Splitsko primorje
ZEMLJOPIS
PRIRODA
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Kulturno - povijesna baština
Priče iz kraja
|
Split, 1926: City of Dalmatia
Autor: FM Images Balkans Datum objave: 10.2.2026. Buy a Super Thanks, which directly supports FM Images Balkans |
Split
|
Grad (središnji dio Splita)
|
Ušli smo u simbol Splita – pogled iznutra i s vrha
Autor: Koordinacija Datum objave: 6.5.2026. Opis. Uoči blagdana Sudajma vodimo vas u srce Split – na jedno od njegovih najprepoznatljivijih mjesta. Popeli smo se na kampanel Katedrala svetog Duje i zabilježili kako izgleda ovaj povijesni prostor iznutra – ali i kakav pogled pruža na cijeli grad. Kako izgleda uspon? Što sve krije unutrašnjost kampanela? I zašto je ovo mjesto posebno upravo uoči Sudajme? @Koordinacija - vaš prozor u svijet građevinarstva http://www.koordinacija.hr -- PRATITE NAS NA MREŽAMA: Facebook / koordinacija.com.hr Instagram / koordinacija.hr LinkedIn / koordinacija TikTok / koordinacija 
|
|
|
|
|
Varoš (Split)
Poljud
|
Poljud je predio grada Splita. Ime je dobio po latinskoj riječi paludes (močvare). Dio je gradskog kotara Spinut. Na Poljudu su smješteni Gradski stadion "Poljud", na kojem igraju nogometaši Hajduka, veslački klub Mornar te kompleks plivališta. Oko 100 m sjeverozapadno od stadiona se nalazi franjevačka crkva sa samostanom Sv. Ante. Na dan 13. lipnja svake godine slavi se velika sveta misa na čast Sv. Anti, s molitvom i zagovorom za zdravlje djece.
|
|
Franjevačka crkva i samostan sv. Ante na Poljudu. Franjevačka crkva i samostan sv. Ante na Poljudu u Splitu nalazi se na sjevernoj strani splitskog poluotoka, u uvali u Kaštelanskom zaljevu. Titular crkve je Uznesenja Marijina, a po svetištu posvećenom sv. Anti kolokvijalno se i crkva i samostan nazivaju po spomenutom svecu.
Povijesni pregled. Na mjestu današnjeg samostana podigao je oko 1020. godine splitski nadbiskup Pavao crkvu Sv. Marije Poljudske (lat. S. Maria de Palude) i ostavio je, zajedno sa zemljištem svom ocu, splitskom prioru Prestanciju. Crkvu i zemljište naslijedio je njegov sin Crni (Črni, Černe), također splitski prior, a nakon njegove smrti dobio ju je njegov sin Dabro, opat benediktinskog samostana na Poljudu. Otada, od druge polovice 11. stoljeća, crkvom su upravljali benediktinci iz samostana Sv. Stjepana na Sustipanu. U 15. stoljeću sustipansku opatiju, crkvu i posjede na Poljudu dobio je učeni humanist i ekumenist kardinal Bazil Bessarion († 1472.) koji je dozvolio franjevcima da uz zapuštenu crkvu i hospicij podignu samostan. Splitsko gradsko vijeće je 2.7.1449. godine dopustilo franjevcima izgradnju peći za vapno i sječu grmlja na Marjanu radi gradnje samostana. U drugoj polovici 15. stoljeća obnovljena je crkva posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije kao jednostavna, jednobrodna crkva dvoranskog tipa. U 16. stoljeću dograđene su dvije bočne kapele na južnoj strani, a izgrađen je i klaustar, smješten sjeverno od crkve. Na zapadnoj strani klaustra izgrađena je četverokutna kula kao dio obrambenog sklopa koji je štitio crkvu i samostan od napada Turaka. Turci su po Gašparu Vinjaliću pokušali napasti samostan ali su ga branili franjevci i Morlaci. Crkva je u 17. stoljeću temeljito preuređena u baroknom stilu. Tada su podignuti brojni mramorni oltari, od kojih se po obliku i vrsnoći izvedbe isticao glavni oltar iz 1678. godine a u 18. stoljeću sagrađen je zvonik prislonjen na južnu stranu crkve. Unatoč preinakama i obnovama, ovaj graditeljski sklop sačuvao je dobrim dijelom svoj izvorni izgled što ga čini navrednijom gotičko-renesansnom cjelinom u gradu Splitu. Danas je u tijeku izgradnja svetišta sv. Ante. 
Frasnjevački stadion i crkva sv. Ante
Autor SchiDD - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=58436830<`font> Klaustar. Klaustar je sagrađen u prvim desetljećima 16. stoljeća i smješten je, prema pravilu, sjeverno od crkve. U sredini je cisterna s dvije krune; jedna s grbom splitskog kneza i mletačkog plemića Vittoria Delfina iz 1453., a druga je s franjevačkim grbom iz 18. stoljeća. Uokolo renesansni kanelirani piloni nose krov trijema. Uz istočni i južni zid trijema poredane su nadgrobne ploče koje su se nekoć nalazile u crkvi. Te nadgrobne ploče u samostanskom klaustru najveća su i najznačajnija zbirka renesansne sepulkralne plastike u Splitu. Pripadaju uglavnom splitskim plemićkim obiteljima Alberti, Benedetti, Cuteis, Capogrosso, Florio, Marulić, Petrachis i drugima, a podignute su krajem 15. i u prvoj polovici 16. stoljeća.
Muzejska zbirka. Premda broj izložaka nije velik, muzejska zbirka u poljudskom samostanu čuva nekoliko dragocjenih umjetnina. Ističu se portret biskupa Tome Nigrisa kojeg je 1527. izradio Lorenzo Lotto, Iluminacija iz Psaltira koju je ispisao i oslikao fra Bone Razmilović (Radmilović) (1626. – 1678.), dva raspela fra Fulgencija Bakotića (1716. – 1792.), gotička lađica za tamjan iz 15. stoljeća, slika sv. Ante Padovanskog s Djetetom (17. st.) i dr. Knjižnica. Samostanska knjižnica znamenita je po broju sačuvanih inkunabula (čak 26). Osim toga, tu se čuvaju i brojna izdanja hrvatskih pisaca, među kojima i Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine, dok je od rukopisa najvrjedniji Gospin plač iz 15. stoljeća. Sredinom travnja 2019. franjevci opservanti su u samostanskoj knjižnici pronašli trideset knjiga Marka Marulića, među njima i inkunabule (tiskane do 1500. godine) iz osobne biblioteke Marka Marulića, s njegovim bilješkama na marginama i nekoliko ilustracija. Nađeno je trideset inkunabula i knjiga tiskanih od 1471. do 1522. godine različitog sadržaja: nekoliko izdanja Biblije, klasična rimska djela, izdanja s područja teologije, pravne znanosti, čak i medicine i dr. Uočio se i Marulićev sitnoslikarski dar, jer su u knjigama našli brojne crtane ukrase, manicule i vitice, inicijale i dva veća crteža.Vijest je pred uskim krugom zainteresiranih štovatelja i stručnjaka za Marulovo djelo iznio Zvonko Pandžić. Djela su otkrivena nakon što se nedavno prije otkrića prionulo ka sistematizaciji knjižnica i arhiva u suradnji s Gradskom knjižnicom Marka Marulića. Dotad su djela bila klasificirana po sustavu veličine knjige, stare knjige, kodeksi i nova izdanja. U ime franjevaca opservanata bili su zaduženi fra Šime Škibola i Bernardin Škunca, te jedna knjižničarka. Znali su da je Marulić oporučno samostanu na Poljudu ostavio nekoliko knjiga iz svoje knjižnice. Dolaskom Zvonka Pandžića mnogo se promijenilo, Pandžić je prema Marulićevu rukopisu na marginama otkrio da je mnogo više ostavljeno knjiga nego se mislilo, te je zasad izdvojio trideset takvih volumena. Vjerojatno je nešto ostavio i konventualcima u crkvi sv. Frane na obali. Zaštita. Samostan i crkva zaštićeno su kulturno dobro. Na adresi su Topuska ul. 38. Pod oznakom Z-4685 zavedeni su kao nepokretno kulturno dobro - pojedinačno, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificiranog kao sakralna graditeljska baština. |
Franjevačka crkva i samostan sv. Ante na Poljudu
Izvor: Ministarstvo kulture i medija; Autor: null (pristupljeno 25.3.2026.) 
Obrambena kula samostana
.Autor Argo Navis - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=130449524 
Klaustar samostana
https://41338573-213201863863258730.preview.editmysite.com/uploads/4/1/3/3/41338573/franjeva-ka-crkva-i-samostan-sv-ante-na-poljudu-20230406-16_orig.jpg IZVORI Franjevačka crkva i samostan sv. Ante na Poljudu. Wikipedija (hr)
Franjevački samostan sv. Ante i crkva sv. Marije na Poljudu. Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske Franjevački samostan i crkva sv. Ante. Službena stranica TOMIĆ, Radoslav: Franjevačka crkva i samostan na Poljudu u Splitu. Split, 1997. |
Gradski stadion Poljud. Gradski stadion Poljud, poznat pod nadimkom Poljudska ljepotica, nalazi se u splitskoj četvrti Poljud na sjeverozapadu grada, na mjestu gdje je nekad bilo ljekovito blato. Izgrađen je 1979. godine u sklopu izgradnje sportskih objekata 8. Mediteranskih igara. Stadion poznat i kao "Hajdukov stadion", projektirao je arhitekt Boris Magaš koji je želio da stadion bude prepoznatljiv simbol Splita. Kapacitet stadionac je 34.000 gledatelja. Najpoznatiji je po svom velikom lučnom krovu, koji se često opisuje kao školjka ili morski val. Konstrukcija Poljuda bila je u to doba izuzetno napredna, a stadion je zaista postao ne samo jedan od simbola grada Splita nego i jugoslavenske arhitekture. Njegov je status potvrđen i na izložbi "Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia 1948–1980" u New Yorku, u Muzeju moderne umjetnosti i aerhitekture.
Stobreč
IZMEĐU SPLITA I OMIŠA
OD ŽRNOVNICE DO CETINE - POLJIČKO PRIMORJE (Primorska ili Donja Poljica)
Žminjača
Sita
Strožanac Donji
Strožanac Gornji
Miljevac
IZVORI I LITERATURA
Literatura
NAZOR, Ante: Granica između Splita i Poljica i splitsko-poljički sukobi u XIV. i XV. stoljeću (Dio prvi – Izdvajanje Poljica u zasebnu jedinicu i pitanje pripadnosti Primorja tijekom srednjeg vijeka). Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 20 (2002): 29-57. (PDF)
- Sažetak. Određivanje razdoblja u kojem su Poljica postala zasebno područje s vlastitim, autonomnim, upravnim organima preduvjet je za raspravu o splitsko-poljičkim odnosima, ali i sporan historiografski problem. Naime, o razdoblju nastanka Poljica postoje različita mišljenja, a pretpostavke o mogućem razdoblju izdvajanja Poljica kao zasebne jedinice u historiografiji obuhvaćaju vremenski raspon od X./XI. do sredine XIV. stoljeća. Ipak, s obzirom da se u izvorima iz XIII. st. spominju Poljica i poljički knez, najkasnije u tom razdoblju može se pretpostaviti i određena posebnost Poljica. Konačno izdvajanje Poljica i autonoman položaj toga područja prema okolnim središtima (Split, Klis, Omiš) ovisio je o prilikama na susjednom prostoru, a vjerojatno i o procesu konačnoga (staleškog) oblikovanja poljičkoga društva. S obzirom na razvojne procese na hrvatskom prostoru, može se pretpostaviti da se proces (staleškoga) oblikovanja poljičkoga društva i stvaranja autonomije Poljica odigrao najkasnije (!) u razdoblju vladavine kralja Ludovika I. Anžuvinca (1342.-1382.). Izvori iz XV. st. potvrđuju da autonomnost Poljica u tom razdoblju nije upitna. Ostaje upitno u kojem razdoblju su konačno uspostavljeni upravni i izvršni organi Poljica koji se spominju u Poljičkom statutu iz 1440. i u drugoj polovici XV. stoljeća. Jednako sporno je i pitanje što su zapravo bila Poljica. Među brojnim nazivima u historiografiji, najprihvatljivijim se čini naziv zajednica ili općina Poljica, premda su Poljica vjerojatno bila i jedna od hrvatskih županija (“comitatus”), a povijesno utemeljen je i naziv Poljička knežija. Za raspravu o splitsko-poljičkom razgraničenju u XIV. i XV. st. neophodno je osvrnuti se na pitanje pripadnosti područja između rijeka Cetine i Žrnovnice, koje se u historiografiji najčešće naziva "poljičko" primorje, odnosno Primorska ili Donja Poljica. Međutim, čini se da pridjev "poljički" nije primjereno koristiti za to područje prije XV. st., jer do 1482. u povijesnim izvorima nema potvrde da je cijelo to područje pripadalo Poljicima. Budući da se spomenuto područje u povijesnim izvorima iz XIV. i XV. st. naziva Primorje, taj se naziv za područje između rijeka Žrnovnice i Cetine u razdoblju do 1482. čini najprihvatljivijim. Izvori pokazuju da je velik utjecaj u Primorju imao Omiš, odnosno njegovi gospodari te da je barem jedan dio Primorja bio omiški posjed. Spomen granica Poljica na području Primorja u izvorima se javlja tek od 1444., kada su Poljičani prihvatili vlast Mlečana i kada je u Primorju određena granica između Splita i Poljica: Split je dobio mali, ali zbog solana i mlinica na rijeci Žrnovnici gospodarski važan dio Primorja - od Žrnovnice do Bilepeći, dok su Poljicima pripala sela Jesenice, Mrčilokva i Podstrana. S obzirom na spomenuto, može se pretpostaviti da, premda određene isprave "de iure" potvrđuju cijelo Primorje ili Splićanima ili Omišanima, vlast nad cijelim područjem između rijeka Cetine i Žrnovnice tijekom srednjega vijeka, praktično, nitko nije uživao, ali da je Primorje (do 1444.) najvećim dijelom pripadalo gospodarima Omiša. Iz toga slijedi pretpostavka da Split i Poljica do 1444., ne računajući na kratkotrajna proširenja Splita na cijelo Primorje, nisu mogli graničiti na tom području.
- Opis. U uvodu knjige "Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća" autor Miroslav Ujdurović precizno određuje prostorne i vremenske granice teme i opće osobine popisa domova, stanovnika i stanja duša u Makarskom primorju. Navedeni su nazivi i naselja u oblicima kako se spominju u svjetovnim i crkvenim izvorima. Značajan je popis domova Makarskog primorja na početku turske uprave 1475./1477. godine, zatim opis stanja tijekom dugogodišnjeg Kandijskog rata (1645.-1669.), pa popis stanovništva 1695., za mletačke uprave (na narodnom jeziku - bosančicom, ili na talijanskom jeziku - latinicom). Slijede popisi pučanstva i stanja duša (od civilnih i crkvenih vlasti!) u 18. stoljeću. Posljednje poglavlje glavnog dijela knjige jest pregled i tablična usporedba - poimenični popis za prve austrijske uprave 1802. U dodatku knjige jest i analiza današnjeg gospodarskog stanja Makarskog primorja.
