|
|
PLANINE DALMACIJE > PLANINE JUŽNE DALMACIJE I MEDITERANSKE HERCEGOVINE > Pobrđa jugozapadnog dijela Popova
Države: Bosna i Hercegovina, Hrvatska
Najviši vrh: Ilijino brdo, 987 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.8363, 17.9321
Države: Bosna i Hercegovina, Hrvatska
Najviši vrh: Ilijino brdo, 987 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.8363, 17.9321
|
|
Uvod-
ENGLISH SUMMARY: Hills of the Southwestern Part of Popovo
- |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS
Pobrđa JZ dijela Popova
Izvor: Elastic Terrain Map, 2022. |
Kroz pobrđa JZ dijela Popova prolazi više prometnih smjerova kojima se kroz povijest kretalo stanovništvo između unutrašnjosti i primorja. Glavni smjerovi prelaska bili su brdski prijevoji. Najvažniji su oni što su polazili iz Popova polja: Zavala - Orahov Dol - Slano na moru i Trebimlja - Čepikuće. Jedan od njih išao je od Hutova, preka Graca u neumskom kraju, prema Imotici na dubrovačkom teritoriju (Marijan Sivrić, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje od potresa 1667. do pada Republike 1808. godine, Dubrovnik – Mostar, 2003.).
|
Podjela pobrđa JZ dijela Popova
Izvor: Elastic Terrain Map, 2022. |
Podjela pobrđa u JZ dijelu Popova
1. Pobrđe Treskavca 2. Pobrđe Volunca 3. Pobrđe Lisca (kod Trebimlja) 4. Bratogošac (Pobrđe Bratogošca) 5. Orovska brda (Pobrđe Bjeljave) 6. Pobrđe Tmora |
Geološka građa
Isječak osnovne geološke karte, list Ston,
(crnom bojom ucrtana granica općine Neum a crvenom cesta Hutovo – Neum)
Izvor: GALIĆ, Amira; MARIJANOVIĆ, Pero; PRSKALO, Maja: Utjecaj geološke građe na ekološku osjetljivost neumskog zaleđa i obale.
Izvor: GALIĆ, Amira; MARIJANOVIĆ, Pero; PRSKALO, Maja: Utjecaj geološke građe na ekološku osjetljivost neumskog zaleđa i obale.
PRIRODA
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Stanovništvo
|
U Popovu je 1938. živjelo 1147 domaćinstava. Od tih, 588 je bilo hrvatskih, 530 srpskih, 25 bošnjačkih i 4 domaćinstva gdje glava obitelji nije bio iz jednog od ta tri naroda. Na teritoriju općine Ravno je na popisu stanovništa 1961. živjelo 54% Hrvata i 44% Srba, dok će na tom istom području 1991. biti oko 48% Srba i 45% Hrvata.
1938. je u Popovu živjelo 13 srpskih rodova s 100 domaćinstava i 14 hrvatskih rodova s 113 domaćinstava koji su se držali za starince u Popovu. Treba napomenuti da se kao starinci u etnografiji balkanskih krajeva smatraju oni rodovi za koje postoje jake naznake da su u istom kraju od dolaska Osmanlija. U slučaju Popova, 19% domaćinstava bi imalo rodonačelnika koji je u Popovu bar 400 godina, dok bi drugih 81% bili potomci došljaka. Među Bošnjacima u Popovu nema starinaca, ali treba napomenuti da je u prošlosti u mnogim selima bilo muslimana a u kojim ih već u 19. stoljeću nije bilo. Općenito gledano, Srbi većinom žive s desne strane Trebišnjice a Hrvati s lijeve. Bošnjaci su živjeli samo u dva sela, Trnčini i Kotezima. U Kotezima je postojala i džamija, koja je jedina zabilježena džamija u povijesti Popova. Koteška džamija je danas u ruševnom stanju. 
Zemljovid Popova i bliže okolice (zemljovid izradio Branimir Brgles)
Domagoj Vidović: Pregled toponimije jugozapadnoga dijela Popova FOC 19 (2010), str. 283–340 |
"Kućo moja kraj Popova polja kad će nama doć vremena bolja.." Ovako su nekad popovci pjevali i kroz gangu izražavali nezadovoljstvo svojim teškim položajem u kamenu i polju. Duga razdoblja suše, zatim iznenadne poplave koje bi potopile sav urod u polju, ostavivši nerijetko stanovnike bez ijednog zrna žita koje je bilo neophodno za život i ostanak na škrtom hercegovačkom kamenjaru. Al snalažljivi su to i jaki ljudi kroz stoljeća. Jeste li znali da su popovci pleli mreže za ulov ribe od čiste svile i na taj način prehranjivali obitelj? Da dobro ste pročitali, uzgajali su svilenu bubu tz. dudov svilac. Dudov svilac je leptir koji se hrani dudovim lišćem ili kod nas poznatijim (lišćem od murve),a iz njegovih čahura se proizvodi čista svila. Ovakav uzgoj danas se održao još u nekim Konavoskim obiteljima gdje se svila proizvodi isključivo za izradu narodnih nošnji u okolici Dubrovnika. IZVOR Hercegovina zemlja svjetlosti (Facebook) |
Povijesni pregled
|
Prastanovništvo Popova je vjerojatno bilo jedno od ilirskih plemena, koje je iza sebe ostavilo tragove u obliku kamenih gradina i "gomila." Gradine su utvrđena naselja na humcima, a gomile (gromile, mogile), odn. tumuli su mali humci napravljeni od kamenja u kojima su pokopavani mrtvaci. Popovci su mnoge od njih raskopali, i pričaju kako su nalazili kosture ili ćupove s pepelom.
Popovo kasnije dolazi pod rimsku vlast, ali ona ostavlja malo tragova. Rimski nalasci u Popovu su neznatni, u toponimiji skoro ništa nije latinskog porijekla (osim možda imena Popova), a nije čak utvrđeno da je ikakva rimska cesta prolazila kroz Popovo. Popovo je u svakom pogledu bilo na periferiji imperije, i vrlo malo je ikakvih spomena predjela. Sudeći po manjku tragova, možemo zaključiti i da je Popovo u rimsko doba bilo rijetko naseljeno. Ni o doseljavanju Slavena u Popovo nemamo puno izvora. Popovo u srednjem vijeku postaje dio Zahumlja, a nakon toga Bosanskog kraljevstva. U to vrijeme pojavljuje se i prvi spomen Popova kao specifične administrativne cjeline, u sklopu podjele kraljevstva na župe. U ovo vrijeme nailazimo i na prve spomene ekonomskih veza s Dubrovnikom, koje će obilježiti dalju povijest Popova. Važno je napomenuti da iako je Popovo bilo usko vezano privredom za Dubrovnik i iako je Dubrovnik u nekoliko navrata htio pripojiti Popovo, ono nikada nije pripadalo Republici nego je uvijek bilo dio kontinentalnih država. Kao dio Zahumlja, Popovo dolazi pod vlast Nemanjića u 12. stoljeću. Prije 1219., Stefan Nemanjić dijeli Humsku oblast na tri dijela. Popovo i Stonsko primorje pripadaju knezu Andriji, koji je bio nećak Stefana Nemanje. Njegovi potomci će kasnije postati nasljedni knezovi Nikolići. Oko 1330., bosanski ban Stjepan II Kotromanić zauzima sjeverni dio Popova, a ubrzo i čitav kraj. Popovo do pada pod Turke 1465. ostaje dio bosanske države. Kao perfirena teritorija, Popovo je bilo daleko od dosega moći bosanskih kraljeva, i glavnu vlast je imalo lokalno plemstvo. Među važnim lokalnim obiteljima isticali su se knezovi Čihorići i Sankovići. Potomaka Čihorića još uvijek ima u Popovu, i katoličke i pravoslavne vjere. Ekonomija Popova u srednjem vijeku je ovisila mnogo o Dubrovniku. Popovo se nalazi na krškom terenu, s malo obradive zemlje. Dio polja uz samu Trebišnjicu je podložan nepredvidivim poplavama, što otežava zemljoradnju. Glavna privredna grana u Popovu je bilo stočarstvo. Mnogi Dubrovčani su davali Popovcima stoku, koju bi oni u Popovu uzgajali pa onda dijelili zaradu s Dubrovčanima. Preko Popova je vodio i važan trgovački put koji je povezivao Dubrovnik s istočnom Hercegovinom, a preko nje i šire. |
|
Popovo pada u Turske ruke 1465., dakle prije smrti Stjepana Kosače i pada njegovog vojvodstva. Turci u prvi mah ne mijenjaju unutarnje uređenje Popova. Domaći knezovi ostaju na vlasti, i sve do XVII. stoljeća imamo kršćanske spahije u Popovu. Zbog relativne izolacije Popova i manjka urbanog centra, broj muslimana je u Popovu čitavo vrijeme turske vlasti malen. U ranija vremena je bilo ponešto muslimana u raznim selima Popova, ali su se do 1878. zadržali samo u Trnčini i Kotezima. Kao siromašan, stočarski kraj, Popovo je izbjeglo i nagle promjene stanovništva, kao što je to bio slučaj u drugim dijelovima Balkana pod turskom vlašću. Relativno visok postotak starinačkih rodova, kao i starost doseljeničkih, pokazuje da je i doseljavanje i iseljavanje bilo postupno. Najviše nestabilnosti u život u Popovu prvih par stoljeća turske vlasti su donosili upadi hajduka. Dok je bilo i povremenih upada hajduka iz Hercegovine, u ovom su se najviše isticali senjski uskoci. Senjani bi lađama plovili uz Neretvu, a onda upadali u Popovu. Tu su ubijali i kršćane oba obreda i krali im stoku. Senjani su 1673. opljačkali manastir Zavalu, a čak ih je i Sveta Stolica upozoravala da ne diraju katolike u Popovu.
Velika prekretnica u životu Popovaca je rat koji je tzv. Sveta Liga vodila od 1683. do 1699. protiv Turske. Rat se vodio u raznim dijelovima Balkanskog Polutoka, pa je borbi bilo i u samom Popovu. Tu dolazi i do komplicirane diplomatske situacije vezane uz potencijalni status Popova. U trenutku kada je izgledalo da će Turci izgubiti Popovo, počinje agitacija Austrije i Mletačke Republike. Obje države su željele zauzeti Popovo i preko svojih agenata traže pristalice među viđenim Popovcima. Dubrovačkoj Republici, kao prvom susjedu Popova, bilo je stalo da Austrija zauzme Popovo da bi se izbjegla situacija u kojoj bi Mletačka Republika na kopnu potpuno okružila Dubrovačku. Time bi presjekli trgovačke veze Dubrovnika s unutrašnjosti i ozbiljno ugrozili ne samo ekonomsku nego i političku budućnost Dubrovačke Republike. I samim Popovcima je bilo stalo do opstanka Dubrovačke Republike jer su mnogi Popovci radili za njih kao kiridžije i pomagali u prijenosu robe iz Dubrovnika u unutrašnjost. Dubrovčani su stoga bili u prednosti nad Mlečićima jer su već imali svoje veze i agente na terenu, a i zbog tradicionalnih rodbinskih veza između Republike i Popova. U svojoj namjeni su uspjeli, i 1689. lokalni knezovi preko Dubrovčana šalju molbu austrijskom caru Leopoldu da ih primi kao podanike. On to čini slijedeće godine carskim patentom, ali Popovo još ostaje pod turskom kontrolom. Slijedećih mjeseci Popovci preko Dubrovnika traže od cara da pošalje vojsku, ali se to zbog zauzetosti drugim frontovima u ratu ne događa. Mlečani već 1694. svojom vojskom ulaze u Popovo, da bi 1696. zauzeli čitavu donju Hercegovinu od Neretve do Herceg-Novog. Ta okupacija je kratkotrajna, jer se odredbama Karlovačkog mira iz 1699. Venecija mora povući iz Popova i trebinjskog kraja, a zadržava samo zauzete gradove u Boki. Za vrijeme novog rata protiv Turske, Mlečani ponovo 1716. okupiraju dio Popova, ali Požarevački mir 1718. potvrđuje granice povučene 1699., pa Mlečani ponovo evakuiraju Popovo. Popovo slijedećih sto godina živi relativno mirno, a prva veća promjena u životu Popovaca je pad Dubrovačke Republike. Nakon 1808., Popovci više nisu u mogućnosti baviti se kiridžijstvom, što dodatno osiromašuje već vrlo siromašan kraj. Tada počinju i veće migracije u druge krajeve. S početkom XIX. stoljeća, u Popovu se javljaju i pokreti za oslobođenjem od turske vlasti, kao i u čitavoj Hercegovini. Prvi ustanak se događa 1852., ali Popovci ne sudjeluju u ustancima tih godina ni blizu u mjeri u kojoj su susjedni krajevi. Tek kod ustanka 1875. nalazimo na opće sudjelovanje stanovništva Popova. Taj ustanak će biti i zadnji slučaj da popovski Srbi i Hrvati surađuju zajedno na širem planu. U Popovu i okolici se formira Popovo-Ljubinski bataljon. 1876. Crna Gora ulazi u rat protiv Turske i pritiče u pomoć hercegovačkim ustanicima. Među Hrvatima u bataljonu su se isticali Don Ivan Musić, župnik u Ravnom i vojvoda bataljona; Miše Tomašević iz Cicrine koji je bio zapovjednik bataljona; i kapetan Pećko Kristić iz Trebimlje, koji je od popovskih Srba opjevan kao „Pećko Latinin.“ Među Srbima su se isticali glavar Spasoje Vujović, barjaktari Jovo Ćorović i Boško Bogdanović, i drugi. Proklamirani cilj hercegovačkih ustanika, ujedinjenje s Crnom Gorom, nije se ostvario, ali već 1878. dolazi do austrijske okupacije i prestanka četiri stoljeća turske vlasti nad Popovom. |
Don Ivan Musić
Vojvoda u ustanku 1875. |
|
Dolazak Austro-Ugarske vlasti je izazvao velike promjene u životu stanovnika Popova. Već za vrijeme ustanka, mnogo stanovništva je izbjeglo. Muslimani iz nekih popovskih sela su se razbježali u okolne hercegovačke gradove, a katolici i pravoslavni su privremeno našli spas u dubrovačkom kraju. Kršćansko stanovništvo se nakon dolaska Austrije vraća, ali muslimani ne. Nakon Austrijske okupacije, muslimani Kapići i Kabile odlaze iz Drijenjana, što ostavlja samo malobrojno muslimansko stanovništvo u Trnčini i Kotezima. Katoličko i pravoslavno stanovništvo dočekuje Austriju s dozom optimizma, očekujući agrarnu reformu. Ovo pitanje raspodjele zemlje koja je u vlasništvu begova će postati jedno od ključnih tema u BiH slijdećih pola stoljeća.
Austro-Ugarska odmah poslije dolaska pravi opći popis stanovništva, ali on ne sadrži informaciju o zaposljenu stanovništva. Prvi popis koji to čini je onaj iz 1885. Po tom popisu je u Popovu tada živjelo 5711 stanovnika. Od tog broja je bilo 2995 katolika, 2638 pravoslavaca, 75 muslimana i 3 ostala. Općina Popovopolje je tada obuhvaćala i naselje Šćenicu, ali ono je izuzeto iz gornjih brojeva jer nije dio Popova u smislu u kojem ga ovaj članak uzima. Od 5711 stanovnika, 1495 su bili radno sposobni muškarci. Od tog broja je bilo: 151 slobodni seljak, 1244 kmeta i 100 ostalih. Među ostalim je bila najveća većina pomoćnih radnika, tzv. „momaka“ koji su radili na zemlji slobodnih seljaka. Bilo je među ostalima još 5 svećenika obje vjeroispovjesti, 1 općinski činovnik u Ravnom i 3 age u Kotezima koji su i bili vlasnici većine zemlje u Popovu. Dakle, jedna desetina stanovništva Popova je imala svoju zemlju. Svi muslimani su imali svoju zemlju, a i jedan broj katolika i pravoslavaca su bili slobodni seljaci. Popis ne navodi specifično kmetove i slobodne seljake po vjeri, ali to se može naslutiti pregledom po selima. Katoličko sela Belenići, pravoslavna sela Drijenjani i Sedlari, kao i miješano selo Kijevdol su bila skoro potpuno slobodna. Katoličko selo Cicrina je imalo skoro točno polovicu slobodnih, dok su u svim ostalim selima prevlađivali kmetovi. U nekim od tih sela je bilo i slobodnih, kao u Čvaljini gdje je petina stanovnišva imala svoju zemlju, ali je bilo i potpuno kmetovskih sela kao Dvrsnica i Orašje. Suprotno nadama katoličkog i pravoslavnog stanovništva, Austrija ne provodi agrarnu reformu, čak ni poslije aneksije BiH 1908. Plašeći se hrvatskog i srpskog nacionalizma i pokretâ za ujedinjenje, Austro-Ugarska zadržava status quo i ostaje na samim Popovcima da se otkupe iz kmetstva. Mnogim to vrlo brzo polazi za rukom. Dok je u Trebimlji 1885. samo 18% stanovništva koje ima svoju zemlju, samo 10 godina kasnije, taj broj je 34%. K tome, još je 59% stanovništva koje ima i svoju zemlju a i obrađuje tuđu, dok je postotak pravih kmetova bez svoje zemlje samo 9%. Veliki doprinos ovom je dala imigracija. Popovci su tradicionalno emigrirali u svijet, ali krajem XIX. stoljeća, javlja se i novo odredište -- Amerika. Mnogi Popovci odlaze u Ameriku i tamo zarađuju novac koji onda po povratku koriste za kupovinu imanja u Popovu. „Amerikanci“ podižu i veće, modernije kuće, a po prvi put se pojavljuje i cigla kao građevni materijal umjesto kamena. Austro-Ugarska podiže i uskotračnu prugu koja spaja Metković i Čapljinu na zapadu s Trebinjem i Dubrovnikom na istoku. Ta pruga prolazi kroz Popovo i u Ravnom se gradi željeznička stanica. Ravno zbog toga zamjenjuje Zavalu kao centar Popova, i u Ravno se prenose organi lokalne vlasti. Kao posljedica toga, u Ravnom se razvija i čaršija sa zanatskim radnjama. Popovo u Prvom svjetskom ratu nije poprište vojnih akcija pa dolazak Kraljevine SHS dočekuje u relativno sličnim uvjetima kao i prije rata. |
|
HRVATI POPOVA KROZ STOLJEĆA
Podijeljenost stanovništva Popova između katoličke i pravoslavne crkve seže u srednji vijek. Tadašnji raspored katolika i pravoslavaca je nemoguće odrediti. Trebinjska biskupija spominje se već u X. stoljeću. Prvih dva stoljeća njezino središte je u samom Trebinju. U Trebinju je stajali i katedrala Sv. Mihovila, zaštitnika biskupije. 1252. srpski kralj Uroš protjeruje trebinjskog biskupa koji se sklanja u Dubrovnik. 1284. dubrovačka plemićka obitelj Theophilis poklanja biskupiji neke posjede u i oko Dubrovnika, između ostalog otočić Sv. Marko ili Markan. Na otoku Markan, čiji se naziv poslije mijenja u Mrkan, biskup dobija i samostan. Taj samostan postaje sjedište biskupa, koji od tad nosi naziv Trebinjsko-Mrkanski. S pomjeranjem sjedišta biskupije iz Trebinja, katoličanstvo u samoj biskupiji slabi. Turskim osvajanjem Hercegovine 1482., taj se proces ubrzava. Katolici prelaze na islam, a u nekim slučajevima i na pravoslavlje, crkve ostaju napuštene, župnička mjesta prazna. Tek oko 1600. godine se uspostavlja relativno normalan rad biskupije. Ona tada ima samo dvije župe, Gradac i Ravno. Ravno obuhvaća Popovo, dok Gradac obuhvaća stolačko i čapljinski područje. Osnivanje Propagande Fide 1622., vatikanskog ureda za širenje vjere, pomaže katolicima u Hercegovini kroz obuku svećenstva specifično za njihove potrebe u Italiji. U slijedećih 200 godina, česti su crkveni izvještaji o stanju u biskupiji, ali su većinom šturi i općeniti. Govore o stanju u biskupiji i njenim župama i donose procjene katoličkog stanovništva biskupije i njenih župa. Prvi popis koji nam govori o preciznom brojnom stanju katolika po naseljima je u izvještaju sofijskog nadbiskupa Marka Andrijaševića iz 1733. Andrijašević je u to vrijeme bio privremeni upravitelj Trebinjsko-Mrkanske biskupije. Ovaj popis je važan ne samo zbog uvida u broj katolika u dvije župe, nego i zato što donosi i broj muslimana i pravoslavnih. Iako popis bilježi samo one muslimane i pravoslavce koji su živjeli u selima gdje je bilo katolika, on nam ipak daje uvid u tadašnju vjersku strukturu mjesta donje Hercegovine. Andrijašević nije sam načinio ovaj popis, mada je bio iz Popova, već je župe obišao Hijacint Alemanja iz Dubrovnik. U vrijeme ovog popisa, biskupija je imala 4 župe. Od župe Gradac se odvojila Dubrave, a od Ravnog župa Trebinja. Vrlo važno je napomenuti da se ovo odnosi na današnje selo Trebimlja ili Trebimnja na zapadu Popova, a ne sam grad Trebinje. Župe Trebinja i Ravno pokrivaju Popovo, pa se ovaj opis neće dotaći drugih dviju. Župa Trebinja je obuhvaćala samo selo i još 16 sela i zaselaka oko njega. U župi su postojale 3 crkve. Jedna je bila u župnom sjedištu, posvećena Uznesenju Djevice Marije. Druga je bila u Veljoj Međi i bila je posvećena Sv. Ivanu Krstitelju. Obje su bile u lošem stanju. Treću crkvu, Sv. Nikole u Rupnom Dolu, je oštetio potres 1667., a njezinu obnovu je nadgledao sam Andrijašević dok je bio župnik u Popovu nekoliko godina prije. Ona je bila u dobrom stanju. U izvješću stoji da je župa Ravno nekada imala 8 katoličkih crkava: tri u Ravnom, i po jednu u Dubljanima, Čvaljini, Zavali, Orahovom Dolu i Belenićima. 1733. su ostale samo 3: crkva Sv. Dimitrija i crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Ravnom, i crkva u Belenićima posvećena Sv. Iliji. Od ostalih su neke tako ruševne da se u njima ne može vršiti obred, a neke su preuzeli pravoslavni svećenici. U župi Trebinja biskupski vizitator nalazi 104 katoličke obitelji i 3 muslimanske, dok pravoslavnih nema. U poredbi sa situacijom iz XX. stoljeća, može se primijetiti da nema promjena. Pravoslavnog stanovništva u toj župi ni kasnije nije bilo, dok su 3 muslimanske obitelji živjeli u Trnčini gdje i dan-danas ima muslimana. U župi Ravno je živjelo 100 katoličkih obitelji, 64 pravoslavne obitelji i 16 muslimanskih. Od 64 pravoslavne obitelji, spominje se da su 4 nedavno prešle s katoličanstva, ali se ne navodi u kojim su selima. Župa Ravno obuhvaća i tri sela izvan Popova: Slavogostići, Grepci i Kalađurđevići. O potonja dva će biti riječi u posebnom dijelu ispod. U župi Ravno je bilo više promjena stanovništva nego u župi Trebinja. Do je 1733. selo sa samo jednom katoličkom kućom, dok će 200 godina kasnije imati 10 katoličkih kuća i 28 pravoslavnih. Čavaš je 1733. isto tako naseljen samo katolicima, dok će 1933. imati 19 pravoslavnih i 15 katoličkih kuća. U Dubljanima je tada bilo 5 katoličkih kuća i 18 pravoslavnih dok će taj omjer postati obrnut dva stoljeća kasnije. U Kijevom Dolu 1733. nije bilo pravoslavaca, dok će kasnije činiti polovicu domaćinstava. Treba još spomenuti da je u Dubljanima i Čvaljini bilo muslimanskih porodica, o čemu svjedoči i kasnija tradicija u tim selima. Što se s njima dogodilo u međuvremenu je nepoznato. Zanimljivo je napomenuti da je na čitavom području biskupije vizitator zabilježio 232 muslimanske obitelji za kojih 142 kaže da su katoličkog porijekla. Nije jasno misli li se tu na prijelaz na islam u toj generaciji ili na prijelaz predaka tih obitelji. Isto tako nije jasno što je s ostalim muslimanima. Ima li među njima onih nepoznatog porijekla ili možemo uzeti sa sigurnošću da one nisu katoličkog porijekla? Možda još zanimljiviji podatak je da biskup Andrijašević navodi da je on osobno krstio dvije muslimanske obitelji u Trebimlji dok je bio župnik tamo. Nakon ovog izvještaja, posjeti biskupa i njihovih vizitatora su sve učestaliji. Možemo pratiti rast hrvatskog stanovništva, i primjetiti da je već 1733. vjerska struktura Popova bila ustaljena i vrlo slična današnjoj. Prelasci na islam su se morali dogoditi prije XVII. stoljeća, dok je moguće da su prelasci s pravoslavlja i na pravoslavlje se događali i kasnije. Od 79 hrvatskih rodova koji su u Popovu živjeli 1930.-ih, za 14 se pouzdano zna da su u Popovu još od srednjeg vijeka. Još 24 roda su govorila da su u Popovu „odavno“ i da ne znaju odakle su došli. Među njima bi isto tako moglo biti starinaca. Ostali su u Popovo doselili iz drugih dijelova Hercegovine, iz Crne Gore i iz Dalmacije. Samo par rodova su iz drugih krajeva. Jedan od njih su Krstići i Tomičići u Orahovom Dolu, koji su se nekad prezivali Bošković i od kojih je porijeklom Ruđer Bošković. Oni imaju tradiciju da su stotine godina ranije došli iz Bosne. Korišteni izvori
Ferdo Šišić - Ljetopis popa Dukljanina Milenko Filipović - Popovo u Hercegovini Vladimir Ćorović – Istorija Bosne i Hercegovine Ljubo Mihić – Ljubinje sa okolinom Ljubo Mićević – Život i običaji Popovaca Miljenko Krešić – Katolici Trebinjsko-Mrkanske biskupije prema popisu nadbiskupa Marka Andrijaševića iz 1733. godine Franjo Marić – Hrvati-katolici u Bosni i Hercegovini između 1463. i 1995. godine prema crkvenim dokumentima Šefik Bešlagić – Popovo: Srednjovjekovni nadgrobni spomenici Fondacija Ruđer Bošković - http://www.rb-donjahercegovina.ba Ivica Puljić et al. – Tisuću godina Trebinjske biskupije |
1938. se u Popovu nalazilo čak 25 crkava, od kojih 11 pravoslavnih i 15 katoličkih. Od pravoslavnih je najvažnija ona u sklopu manastira Zavala, o kojem će biti riječi u dijelu koji govori o povijesti Popova. Manastir je posvećen Vavedenju Svete Bogorodice.
Središte katoličke župe koja pokriva Popovo je u Ravnom, i tu se nalazi i župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije
Izvan granica Popova nalaze se dva sela s hrvatskim stanovništvom koje u etnografskom smislu čini jednu cjelinu s Popovcima. Oba sela se nalaze jugoistočno od Popova, Grepci u predjelu zvanom Bobani, a Kalađurđevići u predjelu Šuma. Oba su na samoj granici s Hrvatskom, i oba pripadaju župi Trebinje, za razliku od popovskih sela. http://www.upload3r.com/serve/131110/1289699500.png
Oba sela su stara. U Grepcima je nekad bila kula i osmatračnica prema granici s Dubrovačkom Republikom. Kuća je 1905. bilo 14, zbijenih na jednom mjestu. U selu su živjela 4 roda. Tomići, Zucali i Gavrani su katolici. Od islamiziranih Zucala su bili Grebe u selu, čije je vlasništvo bila Kula. U 19. stoljeću su odselili u Ljubinje. Pravoslavni rod u selu su Redže. Tomići i Zucali su rod i starinci u selu. Kalađurđevići se spominju u Dubrovačkim dokumentima iz kasnog srednjeg vijeka kao mjesto rođenja roditelja nekolicine djece krštene u dubrovačkim crkvama. 1905. je u selu bilo 11 kuća, 4 pravoslavne i 7 katoličkih. Katolici su bili Radulović i Kalje. Jedan su rod i nekad su se prezivali Vučetić. |
|
Selo Prapratnica
Jedan on mogućih uspona na vrh Žabe je izlaskom na greben iz smjera sela Prapratnice koje se vidi u udolini. Piramidalni vrh, u pozadini na horizontu je Tmor, iznad Slanog. Lijevo ispred njega je brdo Rujnica. Desno na horizontu najviše je brdo Voljuvac (Volunac). |
Popovo
|
Popovo, područje u neposrednome dubrovačkome zaleđu (locus in retroterra Ragusii), sa sjeverne je strane zatvoreno visokim vapnenačkim masivom, kroz Popovsko polje protječe rijeka Trebišnjica zbog čijega je plavljenja sve do najnovijih vremena prijelaz sa sjevera na jug bio nemoguć i do šest mjeseci, a s juga povijesna granica Dubrovačke Republike i Osmanlijskoga Carstva, tj. današnja hrvatsko-bosanskohercegovačka granica, koja neprirodno razdvaja južni dio Popova od susjednoga Dubrovačkog primorja. U Popovu se izdvajaju dva temeljna potpodručja: Dònjē pȍlje (obuhvaća područje od Zablatka kod Hutova na istoku do Ravna i Koteške vale na istoku; sjeverna je granica Hrasno, a južna državna granica) i Gòrnjē pȍlje (istočno od Donjega polja; istočna je granica Lug, sjeverna Ljubinje, a južna državna granica).
IZVOR Domagoj Vidović, Pregled toponimije jugozapadnog dijela Popova. Folia Onomastica Croatica 19, Zagreb, 2010. (PDF) IZ STARIH ZAPISA
Popovo u Hercegovini
Autor: Hristifor Mihajlović IZVOR Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1.1.1889. Niti mi je namjera; niti bih uspio, kada bih i hotio, da pokažem veliko kakvo znanje; no znajući, da se na žrtvenik općenarodni može i mali dinar priložiti, i da je to čak dužnost svakog domoroca, to eto naumih, da u naš novi književni list "Glasnik" u Sarajevu, nešto o Popovu-polju, ovom najzdravijem predjelu u Hercegovini, na javnost iznesem. Znam čisto, da ce mi mnogi naš reći onu narodnu: "vidjela žaba" i t. d. a ja šta ću na to? — Baš ništa drugo, nego onu mudrog Begoša: "Ko će bolje, široko mu polje." Popovo. Tek u novije doba pridodano je ovom imenu "polje" t. j. otkako Austrijanci ovamo dodjoše, dakle od okupacije, te se danas u svijem spisima, gdje je o njemu riječ, kao i u govoru, naziva Popovo-polje, i ne samo po strancima, nego i po mješćanima. Ali ja ću, pišući o njemu, svakako se držati starog ili bolje reći pravog imena. Meni bi bilo drago, kad bih znao štogod o ovom krasnom dijelu naše kršne Hercegovine iz starodavnijeh knjiga kazati, ali šta nemam, to ne mogu ni dati. Za to ću se držati onoga, što pričaju stari, koji bolje znaju, nego mi mladi. Svi stari Popovci pripovijedaju, da se ovo mjesto u stare vakte nije zvalo Popovo, nego "Kriva-luka." Još neki starci pridodavaju: "Kriva-luka pokraj Dubrovnika". A tek dolaskom Osmanlija u Hercegovinu i to po jednom popu vojvodi prozvano je Popovo. Gotovo svak u Popovu i do Trebinja pripovijeda, pošto je pala Hercegovina pod Osmanlije, da se Popovo još sedam godina držalo i borilo protiv Osmanlija, i to pod vodstvom jednog popa, koji je stanovao na Vjetrenici u Zavali. Pošljedni poraz pretrpjeli su Popovci i pod Osmanlije pali na Vojskoj-njivi i Hržanom-dolu; ovo je na putu, idući iz Ljubinja u Popovo. I zbilja na ovijem mjestima ima sila groblja i dva velika krsta, jedan sa ovijem natpisom: "ase leži pohvalimi junak Radihna. Sije useće sin mu Vuk" Drugi krst nema nikakva natpisa, samo ima ruka pružena put mača. Da su se Popovci zaista mogli za neko vrijeme odupirati Osmanlijama, to se može vjerovati, jer su imali zgodu, naime od cijele južne strane u blizini imali su Popovci od dna do vrha Popova, na što leđa prisloniti. T. j. uz dalmatinsku među, i vazda su tamo mogli utočišta naći, bilo pod sv. Markom ili sv. Vlahom, kao što je tako i u najnovije doba bilo, t. j. za vrijeme bune Vukalovića, kao i pošljedne bune 1875. god. No da li se zbila prije zvalo Kriva-luka a poslije Popovo, ja stalno ne znam, jer osim predanja nemam nikakvijeh pravijeh dokaza pred sobom. Prvo ime ne samo da je naša riječ, nego odgovara i samom položaju i obliku Popova. Popovo je, kao što se može i na mapi krivo kao pregnuta ruka. Popovo po samoj rijeci ima biti novije ime, jer se nijesu ni popovi tako od prastarijeh vremena zvali. Samo, ili sam čuo ili negdje vidio, da se u nekijem poveljama, koje su davali srpski vladari Dubrovčanima, spominje još onda. Popovo, te bi ovo dakle svjedočilo protiv narodnog predanja, t. j. da je tek dolaskom Turaka po popu-vojvodi prozvano Popovo. Popovo je, kad god se ustajalo protiv Turaka, vazda imalo bolnu ulogu, jedno zbog svog položaja, kao što sam već spomenuo, a drugo; što je naseljeno isključivo hrišćanskim elementom, izuzevši neznatan broj. Muhamedanaca. Premda gornji Hercegovci u junaštvu Popovce nikad nijesu hvalili no, opet u složi za oicu slobodu Popovci nijesu nigda zaostajali iza ostalijeh Hercegovaca, a osim toga srazmjerno po broju stanovništva Popovo je davalo više znatnijeh ljudi, nego i jedan drugi kraj Hercegovine. Karakter stanovnika Popova odlikuje se nekijem divnijem osobinama od svijeh, drugijeh Hercegovaca. Prvo ljudi su oštroumni i daroviti do najvišeg stepena znanja i vještine, u koliko čovjek bez nikakvijeh škola može doprijeti. Popovac uvijek najprije dobro razmisli i tek se onda riješi na izvjesnu radnju, i baš za to mu pripisuju nejunaštvo, jer Popovac ne će u ćoravo glavu gubiti. Otuda kod drugijeh Hercegovaca, kao poruga ima riječ: "U svakog Popovca ima pod pazuhom Fetma." Kao, takovi, Popovci su vješti u raznijem zanatima, a osobito u kamenoj radnji pripoznati su kao najbolji u Hercegovini, nada sve pak u tvrdoći kamene radnje. Osim toga ni za kakvu drugu seljačku radnju u Popovu ne trebaju majstori sa strane. Sami mješčani zastupaju sve zanate, koji trebaju seljacima, t. j. kamenom rade skoro svi, kako za kuće tako i za čatrnje, kojijeh u Popovu ima vrlo mnogo, pošto je malo živijeh voda. Za to su u Popovu kuće bolje, nego igdje u selima u Hercegovini; pa i sve druge zanatlije, kao taraci, kovači, kalajdžije, kujunđije, mutabčije itd., sve ovi su sami mješcani i stanuju u mjestu, tako, da bi se malo koristio kakav zanatlija sa strane, kad bi došao u Popovo da radi. Osim toga Popovci su: štedljivi. Majstori, koji kamenom rade, idu po svoj Hercegovini i jednom dijelu Dalmacije, teku novac i donose kući, dokle kod kuće opet braća i rođaci rade, što u poljoradnji, t. j. oru, kopaju, žnju i t. d, Pita više, Popovac, još budući bez nikakvijeh škola, znade se baciti u bijeli svijet i steći novaca; tako na primjer kad je kopan Sujecki kanal, bilo ih je iz Popova na toj radnji preko dvadeset ljudi. A u Americi ima ih danas oko 50 i svake godine odlaze tamo. Rodoljubi su među tim vrlo, jer čak i onaj, koji se riješi pa tamo ostane i oženi se on i poslije toga šalje novčanu pomoć svojoj rodbini ovamo ili gdje bilo. Danas nema u Bosni i Hercegovini ni jedne varoši, u kojoj nema Popovca, tako da je već kao prvi građanin; šta više ima varoši, u kojima je većina Popovaca. Zaista ona poslovica: "Hercegovina svijet naseli, a sebe ne raseli", može se više odnositi na samo Popovo, nego li na svu Hercegovinu. |
Popovo je regija u istočnoj Hercegovini koja se nalazi na zapadnom kraju Popovskog polja. Popovsko polje je karsna depresija u donjem toku ponorske rijeke Trebišnjice. Od susjednih krajeva se razlikuje po geologiji i predstavlja oazu obradive zemlje okruženu najljućim kršom. Dok su krajevi oko Popova čisto krečnjački, s malo raslinja i pokriveni žbunjem, centralni dio Popova je prekriven slojem obradive zemlje koja omogućuje lokalnom stanovništvu bavljenje zemljoradnjom. Na zapadu Popovo graniči s neumskom općinom, dok je sa sjeverne strane predio Humine ili Humnina, koji se nalazi u stolačkoj i ljubinjskoj općini. Istočno od Popova je predio Lug, koji poslije nastavlja u Šumu. Južna granica Popova je državna granica s Hrvatskom, i nekad granica između Dubrovačke Republike i Otomanskog Carstva. Ovo su opće granice predjela, dok specifične granice na terenu ovise od raznih faktora. Neka sela sebe smatraju dijelom Popova iako ih ostatak regije ne smatra, dok je kod drugih obrnuto. Za potrebe ovog članka, za granice Popova su uzete granice Općina Popovo Polje(1950.-1957.) i Ravno(1957.-1963.). Popovo u tim granicama je nakon 1963. u potpunosti pripalo općini Trebinje, dok je nakon daytonskog sporazuma veći dio Popova u općini Ravno a manji je ostao dio općine Trebinje.
IZVOR Povijest Popova, Forum HercegBosna.org, 2009. |
1 POBRĐE TRESKAVCA
Jezero Vrutak
|
Jezero Vrutak je umjetno akumulacijsko jezero koje se nalazi jugoistočno od sela Hutovo, na nekadašnjem Vrtok polju (to je naziv upisan na ranijim topografskim kartama za dio tzv. Donjeg polja - koje je dio Popova polja, od Ravnog do Hutova - danas je Vrtok polje poznato kao Vrutak), krajnjem zapadnom dijelu Popova polja. Jezero je u potpunosti od betona, uključujući i dno i njegove obale. Prosječne je dubine 4 do 5 metara. Betonsko dno prekriveno sa tankim slojem trave. Kanal kojim se jezero opskrbljuje vodom ide točno preko sredine jezera. Širok je oko 5 m, a dubok preko 15 m. Na par mjesta pod vodom su se stvorila uvišenja, tzv. sprudovi, od nanesene zemlje. Na čelu jezera je turbina u koju dolazi voda iz Trebisnjice koja prije toga prolazi betonskim koritom kroz Popovo polje.
Jezero ima funkciju gornjeg kompenzacijskog bazena (skladištenja vode) za reverzibilnu Crpnu hidroeletranu Čapljina Crpna hidroelektrana Čapljina je crpno akumulacijska reverzibilna hidroelektrana. Nalazi se na donjem toku rijeke Trebišnjice, u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, na području triju općina: Čapljine, Neuma i Ravnoga. Gradnja je počela krajem 1972. Prvotni projekt iz prosinca 1968. predviđao je klasičnu hidroelektranu s dva agregata, ukupne snage 270 MW, ali je konačnim projektom prihvaćeno rješenje s dvjema reverzibilnim skupinama s Francis crpkama, jedinične snage 240 MVA. Puštena je u pogon 25.11.1979. U vrijeme puštanja u pogon, snaga CHE Čapljina iznosila je više od 50% snage ostalih hidroelektrana u Bosni i Hercegovini. Nizvodno od brane Gorica, uglavnom na trasi rijeke Trebišnjice, izgrađen je dovodni kanal do jezera Vrutak, gornjeg kompenzacijskog bazena (gornje akumulacije), kojim se elektrana opskrbljuje vodom. Kanal je dug 65 km, a površine betonske obloge je 2.200.000 m², što je za to vrijeme bio izuzetan građevinski pothvat. Gornji kompenzacijski bazen je površine 70 ha, volumena 7,2 hm³, od čega korisnoga 6,5 hm³, i nalazi se u neposrednoj blizini mjesta Hutovo, u Popovu polju. Iz njega, voda se dovodi do podzemne strojarnice tunelom promjera 8 metara i dužine 8.105 metara. Iz elektrane, voda se ispušta u donji kompenzacijski bazen (donju akumulaciju) Svitavsko jezero, a iz njega je moguće regulirano ispuštanje vode u rijeku Neretvu. Donji kompenzacijski bazen je površine 1.000 ha te maksimalnog volumena 44.000.000 m³. Podzemna strojarnica je smještena duboko u kršu, a njene dimenzije su 24×98×77 m (širina×duljina×dubina) što je čini jednom od najvećih objekata te vrste u svijetu. Osim vlastite proizvodnje, elektrana radi i u crpnom načinu rada, kada crpke vraćaju vodu iz donjeg u gornji kompenzacijski bazen, koristeći pri tom jeftiniju energiju iz el. mreže. Hidroelektranom upravlja i održava ju Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne. IZVORI WIKIPEDIJA, BISTRO.BA 
Jezero Vrutak
Vrutak nosi naziv po jedinoj „živoj vodi“ u donjem dijelu polja. U njegovu središtu se nalazio Bunar, izvor koji nije nikad tekao kao potok, nego uvijek samo bio bunar. Iznad polja stršio je samo red kamenova visine oko pola metra u obliku potkove promjera oko četiri metra u kojoj je na sjevernoj strani umjesto zida stajala kamenica. Jedna od tradicija kaže da ju je isklesao neki Popovac uz pogodbu da je dobije punu bobice (grahorasti plod) u koju je stalo oko 60 oka. Ispod nje metar i pol u dubinu spuštalo se stepenište u obliku amfiteatra. Zatim je bio drveni strop, u kojem su se nalazila vratnjika (vrata) promjera 50 cm, pa bunar dubine oko tri metra zidova od drvene oblovine. U vrijeme suše voda bi se smanjivala pa bi ljude spuštali da piljkaju vodu koja bi se još malo pojavljivala s južne strane. Bio je dragocjen jer su na njega dolazili po vodu kad bi presušile čatrnje, i to iz niza okolnih sela, a bio je i sastajalište onih koji su radili u polju i čuvara stoke. Dok se čekalo na vodu zvona od stoke su zvonila, volovi rikali, pjevalo se, dovikivalo, a ponekad se događala i tuča. U jugozapadnom dijelu Vrutka nalazio se Brijeg visine do pet metara, od nanosa Trebišnjice, koji su ljudi koristili kao građevinski materijal (Vukorep 1994, 44). Na Brijegu su bila guvna za vršidbu prosa i poljari su na njemu imali hladnicu. Kažu da je i Hadži-beg imao tu hladnicu. Nakon vrutačkih ponora vodu bi uzimala jama Golubinka pod Malim vratima. Opasniji od svih većih ponora bili su oni nestalni, koji bi se svake godine pojavljivali na drugom mjestu (Vukorep 1994, 45). Vrutak još obilježava Oltarište pod stijenom. Ono je bilo skoro zatrpano kad se radila rijeka. Ispred Malog jaza na Guvninama je po predaji zakopan Napoleonov vojnik. |
U jezeru ima šarana, a svake se godine poribljavalo šaranima i amurima. Od ostalih vrsta riba, najzastupljeniji je peškelj, patuljasti somić, cinkva, tolstolobik.
ZANIMLJIVOSTI Područje na kojemu se danas nalazi jezero je zapravo velika ponorna zona, koja se vjerojatno razvila u uvjetima tektonskoga rova. Izvođači radova na gradnji ove akumulacije pričaju kako su ovdje pronašli mnoštvo volovskih koža, koje su prekrivale aktivne zone ponora (narodski: jame proždrikože) radi sprječavanja erozije zemlje u dubinu. IZVOR: MONOGRAFIJA Neum 30 godina općine |
Trebimlja
2 POBRĐE VOLUNCA
Dva najviša vrha ovoga pobrđa su Volunac (659 m, lijeviji vrh) i Utrk (627, desniji).
Pogled s grebena planine Žabe. Skroz lijevo, u daljini, nazire se visoka piramida vrha Tmor. |
Moševići
Pogled na Moševiće od ceste Neum - Gradac - Hutovo ("stara cesta")
Na desnoj strani fotografije, iza nižeg brdskog grebena proviruje vrh Bogač (428 m). Horizontom (lijevo i u sredini) dominira planina Žaba. |
Brdo Pasjeka nasuprot naselja Gradac u Gradačkom polju
|
Uvala Bistrina
|
Uvala Bistrina, koja se nalazi na teritoriju Hrvatske, duga je oko tri kilometra. To je područje kolijevka uzgoja kamenica, o čemu svjedoče ljušture pronađene u rimskim iskopinama. Važnost i vrijednost kamenica uočila je i Dubrovačka Republika kada je unajmila zaljev od bosanskog bana Kotromanića. Prirodni uvjeti su pogodni za uzgoj školjskaša: tlo je pjeskovito, a brojne vrulje samo daju hranu školjkama.
|
3 POBRĐE LISCA (kod Trebimlja)
4 POBRĐE BRATOGOŠCA
Ravno
5 OROVSKA BRDA (Pobrđe Bjeljave)
Trnčina
Zavala
Orahov Do
|
Selo Òrahovī Dȏ nalazi se u prodolini koja povezuje južni dio Popova sa susjednim Dubrovačkim primorjem. Ta se prodolina, koja se prostire od Zavale do orovskoga Poselja, naziva Dubrava, a na nju se nastavlja prodolina Crno do Loznice. Navedenim je prodolinama prolazio srednjovjekovni karavanski put iz Bosne u Slano - čiji je smjer vidljiv i danas.
Orahovu Dolu pripadaju i zaseoci Bjeljave/Plitki Do i Grabovi Do u kojima su Orovci (Bjeljave) te Trebinjci (također Trebimlja, op.) i Ravnjani (Grabovi Do) imali svoja ispasišta. U selu se nalazi crkva sv. Ivana Krstitetlja, koja pripada rimokatoličkoj župi Rođenja Blažene Djevice Marije iz Ravnog, i uz koju se nalazi omanje groblje. Bjeljave (Orahov Do)
U zaselku Bjeljave nalazi se kapela sv. Martina, koja pripada rimokatoličkoj župi Rođenja Blažene Djevice Marije iz Ravnog.
|
Jakovo brdo
Hodočašće. Godine 2020. , nakon 24 godine, obnovljeno je zavjetno hodočašće sv. Jakovu u općini Ravno, na ostacima kapelice sv. Jakova na Ilijinom brdu . Put je bio zarastao i u godinu dana koja je prethodila, trebalo ga je očistiti i obnoviti. U subotu, 25.7.2020., oko pedesetak hodočasnika uputilo se pješke iz sela Orahov do, Plitki do (Bjeljave) i Grabovi na Jakovo brdo. Svake godine se hodočastilo do Domovinskog rata 1990.godine. Posljednja misa i hodočašće bili su 1996. godine. Hodočasnici prolaze put dužine oko 5 km (2 sata hoda) i na cilju se slavi sveta misa. Kapelica sv.Jakova. Sela Orahov do, Plitki do (Bjeljave) i Grabovi do imali su svoje vinograde na Orovskim brdima. Jedne godine je bila jaka tuča i grad koji su uništili plodove. Nakon toga mještani su se zavjetovali da će tu napraviti kapelicu. Prvo je bio postavljen jedan kamen kao znak, godinama se tu izlazilo i molilo. Tako su napravili kapelicu za zavjet Svetom Jakovu da se tuča i nevrijeme više nikada ne ponove. Sadašnji ostaci kapelice na Ilijinom brdu sežu iz 1930. god. IZVOR Dubrovnik.net, 27.7.2020. |
6 POBRĐE TMORA
IZVORI I LITERATURA
|
GALIĆ, Amira; MARIJANOVIĆ, Pero; PRSKALO, Maja: Utjecaj geološke građe na ekološku osjetljivost neumskog zaleđa i obale. Pristupljeno na www.geologija.ba (PDF)
VEKARIĆ, Nenad: Marinko Marić, Stanovništvo Popova u Hercegovini: Ravno, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb - Dubrovnik, 2015., 292 str. Recenzija. Hercegovina, vol. , br. 2, 2016, str. 365-367. (PDF) VIDOVIĆ, Domagoj; Pregled toponimije jugozapadnog dijela Popova; Folia Onomastica Croatica 19, Zagreb, 2010. (PDF)
|
Humski zbornik III – RAVNO, POPOVO (četiri slike iz povijesti kraja), Zagreb, 1997.
Opis. Izdavači su “Ljetopis Popova” Ravno, Općinsko vijeće Ravno i “Moderna vremena” Zagreb. Tikan je 1997. s naznakom Ravno – Zagreb. Priredio ga je Ivo Lučić. Obrađuje raznolike povijesne i druge teme s područja Popova, donosi svjedočanstva o ratnim stradanjima na području današnje općine Ravno i kroniku ratnih zbivanja. Katalogizacija mu je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici Zagreb. Zbornik ima 432. stranice, priloge su pisali brojni autori. Naručuje se kod priređivača: Ivo Lučić, Zagreb |
