ČAKOR
Područje: Površi i brda Crne Gore i Prokletije
Grupa: Prokletije / Bjeshkët e Nemuna
Država: Crna Gora, Kosovo
Najviši vrh: Najviši vrh: Vaganica (2112 m) *pogledaj pojašnjenje u poglavlju Vrhovi
Koordinate najvišeg vrha: 42.6885, 20.0006
Grupa: Prokletije / Bjeshkët e Nemuna
Država: Crna Gora, Kosovo
Najviši vrh: Najviši vrh: Vaganica (2112 m) *pogledaj pojašnjenje u poglavlju Vrhovi
Koordinate najvišeg vrha: 42.6885, 20.0006
O planini ...
|
|
UvodČakor (ćiril. Чакор), albanski Qokorr, je planina u lancu Prokletija, na granici Crne Gore i Kosova. Nakon razgraničenja 2015. godine, najveći dio Čakora nalazi se u Crnoj Gori.
Planinske strane i livade Čakora na crnogorskoj strani granice orijentirane su prema selu Velika, najvećem naselju na obroncima planine. Istočni dijelovi planine nalaze se u kraju Rugovskom kraju (Rugova) na Kosovu. Čakorom prolazi razdjelnica Crnomorskog (Lim) i Jadranskog sliva (Pećka Bistrica). Planina je obrasla crnogoričnim šumama te pašnjacima. Preko prijevoja Čakor (1849 m), koji je bio najviši cestovni prijevoj u nekadašnjoj Jugoslaviji na nekoj od glavnih prometnica, vodi cesta između Andrijevice i Peći (alb., Peja; Kosovo), sagrađena 1925. godine. Sveukupno, zbog bogatstva voda, geografskog položaja i oblika, vidika, bogatog i raznovrsnog biljnog svijeta te životinjskog svijeta, kao i prostora na kojemu nema mnogo izgrađenih putova i prometnica, Čakor se smatra jednim od najljepših prostora na ovome području. Položaj i granice Prokletije se nalaze na krajnjem jugoistoku dinarskog planinskog lanca, gdje je u sudaru sa šarsko-pindskim planinskim sustavom, došlo do tektonskih procesa koji su doprinijeli da Dinarsko gorje ovdje postupno mijenja smjer iz klasičnog, tzv. "dinarskog" smjera sjeverozapad-jugoistok, u smjer jugozapad-sjeveroistok, tipičan za velik dio prokletijskog područja. Ipak, na planinskom području Bogićevice, dio prokletijskih planinskih lanaca povija se više u smjeru sjevera, sve do područja oko planine Čakor (Qokorr) i istoimenog planinskog prijevoja. Od Čakora i nešto sjevernije Mokre planine, prokletijske gore ponovo mijenjaju smjer i nastavljaju se protezati od zapada prema istoku, paralelno sa smjerom dolina rijeka Pećka Bistrica i Ibar, na istok sve do područja Kosovske Mitrovice. U ovom tzv. sjeveroistočnom ogranku glavne su planine Planina Mokra, Hajla, Štedim-Ahmica, Žljeb i Rusolija te Mokra gora sa Suvom planinom. Granicu planine Čakor prema zapadu čini dolina gornjeg toka rijeke Lim, između njezinih desnih pritoka Komaračke rijeke (utječe u Lim kod s. Brezojevice, južno od Plava) i sjevernije, Veličke rijeke. Na jugu Meteška rijeka i prijevoj Dio (1915 m) odvajaju Čakor od vrhova Staračko-zavojske grupe (Mladica, Bandera, Starac i dr.). Prema istoku krajnji donji tok rijeke Bjeluhe, prije njezinog utoka u Pećku Bistricu dijeli greben Čakora (Djevojački krš) od krajnjih zapadnih djelova Ljumbardskih planina (planine Nećinat). Sjeverne granice Čakora prilično su nejasne i različito se interpretiraju, ovisno o izvoru i autoru. Dvije se varijante najčešće spominju: 1. Sjevernu granicu čini sâm prijevoj Čakor, koji odvaja planinu Čakor (na jugu) od planina (na sjeveru) Vaganice i Planinice, odn. planine Mokre. 2. Sjevernu granicu Čakora čini i planinski dio sjeverno od prijevoja Čakor, koji uključuje područje Vaganičke gore s vrhovima Vaganica (2112 m), Planinica (2077 m) i dr. Ovime bi se prijevoj Čakor nalazio unutar same planine Čakor, a od još sjevernije Mokre planine odvajalo bi ga područje Omara. Unutar ove varijante, s aspekta čiste morfologije terena, područje Vaganičke gore čini jedinstvenu masu s Mokrom planinom, koja se pruža od Berana do Čakora, međutim uvijek se najvišim vrhom Mokre planine smatrala Prijedolska glava koja je i više od 100 metara niža od vrha Vaganica. Dakle, posljedično bi bilo logično Vaganičku goru smatrati, ili dijelom planine Čakor, ili zasebnom planinom između planine Mokre i planine Čakor. Do daljnjega, za potrebe stranice Dinarsko gorje, ona će biti smatrana dijelom planine Čakor, dakle i njezinim najvišim dijelom. Koliko je nejedinstveno mišljenje o sjevernoj granici planine Čakor, vidi se i u definiranju njegova najvišeg vrha (vidi niže, poglavlja "Vrhovi"). Ovome doprinosti nedostatak znanstvenih publikacija o ovome području, ali jednako tako običaj da lokalno stanovništvo, kao i stočarsko stanovništvo u mnogim drugim područjima, često daje naziv "planina" samo stranama (padinama) planina na koje izdiže, odn. planinskim pašnjacima s ljetnim stanovima, a ne cjelokupnoj masi planine - posebno je to slučaj na područjima s izuzetno razvedenim planinskim lancima, kao što je to slučaj s Prokletijama. Takav je slučaj da područja sjeverno i južno od prijevoja nosi naziv "planina Čakor", iako bi u ovome konkretnom slučaju bio prirodnije govoriti o tomu kako ovaj prijevoj dijeli dvije planine (jer je primjerice niži od obližnjih prijevoja koji odvajaju Čakor od planine Mokre i od Staračko-zavojske skupine, kao što je to prijevoj Dio, te dr.) Ime planine (Etimologija)Prema navodu iz Wikipedije [Izv: 3] "čakor" na staroslavenskom jeziku znači "surova planina". Drugi izvori govore kako se radi o predslavenskom imenu (poput Durmitora, Dinare, Mosora i sl.).
|
U SURADNJI SA:
BOOKING
Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine  
Oglašavajte ovdje: lokalnu ponudu, usluge i servise - smještaj - gastronomija - lokalni proizvodi - turistička ponuda - aktivnosti na otvorenom i dr. |
|
Na Ravnom brdu
Pogled s Ravnog brda. U dubini se vidi prijevoj Čakor i cesta koja silazi prema Bjeluhi. Iza Čakora dižu se vrhovi Vaganica (na horizontu u sredini) i Planinica (krajnje desno). |
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS
Reljef i geološka građa
U geološkoj građi prevladavaju paleozojski škriljevci i trijaski dolomitni vapnenci.
Pogled sa Starca u smjeru sjevera prema Čakoru
U dubini (lijevo, na kraju crnogorične šume) je prijevoj Dio, iznad kojega se dižu Djevojački krš i Ravno brdo. Dalje u daljinu i udesno je prijevoj Čakor. Iza prijevoja udesno su Planinica i Vaganica, a pod snijegom prema lijevo su vrhovi Planine Mokre. Krajnje desno, pokriven snijegom je greben planine Hajle.
U dubini (lijevo, na kraju crnogorične šume) je prijevoj Dio, iznad kojega se dižu Djevojački krš i Ravno brdo. Dalje u daljinu i udesno je prijevoj Čakor. Iza prijevoja udesno su Planinica i Vaganica, a pod snijegom prema lijevo su vrhovi Planine Mokre. Krajnje desno, pokriven snijegom je greben planine Hajle.
Planine, grebeni, vrhovi
|
Najviši vrh Čakora, vrh Vaganica, kako je navedeno na topografskim kartama, odn. Vagani, Vaganici ili Vaganička kula, kako je naziva lokalno stanovništvo, visok je 2112 m. Vrh je otvoren i s njega s pruža odličan pogled.
U literaturi je moguće pronaći izrazito oprečne podatke o najvišem vrhu planine Čakor: 1849 m n.v. - Godišnjak Statističkog zavoda Crne Gore MONSTAT, 2013.; Tablica na str. 19 - Najviši vrh planine Čakor je Čakor,1849 m. *Ovdje treba napomenuti kako u navedenoj Tablici ima više grešaka; među ostalima, kao najviši vrh Crne Gore naveden je Bobotov kuk na Durmitoru s 2522 m, jednako koliko je navedeno za visinu vrha Maja Rosit u Prokletijama (koji inače ima visinu d 2524, odn. 2525 m). 1911 m n.v. - Časopis nacionalnih parkova Crne Gore, broj , 2010. godine, str, 11. *U vezi ovoga treba napomenti kako se radi samo o jednoj uzvisini uz prijevoj Čakor (1911 m n.v.), koja čak nije niti najviša u bližoj okolici (op. Din. gorje) 2046 m n.v. - podatak iz Enciklopedijskog geografskog leksikona Jugoslavije (Sarajevo, 1988.) 2058 m n.v. - visinu navodi Wikipedija i mnogi izvori koji koriste njezine podatke, međutim, bez navođenja o kojem se vrhu točno radi i bez navođenja lokacije. 2112 m n.v. - Vaganica je jedan od vrhova planine Čakor, ujedno je i njezin najviši vrh (Pedalaj.me - članak Čakorskim stepenicama) 
Oko prijevoja Čakor
Pogled na prijevoj Čakor (1849 m) i vrhove planine sjeverno od prijevoja; desno Planinica (2077 m), lijevo padine Vaganica (2112 m). |
SPELEOLOŠKI OBJEKTI
Prva istraživanja Tojine pećine. Turistička organizacija Plav, 8.10.2013.
Publikacija Speleološkog kulba "Triton" iz Francuske o istraživanjima Tojine pećine 2014. (na francuskom jeziku) FOTOGRAFIJA I POVEZNICA - DESNO 
NVO KLUB "VELIKA" - EKSPEDICIJA - istrazivanje Tojine pecine |
Klima
Vode (Hidrologija)
|
Planinskim područjem Čakora prolazi razdjelnica Crnomorskog sliva (sve pritoke Lima) i Jadranskog (sve pritoke Pećke Bistrice). Bogat je površinskim vodenim tokovima.
|
Potok na planini Čakor
|
PRIRODA
Ravno brdo; na putu od Čakora prema Starcu
VEGETACIJA
Planina je obrasla crnogoričnim šumama te pašnjacima.
Planina je obrasla crnogoričnim šumama te pašnjacima.
Biljni svijet
|
Prilog istraživanju ljekovitog i drugog bilja planinske regije Čakor Sažetak znanstvenog rada na engleskom jeziku: Jasmina BALIJAGIĆ, Halil MARKIŠIĆ, Miodrag JOVANČEVIĆ, Milutin PRAŠČEVIĆ, Danijel VINCEK, Nebojša MENKOVIĆ, Contribution to the research of medicinal and other plants in the region of Čakor (PDF) Inventarizacija ljekovitog i drugog bilja na prostoru planinske regije Čakor, izvršena je korišćenjem stručne literature. Procena zastupljenosti izvršena je kombinovanjem Brauni-Blankuet metoda i modela Instituta za lekovito bilje "Dr Josif Pančić" iz Beograda. Na istraživanom prostoru Čakora registrovano su 154 biljne vrste, zastupljene u 98 različitih rodova i svrstane u 48 familija. Najzastupljenije su biljne vrste familije Asteraceae (21), Gentianaceae (10), Rosaceae (10), Fabaceae (9), Scrophulariaceae (7), Ranunculaceae (6), Lamiaceae (6) i druge. U okviru registrovanih biljnih vrsta, identifikovano je 39 biljaka koje su legitimni biološki izvor droga oficinalnih po domaćim i stranim farmakopejeama. Struktura farmakohemijskih grupa je sledeća: alkaloidne droge (7 predstavnika); Heterozidne droge (33); Saponinske droge (9); Taninske droge (15); Droge sa etarskim uljima (14); Sluzne droge (8) i Vitaminske droge takođe sa 8 predstavnika. Za mali prostor, kakav je za ovu priliku izučavan, u dijapazonu od 1.800 do 2.100 m nadmorske visine, konstatuje se veliko bogatsvo i raznolikost resursa. Kada se ovome doda podatak da je konstatovano i prisustvo 28 endemičnih vrsta, onda se slika o bogatom biodriverzitetu Čakora potpuno zaokružuje. Jedan od glavnih ciljeva ovih istraži vanja je sagledavanje potencijanih sirovina značajnih u farmaceutskoj, kozmetičkoj i drugim industrijama. U tom smislu konstatovano je 43 komercijalno interesantne lekovite sirovine. Racionalno sakupljanje mogućeje samo za neke od njih, a to su: Arctostaphylos uva ursi (L) Spr. i Vaccinium myrtilus L. |
Životinjski svijet
Zaštita prirode i prostora
|
Postoji inicijativa i započete su neke aktivnosti oko formiranja “Parka prirode Čakor”, koji bi se prostirao na površini od oko 100 km2 u tri općine - Plav, Andrijevica i Berane, dio kojega bi bila i izgradnja “Visitorskog centra Čakor", na prijevoju Čakor. (Izv: 2015. godina)
|
Karta područja obuhvata predloženog parka prirode
|
|
Greben Ječmišta
Na vršnom dijelu zapadnog dijela grebena Ječmišta, na oko 1650-1800 m n.v. prostiru se livade Ječmišta, između vrhova Šabova glava (1906 m, lijeva padina, sam vrh se ne vidi na fotografiji) i Štit (1706 m, desni vršak). Podno Ječmišta je gusta šuma Ječmenski omari. U prednjem planu su livade Cikuše i cesta koja vodi iz Polimlja na prijevoj Čakor. |
|
Na ispaši na Čakoru
Čakorska krava "Milka" pozira za kameru, iako vjerojatno nikada neće "pobrati slavu" one poznate švicarske krave. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Tradicijska arhitektura u selu Gornja Ržanica
IZVORI I LITERATURA Poreklo prezimena, selo Velika (Andrijevica), portal Poreklo.rs
|
Katuni na Čakoru, Planinici i Vaganici
Idući od prijevoja Čakor u dolinu Bjeluha nalaze se velički katuni Čakorski potok i Šip. U uvali između Djevojačkog krša i Ravnog brda smjestio se katun Rupice. Katun Lijepi Dô nalazi se sjeverno od prijevoja između Planinice i Vaganice. Na Čakoru su još katuni Ćeme Jankovića i katun na Vaganima. IZVOR: SPASOJEVIĆ, Vasilije Mujo, Crnogorski katuni, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Zagreb; Zajednica Crnogoraca, Split; 2006. (Edicija Tradicija) |
Povijesni / istorijski pregled
|
|
14. stoljeće
1330. Prvi pisani trag gdje se spominje podčakorsko selo Velika, je u Hrisovulji manastira Visoki Dečani pisanoj 1330. godine. Velika je tada pripadala Srbiji kojom je vladao Stefan Uroš III Dečanski, i bila je metoh manastira Visoki Dečani.
1356.-1421. godine Zetom vladaju Balšići, a njima u jednom kratkom razdoblju pripada i Velika i Gornje Polimlje. |
|
|
15. stoljeće
1455. U oblasti Brankovići, kojoj su pripadali Velika i Gornje Polimlje, izvršen je popis stanovništva.
1479. Osmanlije rade teritorijalnu podjelu na sandžake, gdje Veliku i Gornje Polimlje pripajaju Skadarskom sandžaku. |
|
|
16. stoljeće
1574. Mahmut Begović napada i pali Veliku i Gornju Ržanicu.
1582-83. Turci u Polimlju obavljaju popis stanovništva. prema kojemu na području Gornjeg Polimlja, Velike, Plava i Gusinja živi isključivo srpsko - pravoslavno stanovništvo. |
|
|
17. stoljeće
1614. Kotorski plemić i putopisac Marijan Bolica izvršio je popis stanovništva u Skadarskom sandžaku, kome pripadaju Velika i Gornje Polimlje.
1690. Zbog turskog terora, srpsko - pravoslavno stanovništvo s Patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem, seli s prostora današnje Makedonije, južne Srbije - Kosova i Metohije, sjeverne Albanije i Crne Gore. Prostori Velike i Gornjeg Polimlja ostaju skoro potpuno pusti. Nekoliko desetljeća nakon seobe, Albanci - Klimenti dolaze u dolinu Lima. |
|
|
18. stoljeće
1738. srpsko-pravoslavno stanovništvo ponovo je primorano na iseljavanje na čelu s patrijarhom Arsenijem IV Jovanovićem. Na prostorima Velike i Gornjeg Polimlja ostaju rijetke srpske obitelji - Živaljevići, Petrovići, Labani, Radenovići.
|
|
|
19. stoljeće
1809. Prvi srpski ustanak, podignut 1804. godine, pod vodstvom Karađorđa, probudio je nadu među ovdašnjim Srbima. Narod Velike i Polimlja je dao doprinos tome Ustanku u ovim krajevima i s oduševljenjem je dočekao 1809. godine., Karađorđeve ustanike i vojvode Čolak Antu i Hadži-Prodana Gligorijevića, koji su napravili utvrđenje na Previji (Karađorđevi šančevi). Podijelili su sedam barjaka u Vasojevićima. Jedan od tih barjaka donijeli su sa četom Radić Zogović i Kosto Vujošević iz Kuča i postavili ga na obalu Plavskog jezera.
1850.-57. godine, Velika je dobila autonomiju. Velički prvaci na čelu s popom Dmitrom Popovićem, ubjedili su francuskog konzula Ekara u Skadru, da ishodi kod Napoleona III da Francuska Republika stavi Veliku pod svoju zaštitu. Velika je dobila autonomiju. Izabran je knez Veljo Ivezić, čime je Velika postala Kneževina i bila je pod zaštitom Francuske. 1854. Nakon otvaranja škole na Cetinju, u Velici u Vukadinovom potoku u kući Arsenija Tatića Jokića, počela je s radom prva osnovna škola. Jednog od prvih učitelja Stevana Mihajlovića je doveo iz Peći, pop Dmitar Popović. Učitelj je radio u Velici do 1867. godine. Jedan od prvih učenika škole u Velici, Ilija Vučetić bio je prvi doktor nauka u Crnoj Gori. 1857. Formirane su Polimska i Velička kapetanija. Za Veličkog kapetana izabran Mileta Krivanović - Paunović. 1859. Da bi povratili svoju vlast i osvetili se Veličanima zbog autonomije i francuske zaštite, Turci su iznenada i napali Veliku iz pravca Peći, Đakovice, Plava i Gusinja. Napad je organizovao i vodio gusinjski mundir Ali-beg (kasnije Ali-paša). Tom prilikom su spalili više stotina kuća, ubili preko dvadeset ljudi, mahom staraca i djece, pedeset žena uglavnom devojaka i nevjesta su odveli u ropstvo. Opljačkali su oko 5.000 ovaca, oko 1000 goveda i konja i pokrali ostalo pokućstvo. 1862. Turska vojska ušla u Veliku, Gornju Ržanicu, Mašnicu, Murinu, Ulotinu, Gračanicu, i tom prilikm pali i pljačka sva sela. Tog dana je poginuo Ilija Šoškić - stotinaš, Ilija Dragović iz Đulića i drugi. 1866. Turska vojska ponovo napada Veliku, pljačka i pali. Velički kapetan Mileta Krivanović - Paunović, Mileta Stamatović i 10 drugih glavarskih porodica protjerano iz Velike u Surgun u Bosni. 1876. Velika se digla na ustanak. Po naređenju kralja Nikole, prethodnih godina Velika i Šekular nisu sudjelovali u bunama. 16.3. Rade Mikić i Trifun Laban su razorili tursku forticu - karaulu na Ivan polju i pobili tursku posadu. 10.5. formira se Polimski bataljon. Za komandira bataljona postavljen Trifun Laban. 18.8. uništene su turske kule na Kruševu, Previji, Pšeničištu, Gračanici, Gornjoj Ržanici, Sućesci i Lugama. Prilikom ovih akcija, upotrebljena je preteča današnjeg tenka, kojeg su izmislili Rade Mikić i Trifun Laban. Na kolima napravljenim od suhih bukovih debelih dasaka, gurani su „lagumi“ napravljeni od punjenog baruta u goveđe kože kojima su gađani Turci. Crnogorskim ustanicima zapovjedao je Miljan Vukov, a turskom vojskom Husein paša. Istog dana, turci su napali, opljačkali i zapalili Veliku, Gornju Ržanicu i Novšiće. 1878. Sanstefanski sporazum je prvi međunarodni dokument nakon Turske okupacije, po kome su Velika i Gornje Polimlje pripali Crnoj Gori. 1878. Na Berlinskom kongresu je napravljen ugovor, postigut između velikih sila, po kojem se Velika i sva okolna sela uključujući Plav i Gusinje, pripajaju Crnoj Gori. Tako je pravno završena više-vjekovna turska okupacija. Za formalnu i stvarnu slobodu, narod Velike i Gornjeg Polimlja će se izboriti tek u prvom Balkanskom ratu 1912. godine. 1879. BOJ NA NOVŠIĆU I MURINI - Berlinskom kongresu je donijeta odluka da turska Visoka porta mirnim putem preda Plav i Gusinje Crnoj Gori. Turci su taj uvjet prihvatili, ali su tajno pripremali otpor. Ali-paša Šabanagić gusinjski imajući tursku podršku, nije htio mirnim putem predati Plav i Gusinje knjazu Nikoli. Ni knjaževa diplomatska aktivnost nije urodila plodom. Crnogorska vojska je pod zapovjednjišvom kučkog vojvode Marka Miljanova s brdskim plemenima Vasojevića, Kuča i Bratonožića te mjesnim borcima iz Velike, Šekulara i Mašnice, počela pripreme u jesen 1879. da vojno oslobodi Plav i Gusinje. Bitci na Novšiću je prethodilo tursko obećanje Knjazu Nikoli da će Turci mirno predati Plav i Gusinje, zbog čega je Knjaz raspustio polovicu crnogorske vojske, a ostala polovica je zauzela odbrambene pozicije. U borbama na Novšiću brojčano nadmoćnija Ali-pašina vojska potpomognuta turskom vojskom i Albancima iz Peći, Rugove i Albanije, vojno je porazila crnogorsku vojsku. 1880. Nakon bitke na Novšiću, uslijedio je drugi napad tursko-albanske vojske na položaje crnogorske vojske u Pepiću i Murini. Napad se dogodio drugog dana Božića. Bitka je trajala sedam sati i Ali-pašina vojska je bila natjerana da odstupi ka Plavu i Gusinju. Nakon ovih sukoba povjesničar bilježe da je plavsko-gusinjski kraj imao izvjesnu 34-godišnju autonomiju. 1886. U Velici se otvara državna osnovna škola. Prethodno 1854. i 1864. godine., radile su privatne osnovne škole u Velici. |
|
|
20. stoljeće
1912. Odmah po prelasku crnogorsko-turske granice crnogorska vojska ušla je u Mojkovac (9.10.), Bijelo Polje (11.10.), Berane (16.10.), Plav (19.10.), Gusinje (20.10.), Rožaje (26.10.), Pljevlja (28.10.), Peć (30. 10.), Dečane (2.11.). Crnogorska vojska je zajedno sa srpskom vojskom (4.11) ušla i u Đakovicu. Esat - paša je crnogorcima predao Skadar 23.4.1913. godine. U Prvom balkanskom ratu Velički bataljon je bio u sastavu Gornjo-vasojevičke brigade. Komadant Gornjo-vasojevičke brigade bio je đeneral Ratomir (Radomir) Vešović. Komadant bataljona je bio major Konstatin Mikić, njegov zamjenik Mikaile Janković, a bataljonski barjaktar Radule (Radonjin) Gojković - Marić, koji je ranjen na Bardanjolu. Velički bataljon je sutjelovao u bitkama za oslobađenje Metohije, a djelovao je pravcu: Čađevica - Streočke planine - Dečani - Đakovica. Velički bataljon je osvojio utvrđeno brdo Čabrat iznad Đakovice i na njemu istakao svoju zastavu. Nakon Kosova i Metohije, glavnina Veličkog bataljona je upućena na Skadar a dio je zadržan u Metohiji. U bitci za Skadar Velički bataljon je sudjelovao u osvajanju čuvenog utvrđenja brda Bardanjol (alb., Bardhanjoret) koje je osvojeno borbom prsa u prsa čime je stvoren uvjet za pad - predaju Skadra.
1912. Po ulasku na plavsko-gusinjsko područje 19.10. zabilježeno kako je crnogorska vojska otpočela s žestokim represalijama nad lokalnim islamskim stanovništvom pod izgovorom da „osigurava crnogorsku teritoriju od akcija komita". Paralelno se odvijala akcija sakupljanja oružja, koja je podrazumijevala i uzimanje talaca iz uglednih obitelji, te njihovu deportaciju u Podgoricu ili Nikšić. Po naređenju generala Ratomira Vešovića, a u nazočnosti pravoslavnih svećenika iz Peći, u 1. mjesecu 1913. provedeno je nasilno pokrštavanje Albanaca u pravoslavnu vjeru. Onaj ko bi se tome usprotivio bio je na licu mjesta strijeljan. Ove i slijedeće godine likvidani su mnogi plavski taoci, među ostalim u zločinima na Racini i na Previji, gdje je stradalo više tisuća civila islamske vjere. Čak je srpski potpukovnik Stevan Milovanović, komandant Moravske brigade srpske vojske, u ratnom izvjeću zapisao da „taj narod takav teror nije nikada doživio u svojoj istoriji do sada". Prota Đorde Šekularac izjavio je jednom novinaru srpske Politike, da je pokršteno preko 12.000 muslimana plavsko-gusinjskog kraja. PRVI SVJETSKI RAT 1915. Čakorski odred po formiranju broji je 700 vojnika. Komadant odreda je bio Radovan Radović. Odred je imao zadatak štititi odstupnicu srpske vojske od Peći kroz Rugovu preko Čakora prema Andrijevici. 1915. povlačenje Srpske vojske preko Albanije i Crne Gore (Albanska Golgota). Prva kolona je krenula, 26.11.1915. iz Prizrena preko Vezirovog mosta prema Skadru i Lješu, u kojoj su bili kralj, vlada i diplomatski zbor. Nekoliko dana kasnije, 30.11.1915. iz Prizrena kreće druga kolona, ali drugim pravcem, preko Ljum Kule, Piškopeje, Elbasana i Tirane. A iz Peći u povlačenje kreću sve tri srpske armije, glavnina vojske, pravcem Peć - Andrijevica - Podgorica - Skadar. 1916. Čakorski odred je u bitci koja je trajala od 06. do 10.1. spriječio austrougarsku vojsku (dijelove devete brdske divizije) da prodre prema Andrijevici. 1918. Početkom savezničkih ofenziva pred kraj Prvog svjetskog rata, i probijanja Solunskog fronta, četovođa Boško Đuričanin donio je odluku o općem napadu na austrougarsku vojsku. Narod Gornjeg Polimlja je dignut na oružje 13.10.1918. godine. Istog dana je jedan austrougarski bataljon koji je brojao preko 700 vojnika, položio oružje u selu Donje Luge, na istom mjestu gde je 1916. godine položio oružje Polimski bataljon. Ova je bio početak oslobađanja Crne Gore i prva pobjeda komita u okupiranoj zemlji. 14.10, Šekularski komiti koje je vodio major Milo Saičić s Beranskim ustanicima, oslobodio je Berane, a komite Boška Đuričanina su oslobodile Plav. U Andrijevici je 23.10. održan zbor građana Gornjeg Polimlja i Gornjih Vasojevića na kojemu je traženo ujedinjenje sa Srbijom. 1919. Dana 7.2., muslimansko stanovništvo i Albanci bune se protiv ujedinjenja. Pobunu guše pripadnici Polimskog bataljona pod zapovjedništvom Lakića Vojvodića. To je bio i povod da se formira stalna vojska i granične jedinice. Imenovan je prvi predsjednik polimske općine Milija S. Ćulafić. Prvi predsednik Veličke opštine bio je Mirko Petrović. Za zapovjednika vojske, postavljen je Boško Đuričanin. 1925. Sagrađena je prva cesta uz Rugovu između Murina i Peći preko prijevoja Čakor (1849 m), koji je bio najviši cestovni prijevoj u nekadašnjoj Jugoslaviji. Cestu je na uporabu svečano osobno predao kralj Aleksandar Karađorđević 17.9.1925. godine, o čemu svjedoči postavljena spomen-ploča tom događaju na prijevoju Čakor. Kralj Aleksandar I Karađorđević. Na Čakoru, u pozdravnoj poruci nakon što je kralju Aleksandaru iznijet so i hleb, Novica Popović - tada narodni poslanik, između ostalog rekao je: Dobro nam došao Gospodar u! Dočekujući Vas danas ovdje, gdje su kroz vjekove zviždali kuršumi i sijevali handžari, u ljutim bojevima sa otomanskim i šiptarskim najezdivačima, braneći srpstvo, mi ponosno završavamo poslednje stranice naše stare istorije i otvaramo novu istorisku knjigu na čijim koricama piše: Živelo slobodno srpstvo! Živeo naš kralj Alekasndar I. Slava palim za krst časni i slobodu zlatnu, vo vjeka vjekov! Zatim je Novica pokazao Kralju gde su se vodile vjekovne borbe, razrušene nizamsko - Arnautske karaule, nakon čega je nastalo narodno veselje. 1926. U selu Velika pod Čakorom podignuta je crrkva Svetog mučenika Kirila i Julite; sanirana je početkom XXI. st. DRUGI SVJETSKI RAT 1944. U razdoblju 18.7.-1.8. na širem području oko Čakora odvijala se tzv. Andrijevička operacija. Operaciju Draufgenger (njem. Draufgänger - Drznik; u jugoslavenskoj historiografiji Andrijevička operacija) pokrenulo je njemačko zapovjedništvo (komanda) Jugoistok između protiv mostobrana NOVJ na Limu između Andrijevice i Brodareva. Ovaj mostobran otvarao je mogućnost prodora u Srbiju, što je njemačko zapovjednitvo žljelo otkloniti. Umjesto likvidiranja snaga i položaja snaga NOVJ u dolini Lima, njemačke snage pretrpjele su težak poraz. Njihova glavnina nakon 8 dana borbe bila je opkoljena, a od potpunog uništenja spasila ih je neophodnost upućivanja Operativne grupe NOVJ u Jablanicu i Toplicu radi pomoći tamošnjim snagama NOVJ ugroženim nepovoljnim razvojem operacije Trumpf. Nakon proboja iz okruženja, njemačke snage osvetile su se za poraz civilnom stanovništvu, ubivši u selu Velika kod Plava gotovo 500 stanovnika. Nakon pristizanja Prve brdske divizije, na nešto širem području pokrenuta je operacija Ribecal, ključna u nkemačkom planu aktivne obrane Srbije. (Izvor: Wikipedija - Andrijevička operacija). 1944. Dana 28.7. pripadnici SS divizije „Skenderbeg“, uz pomoć kvislinških postrojbi (balista i vulentara* iz Pava i Gusinja) napali su selo Velika podno Čakora i za samo dva sata i 15 minuta pobili, zaklali i spalili 428 djece, devojaka, žena, starica i staraca. SS-trupe pod komandom gen. Augusta Schmidthubera, nastupajući prema Andrijevici, općenito su zločinački postupale prema civilima. Nekoliko stotina je pohvatano i zatočeno u improvizirane logore u selima Gornja Ržanica i Velika. Ove zatočenike oslobodila je Četvrta proleterska brigada kad je zauzela ova mjesta 24.71944. Nakon 1.8. kada su esesovci ponovo ovladali ovim krajem, u selu Velika izvršili su masovan zločin nad mještanima, ubivši gotovo 500 civila. Ovaj zločin njihov je zapovjednik Schmidthuber pravdao je na slijedeći način: „Očevidno je da je selo Velika, naseljeno Crnogorcima, na odgovarajući način neprijatelju pružalo pomoć. Prema izjavi jednog zarobljenika iz Velike, tamo su ponovo boravila propagandna odjeljenja bandita i zavrbovali su 20 mladih Crnogoraca. Stanovništvo nije nikada izvještavalo o dolasku ovih crvenih propagandnih odeljenja. Tako isto nisu obavještavali o prelasku mladića na stranu bandita i odlasku u Crnu Goru. General Schmidthuber, zloglasni nacist, pripadnik SA-odreda od 1933. a SS od 1935, pred Vojnim sudom u Beogradu je u procesu od 5.-13.2.1947. proglašen krivim za ratne zločine i osuđen na smrt. Streljan je 27.2.1947. ____________________ *Vulnetari (alb. Vulnetari; dobrovoljci) su bili dobrovoljačka milicija sastavljena od Albanaca s Kosova koju je osnovala talijanska vojska nakon uspješne invazije Jugoslavije. Oni su služili kao pomoćne trupe za kontrolu civila i zaštitu sela. Dio milicije je služio kao pogranična straža i pod Talijanima i pod Nijemcima. Vulnetari su se borili samo na mjestima odakle su potjecali, i protiv partizana i četnika. Neobvisno od okupatora, vulnetari su često napadali i pljačkali i srpska sela na Kosovu i Metohiji te u obližnjim područjima Crne Gore i Makedonije. Pri kraju Drugog svjetskog rata, ova milicija je štitila povlačenje njemačke vojske. Kada su se Nijemci povukli s Kosova, vulnetari su se sakrili u svojim selima. (Izv: Wikipedija - Vulnetari) |
Kralj Aleksandar na Čakoru 1925. godine, razgovara s brđanima
1925. Sagrađena je prva cesta uz Rugovu između Murina i Peći preko prijevoja Čakor, koji je bio najviši cestovni prijevoj u nekadašnjoj Jugoslaviji. Cestu Murino - Čakor - Peć je na uporabu svečano predao kralj Aleksandar Karađorđević 17.9.1925. godine, o čemu svjedoči postavljena spomen-ploča tom događaju na prijevoju Čakor. Velika veliki zločin - Radio Televizija Crne Gore
VELIČKA seoska idila samo za tvoje oči
Autor: rade radevic Opis videa: Velička dolina je veoma veliko prostranstvo kojim vijuga istoimena rijeka. Krečući se iz Limske doline uz Veličku rijeku nekada ste mogli uživati uz zvuke brojnih vodenica a to je bilo ujedno i pokazatelj brojnog stanovništva i idiličnog života u ovom živopisnom kraju.Još uvijek možete uživati u razgledanju starijih kuća koje su ujedno svedoci stila gradnje tog vremena.Mnoge kuće su mnogo puta gorjele pa su svedoci mnogo čega jer je Velika od postanka devet puta paljena.U toku drugog svetkog rata 28 jula 1944 god od strane princ Eugen divizije i Skenderbeg i još nekih pomagača iz pogranične zone za samo dva sata stradalo je na svirep način oko 460 osoba od kojî 120 djece. U sjećanje na stradale Veličani su izgradili hram sv Kirika i Julite. Na prevoju Ćafa izgradili su Veličani crkvu sv Petra i Pavla kao pomen stradalim borcima u Balkanskom ratu. Dolaskom u Veliku u ma koje godišnje doba doživljaj će biti neopisivo prijatan. Tokom proljeća budjenje prirode probudiće u Vama neopisivo osjećanje.Topljenje snijega sa vrhova izazvaće jak huk dolinom Veličke rijeke koja je tako hitra i spremna da prihvati veliki broj nabujalih izvora i brzih potočića.I u kasno proleće možete uživati skijajući po najljepšim prirodnim stazama na padinama Čakora.Staze su tako prirodne i vijugaju kroz brojnu četinarsku šumu a tek pogled prema najvisočijim vrhovima Prokletija će Vas ostaviti bez daha.Dolaskom ljeta nećete odoljeti mirisu šumskih plodova jagode, maline, borovnice, kupine,tako da će Vas šetnja vrhovima malo je reći oduševiti. Tokom šetnje duž Veličke doline i brojnih vrhova nećete ispustati fotoaparat iz ruku jer zažalit ćete ukoliko sve vidjeno ne zabjeležite i podijelite sa još nekim ljubiteljima prirode. Dolaskom jeseni ništa više nije isto,spektar boja koji zahvata šumovite predjele čini ambijent zaista bajkovitim. Staze posute raznobojnim lišćem učiniće Vaš korak dužim u želji da obidjete i najudaljenije djelove ove prekrasne Veličke okoline. Tokom kasne jeseni ubirat će se mnogi plodovi rada a brojni kazani za pečenje rakije odavće aromu prepečenice kojom će se mnogi gostiti tokom duge hladne zime. Medjutim,dolaskom zime nastaje prava Velička seoska idila... nizam (tur. iz arap.: red, poredak), Redovita vojska u Turskoj (osnovana 1826) |
Kulturno - povijesna zaštita
Tradicionalne aktivnosti i narodna baština
Tradicionalna gastronomija
Turizam
Čakorske ljetne igre
“Skokovi za nezaborav” bio je naziv za tradicionalnu manifestaciju koja je uključivala skokove s mosta na Limu u selu Novšiće, koja se održavala svake godine, 10 godina za redom i to krajem 7. mjeseca. Od njezinog 11. izdanja 2015. godine manifestacija nosi naziv "Čakorske ljetne igre". Sudionici se natječu u tradicionalnim skokovima s mosta, plivanju i penjanju uz konop, te se izvode i egzibicijski skokovi djevojaka. Aktualni organizator igara NVO „Klub Velika“ ima planove širenja igara i po broju igara i po vremenskom trajanju, a planiraju se i zimske igre. (Izv:2015. godina)
“Skokovi za nezaborav” bio je naziv za tradicionalnu manifestaciju koja je uključivala skokove s mosta na Limu u selu Novšiće, koja se održavala svake godine, 10 godina za redom i to krajem 7. mjeseca. Od njezinog 11. izdanja 2015. godine manifestacija nosi naziv "Čakorske ljetne igre". Sudionici se natječu u tradicionalnim skokovima s mosta, plivanju i penjanju uz konop, te se izvode i egzibicijski skokovi djevojaka. Aktualni organizator igara NVO „Klub Velika“ ima planove širenja igara i po broju igara i po vremenskom trajanju, a planiraju se i zimske igre. (Izv:2015. godina)
Priče iz planine i o planini
|
Razgraničenje Kosova i Crne gore 2015. godine
Predstavnici vlada Crne Gore i Kosova potpisali su krajem 8. mjeseca 2015. godine u Beču Sporazum o razgraničenju Crne Gore i Kosova, kojime se utvrđuje granica između Crne Gore i Kosova, Već je sam prijedlog sporazuma izazvao negodovanje na obje strane. Na Kosovu su iskazali nezadovoljstvo jer su protivnici tvrdili da sporazumom Kosovo gubi teritorij. U vezi toga, kosovski stručnjaci tvrde: Titove granice su utvrđivane sa velikom pažnjom i na njima su radili najbolji kartografi toga vremena koristeći najkvalitetnije instrumente koje je takva institucija imala u Evropi. Mogućnost greške je bila nemoguća. U Crnoj Gori posebno je nezadovoljno stanovništvo rožajskog kraja, koji je ostao bez najpovoljnijih pristupa masivu planine Hajle (oko koje su razvijali mnoge turističke planove, uključujući i zimski turizam) - neovisno o većem području koje je dobiveno na području Štedima i Žljeba, te Čakora (i Bjeluhe) te planine Mokre. Komisija za razgrničeje potvrdila je i da sporni Čakor ne pripada Kosovu, i da se to tih informacija došlo na temelju analiza brojnih kartografskih i znanstvenih dokumenata i podataka prikupljenih s terena spornih područja.
Razgraničenje Crne Gore i Kosova 2015. godine
Crvena linija predstavlja staru, a plava novu granicu između Crne Gore i Kosova na području sjeveroistočnih Prokletija. |
DOBRA
Tu su oduvijek djecu plašili budu li neposlušni odvešće ih u Rugovsku klisuru i planinu Čakor, baš u tu planinu u koju sam jedne subote odvezao našu kuju Dobru (nisam je mogao drugačije otjerati) iako je bila poslušna i vjerna pored njena dva kučića za nju više nije bilo mjesta. Džaba, poslije mjesec dana vratila se. Izmučena u borbi s divljačima odmah je krepala kraj praga. Ukopao sam je ćutke i brzo odmah iza poljskog klozeta, ali sljedećeg jutra ugledah razrovanu jamu i nekoliko razbacanih koski. Te noći beživotno tijelo Dobre za strvinare bilo je izdašna hrana. Jasmina Hanjalić Objavljeno u: БАЛКАНСКИ КЊИЖЕВНИ ГЛАСНИК Број 27 Београд, 2017. (PDF) |
Jedinice I bokeljske brigade u maršu uz Čakor, 1. februara 1945. godine
Prijelaz preko Čakora krajem Drugog svjetskog rata
Izvadak iz knjige: Dr Dušan Živković, Prva bokeljska NOU brigada, Kotor, 1984. (PDF)
Štab 1. bokeljske brigade dobio je 29. januara 1945. godine naređenje (depešu) od Štaba Primorske operativne grupe, u kojoj je stajalo: »Štab korpusa naredio je slijedeće: U cilju što bržeg normalizovanja života na teritoriji Kosova i Metohije, shodno direktivi Vrhovnog štaba, naređujemo: 1. Štab Primorske operativne grupe formiraće od Šeste crnogorske i Prve bokeljske brigade, udarnu grupu brigada, koja se mora najpogodnijim pravcem odmah prebaciti na teritoriju Kosmeta...«
Slijedećeg dana brigada je od P. O. G. dobila još jednu urgentnu depešu: »Zbog vojnopolitičke situacije na Kosmetu, sa tri svoja bataljona još tokom današnjeg dana, 30. ovog mjeseca izvršite pokret prema datom naređenju. Vašem bataljonu iz oblasti Podgorice ostavite vezu da maršuje za vama. Koristite najpogodniji pravac i to preko Čakora ili Rožaja za istok. Maršujte budno i oprezno«. (Jovo Mihaljević: »Ledenice«, str. 85.)
Na osnovu dobivene zapovijesti 1., 2. i 3. bataljon su u toku 30. i 31. januara izvršili pripreme za pokret i koncentrisali se na prostoriji Ržanica - Velika, dok je 4. bataljon dobio naređenje da nastavi pokret pravcem Lijeva Rijeka - Mateševo - Andrijevica. Sutradan (1. II 1945.) brigada je krenula preko snijegom zavijenog Čakora prema Peći i istoga dana uveče oko 23 časa stigla u ovaj garnizon u Metohiji. Na čelu brigade preko Čakora prvi je maršovao 2. bataljon koji je prtio dubok snijeg; iza njega je bio 1. bataljon, a na začelju 3. bataljon sa zadatkom da obezbijedi prelaz svakom borcu (bolesnom, iznemoglom) preko ove surove planine. Četvrti bataljon se nalazio na maršu od Mateševa prema Andrijevici. U toku marša i neko vrijeme kasnije, dužnost politkoma brigade vršio je Jovo Mihaljević, jer je komesar brigade Mato Petrović od Štaba P. O. G. određen za komesara grupe brigada (6. crnogorska i 1. bokeljska brigada). (Dnevnik i »Relacije brigade«, »Sjećanja« Ante Grgasa)
Pokret iz doline Lima preko Čakora za Metohiju bio je veoma težak, posebno za borce sa Primorja, koji nisu navikli na veliki snijeg i hladnoću. O tom napornom maršu govore u svojim sjećanjima mnogi borci i rukovodioci brigade, od kojih neka navodimo. Jovo Mihaljević u svojoj knjizi »Ledenice« navodi: »Jednom prtinom, što je spajala krivudavu trasu uzanog puta uz Čakor, kolona je krenula. Napuštala je dolinu Lima i ostavljala za sobom strme padine ogranaka Čakora i krovove niskih seoskih kuća, utonulih u sniježnu bjelinu iz koje su izbijali gusti pramenovi jutarnjeg dima. Na čelu kolone gazio je drugi bataljon. Pred polazak razgovarali smo sa jednim seljakom iz Ržanice, koji nam reče: Čakor je visoka planina, skoro dvije hiljade metara nad morem. Kad na njemu ne duvaju jaki vjetrovi, lakše ga je savladati. Ali sniježna vijavica zna danima da ne prestaje. Svojim nametima ona može da zatrpa sve što se pred njom nađe. Na pojedinim mjestima nanosi su dva i više metara visoki. Danas imate sreće - nastavio je ovaj seljak - po svoj prilici dan će biti miran, bez vjetra. Jedino je tada i moguće preći preko Čakora. Inače, ludost bi bila kretati. »... Kolona je lagano odmicala, ali ne kompletna. Dok su borci, uz posrtanje, tabali po sniježnom tragu, natovareni konji nijesu mogli dugo da se kreću. Propadali su u dubok snijeg do koljena ili trbuha i brzo su posustajali. - Rastovarite konje! Oružje, municiju i dio hrane podijelite borcima da nose, a ostalo vratite u selo - uslijedilo je naređenje štaba brigade. Ali ni to nije pomoglo. I bez tovara konji su propadali u snijeg. Morali smo da ih ostavimo... Tako su svi konji, sa dijelom komore i nekoliko vojnika, ostali u Veliki na čuvanje seoskom NOO dok se snijeg ne otopi. Pored svoje opreme, borci su nosili još oružje, municiju i nešto namirnica. Smjenjivali su se u nošenju, a učestvovali su svi od starješine do posljednjeg borca i kurira... (J. Mihaljević, Ledenice, str. 86-87.)
»Prilikom prolaska Čakora - napisao je u svojim »Sjećanjima« Antun Aranđus, komandir pratećeg voda brigade - januara 1945. godine, Bokeljima je teško padala mećava, stud da se kosti smrznu i ostale nevolje planinskog podneblja kada je promrzlo više drugova da se kasnije i oni nađu među bolesnicima sa dubokim promrzlinama, posebno na nogama...«
Andrija Dabović, vodnik voda iz 4. bataljona koji je Čakor prešao februara 1945. u svom prilogu »Ah, taj Čakor!« pored ostalog piše: .. Planina nije samo zastrta debelim pokrivačem snijega, nego je i đavolski strma, zaleđena... A muka živa … Onda za trenutak svi zastajemo... Kao iz dubine čujemo opet glas Steva Jovanovića (politkoma bataljona — D. 2.). On naređuje da starješine - svi odreda - smijene borce u nošenju oružja i ponešto tereta... I treba tako. Nema šta! A mene muka hvata. Jedva sam se dovde dokopeljao. Padao sam kao Hrist pod križem s ovom tankom talijanskom puščicom. A sad? Da nosim još teret... Ah, boga mu božjeg, gunđam ja u sebi, a pravim se važan ... stiskam zube, prikupljam energiju, a osjećam potpunu klonulost. Imam volje, ali snaga me izdaje ... Nemam snage i to je baš ono najgore... ruci stiskam pušku, onu talijansku kratke cijevi. Čini mi se da držim komad leda koji me štipa za prste da mi otpadnu. Ja ne mogu ni sebe da nosim. Ali šutim i uzimam još protutenkovsku pušku, rasterećujem jednog borca iz mog voda... On me gleda i kao da mi zahvaljuje, a vidim čak je fizički malo jači od mene... Ali tako je naređeno... Ima to svoje razloge... Tek sad jezik počinjem da plazim... Ah taj Čakor, pomišljam u sebi i gledam gore neđe u vrh koji se dimi bijelom sumaglicom... Daleko još... Primijećuje nešto Dušan (Malešević D.2.) i pita me: - Šta ? Možeš li? - Htio bih da mu odgovorim, ali riječi ne izlaze iz mojih usta. Samo para. Mičem usnama, ali nema riječi. Brada mi se gotovo potpuno smrznula. Ukočila. Jest mičem usnama, ali riječi nigdje. Kao sam počeo da se čakorim... To je ono zlo mislim i opet prikupljam voIju, koračam u snijeg, nosim teret i posrćem, ali ipak nekako guram. Moram da dam primjer svojim borcima. Kako to, jadniče, korim sebe brzam se iz petnih žila naprijed. Ma šta ne ide, koračam (hrabrim D. 2.) sebe! I čini mi se da idem dobro, jer ne zaostajem... I vidim, to je isto ili slično i kod svakog drugog borca. Gotovo se smrzavaju, pate. Stenju pod teretom. Suze. Suze im same izbijaju i odmah se lede. A pred nama je još podosta puta uz gudure te čudne planine... Tek pod kraj dana popeli smo se na sam vrh Čakora. I s olakšanjem odahnuli, te je već bilo nekako veselije. Borci su pojedinačno, a zatim spontano, skupno zapjevali: »Konjuh planinom«. Svi su nekako zavoljeli tu pjesmu koju je Dušan bio ranije najavio...«.
Izvadak iz knjige: Dr Dušan Živković, Prva bokeljska NOU brigada, Kotor, 1984. (PDF)
Štab 1. bokeljske brigade dobio je 29. januara 1945. godine naređenje (depešu) od Štaba Primorske operativne grupe, u kojoj je stajalo: »Štab korpusa naredio je slijedeće: U cilju što bržeg normalizovanja života na teritoriji Kosova i Metohije, shodno direktivi Vrhovnog štaba, naređujemo: 1. Štab Primorske operativne grupe formiraće od Šeste crnogorske i Prve bokeljske brigade, udarnu grupu brigada, koja se mora najpogodnijim pravcem odmah prebaciti na teritoriju Kosmeta...«
Slijedećeg dana brigada je od P. O. G. dobila još jednu urgentnu depešu: »Zbog vojnopolitičke situacije na Kosmetu, sa tri svoja bataljona još tokom današnjeg dana, 30. ovog mjeseca izvršite pokret prema datom naređenju. Vašem bataljonu iz oblasti Podgorice ostavite vezu da maršuje za vama. Koristite najpogodniji pravac i to preko Čakora ili Rožaja za istok. Maršujte budno i oprezno«. (Jovo Mihaljević: »Ledenice«, str. 85.)
Na osnovu dobivene zapovijesti 1., 2. i 3. bataljon su u toku 30. i 31. januara izvršili pripreme za pokret i koncentrisali se na prostoriji Ržanica - Velika, dok je 4. bataljon dobio naređenje da nastavi pokret pravcem Lijeva Rijeka - Mateševo - Andrijevica. Sutradan (1. II 1945.) brigada je krenula preko snijegom zavijenog Čakora prema Peći i istoga dana uveče oko 23 časa stigla u ovaj garnizon u Metohiji. Na čelu brigade preko Čakora prvi je maršovao 2. bataljon koji je prtio dubok snijeg; iza njega je bio 1. bataljon, a na začelju 3. bataljon sa zadatkom da obezbijedi prelaz svakom borcu (bolesnom, iznemoglom) preko ove surove planine. Četvrti bataljon se nalazio na maršu od Mateševa prema Andrijevici. U toku marša i neko vrijeme kasnije, dužnost politkoma brigade vršio je Jovo Mihaljević, jer je komesar brigade Mato Petrović od Štaba P. O. G. određen za komesara grupe brigada (6. crnogorska i 1. bokeljska brigada). (Dnevnik i »Relacije brigade«, »Sjećanja« Ante Grgasa)
Pokret iz doline Lima preko Čakora za Metohiju bio je veoma težak, posebno za borce sa Primorja, koji nisu navikli na veliki snijeg i hladnoću. O tom napornom maršu govore u svojim sjećanjima mnogi borci i rukovodioci brigade, od kojih neka navodimo. Jovo Mihaljević u svojoj knjizi »Ledenice« navodi: »Jednom prtinom, što je spajala krivudavu trasu uzanog puta uz Čakor, kolona je krenula. Napuštala je dolinu Lima i ostavljala za sobom strme padine ogranaka Čakora i krovove niskih seoskih kuća, utonulih u sniježnu bjelinu iz koje su izbijali gusti pramenovi jutarnjeg dima. Na čelu kolone gazio je drugi bataljon. Pred polazak razgovarali smo sa jednim seljakom iz Ržanice, koji nam reče: Čakor je visoka planina, skoro dvije hiljade metara nad morem. Kad na njemu ne duvaju jaki vjetrovi, lakše ga je savladati. Ali sniježna vijavica zna danima da ne prestaje. Svojim nametima ona može da zatrpa sve što se pred njom nađe. Na pojedinim mjestima nanosi su dva i više metara visoki. Danas imate sreće - nastavio je ovaj seljak - po svoj prilici dan će biti miran, bez vjetra. Jedino je tada i moguće preći preko Čakora. Inače, ludost bi bila kretati. »... Kolona je lagano odmicala, ali ne kompletna. Dok su borci, uz posrtanje, tabali po sniježnom tragu, natovareni konji nijesu mogli dugo da se kreću. Propadali su u dubok snijeg do koljena ili trbuha i brzo su posustajali. - Rastovarite konje! Oružje, municiju i dio hrane podijelite borcima da nose, a ostalo vratite u selo - uslijedilo je naređenje štaba brigade. Ali ni to nije pomoglo. I bez tovara konji su propadali u snijeg. Morali smo da ih ostavimo... Tako su svi konji, sa dijelom komore i nekoliko vojnika, ostali u Veliki na čuvanje seoskom NOO dok se snijeg ne otopi. Pored svoje opreme, borci su nosili još oružje, municiju i nešto namirnica. Smjenjivali su se u nošenju, a učestvovali su svi od starješine do posljednjeg borca i kurira... (J. Mihaljević, Ledenice, str. 86-87.)
»Prilikom prolaska Čakora - napisao je u svojim »Sjećanjima« Antun Aranđus, komandir pratećeg voda brigade - januara 1945. godine, Bokeljima je teško padala mećava, stud da se kosti smrznu i ostale nevolje planinskog podneblja kada je promrzlo više drugova da se kasnije i oni nađu među bolesnicima sa dubokim promrzlinama, posebno na nogama...«
Andrija Dabović, vodnik voda iz 4. bataljona koji je Čakor prešao februara 1945. u svom prilogu »Ah, taj Čakor!« pored ostalog piše: .. Planina nije samo zastrta debelim pokrivačem snijega, nego je i đavolski strma, zaleđena... A muka živa … Onda za trenutak svi zastajemo... Kao iz dubine čujemo opet glas Steva Jovanovića (politkoma bataljona — D. 2.). On naređuje da starješine - svi odreda - smijene borce u nošenju oružja i ponešto tereta... I treba tako. Nema šta! A mene muka hvata. Jedva sam se dovde dokopeljao. Padao sam kao Hrist pod križem s ovom tankom talijanskom puščicom. A sad? Da nosim još teret... Ah, boga mu božjeg, gunđam ja u sebi, a pravim se važan ... stiskam zube, prikupljam energiju, a osjećam potpunu klonulost. Imam volje, ali snaga me izdaje ... Nemam snage i to je baš ono najgore... ruci stiskam pušku, onu talijansku kratke cijevi. Čini mi se da držim komad leda koji me štipa za prste da mi otpadnu. Ja ne mogu ni sebe da nosim. Ali šutim i uzimam još protutenkovsku pušku, rasterećujem jednog borca iz mog voda... On me gleda i kao da mi zahvaljuje, a vidim čak je fizički malo jači od mene... Ali tako je naređeno... Ima to svoje razloge... Tek sad jezik počinjem da plazim... Ah taj Čakor, pomišljam u sebi i gledam gore neđe u vrh koji se dimi bijelom sumaglicom... Daleko još... Primijećuje nešto Dušan (Malešević D.2.) i pita me: - Šta ? Možeš li? - Htio bih da mu odgovorim, ali riječi ne izlaze iz mojih usta. Samo para. Mičem usnama, ali nema riječi. Brada mi se gotovo potpuno smrznula. Ukočila. Jest mičem usnama, ali riječi nigdje. Kao sam počeo da se čakorim... To je ono zlo mislim i opet prikupljam voIju, koračam u snijeg, nosim teret i posrćem, ali ipak nekako guram. Moram da dam primjer svojim borcima. Kako to, jadniče, korim sebe brzam se iz petnih žila naprijed. Ma šta ne ide, koračam (hrabrim D. 2.) sebe! I čini mi se da idem dobro, jer ne zaostajem... I vidim, to je isto ili slično i kod svakog drugog borca. Gotovo se smrzavaju, pate. Stenju pod teretom. Suze. Suze im same izbijaju i odmah se lede. A pred nama je još podosta puta uz gudure te čudne planine... Tek pod kraj dana popeli smo se na sam vrh Čakora. I s olakšanjem odahnuli, te je već bilo nekako veselije. Borci su pojedinačno, a zatim spontano, skupno zapjevali: »Konjuh planinom«. Svi su nekako zavoljeli tu pjesmu koju je Dušan bio ranije najavio...«.
|
Priče iz planine
Ubojstvo Branke Đukić [Izv: 4]
Branka Đukić je tragično nastradala djevojka, učenica plavske gimnazije, koju su pokušala silovati a potom ju ubila dvojica mladića iz zapadnih dijelova Metohije (Dukagjina). Počinitelji su bili uhićeni i suđeno im je u Bijelom Polju. Njezin otac Rade Đukić nije mogao čekati izricanje presude, jer je odvjetnik obrane tražio oslobađajuću presudu. Tada je uzeo pištolj i sam presudio zločincu. Ovo je jedan od najpoznatijih slučajeva u pravosuđu bivše SFRJ, a o njemu su pisali mediji i izvan granica tadašnje Jugoslavije. Branka Đukić, od oca Rada i majke Vide, je rođena 1956. godine u selu Meteh, općina Plav. U rodnom selu je završila osnovnu školu, a gimnaziju je upisala u mjestu Plav. Tamo je završila 3 razreda s odličnim uspjehom, a onda odlučila promjeniti školu jer je imala problema s profesorom povijesti. Tako je odlučila prebaciti se u pećku gimnaziju, jer joj je Peć bio bliži nego Berane, a i u Peći je imala rođake.
Dana 2.9.1975. godine u ranim jutarnjim satima je otišla u Peć autobusom, kako bi se upisala u novu školu. Završila je svoje obaveze, jer pećka gimnazija te školske 1975/1976 nije počinjala na vrijeme, već par dana kasnije. Tako je krenula autobusom nazad, kako bi još par dana provela sa svojom obitelji, koja je zbog ljetnih poslova odlazila u katune gdje je u brdima držala stoku na ispaši. Na Čakor je Branka stigla u popodnevnim satima, odakle je pješke krenula putem ka Ječmištu i Šabovoj glavi. Stasitu i odvažnu Branku spaziše dva mladića iz Streoca kod Peći, koji su bili sa stokom u obližnjem katunu i odlučiše je pratiti. Branka ih nije primijetila, jer nisu išli putem već zaobilazno i to trčeći. Kad je Branka bila već poodmakla i u dubini crnogorične šume, presretači izađoše pred nju i pokušaše ju zaustaviti, ali, kako su kasnije izjavili na suđenju, Branka ih je totalno ignorirala i nastavila ići dalje svojim putem. Vidjevši da od verbalne prijetnje nema ništa, pokušaše je fizički prisiliti na obljubu, ali ih je kršna i snažna Branka, olako od sebe fizički odbacila. Zbog toga jedan od njih vadi pištolj i zaprijeti joj da će pucati ukoliko ona ne pristane na obljubu. Čuvši te riječi, Branka mu opali šamar i pljunu u lice. Tog trenutka opalio je pištolj i hitac je prošao kroz Brankinu glavu. Vidjevši što su napravili, izvršitelji ovog zločina pobjegoše, a Branka osta nasred pješačkog puta u blizini čakorskog prevoja. Stjecajem okolnosti tog popodneva tim putem nije niko naišao, a za još veću tragediju slučaj je htio da izjutra narednog dana na mrtvu Branku naiđe upravo nesretni otac Rade. Slučaj je odmah prijavljen nadležnim vlastima. Počela je potraga za nepoznatim zločincima. I nije dugo potrajalo, a inspektori policije su relativno brzo otkrili izvršitelje ovog zločina, koji su uhićeni i sprovedeni u istražni zatvor u Bijelom Polju. Brankina sahrana se održala na groblju Đukića na domaku Radeve kuće. SUĐENJE Nije izvjesno da su sudski organi i milicija bili obaviješteni o Radevim namjerama, ali s obzirom na to da su preduzeli stroge preventivne mjere - da ne dođe do obračuna u sudnici, stječe se utisak da se očekivao događaj koji se desio na kraju sudske rasprave. Prvog dana suđenja pretresani su svi koji su ušli u sudnicu, a najviše pažnje je u tom pogledu posvjećeno upravo Radu Đukiću, koji je, namjerno, posljednji ušao u sudnicu. Na samom sudskom pretresu nije bilo poteškoća za tužitelja i Radeve advokate, jer su ubijice sve priznale i izjavili kako se ne kaju, naročito onaj koji je i pucao. Sljedeći dan je bio presudan i posljednja nada da se izvrši plan. Kada je ulazio Rade, opet posljednji, milicioner je počeo s provjeravati ima li oružje, a Rade ga dočeka oštrim i prekornim riječima: - “Makni mi se s očiju, zašto me gnjaviš, dosta me zla ubilo, a ti me još pretresaš. Vidio si juče da nemam ništa, zašto me mučiš?!”. Milicioner se povuče i odustade od pretresanja, a Rade uđe s napunjenim revolverom domaće marke (vojno-državni) kalibra 9 mm (kratka devetka). Znao je Rade da će se suci povući na vijećanje radi izricanja presude, pa se odlučio tada izvesti planiranu akciju. Kada se suci povukoše, nazočnima se priopći - da ne mogu izlaziti van oni koji žele da čuju presudu, jer sigurnosni organi nisu u mogućnosti ponovo obavljati provjeru o eventualnom unošenju vatrenog i hladnog oružja pri ulazu. Međutim, u sudnici je bilo vatreno oružje (kod Rada). Skoro svi puše, pa se sudnica ubrzo napuni dimom od duhana. Mnogi od tog dima počeše kašljati. A Raba Cakina se okrenu milicioneru koji je upravo čuvao ubojicu i reče mu: - “Vidite li da se pogušismo od dima, otvorite prozor, šta čekate!” Milicioner to prihvati i priđe prozoru, a Rade procijeni - da je kucnuo čas da okonča suđenje neposredno prije priopćenja presude. Izvadi Rade svoj revolver koji je bio za pojasom, napravi samo tri koraka i uz pucanj se pojavi plamen na glavi ubice, a odmah i drugi na leđima. Kako su kasnije medicinski stručnjaci utvrdili - oba hica su bila smrtonosna, jer je prvi prošao kroz mozak, a drugi kroz srce ubojice. A onaj drugi suučesnik u zločinu nad Brankom, odmah se baci pod noge ostalim milicionerima i tako se spasi, mada je Rade bio pripremio sljedeći metak i za njega, koji je već bio u cijevi pištolja. Milicioneri odmah pojuriše ka Radu, a on im pruži svoj pištolj i zapali cigaretu. Rade Đukić se nije opirao, već se odmah predao. Predavši pištolj milicioneru, Rade ga upozori: - "Pazi da nekoga ne ubiješ, jer je metak u cijevi". A zatim se okrenu prema onom drugom Albancu i reče: - “I ti ćeš ovako proći”. Iako je već sudsko vijeće bilo donijelo presudu (ubojici 15 godina strogog zatvora, a suučesniku 13,5 godina zatvora), odluka tada nije priopćena, već se zbog ubojstva u sudnici obustavlja postupak protiv ubojice, a odluka o visini kazne suučesnika u ubojstvu bit će priopćena naknadno. S činom osvete koju izvrši Rade Đukić u sali Okružnog suda u Bijelom Polju, čakorska drama poprima karakter legende. Svi dnevni listovi u Srbiji i Crnoj Gori su na prvim stranama pisali o ubojstvu u sudnici. Tako, na primjer, "Večernje Novosti" su dale udarni naslov -“ Otac presudio ubici ćerke u sudnici", a slični naslovi su se pojavili i u "Politici", "Ekspres politici" i drugim dnevnim listovima. Novinari su se prosto utrkivali ko će emotivnije, atraktivnije i dirljivije opisati događaj u sudnici i Brankinu pogibiju na Čakoru, zbog koje se i dogodio ovaj slučaj u sudnici. Tako, na primjer, u ilustrovanom časopisu "Arena", novinar Nikola Đorđević je dao dobrim dijelom svoju verziju o Radevoj dovitljivosti kojom je nadmudrio milicionere unijevši pištolj u sudnicu. A u narodu je nastala prava plima riječi podrške i odobravanja čina osvete i to u svim krajevima na prostorima bivše Jugoslavije. U pismima i brojnim telegramima, pojedinci i čitave obitelji ne samo da odobravaju izvršeni čin osvete u sudnici, nego ga kvalificiraju kao uzvišeni čin roditelja kojim se iskazuje cijena roditeljske ljubavi prema svom djetetu, cijena ljudskog dostojanstva i ponosa. Rade je nadmudrio organe bezbjednosti i pravde u sudnici, ali ne radi toga što u njih nije imao povjerenja, nego zato što je važeći zakon štitio starije maloljetnike od najstrožije (smrtne) kazne, koju su ubice bez sumnje zaslužile, pogotovu što su u toku suđenja izjavljivali da se ne kaju zbog izvršenog zločina. Zanimanje javnosti i građana nije se zadržalo samo u okvirima samog događaja u sudnici, nego i u vezi davanja podrške činu osvete. Uslijedila je peticija s potpisom 75.000 građana iz Polimlja i drugih krajeva Crne Gore, kao i iz krajeva izvan granica tadašnje Jugoslavije. Peticijom je traženo od sudskih organa puštanje na slobodu Brankinog oca Rada. I pored toga što je sasvim izvjesno, da iz zakonskih razloga nije dolazilo u obzir da se Rade oslobodi odgovornosti, peticija koju je potpisao ovoliki broj građana, ipak je imala uticaja na sudske organe koji su prvoizrečenu presudu Radu od 8 godina, smanjili na pet, a nakon pomilovanja na 3 godine. Rada su na suđenju branili čuveni odvjetnici iz Beograda i to dobrovoljno, bez novčane nadoknade. Rade Đukić je odvjetniku Guberini kasnije u znak zahvalnosti poklonio gusle koje je od javorovog drveta za ovu priliku napravio Radota Živalj iz plavskog sela Velika, čuven u Gornjovasojevićkom kraju. U razgovoru o ovom slučaju na ceremoniji prilikom prenosa Brankinih posmrtnih ostataka iz Meteha u Spuž (25.8.1991. godine), Veljko Guberina, koji je takođe bio nazočan, izjavi - da su mu ove gusle vrlo drag poklon i da će ga vječito podsjećati, jer je braneći Rada, istovremeno branio dostojanstvo, čast i ponos jednog odvažnog i hrabrog oca. |
Djevojački kamen
(Đević kamen) Epsku poemu o pogibiji Branke Đukić "Djevojački mramor na Čakoru" autora Radovana Bećirovića Trebješkog pjeva guslar Čedomir Nišavić. Kaseta je izašla u izdanju Jugotona 1986 god. Na mjestu pogibije Branke Radeve, podignut je mramor (nadgrobni kamen) sa sljedećim tekstom:
"Ovdje pogibe Branka R. Đukić, 2. septembra 1975. godine", a na podignutom Brankinom spomeniku u Spužu uklesani su sljedeći stihovi: "Na Čakoru visokome, sretoše je krvožderi, što sa njima nešće poći, presudiše revolveri. Ne završi gimnaziju, no za obraz dade glavu. Ode vila u legendu i vječitu steče slavu. Osveti je otac Rade, to viteški on učini. S tim podiže vječni spomen svojoj ljudskoj veličini". Bez obzira na blizinu lokacije i sličnost imena, ne treba miješati naziv Djevojački/Đević kamen, koji označava lokaciju i memorijalni kamen na mjestu na kome je 1975. godine stradala Branka Đukić, od toponima Djevojački krš (odn. Đevojački krš), gorske kose s vrhom od 2046 m n.v., južno od čakorskog prijevoja, čiji je naziv mnogo stariji.
|
Velika KOORDINATE: 42.6355, 20.1764: NADMORSKA VISINA: 1237 m; BROJ STANOVNIKA: 417 (2003.); WIKIPEDIJA: Velika
|
Veličani prilog Tv Vijesti, Bez granica
Produkcija: VelicaniTV Datum objavljivanja: 18.2.2014. Sead Sadiković i Tv Vijesti su posjetili Veliku i Veličane, pogledajte o čemu je riječ https://www.facebook.com/Velicani123 |
Novišće (Novšići, Novšiće)
Između Velike i Čakora
Cikuše, uspon od Velike prema Čakoru
Fotografija je snimljena prije asfaltiranja ceste
Fotografija je snimljena prije asfaltiranja ceste
Krlje, posljednje kolibe podno Čakora s Veličke strane
Prema desno se pružaju livade Cikuše. |
Tabla s natpisom "Čakor"
Nalazi se na oko 1620 m.v. kod zavoja na Šipu, uz cestu Murino-Peć |
Čakor PRIJEVOJ
|
Prijevoj Čakor nalazi se na 1849 m n.v.. Bio je najviši cestovni prijevoj u nekadašnjoj Jugoslaviji na nekoj od glavnih prometnica, i više od 200 viši od, u to vrijeme još poznatijeg, prijevoja Vršič (1611 m) u slovenskim Julijskim Alpama. Danas je Čakor po visini drugi prijevoj u Crnoj Gori, nakon prijevoja Sedlo (1907 m) na Durmitoru. Preko prijevoja prelazi cesta od Murina i Velike prema Peći (alb., Peja; Kosovo). Od Velike do Peći ima 36 km. Cesta je otvorena 1925. godine. Zbog velikih sniježnih nanosa i čestih lavina promet se u zimskim mjesecima redovito obustavljao. Cesta je asfaltirana do Čakora 2010. godine.
Na prijevoju se nalazi više memorijalnih spomenika i ploča. 
Silazak sa Čakora prema dolini Pećke Bistrice
Kameni stup s natpisom: OVDE JE POGINUO VELIČKO JEDINAC SIN ŽUJA RADENOVIĆA BORAC. KOM. 1 VODA 1 ČET 1 B 9 CR.BRR 1914 G. POG. ZA. SLOB. OD FAŠ. 1944 G. SL. POD . OTR. ŽUJO Iz prošlosti
Cestu koja povezuje Peć s Crnom Gorom kroz Rugovsku Klisuru, Kućište, Bjeluhu i Čakor, izgradili su 1920-ih godina braća Raičković iz Peći, Tomo, Joko, Mitar i Andrija, koji su bili poduzetnici i izvođači javnih radova i radnike su plaćali dvostruko više u odnosu na druge poslodavce, i isplata se vršila uredno. 
Fotografija 13-julskog sabora na Čakoru u prošlosti
Na prijevoju je u vrijeme stvaranje ove fotografije postojala kafana koju su držali Drago i Kosa Tomović. Izvor fotografije: Facebook stranica Veličani, iz albuma Marka Kneževića. |
Područje oko prijevoja Čakor -
detalj topografske karte
mjerilo 1:25000; Sekcija Čakor 150-3-1; Dopunjeno 1970. 
Prijevoj Čakor
Zavoj ceste Peć-Murino na prijevoju Čakor. Pogled od prijevoja prema sjeveru. U pozadini vrh Planinica (2077 m), desno od njega niže Vreteno (1977 m); lijevo u daljini naziru se istočne padine Vaganice (2112 m). GALERIJA: Spomenici na prijevoju Čakor
|
Planinica
Katun Lijepi dô
Katun na lokaciji Lijepi do je u zaista lijepoj uvali. Stanovi su gotovo grupirani, tako da se planinke mogu svako jutro pozdravljati ispred svojih vrata. Ovdje izdižu stanovnici Velike: Jakšići, Vučetići, Kneževići i dr. Do ovih čakorskih katuna se može stići od dva do tri sata pješačenja, zajedno sa stokom. I ovdje su pašnjaci veliki i bogati travom. Katun Vračevo
Katun, koji se smjestio u dolini okruženoj šumom, pod istočnim padinama Planinice, ima nekoliko koliba koje pripadaju obitelji Lekića. Uz katun se nalazi i mali uređeni kamp za noćenje. Iznad katuna se nalazi jedna od starih nizamskih kula u ovome kraju, s koje se pruža odličan pogled. |
Pogled s juga na Planinicu (lijevo) i greben Vreteno (desno)
|
Vaganica
|
Katuni na Vaganima
Katun zvani Vagani, zovu se po istoimenom vrhu ("planini"), pripadaju onim katunima koji nemaju livada, ali zato imaju velike, nepregledne pašnjake. Mještani sela Velike: Vučetići, Kneževići, Jakšići, Jankovići i drugi izdižu na ove katune. Tjerajući stoku ispred sebe mogu na katune stići za dva sata hoda. Na svakom koraku ima dosta šume i izvorske vode. Stanovi su dosta grupirani, međusobno udaljeni nekih 100 do 200 metara, a neki i više. |
|
Pogled na prijevoj Čakor sa sjeverne padine Ravnog brda
Ravno brdo (2040 m) i Djevojački krš (2046 m)
Ravno brdo i Djevojački krš čine vršni dio južnog čakorskog područja. Zapravo čije jednu cjelinu, Greben Djevojačkog krša je primarni greben koji se proteže od doline rijeke Bjeluhe na sjeveroistoku, svoj vrhunac doseže u istoimenom vrhu (2046 m) i nastavlja se dalje kao greben u smjeru jugozapada do Šabove glave (1906 m), gdje se račva na dva dijela, dva paralelna grebena, među kojima se smjestio Lijevi Meteh u uvali potoka Ljevaša. Sjeverni greben Ječmišta završava u dolini Lima na području sela Brezovica, a njegove osojne (sjeverne) padine spuštaju se u dolinu Veličke rijeke, dok se prisojne (južne) padine južnog grebena (Krsno brdo) spuštaju prema Desnom Metehu u uvali kojom teče Meteška rijeka, jedan od desnih pritoka tekućice Komorače.
Ravno brdo je sekundarni greben koji se proteže od vrha Djevojačkog krša prema prijevoju Čakor, u smjeru okomitom na greben Djevojačkog vrha. Radi se o grebenu koji ima karakter visokoplaninskog platoa, s dvije blage zaobljene glavice (2040 m i 1969 m).
Ravno brdo i Djevojački krš čine vršni dio južnog čakorskog područja. Zapravo čije jednu cjelinu, Greben Djevojačkog krša je primarni greben koji se proteže od doline rijeke Bjeluhe na sjeveroistoku, svoj vrhunac doseže u istoimenom vrhu (2046 m) i nastavlja se dalje kao greben u smjeru jugozapada do Šabove glave (1906 m), gdje se račva na dva dijela, dva paralelna grebena, među kojima se smjestio Lijevi Meteh u uvali potoka Ljevaša. Sjeverni greben Ječmišta završava u dolini Lima na području sela Brezovica, a njegove osojne (sjeverne) padine spuštaju se u dolinu Veličke rijeke, dok se prisojne (južne) padine južnog grebena (Krsno brdo) spuštaju prema Desnom Metehu u uvali kojom teče Meteška rijeka, jedan od desnih pritoka tekućice Komorače.
Ravno brdo je sekundarni greben koji se proteže od vrha Djevojačkog krša prema prijevoju Čakor, u smjeru okomitom na greben Djevojačkog vrha. Radi se o grebenu koji ima karakter visokoplaninskog platoa, s dvije blage zaobljene glavice (2040 m i 1969 m).
Sjeverozapadni plato Ravnog brda (1969 m)
Djevojački krš
|
Kupasti zaobljeni vrh, smjestilo se odmah uz Ravno brdo, sjeverno od prijevoja Dio i južno od prijevoja Čakor. Visok je 2046 m. Nema visoke vegetacije te se njega se pruža širok pogled. Oko njega se nalaze prostrani pašnjaci. Ime je dobio jer su se ovdje okupljale djevojke iz okolnih katuna, a prema narodnom predanju ovdje dolazile gorske vile.
|
Legenda o jednoj gorskoj vili s Djevojačkog krša Jednoga proljeća vraćale se dvije Muljine kćerke sa desetak čobana i preko hiljadu ovaca sa zimovanja iz Bosne. Doznade za to Jovan Mrša, vojvoda Kimenata (otac vojvode Petra, oca Karađorđa) pa riješi da ih sa svojom četom sačeka i ovce zaplijeni. Sa tridesetak Klimenata postavi busiju u tjesnacu Pećke Bistrice u Kotlovima, nedaleko od Bjeluhe. Kasnije, procijeni da to nije dobro mjesto za zasjedu, jer ne može da opkoli sve čobane i ovce, pa se sa četom uputi ka Čakoru. Odluči da napadne čobane kada se zaustave i ulogore. Stigoše Muljini čobani sa stokom na Čakor i uputiše se ka Plavu. Kad stigoše na livade u Ječmištima, nedaleko od Čakora, postaviše logor i odrediše stražare oko stada. Tokom noći privuku se Klimenti do stada, ućutkaju pse i posijeku stražare. Zatim, pobiju čobane i Muljine kćerke, a stoku potjeraju ka Čakoru. Kada su se spustili na livade Cikuše, zastanu da ovce napasu, pa da sjutra rano krenu preko Visitora za Selce, svoje rodnno mjesto. Kada je to vidjela gorska vila, posestrima Mulje Čakovića, poletjela je sa Đevojačkog krša i donijela Mulji glas da mu je Jovan Klimenta pobio kćerke i čobane, a ovce zaplijenio. Mulja je tada neosedlanog konja uzjahao i u potjeru za Klimentima krenuo. Iz knjige Rame Markišića: Kamen je težak dok nije pomjeren sa svoga mjesta – iz usmene proze plavsko-gusinjskog kraja, Almanah, Rožaje, 2008. |
Na Ravnom brdu
Područje Rupice, podno Djevojačkog krša, Ravnog brda (lijevo) i nad Bjeluhom (dolje, desno)
|
Katun Rupice
Katuni zvani Rupice se nalaze na planini Čakoru, u izvorišnom dijelu Meteškog potoka, u uvali podno Djevojačkog krša i Ravnog brda, na padinama okrenutim prema Bjeluhi. Ovdje su nekada izdizali mještani sela Velike: Jakšići, Kneževići, Vučetići i drugi, a izdizali su i neki seljaci iz okolice Peći. Udaljenost ovih katuna je oko tri sata pješačenja. Sada ovi katuni više ne postoje. Neko ih je zapalio i više se nisu obnavljali. Ostali su samo rogovi. |
Na Ravnom brdu
|
Ječmišta
Katuni na Ječmištu
Katuni zvani Ječmište se nalaze na istoimenom grebenu. Razbacani su po jednoj povelikoj ravnici, a okolo je crnogorična šuma kroz koju se protežu veliki pašnjaci. Izvorske vode ima na svakom koraku. Na ove katune izdižu mještani sela Meteh: Radenovići, Rajkovići i Dašići, a iz Velike: Kneževići, Ognjanovići, Staniseljići, Vučetići i Bjelanovići. Udaljenost katuna od sela je oko 90 minuta do dva sata pješačkog hoda. Ovo su lijepi predjeli. Na Ječmištu su se održavali vašari na Ilindan, drugog augusta. |
Pogled od Ravnog brda u smjeru Šabove glave (1906 m)
Lijevo pod grebenom je uvala u kojem se nalazi Desni Meteh. U pozadini su Plavsko-gusinjska dolina i planina Visitor, a na horizontu vrhovi Prokletija 
Čakor, pogled na greben Ječmišta
Pogled s padina Čakora, uz cestu Murine-Peć. Na grebenu, s lijeva nadesno, pod šumom Šabov vrd, livade Ječmišta se vrh Štit. |
|
Dio, planinski prijevoj
Planinski prijevoj koji dijeli greben Djevojačkog krša (na sjeveru) i vrhove Staračko-zavojske skupine (na jugu). Prijeko prijevoja Dio (1915 m n.v.), od davnine se odvijao karavanski promet između Metohije i Crne Gore (Peći i Plava te dalje prema Jadranu) na dionici između Bjeluhe i Meteha. Ranije su se, uz sam put, mogli pronaći tragovi jačeg prometa (izblijedele ljudske kosti, travom zarasli šančevi, tragovi borbi između polunomadskih lokalnih plemena i trgovačkih karavana). Izgradnjom ceste preko prijevoja Čakor, prijevoj Dio izgubio je svoju nekadašnju važnost. Od Dijela do Plava ima hodajuć, oko tri sata spusta. Dioba Između Crvenog krša (koji je dobio ime po crvenkastoj boji njegovih stijena), planine Starca, Pazarišta, doline u izvorištu Pećke Bistrice (gdje je nekada bio najveći stočni pazar u Prokletijama) i sela Meteha (nekada posjeda manastira Visoki Dečani) prostire se planina Dio. Preko sjedla ove planine prolazio je karavanski put iz Plava za Peć kroz Rugovsku klisuru. Na tom sjedlu, veoma davno, kako se prpovijeda, dijelila su se braća u čijem je vlasništvu ova planina bila, kao i mnoga imanja u njenoj bližoj i daljoj okolini. Zato je u narodu ova planina nazvana Dio. Najstariji brat, koji je bio neobično dobar strijelac uzeo je imanje blizu Dečana. On je tamo osnovao naselje koje je po njemu dobilo ime Streoc. Srednji brat se zvao Gusinj. Njemu je pripalo imanje u ravnici koju okružju planine Vezirova brada, Trojan i Greben, i rijeke Grnčar, Vruja i Dolja. Naselje koje je osnovao po njemu je dobilo ime Gusinje. Najmlađi brat na dio dobi imanje na Šar-planini. Naselje koje je osnovao postade Gostivar. Braća su imala kao vilu lijepu sestru. Njena kosa bila je dugačka i plava, pa su je zvali Plava. Njoj je pripala zemlja oko blata (jezera). Tu je osnovala naselje koje po njoj dobi ime Plav, a blato – Plavsko blato (raniji naziv za Plavsko jezero). Neki ljudi ne vjeruju u legende. Oni kažu da naziv Dio potiče od alb. riječi diell, što znači sunce. Zaista, sunce, od svih okolnih planina, prvo obasja planinu Dio i, takođe, najkasnije zađe. Tako Dio preko čitavog dana miluju zlatni sunčevi zraci. Iz knjige Rame Markišića: Kamen je težak dok nije pomjeren sa svoga mjesta – iz usmene proze plavsko-gusinjskog kraja, Almanah, Rožaje, 2008. |
Prijevoj Dio
U pozadini vrhovi Staračko-zavojske grupe (greben Mladica, Bandera i Starac) |
|
Spust u Bjeluhu
Od čakorskog prijevoja padinama Planinice (viši stjenoviti vrh) i njeznog nižeg izdvojenog grebena Vreteno, spušta se se cesta prema dolini Bjeluhe i Pećke Bistrice. |
|
Bjeluha
Katuni na Čakorskom potoku i Šipu
Katuni zvani Čakorski potok i Šip su povezani i čine skoro jedinstvenu cjelinu. Stanovi na ovim katunima su dosta raštrkani i zauzimaju veliki prostor podno prijevoja Čakor i iznad doline Bjeluha. Na ove katune izdižu mještani sela Velike: Bjelanovići, Živkovići, Kneževići, Vučetići, Simonovići, Jakići, Ognjanovići, Steševići i Paunovići. Udaljenost katuna od sela je oko dva sata, pa možda i malo više, zavisno od broja stoke koja se tjera. Na ovim katunima ima i livada i dobrih pašnjaka. Izdig i povraćaj sa katuna je isti kao i na drugim katunima ove planine - izdizalo se o Đurđevdan. a silazilo u novembru. Katun Ćeme Jankovića
I ovaj katun pripada Čakoru, samo što su to pretežno planinske livade, a povrh njih su pašnjaci i velika crnogorična šuma. I ovdje kao i na nekim susjednim predjelima je ljeti lijepo izaći. Ima dosta jagoda i borovnica i prelijepih predjela. Ovdje izdižu sa stokom mještani Velike: Jankovići, Gojkovići, Radovići, Steševići, Udaljenost ovih katuna nije velika od sela. Može se pješice stići za manje od dva sata. Stanovi na katunu koji imaju livada su više raštrkani, razbacani. Kao i svi katuni na ovom području imaju dosta izvorske vode. 
Uvala Bjeluha, podno grebena Djevojački krš (u prednjem planu)
|
U zagrljaju planina
Produkcija: Radio Televizija Crne Gore |
|
ČAKOR Planinica i Vaganica
Autor: Slobodan Stefanovic Opis videa: Osam članova PK ,,Era,, iz Užica je u sredu 29.6.2016. godine izvršilo uspon na vrhove Planinica (2077 m.n.v) i Vaganica (2112 m.n.v.) na planini Čakor u Prokletijskom planinskom masivu u Crnoj Gori. |
|
[1] Pedalaj.me - Čakorskim stepenicama
[2] Pässelexikon bei quäldich.de - Quaeldich - Katalog planinskih prijevoja - Čakor [3] Wikipedija - Velika (Plav) [4] Ubojstvo Branke Đukić 1975. godine [5] Večernje novosti, 29.8.2012. - Zamuklo selo Velika! BALIJAGIĆ, Jasmina, MARKIŠIĆ, Halil, JOVANČEVIĆ, Miodrag , PRAŠČEVIĆ, Milutin , VINCEK, Danijel , MENKOVIĆ, Nebojša, Contribution to the research of medicinal and other plants in the mountainous region of Čakor, Montenegro, Agriculture & Forestry, Vol. 57. (11) Issue 3: 67-92, Podgorica 2012. (PDF)
BRKOVIĆ, Mirko; BRKOVIĆ, Predrag, mr.; Velika-vrednovanje prirodnih resursa naselja Velika u podnožju Čakora, Izdavač: Unija bioloških naučnih društava Jugoslavije, 2005. POLJAK, Željko, Prokletije, Naše planine, 1952, BR. 5-6; str. 16. (PDF) |
Prva istraživanja Tojine pećine. Turistička organizacija Plav, 8.10.2013.
Odredili Crnoj Gori dokle je Kosovo, Vijesti.me, 28.6.2106. Na Čakoru ne zaboravljaju srpskog vojnika, Politika, 1.3.2017. Počinju „Čakorske igre”, DAN, 29.7.2017. Startovale Čakorske igre, DAN, 30.7.2017. Da proglase i zaštite park prirode Čakor, DAN, 3.8.2017. Iz MZ Velika traže pomoć u renoviranju jedne od najstarijih obrazovnih ustanova, DAN, 30.8.2017. |
