​Zapažanja i zaključak

U odnosu na izvornu ideju, trenutna Via Dinarica ima nekih razlika, do kojih je došlo zbog realnih i praktičnih razloga, i ovdje ih dobronamjerno navodim;

Moja primarna ideja da Via Dinarica započinje u Novoj Gorici još nije ostvarena i ona započinje u seocetu Razdrto kod Postojne. Početak staze u Novoj Gorici (tal. Goriziji), osim što se radi o najzapadnijoj točci Dinarskog gorja, imao bi svoju izuzetnu simboličnu vrijednost jer sam ga zamišljao na Trgu Europe, koji je sagrađen kao simbol ujedinjene Europe na nekadašnjoj talijansko-jugoslavenskog, a danas schengenskoj talijansko-slvenskoj granici. Tako bi se ujedno i simbolički “uključila” i Italija kao jedna od zemlja s ulogom u dinarskom prostoru – radi se o dijelu poznate dinarske regije odn. krškog platoa Krasa (tal. Carso).

Jedna od glavnih ideja koju sam nastojao ostvariti planiranjem trasa pojedinim područjem, bila je stvaranje niza tzv. “hubova” (eng.) - gradića uz stazu, u planini i na rubu planina, koji bi se razvijali kao čvorišta, ne samo u funkciji Via Dinarice,  već i za ostalu ponudu, poput aktivnosti na otvorenom (eng. outdor activities, outdoors), smještaja, lokalne prozvodnje i ponude, i tako doprinijeti razvoju brdsko-planinskih krajeva. Takva su potencijalna mjesta: Nova Gorica (Gorizia), Postojna, Cerknica, Fužine, Obrovac, Knin, Livno, Tomislavgrad, Jablanica, Konjic, Sarajevo, Kalinovik, Plužine, Žabljak, Mojkovac, Gusinje, Plav, Gusinje, Thethi, Valbona, Skadar.

No, kako bi se staza zaista realizirala, prihvaćena su (privremeno, ili trajno) i neka kompromisna rješenja, u realnim okolnostima jedina moguća. Tako je suradnja s lokalnim udrugama (“Zeleni Kras” u Sloveniji, “Staza Gospi Sinjskoj” u BiH), osim dobrih učinaka, rezultirala po mome osobnom mišljenju ipak prevelikim krivudanjem trase u Sloveniji (posebice u odnosu na vrlo atraktivna najviša planinska područja u Crnoj Gori i u Prokletijama), zbog lokalnog interesa članica projekta. Na isti način u BiH neke dionice dijelom slijede asfaltnu cestu (između Buškog blata i Čvsnice), a zaobiđena je trasa preko planine Cincar s Krugom i Vran-planine, čime su udaljena od trase ostala dva/tri moguća kvalitetna čvorišta (hubovi) Postojna i Livno. Tako i u sjeverozapadnoj Crnoj Gori trasa vodi preko visoravni Vučeva, umjesto preko divnih Stabanskih jezera, čime je zaobiđen i gradić Plužine, koji bi s trasom više dobio.

Zbog schengenske granice trasa od notranjskog Snežnika do Risnjaka, bila bi puno atraktivnija preko Obruča i hrvatskog Sniježnika, nego preko Babinog polja i Čabra. No, s druge strane Čabar je ovako dobio mogućnost funkcioniranja kao gradić-čvorište.

Također, na drugome kraju Via Dinarice, albanska Valbona kao krajnja točka nema realno tu funkciju jer se još nalazi usred dinarskih (prokletijskih) masiva te je da se do nje dođe, ili iz nje ode, potrebno je proći još dosta atraktivnih dinarskih prostora – tako da bi tu trasu trebalo provesti još barem do vrlo atraktivnog jezera Koman, pa i dalje do područja Skadra, kao ciljne točke – Via Dinarica od Nove Gorice (Gorizije) do Skadra.

Prokletije, kao masiv izuzetno su razvedene i ovdje je mnoštvo mogućih vrlo atraktivnih koridora, što je dovelo do “male inflacije” krakova Via Dinarice (prema Kosovu, prema Ibru, prema Valboni), što zbunjuje mnoge. A neki su projekti otišli čak i prema Makedoniji – koja ipak nema dinarskih planina.
​
U Hrvatskoj je nedefinirana preostala i dionica od Tulovih greda do Knina zbog specifičnosti terena i ranijih ratnih djelovanja, te ona oko Kamešnice, zbog nepostojanja graničnog prijelaza (prije svega Vaganj) u planinskom masivu Troglav-Kamešnica.

Proći će tako još vremena prije no što sve zemlje uđu u Schengenski sustav čime bi se izbjeglo veće zaobilaženje trase, u potrazi za najbližim službenim graničnim prijelazom.

Zahvala

​Na kraju, izjavljujem to u pomalo oskarovskom stilu, osobno sam sretan što je jedna obična individualna i virtualna ideja dovela  do konkretne realizacije projekta s velikim potencijalom, za što su zaslužni mnogi ljudi, većina od kojih su uložili svoj volonterski rad: od ideja Željka Poljaka o jadranskom pješačkom putu, mnogih drugih transverzalaca koji su se u posljednjih 50 godina bavili sličnim poslovima, realizacije Hrvatske planinarske obilaznice, ljudi iz UNDP-a Bosne i Hercegovine te Crne Gore, komercijalni klaster Via Dinarica koji se razvio paralelno s transverzalom, članovi  bosansko-hercegovačke, hrvatske, i drugih nacionalnih ekipa Via Dinarice,  svi članovi planinarskih društava i turističkih udruga koje skrbe o dionicama transverzale. I na kraju svega, moje srdačne i iskrene najljepše želje svima koji i dalje nastavljaju s razvojem inicijative, i sretno svima koji obilaze Via Dinaricu! 

​KRAJ

Prvo ozbiljnije terensko testiranje jednoga od tih transverzalnih putova (a kasnije će to postati i jedna od dionica Via Dinarice) bilo je u ljeto 1997. godine, kada sam krenuo na pješačku, odn. trekking-turu, s prijateljem iz Specijalne policije. Prvo vlakom Karlekom do Ogulina, pa dalje pješice, preko vrha Kleka, Bijelih stijena do Karlobaga, pritom koristeći infrastrukturu postojećeg Kapelskog planinarskog puta (KPP), potom tada potpuno zaraslog i neodržavanog Spojnog (SPP,  Kapela – Vratnik), te naposlijetku Velebitskog planinarskog puta (VPP). Ne bih puno ovdje dodao, nego samo ovo: zamislite si osam dana hodanja po stazama kroz djevičanske kapelske šume, po  grebenima i proplancima bogatim malinama i šumskim jagodama u kolovozu, stazama s kojih će negdje iznad Senja “puknuti” pogled na Kvarnerski zaljev s njegovim otocima i zalascima sunca, s ugodnim svježim ljetnim planinskim noćima, te prolazak kroz samo tri naselja (Jasenak, Krivi Put, Oltari) u tih osam dana.  Naredne godine na isti sam način ispitivao teren od Mašuna iznad Crikvenice do Karlobaga.

Otprilike tih godina začeta je i tzv. točkasta Hrvatska planinarska obilaznica (HPO), te sam slijedeće dvije godine hodnje usmjerio na obilazak zadanih vrhova, pritom ne zabravljajući i na linijske "dinarske koridore".

I tako je stigla 2004. godina. Završile su krize: Hrvatska, Bosna, Kosovo. Iz dubrovačke baze odlučio sam se za tada hrabru odluku: vlastitim vozilom, i to sa zagrebačkim tablicama, otišao sam u Crnu Goru – prvi cilj potražiti ono jezero s fotografije.  Do tada sam planinarski već prošao skoro cijelu Hrvatsku, dobio najviše priznanje za sve obiđene točke Hrvatske planinarske obilaznice, obišavši ju drugi po redu, odmah iza njezina  začetnika  i organizatora pok. Bernarda Margetića iz PD “Željezničar”.  Ali, ušavši ponovno u Crnu Goru, gotovo 15 godina nakon prvog puta biciklom, otvorio mi se potpuno novi (širi) svijet i moje dinarske simpatije prerasle su u dinarsku “opsesiju”.

Prvi susret s Bukumirskim jezerom bio je kao susret sa dalekom internetskom simpatijom, čiju imate samo fotografiju, s kojom se već dugo dopisujete, o kojoj sanjate, i kada ju napokom uživo sretnete, ne samo da niste razočarani, već se dogodi suprotno. Pa i brak.

To što sam u Podgorici tih dana ostao bez stražnjih registarskih tablica – a netko ih je očito uzeo kao suvenir, ili možda i kao trofej – (ne)djelo nekog “osvajača hrvatskih tablica” – nije me spriječilo da od tada svake godine više puta odlazim u crnogorske planine, a kasnije i bosanske, albanske, srpske, kosovske, slovenske, i naravno i dalje drage hrvatske  – dokle god sežu dinarske planine.

​Na Summitpost.org, međunarodoj internetskoj planinarskoj platformi na engleskom jeziku, 2005. godine otvorio sam prvu stranicu posvećenu isključivo Dinarskom gorju. Tom sam prilikom tamo napisao kako su ciljevi pisanja o Dinarskom gorju: upoznavanje stranaca s ovim, njima malo poznatim, u literaturi vrlo slabo pokrivenim, ali zapravo vrlo atraktivnim prostorom, kao i želja da lokalni ljudi prihvate, zavole, i imaju koristi od planina i gorskih prostora uz koje žive.
​
Via Dinarica došla je kao logični slijed razmišljanja da jedna od onih uzdužnih transverzala, “prva među jednakima”, poveže najviše i najatraktivnije dijelove Dinarskog gorja i da se oni približe zainteresiranim pojedincima.  S tim ciljem sam 2006. godine, nakon par godina priprema, na “južnoslavenskom” dijelu foruma Summitposta, najavio kako razrađujem “virtualnu” planinarsku transverzalu, radnog imena “Via Dinarica”, te opisao njezine ciljeve.

Virtualnu, jer sam želio da neki stranac, ili domaći čovjek dozna kako može proći najtraktivnijim dinarskim dijelovima kombinacijom postojećih staza i poveznica, i jer kao pojedinac nisam raspolagao infrastrukturom i logistikom kojom bi takvu ideju realizirao u prostoru. Kao legalist, smatram da ne može pojedinac, niti bilo koja udruga, kao što sam zamjetio da se u posljednje vrijeme radi u nekim slučajevima, samoinicijativno na terenu obilježavati svoju trasu markacijama, i obilježavati svoju trasu sprejem po cesti, zidovima, ili sprejem i čavlima po drveću – zna se da prvo treba ostvariti suradnju i odobrenje (dakle, da je to moguće prostornim planovima) nadežnih teritorijalnih cjelina (općina, županija), turističkih zajednica, šumarskih poduzeća, pa i Planinarskog saveza i klubova, jer je svako fizičko trasiranje, probijanje i obilježavanje staza, zapravo intervencija u javnom prostoru, i takva intervencija ne može biti neovlaštena. I iskusni markacisti znaju kako je najkvalitetnija markacija bila ona urađena sa šumarskim, turističkim i sl. stručnjacima, jer je takva markacija stavljena na stablo, za koje šumarski  stručnjaci znaju da se neće posjeći barem slijedećih 10-15-20 i više godina.

Ideja za naziv transverzale “Via Dinarica” bila je kombinacija više stvari. “Via”, kao latinski naziv za put, odn. cestu, je međunarodno prepoznatljiv pojam, i već se koristio za razne i slične slučajeve, kao što je Via Lactea (Mliječni put), ili Via Alpina – transverzalna staza kroz Alpe. Pridjev “dinarica” je uvjetno rečeno latinizirani naziv za naš pridjev “dinarski”. Naravno uvjetno, jer su se u vrijeme klasičnih Rimljana ove planine drugačije zvale, a pridjev je samo izveden poštujući regule latinskog jezika, koje su utjecale na mnoge današnje europske jezike, i on se sličnom analogijom može koristiti i za bibliografske popise na temu “dinarica”, filatelističku tematsku kolekciju tipa “dinarica” (poput: croatica, balcanica, helvetica, helenica, botanica), ili botaničke rodove (ilirica, balcanica, dinarica), itd. Dakle, Via Dinarica je “po naški” Dinarski put, odn. Dinarska staza.

Naravno da ideja nije u potpunosti nova - nema tu otkrivanja “tople vode”. Ne samo da dugih višednevnih transverzala I dugolinijskih (long-distance) pješačkih putova ima svugdje po svijetu, već su one postojale i na našim prostorima u raznim oblicima – od raznih transverzala i obilaznica s povijesnom, kulturnom, ekološkom, regionalnom, i drugim tematikama. Postojale su i još odvažnije ideje, poput one Željka Poljaka o produženju europskog pješačkog puta duž istočne obale Jadrana (“Jadranski planinarski put”, u časopisu Naše planine, br 5, 1984.)

​NASTAVLJA SE

Odgovor sam ubrzo pronašao u Našim planinama broj 9-10 iz 1976. godine, u članku “Štitan i Bukumirsko jezero” našeg legendarnog Željka Poljaka. 

Gospodin Poljak tu piše:

Na naslovnoj stranici Naših planina broj 7—8 prošle godine objavljena je fotografija Štitana koju sam snimio toga ljeta s obale Bukumirskog jezera. Upitalo me nekoliko čitalaca gdje se nalazi taj divni krajolik jer ga nisu mogli naći ni u boljim geografskim kartama, a pitali su i kako se može doći do njega. Mislim da su dobro ocijenili ljepotu Štitana i njegove okolice, a istina je da je planinarima ostala sve do danas nepoznata. Otkrio sam je slučajno zahvaljujući svojoj znatiželji i upornosti.
 
I nastavlja:

​Prvi puta vidio sam neke vrhove Kučkih planina — i to samo izdaleka — prije ravno četvrt stoljeća kada sam putovao na biciklu iz Peći kroz Prokletije do Titograda. Bila je to vratolomna vožnja po vrlo lošoj cesti s dva, tada, najviše prevoja u našoj zemlji: Čakor (1849 m) i Trešnjevik (1600 m). Negdje oko Lijeve Rijeke, malog ali vrlo uglednog vasojevićkog sela u brdima iznad Titograda, ugledam u daljini, lijevo od ceste, skupinu kamenih vrhova od kojih su mi neki svojim smjelim oblicima izazvali žmarce u tijelu. Tada sam se još bavio alpinistikom i odmah zaključio da bi tamo moglo biti »posla«.

Pročitavši članak rekao sam sâm sebi: “Wow! Deja vú! Nestvarno!”. Kako sam ja na biciku, i s prijevoja Crkvine 1990., gledao te vrhove, tako se tim istim planinama također s bicikla, i s nešto istočnije pozicionirane Lijeve Rijeke, divio Željko Poljak oko 1950. godine. I kao što sam ja gledajuć´ te planine iz daljine odlučio da ih moram ponovno posjeti, tako je i gospodin Poljak zaželio ponovno istražiti te vrhove.

Tako su se u meni 1990-ih godina nakon Domovinskog rata istovremeno odvijala dva procesa;

Putovanje kroz dinarske planine bicikom me se izuzetno dojmilo i sa sjetom sam se sjećao pojedinih trenutaka te avanture, te sam počeo kod kuće na kartama planirati i ucrtavati nove transverzalne biciklističke itinerere, uzdužne i poprečne, kroz dinarske planine. Kako sam s vremenom počeo sve više planinariti, tako je ta idejna transverzalna mreža sve više bivala pješačko-planinarska, a sve manje biciklistička.

Drugi proces je bila ta ljubav prema dinarskim prostorima koja je rasla, jednako kao i strpljivo čekanje da se smiri političko-sigurnosna situacija, te da napokon pronađem to jezero s naslovne fotografije i te planine. Planine općenito, i taj nevjerojatan prirodom, baštinom i povješću bogati dinarski prostor su mi se uvukli pod kožu. No, prve godine rata, i nakon rata, granice su podijelile Dinarsko gorje. Nije se mnogo putovalo u okolne dinarske države, Internet još nije bio razvijen, do informacija iz obližnjih zemalja, njihovih medija, biblioteka, kontakata s ljudima bilo je teško doći. 

​NASTAVLJA SE

Nakon slanja predstavke prvi je stigao odgovor ​Ministarstva zaštite okoliša I energetike RH: 
Poštovani, Ministarstvo zaštite okoliša I energetike zaprimilo je elektroničku predstavku kojom se ukazuje na odbačeni otpad na području Karlovačke županije. Temeljem odredbi članka 28. i 36. Zakona o održivom gospodarenju otpadom (Narodne novine 94/13, 73/17 i 14/19 ), predstavka se dostavlja na daljnje postupanje komunalnom redarstvu. S poštovanjem, dežurna inspektorica zaštite okoliša.
Slijedio je i odgovor državnog poduzeća "Hrvatske auto-ceste", da su Predstavku proslijedili svojoj nadležnoj službi.

I to je to. 

Od dvanaest (12) hrvatskih institucija, odgovorile su samo dvije (2)!! 

Porazno. Porazno je da toliki postotak institucija nema što za odgovoriti, i još žalosnije da toliki broj institucija koje se u pretežitoj mjeri financiraju novcima građana, nemaju nimalo kulture, odn. kulturne pristojnosti, odgovoriti tim istim građanima kada im se obraćaju!

​Uvijek se sjetim primjera jednog para kojemu sam bračni kum, koji su kao potencijalni imigranti, pisali novozelandskoj vladi, upozorivši ih na jednu nelogičnost u novozelandskom useljeničkom zakonu. Odgovor im je stigao nakon dva tjedna, u kojemu ih je novozelandsko ministarstvo obavijestilo da su (navedeni par) bili u pravu i da je pravilnik o bodovanju za useljeničku vizu izmijenjen i da je izmjena prošla zakonsku proceduru, od ministarstva, preko vlade, do novozelandskog parlamenta. U dva tjedna! Od priznanja da i državna institucija možda nije u pravu, do akcije i rješenja problema na koji ih je upozorio - jedan stranac. U dva tjedna! 

​​I tako sam zastao na ušću Kratovske reke u Lim (točnije akumulacijsko Potpećko jezero), jugoistočno od Priboja, kako bih fotografirao to ušće, kanjon iz kojega izlazi ta rijeka i lijepu panoramu zavoja koji ovdje čini rijeka Lim. Na mjestu ušća nalaze se dva mosta, noviji cestovni i stari željeznički, na nešto manjoj visini i bliže Limu. Namjestio sam foto-aparat za snimanje s cestovnog mosta, okuke rijeke Lim i brda koja ju nadvisuju, kad odozdo iz neke kućice, uz željezničku prugu, vikne čovjek: “Zabranjeno snimanje! Nesmete da snimate most!” Kažem ja njemu kako fotografiram rijeku Lim i brda, a ne most, na što on odgovori: “Meni su tako odredili, zabranjeno je snimanje mosta, ne možete!”

Most, neugledan, stara čelična konstrukcija, kakvih na toj pruzi ima stotinjak. Uključujući i veličanstveni most na Maloj rijeci, iznad Podgorice – kojega sam svako malo fotografirao, što su vjerojatno činili i svi turisti koji tamo prolaze, a da nikada nitko nije branio fotografiranje. Zamislite da zabrane fotografiranje Krčkog, Masleničkog, Brooklyinskog ili najvećeg u Europi kamenog mosta nad Solkanom u Sloveniji, kao i drugih mostova. Nigdje u Europi do sada nisam doživio da netko kaže da ne smijem fotografirati zbog obližnje prometne infrastrukture. Pored toga, na cestovnom mostu po kojemu sam hodao nije postojalo nikakvo obilježje zabrane fotografiranja - uostalom bilo bi smiješno I da je postojalo. Na prometnoj magistrali, uz to i uz mjesto gdje postoji planinarska markacija - crveni krug s žutom točkom u sredini, poput markacje obližnjeg Europskog pješačkog puta E7. Dakle ovuda prolaze i pokoji planinari i posjetitelji, od kojih neki žele slikati to ušće (uostalom, fotografija ima i na internetu).

Fotografije HE "Piva" sa službene stranice Elektroprivrede Crne Gore

Priznat ću vam nešto što me jako i stalno smeta, i neću to pisati na engleskom da ne čitaju oni svjetski, već ovako da to razumiju svi oni lokalni. Putujući posljednjih tjedana po Dinarskom gorju i područjima, od dalmatinske Zagore u Hrvatskoj, preko Crne Gore,  Albanije, dinarske Srbije - a tako je znam iz vlastitog iskustva i u svim krajevima dinarskih prostora sve do rijeke Ibar na istoku i Drima na jugoistoku (s generalnim izuzetkom Slovenije), žalostan sam količinom smeća bačenog po prirodi i površinama svih naselja, kao i općenito uništavanjem prostora koji bi trebao pripadati svima nama, a još više tim ljudima koji tamo žive..
​
Popularizirajući taj prostor i ljude, nastojim napraviti lijepu fotografiju, nastojim pričati sve lijepo o tim krajevima, rijekama i planinama. No, ipak, treba reći: “Car je gol!”

Previše sam već puta morao namještati položaj za fotografiranje i kadar da se ne vidi svo to smeće, nevjerojatne količine smeća, te plave i bijele plastične vrećice koje vise na drveću, leže po travi, šipražju uz sve rijeke i svo drugo još krupnije smeće.

Da spomenem trenutke, kada sam uočivši fantastičnu panoramu, na nekom zavoju ceste iili šljunčanom ugibalištu, izašao s foto-aparatom iz vozila i ošinuo me smrad truleža u obližnje grmlje bačenih stvrina, ili pogled s istog mjesta ispod ceste na u kanjon bačene hladnjače I plastičnu burad, koji vise po vegetaciji kanjona.

Gledaoci mojih fotografija savršenih pejzaža često ni ne znaju koliko moram namještati da u kadar ne ubacim novo-ili-starije sagrađene nakazne, naprosto ružne kuće, predimenzionirane, koje su često poluprazne iIi uopće neiskorištene. Da ne spominjem vikendice koje treba sagraditi uz samu prirodnu rijetkost, na koju je sada po novome najbolji pogled na tu rijetkost jedino s balkona I imanja te vikendice uz koju je novopodignuta I ograda. Pojavom tzv. divljeg kapitalizma, porastao je i ego lokalnog stanovništva da ima veće, skuplje, ograđenije, potkupljenije – a najčešće I ružnije od onoga koje je tradicijsko…. Jednom je jedna poznanica Francuskinja koju sam odveo na Bijele stijene u Kapeli, zaključila kako “uopće nema lijepih kuća”, I u tome je u pravu. To kažem I ja, kao arhitekt po obrazovanju. Rijetki su koji se “usude” sagraditi nešto što bi bilo vrhunski I s osjećajem za zatečenu baštinu. Da ne spomenem nove naprosto ružne bogomolje – koje su obično i zasluženo nekada bile pečati u pejzažu - a koje sada rade očito isti netalentirani crkveni arhitekti. Naravno ne govorim ovdje nikako protiv modernizacije, već o naslanjanju na postojeću baštinu iz koje se uvijek mogu izvući suvremena rješenja. Sve je to danas, na žalost, jedna velika šaka u oko i kaos u prostoru. Sve to ružno izgleda, nema nikakve ljepote ni stila.

Svake godine na rubovima i unutar granica nacionalnih parkova nailazim na sve više novosagrađenih kuća. Ima li urbanizma, prostornog planiranja? Nema.
​

Ružicu ili “Ružice” sam sreo čak četiri puta. Tri puta kod skloništa na Bijelim stijenama i jednom pod Ratkovim skloništem na Samarskim stijenama. Radilo se o - moja "od oka" procjena - periodu između 1999. i 2005. godine.   

Ružica je lisica narančaste dlake, čiji su teritorij bile Bijele i Samarske stijene. S oprezom, ali bez prevelikog straha pojavljivala se u blizini planinarskih objekata i planinara koji su ih pohodili. Zapravo, postala je simbol toga kraja i razdoblja, i o njoj su se pričale zgode i nezgode.    

Tako su članovi PD "Strmac" oko 2006. godine pribilježili da im je Ružica 60-metarsko uže za penjanje  na stijenu Šerpasa u Samarskim stijenama svojim oštrim zubima skratila na 48 metara. Izvjesni planinar Marko iz društva "Velebit" par godina ranije pokušao je nahraniti Ružicu, ali ga je ona ugrizla, dok joj je pružao ruku, zbog čega je nesretni Marko navodno par dana kasnije otišao primiti cijepivo. Kažu kako je jedan od početnih simptoma bjesnoće pojava da zaražena životinja bez straha prilazi ljudima i njihovim naseljima. Ipak, kako je Ružica godinama prilazila ljudima, i nije pokazivala znakove zaraze li bolesti, vjerojatno je da se na izvjestan način "pripitomila" i navikla na ljude. A ljudi su joj bili zanimljivi i korisni jer su donosili i hranu i njoj neobične stvari koje je, kada je god to bilo moguće "konzumirala", bez obzira radi li se o hrani, planinarskim cipelama, užetu, foto-aparatu i sl. 

Strmčani dalje bilježe:
- Ispenjavali smo ona dva tri kratka smiera preko puta Ratkovog, a za to vrijeme nam se kuhala voda za juhu. Kad je juha bila gotova, otišli smo na ručak, a ja sam sjeo pored prozora da mogu promatrati stvari ostavljene vani. Naime, znao sam kakvih sve drskih živina ima! Odjednom sam vidio rep kako šmugnu između kamenja. Dok sam istrčao van, šteta je bila već učinjena. Pregrižen kaiš od fotoaparata, a desnoj penjačici ni traga. Uzbuna! Svi u potragu. Uzaludno je bilo traženje. Gadura Ružica je odjurila s mojom cipelom. U tom trenutku sam poželio imati šubaru od lisičjeg krzna. Naravno, oprostio sam liji. 

Zgode o Ružici zabilježili su i u knjigama posjeta. Bila je čak i jedna reportaža na televiziji o Ratkovom skloništu, a spomenuta je i nezaobilazna Ružica. Po Ružici je nadimak dobila i poznata hrvatska alpinistica i planinarka koju je Ružica ogrebla.

Ružicu su viđali i danju i po noći. i na Bijelim i na Samarskim stijenama pa čak i U Tuku kod Mrkoplja, što je ljude zbunjivalo - radi li se o istoj lisici ili dvije?  Je li Ružica bila samo jedna ili ih je bilo više? Je li ona imala svoj tajni "Vihoraški put" kojime se kretala između ta dva objekta, ako već nije hodila onim markiranim planinarskim.

Ipak, gosp. Goran Lesjak iz Samobora, tvrdi kako se ovdje ne radi o jednoj lisici nego o više njih, a pogotovo ne o istoj na Samarskim i Bijelim stijenama. On to tvrdi kao biolog i netko tko je Ružicu viđao na Ratkovom u periodu duljem od 10 godina. Lisice u prirodi žive rijetko dulje od 4-5 godina, a iz onoga što je on vidio, kaže da to nisu bile iste lisice. Dodaje kako su lisice vrlo lukave i pametne (možda inteligentnije i od pasa) i vrlo brzo nauče da im od planinara ne prijeti opasnost, da je tu obično dobar izvor hrane, pa prilaze ljudima. Tako da “puno planinarskih objekata, pogotova ako nema pasa, ima svoje ”Ružice”, zaključuje gosp. Lesjak.
​
I ja sam imao sam ista iskustva s njom, ili s njima:

- Prvi susret u ljeto 1999. godine kada sam noćio sâm u Skloništu na Bijelim stijenama, na višednevnom trekkingu od Ogulina prema Karlobagu. Nakon što sam se smjestio u sklonište, pred spavanje me uhvatila potreba za malom nuždom. Otvorio sam vrata skloništa i prepao se! Ispred ulaza, usred mrklog mraka reflektirala su se dva oka – pred ulazom je stajala Ružica i gledala u mene.

​- Drugi susret, slijedeće godine kada sam obišavši Samarske stijene odmorio pred Ratkovim skloništem. Ubrzo se pojavila ona. Namjestila se na obližnjoj stijeni, gdje sam ju i uslikao (fotografija ->). Dao sam joj neki komadić hrane i ubrzo je nestala u šumi. Potom sam na tlu ostavio svoj visoki ruksak i na njega stavio svoj kvalitetni istočnonjemački fotoaparat. Prišao sam kolibi i tamo započeo razgovor s jednim planinarom koji je u njoj boravio, sve dok on nije kriknuo: Lisica, fotoaparat! Okrenuh se, a Ružica je, zgrabivši fotoaparat za njegov remen, potrčala prema šumi, a ja za njom. Dok ga je ona vukla za remen, foto-aparat je u međuvremenu udarao po krševitom kamenitom terenu. Iz straha ili nezainteresiranosti isputila ga je u prvom redu žbunja. Rezultat: objektiv razdvojen od kučišta, točnije rečeno polomljen - popravak se nije isplatio, Aparat je otišao u mirovinu.

- Treći susret bio je na Bijelim stijenama oko 2004. godine. Pružio sam lisici komad sira, a ona je zgrabivši ga u brzini, neprezno lagano ugrizla moj prst i zbrisala. Na sreću, još sam živ, mislim da bjesnoću nisam dobio - ali o tome jesam li ili ne, neka svjedoče moji poznanici. 

- Četvrti susret, također na Bijelim stijenama, 2005. ili 2006. godine prošao je vrlo mirno. Bilo je mnoštvo posjetitelja jer se, čini mi se, radilo o prvomajskom vikendu, a Ružica se ipak približila ljudima. Sve je prošlo idealno, gotovo turistički. Ružica (ili Ružice!) je već bila simbol ovoga kraja. Mnogi su dolazeći ovdje zapravo u sebi priželjkivali da ju ugledaju. Ona im je želje ispunila. Poput turističke atrakcije.