|
|
PLANINE DALMACIJE > OBALNI DALMATINSKI NIZ > BIOKOVO > Rilić
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Samograd, 869 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.1673, 17.3256
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Samograd, 869 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.1673, 17.3256
|
|
UvodENGLISH SUMMARY: Rilić
- |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
|
Pogled iz daljine
Pogled na Rilić (široki "bedem" u pozadini) kroz Zabiokovsku udolinu. Lijevo iz udoline strmo se izdiže vrh Sveti Mihovil. |
Rilić zovu greben Rilić, brdo Rilić, Rilić-planina. Oko naziva Rilić za najveći dio južnog masiva Biokova ima sporenja.
U najužem smislu, Rilić je desetak kilometara dug greben iznad Vrgoračkog polja, odn. Vrgorske krajine, s najvišim vrhovima Samograd (869 m), a prema istoku tu su kota 844, vrh Vanik (762 m) i kota 678 (Kosović, 2003.). U dijelu izvora navedeno je pak, kako je najviša točka predjela Rilić vrh Šapašnik, odn. Špašnik (920 m), vrh koji se nalazi na rubnom primorskom dijelu grebena, iznad Živogošća. Prema potonjim izvorima, u ovome južnom dijelu Biokova, biokovski greben Rilić, tj. Rilić u širem smislu, obuhvaća predjele Rilić i Sutvid (s vrhom Velika Kapela, odn. Sutvid, 1155 m).
Zagorsko stanovništvo (Vrgorska krajina) obično govori o dva gorska grebena koja određuju njihov prostor, i to: gorski hrbat Biokova (Bijakova) i gorski hrbat Rilića (Vukosav, 2006.). Istovremeno, stanovništvo primorske padine južnog djela masiva Biokova, ovaj gorski hrbat u cijeloj dužini, od prijevoja Dubci, sve do područja Baćine i Ploča na krajnjem jugoistoku, i dalje naziva Biokovom, a na pojedinim dijelovima prepoznaje njegove morfološke posebitosti, koje su rezultirale specifičnim toponimima, poput: Crvene stine / Drveničke stine (iznad Drvenika), Briške stine (iznad Brista), Gračke stine (iznad Gradca) i Vitreničke stine (iznad Zaostroga).
Zapravo, zamislite si planinu u obliku slova "B". Stanovništvo lijeve strane od vertikalne crtice toga slova vidi samo jednu jedinstvenu planinu i naziva ju jedinstvenim imenom, dok stanovništvo desne strane toga slova vidi dvije planinske mase razdvojene nižom uvalom i naziva ih različito - što je vidljivo iz hipsometrijske karte u nastavku teksta.
Ipak, ostaje činjenica, kako je osim dijela povijesne planinarske literature (Ž. Poljak i dr.) i velik dio hrvatskih geografa prihvatio uvjetan naziv Rilić za cijeli niži južni dio masiva Biokova, od prijevoja Hrastovac na sjeverozapadu, do Baćinskih jezera na jugoistoku. To naravno ne umanjuje, niti negira činjenicu kako je gorski hrbat ili planina Rilić (kako ju nazivaju) sastavni dio većeg masiva Biokova - jednako kao što su i planine Ilica, Troglav i Kamešnica, sastavni dio masiva Dinare, ili planina Ivica sastavni dio masiva Durmitora.
Ne začuđuje takva raznolikost mišljenja s obzirom kako često nema potpune suglasnosti čak niti do kuda seže Biokovo. Tako Ivo Puharić u knjizi Biokovo, planina i planinarstvo (Makarska, 1990.) piše: Biokovo je naziv planinskog masiva koji se proteže na području između dviju rijeka Cetine i Neretve, smjerom obale od sjeverozapada prema jugo-istoku. Po nekima ono je od prijevoja Dubci do prijevoja Staza (iznad Podgore), po drugima se proteže još do iznad Drvenika, jer da se dalje jugoistočno od Sutvida nastavlja gorje Rilić, dok po trećima Biokovu se "pripaja" i Omiška Dinara koja se proteže od ušća Cetine na istok do Dubaca. Ali, Biokovo se mjeri, kako je u narodu širinom njegova područja i od pamtivjeka znano i u svijesti usađeno, od prijevoja Dubci (zapadno je Omiška Dinara), obalom do Kardeljeva (danas Ploče, op. admin.), pa po svojoj duljini nadvisuje Makarsko primorje (nekad zvano Donje i Gornje).
I u smjeru doline Neretve, jugoistočno od grebena Rilića nastavlja se u istom pravcu i istom dinarskom smjeru (SZ-JU) greben gore Rujnice. Iako su glavni grebeni Rilića i Rujnice dijelom prekinuti prostranim poljem Jezero (Vrgorsko polje) u kršu južne Dalmacije, često se Rujnica spominje kao krajnji jugoistočni dio takvog "proširenog" Rilića.
Nastavno na prethodno pojašnjenje, ako opisujemo Rilić na način kako to danas čini velik dio hrvatskih geografa, tada možemo reći da je Rilić (kojega nazivaju gorskim hrbtom, ili čak i planinom) niži ogranak biokovskog planinskog masiva, dio toga gorskog masiva (u širem smislu) i njegov jugoistočni prirodni nastavak, koji se nadovezuje na najviše dijelove planine Biokovo, i proteže dinarskim smjerom, paralelno s jadranskom obalom, u duljini od oko 30 kilometara, od Podgore i Gornjih Igrana (prijevoj Saranač) do Baćinskih jezera na jugoistoku. Sam Rilić, u njegovom širem smislu obuhvaća predjele Rilić (greben prema unutrašnjosti) i Sutvid.
U najužem smislu, Rilić je desetak kilometara dug greben iznad Vrgoračkog polja, odn. Vrgorske krajine, s najvišim vrhovima Samograd (869 m), a prema istoku tu su kota 844, vrh Vanik (762 m) i kota 678 (Kosović, 2003.). U dijelu izvora navedeno je pak, kako je najviša točka predjela Rilić vrh Šapašnik, odn. Špašnik (920 m), vrh koji se nalazi na rubnom primorskom dijelu grebena, iznad Živogošća. Prema potonjim izvorima, u ovome južnom dijelu Biokova, biokovski greben Rilić, tj. Rilić u širem smislu, obuhvaća predjele Rilić i Sutvid (s vrhom Velika Kapela, odn. Sutvid, 1155 m).
Zagorsko stanovništvo (Vrgorska krajina) obično govori o dva gorska grebena koja određuju njihov prostor, i to: gorski hrbat Biokova (Bijakova) i gorski hrbat Rilića (Vukosav, 2006.). Istovremeno, stanovništvo primorske padine južnog djela masiva Biokova, ovaj gorski hrbat u cijeloj dužini, od prijevoja Dubci, sve do područja Baćine i Ploča na krajnjem jugoistoku, i dalje naziva Biokovom, a na pojedinim dijelovima prepoznaje njegove morfološke posebitosti, koje su rezultirale specifičnim toponimima, poput: Crvene stine / Drveničke stine (iznad Drvenika), Briške stine (iznad Brista), Gračke stine (iznad Gradca) i Vitreničke stine (iznad Zaostroga).
Zapravo, zamislite si planinu u obliku slova "B". Stanovništvo lijeve strane od vertikalne crtice toga slova vidi samo jednu jedinstvenu planinu i naziva ju jedinstvenim imenom, dok stanovništvo desne strane toga slova vidi dvije planinske mase razdvojene nižom uvalom i naziva ih različito - što je vidljivo iz hipsometrijske karte u nastavku teksta.
Ipak, ostaje činjenica, kako je osim dijela povijesne planinarske literature (Ž. Poljak i dr.) i velik dio hrvatskih geografa prihvatio uvjetan naziv Rilić za cijeli niži južni dio masiva Biokova, od prijevoja Hrastovac na sjeverozapadu, do Baćinskih jezera na jugoistoku. To naravno ne umanjuje, niti negira činjenicu kako je gorski hrbat ili planina Rilić (kako ju nazivaju) sastavni dio većeg masiva Biokova - jednako kao što su i planine Ilica, Troglav i Kamešnica, sastavni dio masiva Dinare, ili planina Ivica sastavni dio masiva Durmitora.
Ne začuđuje takva raznolikost mišljenja s obzirom kako često nema potpune suglasnosti čak niti do kuda seže Biokovo. Tako Ivo Puharić u knjizi Biokovo, planina i planinarstvo (Makarska, 1990.) piše: Biokovo je naziv planinskog masiva koji se proteže na području između dviju rijeka Cetine i Neretve, smjerom obale od sjeverozapada prema jugo-istoku. Po nekima ono je od prijevoja Dubci do prijevoja Staza (iznad Podgore), po drugima se proteže još do iznad Drvenika, jer da se dalje jugoistočno od Sutvida nastavlja gorje Rilić, dok po trećima Biokovu se "pripaja" i Omiška Dinara koja se proteže od ušća Cetine na istok do Dubaca. Ali, Biokovo se mjeri, kako je u narodu širinom njegova područja i od pamtivjeka znano i u svijesti usađeno, od prijevoja Dubci (zapadno je Omiška Dinara), obalom do Kardeljeva (danas Ploče, op. admin.), pa po svojoj duljini nadvisuje Makarsko primorje (nekad zvano Donje i Gornje).
I u smjeru doline Neretve, jugoistočno od grebena Rilića nastavlja se u istom pravcu i istom dinarskom smjeru (SZ-JU) greben gore Rujnice. Iako su glavni grebeni Rilića i Rujnice dijelom prekinuti prostranim poljem Jezero (Vrgorsko polje) u kršu južne Dalmacije, često se Rujnica spominje kao krajnji jugoistočni dio takvog "proširenog" Rilića.
Nastavno na prethodno pojašnjenje, ako opisujemo Rilić na način kako to danas čini velik dio hrvatskih geografa, tada možemo reći da je Rilić (kojega nazivaju gorskim hrbtom, ili čak i planinom) niži ogranak biokovskog planinskog masiva, dio toga gorskog masiva (u širem smislu) i njegov jugoistočni prirodni nastavak, koji se nadovezuje na najviše dijelove planine Biokovo, i proteže dinarskim smjerom, paralelno s jadranskom obalom, u duljini od oko 30 kilometara, od Podgore i Gornjih Igrana (prijevoj Saranač) do Baćinskih jezera na jugoistoku. Sam Rilić, u njegovom širem smislu obuhvaća predjele Rilić (greben prema unutrašnjosti) i Sutvid.
Rilić i Sutvid dva su paralelna izmaknuta i međusobno spojena gorska grebena, koja s ostalim primorskim grebenima tvore zajedničku gorsku masu na jugoistočnom dijelu masiva Biokova
Osnova: GoogleMaps: 2019. 
Pogled s vrha Matokita na Rilić i Sutvid (krajnje desno)
Hipsometrijska karta južnog dijela masiva Biokova (Rilić-Sutvid)
|
Od najvišeg dijela Biokova na sjeverozapadu, Rilić je odvojen nižim područjem koje se proteže od Podgore preko prijevoja Hrastovac (601 m) prema Vrgorcu. Građen je uglavnom od vapnenca (krški reljef). Padine mu se strmo ruše prema moru. Jugozapadnim podnožjem vodi Jadranska magistrala, sjeveroistočnim cesta Zagvozd-Vrgorac i dionica auto-ceste (A1) Split-Ploče, a istočnim podnožjem cesta Vrgorac–Ploče.
Najviši vrh gorskog hrbta Rilića (predjela Sutvid) je Velika Kapela, odn. Sutvid (1155 m), a ostali vrhovi su Šapašnik (920 m; u predjelu Rilić) i Sveti Ilija (773 m). Sjevernije i usporedno s Rilićem, u zaleđu se pruža Vrgorsko gorje s planinama, odn. brdima Matokit, Mihovil i Šibenik - s hrbatima Satulija, Veliki Šibenik (1314 m) i Mali Šibenik. [1] Željko Poljak, Planine Hrvatske, Zagreb, str. 512; Hrvatska enciklopedja: natuknice Rilić i Biokovo. |
Naslovna fotografija
Panoramska fotografija Rilića, snimljena s vrha Matokita
Panoramska fotografija Rilića, snimljena s vrha Matokita
Prostorni pogled iz smjera sjevera. Iz ove se perspektive vidi Rilić kao najdominantniji greben jugoistočnog dijela masiva Biokova, na njegovoj zagorskoj strani. Na svome najzapadnijem dijelu (najdesnijem na fotografiji) greben Rilića "udara pod malim kutom" na primorski greben Sutvida. Jednako je tako jasno uočljivo područje gorske visoravni (trokutastog onblika) između grebena Rilića i primorskih grebena Šapašnika i Vitera.
Izvor: Google Earth, 2023.
Izvor: Google Earth, 2023.
Prostorni pogled iz smjera sjeverozapada na Rilić (najizraženiji greben u sredini) i gorsku visoravan u njegovu zaleđu (desno od grebena) koja seže do primorskih grebena Šapašnika i Vitera. U desnom podnožju grebena Rilića uočava se udolina koja gorski sklop Sutvid-Rilić odvaja od pobrđa Vidovice (donji lijevi kut) - nižeg izdvojenog ogranka najvišeg dijela Biokova.
Izvor: Google Earth, 2023.
Izvor: Google Earth, 2023.
ZEMLJOPIS
Prostorni pogled iz smjera sjeveroistoka. Izraziti izduženi greben Rilića dominira jugoistočnim (zagorskim) dijelom masiva Biokova.
Izvor: Google Earth, 2023.
Izvor: Google Earth, 2023.
Rilić, prostorni pogled iz smjera istoka
Izvor: Google Earth, 2023.
Izvor: Google Earth, 2023.
Pogled s vrha Sveti Ilija iznad Gradca, u smjeru sjevera, na nenaseljeni, krajnji jugoistočni dio Biokova, gdje se isprepliću zagorski greben Rilića s rubnim primorskim grebenima (Šapašnik, Viter).
Rilić, prostorni pogled iz smjera juga
Izvor: Google Earth, 2023.
Izvor: Google Earth, 2023.
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
|
|
18. stoljeće
|
|
|
19. stoljeće |
|
|
20. stoljećeDrugi svjetski rat
Tijek operacije Prije otpočinjanja operacije zapovjedništvo pješačke divizije "Bergamo" je dio svojih snaga uputilo u područje Ciste Provo i Lovreća kako bi spriječile prodor partizanskih postrojba iz Prve proleterske brigade i Srednjodalmatinskog odreda na jug prema Zadvarju i Zagvozdu. Napad Talijana je započeo već 11.8.1942. godine kada je 2. bataljun 26. pješačkog puka divizije "Bergamo", zajedno s tenkovskom satnijom, započeo "čišćenje" područja između Šestanovca i Grabovca nastavivši s tenkovima prema Zagvozdu kojega su partizani bili zauzeli 9.8. Međutim, dijelovi bataljuna "Josip Jurčević" su ih dočekali kod zaseoka Svaguše (k.457) i onemogućili im daljnji prodor. Sutradan, 12.8., nakon ponovljenih napada, Talijani su prodrli prema Zagvozdu, a partizani su se povukli u područje Vlake (brdo na Biokovu južno od zaselaka Milići i Lovrinčevići). Toga dana zapovjedništvo divizije "Bergamo" je, sa zadaćom čišćenja, iz Šestanovca prema Lovreću poslalo 59. bojnu crnih košulja koje su u Lovreću naišle na otpor dijela Srednjodalmatinskog odreda i 2. bataljuna Prve proleterske brigade. 14.8. Talijani su iz poduzimali samo izvidničke aktivnosti prema Imotskom i pritom palili kuće i zatočili nekoliko osoba, a 15.8. su topničkom vatrom (105 mm) tukli položaje na Biokovu za koje su pretpostavljali da se na njima nalaze partizanski položaji (Oštri Vrh, Proždorac, Sv. Jure i još neka područja srednjeg dijela Biokova). Istoga dana je talijansko zrakoplovstvo bombardiralo zaseoke Katavići i Pivčevići iznad sela Zavojane. Zbog snažne borbe na području Lovreć – Studenci dijelovi divizije "Bergamo" nisu mogli 16.8. izvršiti planirani napad svim snagama na sjeverozapadni dio Biokova, a napredovanje talijanskih snaga, koje su prethodno zauzele Zagvozd, prema selu Župa, iako potpomagano topništvom i zrakoplovstvom, bilo je onemogućeno jakim otporom dijelova bataljuna "Josip Jurčević". Istoga dana (16.8.) dijelovi divizije "Messina" i četnici su s jugoistoka započeli "čišćenje" četverokuta Vrgorac – Metković – Ploče – Zaostrog. 17. i 18.8. situacija sjeverno od Biokova se nije povoljno razvijala za Talijane, zbog čega su 18.8. uveli svježe snage na pravcu Šestanovac – Lovreć (29. bojna Crnih košulja). Poslije jače borbe dijelovi Srednjodalmatinskog odreda i 2. bataljun Prve proleterske brigade su se povukli na sjever. Nakon manjih borbi s 3. četom bataljuna "Josip Jurčević", dijelovi divizije "Messina" su 20.8. ušli u sela Pasičina i Trnova, a 20./21.8., 3. četa bataljuna "Josip Jurčević" je napala četnike kod sela Staševica. Toga dana (20.8.) talijansko zrakoplovstvo je bombardiralo sela Gradac, Turjak i Malovan. 21.8. Talijani su uputili ojačanu satniju iz Zagvozda koja se je, iako je naišla na otpor dijelova bataljuna "Josip Jurčević" u zaselku Mlikote, uspjela probili do Imotskog. Talijansko zrakoplovstvo je i toga dana bilo aktivno napadajući prijevoj Turija (na cesti Zagvozd - Župa i neka druga područja). Nakon što su stabilizirali stanje u području Lovreća, Talijani su 2. i 3. bojnu 26. puka divizije "Bergamo" uputili u Zagvozd, odakle su 22.8. krenuli u čišćenje u pravcu sela Krstatice. Međutim, dijelovi bataljuna "Josip Jurčević" su ih napali s padina Gradine (tt 868) i primorali na povlačenje. Istovremeno, talijansko zrakoplovstvo je bombardiralo prijevoj Turija i prijevoj Sv. Ilija na cesti Makarska – Tučepi – Kozica. Do 26.8. talijanske snage su dostigle planirane položaje, nakon čega su postrojbe divizije "Bergamo" nastavile u dvije kolone: desna (dijelovi 25. pješačkog puka) pravcem Makarska – Tučepi – Podgora – Drašnice – Igrane, s ogrankom i jačim snagama u pravcu Tučepi – Kozica, a lijeva (dijelovi 26. pješačkog puka) pravcem Zagvozd - Lovrinčevići - Turija - Župa - Rašćane - Kozica. Toga dana (26.8.) talijanske snage su dobile zapovijed za završnu fazu operacije. Postrojbe divizije "Messina" i četnici su trebali očistiti područje Vlaka – Brikva – Kljenak, a postrojbe divizije "Bergamo" su trebale napredovati pravcem Lovrinčevići– Kozica, odnosno Tučepi - Kozica kako bi spriječili izvlačenje partizana prema sjeveru ili duž obale prema otocima. Talijani su 26.8., uz podršku topništva i zrakoplovstva, stalno pokušavali ovladati prijevojima Turija i Staza (na cesti Tučepi - Kozica), ali im to nije uspjelo zbog jakog otpora 3. čete bataljuna "Josip Jurčević". 27.8. talijanske snage su na oba pravca žestoko napadale. Partizanskoj Omladinskoj četi zapovjeđeno povlačenje prema vrhu Sveti Jure (1762 m) kako bi branila prilaze tome vrhu i osigurala vezu u slučaju povlačenja prema Bosni. U međuvremenu Talijani su ovladali prijevojem Turija, a time i komunikacijom Zagvozd - Župa - Rašćane - Kozica. Pritom je poginulo 24, a ranjeno 10 partizana. Na ostalim pravcima Talijani nisu postigli nikakav uspjeh. 29.8., a po zapovijedi Štaba zone, glavnina bataljuna "Josip Jurčević" (650 partizana) se je bez borbe i gubitaka probila kroz talijanske položaje kod sela Grabovac i došla u područje Aržana. Treća četa "Vid Mihaljević" se nije uspjela izvući s glavninom zbog čega je podijeljena u manje skupine koje su se probile na istočni dio Biokova. Pored ove čete, štab bataljuna je na Biokovu ostavio još 20 partizana s ciljem mobilizacije novih boraca i formiranja novih partizanskih postrojba. Tako završna faza operacije "Albia" nije ostvarila zadani cilj. PROČITAJ VIŠE Operacija "Albia", na Wikipediji |
Turizam
ZAGORSKA STRANA
VRGORSKIM KRAJEM
Višnjica
|
Višnjica je naseljeno mjesto u sastavu grada Vrgorca, u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj nalazila se u sastavu stare općine Vrgorac. Čine ju dva zaselka: Donja Višnjica, podno Rilića i Gornja Višnjica na biokovskom grebenskom ogranku. Na popisu stanovništva 2011. godine, Višnjica je imala samo 14 stanovnika.
|
Pješačka staza Alberta Fortisa
Stari kameni put do starog sela, mjesnog groblja, crkve Sv. Jurja iz 14. stoljeća te planinskog vrha "Drveničke stine" koji je na 655 m n.v. Alberto Fortis, talijanski teolog, prirodoslovac, putopisac i redovnik je upravo prošao ovom stazom od Drvenika do Vrgorca gdje se susreo s domicilnim stanovništvom kojeg spominje u svojoj prvoj knjizi. Smatra se da je Hasanaginicu Fortis prepisao upravo na ovom području. |
Sriduša
Buninsko polje (polje Bunina)
|
Bunina je krška uvala, odn. malo polje u kršu, jugozapadno od Vrgorca, na 75 m n.v. (zaseok Radonići), u podnožju planina Matokita (1062 m), Rilića (920 m) i brda Radović (390 m). Široko je u prosjeku oko 2 km, Međutim, brdo Radović gotovo presijeca polje, tvoreći poluotok na sredini polja, i na tome dijelu širina polja najmanja - samo 200 metara.
U sjeverozapadnom dijelu polja, pola kilometara sjeverno od Pervana, zaselka sela Kokorić, nalazi se zanimljiv krški oblik, estavela Betina. Estavela je šupljina u kršu koja kod visokog pukotinskog vodostaja ima značajke vrela, a pri niskome postaje ponor. Na dubini od 60 metara (u sušnom razdoblju) nalazi se podzemno jezero estavele Betina, čija voda izbija na površinu za vrijeme njegova visokog vodostaja, odn. za vrijeme kišnih mjeseci. U početku voda iz estavele teče svojim koritom, a zatim se zahvaljujući i pojavi stotina većih ili manjih vrulja, razvija u veliko jezero, koje znate prekriti cijelu kotlinu, i čija dubina na mjestima može biti i do 10 metara. Za najvećih poplava u većoj mjeri je bilo ugroženo selo Kokorić, koje je tijekom većih poplava nekoliko dana odijeljeno od Vrgorca budući da voda prijeđe cestu Vrgorac-Kokorići. U manjoj mjeri zna biti ugrožen i zaseok Radonići, ali tu obalna crta jezera uglavnom ne prelazi udaljenost od pedesetak metara do najbližih građevina. Na rubnom djelovima smještena su sela Plana, Kotezi i Kokorići, sa svojim zaseocima. Bunina je prekrivena obradivim površinama na kojima se uzgajaju vinova loza i masline, te voće i povrće. U podnožju Radovića nalazi se rudnik asfalta, Paklina. Otkrili su ga Mlečani 1698 g.a koristio se do pred kraj dvadesetog stoljeća. |
Polje Bunina
Detalj starije topografske karte, mjerilo 1:100.000 |
Kokorići
Polje Jezero (Vrgorsko polje)
|
Vrgorsko polje zvano Jezero nekada je povremeno plavilo i otuda mu dolazi ime
Danas je ovo polje najveće vinogorje Hrvatske s preko 10 milijuna čokota vinove loze i dom je jedinstvenim vinskim sortama poput Zlatarice Vrgorske, Medne, Trnka i Plavke. |
Umčani
Draževitići
Staševica
|
Staševica pripada Gradu Pločama u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Smještena je na zapadnom dijelu polja Jezero, 10 km sjeverno od Ploča.
Vrgorsko polje (Polje Jezero)
|
|
UDOLINA IZMEĐU VIŠNJICE I DONJIH NJIVA
|
Prirodna granica između najviših dijelova Biokova i njegova jugoistočnog nastavka (Sutvid - Rilić) je krška valovita visoravan na kojoj se smjestilo selo Gornje Igrane i njegovi zaseoci. Na ovu ravan izlazi iz smjera Makarske državna cesta broj D512, koja povezuje Makarsku i Vrgorac. Prirodna granica dalje ide istočnim padinama Sutvida na području sela Donje Njive, preko prijevoja Hrastovac, te se spušta udolinom između sela Višnjica i južnih zaselaka sela Kokorići. Istočno od ove udoline pruža se u smjeru SZ-JI greben Vidovice, ogranak središnje mase planine Biokova, koji se završava kod sela Višnjica, Kokorići i Ravča. Zapadno od te udoline gorski su hrpti Sutvida i Rilića.
|
D512 D512 je državna cesta u Hrvatskoj, koja povezuje Makarsku i Vrgorac. Ukupna duljina iznosi 30,6 km. U Gonjim Igranama odvaja se odvojak ceste prema zabiokovskom selu Kozica. Cesta je od 24.10.2010. do 8.7.2011. bila zatvorena za sav promet zbog odrona na predjelu Stupica iznad Podgore. Cesta je privremeno otvorena za promet 8.7.2011., dovršetkom izgradnje tunela na Stupici, duljine 230 metara. |
Kljenak
|
Kljenak je naseljeno mjesto u sastavu grada Vrgorca u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj nalazio se u sastavu stare općine Vrgorac. Iako u blizini grebena Sutvida i Rilića, centar sela Kljenak se zapravo nalazi na jugoistočnom grebenskom ogranku središnje mase Biokova, koji se završava kod sela Višnjica, Kokorići i Ravča (vidi Pobrđe Vidovice). Na popisu stanovništva 2011. godine, Kljenak je imao 86 stanovnika. Zaselak Naglani nalazi se podno grebena Sutvida.
U selu se nalazi crkva Svih Svetih i srednjovjekovno groblje sa stećcima. Sagrađena je vjerojatno u prvoj polovici 18. soljeća. U njene zidove uzidano je oko 25 čitavih stećaka i ulomaka. Crtice iz Kljenka. Seoska škola sagrađena je nakon Drugog svjetskog rata, sredstvima i radom mještana. Objekt je u potpunosti sagrađen od kamena. Početkom 21. st. škol je izgorjela te godinama bila izložena je nevremenu, kiši, ledu i počela se urušavati, no lokalno je stanovništvo organiziralo radne akcije kako bi se ona obnovila. IZVOR FACEBOOK - UDRUGA KLJENAK Naglani (na kartama Naglari)CRTICE Dražen Duilo: NLO NAD BIOKOVOM - Mještani Kljenka imali su bliski susret s - nečim: Nije 'meduza' više navraćala... Slobodna Dalmacija, 8.10.2014.
|
Bobanci
Nedaleko od glavne ceste u Kljenku nalazi se pravi mali dragulj, staro selo Bobanaca. Svaki četvrti stanovnik Kljenka nosi upravo ovo prezime te su u prošlosti bili nastanjeni upravo u ovim kamenim kućama. Danas su ove kuće u dosta lošem stanju no ljudi polako shvaćaju vrijednost starih kamenih kuća te su počeli s obnovama. U podnožju nalaze se vrtovi s kvalitetnom zemljom u kojoj se obrađivaju razne kulture: od krumpira, loze, kukuruza, luka, kapule itd. Preneseno s Facebook stranice Uduge Kljenak |
|
Istočne padine Rilića
Pogled na greben Rilića i Buninsko polje s vrha Matokit iznad Vrgorca. Podno Matokita je selo Kotezi, a u polju desno su Kokorići. Lijevo na horizontu su obrisi poluotoka Pelješca, ispred kojega proviruje greben planine Grabovice, s vrhom Sveti Ilija, iznad Gradca. |
VRŠNO PODRUČJE
GREBEN RILIĆA I GORSKA VISORAVAN IZMEĐU GREBENA RILIĆA, ŠAPAŠNIKA I VITERA
Gorska visoravan između grebena Rilića, Šapašnika i Vitera
Rilić je desetak kilometara dug greben iznad Vrgorskog (ili Vrgoračkog) polja, na kojem se gledajući iz tog vrgorskog smjera nižu vrhovi Velika glava (618 m), najviši Samograd (869 m), a prema istoku Obala (844 m), Božurkovica (824 m), Vanik (762 m), Kota 678 i Mosor (454 m).
Iza ovoga prvoga grebena vidljivog iz Vrgorskog polja, na ovaj gorski hrbat nastavlja se prema primorskoj strani mnošto vrhova viših od 700 metra, od kojih je najviši vrh Šapašnik, odn. Špašnik (919 m), koji se nalazi na rubnom primorskom dijelu grebena, iznad Živogošća.
Ostali viši vrhovi u predjelima te gorske visoravni su:
- u središnjem dijelu grebena su:
Veliki Podzvizd (764 m), Sinjal (796 m), Tomaševica (881 m), Gradina (918 m), Kitica (834 m), Kvartir (848 m), Veliki Hum (869 m), Mali Hum (842 m), vrh Gradina iznad Grčenika (760 m), Gomila (701 m) i Gravište, iznad Pasičine (720 m)
- na primorskom, rubnom dijelu grebena nižu se vrhovi:
Sokolić (Drveničke stine, 788 m), Krive toke (739 m), Velja luka (791 m), Tribić (889 m), Šapašnik (920 m), Kosa (805 m), Međugorje (762 m), Viter (769 m) i Križ u Briškim stinama (682 m),
Taj se primorski greben nastavlja u smjeru jugoistoka prema brdu Grabovici (Sveti Ilija iznad Gradca) vrhovima: Crvene stine (732 m), Skok u Gračkim stinama (716), Sveti Paškal (715 m), Sveti Ilija iznad Gradca (773 m) i dr.
Rilić je desetak kilometara dug greben iznad Vrgorskog (ili Vrgoračkog) polja, na kojem se gledajući iz tog vrgorskog smjera nižu vrhovi Velika glava (618 m), najviši Samograd (869 m), a prema istoku Obala (844 m), Božurkovica (824 m), Vanik (762 m), Kota 678 i Mosor (454 m).
Iza ovoga prvoga grebena vidljivog iz Vrgorskog polja, na ovaj gorski hrbat nastavlja se prema primorskoj strani mnošto vrhova viših od 700 metra, od kojih je najviši vrh Šapašnik, odn. Špašnik (919 m), koji se nalazi na rubnom primorskom dijelu grebena, iznad Živogošća.
Ostali viši vrhovi u predjelima te gorske visoravni su:
- u središnjem dijelu grebena su:
Veliki Podzvizd (764 m), Sinjal (796 m), Tomaševica (881 m), Gradina (918 m), Kitica (834 m), Kvartir (848 m), Veliki Hum (869 m), Mali Hum (842 m), vrh Gradina iznad Grčenika (760 m), Gomila (701 m) i Gravište, iznad Pasičine (720 m)
- na primorskom, rubnom dijelu grebena nižu se vrhovi:
Sokolić (Drveničke stine, 788 m), Krive toke (739 m), Velja luka (791 m), Tribić (889 m), Šapašnik (920 m), Kosa (805 m), Međugorje (762 m), Viter (769 m) i Križ u Briškim stinama (682 m),
Taj se primorski greben nastavlja u smjeru jugoistoka prema brdu Grabovici (Sveti Ilija iznad Gradca) vrhovima: Crvene stine (732 m), Skok u Gračkim stinama (716), Sveti Paškal (715 m), Sveti Ilija iznad Gradca (773 m) i dr.
Pasičina
Detalj topografske karte
Mjerilo 1:25.000; Sekcija Ploče 573-4-4 |
Pogled s vrha Sveti Ilija iznad Gradca, u smjeru sjevera, na nenaseljeni, krajnji jugoistočni dio Rilića
|
Grnčenik
|
Grnčenik je nekadašnje selo na rijetko naseljenom jugoistočnom dijelu Biokova - koje se stislo u krševitoj uvali između grebena Vitera i Grabovice (Gračke stine). Selo je napušteno, s ruševnim kućama, suhozidima i kapelicama, jer su mnogi od njegovih bivših stanovnika, kao i stanovnici Pasičine, davno odselili u Staševicu i Ploče. Do Grnčenika je moguće doći kolnom cestom iz smjera Staševice i Pasičine. Podno sela ima prirodnih izvora.
U Drugom svjetskom ratu. gotovo tijekom cijelog rata u Grčeniku se nalazila partizanska vojna baza, sjedište brojnih vojnih jedinica i vojnopozadinskih službi NOVJ, među kojima je bila i vojna ambulanta koje je liječila vojnike i civile. U vrijeme neprijateljskih ofenziva u selo se sklanjalo okolno stanovništvo. Njime su prolazile i izbjeglice Vrgorske krajine i Neretve prema Baćini, odakle su brodovima išli za Vis, i dalje u Italiju i egipatski El Shatt. U vezi tih zbivanja, u selu je postavljena spomen-ploča na kojoj piše: Ovo mjesto je bio centar rukovotstva NOP, baza i stalno uporište biokovskih partizanskih jedinica i NOV. u toku NOR od 1941.-1945. / Grčenik, 19.VIII.1961. godine. U selu se nalazi kamena crkvica sv. Ivana. IZVOR Blog od Vrgorca grada - Grčenik |
Dan žena u Grnčeniku
Autor: Anita Lasic; Datum objavljivanja: 9.3.2014. Opis: HPD "Adrion" je organizirao izlet u Grnčenik. Išlo se preko Briških stina. Događaj je održan na Dan žena, 8. ožujka 2014. Sudjelovalo je 40ak planinara iz Gradca, Brista i Ploča. Fotografije s uspona: OTVORI |
IZVORI I LITERATURA
BILIĆ, Josip: Geomorfološka obilježja gorskoga hrpta Rilića. HRVATSKI GEOGRAFSKI GLASNIK 72/1, 63 – 85 (2010.) (PDF)
KOSOVIĆ, Jasna: Sjećanje na svetog Iliju i Rilić. Hrvatski planinar br 11, 2003. str. 350-352. (PDF)
PUHARIĆ, Ivo: Biokovo, planina i planinarstvo. Makarska, 1990.
OSTALO:
BEGIĆ, Jakov: Putešestvije po Riliću. Ljubuški.info, 15. studenog 2018. ljubuski.net/25464-putesestvije-po-rilicu
PRIMORAC, Mate: Planinarski preko Rilića pohodili Vrgorački kraj - Stipe Božić ‘otkriva’ stare trgovačke staze. Slobodna Dalmacija, 10.11.2008.
KOSOVIĆ, Jasna: Sjećanje na svetog Iliju i Rilić. Hrvatski planinar br 11, 2003. str. 350-352. (PDF)
PUHARIĆ, Ivo: Biokovo, planina i planinarstvo. Makarska, 1990.
OSTALO:
BEGIĆ, Jakov: Putešestvije po Riliću. Ljubuški.info, 15. studenog 2018. ljubuski.net/25464-putesestvije-po-rilicu
PRIMORAC, Mate: Planinarski preko Rilića pohodili Vrgorački kraj - Stipe Božić ‘otkriva’ stare trgovačke staze. Slobodna Dalmacija, 10.11.2008.
