolazi do taloženja kalcijevog karbonata (kalcita) na podlogu. Stalnim obnavljanjem tog procesa, postepeno se stvaraju i rastu bigrene pregrade, odnosno bigrene kade. Voda koja kroz Kanal sa kadama dospijeva u pećinu puni kade vodom, a u razdoblju povećane količine padalina voda se prelijeva preko kada. 
Bigrene kade
Bigrene (sedrene) kade zaštitni znak pećine, nastale su taloženjem krečnjaka (vapnenca). To su udubljenja oivičena kamenim zidovima, odnosno vijugavim, rumenkastim bigrenim naborima u kojima se nakuplja voda, koja se kaskadno prelijeva iz kada. 
|
Sedreni bazeni u Stopića pećini
Čedomir Žarković; Wikipedija 
Stopica Pecina - Stopic Cave
Autor: Odmorrs Datum objave: 3.9.2020. Opis. Posetili smo Stopica pecinu. Nalazi se na severoistocnoj strani Zlatibora. Jednu od nasih najznamenitijih i najposecenijih pecina. Ulazni otvor pecine je 35m a visina 18m. Dugacka je skoro 1700m. Pecina nije narocito bogata pecinskim ukrasima ali zato ima pecinske kade koje je izdvajaju, dubina nekih od kada ide i do 7m. Prva speleoloska istrazivanja obavio je nas veliki istrazivac Jovan Cvijic, davne 1909 godine Maja Pile Travel Journal je samofinansirajuci kanal vise od godinu dana, putujemo po nasoj lepoj zemlji, snimamo interesantne predele, smestajne kapacitete, kulturu, tradiciju, gastronomiju... Ukoliko Vam se dopada ovo sto mi radimo i ako ste u mogucnosti da finansijski ili tehnicki podrzite rad naseg kanala, unapred Vam se zahvaljujemo, bicemo jos bolji. Link za paypal: https://www.paypal.me/majapile |
Kanal sa kadama i Rečni kanal s vodopadom
|
Vodopad Izvor života. Trnavski potok pri većim vodama formira podzemni vodopad visine 9,44 metra. Naziv vodopadu dali su speleolozi koji su 1980-ih godina istraživali pećinu. U monografiji o Stopića pećini o vodopadu napisali su: Od zaglušujuće buke ne može se čuti sagovornik. Kao sa neba sručuje se zapenušana vodena masa, od koje treperi vazduh, čini se da drhte zidovi, bije studen, širi se strah u mrklom mraku. To su orgije prirode, trenutak stvaranja Zemlje i Sveta. Iz tog razloga vodopad je simbolično dobio naziv Izvor života.
Rečni kanal. U nastavku šplije, iza vodopada "Izvor života" nalazi se Rečni kanal koji se prostire do drugog kraja pećine, sve do ponora Trnavskog potoka. Ukupna dužina Rečnog kanala iznosi 795 metara, a visinska razlika između mjesta gde ponire Trnavski potok i vodopada je 64 metra. Rečni kanal bogat je pećinskim nakitom, a posebno su zanimljivi česti vodeni virovi u takozvanim džinovskim loncima. Od atraktivnih elemenata u Rečnom kanalu izdvaja se grupa koralnih stalaktita i stalagmita nazvan Koralni dimnjak, zatim veliki salijev crvene boje nazvan Crveni kamin. Ljepotom se posebno izdvaja Sala sa baldahinima - to je proširenje gdje se ističu bijeli i rumeni salijevi i mnoštvo pećinskog nakita. U jednom dijelu Rečnog kanala prolaz se toliko sužava da ga je nemoguće proći bez specijalne opreme. Osim što se sužava, kanal je ispunjen vodom, pa je za prolaz dalje potrebno zaroniti kroz sifon. Prolazak su ostvarili jedino češki speleolozi 1983. godine. Iako ovaj kanal nije dostupan planirano je da se i on uredi za buduće posjete, zbog bogatstva njegiva pećinskog nakita i ljepote podzemnih pejzaža. Buduća pješačka staza vodla bi na vrh vodopada i dalje kroz najatraktivnije dijelove Rečnog kanala. Kanal sa kadama je drugi krak Stopića pećine i vodi do starog ponora Trnavskog potoka, koji je izgubivši hidrološku funkciju dobio naziv Pećinica. Dugačak je 587 metara, a jedan dio ovog kanala otvoren je za posjetitelje 2019. godine, kada su kroz kanal izgrađene pješačke staze, postavljeno led osvjetljenje i podvodna rasvjeta. Kanal sa kadama je bogat pećinskim nakitom. Pješacka staza prolazi pored sedam velikih bigrenih kada koje u određenom dijelu godine mogu biti ispunjene vodom. Pored fascinantnih bigrenih kada uočljiv je masivni stalaktit koji se nalazi sa desne strane. Taj lokalilet nazvan je Kapija. Posebnu pažnju u ovom dijelu kanala privlače natpisi koji se mogu uočiti na zidovima pećine. Natpisi svjedoče da su tokom dugog niza godina pećinu istraživali brojni speleolozi. Oni su na zidove uklesali datume svojih ekspedicija, a crni obrisi na tavanici ukazuju na to da su pećinu pohodili i radoznali posjetitelji koji su put osvjetljavali uz pomoć drvenih baklji. Na kraju pješačke staze kroz Kanal sa kadama nalazi se najdublja bigrena kada Stopića pećine, dubine 7,2 metra. Posebnu atrakciju predstavlja masivni stalaktiti koji visi nad kadom. Dugačak je 6 metara, ima promjer od 60 cm, a vrh stalaktita uronjen je u kadu. Na platformi kod stalaktita uronjenog u vodu završava se staza kroz Kanal sa kadama. Obzirom da se u nastavku kanala nalazi još atraktivnih elemenata i dijelova bogatih pećinskim nakitom, u planu je da se ostatak Kanala opremi za turističke obilaske. |
Vodopad Izvor života
Platforma ispred vodopada Izvor života
Sagrađena je 2012. godine u okviru uređenja cijelog špiljskog kompleksa. |
Trnava
Sirogojno
|
Zlatiborsko selo Sirogojno je poznato po očuvanoj srpskoj narodnoj tradiciji i povijesti. Nalazi se na oko 25 kilometara od centra Zlatibora, na nadmorskoj visini od oko 900 metara, i predstavlja nezaobilaznu destinaciju za one koje zanima narona baština i koje žele osjetiti duh prošlih vremena. Najpoznatije je po Muzeju na otvorenom "Staro selo" i ručno rađenim vunenim proizvodima (npr. čuveni sirogojski džemperi).
Vuneni džemperi i ručni radovi. Sirogojno je poznato po ručno rađenim vunenim proizvodima, kao što su pr. sirogojski džemperi, pleteni od čiste ovčije vune, s kombinacijama tradicionalnoh motiva i modernog dizajna. Ti se proizvodi mogu pronaći u lokalnim prodavaonicama i radionica, u kojima takožer možete vidjeti proces izrade i kupiti autentične suvenire.
 Muzej pletilja SirogojnoSLUŽBENA STRANICA Otvori klikom na logo Muzej pletilja. Sjećanja na početke jedinstvene organizacije pletilja iz Sirogojna danas čuva muzej pletilja otvoren 2008. godine. U ovom prostoru je kroz autentične snimke modnih revija, modne fotografije iz 1970-ih i 1980-ih godine, novinske članke i pisma predstavljena jedinstvena priča o odjeći kojoj su se divile Nancy Reagan, Raisa Gorbačov, Liv Ulman, islandska predsjednica i britanska kraljica. Brojne nagrade koje su modna kreatorica Dobrila Vasiljević Smiljanić i pletilje iz Sirogojna dobile za svoje stvaralaštvo pored modnih priznanja sadrže i priznanja za doprinos privrednom i kulturnom razvoju zlatiborskog regiona. Najveće priznanje predstavlja nesumnjivo AMMA nagrada koju je 1977. godine udruženje italijanskih dizajnera dodijelilo Dobrili za doprinos europskoj modi. U prostoru Muzeja pletilja organiziraju se radionice s pletiljama, namijenjene djeci i odraslima, poslije kojih vam, pored vještine pletenja, ostaje i suvenir koji ste sami napravili. Osim toga, moguće je organiziranje modnih revija aktualnih modela i degustacija lokalnih proizvoda. Muzej je otvoren za individualne i grupne posjete, pri čemu se prethodno navedeni programi planiraju i realiziraju uz prethodnu najavu.
Iz zbirke Muzeja pletilja
|
Šta videti na Zlatiboru i okolini? | SIROGOJNO | Gostiljski vodopad | PUTOVANJE BEZ GRANICA Ep.14
Autor: BalkanTrip TV Datum objave: 4.9.2020. Opis. Šta videti na Zlatiboru i okolini? | SIROGOJNO | Gostiljski vodopad | PUTOVANJE BEZ GRANICA Ep.14 Balkan Trip predstavlja potpuno nov osvrt na sve što bi moglo da interesuje jednog turistu u potrazi za idealnim mestom za odmor ili avanturu u regionu. Balkan Trip je najveći izvor informacija iz sveta regionalnog turizma Balkana, pokrivajući vesti i objave od tek otkrivenih etno odmarališta i porodičnih domaćinstava, pa do luksuznih spa centara i elitnih hotela sa renomeom. Ovo je kanal namenjem svetskim putnicima, planinarima, avanturistima, gurmanima i svim ljubiteljima prirode i ugostiteljstva. Ovo je prvi pravi turistički kanal zbog koga ćete zavoleti vazduh, ljude i prizore Balkana i poželeti da spakujete kofere za putovanje! #BalkanTrip #PutovanjeBezGranica Naše emisije možete pratiti na: MTS Kanal 134 HD 740 Supernova Kanal 30 Zapratite nas i drugim društvenim mrežama: Facebook fan page: http://bit.ly/BalkanTripFB Instagram: http://bit.ly/BalkanTripIG TikTok: http://bit.ly/BalkanTripTikTok Pintrest: http://bit.ly/BalkanTripPinterest |
|
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla. Mala, ali značajna crkva smještena u blizini muzeja "Staro selo", poznata po skromnoj, ali lijepoj arhitekturi, posvećena je svetima Apostolu Petru i Apostolu Pavlu. Nalazi se na uzvišenju u centru sela kao zidana jednobrodna crkva bez kupole, pod dvovodnim krovom s prizidanim zvonikom sa zapadne strane. Njena izgradnja i oslikavanje ikona na oltarnoj pregradi datiraju iz 1764. godine. Izvršena je rekonstrukcija prvobitnog izgleda sirogojnske crkve. Skromna arhitektura oživljena je u unutrašnjosti nizom lukova na bočnim zidovima i frizom slijepih arkadica na fasadama pod krovnim vijencem, u znak poštivanja srednjovjekovne Srbije, srpske tradicije monumentalnih sakralnih zdanja. Rekonstrukcija je obavljena na temelju sačuvanih sinđelija, protokola, zapisa i drugih povijesnih izvora.
Crkva pripada Eparhiji žičkoj Srpske pravoslavne crkve. Zajedno s Muzejom na otvorenom "Staro selo" predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture od izuzetnog značaja. 
Povijesni pregled. Crkvu posvećenu Svetim apostolima Petru i Pavlu podigao je 1764. godine protojerej Georgije Cmiljanić, rodom iz Ljubiša, rodonačelnik čuvene svećeničke loze Smiljanića, uz pomoć i priloge parohijana. Iste godine nastao je i ikonostas, dijelo zografa Simeona Lazovića iz Bijelog Polja, njegov prvi do sada poznati i potpisani rad. Zograf je ostavio svoj potpis i godinu 1764. na južnom krilu carskih dveri, uz prikaz (predstavu) Bogorodice iz Blagovesti. Ikonostas je nastao u dvije, vremenski odijeljene faze rada. Prva skupina ikona donje zone, urađena je, kako se pretpostavlja za posvećenje novopodignute crkve 1764. godine, a zatim, poslije pauze od nekoliko godina, tijekom osmog desetljeća naslikane su i ostale ikone gornjih zona, čime je uobličena cjelina Lazovićevog ikonostasa.
Iako je crkvu u Sirogojnu posjetio 1826. godine Joakim Vujić i ostavio podatak da je ovu crkvu 1821. godine sagradio serdar Jovan Mićić, prepisavši i ktitorski natpis koji je, navodno, vidio na zapadom zidu, postoje materijalni dokaz koji dovodi u pitanje takav podatak. Do današnjih dana sačuvana je legenda da je hram podigao vojvoda Mihajlo Radović. Jedini trag prisustva serdara Mićića u crkvi u Sirogojnu je željezno klepetalo, koje je 1823. godine crkvi darivala serdareva žena Vukosava, o čemu svjedoči natpis urezan na unutrašnjoj strani lučno savijenog klepetala. Klepetalo je korišteno za oglašavanje molitve i službe Božje u danima oko Uskrsa, kada se ne koriste zvona, sve do 2013. godine, kada je ukradeno ispred crkve, sa drveta lipe na kome je stajalo gotovo dva stoljeća. Na Vidovdan 1922. postavljene su četiri spomen ploče ratnicima iz 1912-18. |
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla, prilaz crkvi
Ktitori. Najstariji izvor, koji bitno određuje povijest crkve u Sirogojnu, je ktitorski natpis ispisan na nadverju s predstavom (prikazom) "Nedremano oko" na ikonostasu u crkvi. Natpis, koji se sastoji iz dva dijela, teksta na lijevoj i desnoj strani luka, sadrži podatke o nastanku crkve, ktitoru "kir Georgiju" - što je bila titula kojom su se oslovljavali najimućniji među gospodom, episkopi i najugledniji svećenici, kao i obiteljima iz okolnih sela, koje su pomogle izgradnju crkve. Ktitor crkve protojerej Georgije Cmiljanić sahranjen je na Smiljanskom groblju u Ljubišu, gdje se i danas nalazi njegov krstoobrazni nadgrobni spomenik od izvanredno obrađenog studeničkog mramora.
|
|
Arhitektura
Prvobitni izgled. Po podizanju crkva je bila skromna seoska crkva, zidana lomljenim i tesanim kamenom, ožbukana i okrečena u bijelo i izvana i iznutra. Mali, uzani prozorski otvori i friz slijepih arkadica pod krovnim vijencem bili su jedini ukras na fasadama skromnog seoskog hrama. Na čeonoj strani postojao je drveni trijem koji su nosili profilirani stubovi, međusobno povezani horizontalnim gredama u čije žlijebove su bili unizani redovi drvenih daščica-šašovaca, koje su služile kao ograde u donjem i gornjem dijelu trijema, ostavljajući tako središnji dio otvorenim na sve tri strane. Strme drvene stepenice vodile su iz prizemlja u prostor nad drvenom tavanicom (stropom) trijema, pod visokim krovom, osvijetljen oskudnom svijetlošću, koja je dopirala iz naosa crkve kroz okrugli otvor probijen u zapadnom zidu, visoko iznad ulaza u hram. Ovim stepenicama i danas se stiže iz prizemlja na kat zvonika. Čitavo zdanje zidanog hrama i drvenog trijema, poput starih planinskih kuća brvnara, bilo je natkrivljeno velikom kapom visokog drvenog krova, duboke strehe nešto blažeg nagiba koja je štitila zidove crkve i trijema od padalina. Jugozapadno u porti, nalazila se "džera", mali drveni objekt građen borovim talpama, s jednom prostorijom i dubokim trijemom, s malim prozorima i velikim kapcima, pokriven šindrom, koji je služio za povremeni smještaj svećenika. Na južnoj i zapadnoj strani crkvene porte bile su postavljene sofre, zapravo klupe, otvorene rodovske trpeze koje su se koristile za praznika, kada se u crkvu dolazilo na bogosluženje i pričešće, ali su one porušene i uklonjene 1960-ih godina. Ova prvobitna crkvena građevina obnovljena je krajem 19. stoljeća. Današnji izgled. Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Sirogojnu u tlocrtu je jednobrodna podužna građevina, bez kupole, s oltarnom apsidom iznutra polukružnom, a izvana peterostranom. Crkva je nadsvedena podužno postavljenim bačvastim (srp. poluobličastim) svodom, a oltarska apsida polukalotom. Oltarski prostor je osvjetljen jednim prozorskim otvorom. Crkva je zidana od prirodno lomljenog ili tesanog kamena u vapnenom mortu, dok je obrada zidova u unutrašnjosti, kao i oblikovanje arhitektonskih dekorativnih elemenata, otvora i kutova, izvedeno pravilnim tesanicima sige (bigra). Na zapadnoj strani, umjesto prvobitnog drvenog trijema, krajem 19. stoljeća prizidan je masivni zvonik, bez ukrasa, izgrađen od nešto krupnijeg, obrađenog kamena slaganog u redove, koji u tlocrtu formira pravokutnu prostoriju i nije potpuno odvojena od naosa, jer je prilikom dogradnje zvonika zapadni zid crkve u središnjem dijelu uklonjen, a nekadašnji ulaz znatno proširen. Na zapadnoj strani zvonika, u visini prvog sprata, izdubljene su u mortu dve plitke, lučno nadsvedene niše u kojima su postavljene slikane predstave (prikazi) patrona hrama apostola Petra i Pavla. Crkva je pokrivena dvovodnim krovom, blagog nagiba za planinske uvjete, koji je pokriven biber crijepom. Zvonik je pokriven strmim četvorovodim krovom koji je presvučen bakarnim limom i na vrhu ukrašen krstom. Svi prozorski otvori na crkvi i zvoniku, glavni portal i mala sjeverna vrata-dodata prilikom obnove krajem 19. stoljeća, lučno su nadsvođeni. Posebnu vrijednost crkve u Sirogojnu čine ikone na ikonostasu i na zidovima hrama, koje su djelo Simeona Lazovića. Zbog liturgijskih potreba na ikonostasu su ostavljena samo dva ulaza u oltarni prostor: središnji s carskim dverima i sjeverni s ikonom arhistratiga Mihaila na vratima. Nad carskim dverima postavljeno je nadverje s predstavom Nedremano oko, a nad sjevernim prolazom drugo sačuvano nadverje s prikazom Hrista kao sveštenika. Originalno Raspeće nije sačuvano. 
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Sirogojnu, ikone
Autor: Ванилица - Sopstveno delo, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=61122649 |
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Sirogojnu, unutrašnjost
Autor: Ванилица - Sopstveno delo, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=61122637 Zanimljivosti. Jedna od zanimljivosti vezanih za sirogonjsku crkvu je i ustaljen običaj da vjernici, tijekom službe, drže u rukama veći broj svijeća, dozvoljavajući da vosak slobodno kaplje po crkvenom podu. Prije konzervatorsko-restauratorskih radova, koji su izvedeni 1990. godine, drveni pod je, iz navedenog razloga, bio potpuno prekriven debelim slojem voska i parafina po kome se teško hodalo.
IZVOR Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Sirogojnu. Wikipedija (sr)
|
|
Muzej na otvorenom "Staro selo". Muzej na otvorenom "Staro selo" je kao nepokretno kulturno dobro kulturni spomenik u Republici Srbiji i jedan je od najznačajnijih turističkih prostora na Zlatiboru. Nalazi se u Sirogojnu, udaljen dvadeset i šest kilometara od turističkog centra Zlatibor.
Povijesni razvoj. Organizacija pletilja iz Sirogojna predstavljala je temelj za razvoj Sirogojna i čitavog zlatiborskog regiona. Muzej narodnog graditeljstva "Staro selo" je osnovan u okviru organizacije pletilja, a 1992. godine postao je nezavisna kulturna institucija pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture. S ciljem da se zaštiti materijalno i nematerijalno kulturno naslijeđe zlatiborskog kraja 1979.-1980. godine započet je proces prenošenja, postavljanja i rekonstruiranja zlatiborskih brvnara prema projektu arhitekta Ranka Findrika i Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Muzej sa zlatiborskim kućama bio je dio organizacije domaće radinosti iz Sirogojna sve do 1992. godine, kada je postao samostalna institucija pod imenom Muzej na otvorenom "Staro selo". Danas je ovaj muzej jedna od znamenitosti zlatiborskog kraja i jedini muzej na otvorenom u Srbiji. Opis muzeja. Etno-selo je sagrađeno na 4,5 ha površine. S crkvom Svetih apostola Petra i Pavla predstavlja jedinstvenu kulturno-povijesnu cjelinu. Muzej na otvorenom prikazuje autentičan izgled sela sa Zlatibora iz 19. i 20. stoljeća. Kompleks obuhvaća 40-ak starih kuća, tradicionalne brvnare, mlekare, vajate, ambare i druge građevine, prenesene iz različitih dijelova Zlatibora. Postavke unutar pojedinih objekata prikazuju način života i običaje starih zlatiborskih obitelji. Kuće su opremljene izvornim namještajem, alatima i predmetima iz svakodnevnog života. U sklopu muzeja organizirane su i radionice tradicionalnih zanata i događaji koji oživljavaju duh prošlosti (npr. prikazi pripreme tradicionalne hrane ili pletenja). 
Muzej na otvorenom "Staro selo"
SLUŽBENA STRANICA Otvori klikom na logo 
Stalni postav
Izabrane građevine predstavljaju bogatstvo arhitekture i razvoj kulture stanovanja zlatiborskog kraja, a ujedno pokazuju društvene i privredne odnose na selu. Znanje i veština sa kojom je obrađeno drvo, dostigli su visok stepen, što ova zdanja svrstava u red značajnih graditeljskih ostvarenja.
Muzej čine zlatiborske brvnare koje pripadaju tipu dinarskih brvnara. Dinarska brvnara je u osnovi pravougaona i postavlja se na temelj od kamena. Zidna platna čine brvna, tesane grede položene vodoravno jedna preko druge. Na uglovima je karakteristična veza u krst - ćert. Krov je na četiri vode, strm i visok, pokriven, slamom, daskom - šindrom ili kamenom. Na stranama krova su otvori badže, kroz koje izlazi dim iz kuće. Na sredini krova je karakterističan dimnjak - kapić, kupastog oblika sa izrezbarenim vretenom na vrhu. Na kući se prave dvoja vrata, postavljena jedna naspram drugih. Stalnu postavku muzeja Muzej čine dve celine, dve zlatiborske okućnice (domaćinstva), sa stambenim i privrednim zgradama kakve su u drugoj polovini 19. i početkom 20. veka imale zadružne seoske porodice. Prva je skup kuća koje su sačuvale svoj prvobitni izgled i namenu. A drugu grupu čine kuće koje su sačuvale svoj prvobitni izgled ali im namena nije ista, adaptirane su i prilagođene turističkim potrebama. To su apartmanske zgrade, prodavnica suvenira, i krčma. Privredni deo čine objekti za čuvanje i preradu voća i zgrade za stoku, dok čobanski stan predstavlja zasebnu celinu. Od 2012. godine u muzejskoj postavci se nalazi i rekonstruisana učionica. Sve zgrade su opremljene autentičnim pokućstvom. Muzej na otvorenom je stavljen pod zaštitu zakona kao spomenik kulture od izuzetnog značaja. kao član Asocijacije srodnih muzeja Evrope, muzej Staro selo svoju delatnost obavlja u skladu sa odredbama Deklaracije Ikoma i osnovnih postulata skansenologije. |
Muzej na otvorenom "Staro selo" Sirogojno
Autor: Aerofokus Net; Datum objave: 25.2.2015. Opis: Muzej na otvorenom "Staro selo" Sirogojno - Zima 2015 Projekat 4 godišnja doba / 4 seasons project www.sirogojno.rs U zagrljaju Zlatibora - Muzej "Staro selo" Sirogojno - 4K
Autor: Turisticka organizacija Zlatibor Datum objave: 2.6.2023. Opis. Treća epizoda kampanje „U zagrljaju Zlatibora“ – Muzej “Staro selo” Sirogojno Turistička organizacija Zlatibor pripremila je serijal emisija pod nazivom „U zagrljaju Zlatibora“ koje na neposredan način otkrivaju lepote i potencijalnim turistima približavaju zlatne potencijale Zlatibora. U trećoj epizodi vas vodimo u srce zlatiborske tradicije, jedinstveni muzej na otvorenom “Staro selo” Sirogojno koji je u današnjem vremenu oživeo autentično zlatiborsko domaćinstvo iz 19. veka. Otkrijte na koji način su živeli tadašnji ljudi, čime su se sve bavili, šta su imali na trpezi? Epizoda o “Starom selu” Sirogojnu koja je pripremljena u okviru kampanje nalazi se na zvaničnom YouTube kanalu Turističke organizacije Zlatibor, i može se pogledati ovde. S radošću i uz zanimljive priče doživite povratak korenima, osetite toplinu sećanja na zavičaj, lepotu življenja i trajanja u skladu sa prirodom. Sirogojno - Staro Selo (Old Village)
Autor: Odmorrs Datum objave: 10.9.2020. Opis. Posetili smo muzej na otvorenom 'Staro Selo' - Sirogojno. U video prilogu mozete videti kako su nekada izgledala nasa sela, kuce u kojima su ljudi ziveli i radili i posudje koje su koristili. "Staro selo" Sirogojno
Autor: Kamerom kroz Srbiju Datum objave: 1.12.2016. Opis. Muzej na otvorenom „Staro selo“ nalazi se u selu Sirogojno, pored stare crkve Svetih apostola Petra i Pavla koja je podignuta još 1821.godine. "Staro selo" se prostire na 5 hektara. Selo čini 50-tak starih objakata koji su preneti iz okolnih zlatiborskih sela. Ovi objekti pokazuju svo bogatstvo arhitekture i kulturu stanovanja zlatiborskog kraja. Muzejsku postavku čine dva zlatiborska domaćinstva sa stambenim i privrednim zgradama, tipičnim za zadružne seoske porodice sa kraja 19. i početkom 20. veka. |
Pregled stalnog postava Muzeja na otvorenom "Staro selo" u Sirogojnu
IZVORI
Музеј на отвореном СТАРО СЕЛО Сирогојно Србија. Službena stranica
Informativne ploče u Muzeju na otvorenom "Staro selo"
Музеј на отвореном СТАРО СЕЛО Сирогојно Србија. Službena stranica
Informativne ploče u Muzeju na otvorenom "Staro selo"
I domaćinstvo
U okućnici se nalazi zlatiborska dvodelna kuća sa visokim četvoroslivnim krovom. Uz kuću su zgrade - vajati u kojima su spavali i čuvali svoje lične stvari mlađi bračni parovi zadružne porodice. I domaćinstvo ima i mlekar, hlebnu peć, ambar, salaš i kokošar.
U okućnici se nalazi zlatiborska dvodelna kuća sa visokim četvoroslivnim krovom. Uz kuću su zgrade - vajati u kojima su spavali i čuvali svoje lične stvari mlađi bračni parovi zadružne porodice. I domaćinstvo ima i mlekar, hlebnu peć, ambar, salaš i kokošar.
Prvo domaćinstvo
|
Glavna kuća (objekt broj 4)
Glavna kuća je iz 1882. godine. Pripadala je porodici Lazović iz Alinog Potoka.
Ona je najveći i najbolje građeni objekat u domaćinstvu. Glavna kuća spada u tip dinarske brvnare. U osnovi je pravougaona i postavljena na temelj od kamena. Zidna platna čine brvna, tesane grede položene vodoravno jedna preko druge. Na uglovima je karakteristična veza u krst – ćert. Krov je na četiri vode, strm i visok, pokriven, slamom, daskom – šindrom ili kamenom. Na stranama krova su otvori – badže kroz koje izlazi dim iz kuće. Na sredini krova je karakterističan dimnjak – kapić, kupastog oblika sa izrezbarenim vretenom na vrhu. Na kući su pravljena dvoja vrata, postavljena jedna naspram drugih. Glavna su bila na istočnoj strani.
Ona je najveći i najbolje građeni objekat u domaćinstvu. Glavna kuća spada u tip dinarske brvnare. U osnovi je pravougaona i postavljena na temelj od kamena. Zidna platna čine brvna, tesane grede položene vodoravno jedna preko druge. Na uglovima je karakteristična veza u krst – ćert. Krov je na četiri vode, strm i visok, pokriven, slamom, daskom – šindrom ili kamenom. Na stranama krova su otvori – badže kroz koje izlazi dim iz kuće. Na sredini krova je karakterističan dimnjak – kapić, kupastog oblika sa izrezbarenim vretenom na vrhu. Na kući su pravljena dvoja vrata, postavljena jedna naspram drugih. Glavna su bila na istočnoj strani.
Glavna kuća
Kuća je u pravilu podeljena na dve prostorije – ''kuću'' i sobu. "Kuća" je bez tavana i prozora, a pod je od zemlje. Centralno mesto ''kuće'' je ognjište – četvrtasta ili kružna, kamenom popločana površina sa dva kamena prijeklada (kameni stubovi visine oko 35 – 40cm usađeni na ivicama jedne od kraćih strana ognjišta). Na ognjištu se priprema hrana, oko njega se svakodnevno okuplja mnogobrojna zadružna porodica. Ono je i ritualno središte kuće, gde se obavljaju najznačajniji porodični rituali i obredi vezani za velike narodne praznike.
Soba je manja od ''kuće'', uglavnom namenjena za primanje gostiju za slave i kućne svečanosti, ali i za spavanje najstarijih članova zadružne porodice i dece dok su mala. Soba je podignuta za jedan ili dva stepenika iznad nivoa "kuće", ima drveni pod i tavanicu od šašovaca. Soba je najtoplija prostorija u celom domaćinstvu, koju greje zemljana peć sa keramičkim lončićima, postavljena je uz pregradni zid. Loži se iz "kuće", a dim se preko kraćeg zemljanog čunka izvodi u prostor "kuće". Ispod sobe je podrum koji se koristi kao ostava. Kuća ima dvoja vrata: velika istočnoj strani kuće i mala na zapadnoj strani. Za njih se vezuju mnogobrojna verovanja, običaji i obredi. 
|
Mlekar, uz glavnu kuću
|
|
|
Vajat sa tremom (objekt broj 5)
Vajat sa tremom sagrađen je 1890. godine. Pripadao je porodici Nikolić iz Alinog Potoka. Vajati se grade svakom oženjenom sinu za njegovu porodicu, uglavnom za prenoćište i držanje ličnih stvari ukućana. Vremenom, pod uticajem elemenata otomanske arhitekture, na vajatu se dodaje trem sa ogradom od šašovca. On štiti ulaz od vetra i padavina; na njemu se po lošem vremenu provetrava posteljina. Koristi se i u vreme dokolice, čak i za spavanje u letnjim mesecima. Negde se naziva i trijem, komak (na Zlatiboru i Osatu), hajat i čardak (u Raškoj), a čest je naziv i divanana.
|
Vajati nisu bili posebno uređeni, ne samo zato što nije bilo dovoljno prostora, već najviše zbog toga što to nije dozvoljavalo teško stanje na selu. Nije reč samo o nemaštini i opterećenosti svakodnevnim poslovima, već najviše o osećaju privremenog prebivanja na nekom mestu. To je najviše bilo izraženo u poslednjim godinama turske vladavine. Najčešće je oprema bila skromna, ograničena samo na ono što je bilo najnužnije. Kod manjih zgrada čitav prostor zauzimao je ležaj, za drugo šta nije bilo mesta. Kreveti se javljaju nešto kasnije, kada je gradska kultura počela da osvaja selo. Oni su kraći od gradskih, ali širi jer u njima spava čitava porodica. Ukoliko je zgrada veća, pored ležaja se nalaze i lenka (motka na koju se vešala odeća i posteljina), kovčezi (jedan ili dva) za odlaganje stavri i natre za tkanje.
|
Vajat je znamenje mladosti. U njemu je usredsređen život momački, devojački i tek oženjenih zadrugara. Starija čeljad gotovo da nemaju u njemu udela. Hod seoskog života je od vajata do zapećka u sobi... 
Vajat sa tremom
|
U najnižoj etaži vajata nalazi se postav kačarske radionice (izrada kačarskih proizvoda <- od riječi kaca)
Kačarski zanat. Drvodelsko rukodelstvo je u ovm kraju veoma rasprostranjeno. Znajje se prenosi generacijama bez polaganja kalfenskih i majstorskih ispita i otvaranja radionica. Proizvodi se prodaju na pijacama i panađurima. Izrada kačarskih proizvoda je složena i podrazumeva: sečenje, tesanje, sušenje građe, struganje i oblikovanje duga (letvica), izradu dna i poklopca, pravljenje i savijanje obručeva. Kačarska radionica opremlje a je alatom koji je pripadao Ješku Kovčiću iz Rožanstva, koji se zanatom bavio do 1970-ih godina.
Ulaz u kačar
|
Unutrašnjost kačara
|
Vajat sa krstovima (objekt 6)
|
Vajat sa krstovima je iz 1845.godine. Pripadao je porodici Dobrosavljević iz Draglice. Najstarija zgrada u Muzeju je izuzetan primer lepote ručne obrade drveta o čemu svedoče drveni klinovi u krovnom pokrivaču. Ukrašena je krstovima u reljefu na vratima i na vrhu krova.
Autentična priča iz istorije porodice od koje je ovaj vajat otkupljen govori o bolestima koje su odnosile decu i krstovima za koje se verovalo da ovu nesreću sprečavaju. |
|
|
U životu deteta, po shvatanju seoske zajednice, najvažniji je period neposredno nakon rođenja, tačnije prvih četrdeset dana. Koliko je pomenuti period presudan i opasan, pokazuju mnogi običaji, prznoverice i magijske radnje, čiji je osnovni cilj zaštita deteta od zlih uticaja prirodnog, a još češće natprirodnog porekla. Brižljivo ispunjavanje magijskih radnji ima presudan značaj, jer se veruje da svaki, pa i najmanji propust, može da izazove fatalne posledice. Zato se čini sve da se, pre svega, osigura opstanak, a onda i zdrav napredak deteta. Smatralo se da krstovi mogu zaštititi kuću i čeljad od bolesti. Sa krstom se rađalo i umiralo. Krstovi su pravljeni od drveta lipe, ljjeske, od badnjeg drveta, od klasja žita, od cveća. Značenju i važnosti krsta u njihovoj supstituciji božanstvima govori i činjenica da su im se posvećivali i naročiti dani u godini (Krstovdani).
|
|
Mlekar (objekt 7)
|
Mlekar je iz 1920.godine. Pripadao je porodici Dabić iz Alinog Potoka.
Najbliže glavnoj kući, uz zapadna vrata, podiže se mlekar. Mleko, kuvano u bakračima na ognjištu, razliva se u karlice. U čabrovima se čuva sir, a u kačicama kajmak. Zbog higijenskih razloga u mlekar može ući samo jedna žena iz domaćinstva (planinka) koja je zadužena za mužu, sirenje, pravljenje kajmaka, surutke ... Na Spasovdan i Petrovdan na mlekar i u karlice se stavljaju grane od leske i venci od cveća za koje se veruje da štite domaćinstvo od vremenskih neprilika i bolesti. 
Prvi put u toku godine stoka se muze na Đurđevdan. Svuda se prva muža obavlja svečano. Stoka se često muze na kapiji tora koji je okićen cvećem i granjem klena, drena ili šipka koji treba da obezbede zdravlje i napredak stoke. Poseban značaj se pripisuje ovci koja se prva ili poslednja muze. Bira se najbolja i najnaprednija ovca. Ponegde je ona bela (bez belega) ili ona koja se prva te godine ojagnjila. Posle muže se obeležava na poseban način. Obično joj se stavlja venac oko vrata. Mleko se muze u posebnu, za tu priliku okićenu posudu. Verovalo se da je ono podložno zlim uticajima, posebno ''zlim očima''. Zato se mleko muze kroz predmete za koje se veruje da imaju zaštitnu, magijsku ulogu: venac, bušan kolač, venčani prsten... Mleku se od prve muže pripisuju posebna magična moć. Kuva se na poseban način, obično sa koprivom ili nekim drugim travama. Najčešće se daje deci da bi bila zdrava tokom cele godine, a koristi se i kao lek. Slično se postupa i sa sirom napravljenim od prvopomuženog mleka. Ponegde se on prvo šalje svešteniku ili se sveti u crkvi.
|
Domaćina (planinka) na izlasku iz mlekara
|
Pekara / Furuna (objekt 8)
|
Hlebna peć. Hlebna peć je rekonstruirana po uzoru na objekat iz sela Jablanica. U ložištu od ćerpiča (nepečena cigla i glina) se peče veća količina kukuruznog i pšeničnog hleba. Kako se peć ne bi zagrevala svakodnevno, hleb se peče za više dana unapred za sve članove zadružne porodice. O praznicima, u njoj se peče meso.
|
Najvažnija (i najzastupljenija) namirnica u ishrani naroda ovog podneblja je hleb koji se pravi od pšenice, ječma, prosa, ovsa, krupnika (spelta) i/ili siraka. Da bi se dobio hleb, žito se melje u malim, kućnim, ručnim žrvnjevima, vodenicama ili mlinovima. Najbolji hleb se mesi od pšenice, a lošijeg kvaliteta je ječmeni. Najlošijeg kvaliteta je neukusni, crni hleb od siraka koji ima krupno zrno i prosa od koga se prvenstveno pravi kaša (celo ili samleveno zrno se kuva u vodi ili mleku).
Može se reći da jedan od osnovnih sastojaka svakog obroka u Srbiji ima svojevrstan ritualni karakter. Tradicionalni pozdrav dobrodošlice je kada se pred gosta iznese hleb i so. Hleb igra veoma važnu ulogu i u religioznim ritualima, a bacanje ove namirnice se izbegava, ma koliko dugo ona stajala. |
|
Kokošar
Kokošar je jednostavna građevina od dasaka i jedini je objekat za životinje koji se nalazi u samoj okućnici. Pored kokošaka su se gajile i kokice (kikireze ili cvrcinke) koje su spavale na drveću i misirke (morke) koje su gajene i zbog odbrane od zmija. Prenet je iz sela Čičkove. Kokoš ili petao se ritualno ubijaju na Božić, prilikom setve ili žetve i vršidbe. U taj krug običaja se ubraja i žrtvovanje petla o Sv. Iliji. Žrtvovanje petla, poznatog atributa htonskih demona, objašnjava se kao žrtva Dabogu (što bi prvenstveno važilo za žrtvovanje uoči Sv. Mrate). Taj petao mora biti crne boje, kolje se na pragu i unosi uveče. Običaj je da se njegov kljun utakne u verige koje predstavljaju fetiš domaćeg zaštitnika, što ukazuje na mogućnost da je kasnije žrtva bila namenjena vrhovnom božanstvu Dabogu koji je zamenio domaćeg zaštitnika.
|
Ambar
Ambar je iz 1900. godine. Pripadao je porodici Jeremić iz Ravni. Namenjen je čuvanju i sušenju žitarica: pšenice, ječma, raži i ovsa koji su unutar objekta smešteni u posebne pregrade. Ambar se odiže na kamenu ili drvenu osnovu kako vlažna zemlja i glodari ne bi oštetili useve. Autohtone žitarice na našim prostorima su: pšenica, ječam, proso, raž i ovas, a kasnije su stigli heljda, krupnik, kukuruz i pirinač. Kukuruz je stigao tek u 17. veku i uspeo je da potisne pšenicu, jer je kukuruz u brdskim predelima davao mnogo više prinosa od pšenice. Najznačajnija kultura koju su Turci Osmanlije doneli na balkanske prostore je pirinač. U 17. veku, usled ratova i velikih migracionih kretanja, došlo je do prekida značajnijeg uzgajanja pirinča u celoj Srbiji, a ova namirnica počinje da se uvozi iz Rumelije.
Sve ove kulture, kako one autohtone, tako i one koje su došle posle srednjeg veka iz raznih krajeva zemlje, bitno utiču na oblikovanje načina ishrane kod Srba. |
Salaš
Salaš je prenet iz sela Drenova. U njemu se drži i suši tek obrani kukuruz u klipu. Kukuruz je na ove prostore stigao tek u XVII veku i uspeo je da potisne pšenicu, jer u brdskim predelima daje mnogo više prinosa. Salaš se odiže na kamenu ili drvenu osnovu kako vlažna zemlja i glodari ne bi oštetili useve. Kukuruz je poreklom iz Srednje i Južne Amerike. Gaji se u umerenim i toplim delovima sveta u velikom broju podvrsta, varijeteta i sorti. U Evropu je donesen 1493. godine, a po nekim izvorima i 1535. godine. Na Balkan je stigao u 17. veku. Upotrebljava se za ishranu ljudi, domaćih životinja, ali i za industrijsku proizvodnju. Mlevenjem zrna kukuruza dobija se brašno od koga se pripremaju: hleb, proja, kačamak, kolači i drugo pecivo.
|
Kokošar
|
Ambar
|
Salaš
|
II domaćinstvo
U okućnici drugog domaćinstva se nalazi zlatiborska dvodelna kuća sa visokim četvoroslivnim krovom. Uz kuću su zgrade - vajati u kojima su spavali i
čuvali svoje lične stvari mlađi bračni parovi zadružne porodice. II domaćinstvo ima i mlekar, dva ambara, koš sa tremom, uljanik i trap.
U okućnici drugog domaćinstva se nalazi zlatiborska dvodelna kuća sa visokim četvoroslivnim krovom. Uz kuću su zgrade - vajati u kojima su spavali i
čuvali svoje lične stvari mlađi bračni parovi zadružne porodice. II domaćinstvo ima i mlekar, dva ambara, koš sa tremom, uljanik i trap.
|
Glavna kuća (objekt broj 11)
|
Glavna kuća je iz 1891. godine. Pripadala je porodici Jovanović i Varničić iz sela Stubla.
U sobi glavne kuće nalazise sto posebnog (izdužen sa proširenjem koje se okreće ka zapadnoj strani) na kome se postavlja praznična trpeza. Ostalim danima sto se sklanja i iznosi pod strehu na južnoj strani kuće kako ne bi zauzimao prostor u sobi. Soba ima i zanimljive unutrašnje klizne kapke na prozorskim otvorima koji nemaju krila niti stakla, beć se povlače u stranu kako bi svetlost i svež vazduh ulazili u prostoriju. Na pojavu dvoja vrata na glavnoj kući prvenstveno utiče raspored građevina u okućnici. Ona omogućavaju lak pristup do svakog dela stambene celine. Zgrade oko glavne kuće se postavljju po izohipsama, pa je veza kroz nju najlakša i najkraća. Često se navodi da se druga vrata grade da bi se izveo dim iz objekata u kome se spava i jede, jer su atmosferske prilike često takve da se moraju otvoriti jedna i/ili druga vrata. Stariji zapisi govore o tome da se za druga vrata vežu različiti običaji i tabui. Tako se glavna kuća čisti od velikih (istočnih) prema malim (zapadnim) vratima, badnjak i slavski kolač se unose na velika (istočna) vrata, na njih se uvodi mlada i ulaze gosti... Na mala (zapadna) vrata se iznosi smeće, žeravica, mrtvac... Vrata se na dinarskoj kući postavljaju naspramno, što u daljoj prošlosti izgleda nije bilo pravilo.
U donjem lijevom ulazu nalazi se Grnčarska radionica (lončarstvo)
|
Grnčarska radionica. Lončarski zanat (11)
Grnčarska radionica. Najveći razvoj lončarskog zanata u ovom kraju vezuje se za XIX vek. Pored karakterističnog materijala (mešavina gline i kamena), osobenost ovog tipično muškog zanata je i izrada predmeta na ručnom grnčarskom kolu i pečenje proizvoda na otvorenoj vatri. Iako su alati koji se koriste jednostavni, zanatlije izrađuju najrazličitije proizvode: lonce, lončiće, pržulje, crepulje, đuvečere, saksije, katranice, hlebne vurune.
Radionica je opremljena 2003. godine eksponatima iz muzejske zbirke grnčarije kao i alatima koji su pripadali lončarima iz sela Zlakusa. Lončarski zanat. Grnčarstvo je jedan od najstarijih zanata. Postupak izrade grnčarije je izražen kroz nekoliko faza, pripreme materijala, izrada na ručnom kolu, sušenje i pečenje. Materijal koji se koristi za izradu posuđa je mešavina gline, istišnjenog kamena i rude kalcita. Kamen se sitnio pomoću velikog drvenog tučka. Za oblikovanje i ukrašavanje koristi se alat bočko, šilo, rub i šaraljka. Posuđe se peče na otvorenoj vatri. Ovom tehnikom izrade dobijaju se lonci, pržulje, sačevi i druge posude.
|
|
|
Vajat osobina (objekt broj 12)
|
Vajat osobina je iz 1903. godine. Pripadao je porodici Sekulić iz Čičkova.
Osobina je običajno pravo po kojem je dozvoljeno da žena u zadružnom domaćinstvu može imati i po nešto sopstvene imovine kojom samostalno raspolaže. To je uglavnom pokretna imovina i to najčešće stoka, koju roditelji ili rođaci poklanjaju nevesti prilikom udaje. Kasnije, sve što zaradi od prodaje ili davanja na poslugu ne pripada zadruzi, već ženi i njenoj porodici. Zarada je najčešće u žitu. Zbog toga se u vajat ugrađuju okna za osobinu, u kojima se žito čuva. U vajatima se držala i devojačka sprema koju mlada godinama priprema. Tkane, šivene i vezene stvari u sanducima donosi u novu porodicu: posteljinu, peškire za kićene svatova, odeću za sebe itd. Prema mogućnostima roditelja, običaj je da se sprema dopuni i gotovim novcem, stokom ili komadom zemlje. Devojke imućnijih roditelja, pogotovu ako su jedinice, udajom dobijaju, pored bogate devojačke spreme i nešto nepokretnog imanja, pa se za te devojke kaže da su miraždžike. Sprema i imanje koje dobijaju zove se miraz. Najbolje su miraždžike koje nemaju braće, jer nasleđuju roditeljsku imovinu. U mnogim slučajevima od veličine devojačke spreme i njenog miraza zavisi da li će se, kako i kada, devojka udati: dobra miraždžika ima šanse da prema sebi bira priliku, a udaja devojke bez miraza u mnogo slučajeva zavisi od njene lepote i sreće.
Ukoliko u porodici nema muške dece, običaj je da jedan od zetova pri ženidbi dolazi u kuću svoga tasta i u njoj ostaje da živi, dobijajući sva prava i obaveze pravog sina. Ako ima samo jednu kćer, domaćin prizećuje onog za koga se ona uda, a ako ih ima više obično se prizećuje najmlađi zet. Prizećeni čovek se u narodu naziva različitim imenima: ''domazet'', ''dohodac'', ''privuk'' itd. Ulazeći u kuću tasta, domazet prekida vezu sa svojom porodicom. U mnogim krajevima zet uzima prezime i porodičnu slavu svoga tasta. Domazetstvu se pribegava iz nevolje, ''samo da ne opusti dom, jer muka i zakon menja, a ljuta nevolja očiju nema'' 
|
|
Vajat dućan duvana / Prodavnica duvana (objekt broj 13)
|
Dućan duvana je iz 1916.godine. Pripadao je porodici Sekulić iz Čičkove.
Na kraju XIX veka svaki sedmi dinar koji ulazi u državnu kasu je duvanskog porekla. Na vajatu se nalazi tabla o monopolu koji daje Kraljevina Jugoslavija. Time se omogućava legalna prodaja duvana koji se gaji i na Zlatiboru ili osušen donosi iz drugih krajeva gde bolje uspeva. Trem je zatvoren šašovcima kako bi se u njemu sušio i prodavao duvan. Ovaj vajat je svedočanstvo prodiranja organizovane trgovine u zlatiborska sela. Zahvaljujući klimi i zemljištu, kultura duvana se uspešno gaji na ovim prostorima. Proizvodnja duvana ima dugu tradiciju u Srbiji. Još u drugoj polovini XIX veka osnivaju se prve radionice za otkup i preradu duvana. Uzgajanje se vrši na individualnim posedima, što ovoj delatnosti daje poseban ekonomsko – socijalni značaj.
Uzgajanje duvana je slično uzgajanju drugih poljoprivrednih proizvoda. Seme se seje u hladnim ramovima ili žarištima da se spreče napadi insekata, a zatim se presađuje u polja. Duvan je jednogodišnja biljka koja se bere mehanički ili ručno. Nakon berbe, duvan se skladišti za sušenje koje omogućava sporu oksidaciju i degradaciju karotenoida. 
|
|
Vajat skrivnica (objekt broj 14)
Skrivnica je iz 1901. godine. Pripadala je porodici Marković iz Željina.
Objekat je pokriven ražanom slamom, Krovna konstrukcija se ojačava većim brojem letvi (baskija), a osigurava sa četiri horizontalno ukrštena krčela. Vajat ima skrivnicu iza pregradnog zida, pogodnu da te tu sakrije nešto hrane ili neko od ukućana od česte i surove hajdučije. Hajdučija je u Srbiji najdublje korenje pustila u užičkom kraju, a Zlatibor je bio glavno uporište sve do prve polovine XX veka. Jedan od najpoznatijih hajduka bio je Kostreš harambaša.
Objekat je pokriven ražanom slamom, Krovna konstrukcija se ojačava većim brojem letvi (baskija), a osigurava sa četiri horizontalno ukrštena krčela. Vajat ima skrivnicu iza pregradnog zida, pogodnu da te tu sakrije nešto hrane ili neko od ukućana od česte i surove hajdučije. Hajdučija je u Srbiji najdublje korenje pustila u užičkom kraju, a Zlatibor je bio glavno uporište sve do prve polovine XX veka. Jedan od najpoznatijih hajduka bio je Kostreš harambaša.
|
Sa prodorom Turaka u Evropu počinje slavna istorija o hajducima na Balkanu. U hajduke nisu odlazili samo beskućnici i od vlasti žigosani, već i viđeniji ljudi. Hajdučke družine predvodile su harabmaše – mahom ugledniji ljudi, ali neretko i duhovna lica. Na silu su odgovarali silom. Turci su pljačkali, ubijali, odvodili žene i decu; hajduci su u zasedama na drumovima presretali turske putnike i vojnike, oduzimali im blago, zarobljavali ih i ubijali. Na porobljenoj teritoriji leti su živeli po šumama, a zimi kod jataka. Jataci su imali značajnu ulogu u hajdučkoj organizaciji. Zato se i govorilo da ''hajduka nema bez jataka, oni su oči i uši hajdučke''. Za ukazano poverenje hajduci su savesno brinuli o njima, a izdaja se pamtila sve do ''devetog kolena''. Početkom XIX veka javlja se novi tip hajdučije koja gubi svoja osnovna obeležja. Ona poprima oblik drumskog razbojništva radi osvete i pljačke.
|
|
Mlekar (objekt 15)
|
Mlekar je iz 1925. godine. Pripadao je porodici Bjeličić iz Sirogojna.
Za pravljenje belog mrsa koristi se kravlje, ovčije i kozje mleko. Koristi se isključivo prokuvano mleko: ono se pije, njime se zaliva kačamak, u njega se drobi hleb ... Od 1947. godine kada je Savezna skupština FNRJ donela Zakon o zabrani uzgoja koza, menjaju se tradicionalni obrazci u ishrani. Najviše se koristi mleko buša - sitnih krava koje, uprkos maloj količini, daju izuzetno kvalitetno mleko sa visokim procentom mlečne masti, puno vitamina i laktoze. Krava ''buša'' u prošlosti je gajena u gotovo svim krajevima naše zemlje. Tokom XX veka ova vrsta je dovedena na ivicu nestanka. Danas se u Srbiji gaji pretežno u brdsko-planinskim predelima (Vlasina, Prokuplje, Priboj, Prijepolje, Dimitrovgrad, Tutin i Novi Pazar). Osim u Srbiji gaji se i u susednim zemljama, skoro na čitavom Balkanskom poluostrvu. To je izrazito sitno goveče, skromno u pogledu ishrane, nege i smeštaja. U proleće se izvodi na pašnjake gde boravi do kasno u jesen. Zimska ishrana je dosta skromna, a koristi se uglavnom slama, kukurizovina i nešto malo sena. Ima snažnu i grubu konstrukciju, dobro se prilagođava uslovima sredine, a odlikuje se i otpornošću na zarazne i parazitske bolesti.
|
|
Ambar (objekti broj 16 i 17), salaš (objekt 18) i koš sa tremom
Salaš (objekt 18)
Ambari (objekti 17 i 18).
Ambari su iz 1915. godine. Preneti su iz sela Nikojevići i Sirogojno. Namenjeni su čuvanju i sušenju žitarica. Pšenica, raž, ječam i krupnik se seju na jesen, a ovas proso i heljda na proleće. Žetva se obavlja ručno i sa jednostavnim oruđima: srpom, kosom, vilama, grabuljama... Za merenje žita koristi se bučuk koji se pravi u raznim veličinama. Vuk Karadžić zabeležio je narodno verovanje da se ''u vrijeme gladi često priviđaju (vampiri) oko ambara žitnijeh i oko čardaka i koševa kukuruznijeh''. Iz ovoga se vidi da su ambar i koš za kukuruz, zgrade u kojima se čuvaju osnovni agrarni proizvodi, isto kao i vodenice, pogodna mesta za okupljanje demona, odnosno duša umrlih predaka. Kako je vampir zao duh, lako je objasniti zbog čega je narod verovao da se on javlja oko ambara u vreme gladi; a možda se u ovom verovanju stapa predstava o žitnom demonu sa predstavom o nečistom pokojniku. Žito se upotrebljava u verskim obredima kao beskrvna žrtva božanstvima. Baca se na panj posečenog badnjaka kao žrtva šumskom božanstvu posečenog drveta; na badnjak kada se unosi u kuću, ali i na onoga ko ga unosi; on se baca i na božićnog polaznika (prvog posetioca) iz sita da bi godina bila sita (rodna) i td... Koš sa tremom. Koš sa tremom je pripadao porodici Bojović iz Čičkove.
U košu se drži i suši tek obrani kukuruz u klipu. Prostor ispod nadstrešnice se koristi za držanje džibre u kacama ili (ređe) za pečenje rakije. Reč rakija je staroindijskog porekla (arak, rak). Na Balkanu, pa tako i u Srbiji, rakija se najviše pravi od šljive (šljivovica). *džibra zove se onaj dio sirovine, od kojeg se proizvodi žesta (rakija, špirit), a koji nije pretvoren u alkohol. Uobičajena sirovina je kukuruz, rjeđe krumpir i sladorna repa ili melasa.
|
Ambar (objekt 16)
Ambar (objekt 17)
|
Uljanik
|
Stari naziv za med je ulje. Otuda i naziv uljanik za natkrivenu policu na kojoj stoje pletene košnice u kojoj pčele ulivaju med. Vrškare (košnice) se prave od paute (bele rose) i oblepljuju blatom i stočnom balegom. Završni sloj je od kreča. Od drevnih vremena med se koristi u ishrani, ali i u narodnoj medicine. Tokom cele godine stoje ispod strehe, na sunčanom mestu.
Med ima značajnu ulogu u kultu mrtvih. Nijedna daća u jelu i piću ne može se obaviti bez meda ne samo kod Srba nego i kod drugih slovenskih i indoevropskih naroda. Po verovanju, med postaje od jutarnje rose i rumenila kao dar bogova, rasut po cveću i lišću, a pčele ga sakupljaju. Zbog svog prijatnog ukusa, med je omiljeno jelo bogova i pokojnika. Zato se obavezno upotrebljava prilikom izdavanja daća i podušja pokojnicima: njime se premazuje pogača i preliva koljivo koji se dele prisutnima pre svih ostalih jela i pića; iznosi se na Badnje veče kada se jede sa orasima, a ovaj božićni med se čuva kao lek. Medom se premazuje i pogača koja se daje porodilji. On se upotrebljava i u ženidbenim običajima: na dan svadbe, pred prvi nevestin ulazak u mladoženjinu kuću, dovratak se namaže medom koji mladenci liznu (sada se njima posluže) kako bi im bračni život bio sladak.
Uljanik
|
Uljanik, detalj
|
Trap
|
Trap u muzejskoj postavci je rekonstruiran objekat. U njemu se tokom zimskog perioda čuvaju namirnice koje rastu u zemlji: krompir, cvekla, šargarepa, kupus, rotkva … Poluukopan je u zemlju i pokriven debelom krovinom od paprati ili slame koja se dodaje svake jeseni. U blizini je glavne kuće kako bi namirnice bile pri ruci. Prave se na mestima koja nisu ugrožena površinskim ili podzemnim vodama. Pored toga što je suvo, zemljište bi trebalo da bude blago nagnuto, kako bi voda što lakše oticala.
Trap
|
Trap
|
Privredni deo
Privredni deo se gradi izdvojeno od osnovnog dvorišta. Čine ga pomoćni objekti: kačara sa kazanom za pečenje rakije,
mišana za sušenje šljiva, staja, jagnjičar i svinjarac sa oborom.
mišana za sušenje šljiva, staja, jagnjičar i svinjarac sa oborom.
Staja
|
Kačara
|
Kačara je pripadala porodici Luković i preneta je u Muzej iz Arilja.
Postavlja se u blizini bašte (šljivika). U jesen se u ovu prostranu zgradu šljive stavljaju u velike kace zbog procesa vrenja koje na planini traje duže od uobičajenog. Opremljena je uzidanim kazanomm, drvenom tabarkom i starom kapalicom. Proizvodnja i trgovina rakijom, šljivovicom, pojačana je krajem XIX veka, kada su, usled bolesti vinove loze, stradali vinogradi. Rakija je neizostavni deo u običajima vezanim za godišnje i životne cikluse. Nekada je gotovo svaka seoska kuća u Srbiji imala svoj kazan za pečenje rakije, ali i svoj ''tajni recept'' za dobijanje ovog napitka. Skoro sve vrste voća se mogu koristiti za pravljenje ovog alkoholnog pića nezaobilaznog u većini ritualnih radnji i običajnoj praksi našeg stanovništva. Na prelasku iz XIX u XX vek u zapadnoj Srbiji se za pravljenje kvalitetne rakije najčešće korisi šljiva koja se peče u posebno građenim objektima ili u dvorištima. Tehnologija prerade šljiva podrazumeva berbu, transport i čuvanje šljiva u velikim kacama, vrenje šljiva, destilaciju, odležavanje i finalizaciju. Kazani za pečenje rakije se posebno prave od bakra, dok ostali delovi mogu biti od drveta.
Sam proces pečenja rakije zanimljivim čini specifična atmosfera: oko kazana se okupe i stari i mladi, dok ''glavni majstor'' održava vatru i pazi da ceo proces teče kako treba. |
|
Mišana
Mišana je pripadala porodici Sekulić iz Čičkove. Objekat je delimično rekonstruisan.
Sušenje šljiva, jabuka i krušaka se izvodi na pletenim ljesama na toplom vazduhu u postupku koji traje manje od 48 sati. Domaćinsgva koja imaju mišanu vrše usluge sušenja drugim familijama uz zadržavanje obaveznog ujma.
Sušenje šljiva, jabuka i krušaka se izvodi na pletenim ljesama na toplom vazduhu u postupku koji traje manje od 48 sati. Domaćinsgva koja imaju mišanu vrše usluge sušenja drugim familijama uz zadržavanje obaveznog ujma.
|
Autohtone vrste voća prepoznaju se po tome što imaju divljeg srodnika. Stare vrste voća su: jabuke, kruške, borovnice, jagode. Neke od najčešćih vrsta jabuka su: kolačare, budimke, kožare, zelenike, petrovke... Od krušaka se i danas gaje: takiše, bjelijanke, arapke, mioljke, bronzare... Sa razvojem agrara i agrotehničkih mera, odomaćilo se gajenje trešanja i višanja kao i plantažno gajenje jagoda i malina. U domaćinstvima se od voća prave slatka, sokovi i džemovi.
Prva mišana u Sirogojnu je podignuta pred II svetski rat. 
|
|
Staja / Štala
|
Štala je pripadala porodici Didanović iz sela Jablanice.
Prostrani pašnjaci Zlatibora uslovili su razvoj stočarstva. Na padini, dalje od zgrada za spavanje, postavlja se štala. U prizemlju se smešta krupnija stoka, dok se rampom u potkrovlje penje sitnija - ovce i koze. Gornji deo je čistiji i provetreniji od donjeg, ali i topliji zbog prisustva životinja smeštenih u prizemlju. Ispred i oko štale se postavljaju torovi (posebno za goveda i posebno za ovce i koze). Svojstva reljefa koji je bogat rečnom mrežom i vegetacionim pokrivačem, uslovila su osobit razvoj stočarstva na Zlatiboru. Zahvaljujući prostranim pašnjacima, koji su pogodni za uzgajanje ovaca i goveda, stočarstvo postaje osnovna privredna grana u starovlaškoj - raškoj visiji. Pojedini članovi zadružne porodice zaduženi su da vode računa o stoci. Krupna stoka se čuva u štali u neposrednoj blizini domaćinstva. Ponegde se čuvaju i grla konja, jedno ili dva, koja služe za prenos tovara. Manja stada se izvode na ispašu u blizini domaćinstva.
|
|
Jagnjičar (objekt 50)
|
Jagnjičar je pripadao porodici Marić iz Gostilja.
Postavlja se uz samu štalu. Nakon nekoliko meseci provedenih sa majkom, jagnjad se izdvajaju u jagnjičar kako bi se prekinulo sisanje, jagnjad osamostalila i kasnije pridružila stadu. Jagnje je simbol nevinosti i čistote. Često se prinosi kao glavna žrtva božanstvu. Otuda i izreka ''žrtveno jagnje'' kada se želi istaći da je neko stradao zbog tuđeg greha ili za krivicu koju nije skrivio. Žrtvovanje jagnjeta za Đurđevdan pripisuje s Dabogu čiji je kult delimično prenet na Sv. Đorđa. I đurđevdanski običaj rovašenja (obeležavanja) svih jaganjaca, osim onoga koje će biti žrtvovano, objašnjava se kao zamena žrtve svih jaganjaca. |
|
Svinjarac sa oborom
Svinjski rat je jedan od brojnih uzroka Prvog svetskog rata. Termin Svinjski rat koristi se za ekonomski sukob (1906-1909. godine) u kojem je Austro-Ugarska nametnula Srbiji carinsku blokadu. Kao stočarska zemlja, većinu srpskog izvoza činile su svinje, koje je izvozila u Austro-Ugarsku. Kada je Srbija pokušala da se izvuče iz ekonomske i političke zavisnosti o Habzburzima i stvori veze sa drugim zemljama, posebno Bugarskom i Francuskom, Beč je odlučio da Srbiji uvede ekonomske sankcije. U nastojanju da smanji ekonomsku zavisnost o Austriji, Srbija je 1904. počela da uvozi francusko, a ne kao do tada austrijsko oružje. Godine 1905. uspostavila je carinsku uniju sa Bugarskom, učinivši tako skuplje ocarinjene austrijske proizvode.
Naučena diktirati ekonomsku politiku na tržištu, Austrija je 1906. na to odgovorila zatvaranjem svojih granica za srpsku svinjetinu i druge proizvode. Srpska vlada pronašla je izlaz u francuskim i nemačkim vezama koje su donele investicije. Rusija je poduprla srpske poteze, a rat između Austrije i Rusije je tad izbegnut samo zbog nemačkog ultimatuma iz 1909. godine Rusiji, u kome se tražilo da prestane pomagati Srbiji. Ovaj je sukob bio jedan od ključnih uvoda u konačnu austrijsku odluku za vojni udar na Srbiju 1914. godine.
Naučena diktirati ekonomsku politiku na tržištu, Austrija je 1906. na to odgovorila zatvaranjem svojih granica za srpsku svinjetinu i druge proizvode. Srpska vlada pronašla je izlaz u francuskim i nemačkim vezama koje su donele investicije. Rusija je poduprla srpske poteze, a rat između Austrije i Rusije je tad izbegnut samo zbog nemačkog ultimatuma iz 1909. godine Rusiji, u kome se tražilo da prestane pomagati Srbiji. Ovaj je sukob bio jedan od ključnih uvoda u konačnu austrijsku odluku za vojni udar na Srbiju 1914. godine.
Zanatske radionice i učionica
|
Razvoj zanata. Zlatiborci su poznavali oko 40 različitih zanata. Ovi krajevi su bili poznati po prodaji luča, proizvodnji katrana, rabadžijanju i kiridžluku, stolarskom i tesarskom zanatu, vodeničarstvu i valjavičarstvu, kolarskom, opančarskom i abadžijskom zanatu, tkanju, pletenju, vezu ...
Zanati se menjaju u skladu sa društvenim i ekonomskim okolnostima, a proizvodi prilagođavaju zahtevima potražnje. Pojedini zanati su se uz određene promene u načinu proizvodnje održali do danas, dok su retki oni koji su u potpunosti sačuvali tradicionalne elemente izrade. 
|
Daroviti pojedinci zlatiborskih sela bave se raznovrsnim zanatima i zanimanjima da bi zadovoljili osnovne životne potrebe. Pošto čitav kraj obiluje različitim vrstama drveta (bor, jela, smreka, hrast, bukva, jasen, javor, brest, breza, leska), njegova primena je mnogostruka. Vešti neimari od drveta grade kuće za stanovanje i prateće privredne objekte. Najveći deo pokućstva – posude za pripremanje i čuvanje hrane, poljoprivredne alatke, sredstva za transport robe i putnika prave drvodelje i drvorezbari, kačari, kolari, korpari i čuturaši. Razvijeni su i zanati koji se bave preradom gline, tekstila, kože i metala: grnčarstvo, terziluk, abadžiluk, opančarski, kovački zanat, a takođe i kiridžiluk, rabadžiluk, proizvodnja katrana, luča i kreča.
Kovačnica
|
Zlatiborski srez je prvi po broju šegrta koji odlaze u Užice na učenje kovačkog zanata. To je jedan od najcenjenijih zanata, jer kovači izrađuju poljoprivredne alatke (plugove, raonike, ašove ...), delove za kola, opremu za ognjište ... Mnogi seoski kovači se bave i potkivanjem konja i goveda u svojim radionicama. One su udaljene od kuće zbog stalne opasnosti od požara.
Alat u obnovljenoj kovačkoj radionici je otkupljen od kovača Radojka Popovića iz sela Brekovo koji se zanatom bavio sve do 1990-ih godina. 
Kovačnica Radojka Popovića iz Kruščice
|
Kovačnica Radojka Popovića
Kovačka radionica Radojka Popovića iz sela Brekovo
|
Prikaz rabadžiluka u objektu kovačnice Radojka Popovića iz Kruščice
|
Rabadžiluk
Rabadžijski posao, rabadžijsko kočijaško zanimanje (tur.) https://uzicanstveno.rs/uzicanstveno/zlatiborske-rabadzije-i-rabadziluk-nekad-i-sad/ Kiridžiluk
ttps://uzicanstveno.rs/uzicanstveno/kiridziluk/ |
Kustosi (objekt broj 22). Kustosa je društvo zadužilo da se preko insititucije muzeja stara o kulturnom nasleđu tako što će ga proučavati, čuvati i kreativno tumačiti posetiocima. Cilj mu je i da vrednosti prošlosti budu žive i razumljive za savremeni svet.
Obrazovna radionica (objekt broj 33)
|
Stolarska radionica
Gostinska zgrada
Biblioteka (objekt broj 46)
|
Čobanski stan
Poseban deo domaćinstva, stočarski stan gradi se u planini gde u toku leta čobani borave sa stokom. Sastoji se od dve kolibe, (koje po svemu liče na kuće,
ali su znatno manjih dimenzija i sa manje opreme) i kućera, pokretne kućice – kreveta na saonicama za čobanina da bi mogao stalno biti u blizini stada ovaca.
U blizini koliba rekonstruisana je kulača – primitivan stočarski stan kupastog oblika, naslon i tor za stoku.
ali su znatno manjih dimenzija i sa manje opreme) i kućera, pokretne kućice – kreveta na saonicama za čobanina da bi mogao stalno biti u blizini stada ovaca.
U blizini koliba rekonstruisana je kulača – primitivan stočarski stan kupastog oblika, naslon i tor za stoku.
Jednodelna koliba
Jednodelna koliba predstavlja fazu u graditeljskom razvoju. Njena veličina zavisi i od ekonomske moći porodice i broja članova koji sa stokom borave u planini.
Jednodelna koliba nije improvizovano sklonište. Na njen izgled utiče više faktora. Manje građevine se prave lakše i sa manje troškova, dok je veće građevine teže podizati, jer zahtevaju veća materijalna sredstva i podrazumevaju veće tehničke probleme. Za izgradnju se najčešće koristi crnogorično drvo. Tako gde ga nema, koriste se hrastovo, za nuždu i bukovo drvo. Crnogorično drvo se lako obrađuje, nema veliku težinu, pri ugradnji se njime lakše rukuje, a poseduje i dobra izolaciona svojstva. Zlatibor je poznat po borovim i smrčevim šumama, ali u nekim njegovim krajevima crnogorice nema mnogo pa je treba nabaviti iz krajeva udaljenih često i po dan hoda.
Jednodelna koliba nije improvizovano sklonište. Na njen izgled utiče više faktora. Manje građevine se prave lakše i sa manje troškova, dok je veće građevine teže podizati, jer zahtevaju veća materijalna sredstva i podrazumevaju veće tehničke probleme. Za izgradnju se najčešće koristi crnogorično drvo. Tako gde ga nema, koriste se hrastovo, za nuždu i bukovo drvo. Crnogorično drvo se lako obrađuje, nema veliku težinu, pri ugradnji se njime lakše rukuje, a poseduje i dobra izolaciona svojstva. Zlatibor je poznat po borovim i smrčevim šumama, ali u nekim njegovim krajevima crnogorice nema mnogo pa je treba nabaviti iz krajeva udaljenih često i po dan hoda.
|
Jednodjelna koliba
|
Dvodelna koliba
Dvodelna koliba je preneta sa Borja, a pripadala je porodici Šuljagić.
U potrazi za boljom ispašom u planinske stanove se seli deo zadružne porodice. Na planini se ostaje oko šest meseci. Odlazi se oko Đurđevdana, a kući vraća oko Mitrovdana posle čega planinski stanovi opuste. Kolibe mogu imati jednu ili više prostorija. U kući sa ognjištem se loži vatra i drže mlečni proizvodi za vreme boravka na planini. Soba sa zemljanom peći i ležajem služi za spavanje.
U pojedinim krajevima koliba ima dve prostorije. U ''kući'' sa ognjištem se loži vatra i drže mlečni proizvodi za vreme boravka na planini. ''Soba'' sa zemljanom peći i ležajem služi za spavanje.
U potrazi za boljom ispašom u planinske stanove se seli deo zadružne porodice. Na planini se ostaje oko šest meseci. Odlazi se oko Đurđevdana, a kući vraća oko Mitrovdana posle čega planinski stanovi opuste. Kolibe mogu imati jednu ili više prostorija. U kući sa ognjištem se loži vatra i drže mlečni proizvodi za vreme boravka na planini. Soba sa zemljanom peći i ležajem služi za spavanje.
U pojedinim krajevima koliba ima dve prostorije. U ''kući'' sa ognjištem se loži vatra i drže mlečni proizvodi za vreme boravka na planini. ''Soba'' sa zemljanom peći i ležajem služi za spavanje.
Dvodelna koliba
|
Pravo ispaše se u vreme turske vladavine kupuje od aga i begova. Stočari koji nemaju pravo ispaše daju stoku onima koji to pravo imaju i tako se razvija oblik zajedničkog čuvanja stoke. Za svaku oku (1,28 kg) mleka vlasnik ovaca dobija po oku kajmaka i dve oke sira, a ostatak pripada pastirima. Na svakog čuvanog vola pastir dobija no dve mere žita.
|
|
|
Kučer (objekt 29)
Kućer je prenet iz Donjih Branežaca.
Pokretni krevet na saonicama se može prevlačiti kako bi čobani bili uvek u neposrednoj blizini stoke. Brzo se grade od dostupnih materijala, a postoje u gotovo svim nomadskim kulturama. Lako su prenosivi i mogu da podnesu većinu vremenskih uslova.
Kućeri se brzo grade od dostupnih materijala, a postoje u praktično svim nomadskim kulturama. Lako su prenosivi i mogu da podnesu većinu vremenskih uslova.
Pokretni krevet na saonicama se može prevlačiti kako bi čobani bili uvek u neposrednoj blizini stoke. Brzo se grade od dostupnih materijala, a postoje u gotovo svim nomadskim kulturama. Lako su prenosivi i mogu da podnesu većinu vremenskih uslova.
Kućeri se brzo grade od dostupnih materijala, a postoje u praktično svim nomadskim kulturama. Lako su prenosivi i mogu da podnesu većinu vremenskih uslova.
Kučer
|
|
Kulača
Kulača je jedno od najprimitivnijih staništa u kojima su ljudi živeli naseljavajući područje Starog Vlaha. To je građevina jednostavne konstrukcije od kolja složenog u kupu, pokrivena slamom ili papratom. S obzirom da pružaju minimum zaštite i udobnosti, kulače su pre skloništa nego kuće.
Slične građevine se mogu pronaći u Južnom Sudanu, ostrvima južnog Pacifika, među Mašonima itd.
Slične građevine se mogu pronaći u Južnom Sudanu, ostrvima južnog Pacifika, među Mašonima itd.
Kulača (ovdje bez biljnog pokrova)
|
|
Naslon
|
Nasloni se grade u polju, vinogradu, planini ili oko kuće kao privremena skloništa za stoku. U planinskom stanu naslon je najčešće sklonište za ovce od vrućine i nevremena. Na četiri uspravna brvna postavlja se jednostavna konstrukcija koja se prekriva travom, slamom ili papratom.
Ovca se smatra blagoslovenom životinjom koja je ''iz raja iskočila''. U raznim prilikama kolje se kao žrtva (na Božić, o svadbi, prilikom podušja i td.). Radi zaštite i napretka ovaca, određenih dana u godini obavlja se više običaja ili se zabranjuje rad oko stoke (Badnji dan, Božić, Đurđevdan, Trojična ndelja, Mladenci...). O Božiću se za ovce sprema poseban kolač (ovčarica) ili im se nameni deo božićnog kolača. Ovan je često položenik na Božić. Veruje se da ovce mogu predskazati promenu vremena. Delovi ovce se koriste kao lek u narodnoj medicini. U narodnoj književnosti ovca se javlja kao senovita životinja, a ovce čuva i leči Sv. Sava kao naslednik starinskog božanstva stoke. |
|
Tor
|
Čobani se smatraju mitskim, božanskim bićima kojima u mnogim običajima imaju značajne uloge. Naročita pažnja im se posvećuje u ciklusu božićnih običaja. U većini krajeva na Božić i Badnji dan sa njim se postupa kao sa najvažnijim gostima i niko im nije smeo ništa nažao učiniti. Negde su čobani i položenici, što je ostatak kulta božanstvu stoke koje se prvobitno javlja u obliku vuka. Ponegde izvode i cele obrede, kao one blagosiljanja kada ugrizanjem zalogaja od kolača koji se daje stoci na njih prenose svoju mističnu snagu. Ponegde čobani kolju žrtvenog ovna. U nekim krajevima duhovski četvrtak ili Spasovdan smatran je čobanskom slavom. Na taj dan čobani imaju zajednički svečani ručak i tada se vijaju i polivaju kiselim mlekom. O Spasovdanu se stoka beleži, što pored praktičnog značaja predstavlja i žrtvenu radnju. Sv. Sava se često pominje kao pastir koji čuva i muze ovce, odeven u čobansku opremu, sa štapom i sviralom (atributima božanskih čobana i kod drugih naroda). U narodnoj književnosti se Marko Kraljević, kao ličnost sa izrazito mitološkim karakteristikama, pominje kao čobanin. Oni se često dovode u vezu sa vilama kojima se i žene.
|
Pojedini članovi zadružne porodice vode računa o stoci. Pastir je glavni lik u obredima i verovanjima vezanim za zaštitu stoke. Običaj odavanja počasti pastiru rasprostranjen je kod svih Slovena. Daruje se na dan izgona stoke i u jesen, po povratku. Čašćava se i na Badnji dan i Božić, Uskrs, Đurđevdan, Trojice, Petrovdan ...
|
Ostali drveni objekti
Zgrada iz Semegnjeva (objekt 39)
|
Zgrada iz Čičkove (objekt 38)
Krčma (objekt 37)
|
Konak (Škola)
|
|
Prodavaonica, dvorana i izložbeni prostor
Prodavnica
|
Prodavnica
|
Dvorana (izložbe)
|
Letnja pozornica
|
Baština. U periodu između dva svetska rata, ljubavna osećanja, zbog strogog patrijahalnog vaspitanja nisu smela slobodno i otvoreno da se izražavaju pogotovo u seoskoj sredini. Zbog toga su ljudi pokušavali da na neki druti opipljiviji način iskažu šta osećaju prema nekome. Mudri ljudi su govorili da kroz život sa sobom nosimo ono što imamo u glavi i ono što rukama umemo da napravimo. Delovanje ruku je često bio odraz našeg srca naše duše.
Kako su to radili naši preci, momci i devojke pogotovo u seoskim sredinama Zapadne Srbije pokazuju specifični predmeti koje poseduje Narodni muzej Užice, a to su ručne preslice i maramice sa navezenim stihovima.
Kako su to radili naši preci, momci i devojke pogotovo u seoskim sredinama Zapadne Srbije pokazuju specifični predmeti koje poseduje Narodni muzej Užice, a to su ručne preslice i maramice sa navezenim stihovima.
|
Ručne preslice. Tradicija obrade drveta dinarskog područja i u oblastima sa dinarskim stanovništvom, sačuvano je u mnoštvu narodnih tvorevina, a na preslicama dolazi do punog izražaja. Preslica je od davnina igrala važnu ulogu u jednom od najstarijih ljudskih zanimanja, u pripremanju niti za tkanje i izradu odeće-predenje. Ona je, sve do kraja pedesetih godina 20. veka, bila i ostala, prvenstveno u seoskoj sredini nerazdvojni pćratilac žene u svim njenim životnim zbivanjima. Prvu preslicu devojčica je dobijala od oca ili brata za igru, a kasnije da bi na njoj učila da prede. Preslica je bila neprikosnovena svojina žene i pripadala je onim predmetima narodne umetiosti koju su koristile samo za ličnu upotrebu. Predstavljala je i alat i ukras, ali i znak pažnje i odanosti. Budući da je preslica često vrhunski dar, ona je i istaknuti objekat umetničke obrade drveta. Ne retko, predstavljala je vrhunski domet narodnog drvorezbarstva kojim se na tradicionalnim osnovama bavio naš čovek, najčešće kao samouki rezbar.
Činjenica da preslicu šara i poklanja momak devojci, muž ženi ili dever snaji, pruža mogućnost za izražavanje različitih osećanja od ljubavi, divljenja, zahvalnosti, poštovanja. One predstavljaju predmete rađene sa izuzetnom pažnjom i bogatom maštom i senzibilnošću, što se ogleda i u bogatstvu simbola, nosilaca poruka. Ukrašavanju preslica pridavao se veliki značaj, te je svaka predstavljala malo remek delo tvorca koji je u njihovo ukrašavanje unosio svu svoju individualnost, senzibilnost i umešnost. Motivi su bili uslovljeni oblikom preslice. Najviše je ukrašavana površina lopate preslice, mada nije isključeno i ukrašavanje drške, prvenstveno u njenom gornjem delu. U početku je predmet oblikovan jednostavno tesanjem, rezaljem, ure-zivanjem prostih linija, sve do finih geometrijskihi figuralnih oblika u plitkom i dubokom reljefu. Stočari ovih dinarskih oblasti izabrali su prilikom ukrašavaša površina složenu i staru geometrijsku ornamentiku u mnoštvu kombinacija i varijanti. U toj skali ornamenata dominiraju talasaste i cik-cak linije, trougao, romb, spiralne linije, kuke, tačke, zarezi, rozete sa više kombinacija, krst i drugo. Svakako da ovi motivi nisu proizvoljno nastali već su bili u tesnoj vezi sa načinom mišljenja i osećanja svojih tvoraca i bili izraz materijalnog i duhovnog života žene kao ličnosti kojoj je preslica bila namen.ena. Urezaki simboli imali su konkretno značenje, ali se njihov smisao vremenom zaboravljao, a njihovi simbolični nazivi zamenjeni novim, datim prema obliku šare. Originalnost, svežina ukrasa i simbolika leži velikim delom i u kombiiaciji drugih detalja van nekih šema koje su potekle iz života i želja. U kombinaciji se često može naći srce, ptice, kombinacija cvetova i grana, buketa u vazi i drugo. Sam autor je najčešće kroz ovu vrstu simbolike izražavao ljubav, privrženost osobi za koju je izradio preslicu. Osim rezbarenjem, preslice su ukrašavane bojenjem. U početku su korišćene boje dobijenje od biljaka, zatim analinske (anilinske) boje kojima se bojila vuna. Često su budući muževi, deveri kao i braća, da bi preslica bila još lepša i interesantnija, a i kao mala potreba, ugrađivali mala ogledala četvrtastog ili ovalnog oblika. |
|
|
Maramice sa navezenim stihovima. I kao što su se muškarci takmičili ko će napravitii lepšu, dekorativniju preslicu i time pokazati svu svoju umetničku dušu, dotle se u narodnom vezu ogledala umešnost naših žena. One su u ovim krajevima svoja osećanja izražavale na specifičan način, vezenim maramicama koje su namenjivale i poklanjale dragim osobama, momku, budućem mužu. Maramice sa navezenim stihovima predstavljaju neobične predmete koji se danas retko izrađuju, ili su potpuno nestali. Izrada ovih vrsta maramica i njihova uloga u periodu između dva svetska rata predstavljala je jedan od vidova skrivenog izražavanja intimnih o sećanja dvoje mladih.
Naime krajem 19. veka kada je pismenost dublje prodrla u narodne slojeve u selima Zapadne Srbije počinju da se vezu stihovi koji su gotovo uvek bili praćeni i vezenim simbolima. Ovi simboli su trebali da izraze isto ono što su imali da poruče i stihovi. Tako se poruke vezu u obliku srca neprekinute grane, cvetova koji simbolizuju ljubav i drugo. Ovakve maramice za razliku od drugih izvezenih rukotvorina bez teksta imale su tačnu namenu i određenu ulogu. Znalo se kome su namenjene i kome će biti darivane. Izvezeni tekstovi su predstavljali indirektnu komunikaciju između osobe koja ga je izvezla i osobe koja natpis čita. Nastojalo se da i izvezenim imenom ili inicijalima, bilo vezilje ili onoga kome je maramica namenjena, pojača i potvrdi snaga ljubavi. Vez se radio koncem živih boja u kojima su najviše preovlađivale crvena, žuta, plava i zelena. Svaka maramica je bila primerak za sebe, jer je vezilja želela da na što lepši i originalniji način izrazi svoja osećanja prema nekome. To je postizala kitnjasto izvezenim shihovima vešto ukomponovanim sa vegetabilnim ornamentom izvedenim u više tehnika veza (pokrstica, lanac bod, prutac, pun vez). Kao ukras korišćene su i raznobojne perlice, čipka, ažur, rese. Danas usled uticaja novijeg i savremenijeg načina života i komunikacija na selu, pogotovo kod mlade generacije gubi se funkcija koju su imali ovi predmeti. Oni ostaju da se čuvaju u Muzeju kao svedoci jednog vremena, kada se mirnije živelo i romantičnije volelo. |
|
Buloški krečnjak "Crveni Sirogojno" sa presecima glavonožaca (ortoceratida, amonita), krinoida i dr. Zapadna Srbija, Sirogojno (majdan Klisura)
Odbor za geodinamiku SANU i Staro selo, Sirogojno oktobar, 1994. godine |
|
|
IZ STARIH ARHIVA
Dušan Drljača: Budući etnopark na Zlatiboru. Glasnik Etografskog muzeja XXVI. Beograd 1963, str. 295.
|
KLIK (891 m)
Brdo Klik, kod Sirogojna
|
Čaldovići (Sirogojno)
Zaselak Čaldovići (Sirogojno)
|
Stamati (Sirogojno)
STAMATSKO BRDO (882 m)
U pozadini se nalaze šumom prekriveno Veliko brdo kod Rožanstva (lijevo, 959 m) i Stamatsko brdo (desno, 882 m), pogled iz Sirogojna
|
Vladaje
Spomenik palim borcima sreza Zlatiborskog
|
ZLATIBOR Sirogojno - Vladaje - Gostiljski vodopad
Autor: Slobo Stefanovic Datum objave: 12.12.2022. Opis. Planinarska akcija užičkih planinara od 3. decembra 2022. Vodič i snimatelj: Stefanović Slobodan. |
Gostilje
|
Gostiljski vodopad. Kod zlatiborskog sela Gostilje nalazi se Gostiljski vodopad, koji spada u najatraktivnije vodopade u Srbiji. Gostiljski vodopad se nalazi na rijeci Vrelo, koja prolazi kroz selo Gostilje i tvori nekoliko manjih slapova, prije nego što se spusti u glavni vodopad visok 22 metara. Voda koja pada stvara u podnožju prirodni bazen, a stijene oko vodopada prekrivene su bujnom vegetacijom i mahovinom.
|
Vodopadi Gostilje 2024
Autor: adnanhadzimusicphotography Datum objave: 29.6.2024. Opis. Gostiljski vodopad je jedna od najatraktivnijih hidroloških vrednosti Zlatibora. Nalazi se u selu Gostilje na 25 km od centra Zlatibora. Na Gostiljskoj reci, ispred ušća u reku Katušnicu, voda se obrušava sa 22 m visoke krečnjačke litice, formirajući tako jedinstven vodopad, koji se ubraja među najviše prirodne vodopade u Srbiji. Nizvodno od vodopada potok gradi veći broj manjih vodopada i slapova sve do ušća u reku Katušnicu. Vodopad Gostilje - Waterfall Gostilje
Autor: Odmorrs Datum objave: 7.9.2020. Opis. Vodopad Gostilje nalazi se u istoimenom selu i istoimenoj reci, udaljen od centra Zlatibora oko 25km. Prvi i ujedno i najveci vodopad pada sa visine od 22m a nesto manji sa 10-ak metara. Reka je puna manjih slapova, koje mozete videti na snimku. Nas vreme nije posluzilo ali lepota ovog vodopada je nestvarno lepa cak i po takvom vremenu. Instagram: @maja_pile_travel_journal / maja_pile_travel_journal |
Drenova
Ljubiš
|
Zlatibor (Dobroselica i Ljubiš) - Srbija u kadru
Autor: Srbija u kadru Datum objave: 31.10.2022. |
Visoka
Potpeće
|
Srpski raj koji privlači turiste: Jedna od najkraćih reka koja donosi odličnu zaradu. B92, 10.7.2022.
700 stepenika do bisera zapadne Srbije: Legenda kaže da ovu pećinu čuvaju zmajevi. B92, 27.8.2022. Potpećka pećina. Turistička organizacija Užica Potpećka pećina. Wikipedija (sr) |
Zlakusa
Zbojštica
Drežnik
GRADINA (kod Drežnika) / DREŽNIČKA GRADINA
|
Drežnička Gradina (ćir. Дрежничка Градина) je brdo smješteno između gradova Požege i Užica. Njegov najviši vrh, Gradina, ima nadmorsku visinu od 932 m (prema dijelu izvora 931 m). Na vrhu brda stožastog oblika nalazi se mala kamena piramida podignuta kao spomenik jugoslavenskim partizanima poginulim u borbi protiv njemačkih snaga u avgustu/kolovozu 1941. godine, u vrijeme Užičke Republike.
Jedna od mogućnosti za uspon na Gradinu je iz sela Zlakusa (od Terzića avlije). Staza je markirana. Vodi do Karadžinih stena, pored partizanskog bivaka, zaselka Markovići i prema anteni ka vrhu Drežničke Gradine. Nakon vrha nastaviti se može u smjeru sela Drežnik i spusiti se prema Potpećkoj pećini, koja je otvorena za turističke posjete. Od Potpećke pećine uski asfltni put vodi nazad do Terzića avlije. 
Drežnička Gradina i okolica
Detalj stare topografske karte, sekcija 528-2 Užice, izvornog mjerila 1:50.000 |
IZVOR DusanKG, Drežnička Gradina (13,4km). Staze i Bogaze
DREŽNIČKA GRADINA Planinarski uspon
Autor: Slobodan Stefanovic; Datum objave: 28.12.2014. Opis: Planinari iz Planinarskog kluba ,,Era,, iz Užica su 28. decembra 2014. godine izveli uspon na vrh Drežnička gradina (931 m) na obroncima Zlatibora. |
Roge
Rupeljevo
NEBEŠKA
|
ARILJE Radobuđa - vrh Nebeška - Vraneši
Autor: Slobo Stefanovic Datum objave: 5.2.2024. Opis. Planinari iz PD “Omorika” iz Užica, u nedelju 04. februara 2024. godine zajedno sa planinarima iz SUSPD “Sunčevica” iz Arilja, PD “Kablar” iz Čačka, PD “Maljen” iz Požege i PD “Rujno” iz Užica su izveli uspon na vrh Nebeška u Severovu kod Arilja. Prelazak vozilima iz Užica do Radobuđe od koje se kreće na uspon na vrh Nebeška (982 m). Pre samog vrha, članovi "Sunčevice", a ujedno i članovi Lovačkog udruženja "Branko Đonović"iz Arilja: Radovan Savić i Miroslav Šaptović su priredili planinarima iznenađenje kod lovačke kućice, odnosno pripremili su za sve učesnike čaj, kafu, kuvano vino i rakiju. Zahvalni smo pored njih i "Sunčevici" kao domaćinu na ovoj inicijativi. Povratak sa vrha Nebeška preko zaseoka Vraneši.. Staza je duga 13 km sa kumulativnim usponom od 550 metara. Povratak u Užice u popodnevnim časovima. |
|
