Kanun

LJUDI > Narodna baština > Socijalna kultura > Običajno pravo > Kanun

Kanun

Donedavno, planinske regije sjeverne Albanije bile su izolirane zahvaljujući specifičnom zemljopisnom položaju i slaboj komunikaciji s vanjskim svijetom. Kanun Leke Dukagjina bio je opći oblik običajnog prava, koji je ovaj dio Albanije slijedio. Kanun nije bio tiskan sve do 1933. godine, i do tada se prenosio s jedne generacije na drugu. Kanun je odraz etičkih normi u ovoj planinskoj regiji. Odjeci kanuna još su se na planinski područjima ojetili sve do suvremenog doba. Kanun ima 4 stupa: čast (nden), gostoprimstvo (mikpritja), ispravno ponašanje (sjellja) i rodbinska odanost (fis). Postoji 12 poglavlja kodeksa koja pokrivaju sva područja života, uključujući prijenos imovine, brak, kazneno pravo i čast. Cjelokupni okvir zasnovan je na konceptima obiteljske časti i vrlo patrijarhalne društvene strukture. Pojam 'krvne osvete' (alb. Gjakmarria) proizlazi izravno iz starozavjetne ideje "oko za oko".
O krvnoj osveti govori se u 8. i 10. knjizi Kanuna, posebno o ubojstvima, rodu i časti. Ova praksa ponekad je dovela do krvnih osveta koje su trajale sve dok svi muškarci dviju uključenih obitelji nisu bili ubijeni. Često su uspoređivane krvne osvete sjevernih Albanaca s talijanskim vendetama.
U slučaju ubojstva, druga obitelj daje ubojici 24 sata prije nego što ga može progoniti. To omogućava vrijeme za ukop žrtve. Čak se očekuje da ubojica može prisustvovati pogrebu bez straha od inkriminacije. Tada obitelj žrtve odlučuje koji će član ubojičine obitelji biti cilj krvne osvete i u kojem vremenu. Od osvete su bili izuzeti ženski članovi obitelji i maloljetna djeca, premda su silovanja i otmice bila česta pojava. Muškarci koji su bili na meti mogli su potražiti utočište u kuli za izolaciju, odn. zaklonište (Kulla e Ngujimit u Thethiju; fotografija iznad). Progonjena obitelj bi pregovarala s posrednikom (izmiriteljem), koji će pokušati isposlovati besu (zakletva, javno objavljeno primirje među stranama) s rokom trajanja, ili prihvaćanje tzv. "krvnog novca" koji bi se platio obitelji žrtve. Jednom kada se uvjeti dogovore, prijedlog je zapečaćen i obitelji će zajedno sudjelovati na velikoj gozbi.
Prekidanje zaruka često se događalo, kao i otmice žena. Većina brakova bila je dogovorena, a ono što se činilo kao brak izvorno je bio "brak kupovinom", u kojem je mladenka dana obitelji svog supruga. Mladenkin otac je također dao suprugu svoje kćeri (zetu) pravo da ubije svoju ženu ako ikada bude nevjerna ili bi ga pokušala potajno napustiti.
Pod Kanunom je glavi obitelji data ukupna moć nad cijelom obitelji, koja uključuje i "izricanje kazne", što im daje odgovornost za ubijanje članova obitelji krivih za zločin iz časti. Žena se u obitelji smatra odgovornom samo za rađanje muškog člana obitelji. Još jedan važan odjeljak Kanuna bavi se gostoljubivošću i važnošću gostiju u domu.
Kanun pod komunizmom nije bio tako rasprostranjen kao prije 1945. kada je komunizam preuzeo vlast. Bivši komunistički vođa Enver Hoxha učinkovito je zaustavio praksu kanuna koristeći vrlo jaku državnu policiju. Kanun se ipak ponovo pojavio u 1990-ima na sjeveru Albanije jer su ljudi izgubili vjeru u lokalnu upravu i policiju. Bilo je organizacija koje su pokušavale posredovati među zavađenim obiteljima i pokušati ih natjerati na izmirenje (oprost krvne osvete; alb. me e fal gjakun), ali često je jedini rezultat bio da muškarci ostanu u svojim domovima, koji su se smatrali sigurnim utočištem, ili da napuste zemlju. Kanuni i Maleve ("Planinski kanun" ili "Kanun visočja") primjenjivan je na regiju Kelmendi, koja se prostire na sjevernom dijelu Albanije, Crne Gore i Kosova. Ova se kodeks ponašanja samo neznatno razlikuje od Kanuna Leke Dukagjinija.

Kanun Leke Dukagjina (Kanuni i Lekë Dukagjinit)

Kanun Leke Dukagjina (Dukađina, alb. Kanuni i Lekë Dukagjinit), zbornik običajnog prava dijela Albanaca. Nastanak zakonika predaja pripisuje Leki Dukagjinu (Dukađinu / Duakđiniju), albanskom plemiću, Skenderbegovu suvremeniku (15. st.), kodificirao dotadašnje albanske običaje, ali njegove pravne odredbe potječu iz različitih razdoblja: neke su nastale prije 15. st., a neke nakon toga razdoblja, pod utjecajem šerijatskoga prava. Kanon se prenosio usmenom predajom. Zapisi su poznati tek s kraja 19. st. i iz 20. stoljeća, a zbornik je tiskan 1933. u redakciji Shtjefëna Gjeçovija (sakupio i kodificirao), sistematiziran u 12 poglavlja, tzv. knjiga s 1263 članka. Sadrži odredbe statusnoga, kaznenoga, obiteljskoga, stvarnog i obveznoga prava te sudskoga postupka. Osobito su zanimljive odredbe o krvnoj osveti, besi itd.
U današnje doba se primjenjuje samo verzija, poznata kao "Kanon Leke", od šest varijacija, grupiranih prema oblastima, ličnostima i vremenima od kojih su potekli: Kanuni i vjetër (Stari kanon), Kanuni i Lekë Dukagjinit (Kanun Leke Đukađinija), Kanuni i Çermenikës (Kanon Čermenika), Kanuni i Papa Zhulit (Kanon Pape Žulija), Kanuni i Labërisë (Kanun Labrije) i Kanuni i Skenderbeut (Kanon Skenderbega), isto tako poznat i kao Kanuni i Arbërisë (Kanon Arbije).

Prema hipotezi Edith Durham običaji od kojih potječe Kanun Leke Đukagjinija potječu od brončanog doba. Neki od autora su pretpostavljali da je Kanon potekao od plemenskih zakona drevnih Ilira. Drugi autori su sugerirali da je Kanun zadržao elemente iz indoevropskog prapovijesnog razdoblja. Dio autora je pak sugerirao određenu sličnost Kanuna s Manummrti, najranijim djelim Daramstare, jednog od hinduističkih spisa. Srpski autori T.O. Oraovac i S.S. Đurić tvrde da se Kanun dijelom zasniva na Dušanovom zakoniku, koji je bio donesen 1349. godine, kada je teritorij današnje Albanije bio pod vlašću srpskog cara Dušana. Noel Malcolm, pak, sugerira kako je sličnost Kanuna s tim tekstom, posljedica toga što je Dušan u administrativne svrhe preuzeo već postojeće običaje albanskog stanovništva.

Kanon Leke Đukađinija se najčešće koristi u sjevernoj i srednjoj Albaniji, odnosno područjima bivše Jugoslavije s albanskom etničkom većinom - Crna Gora, Kosovo i Makedonija. U današnjoj formi se koristi od 20. vijeka, a njegova je upotreba oživjela nakon kolapsa komunističkog režima 1990-ih.

Kanon Skenderbega je najbliži i najsličniji Kanonu Leke Đukađinija, koji se se često navodi kao sinonim za sam Kanon.

IZVORI
Kanun Leke Dukagjina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 25. 1. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30259>.
Kanun Leke Dukađinija. Wikipedija (sh)

Lekë Dukagjini & Shtjefën Gjeçovi - Kanuni i Lekë Dukagjinit, 1933

KANON LEKE DUKAĐINIJA
(posthumno djelo)

SAKUPIO I KODIFICIRAO
Shtjefën Konstantin Gjeçovi

Lekë Dukagjini, portret
Autor: Simon Rrota

Naslov originala
KANUNI I LEKË DUKAGJINIT
(VEPER POSTUME)

Permbledhe e kodifikue
prej
Shtjefën Konstantin Gjeçovit
SHKODER, 1933

STVARNOST ZAGREB, 1986.
Prijevod, predgovor i objašnjenja Prof dr HALIT TRNAVCI
Glavni urednik VLADIMIR ŠTOKALO
Urednik PETAR POŽAR
Recenzenti
Prof. dr LJATIF MULJAKU Prof. dr STJEPAN PULIŠELIĆ

SADRŽAJ

Predgovor

KNJIGA PRVA - CRKVA

Prvo poglavlje - GRAĐANSKI DIO

Prva glava - CRKVENO PODRUČJE, GROBLJA, CRKVENI POSJEDI I DOBRA, ŽUPNIK, SLUGA CRKVENI RADNICI
I član - Crkveno područje
II član - Groblja
III član - Crkveni posjedi i imovina
IV član - Župski svećenik ili župnik
V član - Crkveni sluga
VI član - Crkveni radnici

Drugo poglavlje - KAZNENI DIO
VII član - Porijeklo kazni
VIII član - Odmjeravanje kazne prema vrsti krivice

KNJIGA DRUGA - PORODICA

Druga glava - STVARANJE PORODICE
IX član - Porodica shvaćena sama po sebi
X član - Porodica u selu i barjaku

KNJIGA TREĆA - BRAK
XI član - Određivanje i vrsta braka
XII član - Pravo momka i djevojke
XIII član - Dužnosti muža i žene
XIV član - Pravo udovca i udovice

Treća glava - POSIDBA - VJERIDBA
XV član - Prosidba
XVI član - Vjeridba
XVII član - Vjerenički prsten
XVIII član - »Određivanje vjeridbe« - Naznačeni dan
XIX član - Cijena koja se davala i daje za žene
XX član - Nasljedstvo albanske žene

Četvrta glava - SVADBA
XXI član - Priprema svadbe po kanonu
XXII član - Predvođenje svatova
XXIII član - »Svatovi, sa i bez mlade, i pratnja s umrlim, ne mogu nikome proći pored vrata, osim, ako je prolaz, seoski put ili veliki put«
XXIV član - »Svat mještanin treba da ustupi put svatu gostu«XXV - član - »Svat - svat, gost - gost«

Peta glava - KANON MLADOŽENJSTVA
XXVI član - »Ako mladoženja umre, nevjestini roditelji su dužni vratiti pola cijene mladoženjinoj kući«
XXVII član - Smrt nevjeste
XXVIII član - »Žena ne pada u krvnu osvetu« - »Žena zadužuje roditelja krvlju«
XXIX član - »Žena je mijeh za nošenje«
XXX član - Udovica
XXXI član - Sječena resa
XXXII član - Nevjenčana žena

Šesta glava - RODITELJI (OTAC - MAJKA - SINOVI)
XXXIII član - Otac-muž
XXXIV član - Majka-žena
XXXV-član - Sinovi

Sedma glava - DIOBA

Osma glava - NASLJEDSTVO
XXXVI član - Pravo nasljedstva po kanonu
XXXVII član - Dužnost rođaka i pravo kćeri
XXXVIII član - Brat po majci

Deveta glava - OSTAVŠTINA (Testament)
XLčlan - Određivanje testamenta XL član - Vrsta ostavštine
XLI član - Pravo iskoijenjenog
XLII član - Pravo rođaka
XLIII član - Sluga

KNJIGA ČETVRTA - KUĆA, STOKA I IMOVINA

Deseta glava - KUĆA I NJENA OKOLICA
XLIV član »Za obijenu kuću plaća se 500 groša globe i vlasniku se daju dvije stvari za jednu«

Jedanaesta glava - STOKA
XLV član - Čobanin
XLVI član - Jarac ili ovan predvodnik (ugič)
XLVII član - Stoka napola
XLVIII član - Glavnica
XLIX član - Stoka s jamstvom
L član - Krmača napola
LI član - Štenara
LII član - Vol u najam
LIII član - Pčela

Dvanaesta glava - IMOVINA
LIV član - Određivanje imovine
LV član - Primiti nekoga za brata u selu
LVI član - Komunica

Trinaesta glava - MEĐA
LVII član - »Međe zemlje se ne pomjeraju«
LVIII član - »Međa ide pravo«
LIX član - Međa dobivena krvlju
LX član - Međa dobivena »bacanjem kamena« ili natovarenom kamenom pločom
LXI član - Međa određena »sjekirom«
LXII član - Seoski put
LXIII član - Veliki put
LXIV član - Ćorsokak
LXV član - Seoski pašnjak

KNJIGA PETA - RAD

LXVI član - »Rad premješta prolaz«
LXVII član - Težak
LXVIII član - Kovač
LXIX član - Mlin
LXX član - Mlinski jaz
LXXI član - Navodnjavanje
LXXII član - Ujam

Četrnaesta glava - LOV
LXXIII član - Određivanje lova
LXXIV član - Gonjena divljač po tragovima
LXXV član - Ribolov

Petnaesta glava - TRGOVINA
LXXVI član - Određivanje trgovine
LXXVII član - Prodaja zemlje
LXXVIII član - Prodaja oružja i konja
LXXIX član - Cijene po kanonu
LXXX član - Plaćeni putnik
LXXXI član - »Stvar za svaku drugu stvar«

KNJIGA ŠESTA - DAVANJA

LXXXII član - Zajam
LXXXIII član - Rok

Šesnaesta glava - OBEĆANJE, POKLON
LXXXIV član - Obećanje
LXXXV član - Poklon

KNJIGA SEDMA - IZGOVORENA RIJEČ

LXXXVI član - Riječ
LXXXVII član - Poricanje
LXXXVIII član - Zakletva
LXXXIX član - Zakletva na »kamenu« i zakletva na križu i na Svetom pismu
ХС član - Tko daje zakletvu
XCI član - »Zakletva uzima svoju stvar«
XCII član - Zakletva za kuću
XCIII član - Zakletva u glavu sinova
XCIV član - Zakletva s »ne znam«
XCV član - Globa za lažnu zakletvu

KNJIGA OSMA - ČAST

Sedamnaesta glava - LIČNA ČAST

Osamnaesta glava - DRUŠTVENA ČAST

XCVI član - Gost
XCVII član - Ubojstvo gosta
XCVIII član - Ponašanje domaćina prema gostima u kući
XCXIX član - Posredništvo
C član - Jamstvo

Devetnaesta glava - KRVNO SRODSTVO I ROD, BRATIMLJENJE I KUMSTVO PO KANONU BRĐANA
Cl član - Krvno srodstvo, rod i albanska koljena
CII član - Stablo po krvnom srodstvu, stablo po mlijeku, unuk po stablu i unuk od kćeri
CIII član - Bratimljenje
CIV član - Kumstvo (Sveto Ivanstvo)
CV član - Kumstvo pri krštenju
CVI član - Kumstvo pri vjenčanju
CVII član - Kumstvo pri podrezivanju kose
CVIII član - Kanonska ponašanja pri podrezivanju kose

KNJIGA DEVETA - ŠTETE

CIX član - Određivanje šteta
СХ član - Svinja u šteti
CXI član - Postavljena zamka ili klopka u bašti

KNJIGA DESETA - KANON PROTIV PAKOSTI

Dvadeseta glava - SUUČESNIŠTVO

Dvadeset prva glava - KRAĐA

CXII član - Određivanje krađe
CXIII član - Grabež
CXIV član - Otimanje
CXV član - Kobna krivica
CXVI član - Dvije za jednu
CXVII član - Pravo vlasnika ukradene stoke

Dvadeset druga glava - UBOJSTVO

CXVIII član - Zasjeda
CXIX član - Ubojica
СХХ član - Suučesnik
CXXI član - Posrednik
СХХII član - Besa
СХХIII član - Besa stoke i čobana
CXXIV član - Krv
CXXV član - »Ubojstvo ostaje ubojici«
CXXVI član - »Ubojstvo ostaje za ubojstvo«
CXXVII član - »Ubojstvo nije isto što i krivica«
CXXVIII član - »Krv se ne zamjenjuje globom«
CXXIX član - Ubojstvo zbog obljube
СХХХ član - Ubojstvo iz nehata
CXXXI član - Ubojstvo pod jamstvom
СХХХII član - Puška goni ubojicu
СХХХIII član - Tko ubija sebe, ostaje neosvećen
CXXXIV član - Posredništvo u krvnoj osveti
CXXXV član - Umir krvi
CXXXVI član - Jamci krvne osvete
CXXXVII član - Jamci novca za krvnu osvetu
CXXXVIII član - Kruh krvne osvete
CXXXIX član - Križ na vratima
CXL član - Bratimljenje (Ispijanje krvi)

KNJIGA JEDANAESTA - KANON PRESUĐIVANJA

CXLI član - Pravo i obaveza staraca
CXLII član - Založi
CXLIII član - Povećanje broja staraca
CXLIV član - Porota
CXLV član - Sok
CXLVI član - Sodžbina
CXLVII član - Tragači soka
CXLVIII član - Skupština albanskih brđana
CXLIX član - Mjesta održavanja skupština
CL član - Kuća Don Marka
CLI član - Glavari plemena
CLII član - Starci sela
CLIII član - Nadstarci
CLIV član - Globari
CLV član - Glas puka na sudovima
CLVI član - Ličenje
CLVII član - Spaljivanje, razaranje i strijeljanje
CLVIII član - Glasnik
CLIX član - Vjesnik

KNJIGA DVANAESTA - OSLOBAĐANJA I IZUZIMANJA

Dvadeset treća glava - PRIPADNICI IZUZIMANJA

Dvadeset četvrta glava - SMRT

Dodatak - PRIMJERI IZ KANONA LEKE DUKADINIJA

Izvori i literatura

Halit Trnavci (alb. Halit Tërnavci; Trnavce, 10.5.1942.) je albanolog, folklorist i nekadašnji šef Katedre za albanologiju Filološkog fakulteta u Beogradu.
Rođen je 10.5.1942. godine u selu Trnavce, Srbica. Završio je Učiteljsku školu u Prištini 1957, a zatim svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1962. godine. Postdiplomski studij nastavio je na Odsjeku za albanski jezik i književnost. Godine 1966. obranio je magistarski rad Motiv uziđivanja u srpskohrvatskoj i albanskoj narodnoj poeziji.
Godine 1970. obranio je doktorsku tezu Motiv o sestri i mrtvom bratu u usmenoj književnosti balkanskih naroda.
Radio je kao lektor za albanski jezik od 1967. do 1971. godine. Od 1971. radio je kao docent za albansku književnost i jezik, a 1974. odabran je za šefa Katedre za albanologiju Filološkog fakulteta u Beogradu. Od 1973. do 1975. bio je i pomoćnik pokrajinskog sekretara za obrazovanje, nauku i kulturu SAP Kosova. Godine 1998, imenovan je u Upravni odbor Filološkog fakulteta u Beogradu.

Bibliografija

Albanski kroz razgovor 1, Enti i Teksteve dhe i Mjeteve Mësimore i Krahinës Autonome të Kosovës, Priština (1980)
Albanske zagonetke, Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd (1981) - izbor, prevod, predgovor i komentar
Kanon Leke Dukađinija, Stvarnost, Zagreb (1986) - prevod, predgovor i objašnjenja
Moja ispovest o Kosovu, Politika, Beograd (1987)

PREDGOVOR

Prošlo je više od pola stoljeća otkad se na albanskom jeziku po prvi put pojavilo albansko nepisano ili običajno pravo nazvano Kanuni i Leke Dukagjinit [1] (Kanon Leke Dukađinija). Isto je toliko, na žalost, trebalo proći vremena da se to značajno djelo stvaralačkog duha albanskog naroda objavi na hrvatskosrpskom jeziku. Doduše, Kanon Leke Dukađinija je objavljen - koliko nam je poznato - samo na talijanskom jeziku i to daleke 1941. godine.[2] Nije isključeno daje objavljivanje toga značajnog djela upravo u to vrijeme imalo i političku pozadinu: da se u okvirima fašizma istakne albanski nacionalni duh, razumljivo, sa svim posljedicama koje su iz toga mogle proizlaziti u tadašnjim okolnostima.

Kanon Leke Dukađinija, osim značaja za građansko-pravna proučavanja [3] , zanimljiv je i za mnoge druge naučne discipline, kao što su: etnologija, folklor, etika, historija prava itd. Dok su drugi albanski kanoni gotovo iščezli, Kanon Leke Dukađinija još djeluje u neprekidnom višestoljetnom kontinuitetu. Dakle, on se primjenjivao, a dijelom se primjenjuje i danas, kao običajno pravo. [4] To nije karakteristično samo za Albance nego i za druge narode, ali se najdulje održalo u njih, s obzirom na to da su Albanci dulje od drugih balkanskih naroda živjeli u patrijarhalnim društvenim odnosima, a tim odnosima je odgovaralo i običajno pravo. »Kao što arbanski jezik i arbanska istorija bacaju novu svetlost na istoriska zbivanja Balkana, tako i arbanasko narodno pravo, a posebno zakonik Leke Dukađina (kanuni i Lekes) otvara stoletne vidike za ispitivanje razvoja i ukrštanja raznih pravnih sistema.«[5] U Kanonu Leke Dukađinija nailazi se na stare ustanove običajnog prava koje su nestale u drugim krajevima Balkana i šire.

A kada govorimo o Balkanu, često se zaboravlja da on predstavlja umnogome jedinstvenu, iako višejezičnu sredinu: etničke i jezične granice vrlo je teško povući. Simbioza i prožimanje pojedinih balkanskih naroda i jezika predstavlja vrlo značajan moment. Nju su uvjetovale i nestabilne državne tvorevine tokom srednjeg vijeka. A jedinstvo balkanskih naroda, koje je, inače, postojalo i ranije u okviru Bizanta Ш pod utjecajem njegove kulture, došlo je naročito do izražaja kada je križ na Aja Sofiji zamijenjen polumjesecom. Odupirući se osvajaču, balkanski narodi su se još više međusobno zbližili, formirajući društvo koje je, u nedostatku vlastite države, nalazilo protutežu u patrijarhalnom životu. Tom patrijarhalnom shvaćanju balkanskog čovjeka savršeno je odgovaralo običajno pravo, koje je postalo glavni regulator društvenih odnosa, naročito kod seljaka. U plemenskom društvu ono je oblik unutarnje, pravosudne samouprave, ah kao takvo i s najviše patrijarhalnih elemenata. Općenito, u svih naroda na Balkanu, običajno pravo ostalo je sve do XIX stoljeća, posebno u seoskoj sredini. Najduže se održalo kod Crnogoraca i Albanaca. Stoga nije ništa neobično što postoji znatna shčnost između običajnog prava Kanona Leke Dukađinija i običajnog prava u Crnoj Gori i Hercegovini, koji su dijelom i rezultat uzajamnih utjecaja i prožimanja.

I u zapadnoj i srednjoj Evropi, sve do XIX stoljeća, čak ponegdje i tokom toga stoljeća, usporedo se primjenjivalo običajno i rimsko pravo. [6]

Albanskim običajnim pravom kod nas naročito se bavio, i to među prvima, poznati naučnik Valtazar Bogišić (1834 - 1908). V. Bogišić je sakupio značajne podatke o Kanonu Leke Dukađinija. To govori o Bogišićevom velikom zanimanju za taj kanon, o čemu je namjeravao napisati posebno djelo. U Bogišićevoj biblioteci (Cavtat, kutija XVI, f. 19) čuva se tekst kanona Leke Dukađinija, koji je »I. Lazović pokupio po dokazu Sokolj Baca iz Gruda, Podgorica 1. 12. 1894.« [7]

V. Bogišić je provodio i anketu o pravnim običajima Albanaca, usporedo s anketom za Crnu Goru i Hercegovinu. Računajući pažljivo, S. Pupovci došao je do zaključka da se od cjelokupne Bogišićeve ankete (oko 2000 pitanja) na Albance odnosi 669 pitanja. To su odgovori za Albaniju, koje je dao vojvoda Marko Miljanov, inače veliki prijatelj Albanaca. Vojvoda Marko je nastojao dati odgovore iz običajnog prava ne samo plemena Kuca, čiji je vojvoda bio, nego i sjevernoalbanskih plemena iz Skadarske Malesije (Brda): Gruda, Hota i Kastrata. [8]

Medu Albancima posebno mjesto u sakupljanju pravila albanskog običajnog prava zauzima franjevac Štjefen Dečovi (1874 - 1929), [9] koji je ostavio u nasljedstvo značajno djelo Kanuni i Leke Dukagjinit (Kanon Leke Dukađinija). U njemu su brižljivo sakupljeni mnogobrojni albanski običaji, koji su se uz izvjesne izmjene, zadržali sve do našeg vremena (običaji prilikom rođenja djeteta, pobratimstvo, svadbeni običaji, običaji o smrti i sahrani, običaji u porodičnoj zadruzi i drugi).

1 Kanuni i Leke Dukagjinit, veper postume, permbledhe e kodifikue ргеј Shtjefen Konst. Cjelovit, me parathane t'At Gjergj Fishtes e biografi t'At Pashk Bardhit, Shkoder, 1933.
2 P. Stefano Gost. Gjeijov, Codice di Lek Dukagjini ossia diritto consuetudinario delle Montagne d'Albania, Tradotto dal P. Paolo Dodaj a cura P. Giorgio Fishta e Giuseppe Schiro. Introduzione di Federico Patetta, Roma 1941.
3 Dosad najdublje i najsvestranije proučavanje Kanona Leke Dukađinija s toga aspekta, i ne samo s toga, dao je dr Sur ja Pupovci, posebno u djelu: Građanskopravni odnosi u Zakoniku Leke Dukađinija, Zajednica naučnih ustanova Kosova i Metohije, Studije, knj. 5, Priština, 1968. (Na to značajno djelo pozivat ćemo se dalje u našem Predgovoru koristeći sljedeću skraćenicu: S. Pupovci, nav. djelo.)
4 S. Pupovci, nav. djelo, str. 8.
5 Dr Miloš Mladenović, Zakonik Leke Dukađina, Prilog postavljanju problema uporedne istorije balkanskih prava, Beograd, 1938, str. 3.
6 Usp.: S. Pupovci, nav. djelo, str. 9; dr Halit Tmavci, Motiv o sestri i mrtvom bratu u usmenoj književnosti balkanskih naroda, Zajednica naučnih ustanova SAP Kosova, Studije, knj. 32, Priština, 1975, str. 187.
7 Usp.: dr Jašar Redžepagić, Razvoj presvete i školstva albanske narodnosti na teritoriji današnje Jugoslavije do 1918. godine, Zajednica naučnih ustanova Kosova i Metohije, Studije, knj. 7, Priština, 1968, str. 245.
8 Usp.: S. Pupovci, nav. djelo, str. 17.

9 Štjefen Dečovi (Shtjefen Gjegovi) rođen je u Janjevu, na Kosovu, 12. srpnja 1874, gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu je započeo u franjevačkoj gimnaziji u Trošanu, kod Skadra, a završio u Derventi, u Bosni. Zatim je studirao filozofiju u Danjoj Luci, a teologiju u Kreševu. Tokom teoloških studija u Kreševu, upoznao se i sprijateljio sa hrvatskim epskim pjesnikom Grgom Martićem koji ga je mnogo volio.
U Bosni su se školovali i mnogi dmgi mladi albanski franjevci. Neki od njih postali su i poznati pisci. Pisah su radove pod utjecajem Andrije Kačića Miošića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Grge Martića i dmgih. U Muzeju za književnost (Kranjčevi-ćeva soba) u Sarajevu i danas se čuva jedna pjesma na albanskom jeziku posvećena S. S. Kranjčeviću, pisana 12. prosinca 1892. godine u Livnu. (Usp.: J. Redžepagić, nav. djelo, str. 241).
Dečovi je, po povratku iz Bosne (1896), služio kao župnik u Peći, Rubigu, Ljaču Kurbinija, Gomsiću, Draču, Valoni, Skadru, Zjumu, Arbanasima kod Zadra itd., gdje je istovremeno prikupljao folklornu građu i pisao. Od 1900. do 1912. godine objavio je sedam originalnih radova i prijevoda. (Vid. u »НуШ i Drites« ('Zomjača’), Skadar, 1933, br. 5, str. 245 - 246).
U ostavštini Fra Lovra Mihačevića u franjevačkom samostanu u Kreševu čuva se i jedno manje poznato Dečovijevo djelo o crkvenoj povijesti Albanije. Taj rukopis od preko 350 stranica nije poznat - kako s pravom primjećuje S. Pupovci - u napisima objavljenim na albanskom jeziku o životu i djelu Š. Dečovija. Naslov rukopisa glasi: »Metropolis Antibarensis Ecclisiarum Episcopalium subjectae fuerunt Historia -proprio puguo transcripsit P. Stephanalium in Albania Turcica sitarum, quae eidem Metropoli subsunt, vel nus Constantinius Gecov O. F. M.«
L. Mihačević se koristio tim rukopisom kada je pisao prve katoličke šematizme o albanskoj provinciji, koje je štampao u Sarajevu. (Usp.: dr Rastislav Drljić, Fra Lovro Mihačević, Dobri pastir, Sarajevo, 1955, IV - V, str. 163).
Svoju studiju »Trashegime Thrako-Iliriane« (Tračko-iliiska nasljeđa) počeo je objavljivati u časopisu Populli (Narod), a kasnije nastavio u časopisu Hylli i Drites (Zomjača). Godine 1910. objavljuje u Skadru originalno djelo »Agimi i Gjytetnis« (Rađanje civilizacije), kojim je htio pomoći sunarodnjacima u kulturnom i odgojnom pogledu. Š. Dečovi je poznat i kao prevodilac na albanski jezik. On je napisao i niz članaka iz historije, folklora i arheologije, koje je objavio u albanskim i stranim časopisima. Ali najznačajnije njegovo djelo, kojim je stekao opće priznanje, bez sumnje je Kanuni i Leke Dukagjinit (Kanon Leke Dukađinija). Ta zbirka albanskog običajnog prava je plod dugogodišnjeg rada i dubokog poznavanja cjelokupnog narodnog života.
Š. Dečovija su iz zasjede ubili predstavnici vlasti buržoaske Jugoslavije, 14. listopada 1929; prilikom povratka iz Prizrena u selo Zjum, gdje je služio kao župnik. (Korištena literatura: Shkrimtaret Shqiptare, Pjesa II, Tirane, 1941, str. 214; Kanuni i Leke Dukagjinit, (veper postume), Permbledhe e kodifikue prej A. Shtjefen Konst. Gjegov, me parathane t'A. Gjergj Fishtes, e biografi te A. Pashk Bardhit, Shkoder, 1933; Faik Konitza, Ča kujtime mi At Gjechovin (»Dielli«, 18 mare 1930, br. 5156, str. 2); НуШ i Drites, Shkoder, 1930, br. 4, str. 227 - 230; Nelo Drizari, Botim i nje vepre monumentale, »НуШ i Drites«, Shkoder, 1933, br. 11, str. 505 - 507; Nepoznati autor, Doreshkrimet e At Gjefovit, »Hylli i Drites«, Shkoder, 1936, br. 3, str. 110 - 112; Salvatore Villari, Le consuetiidini giuridiche dett'Albania (II Kanim di lek Dukagjini), Roma, 1940, slit 15; P. Stefano Cost.Gjegov, Codice di Lek Dukagjini ossia diritto consuetudinario delte Montague d'Albania, Tradotto dal P. Paolo Dodaj. Introduzione di Federico Paid la (str. 7-8), Roma, 1941; Dr Kole Ashta, At Shtjefen Gjeqovi, »Bota e re« Tirane, 1945, br. 4, str. 45-48; Idriz Ajeti, Shtjefen Gjegovi (1874 - 1929), •.Ida e re«, Prishtine, 1951, br. 2-3, str. 158 - 160; Anton Cetta i dr.. Liber leximi per klasen e /// - IV te gjimnazit dhe shkollave te mesme profesionale, Beograd, 1962, str. 47 - 50; Ndoc Kamsi, Shtjefen Konstantin Gjegovi (1874 - 1929), »Shkodra«, Shkoder, 1965, br. 1 (5), str. 333 - 336; Dr Syrja Pupovci, Kamini i Leke Dukagjinit, »Perparimi«, Prishtine, 1967, br. 8, str. 981 - 985 i 1010- 1011; DrJašar Redžepagić, Raz\’oj pfosvete i školstva albanske narodnosti na teritoriji današnje Jugoslavije do / 918. godine, Priština, 1968, str. 241 - 244; Avdi Zenelaj, Shtjefen Konstantin Gjefovi (1874 - 1929), »I'jala - botim i Zanit«, Prishtine, mart 1968, br. 2, str. 17; Dr Sinja Pupovci, Građanskopravni odnosi u Zakoniku Leke Dukadina, Priština, 1968; Išli, Kanuni i Leke Dukagjinit, permbledhur dhe kodifikuar nga Shtjefen Gjejovi, me biografi dhe parathenje te prof, dr Syrja Pupovcit, Prishtine, 1972; Išli, Marredhenjet juridike civile ne kanunin e Leke Dukagjinit, Prishtine, 1971; Isti, Leformalisme el hi »besa« dans le droit des obligations du coutumier de Lek Dukagjine, »Studia Albanica«, br. 2, Tirana, 1968, str. 143 - 151; 1st Nje paralele midis kanunit te Leke Dukagjinit dhe kanunU te Skenderbeut, »Simpoziumi per Skenderbeun«, 9 -12. svibnja 1968, Priština, 1969, str. 249 - 261.)

Štjefen Dečovi je bio ne samo pisac, prevodilac i folklorist, već i arheolog. Njemački naučnik Karl Steinmetz, prilikom svog putovanja, obilazeći samostan Trošane, ističe; »...Sa naročitom ljubavlju pokazivao mi je mnogo načitani gvardijan Stefan Gečov (Štjefen Dečovi - H. T.) svoju zbirku starina, koje je pokupio dijelom u svojoj ranijoj parohiji u selu Ljači kod Delbeništa (južno od Mate); on veli daje to mjesto najčuveniji majdan antičkih i srednjovekovnih zaostavština u ćelom severnoarbanaškom litoralu«. [10] Dečovi je, znači, otkrivao i sakupljao starine, stvarajući na taj način arheološki razred, najbogatiji u Franjevačkom muzeju u Skadru. [11]

Dečovijeva zbirka Kanon Leke Dukađinija do nedavno se, prije svega, proučavala kao književno djelo, a posebno kao djelo koje se odnosi na usmenu književnost. Međutim, to djelo je, također, značajno i za pravna istraživanja. Prema tome, Š. Dečovi je jedan od prvih albanskih historičara prava i sakupljača albanskog običajnog prava.

Dečovijeva zbirka predstavlja trajni spomen usmene tradicije iz oblasti albanskog običajnog prava. Tu značajnu građu Dečovi je sakupljao krajem XDC i početkom XX stoljeća u sjevernoj Albaniji, gdje je služio kao katolički svećenik. Prikupljeni materijal počeo je objavljivati u skadarskom časopisu »Hylli i Drites« (Zornjača) 1913. godine, poslije njegove smrti materijal je objavljen kao zasebna zbirka, 1933. godine. Zbirka sadrži ukupno 1263 paragrafa. Pri sistematizaciji građe primjećuje se niz ponavljanja. Na primjer, pravila iz §§ 936 - 938, koja se odnose na odgovornost za ubojstvo trudne žene i ubojstvo iz nehata ponavljaju se u §§ 951 i 954. Ima i drugih ponavljanja. Dečovijeva zbirka ima i dodatak - Shembuj ne Kanun te Leke Dukagjinit (Primjeri iz Kanona Leke Dukađinija) - koji sadrži, osim primjera o primjeni pojedinih pravila Kanona Leke Dukađinija, i Kamine te vecjanta (Posebni kanoni).[12] Oni jasno pokazuju da je društveno-ekonomski razvoj u raznim krajevima doveo do prevazilaženja mnogih ranijih odredbi, kao i potrebu da se stvaraju nova običajna pravila koja odgovaraju vremenu. [13]

U Dečovijevoj zbirci albanskog običajnog prava nailazimo na maksime, izreke i poslovice, što je i shvatljivo, jer je u njima kristalizirano mišljenje Malisora i ono sažeto izražava suštinu stvari. Taj jezgrovit način izražavanja misli veoma su cijenili i cijene albanski brđani.

Evo samo nekoliko primjera: »Udhet jane dejt e tokes« ('Putevi su žile zemlje' - član 62); »Ujet asht gjaku i tokes« ("Voda je krv zemlje' - § 267. t. f); »Shpija e Shqyptarit asht e Zotit e e mikut« ('Kuća Albanca pripada Bogu i gostu' - § 602); »Mikut do t’ i bahet ndere: Buke e кгуре e zemer« ('Gostu se čini čast: kruhom i solju i srcem' - § 608); »Del i miri prej te keqit e i keqi prej te mirit« ('Od lošeg izlazi dobar i od dobrog loš' - § 594); »Ne kandar te vet se i čili peshon katerqind derhem« ('Na svojoj vagi svatko teži četiristo derhema' - § 594); »Giuha asht tulit e gjithshka bluen« (Jezik je od mesa i svašta melje' - § 520); itd., itd.

Dečovijevoj zbirci, objavljenoj poslije njegove smrti, pod nadzorom franjevačkih svećenika, priključena su opširna objašnjenja, s namjerom da se sagleda analogija Kanona Leke Dukađinija i prava drugih naroda. Stoga su u napomeni dani citati iz Codice di manu, Biblije, Zakona od XII tablica, djela antičkih pravnika i pisaca itd. Međutim, kako je već primijećeno, u nekim primjedbama padaju u oči citati koji imaju malo ili nimalo veze s tekstom Kanona Leke Dukađinija. U talijanskom prijevodu Dečovijevog djela Zef Skiroi je neke napomene ispravio, a neke izostavio.[14]

U našem prijevodu pak nismo ništa izostavili, već smo dali onako kako stoji u originalu. Smatrali smo i smatramo da to nije naš posao. Neka to urade drugi, po objavljivanju ovog djela na hrvatskosrpskom jeziku.

10 Karl Stajnmec, OdAdrije do Crnog Drima, Skopje, 1911, str. 88
11 Usp.: S. Pupovci, nav. djelo, str. 25
12 Sli. Gjegovi, Kamini i Leke Dukagjinit, sli. 115 - 129.

13 Usp.: Kamini i Leke Dukagjinit, permbledhur dhe kodifikuar nga Shtjefen Gjegovi, me biografi dhe parathenje te prof, dr Svija Pupovcit, Enti i teksteve dhe i mjeteve mesimore i Krahines Socialiste Autonome te Kosoves, Prishtine, 1972, str. 27.
14 P. Stefano Gost Gjegov, Codice di I.ek Dukagjini ossia diritlo consuetudinario delte Montague d' Albania, Tradotto dal. P. Paolo Dodaj a cura P. Giorgio Fishta e Guizeppe Schiro, Roma, 1941, str. 46.

Š. Dečovi je prikupljenu građu stavljao pod paragrafe, ponekad nedovoljno vješto - po mišljenju vrsnog stručnjaka S. Pupovcija - što ga udaljava od narodnog izvora. On je pokušao svoje djelo sastaviti po ugledu na poznate kanone tokom povijesti. Donekle je uspio u tome. Ali njegov Kanon ne može se staviti u isti red s poznatim kanonima običajnog prava zbog njegovih nedostataka; i ono što je sakupio stiglo je do nas djelomično. Osim toga ovi materijali imaju donekle i individualno obilježje njihova sakupljača.[15]

Dečovi klasificira gradu na knjige, poglavlja, glave, članove, paragrafe i točke. Njegova zbirka ima dvanaest knjiga, dva poglavlja (jedino u prvoj knjizi), dvadeset i četiri glave, sto pedeset i devet članova i 1263 paragrafa.

Prvu knjigu svoje zbirke Š. Dečovi je posvetio crkvi i njenim povlasticama. Očigledno, on je pretjerivao u navođenju privilegija katoličke crkve. Dakle, u Dečovijevoj knjizi jasno se vidi povlašten položaj crkve (to vrijedi i za džamiju), čiju zaštitu osigurava oštrim kaznama. Njeni posjedi su nepovredivi, a ličnost crkvenih ljudi je neprikosnovena.[16]

Dečovi je, bez sumnje, poznavao pravnu literaturu i pravne dokumente drugih naroda, posebno jugoslavenskih, jer se školovao u Bosni i bio, kako pišu oni koji su ga dobro poznavali, vrlo učen. Zato nije slučajno što upotrebljava termine »porota«, i »porotnik« (Kanon Leke Dukađi-nija, §§ 562, 563, 576, 577, 579, 588, 591, 592, 1044-1078 itd.), uzete iz slavenske pravne terminologije, koji se nalaze u Dušanovom Zakoniku, Vinodolskom zakonu itd.[17]

S druge pak, strane, Dečovi se često služi definicijama pojedinih pravnih ustanova i pojmova koje, svakako, nije prikupljao u narodu nego ih je uzeo iz raznih pravnih djela, posebno onih klasičnih, ili ih je sam stvorio, npr. - definicije kazne (§ 13), porodice (§ 18), braka (§ 28), prosca (§37), zaručničkog prstena (§ 41), posrednika (§ 668), jamca (§ 683), bese (§ 854) itd.[18]

Dečovi u svom Kanonu često izbjegava upotrebu stranih riječi, zamjenjujući ih katkad neologizmima. Međutim, strani izrazi pomogli bi u proučavanju razvoja Kanona Leke Dukađinija i stranih utjecaja na njega, kao i u određivanju različitih slojeva koji su stvarani u običajnom pravu tokom povijesti.

Dečovijevo strogo čistunstvo u jeziku onemogućilo je da se pravila njegove zbirke predstave potpuno izvorno.[19]

15 Julia V. Ivanova, Kanuni i Leke Dukagjinit (Sprave e karakteristikave historike), Buletin i Universitetit Shteteror te Tiranes, Seria Shkencat shoqerore, br. 2, Tirane, 1960, str. 114.
16 S. Pupovci, navedeno djelo, str. 75.
17 Usp.: J. Ivanova, nav. djelo, str. 114.
18 Usp.: S. C. Gjegov, Codice di Lek Dukagjini, Roma, 1941, str. 13.
19 S. Pupovci, nav. djelo, str. 30

U pravilima Kanona Leke Dukađinija bilo je lokalnih razlika. Dečovi često ukazuje na njih, navodeći mjesta upotrebe ovog ili onog pravila (npr.: §§ 17, 225, 226, 267, 472, 957, 1078 itd.). Međutim, on je ostavio po strani neke najznačajnije razlike u običajnom pravu Albanaca. [20]

Dečovi je, po mišljenju meritornih naučnika, napravio propust što nije nijednom u svojoj zbirci izričito naveo dokle se prostirala vlast kuće Domarkaj, koja se, inače, protezala na Mirditu, iako su Domarkaji uživali stanovit ugled i izvan nje. (npr.: u davanju savjeta, razmatranju tužbi i žalbi, itd.) Dečovi stvara utisak kod čitaoca da se vlast kuće Domarkaja proteže gotovo na cijelu sjevernu Albaniju, npr.: »...Dera e Gjomarkut themeli i kanus« ('Kuća Domarka je temelj kanona') - § 1035, kao i § 1126, itd. [21]

Već je naglašeno da je glavni dio građe Dečovi sakupio krajem XIX i početkom XX stoljeća, ali je izlaže u sadašnjem vremenu, ne dajući do znanja da se u Kanonu Leke Dukađinija odražavaju shvaćanja koja pripadaju različitim historijskim epohama. Doduše, on u nekoliko slučajeva kaže da je ova ili ona odredba izgubila snagu u vrijeme zapisivanja (npr.: §§ 262, 492, 1029, itd.), ah obično ne navodi vrijeme kojem pripada neka odredba. I to je jedan od nedostataka njegove knjige. [22]

I pored primjedbi koje se mogu dati djelu Š. Dečovija - Kanonu Leke Dukađinija - ono je, ipak, najpotpunija zbirka albanskog običajnog prava, koja sadrži bogat materijal od velikog značaja za naučna istraživanja ne samo u pravnoj oblasti, već i u drugim naučnim disciplinama.

Djelo Štjefena Dečovija doista pruža dragocjen materijal za proučavanja u raznim albanološkim, balkanološkim i komparativnim istraživanjima.

Od građe iz Kanona Leke Dukađinija koja je objavljena poslije Dečovijeve zbirke, valja spomenuti i onu koju je Bemardin Paljaj objavio pod naslovom »Kanuja e Leke Dukagjinit - mbas shqyptimit te Mark Sadikut, Shale, 1940« ('Kanon Leke Dukađinija - po kazivanju Mark Sadikua, Šalja, 1940’). [23] Paljajev materijal je sakupljen u plemenu Šalji, pa izražava lokalne razlike u normama Kanona Leke Dukađinija i razlike koje su one vremenom pretrpjele.

20 J. Ivanova, nav. djelo, str. 114.
21 Usp.: J. Ivanova, nav. djelo, str. 102 i 104; S. Pupovci, nav. djelo, str. 30 i 31.
22 Isto.
23 U Studime e tekste, Dega I, Juridike, br. 1, Instituti i studimeve shqiptare (Redaktor Zef Valentini), Roma, 1944, str. 270 - 278.

RAZNI ALBANSKI KANONI

Poslije drugog svjetskog rata etnografi u Albaniji dali su se na zapisivanje i proučavanje normi običajnog prava. Naučna istraživanja su pokazala da se tragovi običajnog prava nalaze po cijeloj Albaniji i da je postojalo više kanona koji su u pojedinim periodima bili na snazi u raznim krajevima. Ti kanoni nisu tvorevine pojedinaca, nego su narodni proizvodi koje su vladajuće klase ili utjecajni ljudi prilagođavali lokalnim prilikama i svojim potrebama. Kanon Leke Dukađinija bio je elastičniji, obogaćivao se novim elementima koje je nametao život. Zbog toga je potisnuo »Kanunin e Skanderbegut« ('Skenderbegov kanon') i druge kanone i prodro u narod. Na taj način, nestao je još jedan drevni kanon nazvan »Kamini i Maleve« (’Gorski kanon'), jer se nije prilagodio novim društvenim i ekonomskim uvjetima. [24]

SKENDERBEGOV KANON

Poznati njemački albanolog J. G. Hahn, [25] sredinom prošlog stoljeća, spomenuo je da među Albancima, usporedo s Kanonom Leke Dukađinija, djeluje i Skenderbegov kanon. Otada, međutim, nije bilo više govora o tom kanonu, izuzev Štjefena Đečovija, koji je objavio nekoliko narodnih legendi o sukobima Skenderbega s Lekom Dukađi-nijem oko kanona, i Marina Sirdanija koji je Skenderbegov kanon spomenuo u svom djelu »Skanderbegu mbas gojedhanash« (’Skender-beg prema predanjima'). [26]

Do kraja drugoga svjetskog rata u Albaniji je taj kanon bio poznat samo po imenu, a 1949. godine Sektor za etnografiju ranijeg Naučnog instituta u Tirani organizirao je jednu ekspediciju u srednju Albaniju, koja je potvrdila Hahnove navode.

Dio normi ovog kanona objavio je 1961. godine Kahreman Uljćini. [27] Uljćini kaže da narodu Matje Skenderbegov kanon nije poznat pod tim imenom, ali se iz mnogih narodnih priča i anegdota može zaključiti da je riječ o »Ligjet e Skanderbegut« ('Zakonima Skenderbega’). Međutim, taj kanon je vremenom toliko prilagođen društvenom razvoju da starci sada govore kako »između ovog kanona i državnog zakona nema većih razlika.« [28]

Tekst Skenderbegova kanona, koji je objavio K. Uljćini, ima ukupno 135 točaka, a u ostalim odredbama je isti ili sličan Dečovijevoj zbirci. Skenderbegov kanon sadrži pravila o hodži, porodici, braku, diobi kuće, nasljedstvu, slugi, imovini, zakletvi, gostu, ubojstvu i Romima.

Materijal koji je K. Uljćini objavio ukazuje na mnoge specifičnosti Skenderbegova kanona u usporedbi sa sadržajem Kanona Leke Dukađinija i pomaže u proučavanju albanskog običajnog prava, kao i u komparativnom proučavanju raznih albanskih kanona.

Ova dva kanona, iako se razlikuju, istodobno su sastavni dio albanskog običajnog prava u cjelini.

24 Rr. Zojzi, Mbi te drejten kanunore te popullit shqiptar, Buletin per shkencat shoqerore, br.2, Tirane, 1956, str. 144 - 148; S. Pupovci, nav. djelo, str. 32.
25 J. G. Hahn, (1811-1869), Albanesischen Studien, Helfll, Jena - Wien, 1853 - 1854. - Istaknimo da su, osim Hahna, još krajem XIX stoljeća i kasnije, materijale iz kanona Leke Dukađinija sakupljali i mnogi drugi strani naučnici, npr. H. Hekard, F. Nopča, E. Koci, E. Durham i dr.
26 Marin Sirdani, Skanderbegu mbas gojedhanash, Shtypshkroja Franciskane, Shkoder, 1926.
27 Kahreman Ulqini, Gjurmime etnografike ne trojet e Skanderbegut, Buletin i Universitetit Shteteror te Tiranes, Seria Shkencat shoqerore, br. 2, 1961, str. 175 - 186.
28 Isto djelo, str. 175 - 176.

PORIJEKLO I IME KANONA LEKE DUKAĐINIJA

U narodnoj predaji u sjevernoj Albaniji ime kanona vezuje se za Leku. Ali ta ličnost je neodređena, a vrijeme u kojem je Leka živio i, navodno, objelodanio kanon, uglavnom je nepoznato. Po narodnoj tradiciji taj je kanon poštovan od naroda, jer - »kako je rekao Leka, tako je ostalo u narodu«. [29] Tako, ipak, narod vezuje Kanon Leke Dukađinija za Leku Dukađinija, a povijest poznaje nekoliko ličnosti s tim imenom.

U albanskim brdima, kaže M. E. Durham, »...kanon, običaj, navika, sve se pripisivalo Leki... Tako je govorio Leka - dostigao je više poslušnosti nego deset zapovjedi (Biblije), i propovjedi hodža i svećenika često su bile uzaludne, ukoliko su bile u suprotnosti s Lekinim kanonom.« [30] Kanon Leke Dukađinija je, kaže A. Jovićević, smatran kao »...zakon nad zakonima... Sve uobičajene kazne i ustanove, bile one starog ili novog porijekla, pripisuju se Lekinom Zakonu...« [31] Albanci u selima Kosova, a i ostali Albanci Jugoslavije također vjeruju da je kanon dao Leka Dukađini.

Koliko je vjere albanski narod imao u pravednost Kanona Leke Dukađinija, ilustrira jedna legenda:

»Pre mnogo godina pošao je jednom prilikom sultan u Dakovicu. Bio je preobučen u seljaka i jahao na konju. Kad je stigao u jedno selo ispred Dakovice, naišao je na nekog starog seljaka, koji je jedva hodao. Putnik, koji je jahao na konju (navodno sultan), ponudio je starom seljaku konja, što je ovaj prihvatio, ali je podbo konja i pobegao u Đakovicu. Putnik je stigao peške u Dakovicu i tražio svog konja po hanovima. Najzad ga je našao u jednom hanu, ah vlasnik hana nije hteo da mu da konja jer je, po šerijatu, [32] bio dužan da ga vrati onom koji mu ga je predao na čuvanje. Stvar je došla do kadije, koji je bio Albanac. On je pitao starog seljaka da lije on ostavio konja na čuvanje i da lije njegov, na šta je starac odgovorio potvrdno. Kadija je dosudio starcu konja. Putnik se našao u čudu kako mu šerijat oduže konja. Međutim, kadija je pozvao stranke i rekao im da je spor presudio po šerijatu, ali da hoće da se uveri da U i po ZLD konj pripada starom seljaku. Naredio je parničarima da se izuju. Starac je imao izbrazdana stopala, a stranac nije. Kadija je zaključio daje starac oduvijek hodao peške, dok je stranac, obično, jahao na konju. On odluči da vrati konja strancu, dodajući da mu šerijat oduže konja, ah mu ga ZLD vrati. Onda je putnik - stranac rekao da je sultan, da se preobukao i došao u Dakovicu u named da proven da U zaista kadija radi po ZLD, i dodao: 'Hteo sam da te posečem zbog toga što si izbegavao šerijat, ah si spasao glavu, jer odlučuješ po pravdi’« [33]

Ova legenda očito govori o povjerenju albanskog naroda u Kanon Leke Dukadinija. »Ashtu e la Leka« (’Tako je ostalo od Leke') za Albance, posebno one po selima, značilo je oduvijek da je nešto vrlo pravedno.

Kada je riječ o porijeklu Kanona Leke Dukadinija, nauka o tome ima različita mišljenja. Neki smatraju da je Leka Dukađini izdao taj kanon. [34] Većina njih porijeklo kanona vezuje za ime Leke III Dukadinija (1410-1481). »Ova se gledišta, uglavnom, oslanjaju na narodnu tradiciju, mada nema nikakvih istorijskih dokaza daje Leka Dukađini izdao ovaj zakonik, ili pak, kodifikovao običajno pravo.« [35]

Neki smatraju da je Kanon Leke Dukadinija (čak čitavo albansko običajno pravo) ostatak Dušanovog Zakonika. [36] »Ako se, na primer, pravila ZLD iz Dečovijeve zbirke uporede sa Dušanovim Zakonikom« - kaže dalje S. Pupovci - »nailazi se na izvesne sličnosti u rešenjima koje daju. Ali, ne može se reći da je ZLD ostatak Dušanovog Zakonika. . .« Ubrzo po donošenju Dušanovog Zakonika, turski osvajači su pokorili srpsku srednjovjekovnu državu i veći dio Balkanskog poluotoka. Tada oživljavaju običajno pravo i mnogi drugi patrijarhalni oblici društvenog života, posebno kod Albanaca, Srba, Crnogoraca i Makedonaca.

29 J. Ivanova, nav. djelo, str. 97.
30 M. E. Durham, Some Tribal Origins Laws and Costoms of the Balkans, George Allen and Unwid LTD, London, 1928, str. 65.
31 Andrija Jovićević, Malesija, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 15, Beograd, 1923, str. 96.
32 šerijat, šeriat m. (ar.) muslimanski vjerozakon, islamski propis; islam; šerijatski sudac = sudac koji donosi rješenja i izriče presude na osnovi šerijatskog prava; šerijatsko pravo = islamsko pravo.
33 S. Pupovci, nav. djelo, str. 35-36. - Tu legendu je S. Pupovci zabilježio »po saopštenju Adema Avdulja, starog oko 50 godina, iz sela Popoca kod Đakovice«.
34 Na primjer: Hyacinthe Hecquard, Histoire et description de la haute Albanie ou Guegarie, Pariš, 1858, str. 218; A. Degrand, Souvenirs de la Haute - Albanie, Pariš, 1901, str. 151; »Šal name - i vilayet-i Kosova« za 1314 (1896/7), Prizren, bi. 10 i 11, 1871. g.; A. Jovićević, Malesija, str. 96; M. E. Durham, Some Tribal Origins Laws and Costoms of the Balkans, str. 65-66; S. Villari, Le consue.tudini giuridiche dell' Albania (II Kanun di Lek Dukagjin), Roma, 1940, str. 14 i dalje; M. Hasluck, The Unwritten Law in Albania, (Edited by J. El. Elutton), Cambridge, 1954, str. 13; dr Mark Krasnici, Šiptarška porodična zadruga u Kosovsko—Metohijskoj oblasti, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije, IV-V, Priština, 1959-1960, str. 139, itd.
35 S. Pupovci, nav. djelo, str. 36.
36 Na primjer: Tomo P. Oraovac, Arbanaško pitanje i srpsko pravo, Beograd, 1913, str. 22.

Iz historije se zna da je Bizant mnogo dulje vladao Albancima nego srpska srednjovjekovna država, zato je i veći utjecaj bizantskog prava nego Dušanovog Zakonika na albansko običajno pravo. Ipak, izvjesni utjecaji tog Zakonika na albansko običajno pravo, dakle i na Kanon Leke Dukadinija (npr. u izrazima: porota, globa i u pravilima: o poroti, soku i sodžbini) mogli su, razumije se, prodrijeti preko crnogorskog, srpskog i makedonskog običajnog prava. U Bogišićevoj anketi primjećuju se ostaci srpskoga srednjovjekovnog prava u Crnoj Gori i Hercegovim, stoga su neki utjecaji u prvom redu mogli prijeći otuda u sjevernoalbansko običajno pravo. Naročito valja imati na umu uzajamne utjecaje i prožimanja u običajnom pravu (ine samo u njemu, već i u cijelokupnom duhovnom stvaralaštvu) Crnogoraca i Albanaca koji su živjeli u susjedstvu i zajedništvu. Uzajamnih utjecaja je bilo i između Srba i Albanaca i između Makedonaca i Albanaca. Živeći mnoga stoljeća u susjedstvu i zajedništvu, vodeći zajednički neprestane borbe protiv Bizanta, Turske i drugih osvajača, Srbi, Crnogorci i Makedonci utjecali su na Albance, i obratno, i u običajnom pravu. [37] V. Bogišić lijepo kaže da narod kao dobar susjed posuđuje susjedu od svoga i uzajmljuje od susjeda. [38] Međutim, većina pravila običajnog prava u Južnih Slavena i Albanaca nastala je samostalno, i pored mnogih shčnosti s obzirom na shčnosti društveno-ekonomskih odnosa i na stupanj razvoja. Tome valja dodati, pošto je riječ o narodima indoevropskog stabla, utjecaj koji donosi njihovo zajedničko porijeklo. [39]

U nauci prevladava mišljenje da se albansko običajno pravo - Kanon Leke Dukadinija - formiralo tokom stoljeća i ne može se tvrditi da potječe od Leke Dukadinija. [40]

Dakle, Kanon Leke Dukadinija je nepisano običajno pravo. Po svoj prilici, gledište koje zastupaju L. Thalloczy, Stojan Novaković i Branislav Nedeljković, a danas Surja Pupovci i drugi, u osnovi je ispravno. Povodom toga, najbolji poznavalac albanskog običajnog prava, S. Pupovci zaključuje:

Leka Dukađini nije izdao Kanon, već je riječ o djelu nepisanog narodnog običajnog prava; ono je sastavni dio albanskog tradicijskog prava u cjelini. On je tako nazvan u znak sjećanja na Leku Dukadinija zbog toga što se Leka istakao kao vođa u borbi protiv Turaka. Kanon Leke Dukadinija sadrži takva pravila koja su porijeklom mnogo starija od samog Leke Dukadinija. Isto tako, Kanon sadrži i takve običaje koji se mogu dovesti u vezu s manizmom, animizmom i totemizmom. [41]

Vodeći albanolog današnjice, Ekrem Čabej, govoreći o albanskim običajima općenito, kaže da oni čine zbir lokalnih običaja koji se medu sobom jako razlikuju. U Albaniji su se u prošlosti, poznato je, susretali i sukobljavali mnogi narodi, te otuda u načinu života i običajima Albanaca ima različitih utjecaja. S druge strane, i Albanci su utjecali na druge narode. »Prema tome, zaključuje Čabej, arbanski običaji pružaju istu sliku koju pruža i arbanski jezik. Kod arbanskih običaja možemo da razlikujemo razne slojeve: a) preindoevropski, b) indoevropski, v) starogrčki, g) rimski, d) opštebalkanski, i d) osmanlijski.« [42]
»Pravila običajnog prava, poznata pod imenom ZLD, zaista sadrže u sebi i strane uticaje,« - s pravom tvrdi S. Pupovci - »ali je većina njih nastala kao plod društveno-ekonomskih i drugih uslova.« Kanon Leke Dukadinija se, usporedo sa društveno-ekonomskim promjenama, vremenom mijenjao; on sadrži, to se lako uočava, brojne ustanove koje su nastale poslije Leke Dukadinija, pod turskom vlašću, u sjevernoalban-skoj seoskoj zajednici (npr. pravila o plemenskom društvu, o barjaku i barjaktarima, o buljukbašama itd.). Ukratko, to je jedna varijanta običajnog prava Albanaca općenito. Pored Kanona Leke Dukadinija zna se i za druge kanone u Albanaca, o čemu smo već govorili. [43]

37 Usp.: S. Pupovci, nav. djelo, str. 38.
38 V. Bogišić, O značaju pravnih običaja, Pravni članci i rasprave, knj. I, Beograd, 1927, str. 40.
39 Usp.: S. Pupovci, nav. djelo, str. 37-38.
40 Dr Ludwig Thalloczy, Kanuni i Lekes, Blyrisch - albanische forschungen, I, Miinchen und Leipzig, 1916, str. 411; Stojan Novaković, Tursko carstvo pred srpski ustanak, Beograd, 1906, str. 197; Br. Nedeljković, KLD, str. 434, 437 i 438; J. Ivanova, KLD, str. 114; Rr. Zojzi, Mbi te drejten kanunore te popullit shqiptar, str. 146-147; S. Pupovci, nav. djelo, str. 38. itd.
41 Usp.: S. Pupovci, nav. djelo, str. 38.
42 Ekrem Čabej, Životi običaji Arbanasa, Porodica i društveni poredak, Knjiga o Balkanu, I, Beograd, 1936, str. 313.
F. Paleta iznosi mišljenje da su neka pravila iz Dečovijeve zbirke starija od kršćanstva (S.C.Gjegovi, Codice di Lek Dukagjini, Roma, 1941, str. 47).
43 Usp.: S. Pupovci, nav. djelo, str. 38-39.

A sad riječ-dvije i o imenu Kanona Leke Dukadinija.

U sjevernoj Albaniji to običajno pravo zove se »Kanuni i Leke Dukagjinit« ('Kanon Leke Dukadinija’). Obično se skraćeno naziva »Kanuni i Lekes« (’Lekin kanon’), ponekad i »Kanuni i Maleve« ('Gorski kanon'). Upotrebljava se i ime »Kanuja« ili »Kanuni« ('Kanon'). Albanci u selima Kosova, a i ostalih krajeva\ Jugoslavije, to običajno pravo najčešće nazivaju »Kanuni i Lekes«. Katkad upotrebljavaju i ime: »Kanuni i Leke Dukagjinit« ili, jednostavno, »Kanuni«.

Narod koristi i izraze: »Rruga«, »Udha« (put - i to više u pravnom smislu), kao i »Prehen i burrave« (sud dobrih ljudi).

Riječ »kanun« potječe iz starogrčkog »kanon«,[44] koji je ušao i u druge jezike. O ulasku te riječi u albanski jezik postoje dva mišljenja: jedni misle, čini se s pravom, daje riječ »kanun« došla u albanski jezik preko turskog (u kojem se upotrebljavao izraz »kanun« preuzet iz terminologije bizantskog prava), a drugi kažu da je u albanski jezik ta riječ ušla neposredno iz grčkog jezika.

Inače, izraz »kamini« kod Albanaca znači zbornik nepisanih zakona (pravila) iz građanskog i krivičnog prava; cjelina normi običajnog prava; koja se nasljeđuju s koljena na koljeno. Otuda nazivi: »Kanuni i Leke Dukagjinit« (’Kanon Leke Dukadinija'), »Kanuni i Skanderbegut« ('Skenderbegov kanon’) itd.[45]

Albanci upotrebljavaju i domaći izraz »doke« (običaji) u značenju koje ima »kanun«. Po E. Čabeju, »doke« je glagolska imenica od »doket«. Značenje koje je poprimila ta riječ za »kanon« (»zakon«) važna je karika u razvoju albanskog narodnog prava, jer (kako konstatira N. Jokl) u pitanju je jedna albanska riječ pored slavenske »zakon« i turskih riječi »kanun« i »adet«. Semantički prijelaz riječi »doke« izvršen je putem upotrebe »me duket mire (’izgleda mi dobro').[46]

Kažimo, na kraju, ma koliko je mjestimice surov i bez milosti, Kanon Leke Dukadinija je totalan - nema ni jedne društvene, ekonomske Ш moralne sfere koju ne obuhvaća. Odbacivši zakone, pravne strukture, sudove, jednom rječju - sve doskorašnje državne organizme zamijenjene drugim zakonima, moralnim, toliko potpunim, Kanon Leke Dukadinija u prošlosti je primorao tuđe administracije da ga priznaju.
I, najzad, nešto o pripremi i prijevodu ove knjige.

Prije svega, i ovom prilikom želimo zahvaliti zagrebačkoj »Stvarnosti« od koje je potekla i sama ideja da se Kanon Leke Dukadinija konačno pojavi pred čitateljem hrvatskosrpskog jezičnog područja. Zasluga je same »Stvarnosti« što smo se prihvatili doista teškog poduhvata. Jer, da nije bilo međusobnog povjerenja, možda bi se još čekalo da se ta veoma značajna knjiga objelodani.

44 Kanun (stgrč.) kanon; zakon; pravilo. U latinskom jeziku »canon« je poprimio smisao pravila, propisa.
45 Fjalor i gjuhes shqipe, Instituti i shkencave, Sekcioni i gjuhes e i letersise, Tirane, 1954, pod rečju »kanuni«.
46 Eqrem Qabej, Studime rreth etimologjise se gjuhes shqipe, III, Buletin i Univeisitetit shteteror te Tiranes, Seria Shkencat shoqerore, br. 2, Tirane, 1961, str. 66.

Prilikom pripremanja, odnosno prijevoda, držali srno se sljedećih načela: prvo, trudili smo se da prijevod bude što adekvatniji, da se, koliko god je to moguće, sačuva arhaičnost orginala. Potrudili smo se, također, da i u hrvatskosrpskom zadržimo čak i arhaizme raznih ustanova albanskog nepisanog običajnog prava, te ih najčešće nismo zamijenili suvremenom hrvatskosrpskom pravnom terminologijom. Drugo, vodili smo računa da vrlo zagonetan i težak tekst prevedemo u duhu hrvatskosrpskog, i to najviše narodnog, jezika.

Koliko smo u svemu tome uspjeli, reći će pozvani nakon pojave dragocjena Dečovijevog djela. Svaka argumentirana primjedba bit će dobrodošla i uzet će se u obzir prilikom eventualnog narednog izdanja ovog kapitalnog djela iz bogate riznice usmene tradicije albanskog naroda.

KANON LEKE DUKAĐINIJA
(posthumno djelo)

SAKUPIO I KODIFICIRAO
Shtjefën Konstantin Gjeçovi

KNJIGA PRVA

CRKVA

Prvo poglavlje
GRAĐANSKI DIO

PRVA GLAVA
Crkveno područje, groblja, crkveni posjedi i dobra, župnik, sluga, crkveni radnici

PRVI ČLAN

CRKVENO PODRUČJE

§ 1. Smisao crkvenog područja
Crkveno područje obuhvaća krug dokle doseže granica zemlje na kojoj je sagrađena:

crkva;
župnički konak.

§ 2. Crkveno pravo
»CRKVA PREDSTAVLJA KUĆU U ŽUPI.«

Crkva ima pravo posjeda kako na stoku, na zemlju, tako i na kuće unutar i izvan župe.
Crkva ima udjela na šumu, na pašnjake, na vodu i vodenicu župske komunice.
Crkva ima udjela na župsku globu.
Crkva ima pravo da kupuje i prodaje, kao i da uzima i zadrži poklone koji joj dolaze od darežljivosti dobrotvora i da o njima odlučuje kako sama hoće.

§ 3. Crkvene privilegije
»CRKVA SE NE GLOBI.«
»CRKVA NEMA ZALOGA NI SA KIM.«

Crkva je potčinjena vlasti vjerskog poglavara, a ne zakonu Kanona: zato Kanon ne može nametnuti nikakav teret crkvi, već ima zadatak da je štiti kada ona gubi njegovu pomoć.
Ako izbije neki spor između crkve i župe, župa ne može tražiti zaloga od crkve, već će se žaliti vjerskom poglavaru-biskupu i njegovoj presudi će se povinovati bez riječi, kako crkva, tako i župa.
Za svaki prekršaj koji crkva učini župi, crkva se ne može globiti, samo joj se određuje da nadoknadi štetu koju je učinila.
Crkva ne plaća, niti ide u vojsku, niti iznosi kruh momcima barjaka, niti kuluči na poslovima župe. Ali kada župa odluči uraditi neki posao da bi održala ili povećala zajednički posjed komunice mjesta u kojoj crkva ima udjela, onda je ona dužna plaćati, iznositi kruh i poslati radnika na posao onako kako je župa odredila svima po dimnjaku. [1]

[1] Dimnjak predstavlja kuću, ognjište, dim.

§ 4. Crkvena čast
»CRKVA NEMA SABLJE I KONOPCA.«
»TKO ZLOSTAVLJA CRKVU, ZLOSTAVLJA ŽUPU.«
»CRKVENU ČAST TRAŽI ŽUPA.«
»CRKVI, MLINU, KOVAČNICI I TRGOVINI NITKO NIJE GOST.«

Tko zlostavlja crkvu, duguje globu: a) crkvi, b) župi, c) barjaku. - Crkvu zlostavlja onaj tko se prepire, opsuje ili prijeti nekome, tko istuče ili ubije nekoga unutar crkvenog područja.
Globu krivca uzima župa, a ne crkva, jer crkva nema sablje i konopca.
Tko bude ubijen ili tučen ili na bilo koji način osramoćen od nekoga, ulazeći ili izlazeći iz crkvenog područja, ne sramoti crkvu, jer crkvi nitko nije gost.
Ali, ako puška puca izvan crkvenog područja i netko se preda pod zaštitu crkve, onda se on računa gostom crkve; i ako netko prekrši zaštitu crkve, župa je dužna povratiti njenu čast. (Vinctum, si aedes ejus (Dialis Flaminis) introierit, solvit necessum est. - Gellius, b. 10. c. 15.-)

DRUGI ČLAN

GROBLJA

§ 5.

- Na groblje jednog bratstva ili jednog plemena ne sahranjuju se umrli ili ubijeni drugog bratstva ili drugog plemena. Ako netko to učini bez dozvole bratstva ili plemena, čije je groblje, Kanon nalaže da se umrli izvadi iz tuđeg groblja
- Ako se u selu nastani neko domaćinstvo koje nema bratstva ni plemena, pošto se selo složi, određuje mu se mjesto groblja na župskom groblju, obavezujući ga da svake godine da izvjesnu sumu crkvi za zakupninu ili neku drugu stvar za oltar.
- Tko se prepire ili psuje i prijeti nekome i tko ubije ili istuče nekoga na groblju, globi se kao za crkveno područje.

TREĆI ČLAN

CRKVENI POSJEDI I IMOVINA

§ 6. Crkveni posjedi i imovina su neprikosnoveni.

- Crkveni posjedi i imovina su neprikosnoveni i nitko ne može staviti ruku na njih.
- Crkveni posjedi i imovina su pod nadzorom crkvenog župnika i župe.
- Onoga tko se usudi ući u crkvene posjede i imovinu, dovest će u pamet župa i natjerat će ga da, po Kanonu, odustane od toga.
- Kada netko učini štetu crkvi na posjedima i imovini, župa procjenjuje štetu koju će štetočina platiti.
- Tko ukrade crkvenu imovinu, osim što će vratiti tu stvar prema Kanonu mjesta gdje se crkva nalazi, dužan je crkvi platiti globu zbog oduzete časti i globu župi zbog kršenja zaštite, jer je crkva pod zaštitom župe.
- Kad pljačkaš priznaje svoju grešku, te se prije nego što se sazna za pljačku koju je učinio crkvi preda župskom svećeniku vraćajući mu ukradenu stvar, nije dužan platiti nikakvu globu: svećenik ima pravo da mu oprosti.
- Ako se pljačkaš preda svećeniku pošto je ovaj otkrio kradljivca u župi župa ima pravo da mu naplati globu kako za sebe, tako i za crkvu iako mu je svećenik bio oprostio grijeh i ukradenu stvar.

§ 7. Uređivanje crkvene imovine

Crkvene posjede i imovinu ureduje svećenik, a župa nema pravo da od svećenika traži opravdanje za rukovanje sakupljenim dobitkom od crkvene imovine.

ČETVRTI ČLAN

ŽUPSKI SVEĆENIK ILI ŽUPNIK

§ 8. Imenovanje župnika

- Župnika postavlja biskup u župi i samo biskup ima pravo da ga udalji iz župe.

§ 9. Prava i dužnosti župnika

- Župnik ima pravo da pouči i opominje župu i da obavlja vjerske dužnosti kako zahtijeva posao duše i nitko iz župe nema pravo da se miješa u dužnosti svećenstva.
- Župnik za službu koju obavlja župi ima pravo da uzima crkvene desetine, [1] prema kanonu mjesta gdje se crkva nalazi.
- Župa nije dužna da svećeniku odnese desetinu kod vrata; već će ih svećenik sakupljati i nositi sa svojim radnicima.
- Župnik ima pravo da uzima dobitak od crkvene imovine kako od zemlje tako i od stoke i nitko za to ne može tražiti opravdanje osim njegovog poglavara.
- Župnik je dužan župi vršiti svu onu vjersku i duhovnu službu koju mu stavlja na teret crkveni kanon; štoviše i neka druga posebna služenja u nekim blagdanima, kao na primjer: da blagosivlja kuće, da jednom godišnje drži misu na udaljenim grobljima od župske crkve, itd.

§ 10. Ličnost župnika je neprikosnovena
»ŽUPNIK JE POD ZAŠTITOM ŽUPE.«
»ŽUPNIK NE PADA U KRVNU OSVETU.«
»ŽUPNIK SE NE ŠALJE NA ZAKLETVU.«

- Tko župnika ogovara ili ga opsuje i zaprijeti mu, istuče ga ili ubije, taj će odgovarati župi prema mjesnom kanonu. Župa je dužna da povrati čast svoga župnika.
- Ako netko ubije župnika, ubojicu ganja župa, barjak [2] i kuća ubijenog.
- Ako ubojicu ubije župa ili barjak, župnikova kuća ne smije da ubije nekoga drugog iz kuće krvnika, jer u protivnom šalje ubojstvo kući.
- Ako župnik ubije nekog, ni crkva ni župnik se ne globe, niti župnik pada u krvnu osvetu: krvna osveta ostaje župnikovoj kući.
- Rijetko i gotovo nikada župnik se ne šalje na zakletvu, [3] osim za veoma važnu stvar.
- Ako se župnik šalje na zakletvu, da bi sebe očistio ili za porotnika, on će se priznati i računati za dvadeset i četvoro ljudi.
- Kad župnik daje zakletvu, [4] pošto se računa za pravednog čovjeka i posvećenog u beskrajnu Pravdu, ne zahtijeva se da on dodirne rukom Sveto pismo; već je dovoljno da pred Svetim pismom izgovori riječi zakletve.
- Ako župnik padne pod globu, ne podliježe kanonu: to je stvar njegovog poglavara.
- Ako je župnikova krivica prema župi velika, župnik podliježe sudu kanona. Poglavar šalje drugog župnika da u ime župnika daje zalog kanonu.
- Župski svećenik može zaprijetiti i udariti nekoga, ali i pored toga ne sramoti ni istučenog, niti sam pada u grešku pred kanonom. [5]

[2] desetina, tj. deseti dio žita i drugih poljoprivrednih proizvoda koje je seljak davao u naturi.
[3] barjak (tur.) - metatezom bajrak - zastava: nekada je bajrak - barjak označavao vojnu formaciju, a kasnije administrativno područje u sjevernih Albanaca, gdje je vladalo plemensko uređenje.
[4] zakletva (alb. be-ja) je jedna institucija u običajnom pravu Albanaca: kada tko sumnja u koga da mu je učinio neko zlo, onda traži od njega da se kune sam ili mu odredi nekoliko ljudi, čak i do dvadeset i četiri čovjeka - »staraca« - koji će se zakleti da osumnjičeni nije kriv; tada se skine svaka sumnja s osumnjičenog.
[5] Flamini diali non licebat jurare. . . sacerdotem Vestalem et Flaminem Dialem in omni mea jurisdictione jurare non cogam. - Gellius. Noct. Atti, X. 15

PETI ČLAN

Crkveni sluga

§ 11.

- Crkveni sluga je slobodan da radi na svom ždrijelu.
- Sluga bilo gdje da ide i za svaku poruku koju će zakucati nekome na vrata po naređenju svoga gospodara, odlazi i govori u ime župnika.
- Ako netko uznemiruje crkvenog slugu riječima ili djelom, uzima se da uznemiruje župnika i pada pod crkvenu globu po kanonu.

ŠESTI ČLAN

§ 12.

- Ako netko dira crkvene radnike, pada pod globu župe
- Ma koliko radnika da bude na crkvenom poslu, izazivač plaća samo jednu globu, ali najtežu.
- Globa, koja se uzima zbog uznemirenja crkvenih radnika, dijeli se između crkve i radnika.

KAZNENI DIO

SEDMI ČLAN

PORIJEKLO KAZNI

§ 13. Smisao kazne
Kaznom se shvaća zlo koje se od zakonite vlasti izriče nekom zbog učinjene krivice.

§ 14. Odmjeravanje kazne
Samo barjaktar sa glavarima, a ponekad i sa crkvenim poglavarom, ima pravo odrediti kaznu zbog učinjene krivice protiv crkve.

§ 15. Izricanje kazne
Krivcu koji je uvrijedio crkvu kazna se izriče od glavara i puka.

§ 16. Vrste kazni protiv crkvenih krivaca
Kazne koje se izriču za krivicu protiv crkve su ove:

osuda na smrt;
protjerivanje iz barjaka s ukućanima;
spaljivanje kuće;
ostavljanje zemljišta neobrađenog ili sječa voćki;
globa u stoci; d) globa u novcu.

Napomena: Prema kanonu, globa u novcu može se isplatiti bilo čime, dajući oku [6] žita za jedan groš [7] [8], oku rakije za pet groša i vola za brazdu za 400 groša.
[6] Ceterum neque anifnadvertere, neque vincire, ne verberare quidem nisi Sacerdotibus permissum; non quasi in poenam, nec ducis jussu, sed velut Deo imperante quem adesse bellantibus credunt (C. Tacit, Germania VII.)
[7] oka, stara jedinica mjere za težinu (1408 grama)
[8] groš, vrsta starog sitnog novca u tursko doba, od 40 para (u različitim državama i u različito doba različite vrijednosti)

OSMI ČLAN

Odmjeravanje kazne prema vrsti krivice

§ 17.

- Tko obije crkvu, bit će spaljen i pečen i izbačen s ukućanima izvan svoga barjaka. Krivca - ubojicu - strijelja barjak i ostaje neosvećen. [9] [10] Bratstvo ili najbliže pleme zločinca kupuju mu zemlju i njena cijena pripada obijenoj crkvi.
- Tko ukrade tuđu stoku i ode i sakrije je u crkvu, bez znanja župnika, duguje crkvi 1000 groša globe za oduzetu čast i 100 ovnova i jednog vola barjaku, osim stoke koju će vratiti vlasniku po kanonu.
- Tko ukrade crkvenu stoku na području koje obuhvaća kanon, ima da plati dvije za jednu, kao svakom drugom. [11]
- Tko ukrade u konaku ili u bačiji župnika, platit će dvije za jednu ukradenu stvar, 1000 groša crkvi za oduzetu čast i 100 ovnova i 1 vola globe barjaku.
- Onaj tko pred narodom opsuje ili ogovara župskog svećenika, plaća 100 groša globe crkvi i 100 ovnova i 1 vola globe baijaku. [12]
- Onaj tko zaprijeti ili zaplaši župnika, platit će 10 ovnova globe.
- Tko kleveće svećenika oko teške stvari prema časti, ima da mu se zapali kuća i da da 100 ovnova globe barjaku.
- Ako se netko drzne i istuče župnika, odgurne ili ga pljuje, spalit će se i ispeći i izbaciti izvan mjesta, ostavljajući mu nekoliko godina zapuštenu zemlju.
- Onog tko ubije župnika, strijelja baijak i ostaje neosvećen. Štoviše, pali mu se kuća, zemlja mu ostaje zapuštena, voćke, vinogradi i bašte mu se sijeku i pustoše. Zemlja i imovina i njegove sitnice ostaju crkvi; ali bratstvo ih može otkupiti novcem.
- Ako netko neprilično govori ili zadirkuje crkvenog slugu, dat će 10 ovnova globe baijaku ili više, prema težini krivice.
- Onaj tko ubije crkvenog slugu, ako je ubojica iz sela, spaljuje mu se kuća i uzima 100 ovnova i 1 vol za globu.
- Ako netko riječima ili djelom zadirkuje crkvene radnike, krivac će platiti globu od 10 ovnova.
- Onaj tko se ne povinuje crkvenoj kazni ili kanonu, barjak će se skupiti kod njegove kuće i uzeti mu sve što god bude imao u toru.

[9] Ove kazne su uzete posebno iz kanona koji je upotrebljavan u Mirditi i u 7 barjaka Puke.
[10] neosvećen, ubijeni koga nema tko da osveti
[11] Si adorat furto quod nec manifestum escit, nec manifesti furti poena per legem XII. Tabularum dupli irrogatur. (Tabula VII. - Festus, V. Nec Gajus, III, § 190.) »Olim apud Romanos fures condemnabantur in duplum. . .« Ch. Cato, apud Cic. lib. 3 de offic
[12] »Se un' uomo della classe bassa si compiace nel molestar Bramini, ili re lo punisca con vari castighi corporali, atti ad inspirare il terore. - Monaca Dhermasastre. Codice di Manu Leggi civili e criminali Nr. 248. - Cantu, Documentali.

KNJIGA DRUGA

PORODICA

DRUGA GLAVA
Stvaranje porodice

DEVETI ČLAN

PORODICA SHVAĆENA SAMA PO SEBI

§ 18. Određivanje porodice
Porodica je skup članova koji žive pod jednim krovom, čiji je cilj razmožavanje čeljadi preko braka, njihovo podizanje u pogledu tjelesnog. umnog i čulnog razvoja.[13]
[13] Filosofia del' Diritto, Abate Felice, N. 2762.

§ 19. Članovi porodice
Porodicu sačinjavaju kućna čeljad; kad se ovi razmnože, dijele se na bratstva, bratstva na rodove, rodovi na plemena, plemena na barjak, a svi zajedno sakupljaju se u širu porodicu, koja se zove narod; oni imaju istu domovinu, istu krv, isti jezik i običaje. [14]
[14] Ibidem, N. 2363.

§ 20. Pravo, dužnost i obaveza domaćina
Po kanonu, upravljanje kućom pripada najstarijem pod krovom kuće ili najstarijem bratu; ako nemaju osobine potrebne za obavljanje tog posla onako kako zahtijeva dužnost, onda se na skupu ukućana bira onaj tko je pametniji, mudriji i brižljiviji.
Filosofia del' Diritto, Abate Felice, N. 2762. Ibidem, N. 2363.

Domaćin može postati i neoženjen čovjek.

Domaćin ima pravo:

Sjediti na čelnom mjestu u svojoj kući, iako ima starijih od njega u kući;
Na svoja oružja, makar koštala stotinu ćesa,[15] na osedlanog konja; na svoju posteljinu i pokrivač; na pribor za kavu; te stvari ni kanon na diobi ne obuhvaća;
Na dobit kućne čeljadi, najamnine ili poklone;
Kupovati, prodavati i zamjenjivati zemlju, kao njive, livade, pašnjake (šume s pašnjakom), šumarke, red za navodnjavanje, stoku i bakrače;
Davati i uzimati u zajam i biti jamac;
Popravljati kuće, kolibe, štale, itd.;
Ukućane slati na posao, ili na ždrijelo;
Ukućane slati kao radnike u zajam, a i besplatno;
Na vino i rakiju, kupovati je ili prodavati, ili je dati u zajam;
Kažnjavati ukućane kad ne idu kako zahtijeva napredak kuće.

[15] ćesa, kesa, stari novac od oko 500 groša.

Kazne su ove:

da im ne da jesti;
da im otpaše oružje s ramena ili pojasa za jedan ih dva tjedna;
da ih veže ili zatvori u kući;
neposlušnog da odijeli od kuće, dajući mu dio koji mu pripada da bi uklonio opasnost i sramotu.

Ako netko od ukućana uđe kao jamac više nego što mu oružje vrijedi; ako nešto prodaje, kupuje ili zamijeni bez dozvole domaćina, domaćin ima pravo da ne odgovara, jer kanon ne smatra zakonitom ni prodaju, ni kupovinu, ni zamjenu, ni takvo jamstvo, te se sve ukida, jer je učinjeno bez odobrenja domaćina.

§ 21. Dužnost i obaveza domaćina

Da se stara za dobrobit ukućana;
Da drži pod nadzorom ukućane da ne naprave neku štetu ih da ne razaraju;
Da prvi predvodi na posao koji mu pripada;
Da pazi na zemlju da ne ostane pusta; na krdo stoke da se ne unazadi njen napredak;
Da radi pametno i mudro unutar i izvan kuće i da ne vodi razaranju i osiromašenju kuće;
Da se stara o odjeći i obući ukućana od kućnih dobitaka;
Da bude pravedan u kući i da nekome ne drži stranu više nego drugome;
Da kupuje oružje momcima kad vidi da su za to dorasli.

§ 22. Pravo domaćice
Domaćica ima pravo:

Nad svim stvarima koje se drže u kući;
Davati i tražiti u zajam brašna, kruha, soli, sira ili masla;
Naređivati ženama kuće da nose vodu, da idu po drva, da odnesu radnicima hranu, da zalijevaju, da nose otpatke, da žanju ili okopavaju ili da plijeve.

§ 23. Dužnost domaćice
Domaćica treba:

Da sprema ručak i večeru, da kuha, da postavlja stol i da dijeli jela;
Da brine o mliječnim proizvodima da ne propadnu;
Da ne prodaje, niti kupuje Ш mijenja nešto bez odobrenja domaćina. Domaćica ne mijesi, ne ide po vodu, ne nosi drva, ne nosi otpatke, ne zalijeva, ne žanje, ne plijevi, niti nosi hranu radnicima;
Da bude pravedna prilikom mirenja ukućana i djece; da nekom ne drži stranu više nego drugom;
Domaćica će se starati o djeci dok žene budu na poslu.

§ 24. Pravo ukućana [16]
Kućna čeljad ima pravo:

Smijeniti domaćina ako uvide da ne radi za dobrobit kuće ili ako ih vodi k osiromašenju;
Smijeniti domaćicu ako uvide da potkrada, ili da nešto krišom prodaje - pa makar to bilo i jedno jaje - Ш ako više drži stranu svojoj deci nego drugoj;
Svatko na svoja oružja; mogu ih prodavati, mijenjati, ili založiti, ali nemaju pravo da od kuće zatraže drugo oružje;
Na volove ima pravo težak koji ih tjera; da nekome pomogne, da ih daje besplatno, ili u zajam bez dozvole domaćina;
Na stado ovaca ima pravo pastir koji ga čuva; domaćin nema pravo da mu se miješa u taj posao; prije nego što će nešto prodati ili zaklati neku ovcu, kazat će pastiru, a on zna koja je ovca ili krava za klanje.

[16] odraslih muškaraca

§ 25. Dužnost ukućana [17] je:

Da ne uđu kao jamci bez odobrenja domaćina kuće;
Mogu ući kao jamci i ne pitati domaćina kuće, ali za toliko koliko im vrijedi oružje, jer je to njihovo; л
Ne mogu ići nekome kao radnici bez dozvole domaćina kuće;
Ne mogu da prodaju, da kupuju, niti da što mijenjaju;
Ukućani ne mogu vrijeđati domaćina pri kućnim i fizičkim poslovima;
Da slušaju i da idu gdje god naredi domaćin;
Na koga domaćin upre prstom da ide u vojsku, taj treba da ide;
Ženske su dužne raditi za kuću: ako im preostane vremena kad se oslobode kućnih poslova, mogu raditi svoje ručne radove.

[17] muškaraca

DESETI ČLAN

PORODICA U SELU I BARJAKU

§ 26. Pravo porodice

Ima pravo glasa na skupštini sela;
Ima pravo na dio seoske globe;
Ima pravo na seosku komunicu;
Ima pravo uzeti u zaštitu bilo koga;
Ima pravo predvoditi lučem i sjekirom prilikom spaljivanja kuće u svom plemenu;
Ima pravo predvoditi globare u tor svog plemena;
Ako kuća padne u neku tešku krivicu, za koju joj slijedi kazna vatrenog ugarka i sjekire, ni selo ni barjak ne mogu je razoriti dok ih ne predvodi sam krivac.

§ 27. Obaveza porodice

u selu:

Domaćin odgovara za svaku štetu koju nekome učine ukućani;
Odlazit će na skupštinu kad god se skuplja selo;
Poslat će radnika na rad koji selo obavlja zajednički;

u barjaku:

Odlazit će na skupštinu barjaka kad bude pozvan »od svake kuće po jedan muškarac«;
Odazvat će se zajedno sa selom barjaku za »dva obroka hrane« momcima barjaka;
Platit će 400 groša globe kući Domarka za svako ubojstvo;
Polazit će u vojsku barjaka.

KNJIGA TREĆA

BRAK

JEDANAESTI ČLAN

ODREĐIVANJE I VRSTE BRAKA

§ 28. Određivanje braka po kanonu
Stupiti u brak, po kanonu, znači okućiti se, povećati domaćinstvo za jedno čeljade više za rad, za prirast djece.

§ 29. Vrste braka [18]
a) Stupanje u brak vjenčanjem - odobreno od vjere i Lekinog Kanona; b) Žena koja se drži mimo vjenčanja - protivno vjeri i Lekinom Kanonu; c) Oteta žena i djevojka - nezakonita po vjeri i Kanonu [19]; d) Ženidba na probu - protivno vjeri i Kanonu.
[18] Nuptiae contrahebantur tribus modis, Usu nempe, Confarreatione, et Coemptione. - Usu vel usurpatione, contrahebantur nuptiae, cum mulier matrimonii causa anno integro et continuo cum viro fuisset. (Ovid. 395; Gell. 2.) - Confarreatione, cum certis verbis adhibitus, testibus decem praesentibus, solemnique sacrifico (in quo farre utebantur) coram Pontifice peracto, mulier in manum viri conveniebat... Servius. D. in Virg. Georg. 1. 3. 1.; Tacit. Ann. IV 16. - Coemptione, hoc est imaginaria emptione et venditione fiebant nuptiae, quando nummis dičiš causa adhibitis, mulier in potestatem viri transibat. Ser. d. 1., Cic. pro Mur. 10
[19] »Quando per forca si toglie alla paterna časa una fanciulla che grida soccorso e piange dopo uccisa a ferito chi si oppone, e rotte le mura, dicesi il matrimonie dei gioganti.« Manava Dharmasastra. Codice di Manu. Libro III Matrimonio, ecc. Nr. 33. Napomena: Kod svadbenih običaja vrste ženidbe obradit će se podrobnije i jasnije.

DVANAESTI ČLAN

PRAVO MOMKA I DJEVOJKE

§ 30. Pravo momka
»Momak ima pravo da misli na svoju ženidbu ako nema roditelje.«
Dok ima roditelje momak nema pravo:

misliti na svoju ženidbu;
odrediti prosca;
miješati se u svoju vjeridbu;
ni na vjerenički prsten, ni na rublje, ni na obuću20, a ni na određivanje roka vjeridbe.

§ 31. Pravo djevojke
Djevojka, iako nema roditelje, nema pravo misliti na svoju udaju; pravo je u rukama braće ili rođaka.
Djevojka nema pravo:

birati svog muža; otići će za onoga za koga je budu vjerili21;
miješati se u prosidbu ni u vjeridbu;
ni na obuću, ni na rublje.

TRINAESTI ČLAN

DUŽNOSTI MUŽA I ŽENE

§ 32. Dužnosti muža prema ženi
Muž je dužan:

starati se o odjeći i obući i o svemu što je potrebno za život;
čuvati ženinu čast i ne ostaviti je da se žali ni za koju potrebu.

§ 33. Dužnosti žene prema mužu
Žena je dužna:

čuvati čast mužu;
služiti mu iskreno;
biti mu potčinjena;
izvršavati bračne obaveze;
časno odgajati i podizati djecu;
paziti mu na odjeću i obuću (u pogledu šivanja);
ne miješati mu se u vjeridbu sinova i kćeri.

§ 34. Pravo žene
Žena ima pravo da od muža traži izdržavanje, odjeću i obuću.

ČETRNAESTI ČLAN

PRAVO UDOVCA I UDOVICE

§ 35. Pravo udovca
Udovac, ako nema roditelje, ima pravo sam govoriti oko svoje ženidbe. (Međutim, albanski brđanin neće to uraditi pa makar znao da će ostati neoženjen; običaj je da se pošalje netko drugi tko će govoriti umjesto njega oko ženidbe.)

§ 36. Pravo udovice
»Udovica sama govori. - Udovica vraća svatove s puta.«
Udovica ima pravo:

sama govoriti oko udaje;
izabrati za muža onoga tko joj se dopadne na oko;
prstom odrediti prosca koji će joj donijeti vjerenički prsten.

TREĆA GLAVA
Prosidba - vjeridba

PETNAESTI ČLAN

PROSIDBA

§ 37. Određivanje prosca
Prosac je onaj tko nastoji pohvaliti dotičnu osobu kod momkovih ili kod djevojčinih roditelja kako bi uzeli ili dali djevojku za tog momka.

§ 38. Pravo i obaveza prosca

Prosac je posrednik kod mladoženje i kod mlade (kod momka i djevojke), kako ne bi ni jedna ni druga strana prekršila riječ.
Prosac ima pravo na više od 50 groša za prosidbu, za obuću koja je određena kanonom.
Obuća prosca daje se na dan udaje nevjeste.
Prosca nalazi ili kuća djevojke ili kuća momka.
Obuću za prosidbu uvijek daje kuća mladoženje, čak ako i prosca odredi nevjestina kuća.
Prosac ima pravo govoriti koliko za roditelje djevojke, toliko i za roditelje momka.
Prosac je obavezan raditi na sporazumijevanju, roditeljima djevojke nositi novac s ocem ih bratom mladoženje.
Prosac ima pravo da se miješa u svaku stvar između roditelja momka i roditelja djevojke do dana stupanja u brak.

ŠESNAESTI ČLAN

VJERIDBA

§ 39. Zabranjivanje braka po kanonu
Prilikom vjeridbe djevojke pazit će se:
a) da nije iste krvi i roda;
b) da nije iz istog plemena;
c) da nije unuka plemena momka koji hoće da je vjeri;
d) da nije razvedena žena;
e) da nije u kumstvu: 1) prilikom krštenja u crkvi; 2) pri vjenčanju; 3) pri rezanju kose; 4) da se nije pobratimila popijenom krvlju. Kanon ne podnosi vjeridbu i ženidbu kada se ispriječe gore spomenute zabrane, čak ako su i u četiristotom koljenu. [22]
[22] Ako netko pogriješi protiv tih zabrana, njegovo pleme će ga globiti, a događa se da mu i kuću zapale.

U dozvoljenoj vjeridbi po kanonu je da prosac i otac - ili brat - momka određene noći odu kod roditelja djevojke odnijeti vjerenički prsten.
Čim uđu u gostinjsku sobu, prosac će čeprkati vatru prije nego što će zaprositi djevojku; čim prožari vatru, govori.
Poslije večere, otac mladoženje dat će proscu novac i vjerenički prsten u ruke. Čim prosac prebroji novac na loparu ustat će na noge i dat će u ruke novac i vjerenički prsten ocu djevojke.

§ 40. »Nema nevjeste bez prosidbe.«
Oteta ili odbjegla devojka, ako nađe muža, ne može se nakititi kao nevjesta; udat će se djevojački - u djevojačkom ruhu - zato što se udala i otišla mimo kanona bez prasca.

SEDAMNAESTI ČLAN

VJERENIČKI PRSTEN

»Vjerenički prsten, dokle god ne odustaneš, čovjeka čini tvojim.«

§ 41. Određivanje vjereničkog prstena
Vjerenički prsten sastoji se od bakrenog ili srebrnog (u zadnje vrijeme) prstena, jer se u našim malesijskim krajevima nije znalo za zlato. [23]
»Prsten i deset groša« su po kanonu.
Vjerenički prsten niti se mijenja, niti se vraća za života onoga tko je vjerio djevojku.
Vjereničkim prstenom djevojka se vezuje te ako prekrše riječ, roditelji djevojke mladoženjinoj kući duguju krv.
[23] »Tum sponsus annulum pronubum quasi arhac, (L. 38. pr. ff. de ritu nupt. t. 3, Coa. de Sponsal.) sive pignoris loco (Juvel. VI - V - 27.) sponsae dabat; qui Plinu aetate ferreus, postea aureus fuit«, (ipse Plinius, II. N. XXXIII. - Rit. Rom. De Nuptiis c. IV. 1. De Sponsalibus).

§ 42. Pravo momka da ostavi vjerenu djevojku
Ako se momku prohtije, slobodan je ostaviti vjerenu djevojku, ali vjerenički prsten i novac koji je za djevojku dao, propadaju; razlog je:
»Tko ostavi vjerenu djevojku, kanon ga kažnjava i vjereničkim prstenom i novcem koji je za nju dao.«
Prije nego što momak ostavi djevojku, upoznat će prosca, a ovaj će sa dvojicom prijatelja iz momkova sela otići kod roditelja djevojke i dvojici prijatelja iz sela devojke u oči reći da se momak, koji je bio vjerio njihovu kćer, nje odriče, te su slobodni daje drugdje udaju.

§ 43. Vjerena djevojka nema pravo da ostavi momka
Vjerena djevojka ne može ostaviti momka ako joj se ne dopadne.
Ako djevojka ne posluša da ode mužu koji ju je vjerio, a i roditelji podržavaju kćer, ona se više za života mladoženje ne može udati za drugoga.
Roditelji djevojke dužni su kući mladoženje vratiti sve, do posljednje pare, koju su dobili za djevojku.
Vjerenički prsten i deset groša od kanona, koji su poslani devojci prilikom vjeridbe, ostat će u njenoj škrinji do dana smrti mladoženje; da znaju i djevojka, i momak, i roditelji da im taj vjerenički prsten ne da da pogaze riječ.
Prema kanonu, djevojka ostaje vezana; može se udati samo uz dopuštenje mladoženje koju ju je vjerio i ako se on nje odrekne, a nije po kanonu da je netko drugi ode zaprositi ako zna da je spriječena.
I ako mladoženja bude uzeo drugu ženu, djevojka koju je vjerio ostaje vezana.
Smrću mladoženje, kanon oslobađa djevojku i ona, ako želi, može se udati, iz razloga što se »smrću mladoženje vjerenički prsten računa izgubljenim«.
Ako djevojka ne posluša da se uda za onog tko ju je vjerio, silom će je udati za onog tko ju je vezao »metkom u okviru«, te ako mu djevojka, bježeći, padne oka, ovaj je ubija metkom njenih roditelja, a krv djevojke ostaje neosvećena, jer ju je ubio njihovim imetkom.

OSAMNAESTI ČLAN

»ODREĐIVANJE VJERIDBE« - NAZNAČENI DAN [24]
[24] »Placuit despondi, hic nuptiis dictus est dies.« (P. Terentii Comoediae, »Anadri« Actus l, Scena L)

§ 44. Određivanje vjeridbe
»Odrediti vjeridbu« znači odrediti dan i naznačeni rok kad će svatovi otići po mladu.
Čim se djevojci »odredi vjeridba«, pošto je naznačen dan, svatovi će bezuvjetno krenuti tog dana i taj dan ni kanon ne odlaže, niti može da se pomjeri.
Svatovi će tog dana otići po mladu, pa makar znali da mlada umire, vukući je, dovest će je u kuću mladoženje.
Svatovima se ne sprečava put, pa makar imali mrtvaca u kući roditelji mladoženje ili roditelji djevojke.
Mrtvac u kući, svatovi će krenuti; mlada ulazi u kuću, mrtvaca izvode iz kuće. Tamo nek se nariče, ovamo nek se pjeva. (To se kaže da se pokaže da ni smrt toga dana ne može zaustaviti svatove; inače, da se pjeva, ne pjeva se.)

DEVETNAESTI ČLAN

CIJENA KOJA SE DAVALA I DAJE ZA ŽENE

Cijena koja se davala za djevojke ili žene, od prije pedeset godina i ranije, iznosila je od 50, 100, 200 do 400 groša.
Cijena kasnijeg kanona iznosi 1500 groša, onoliko koliko stoji krv žene.

DVADESETI ČLAN

NASLJEDSTVO ALBANSKE ŽENE

Albanska žena nema nikakvog nasljedstva kod roditelja, ni od imovine, ni od kuće - kanon ženu računa kao višak u kući.
Roditelj ne misli na opremu i ni na jednu stvar svoje kćeri; brigu o tome vodit će onaj tko je bude vjerio.
Roditelj momka koji je djevojku vjerio mislit će o svemu što je potrebno za njenu udaju. [25]
[25] »Dotes filiabus suis non dant.« (Prise. 1.7).
»Dotem non uxor marilo, sed uxori maritus offert. (Tacit. Germania). »Anticamente alle figlie non davasi veruna dote.« (Plutarc. Apofteg. lacon. t. III. p. 149).

ČETVRTA GLAVA

DVADESETPRVI ČLAN

PRIPREMA SVADBE PO KANONU

§ 45. Za svadbu će se pripremiti:

svadbeni vol, koji će dati 100 oka mesa i loja;
tovar kukuruznog brašna;
4 babune [26] žita - pšeničnog brašna;
4 oke kave;
12 oka šećera;
8 oka riže;
4 oke meda;
10 oka sira:
2 oke masla;
3 oke jestivog ulja;
70 oka rakije.

Napomena: Nekada je umjesto rakije bilo vino.
[26] babune, mjera za žito (oko 10 kg.)

§ 46. Svadbu, po kanonu, čine:

12 svatova i 1 svatica;
pozivan;
svadbeni poslužitelji;
reduše;
poslužitelji
igračice;
oni koji nose ovnove na svadbu;
pjevači pjesama za kola;
mladoženja i nevjesta;
dva svjedoka (vjenčani kumovi);
vjenčanje.

§ 47. Dužnost domaćina svadbe
Četiri tjedna prije svadbe mladoženjin otac ili domaćin otići će lično da zove svatove.
Najprije se zovu svatovi - prijatelji, zatim svatovi - drugovi.

§ 48. »Po kanonu je da se prijatelju ide na svadbu s ovnom.«
Ovnove će odnijeti:

unuci i praunuci, i u koljevci da su, majka će voditi ovna, a koljevku na leđima;
stric mladoženje.

§ 49. Red kada će se otići na svadbu:
a) u četvrtak idu kćeri i unuci;
b) u petak uvečer idu pozivan, svadbeni poslužitelji, reduše, vodonoše, oni koji nose ovnove na svadbu i svatovi - prijatelji.
Donosioci ovnova, čim stignu u dvorište mladoženje, pucat će po jednom iz puške za svakog po glavi;
c) u subotu ujutro idu svatovi - drugovi. U subotu, čim krenu svatovi, zaklat će se svadbeni vol.

DVADESET DRUGI ČLAN

PREDVOĐENJE SVATOVA

§ 50. »Zatraži i raspitaj se o predvođenju svatova, jer, osim onome kome pripada, nema čovjeka koji može da predvodi.« - Ovaj kanon je strog.
Predvođenje svatova ne pomjera se niti se mijenja.
Ako se domaćin svadbe zabuni i odredi za starog svata onoga kome ne pripada predvođenje svatova, osim što se globi, starog svata, kojeg je on odredio, kanon ne priznaje.
Stari svat ne može da bude:

prijatelj, već drug iz mladoženjinog sela;
neće biti iz bratstva ili plemena mladoženje, već iz drugog plemena.

Kanon ne zanima izgled starog svata, već kome pripada vodstvo, pa čak ako je dijete i nakaza za oko, mladoženjinoj kući će se dopasti.

§ 51. Red svatova na putu
Red svatova, kad krenu po mladu i kad se vraćaju s njom, po kanonu, je ovaj:
I - stari svat, drug, predvodi
II - svat - prijatelj
III - svat - drug
IV - svat - prijatelj
V - svat - drug
VI - svat - prijatelj
VII - svat - drug
VIII - svat - prijatelj
IX - svat - drug
X - svat - prijatelj
XI - svat - prijatelj
XII - svat - drug s ovnom kojeg vodi
XIII - svat - svatica koja tjera ovna.
Posljednji će ići mladoženjin otac ili brat vodeći konja.
Svatovi, kad krenu po nevjestu, pucat će svatko po jedanput iz puške u dvorištu mladoženje.

DVADESET TREĆI ČLAN

»Svatovi, sa i bez mlade, i pratnja s umrlim, ne mogu nikome proći pored vrata, osim ako je prolaz, seoski put ili veliki put.«

§ 52. Nema čovjeka koji može nekome zabraniti seoski ili veliki put čak i ako mu prolazi pored kućnih vrata.
Tu, gdje prolazi čovjek, prolazi i stoka, prolaze živi i prolazi se sa mrtvacem.
Ako nastane zapreka na velikom putu, sve gore i gore, tuda će prolaziti namjernik i stoka, nevjesta sa svatovima i pratnja sa mrtvacem.
Od vlasnika je obavezno zatražiti dozvolu da mu se prođe pored kuće, a ovaj može da oslobodi prolaz, ali uz dogovor da mu tu ne ostane put i da mu se čast ne zloupotrijebi.
Ako se netko junaci - ili svatovi ili pratnja sa mrtvacem - da mu prođe pored kuće, kanon mu daje za pravo da ih vrati nazad, iz razloga što kućni prolaz i prolaz za njegove posjede su za njega, a ne za veliki put.
Ako se dogodi da se silom tjeraju, dešavalo se da su postali braća mrtvacu, a nevjesti je stavljen crni rub na glavu.

DVADESET ČETVRTI ČLAN

»SVAT MJEŠTANIN TREBA DA USTUPI PUT SVATU GOSTU«

Svatovi, idući po mladu, putem ne smiju pucati iz puške, a kanon zabranjuje da ih netko dira.
Namjernici, kakvog god položaja i ugleda bili, ako se sretnu sa svatovima, sklonit će se s puta dok ne prođu svatovi.
Svat mještanin ustupit će put svatu gostu; to je kanon dužnosti i čovještva koje su naša brda imala od pamtivijeka.
Ako se susretnem sa svatovima gostima u mom selu ili mom barjaku, kanon me obavezuje da se sklonim s mojim svatovima dok ne prođu svatovi gosti.
Ako se dva para svatova susretnu u tuđem selu ili tuđem barjaku, kanonska obaveza je da se skloni i jedan i drugi par i da se rastanu časno i bez riječi.

DVADESET PETI ČLAN

»SVAT - SVAT. GOST - GOST«

§ 53. Kanon nam zabranjuje da diramo gosta u našoj kući.
»Svat je svat« i kanon nam ostavlja slobodan prolaz da ga diramo, iako nam zauzima preklad. - Da dira svata nikome se ne uzima za sramotu.
Evo razloga:
Svatovi dolaze i donose sa sobom meso, meze, rakije (vina), novac za prenoćište i drugo; prema kanonu, svatovi jedu svoj kruh u mojoj kući.

§ 54.
Svatovi će donijeti sa sobom:

- Ovna od točno 12 oka; ako dođe manje, mladin otac ima pravo pritisnuti starog svata da kupi drugog ovna kako kanon traži;
- Na dan posta donijet će 8 oka suhe ribe;
-2 oke sira;
-8 oka vina;
-2 oke rakije;
- 12 groša novca za prenoćište; - taj novac je za hranu, koju svatovima daje mladina kuća za oku i groš;
-5 groša momku koji dočekuje svatove;
-5 groša ženi koja oblači nevjestu;
- 10 groša nevjestinom stricu - majčinom bratu.

a) Te noći svatovi dolaze kao grabljivci i kao krdo gusara koji grabe i uzimaju čovjeka kao roba, a ne dolaze kao prijatelji;
b) i domaćin kuće, dakle, ima pravo da ih draži, da ih pljačka, zadržavajući im oružje; oni nemaju pravo zatražiti zalog, jer kanon im se neće odazvati na žalbu.

§ 55. Svadba u nevjestinoj kući
U kući, iz koje izlazi nevjesta, nije po kanonu da se pjeva, niti da se puca iz puške.
Svatovi, iako stignu rano u selo nevjeste, nije po kanonu da krenu kući prije zalaska sunca i prije sumraka.
Jedan od drugova iz nevjestinog sela, koji nije ni u krvi ni u plemenu s nevjestom, izaći će da dočeka svatove dalje od mladine kuće zajedno uže kojim se vol veže.
Ulazeći u nevjestino dvorište, svatovi će pucati iz pušaka svatko po jedanput, kao i kada budu izlazili i krenuli s nevjestom.
Samo stari svat govori; nije po kanonu da drugi svatovi govore, izuzev ako netko bude prozvan ili upitan po imenu.
Svatovi i svatica objedovat će zajedno za istim stolom; nije po kanonu da se dijele na dva mjesta.
Čim se objed završi, svatovi će staviti darove za nevjestu na neizlomljen kruh na stolu. \
Dar se sastoji od jednog groša po osobi; nije po kanonu dati ni više ni manje.

PETA GLAVA

Kanon mladoženjstva

DVADESET ŠESTI ČLAN

»Ako mladoženja umre, nevjestini roditelji su dužni vratiti pola cijene mladoženjinoj kući.«

§ 56. Pravo mladoženjine kuće i obaveza prijatelja
Ako mladoženja umre prije nego što uzme nevjestu, prijatelju ostaje prsten i deset groša od kanona, a ostali novac vratit će do zadnje pare mladoženjinim roditeljima.
Ako se mladoženja oženi i samo jednu noć provede s nevjestom i umre, prijatelj će mladoženjinim roditeljima vratiti pola cijene.
Ako mladoženja umre iste godine kad se oženio, prijatelj vraća opet pola cijene mladoženjinim roditeljima.
Ako mladoženja umre dvije godine poslije ženidbe, prijatelj za sebe zadržava dva dijela cijene, treći dio y,raća mladoženjinim roditeljima.
Ako mladoženja umre u drugoj godini, ali ostavljajući dijete na prekladu ognjišta, prijatelj nema nikakve obaveze prema mladoženjinim roditeljima, iz razloga što mu je kćer ostavila miješanu kuću i cijenu mu je platila s djetetom koje im je ostavila na ognjištu.
Ako mladoženja umre poslije treće godine, njegovim roditeljima ne ostaje ništa da uzmu od prijatelja, iz razloga što mu je njegova kćer služila u kući. [27]
[27] U Orošu važi ovo: Jedan dan i do jedne godine ako nevjesta provede u mladoženjinoj kući, a ovaj umre, roditelji odijele kćer sa svim rubljem i nakitom od srebra, te im ne ostaje nikakva obaveza da kući umrlog mladoženje vrate od cijene.

DVADESET SEDMI ČLAN

SMRT NEVJESTE

§ 57. Pravo nevjestinih roditelja
Ako nevjesta umre poslije tri godine po udaji, a ne ostavi dijete na muževljevom ognjištu, njeni roditelji imaju pravo uzeti rublje i nakit od srebra, ali škrinja s lokotom i par rublja ostaju kod muževljevih roditelja.
Ako žena umre, ostavljajući sina ili kćer kod muža, njeni roditelji imaju pravo na nakit od srebra, a druge stvari ostaju u muževljevoj kući.

DVADESET OSMI ČLAN

»ŽENA NE PADA U KRVNU OSVETU« - »ŽENA ZADUŽUJE RODITELJA KRVLJU«

Doista prema našem kanonu, »Krv ostaje ubojici«, ali ovaj kanon ne obuhvaća ženu, zato što »Žena ne pada u krvnu osvetu« i da se desi da ubije nekoga.
Ako žena ubije svog muža ili bilo koga, njeni roditelji dat će opravdanje za tu krv.
Muž kupuje ženin trud i življenje, ali ne njen život.
Ako nešto snađe ženu muževljevom krivicom, njeni roditelji traže opravdanje od njega po kanonu.
Ako muž istuče ženu, po kanonu nije kriv, a ni njeni roditelji ne mogu da traže tuču.
Ako muž oblije krvlju ženu i ako se ona žali roditeljima, muž će im dati opravdanje.
Ako žena ubije muža i ustane djever i ubije snahu što mu je ubila brata, po kanonu to nije opravdano. - Ženina krv nije ravna muževljevoj krvi; dakle, višak muževljeve krvi nadoknadit će ženini roditelji.
Kao što su roditelji dužni dati opravdanje za svaku lošu stvar koju njihova kćer uradi u muževljevoj kući Ш bilo kome, tako cijenu njene krvi nose roditelji, a ne muž ili njen sin.

DVADESET DEVETI ČLAN

»ŽENA JE MIJEH ZA NOŠENJE«

Žena se računa kao mijeh za nošenje dokle god bude u muževljevoj kući, jer se roditelji nje ne odriču; zadržavaju za sebe i na sebi odgovornost za nju, ali i zahtijevaju opravdanje ako je nešto snađe.

TRIDESETI ČLAN

UDOVICA

Žena koja ostane udovica i bez djece, kad se dijeli s muževljevom kućom, rublje, koje je donijela kao nevjesta i škrinju s lokotom uzima sa sobom.
Mlada žena koja ostane udovica, ali s djecom, ako želi ostati s djecom na muževljevom ognjištu, jamčit će sa dva para jamaca: dva jamca bit će iz sela gdje je ostala udovica, da nitko neće imati posla s njom i da neće sramotiti ime roditelja ni mrtvog muža; dva druga jamca dat će njeni roditelji ili rođaci, da je neće rastati od djece, izuzev ako sama zatraži da se rastane i uda.
Ženu koja ostane bez muža i bez djece i, ako je zašla u godine, moli roditelje da je ostave na muževljevom ognjištu, ne smije uznemiravati nitko od bratstva ili muževljevog plemena.
Udovica bez sinova, ako ima udate kćeri, ima prvo ostati i živjeti na muževljevom ognjištu. Može otići da živi i kod roditelja ili kod neke od udatih kćeri, a muževljeva zemlja dat će joj nasušni kruh - tri tovara žita svake godine do smrti.
Ako se udovica uda, tada svoj život nalazi kod drugog muža, jer zemlja prvog muža više ne klija za nju.

TRIDESET PRVI ČLAN

SJEĆENA RESA *
(OTJERATI ŽENU)

Ako žena ne bude dovedena kod muža kako treba, kanon mu daje za pravo da joj siječe resu ili kosu i da je otjera. [28]
Brak ostaje, te ni muž ni žena ne mogu sklopiti novi brak za svoga života. - Ako se žena popravi, poslije molbe prijatelja, događa se daje muž ponovno uzme.
Zbog dvije stvari žena dobija metak u leđa, a zbog jedne stvari siječe joj se resa i otjera se:

zbog prevare;
zbog ubojstva gosta.

Zbog ta dva nevjerstva muž ubija ženu, sjedi bez zaštite, bez bese, [29] a neće biti gonjen za krv, jer roditelji ubijene žene uzimaju cijenu krvi, a njemu daju metak i određuju mu jamce.
Zbog krađe ili razbojništva muž će otjerati ženu, ali nema pravo da ženi učini drugo zlo. [30]
Žena koja se otjera, kad izlazi iz muževljeve kuće, nema pravo ponijeti sa sobom nijednu stvar, izuzev rublja koje ima na sebi. Otjerana žena gubi rublje, jer cijena koju je muž dao za nju ostaje kod roditelja. [31]
Ako otjerana žena ima sina koji sisa, muž, iako je odvaja od malog, dužan joj je odrediti neko mjesto oko svoje kuće da joj da sina i daje izdržava odjećom, obućom i hranom.
*rese su rubovi kita koje imaju sve žene brda - Mirdite
[28] »Acrisis crinibus nudatam coram propinquis expellit domo marirus ac per omnem vicum verbere agit.« C. C. Tacitus, Germania. 19.
[29] besa, data riječ, obećanje, garancija; u običajnom pravu Albanaca besa je značila jamstvo (garanciju) da za određeno vrijeme oštećena strana neće vršiti osvetu nad krvnikom; krvnik (ubojica) pod besom, kao i članovi njegove porodice, mogu se slobodno kretati za svo vrijeme trajanja bese.
[30] »Divortium lege Romuli viriš non vero mulicribus permissum fuit: a) si mulier veneficio circa prolem usa fuisset; b) si alienam pro sua supposuisset; c) si adulterium fecisset (Plutarc. Romul. p. m. 31.; d) si inscio marilo vinum bibisset.« Gelius, X. 23; Plin. H. N. XIV. 13. - Rit. Rom. § IV. c. IV. De Divort. et Repud
[31] »Hoc času dos a marilo reddebatur et tabulae sponsalitiae frangebanlur. Juvenal, IX. 75. Divorlii formula eral: Res luas libi habelo« L. 2. § 1. ff. de divorlio. Item: »Collige sarcinulas: exi, vade foras«. Vidi. Brisson form. I. III. - Rit. Rom. § IV. c. De Divort. et Repud. - Muž prilikom oljerivanja žene kaže: »Idi iz kuće jer mi nisi ništa potrebna. Naopak ti pul bio!«

TRIDESET DRUGI ČLAN

NEVJENČANA ŽENA

Onaj tko oženi nevjenčanu ženu, ostaje vezan prema vjeri i prema kanonu.
Nevjenčana žena nema nikakvo pravo u muževljevoj kući.
Muža, koji se oženi nevjenčanom ženom, kanon kažnjava ovim kaznama:

spaljuje mu se kuća i zemlja mu ostaje pusta;
protjeruje se iz mjesta i ne može gaziti svoju zemlju dok ne udalji nevjenčanu ženu;
ako bude imao djece s nevjenčanom ženom, računaju se nezakonita i zato nikad ne mogu postati nasljednici.

ŠESTA GLAVA

Roditelji (otac-majka-sinovi)*
*Vidi: »Hylli i Drites«, N. 3, 1913. Pravo domaćina kuće (»Tagri le zol'l te shpis.«)

TRIDESET TREĆI ČLAN

OTAC - MUŽ

§ 58. Pravo muža nad ženom
Muž ima pravo:
da ženu savjetuje i ukori;
da svoju ženu tuče i veže kada mu ne izvršava naređenje.

§ 59. Pravo oca nad sinovima
Otac ima pravo:
na život i na življenje sinova; [32]
da tuče, veže, zatvori ili ubije sina i kćer, kanon mu ne traži opravdanje i računa mu daje sebe ubio: »Tko sebe ubija, ne osvećuje se«; [33]
da pošalje sina na posao kad god želi, jer »Dok je otac živ, sin se računa težakom«; [34]
na dobit sina, od rada ili ma kakva bila; [35]
da prodaje ili kupuje, daje i uzima;
da sina otjera iz kuće bez dijela, kad mu se ne povinuje i kad nije poslušan [36]; - ali čim otac umre, sin se vraća na očevo nasljedstvo.
[32] At Romanorum legislator (Romulus) omnem, ul iia dicam, poleslatem in filium palri consessil idque lolo vilae lempore, sive eum in carcerem conjicere, sive ad ruslicum opus delinere, sive occidere vellel... (Pars aniiqua XII Tabular. Protestas patria et coniugalis.)
[33] Paler in filium habebal jus vilae el necis, ila ul, si eum occidisset, non tenerelur lege Pompeia de parracidis, nec lege Cornelia de sicariis. (G. H. Nieupoort, Rit. Rom. De polestale palria apul Romanus).
[34] »Si paler ler venumduil, filius a paler liber eslo«. (XII. Tabui.)
[35] »Quidquid liberi ex operis suis, vel aliunde acquirebant, illud eo ipso momento patri acquirebatur, ideoque eliam non bona filii dicebanlur sed Peculium«. (G. H. Nieupoort, de patria poteslale, Dion. Halic. VIII. 79).
[36] »Paterfamilias uti legasit super pecunia tutelave sua, ita jus esto«. (XII. Tabui.) - »Pater poterat filium exheredare nulla causa adjecta«. (G. H. Nieupoort, de patr. potestate)

§ 60. Očeva dužnost

Otac je dužan da se brine za dobro sinova kako oko časti, tako i oko imovine;
da sinovima kupi oružje, čim za njega dorastu;
da ne ostavlja testament, ako ima sinove;
da sinovima ostavi jednako nasljedstvo.

TRIDESET ČETVRTI ČLAN

MAJKA - ŽENA

§ 61. Ženine privilegije*

Muž nema pravo nad životom žene;
žena nema nikakvo pravo ni na sinove, ni u kući;
ako sin ubije majku, zakrvit će se s majčinim roditeljima;
ako tuđa ruka istuče, okrvavi ili ubije muževljevu ženu, čast će joj potražiti muž, ranu i krv roditelji;
ako djeveri istuku muževljevu ženu, roditelji žene tražit će za nju čast, ako se muž ne zauzme za to;
ako je majka podstrekač (koja zavada kuću), sin će otjerati majku iz kuće bez dijela i bez ičega, samo će j oj prve godine dati nasušni kruh (tri tovara žita) i drugo joj ne duguje.

*»Mater enim liberos in potestate non habebat.« (G. H. Nieupoort, De familiis Romanor.)

TRIDESET PETI ČLAN

SINOVI

§ 62. Dužnost i obaveza sinova

Sinovi duguju roditelju pokornost i poslušnost;
ostaju pod očevom vlašću dok on ne umre;
ne mogu dignuti ruku na njih, niti im odgovarati;
za svaku stvar dogovorit će se s ocem;
bez očevog odobrenja ne mogu nigdje ići
bez očeve dozvole ne mogu ništa kupiti niti prodati, a i nikakve odnose ne mogu imati ni sa kim;
ne mogu biti jamci, osim za toliko koliko im košta oružje za pašom;
ne mogu oca izbaciti na ulicu iako je iznemogao starac;
ako sin opljačka, okrade ili ubije nekoga, otac će odgovarati, jer se »Dobitak i nesreća sinova dijeli ocu i braći«;
ako sin ubije oca, pleme ili ubije ubojicu ili ga zauvijek otjera iz mjesta [37];
ako se netko od sinova odlučio odvojiti od oca, odlazi bez dijela i bez ičega.

§ 63. Pravo prvog (najstarijeg) sina

Najstarijem sinu pripada gospodarenje kućom poslije očeve smrti;
najstariji brat pitat će se za sve unutar i izvan kuće;
ako je iz kuće barjaktara, najstarijem sinu najstarijeg brata pripada baijak;
ako je iz kuće vojvode, najstarijem sinu najstarijeg brata pripada vodstvo;
ako je seoski kmet, sinu najstarijeg brata pripada nadstarstvo; Napomena: Dok se kuća ne odijeli, stric sinova najstarijeg brata izlazi za potrebe sela i barjaka; čim se odijele, nemaju se pravo miješati u gore navedene potrebe ni stric ni njegovi sinovi, zato što su od sinova najstarijeg brata.

SEDMA GLAVA

§ 64. Po kanonu dioba obuhvaća:

kuće, okućnice i štale;
zemlju: a) njive, b) vinograde; c) livade; d) pašnjake; e) šumarke - gajeve;
navodnjavanje (red na vodu);
vodenicu;
dobitak i troškove;
oružja;
bakrače, željeznariju, volovski alat;
pokućstvo - posteljinu;
stoku: krave, volove, konje, ovce i koze;
žito i svaki rod njive;
pčele;
sir i maslo;
vino i rakiju;
starce koji vrše diobu.

§ 65. Kuća, okućnica i štale

Kuća i zemlja oko nje pripadaju najmlađem bratu.
Potoci i štale dijele se po braći - onoliko dijelova na koliko se porodica dijele braća.

§ 66. Zemlja

Zemlja predaka dijelit će se konopcem - po bratu.
Kupljena zemlja od sinova - poslije smrti roditelja - dijelit će se po pušci. [38]
Srednji brat ima pravo birati zemlju gdje god želi.
Njiva, vinograd, livada, pašnjak, šumarci i gajevi dijelit će se konopcem - po bratu, koliko jedan, toliko drugi.
Komunica, šuma i planina ne dijele se; bit će zajednička, kako za drva, tako i za pašu.

[38] tj. za svakog sina koji je dorastao da nosi pušku (oružje).

§ 67. Navodnjavanje
Red na vodu dijelit će se kerčikom [39] prema zemlji.

tj. za svakog sina koji je dorastao da nosi pušku (oružje).
kerčik, vrsta mjere za dužinu.

[39] kerčik, vrsta mjere za dužinu.

§ 68. Mlin
Mlin, kao i zemlja, dijelit će se po bratu.

§ 69. Dobici i troškovi

Dobici i troškovi pripadaju ognjištu: kuća ih koristi i, prije nego što se kuća podijeli, isplatit će se.
Posebne dobitke kanon ne izdvaja: »Što zateknu djelitelji u kući, ostaje unutra«.
Oprema žene ne ulazi u raspravu oko diobe.
Darove koji se nevjesti skupljaju na dan udaje, kako kod roditelja, tako i kod muža, kanon diobe ne obuhvaća; pripadaju ženi.

§ 70. Oružja
Oružja će se dati najstarijem bratu. [40]
[40] Vidi: Hylli i Drites« ('Zornjača'), Nr. 3. 1913. - § 3. N. 2

§ 71. Bakrači, željeznarija, volovski alat
Bakrači će se dijeliti po bratu, kao i željeznarija: sjekire, motike, kose, kosiri, kosijere, testere, tesarska teslica, dijetlo, itd.; tako i volovski alat.

§ 72. Pokućstvo

Posteljina će se dijeliti po bratu;
bačva, drveno korito, bure, šinik [41], po bratu;
žlice, lopari, vedra za mužu, stupe, gomile drva, ćupovi, zemljani lonci, zemljane šerpe i što god bude bilo drvenog i zemljanog posuđa, dijeli domaćica po savjetu staraca, a tako i perad.

[41] šinik, mjera za žito od 45 ili 100 oka.

§ 73. Stoka
»Ovnovi se dijele po pušci«. - Na diobu ovnova, krava, volova i konja imaju pravo samo oni koji su sposobni nositi oružje.

§ 74. Žito

»Žito se dijeli prema ustima«[42]. Muškarcima, ženama i djeci dat će se nasušni kruh [43] na dan diobe.
Djeca - muška ili ženska - dok ne navrše godinu, nemaju pravo na nasušni kruh. Čim navrše godinu dana, dijelit će im se dio nasušnog kruha kao i drugima.
Ne samo žito, već i svaki drugi rod njiva ili bašti, dijelit će se prema ustima.

[42] u stvari, po članovima domaćinstva.
[43] radi se o životnim namirnicama.

§ 75. Pčele

Košnice pčela dijelit će se po bratu.
Med se dijeli prema ustima.

§ 76. Sir i maslo
Smok i svaka druga mrs dijelit će se prema ustima.

§ 77. Vino i rakija
Vino i rakija, jednom riječju sve što se jede i pije, dijelit će se prema ustima.

§ 78. Starci koji vrše diobu

Bit će dva ili četiri starca koja vrše diobu ili kako zahtijeva potreba kuće koja se dijeli.
Starci koji vrše diobu imaju pravo uzeti po jednog ovna za sebe.
Obuću starcima koji vrše diobu dat će zajedno braća koja se dijele.

Napomena:

§ 79. a) Sirotom starcu davat će se troškovi ručkova prije diobe kuće;
b) neoženjenom bratu dat će se troškovi ženidbe prije diobe kuće.
c) žene ne ulaze u dio diobe, osim za nasušni kruh - na sve stvari koje se jedu i piju;
d) jasle, sijeno i slama, dijele se prema stoci.

§ 80. Ako braća odluče da se podijele za očevog života, oni se nemaju pravo miješati ni u zemlju, ni u imovinu i svatko će otići na onaj dio koji im otac bude odredio.

§ 81. Poslije očeve smrti, kanon diobe ne dijeli braću, već koliko ima braće na toliko dijelova podijelit će očevu imovinu, kako pokretnu, tako i nepokretnu.

§ 82. Ako su četiri brata i ako odrede starce da se podijele, zemlju predaka podijelit će konopcem [44] po bratu. (Vidi: Glava VII, § 66,1)
[44] Et ejecit a facie eorum Gentes; et sorte divisit eis terram in funiculo distributionis. (Psalm LXXVII.)

§ 83. Ako se dva brata podijele na jednu, a dva druga na drugu stranu, zemlju predaka dijele po pola, kupljenu zemlju po pušci. (Vidi: Glava VII, § 66,2)

§ 84. Ako umre jedan brat od dvojice podijeljenih, a ne ostavi sina na ognjištu, zemlja koja mu je bila pripala u dio, podijelit će se na tri dijela, osim kasnije kupljene zemlje i osim stoke obnovljene nakon što su se podijelili.

§ 85. Paragrafi § 83. i 84. obuhvaćaju i braću od dvije majke.

§ 86. Ako se braća, jednom podijeljena međom i kamenom, ponovo pomiješaju, a poslije izvjesnog vremena odluče da se opet podijele, zemlju dijele prema međi prve diobe. Ako su kupili nove zemlje i obnovili stoku nakon što su se pomiješali, primjenit će § 83.

§ 87. Ako su dva ili više braće, a jedan umre ostavljajući sina iza sebe, kada se budu podijelili, ubogi sin dijeli se sa stricem kao brat, uzima dio svog oca.

OSMA GLAVA

Nasljedstvo

TRIDESET ŠESTI ČLAN

PRAVO NASLJEDSTVA PO KANONU

§ 88. Za nasljednika kanon priznaje sina, a ne kćer.

§ 89. Sina iz nevjenčanog braka kanon ne priznaje za nasljednika.

§ 90. Nasljedstvo pripada unuku koljena ili krvi, a ne unuku po mlijeku ili unuku kćeri.

§ 91. Žena nema pravo na dio nasljedstva, ni kod roditelja, ni kod muža:

da se unučad ne nasele na ognjište iskoijenjenog ujaka;
da se ženini roditelji ne nasele na ognjište iskoijenjenog zeta;
da se plemena jednog baijaka ne miješaju sa plemenima drugog.

§ 92. Ako se iskorijene svi muškarci jedne kuće i da su stotinu kćeri izišle iz te kuće, ni one nemaju pravo da se miješaju u nasljedstvo roditelja, ni njihovi sinovi, ni njihove kćeri. »Unuk od kćeri ne može se mjeriti s unukom stričeva«.

§ 93. Ako neki sin ostane dojenče u koljevci, bez oca i majke, bez brata i sestre, bliži rođaci dužni su da ga podignu, stoku i zemlju da mu čuvaju, ah nemaju pravo ništa da prodaju niti da mijenjaju.

§ 94. Rođaci, iako su dužni odgojiti i podići ubogog sina, čuvati mu stoku i zemlju, imaju pravo uzeti trud znoja svog: »Radnik hoće svoju plaću«. Rod koriste, a množenje stoke dijeli se po kanonu, čun sin postane sebi gospodar.

§ 95. Čim sin napuni 15 godina, kanon ga priznaje za odraslog muškarca i za gospodara samoga sebe, i tada će mu se predati posjedi i imovina i gospodarenje svojom kućom.

§ 96. Ako su rođačke kuće, koje jednako imaju, ugašeno ognjište podijelit će zajednički.

§ 97. Ako ugašeno ognjište nema bližih rođaka, bratstvo ili pleme, makar bili u stotom koljenu, ima pravo nad stokom, posjedima i imovinom tog ognjišta.

§ 98. Ako ognjište ostane na kćerima, najbliži rođak ili će otići kod njih ili će ih uzeti u svoju kuću; tu i tada preuzima gospodarenje nad stokom, nad posjedima i nad imovinom. [45]
[45] »Dotes filiabus suis non dant«. (Prisc. 1. 7. - C. C. Sallust. Prag. Histor.) »Non da la dote la moglie al marito, ma il marito alla moglie...« (C. Cor. Tacitus, Germania.) - »Lycurgum quodam percontante cur virgines indotatas nubere praecipisset ? Ut, inquit, neque propter egestatem aliquae relinquerentur innuptae, neque aliae propter divitias expetantur, sed juvenum quisque mores puellae spectans et virtutes eligat«. (Plut. Apoph. Aub. C. 22).

TRIDESET SEDMI ČLAN

DUŽNOST ROĐAKA I PRAVO KĆERI

§ 99. Da u kući drže kćeri ugašenog ognjišta, da brinu o odjeći i obući.

§ 100. Da udaju sirote djevojke.

§ 101. Da ih dočekuju i da ih isprate po kanonu.

§ 102. Da spreme ručkove kćerima za pokoj duše, ako umru u svojoj kući prije ili poslije udaje.

TRIDESET OSMI ČLAN

BRAT PO MAJICI

§ 103. Brat po majci, po kanonu, zove se onaj koga majka rodi sa drugim mužem.

§ 104. Brat po majci nema pravo nasljedstva ni pripadanja na ognjištu prvog majčinog muža.

DEVETA GLAVA

Ostavština

(Testament)

TRIDESET DEVETI ČLAN

ODREĐIVANJE TESTAMENTA

Napomena: Lekin Kanon ne priznaje testament; a, ako netko želi zavještati nešto od svoje imovine za dušu, bezuvjetno je potrebna suglasnost rođaka.

§ 105. Utvrđivanje ostavštine (testamenta)
Ostavština ih pokloni ili, kako predaja našeg naroda kaže »ostaviti nešto za dušu« podrazumijeva darivanje nečeg crkvi, kao njivu ili livadu, baštu ili vinograd, šumarak ili gaj, red za vodu, a i sve divlje i pitomo; darodavalac treba da ima:

zdravu pamet u glavi;
daje slobodan oko zavještanja;
da nije uplašen nečijom prijetnjom;
da ima pravo zavještanja.

ČETRDESETI ČLAN

VRSTE OSTAVŠTINE

§ 106. Postoje dvije vrste ostavštine: s obavezom i bez obaveze.

Ostavštine s obavezom su one kada zavještalac odredi crkvi neku obavezu, recimo, služiti jednu ili dvije mise u godini za njegovu dušu ili za dušu predaka, za tu imovinu koju zavješta;
ostavštine bez obaveze su one kada zavještalac poklanja nešto crkvi bez određivanja ikakve obaveze, i računa se kao poklon;
zavještalac je dužan skupiti svoje rođake i starce plemena sa svjedocima, te će, kako darodavalac, tako i oni, staviti prst na papir, kako to kanon zahtijeva.

ČETRDESET PRVI ČLAN

PRAVO ISKORJENJENOG

§ 107. Svatko je gospodar svoje imovine i onaj tko želi svoj imetak zavještati crkvi, slobodan je i nitko ga ne može spriječiti.

§ 108. Otac, iako nema sinove, ne može kćerima ostaviti ni zemlju, ni imovinu, ni kuću.

§ 109. Otac, za svog života, ima pravo kćerima poklanjati novac, pokućstvo, prtljag; poslije očeve smrti kćer nema pravo tražiti očeve poklone i obećanja.

ČETRDESET DRUGI ČLAN

PRAVO ROĐAKA

§ 110. Rođaci iskorjenjenog imaju pravo otkupiti zemlju i imetak iskorjenjenog; međutim, prodajnu vrednost te imovine predat će crkvi prema oporuci iskorjenjenog.

§ 111. Ako je iskorjenjeni ostavio zajam i dug krvi, isplatit će se od imovine otkupljene od rođaka, a višak će se predati crkvi za dušu iskoijenjenog.

§ 112. Ako iskorjenjeni iznenada umre, rođaci imaju pravo na njegovu stoku i imovinu.[46]

§ 113. Iako iskorjenjeni ne ostavi ništa napismeno, rođaci su dužni da misle na njegovu dušu; ako rođaci ne budu brinuli o toj stvari, pleme i starci sela, kada budu dijelili njegovu imovinu, odredit će im što će ostaviti za crkvu.

§ 114. Ako iskorjenjeni ima udate kćeri, i ako njegovu imovinu otkupe rođaci, dužni su da ih dočekaju i isprate po kanonu.

§ 115. Ako ima sinove, otac ne može praviti testament.

§ 116. Ako otac iznenada umre, te ostavi sina dojenče u koljevci, rođaci će preuzeti brigu nad imovinom i sinom, dok ne navrši 15 godina. [47]
[46] Si intestato moritur, cui suus heres nec sit, agnatus proximus familiam habeto. (Ulpianus, Grag. II. § 14. - XII Tab., Tabula V.) Lex ex ea familia inquit, in eam familiam. (Idem, XXIX. § i.)
[47] Quibus testamente tutor datus non sit, ex lege XII. Tabular, agnati sunt tutores, qui vocantur legitimi. (Gajus, Just, comm. I. 155).

ČETRDESET TREĆI ČLAN

SLUGA

§ 117. Gospodar naređuje, sluga sluša.

§ 118. Najamnina se plaća prema dogovoru koji se postiže između gazde i sluge.

§ 119. Zbog neke krivice koju sluga skrivi, gospodar ga ne može kazniti najamninom.

§ 120. Ako sluga ukrade ili ubije nekoga na kruhu i na gazdine riječi, sluga je kriv i zakrvi se, ali šteta je gazdina i ovaj će slugu izvući iz nevolje.

§ 121. Ako se dogodi razbojništvo ili ubojstvo u gazdinom selu, otpustit će slugu, ali ispratit će ga godišnjom najamninom zato što je krivica bila gazdina, a ne slugina.

§ 122. Ako sluga učini neko zlo ili u gazdinom selu ili izvan njega, ali na svoju ruku i bez gazdinog znanja, štetu i globu platit će sluga, a ako gazda želi da ga isprati, isplatit će mu najamninu do toga dana.

§ 123. Ako sluga ubije nekoga na svoju ruku, krv će odnijeti u svoju kuću.

§ 124. Ako netko ubije slugu, zakrvit će se s njegovom kućom, ali gazdi se ubija gost.

§ 125. Ako gazda odluči otjerati slugu samo zato što mu se ne dopada i ne nalazeći ga u krivici, isplatit će mu godišnju najamninu.

§ 126. Ako se gazda iseli s domaćinstvom iz jednog kraja u drugi, ako slugu ne povede sa sobom, duguje mu godišnju najamninu; ako se sluga ne odazove da ide za njim, duguje mu najamninu do toga dana.

§ 127. Ako sluga odluči prekinuti s najamninom prije roka, samo zbog sjete, gazda će mu dati najamninu do toga dana.

§ 128. Ako sluga ne ide gazdi po volji, može ga otjerati, ali ga ne može ogovarati ili dignuti ruku na njega.

§ 129. Ako gazda opsuje ili istuče slugu, i ako ovaj bude otjeran prije roka, za tuču i psovke pravdat će mu se.

§ 130. Gazdinu viku i ukore sluga će otrpjeti.

§ 131. Ako slugu istuče tuđa ruka, ovaj će tražiti opravdanje, a gazda obesčašćeni kruh.

KNJIGA ČETVRTA

KUĆA, STOKA I IMOVINA

DESETA GLAVA

ČETRDESET ČETVRTI ČLAN

»ZA OBIJENU KUĆU PLAĆA SE 500 GROŠA GLOBE I VLASNIKU SE DAJU DVIJE STVARI ZA JEDNU« [48]

§ 132. U osnovi, kućom se računa bilo kula, prizemna kuća ili koliba, dovoljno je da ima ognjište i da dimi.

§ 133. Svaka zgrada koja se nalazi u dvorištu, sastavni je dio kuće, jer se nalazi u njenom krugu; ako se obije, plaća se globa i dvije stvari za jednu.

§ 134. Ne ulazi se nikome u kuću bez doziva u dvorištu.

§ 135. Pozovi, a ako ti nitko ne odgovori, ili sačekaj, ili idi svojim poslom.

§ 136. Ako gumeš i otvoriš vrata, kuća se računa obijenom i opljačkanom, za što se plaća 500 groša globe, a izgubljeno pokućstvo dva za jedan.

§ 137. Kanon kaže: tko nekome obije kuću, za oduzetu čast barjaku duguje 500 groša, a za ukradene stvari vlasniku dvije za jednu.

§ 138. Plaća za obijeni tor za stoku iznosi 500 groša globe i vlasniku se daju dvije za jednu.

§ 139. Za obijene košnice za pčele plaća se 500 groša globe i vlasniku se daju dvije za jednu.

§ 140. Za obijenu bačiju za mlijeko plaća se 500 groša globe i vlasniku se daju dvije za jednu.

§ 141. Za obijeni hambar za žito plaća se 500 groša globe i vlasniku se daje dva za jedan.

§ 142. Ako se nekome obije prolaz dvorišta, njive, livade ili bašte, koje ima pred kućom, plaća se 500 groša globe, a domaćinu urađen posao.

[48] Obijenom se kuća smatra kada neki čovjek štetočina, krijući se i.neopaženo, ide i otvara vrata tuđe kuće s lošom namjerom, ili pravi neku rupu na zidu da bi mogao ući unutra da opljačka ili ukrade nešto.

JEDANAESTA GLAVA

Stoka

ČETRDESET PETI ČLAN

ČOBANIN

§ 143. Čobaninom se zove onaj tko vodi krdo stoke na ispašu.

§ 144. Čobanin-sluga je dužan paziti krdo da se ne ošteti, niti da drugome pravi štetu.

§ 145. Ako čobanin sa stokom učini nekome štetu, vlasnik je isplaćuje, a ne čobanin.

§ 146. Ako se čobaninu izgubi neki ovan, upoznat će vlasnika krda, te kako vlasnik tako i čobanin, nastojat će da mu uđu u trag.

§ 147. Ako se čobaninu izgubi neki ovan bez traga, vlasnik krda ima pravo čobanina tjerati do zakletve; ako mu se iskupi zakletvom, druge obaveze nema.

§ 148. Ako neki ovan polomi vrat ili ga neka zvijer pojede, čobanin je dužan vlasniku odnijeti trag; druge obaveze nema.

§ 149. Ako čobaninu neko ukrade nekog ovna, njegova je obaveza da upozna vlasnika krda, pokazujući mu mjesto i vrijeme gdje i kada je ukraden; druge obveze nema. [49]
[49] Ako se stoka ukrade, čobanin će upoznati vlasnika kada i gdje je ukradena; druge obaveze nema. (Kanon Manua, Lib. 8, Službe sudaca (»Zyre gjygjtaresh«).

§ 150. Ako se ispostavi da je čobanin sam pljačkaš, ukradenu stoku vratit će vlasniku po kanonu i bit će otpušten. Ako nije navršio godinu dat će mu se najamnina do dana kad se zatekao u krivici.

§ 151. Ako čobanin ubije pljačkaša pri krađi ili pri pljački krda, krv će odnijeti svojoj kući, a za opljačkanog ovna ili krdo vlasnik će se sam pobrinuti.

§ 152. Čobanin je dužan stoku čuvati i neće se osloniti na to je li ograđeno ili nije, zato što »stoka traži čuvara, jer se kreće, a zemlja ne mrda«.

ČETRDESET ŠESTI ČLAN

JARAC ILI OVAN PREDVODNIK "UGIĆ"

§ 153. »Čast tora je u klepetuši.«

§ 154. Ako se jarac ili ovan predvodnik otme zbog nasilja ili zbog nekog inata i pred očima čobanina, i ako se ne ubiju u taj mah, otmičar plaća 500 groša globe, a stoku dvije za jednu.

ČETRDESET SEDMI ČLAN

STOKA NAPOLA [50]
[50] Riječ je o napolici, privremenom imovinskom odnosu u kojem prinos popola dijele vlasnik i obradivač, odnosno odgajivač.

§ 155. Glavnica stoke pripada vlasniku; ako ugine neki ovan, šteta je domaćinova. Kao dokaz vlasniku se nosi obilježje od onoga što je uzeo napola.

§ 156. Ako se daju napola koze ili ovce, mladunčad koza i vuna dijele se popola između vlasnika i čobanina.

§ 157. Vlasnik nije dužan misliti ni za sol, ni za kolibu, već čobanin koji ih uzima napola.

§ 158. Ako se da žensko tele i poraste u kući čobana, čim se oteli prvo mladunče je čobaninovo, koji ga je podigao, a mrs se dijeli napola.

§ 159. Ako čobanin pokvari mrs od stoke koju je uzeo napola, vlasniku duguje ili dio mrsa ili mladunčad.

§ 160. Stoka napola uvijek se daje i uzima na jesen.

§ 161. Krava napola vlasniku donosi četiri oke sira i dvije oke masla.

§ 162. Na 10 grla koza, vlasnik dobija 5 oka masla - pola oke po grlu.

§ 163. Na deset grla ovaca vlasnik dobija 5 oka masla - pola oke po grlu.

§ 164. Vlasnik nema pravo na sir ni od koza, ni od ovaca.

ČETRDESET OSMI ČLAN

GLAVNICA*
*Ovdje je riječ o kesimu, ćesimu, (tur.) najam, najamnina; ugovor o davanju stoke na ishranu i korištenje, s tim da zakupac treba da plati vlasniku izvjesnu količinu mlječnih proizvoda prema dogovoru. Zanimljivo je da Š. Dečovi često izbjegava u Kanonu upotrebu stranih riječi, posebno turskih. Dečovi te riječi zamenjuje katkad i neologizmima, što je prevodiocu otežavalo prevođenje ionako veoma teškog i zagonetnog teksta

§ 165. Glavnica pripada vlasniku i ona se nikada niti množi, niti smanjuje.

§ 166. Glavnica nikad ne ugiba.

§ 167. Vuna i kozina glavnica pripadaju vlasniku.

§ 168. Sva mladunčad pripadaju čobaninu, sve dok mu je u kući glavnica.

§ 169. Mrs se dijeli kako se oni dogovore. - Tu i tamo mrs se ne daje nimalo.

§ 170. Ako se neki ovan ošteti, šteta je čobaninova i obnovit će je da bi popunio broj.

ČETRDESET DEVETI ČLAN

STOKA S JAMSTVOM

§ 171. »Stoka se ne uzima s jamstvom.«

§ 172. Ako si stoku uzeo napola, jamstvo te ne'obavezuje; šteta pripada vlasniku.

§ 173. Ako šteta nastane nepažnjom čobanina, njegova je šteta i nadoknadit će oštećenu stoku.
Ovdje je riječ o kesimu, ćesimu, (tur.) najam, najamnina; ugovor o davanju stoke na ishranu i korištenje, s tim da zakupac treba da plati vlasniku izvjesnu količinu mlječnih proizvoda prema dogovoru.
Zanimljivo je da Š. Dečovi često izbjegava u Kanonu upotrebu stranih riječi, posebno turskih. Dečovi te riječi zamenjuje katkad i neologizmima, što je prevodiocu otežavalo prevođenje ionako veoma teškog i zagonetnog teksta.

PEDESETI ČLAN

KRMAČA NAPOLA

§ 174. Ako se prasica uzme napola čim je odbije krmača, i odgaji je onaj tkojujeuzeo, njenu mladunčad podijelit će napola sa vlasnikom.

§ 175. Krmača ostaje čobaninu koji ju je odgajio, za koju će vlasniku dati jedno prase više.

§ 176. Ako se krmača ne oplodi te godine, čobanin je ne može prodati niti zaklati, već će je ostaviti da se jednom oprasi.

§ 177. Ako se krmača oplodi i oprasi, a prasad joj propadne prije nego što ih majka odbije, čobanin će je čuvati dok se ne oplodi i po drugi put oprasi, a prasad se dijeli kao u § 174.

§ 178. Prasad se dijeli kad ih krmača odbije, a ne ranije.

§ 179. Ako se gajena krmača da napola, mladunčad se dijele napola, a krmača se vraća vlasniku, umjesto koje će se čobaninu dati jedno prase više.

PEDESET PRVI ČLAN

ŠTENARA

§ 180. Svezani pas ima svoju štenaru.

§ 181. Stenara je kućica čuvara kuće i tom.

§ 182. Ako netko ubije psa u štenari, dužan je 500 groša vlasniku psa.

§ 183. Svezani pas pušta se poslije večere i ostaje odvezan do svanuća.

§ 184. Čim grane sunce, svezani pas bit će u štenari s lancem oko vrata.

§ 185. Ako pas nasrne na te na velikom putu, poslije svanuća, i nisi se mogao spasiti a da ga ne ubiješ, i ubiješ ga, vlasnik psa ne može zahtijevati zalog i starca, jer »Veliki put ne plaća ništa«.

§ 186. Ako pas nasrne na te u bilo koje doba dana, uperiš pušku u njega i ubiješ ga, tukući ga u čelo ih u prsa, pas ide neosvećen.

§ 187. Pas se u šteti ubija, ah samo onda kad se zatekne »s mesom u ustima«, recimo jedući nekog ovna u stadu.

§ 188. Psu u planini, koji prati svoje stado, ne presuđuje se; ako ga ubiješ, plaćaš psa.

§ 189. Župnik ne može držati svezanog psa u župnikovom konaku (crkve) zato što je župnik uvijek spreman, danonoćno, na svakojaku potrebu naroda.

§ 190. Ako župnik želi držati svezanog psa, ni danju ni noću ne smije ga osloboditi lanca.

PEDESET DRUGI ČLAN

VOL U NAJAM

§ 191. Ako vol u najam prezimi kod težaka, dat će tovar [52] žita; ako prezimi kod vlasnika, dat će tovar i pol.

§ 192. Ako se ukrade vol u najam, težak i vlasnik vola pokušat će ga pronaći.

§ 193. Soka* će platiti zajedno, koliko jedan, toliko drugi.

§ 194. Ako vlasnik posumnja da mu je težak oštetio vola, ovaj će mu se iskupiti zakletvom.

§ 195. Ako vola pojede zvijer ili ga zmija ujede u šumi i težak ga pronađe uginulog, odnijet će vlasniku kožu ili neko drugo obilježje.

§ 196. Ako se vol izgubi bez traga i glasa, opravdat će se težak vlasniku zakletvom da nema udjela u tome.

§ 197. Ako težak ne tjera vola, on se deblja i hrani, međutim, vlasniku duguje tovar.

§ 198. Žito će vlasniku težak odnijeti kući.
[52] tovar - mjera za težinu od oko 100 oka žita, koliko nosi jedan konj.
*Vidi sto četrdeset peti član

PEDESET TREĆI ČLAN

PČELA

§ 199. »Za obijenu košnicu pčela plaća se 500 groša globe i dvije za jednu vlasniku«.

§ 200. Košnica pčela, po kanonu, izjednačava se s obijenom kućom, torom za stoku, hambarom za žito i bačijom za mlijeko.

§ 201. Tko ukrade košnicu pčela, košnica se računa obijenom, dakle, plaća se 500 groša globe, a vlasniku dvije košnice za jednu.

§ 202. Ako poriče, zaklet će se sa 12 porotnika, 6 nabrojanih i 6 nenabrojanih.

§ 203. Košnica sa pčelama unutra, prema procjeni kanona, košta 50 groša.

§ 204. Oka meda košta 5 groša, oka voska 5 groša.

§ 205. Pčela bjegunica, koja se smjesti na tuđu voćku ili plot, onog je vlasnika koji je slijedi, i vlasnik voćke ili plota ne može ga spriječiti.

§ 206. Ako se pčela bjegunica iz svoje košnice smjesti na tuđu voćku ili plot, a da je nitko ne slijedi, vlasnik voćke i plota ima pravo da je ne da nikome i da je zadrži za sebe.

§ 207. Pčela koja se roji pratit će se u stopu i slijedit će se sve dok se negdje ne sretne i bilo gdje da stane, vlasnik je skuplja.

§ 208. Ako se pčela roji i poleti da negdje stane, a daje nitko ne slijedi, onaj tko je prvi nađe skuplja je za sebe.

§ 209. Ako netko kasnije ustane i kaže daje njegova pčela bjegunica, a da je nije slijedio, kanon mu se neće odazvati na žalbu, a zakletva za pčele nikom se ne daje, zato što nitko ne može reći ovo je moja pčela ako je nije slijedio u stopu kada mu je pobjegla, jer »Pčela je ova, pčela je ona«.

§ 210. Nađenu pčelu po tuđim baštama ili u okolici tuđe kuće ne može nitko skupiti; onoga je u čijoj je bašti ili okolici nađena.

§ 211. Pčela nađena u šumi ili po tuđim šumarcima, ako je daleko od kuće, onoga je tko ju je našao.

§ 212. Pčela nađena po pećinama krševa tuđeg mjesta, ako je daleko od kuća, onoga je tko ju je našao; u protivnom, onoga je u čijoj je okolici nađena.

DVANAESTA GLAVA

Imovina

PEDESET ČETVRTI ČLAN

ODREĐIVANJE IMOVINE

§ 213. Svaka kuća koja dimi ima svoju imovinu.

§ 214. Kućno ognjište ima dvorište i baštu, ima vinograd i njivu, ima livadu i zabrane, ima put i prolaz, ima međe kako u šumi i ravnici, tako u polju.

§ 215. Sva domaćinstva imaju udjela u komunici.

§ 216. Njiva, vinograd, bašta i livada, zabran, šumarci i gajevi, podijeljeni su međama.

§ 217. Komunica, šuma i planina su zajedničke kako za podizanje bačija (katuna), za građu i poljoprivredne alatke, tako i za drva.

§ 218. Kuće mještana mogu da imaju više za jedan prut od imovine koja im je ostala u nasljedstvo od iskorjenjenih.

§ 219. Onaj tko ide na planinu da se nastani, da postavi tor ili bačiju, baštu ili neki komad zemlje, ako želi da ih krči, krči ih i ostaju njegove i nitko ga ne može niti spriječiti niti otjerati s tog mjesta.

§ 220. Plandišta ili hrastove, koje netko ostavlja da bi njegova stoka plandovala, ne može mu nitko posjeći, jer pripadaju onome tko se prvi nastanio na to mjesto.

§ 221. Ako se neka kuća seli i potpuno se iseli iz svog sela, ako ne proda zemlju i kuću, tako će ostati i nitko nema pravo da se na njima nastani.

§ 222. Ako proda svu zemlju, mjesto bačije je njegovo i sve dok bude istrajala njegova kuća, nitko mu ga ne može oduzeti.

§ 223. Svaka seoska kuća u barjaku ima pravo iskrčiti onoliko zemlje u komunici koliko prostora zahvati naokolo lijevom rukom bačen kamen.

§ 224. Tu, gdje počne kopati, sjest će prekriženih nogu, uzet će u lijevu ruku kamenčić i bacit će ga na četiri strane u križ i oko sebe: to mjesto je njegovo. Ranije je bio običaj da se baca sjekirica (sjekira).

§ 225. Jednom krčenu zemlju Ш za baštu, Ш za njivu, ili za bačiju, i ako je vlasnik ostavi zapuštenu stotinama godina, nitko drugi iz sela ili iz barjaka ne može ući daje obrađuje. Sinu od sina ostaje onome tko ju je prvi krčio (Leška Malesija).

§ 226. Onaj tko se ne brine za svoju bačiju za 10 godina, poslije 10 godina gubi je i ostaje onome tko je prvi zauzme (Oroš).

PEDESET PETI ČLAN

PRIMITI NEKOGA ZA BRATA U SELU

§ 227. Primiti nekoga za brata u selu, znači pristati da neka kuća iz tuđeg barjaka dođe i nastani se u selu drugog barjaka.

§ 228. Čim je selo primilo nekog za brata, svaki seljanin može mu prodati zemlju, ali između četiri međe.

§ 229. Na planini i u selini i u komunici, kako sela tako i barjaka, ništa mu se ne prodaje i dio posjeda ne može nikada imati; što se tiče ispaše, drva i poljoprivrednog alata daje mu se dozvola za upotrebu iz poštovanja. [53]

§ 230. Odazvat će se na zajedničke seoske obaveze.

§ 231. Smrt i svadbu, zalog, globu i zajam brašna ima uzajamno sa selom. Dat će globu; također ima pravo i na dio globe.

[53] »Adversus hostem aeterna auctpritas«. Peregrinus (hostis) nihil quod est civis Romani acquirere et usucapere po test. (Lex. XII. Tabular.)

PEDESET ŠESTI ČLAN

KOMUNICA

»KOMUNICA PRIPADA SVIM DOMAĆINSTVIMA.«

§ 232. Komunica je mjesto koje selo ili barjak zajednički ima za ispašu, za građu, za drva, za lov i za druge potrebe.

§ 233. Komunica se ne dijeli; ali koliko god kuća ili domaćinstava ima u selu imaju pravo na seosku komunicu, a koliko domaćinstava ima u barjaku imaju pravo na komunicu barjaka.

§ 234. Blago komunice ne može prodati jedan bez ostalih; šteta i dobit je svih seoskih domaćinstava ili barjaka.

§ 235. Ni njivu, ni vinograd, ni baštu nitko ne može krčiti u komunici a da čitavo selo ili barjak ne odmjeri stvari.

§ 236. Tko zasadi neku voćku na komunici ima pravo na njenu građu i može je posjeći kad god hoće; međutim, nitko drugi ne može je posjeći.

§ 237. Zasađena voćka ili drvo na komunici pripada onome tko ju je zasadio; međutim, plodove jede tko god može; a onaj tko ju je zasadio ne može to zabraniti.

TRINAESTA GLAVA

Međa

PEDESET SEDMI ČLAN

»MEĐE ZEMLJE SE NE POMJERAJU«[54]

§ 238. Međa se sastoji od velikog i duguljastog kamenja koje se zabija koliko ispod toliko iznad zemlje. Za među može poslužiti i neka stara građa.

»KAMEN MEĐAŠ IMA IZA SEBE SVJEDOKE.«

§ 239. Kamen međaš ima okolo svjedoke. To su šest ili dvanaest kamenčića koji se zakopaju pod zemljom oko kamena međaša.

§ 240. Prilikom postavljanja međa. osim kuća o kojima je riječ, treba da prisustvuju i starci sela, starci barjaka i što više mladih i djece, čak i iz okolnih sela, kako bi se međa pamtila.

§ 241. Svaka zemlja, bila njiva ili livada, bašta ili vinograd, šumarak ili gaj, zabran ili pašnjak, ili okućnica, selo sa selom, barjak sa barjakom i kuća sa kućom, dijele se međama.

§ 242. »Jednom postavljena međa više se ne pomjera.«

§ 243. Kosti groba i kamen međaš su naspram kanona jednaki. Pomjerati među jednako je kao pomjerati kosti mrtvaca.

§ 244. Onaj tko ulazi odrediti međe, ili ispraviti neku zaboravljenu među, primit će to na dušu, stavit će na rame kamen i jednu grudu zemlje i predvodit će dvjema kućama ili dvama selima, ili dvama barjacima postavljajući novu među i pokazujući oznake starih međa.

§ 245. S kamenom i zemljom na ramenu,/ starac koji predvodi u određivanju starih međa, zaklet će se prije nego što krene.

§ 246. Načini zakletve su, po kanonu, sljedeći:
1. »Tako mi ovog kamena i busena (ili tako mi ovog tereta), kojima sam sebe natovario, ono što sam slušao od starih, oznake međa bile su kao što ću vam sad pokazati, i koliko me pamet služi i duša, neće biti na teret ni jednoj strani«.
2. »Tako mi ovog tereta, tu i tu su bile stare međe i tu ih i ja postavljam. Nosio ih na onom svijetu, ako vas lažem«.
3. »Tako mi ovog tereta, opteretio me na onom svijetu, ovdje su bile oznake starih međa, kako mi je djed govorio kad sam bio dječak i s njim čuvao kozliće. On je ponio na onaj svijet da su međe tu i tu i, prema njegovom kazivanju, i ja to uzimam na dušu.«
4. »Opteretio me na ovom i onom svijetu ovaj teret, ako ne budem išao po starim međama.«

§ 247. Čim staviš teret (čim staviš medni kamen na rame), nema čovjeka koji može da ti ga pomjeri.

§ 248. Ako se starcu da kamen i gruda, ako ih stavi na rame i krene pokazati međe, ne može ga nitko spriječiti, već mu se kaže: Vodi, dakle, a ako ne radiš pavedno, ovaj ti se teret na onom svijetu natovario!

§ 249. Čun starac postavi među, držat će ruku na njoj i govorit će: »Onaj tko pomjeri ovaj kamen, nosio ga na onom svijetu!«

§ 250. Tko pomjeri među s ciljem da zavadi ili kuću s kućom, ili selo sa selom, ili barjak s barjakom, potaknut obećanjima ili poklonima, ako se otkrije, osim globe i crnog obraza, na njega padaju i štete koje nastaju od te svađe. [55]

§ 251. Ako se dogodi neko ubojstvo poslije svađe zbog pomjerane međe, spletkar će platiti globu 100 ovnova i jednog vola, i javno se strijeljati.

[54] »Questi uomini, mettendosi della terra sul capo, portando ghirlande di fiorsi rossi, guirato sullafutura ricompensa delle loro opere buone, fissono esattamente ii confine.« (Codice di Manu).
Napomena: Kanon »Manava Dharmasastra« ima mnogo ločaka o međama koje su gotovo zajedničke s onima naših Albanaca.
[55] »Maledictus qui transferi terminos proximi, et dicet omnis populus: Amen.« (Deuter. XXVII. 17)

PEDESET OSMI ČLAN

»MEĐA IDE PRAVO«

§ 252. Da bi se uklonio svaki nesporazum, međa ne skreće i ne ide krivudavo, već ide pravo.

PEDESET DEVETI ČLAN

MEĐA DOBIVENA KRVLJU

§ 253. Ako se netko pomjeri prema tuđoj međi ne znajući da je tuđa zemlja, a nitko mu ne ide na vrata niti ga pozove da mu kaže kako je prešao na tuđe, iako je učinio neku štetu u materijalu ili što drugo, na dan zaloga ne plaća ništa za učinjene «tete, samo napušta mjesto, budući da se ispostavilo da je tuđe.

§ 254. Ako se zbog međe zavade braća, ili rođaci, ili, pleme sa plemenom, Ш selo sa selom, stotinu da pogine, samo se iskorjenjuju, ali međe se ne pomjeraju. Zaloge i starci će ih razvaditi.

§ 255. Ako se dogodi ubojstvo baš u vrijeme određivanja međa, ili ako se dogodi ubojstvo među čobanima u planini, zavadivši se između sebe oko međa, pašnjaka, u šumi ili u planini, prestaje svako vijećanje oko mjesta međe. »On mi je tražio pašnjak, ja sam mu uzvratio željezom i orozom«. Tu gdje im se postave bilježi, ostaje mjesto međe.

§ 256. Kamenje biljega zauvijek ostaju međe.

§ 257. Ako se dogodi da dvojica poginu u uzajamnoj pucnjavi, i to prilično daleko jedan od drugog, međa jedne strane ostaje kod biljega jednoga, a druge kod biljega drugoga.

§ 258. Mjesto između dva biljega pripada objema stranama.

§ 259. Ako se dogodi da ubijeni ne padne od puške, ohrabruje se i pomjera se, čas ustajući, čas padajući, gmižući k tuđoj međi, ma koliko duboko zašao, tu gdje padne i, iscrpljen od rane umre, postavlja mu se biljeg; taj biljeg ostaje međa, iako je na tuđoj zemlji.

§ 260. Mjesto ostaje onom selu i barjaku kojima je ubijeni pripadao - koji se pomicao - i nema tog čovjeka koji smije pomaknuti biljeg, koji je ostao kao međa, jer je dobivena krvlju i izgubljenom glavom.

§ 261. To pravo važi samo kad se ubijaju radi međe, a ne za svako ubojstvo.

ŠEZDESETI ČLAN

MEĐA DOBIVENA »BACANJEM KAMENA«
ILI NATOVARENOM KAMENOM PLOČOM
(Nekad, kada možda nije postojala puška, u određivanju međa upotrebljavalo se bacanje kamena za bliže međe, a za udaljene pripremala se kamena ploča ili divovski kamen i jedno »tko može!«, tj. da se s njim natovari.)

§ 262. Dva zavađena barjaka našla bi po jednog snažnog čovjeka i njima bi se prepustilo određivanje meda.

§ 263. Bacanjem kamena: Onaj tko je uspijevao dalje baciti kamen prema tuđoj zemlji, taje zemlja ostajala njegovom barjaku. Još jasnije: Ako bih ja dalje bacio kamen, uzimao sam ti tu zemlju; ako bi ga ti dalje bacio, uzimao si mi zemlju.

§ 264. Kamenom pločom ili velikim kamenom na leđima: tovareći na sebe kamenu ploču Ш kamen, nadmetali su se sve dok nisu ostali ispod nje. Onaj tko je dalje išao, međa njegovog barjaka tu bi ostala. (Kao u Nen-nderfandorin u Fuša t Ljudjeve u Malj Sejt Oroških planina.)

ŠEZDESET PRVI ČLAN

MEĐA ODREĐENA »SJEKIROM«

§ 265. Ako me nužda nagoni da izvučem neku gredu, ili zato što nemam šume, ili ne mogu naći gredu kakva je potrebna, dohvatim sjekiru i ulazim u tuđu šumu. Nakon odjeka sjekire, dolaze šumski čuvari i nađu me kako potkresujem oboreno stablo oraha.

§ 266. Ako štetočini brzo proradi snaga pleća, te zamahne sjekirom i zabije je do ušice u trup oraha, i ako je ne mogu izvući šumski čuvari, međa barjaka onog tko je zabio sjekiru, ostala bi tu. (Kao što se bilo desilo Dok Buci iz Kačinara u Kušni.)
Napomena: Međe dobivene krvlju, bacanjem kamena i zabijanjem sjekire, ubrajaju se u kanone divova, zato što je na njihovu pobjedu djelovala snaga, kako bi se uklonile bruka i sramota. To će biti jasnije kad budemo objašnjavali običaje naših brđana.

ŠEZDESET DRUGI ČLAN

SEOSKI PUT

»PUTEVI SU ŽILE ZEMLJE.«

§ 267. »Put i staza između dvije međe zahtijevaju svoj hvat.«

Put seoskih mahala bit će širok osam pedalja; četiri pedlja jedna, četiri pedlja druga;[56]
za postavljanje plota između dvije oranice, ostavit će se osam pedalja: koliko jedna, toliko druga;
ako nije seoski put, već put dvojice međaša, ovi, ako ostave između put, ostavit će svatko po pedalj, tako da međa ostane u sredini; ako ne ostave put, plot će sagraditi zajedno;
ako se mjesto ograđuje zidom, gradnja će početi toliko daleko od tuđe međe kolika je debljina zida;
ako se gradi kuća, izgradit će se dalje od tuđe međe koliko mjesta zauzima streha;
ako se kopa bunar, kopat će se toliko daleko da ne povuče vodu bunara međaša ih koliko je širok obruč. »Voda je krv zemlje«;
ako se posadi maslina ili smokva ih neko drugo korisno stablo, posadit će se pet stopa dalje od tuđe međe; ako se ne presadi, posadit će se deset stopa daleko od međe;
ako stablo nikne unutar međe, ah suviše blizu međe drugog, ako ga vlasnik ne makne, međaš ga ima pravo maknuti i otkloniti štetu: »Makni tuđu žeravicu dokle doseže kosir«;[57]
ako netko žeh posaditi bilo koje stablo, udaljit će ga deset stopa od tuđe međe;[58]
drvo ih voćka koja tuđu njivu oštećuje sjenkom, ih će je vlasnik iščupati, ih će platiti godišnju štetu vlasniku njive (Leška Malesija);
ako netko nekome posječe ih stablo ih voćku oko kuće samo iz mržnje, platit će 500 groša vlasniku posječenog stabla ili voćke.[59]

[56] »Viae latitudo ex lege XII Tabularum in porrectum 10 pedes habet...«
[57] »Kosir kanona ne može imati dršku dužu od tri i po^pedlja.« »Quod ait Praetor, et lex XII. Tabularum efficere voluit, ut quindecim pedes altius rami arboris circumcidantur, et hoc idcirco effectum est, ne umbra arboris vicino praedio nocerel.« (Termini et spatium legitimum.)
[58] Sciendum est in actione flnium regendorum illud observandum ese, quod ad exemplum quodammodo ejus legis scriptum est, quam Athenis Solone dicunt tulisse; nam illic ita est: Si quis sepem ad alienum praedium fixerit infoderitque, terminum ne excedito; si maceriam, pedem relinquito; si vero domum, pedes duos; .. . si puteum, passus latitudinem, si vero oleam aut ficum, ab alieno ad novem pedes plantato, caeteras arbores ad pedes quinque«. (Termini et spatium legitimum).
[59] Fuit et arborum cura legibus priseis: cautumque est XII Tabulis, ut qui injuria cecidisset alienas lueret in singulas aeris XXV.

ŠEZDESET TREĆI ČLAN

VELIKI PUT

§ 268. Veliki put bit će toliko širok da može proći konj s teretom i volovi s jarmom. [60]

§ 269. Put slijedi žilu i ne zabranjuje se niti se može pripriječiti.

§ 270. Zajedničko dobro je preče od posebne štete.

§ 271. »Rad premješta veliki put, ali ga ne može baciti u vodu, gdje se stoka davi, ni na krš, gdje stoka lomi vrat.«[61]

§ 272. Ako seoski put udaljiš iz svoje zemlje, nećeš ga mnogo popriječiti i trud ispravke snosit ćeš sam.

§ 273. Ako ga loše ispraviš, i ako se oštetiš, neka ti bude; ako oštetiš drugoga, na tebe se svaljuje i dat ćeš opravdanje prema šteti.[62]

§ 274. »Put barjaka bit će širok toliko koliko je dugačka motka zastave barjaka«.
[60] »Lege XII Tabularum constitutum est, ut inter viciniorum praedia constttutis finibus, quinque pedum spatium relinqueretur qua ne, agere uterque dominus posset, itemque ut circumverti aratrum posset«. (Cicero, de Leg. UD. i.)
[61] »Si via sit immunita, jubet Lex qua velit agere jumentum.« (Tabula VII. - Cicero, pro Coecina C. XIX.)
[62] »Fr. 61. In via publica itmereye publico/acere immittere quid quo ea via, idve iter idve iter deterius sit, fiat restituas«. (Fr. 2. § 45. eod)

ŠEZDESET ČETVRTI ČLAN

ĆORSOKAK

§ 275. Ako je prijelaz ili preskakale, ili, po kanonu, ćorsokak, na četiri tvoje međe, zatvori ga i obrađuj zemlju.

§ 276. Ako je prijelaz uvijek bio tamo kamo su prolazili pješaci (drugovi sela), ali praveći ti štetu na oranici, bašti, u vinogradu i u voćnjaku, ako ga zatvoriš, otvorit ćeš drugi, ali ne suviše blizu ograde.

§ 277. Ako je prolaz dozvoljen iz poštovanja i na riječ, a dođe dozloupotrebe, imaš ga pravo zatvoriti i oglasiti selu da više tuda ne prođe.

§ 278. Ako je prolaz od davnina kuda su prolazili drugovi, svatovi s nevjestom i pratnja sa mrtvacem, ili prema crkvi ili prema groblju, ne možeš ga zatvoriti.

§ 279. Zapomjeranje svakog prolaza potrebna je, obavezno, suglasnost sela.

ŠEZDESET PETI ČLAN

SEOSKI PAŠNJAK

§ 280. »Taksu za ispašu daj sam, u protivnom uzet će ti je silom«.

§ 281. Seoski pašnjak zove se mjesto ispaše unutar granice jednog barjaka u koje ne može ući da pase krdo drugog barjaka.

§ 282. Ako se tuđe krdo uhvati u šumi ili zimskom pašnjaku drugog barjaka, vlasnik krda platit će taksu za ispašu.

§ 283. Šteta seoskog pašnjaka platit će se po grlu ovna.

§ 284. »Klepetuša ovna predvodnika ne može se uzeti za taksu ispaše; ona je čast krda«.

§ 285. Vlasnik šume nema pravo dodirnuti krdo niti svojom rukom uzeti ovna, ruka vlasnika krda dat će mu ovna zbog štete.

§ 286. Vlasnik šume nema pravo birati ovna, već treba da uzme onog ovna kojeg mu bude dala pastirova ruka.

§ 287. Koliko puta na dan uđe tuđe krdo u tuđu šumu, toliko ovnova platit će vlasnik krda.

§ 288. Ako se pastir ne odazove da plati taksu za ispašu, i vlasnik šume s nekoliko drugova ustane i opljačka krdo u sjvojoj šumi, tada će i selo i barjak podržati pljačkaša i tražit će opravdanje od vlasnika krda. Pastirovo selo i barjak ili će ga naterati da plati taksu za ispašu, ili će ga se odreći.

KNJIGA PETA

RAD

ŠEZDESET ŠESTI ČLAN

»RAD PREMJEŠTA PROLAZ«

§ 289. »Rad uklanja veliki put, ali ga ne može baciti u vodu, gdje se stoka davi, na krš, gdje stoka lomi vrat«. (Vidi: član LXVIII, »Veliki put«, § 271.)

§ 290. Ako veliki put prolazi upravo po tvom zemljištu i odlučiš prokrčiti to mjesto, možeš ukloniti put; ali ne možeš ga premjestiti po potocima i strminama ili ivicama voda, niti ga uspeti po liticama i krševima.

§ 291. »Rad premješta prolaz«. Ako odlučiš obraditi zemlju kroz koju prolazi seoski prolaz, obradi je, ali ćeš prolazu naći mjesto.

§ 292. Kanon ne dopušta da se nekome ošteti zemlja, i zato kaže da »Motika premješta put«, ali put i prolaz premjestit će se na drugo mjesto.

ŠEZDESET SEDMI ČLAN

TEŽAK

§ 293. Težak je onaj tko ide obrađivati zemlju nekog gazde.

§ 294. Gazda će se pobrinuti da izgradi kolibu, prizemnu kuću ili kulu za težaka i njegove ukućane.

§ 295. Za volove, kako se s gazdom dogovori.

§ 296. Ako težak ima svoje volove, obrađuje zemlju, a što se tiče nagrade u žitu, kako se dogovori sa vlasnikom zemlje.

§ 297. Ako težak nema svoje volove, ne može ih uzeti na drugom mjestu, već kod vlasnika zemlje.

§ 298. Na teret težaka idu poljoprivredni alat, željeznarija i njihovo oštrenje.

§ 299. Zadatak težaka je da dijeli i ogradi vodu jaza i da vodi računa o podjeli.

§ 300. Ako težak na svoju ruku pusti vodu jaza kada je tuđi red, štetu plaća težak.

§ 301. Zadatak je gazde a ne težaka da otvara jarke oko zemljišta.

§ 302. Težaku pripada ograđivanje zemljišta, a ne vlasniku.

§ 303. Težaku a ne vlasniku pripada oranje njiva, sjetva, kopanje, navodnjavanje, žetva, komušanje.

§ 304. Sve što težak zasije na gazdinoj zemlji (svaku biljku), podijelit će s gazdom prema postignutom dogovoru.

§ 305. Voće (smokve, orahe, narove, jabuke, kruške i drugo) težak trese, pokupi i napola dijeli s gazdom.

§ 306. Težak ima pravo da za sebe iskrči dio bašte na gazdinoj zemlji koliko treba za kupus, crveni i bijeli luk i drugo povrće.

§ 307. Ako i duhan posadi u toj bašti, to je za njega.

§ 308. Ako težak posadi duhan ili krumpir izvan određene bašte, podijelit će ih napola s gazdom.

§ 309. Ako težak ima napola gazdinu stoku, slama ostaje težaku, a gnojivom će se gnojiti zemlja. Trud radnika nadoknađuje težak.

§ 310. Ako ima livada spojenih sa njivama, težak ih kosi, a sijeno dijeli napola s gazdom, ali ograđivanje i navodnjavanje pripadaju težaku.

§ 311. Ispašu livada zadržava težak koji ih je čuvao, ogradio, navodnjavao i kosio i gazda ih ne može dati drugome, ali će i gazdina stoka pasti na njima.

§ 312. Sijeno livada težak stavlja u plast, ali prenošenje pripada vlasniku.

§ 313. Žetva, krunjenje i branje kukuruza pripada težaku, osim ako ih gazda skupi u koševe u klipovima ili u klasju i gomila u svom dvorištu; onda mu težak prenosi, a o krunjenju misli gazda.

§ 314. Za navodnjavanje povrća iz bašte težak uzima vodu po redu gazdinih njiva.

ŠEZDESET OSMI ČLAN

KOVAČ

§ 315. »Kovačnici (kao ni crkvi, mlinu i prenoćištu) nitko se ne računa gostom«.

§ 316. »Kovačnica radi po redu, kao i mlin«.

§ 317. Kovač će kovati po onom redu kako tko donese željeznariju.

§ 318. Kovač neće gledati na prijateljstvo, niti će izdvajati bogataša od siromaha, daljeg od bližeg. Njegov je zadatak da vodi računa o redu.

§ 319. Kovačev trud plaća se košić žita [63] [64] za par volova.

§ 320. Kovač je dužan da kuje, ali željezo će mu donijeti svatko za sebe.

§ 321. Kovačevi su mijeh, duhaljka, nakovanj i drugi alat. Trud će mu donijeti vlasnici željeznarije.

§ 322. Zadatak je kovača da potkuje i oštri željeznariju tokom godine.

§ 323. Vlasnici željeznarije jednom godišnje imaju svoj određeni dan; toga dana kovanja duguju kovaču dnevnu ishranu i radnika. - Tokom godine to mu ne duguju.

§ 324. Kovač je dužan da kuje za jednu godinu i ne može nikoga odbiti.

§ 325. Ako kovač doda nešto od svog željeza, vlasnici željeznarije platit će mu u novcu za željezo koje je za njih potrošio.

§ 326. Za kovanje veriga, zamki, lanaca za pse i druge željeznarije koja ne ulazi u ratarstvo, ako netko želi da ih kuje, kovačev trud platit će posebno.

§ 327. Plaću za kovanje nitko nije dužan kovaču odnijeti kući; otići će sam da je skupi.

§ 328. Kovača i njegove ukućane ne obuhvaća vojna obaveza.

§ 329. Kovač je dužan da kuje po jednu sablju na svakih deset ljudi koji odlaze u vojsku iz sela gdje on radi.

§ 330. Kovač, sa svim svojim ukućanima, nije oslobođen ni jedne seoske obaveze.
[63] 3 Mjera za težinu od 32 kg.
[64] »Fr. 19. Nautae, caupones, stabularii quod cujusque salvum fore receperint, nisi restituant, in eos judicium dabo«. Fr. 1. pr. de naut. comp. štab.

ŠEZDESET DEVETI ČLAN

MLIN

§ 331. »Mlinar i konakdžija spavat će na jednom laktu«

§ 332. Mlinar će paziti danju i noću i tovare, i meljenje, i da se tovardžijama nešto ne izgubi.

§ 333. Sve što tovardžije predaju mlinarima, uzet će na odgovornost.

§ 334. Ako se nešto izgubi, šteta je mlinarova, a ne tovardžijina; onoliko koliko im mlinar bude izgubio, platit će im.

§ 335. »Mlin i kovačnica rade po redu«.

§ 336. Onim redom kojim tovardžije dolaze, mlinar je dužan da im melje tovare, bez obzira na prijatelje i ljubimce.

§ 337. Mlin pušten od sela ima određene dane meljenja po redu.

§ 338. Ako mlin ima vlasnika, melje se onako kako tovari dolaze, isto kao u kovačnici, na izvoru i na splavu. Svi oni poštuju red dolaska.

§ 339. Ako imaš određeni dan za meljenje, jedan dan ili pola dana, ako odeš da melješ i nađeš zauzeto, imaš pravo zaustaviti kamen i prekinuti mu meljenje, skinuti mu brašno i žito i sam mljeti.

§ 340. Ako nije tvoj red za meljenje a odeš u mlin i nađeš stotinu tovardžija, sačekat ćeš ili ići u drugi mlin.

SEDAMDESETI ČLAN

MLINSKI JAZ

§ 341. Mlinski jaz ako je kupljen s kućom, nitko ne može da ti ga snizi, pomjeri i presuši.

§ 342. Ovaj jaz ako je kupljen zajedno s koritom i kućom, zove se kućni jaz; dakle, i ako njiva presuši, kamenje ne može nitko da ti presuši.

§ 343. Ako je jedan jaz kako za mlin, tako za oranice, vodom tog jaza navodnjavaju se njive i melju mlinovi; mlinsko kamenje ostat će suho, a biljke će se navodnjavati, jer »Ako nemaš što da žanješ, nemaš ni što da melješ«.

§ 344. Što se tiče tužbe mlinara što im se suši mlinsko kamenje koje oni imaju posebno, kanon im ne priznaje žalbu i kaže im da se »za trgovinu i mlin ne globe drugovi«.

§ 345. »Mlinski jaz traži svoj put«.

§ 346. Put će biti širok osam stopa, toliko da može proći konj s tovarom.

§ 347. Taj put je potreban, jer će mlinar prolaziti da jaz pročisti i vodu pregradi.

§ 348. Koliko god je mlinara, izaći će zajedno na jaz radi pregrade vode; onaj tko bude odsutan bez dozvole drugova (mlinara), platit će globu kako odrede mlinari. U toj globi ne sudjeluje nitko drugi izuzev mlinara.

§ 349. Ako nekome od mlinara umre netko u kući, kanon ga oslobađa osam dana od svakog posla koji selo bude imalo zajednički i ne može mu nitko otići kući da potraži radnika ni za selo ni za mlin.

§ 350. Nakon osam dana, poslat će radnika pa bio i iz kuće Domarka.

SEDAMDESET PRVI ČLAN

NAVODNJAVANJE

§ 351. »Jaz oranica ne pomjera se, niti se zaustavlja«.

§ 352. Jaz je postavljen odavno nekom trgovinom i sporazumom između ljudi; tu trgovinu ne može sada nitko pomjeriti.

§ 353. Mjesta kroz koja prolaze jazevi odredili su starci i ljudi: to određivanje naziva se dioba i presječeno je i presuđeno.

§ 354. Novo prešućivanje ne može pogaziti staro, jer »Starca nad starcem kanon ne trpi«.

§ 355. Što su preci smatrali za pravo, ne mogu potomci rušiti.

§ 356. Ako se netko žali zbog jaza, žalba mu ne važi, jer je jaz prolazio kroz to mjesto prije nego što je pokrenuta žalba: dakle, i ako se istopi zalogom, nema suda koji može zaustaviti jaz.

§ 357. Jaz ima svoj tok i stvara maticu; matica pretvara mjesto u ognjište; dakle, tu će ostati, teći i raditi.

§ 358. Sa svog ognjišta nitko nikoga ne može pomjeriti; nitko nikome ne može spriječiti posao, jer je to njegov temelj: »temelj se ne čupa«, stoji u kanonu.

§ 359. Jaz je, kao oranica i mlin, društveno dobro; obavezno će prolaziti kroz neko mjesto. Kome padne žrijeb, kanon mu nalaže da podnese i lak i težak žrijeb.

§ 360. »Zbog jedne kuće ne ostavlja se bez vode jedno selo.« »Zajedničko dobro je iznad pojedinačne štete.«

§ 361. »Seoski jaz prolazi ti pored ognjišta.«

§ 362. Budući da se radi o zajedničkom dobru, kome padne žrijeb jaza, tuda će prolaziti, iako nemaš pravo na vodu jaza.

§ 363. Voda ne zna krivudati naviše i naniže: ako prolazi kroz tvoju zemlju, ne možeš je zadržati.

§ 364. Nakon što se baci žrijeb za prolaz jaza, i odlučiš graditi kuću među obilježjima jaza, ne možeš ih pomjeriti, čak i ognjište da ti tu padne; pored njega prolazit će jaz.

§ 365. Ako jaz prolazi kroz tvoj posjed, ti ga ne možeš zaustaviti već će ti društvo nadoknaditi štetu koju budeš imao, praveći te dioničarem vode jaza ili nagrađujući te ili dajući ti neko drugo mjesto.

§ 366. Ako ti pamet oklijeva u tvrdoglavosti, jaz se ne zaustavlja; dobro zajednice zahtijeva: ako se ne nagodiš sa drugovima, sud ti uzima zemlju, a može i da te globi.

§ 367. »Rad podiže jaz vode, ali ga ne može sniziti.«

§ 368. Kanon ne dozvoljava snižavanje jaza za navodnjavanje, jer bi bio niži nego što mu je bila mjera, te bi tuđe njive ostale bez vode.

§ 369. Onaj tko bude radio oko matice ili zemljišta jaza, ili će ga porušiti ili sniziti ili će ga podići.

§ 370. Rušenje i snižavanje jaza, kanon ne dozvoljava; dakle, podići će se.

§ 371. Kanon ne sprečava onoga tko dirne zemljište jaza za dobro svoje kuće, ali će paziti da nekoga ne ošteti, da mu voda ne presuši Ш da ne zakasni dolazak vode zbog krivina.

§ 372. Ako netko pomjera korito jaza, zbog svoje koristi, dužan je raditi sam i vratiti ga na mjesto, i nitko mu neće pružiti pomoć i podršku s radnicima.

§ 373. Šteta i dobit pripadaju njegovoj kući.

§ 374. Ako netko odluči povisiti vodeni jaz, ali na svom posjedu, da bi gradio mlin ili valjaonicu, novu maticu jaza podići će sam, ah voda će teći po starom jazu.

§ 375. Ako netko namjerno poruši nekonie jaz, osim što će ga popraviti, platit će štetu onima koji su na redu i globit će se prema težini krivice.

§ 376. »Novi jaz ne može da presuši stari jaz«.

§ 377. Stari jaz zauzeo je svoj posjed; dakle, novi jaz ne može ga presušiti.

§ 378. Kanon je zabranio da se množe jazevi, jer ne bi se izišlo na kraj tužbama i zalozima.

§ 379. Jaz je zauzeo posjed tko zna prije koliko ljudskih pokoljenja; dakle, nema ni starca ni kanona koji ga može presušiti novim jazom.

§ 380. »Seoski jaz ima svoje dijelove za navodnjavanje.«

§ 381. Onaj na koga je red za vodu i koja mu je potrebna za navodnjavanje njive, livade ili bašće, itd., dužan je da sam izađe i zauzme dio za navodnjavanje.

§ 382. Dijelovi jaza zauzimaju se i oslobađaju izlaskom i zalaskom sunca, ili kako koji ima vodu: svu ili polovinu jaza ih jedan krčik.[65]

§ 383. Ako jaz presuši još u matici, ili zbog kiše ili zato što se sam provalio, svi dioničari jaza izaći će da ga poprave i pregrade vodu.

§ 384. Ako voda provali na zemljištu nekoga tko ima krčik na jazu, popravit će ga sam.

§ 385. Ako voda provali na zemljištu nekoga tko nema dio jaza, onome na koga je red za vodu valja izaći da ga pregradi.

§ 386. Ako vodu jaza provali stoka, njihov vlasnik platit će štetu oštećenom.
[65] Kergik-lisD.]ača, lisna kost - vrsta mjere za dužinu.

SEDAMDESET DRUGI ČLAN

UJAM [66]

§ 387. Ujam za meljenje, koji uzima mlinar za svako breme, sastoji se od jedne babune.

§ 388. Mlinar ima pravo na ujam, kao svaki radnik na plaću za trud. Radnik hoće svoju plaću, tako i mlinar hoće svoj ujam.

§ 389. Vlasnik žita za meljenje je dužan plaćati ujam kako određuje kanon.

§ 390. »Crkvi, mlinu, kovačnici i prenoćištu nitko se ne računa gostom.«

§ 391. U mlinu se melju raznovrsna zrna i svraća svakojaki čovjek, svatko svojim poslom i svojom potrebom.

§ 392. Svatko uzima sa sobom torbu sa hranom kad ide u mlin i, koliko bude bio u mlinu, jede svoj kruh.

§ 393. Mlinar ne melje zbog časti, već da uzme ujam za svoju dobit.

§ 394. Mlinar odgovara za tovardžije i za bremena sve dok ne natovari mljeveno breme i kaže im: »Sretan put!«

§ 395. Kad ode tovardžija i tek što se udalji od područja mlina, ako mu netko izađe ispred ili ga ubije ili mu uzme konja sa bremenom, mlinaru niti se ubija gost, niti mu se zamjera, osim ako mu se vlasnik bremena predaje pod zaštitu.
[66] naknada u brašnu za meljenje u mlinu.

ČETRNAESTA GLAVA

Lov

SEDAMDESET TREĆI ČLAN

ODREĐIVANJE LOVA

§ 396. Kanon nije odredio neko vrijeme za zabranu lova; na našim planinama lov je slobodan u svako godišnje doba.

§ 397. Ako netko dođe loviti hrtovima ili lovačkim psima oko tuđih kuća, vlasnik mjesta ima pravo da mu zabrani i da mu ne dozvoli lov.

§ 398. Unutar tuđe međe nitko ne može ući da lovi;"ako se netko na to usudi, zadržava mu se ulov i vraća se kući bez ičega.

§ 399. Ako selo skupa izađe u lov, sve što ulove, podijelit će zajedno.

§ 400. Ako ih je pedesetorica u lovu i ne ulove drugo nego samo jednog zeca, podijelit će ga na toliko dijelova.

§ 401. Ako 50 ljudi ide u lov i ako je polovica pod oružjem, a polovica bez oružja, uzimaju jednaki dio ulova, zato što su s istim ciljem izišli u šumu. Nenaoružani pomažu naoružanima katkad vikom, katkad stražom, a katkad opkoljavanjem mjesta.

§ 402. Ako lovački pas goni neku divljač i ona krene preći veliki put, a putnik koji se tu našao, okrene pušku i ubije je, ne može je uzeti.

§ 403. Ubijena divljač pripada vlasniku lovačkog psa, a putniku koji je ubije nadoknađuje se šteta u metku metkom.

§ 404. Onaj tko rani ili ubije divljač, uzima joj »šenđetu«.67 § 405. Šenđeta se sastoji od jetre i glave za divljač koja se nose.

§ 406. Šenđeta za svinju (divlju svinju) sastoji se od glave, jetre i jednog dijela kože koji će strijelac dobiti posebno.
Shengjete je dio koji pripada onome tko ubije divljač u lovu.

§ 407. Onaj tko uzima šenđetu, uzet će i svinjsku i jelensku plećku i, prema kanonu, odnijet će ih župniku župe.

§ 408. Strijelac, osim šenđete, ima dio u mesu i koži svake ubijene divljači, kao svi drugi lovci.

§ 409. Ako izađu u lov šest lovaca i ubiju vepra, šenđetu uzima strijelac, a meso i kožu dijele zajedno.

§ 410. Ako ih je više od šest, strijelac uzima šenđetu, a svu kožu i meso dijele lovci po glavi.

§ 411. Ako se ne otkrije strijelac, šenđetu uzimaju sve puške koje su opalile, meso i koža dijele se po glavi lovca.

§ 412. Ako svinjska koža ne daje onoliko pari opanaka koliko je lovaca, isjeći će je i podijelit će je u komade.

§ 413. Onaj tko rani divljač, slobodan ju je kasnije uzeti u svakom selu ili barjaku.

§ 414. Ako ranjenu divljač ubiju drugi lovci, šenđetu uzima onaj tko ju je ranio, meso i kožu dijele obje grupe lovaca.

§ 415. Ako ranjenu divljač ne goni onaj tko ju je ranio, pripada onome tko je ubije.

§ 416. Nije po kanonu mjerili na kantar meso divljači, već čim je raskomadaju u onoliko dijelova koliko je lovaca, bacaju žrijeb i kako kome padne; Ш ostave nekome od njih i taj dijeli kako mu polazi za rukom.

§ 417. Ako se lovci nađu u lovu u šumi i, čim opale iz pušaka, netko u šumi vikne: »Jeste li ga ubili, o ljudi?« - i pojure i dođu nalazeći ustrijeljenu divljač od puške koja se nije pomjerila s mjesta, oni postaju dioničari ulova, kao i svi drugi.

§ 418. Ako lovci požure i premjeste divljač s tog mjesta na drugo, nemaju pravo na taj ulov.

§ 419. Ako odeš u lov i pridruži ti se netko s puškom ili bez puške, ako nešto uloviš, dat ćeš mu dio.

SEDAMDESET ČETVRTI ČLAN

GONJENA DIVLJAČ PO TRAGOVIMA

§ 420. Zvijer gonjena po tragovima, ako se nađe na ulazu Ш u šupljini hrasta ili u jazbini, onaj tko ju je gonio i pronašao, okružit će tragom tri put hrast ili će napraviti tri reda tragova ispred jazbine.

§ 421. Tu, gdje se vide tragovi, nitko se ne može približiti za taj put.

§ 422. Stotinu lisica, kuna ili jazavaca, gonjeni od nekog drugog, čim uđu unutar tragova, nitko nema pravo da se približi; to je pravo prvih tragova.

§ 423. Uđem li u trag nekoj zvijeri, izađe netko drugi i prepriječi mi put ne znajući da ima nekoga pozadi, zatvori je u jazbinu ili u šupljinu hrasta, okružujući je tri put tragom, a nakon nekog vremena banem ja, koji sam je gonio, nemam pravo na tu zvijer; pripada onome tko ju je zatvorio.

§ 424. Ako uđem u trag nekoj zvijeri i zatvorim je ih u jazbinu ili u šupljinu hrasta i počnem sjeći hrast, ili krenem prema jazbini da je izvučem, a ona izađe i pobjegne mi, pa krenem za njom i gonim je sve dok ne uđe u jazbinu ih u šupljinu hrasta, a gonjena je po kanonu, ne mogu preći tragove; sjest ću tu i sačekat ću dok dođe vlasnik tragova.

§ 425. Čim dođe vlasnik tragova, trud sječenja hrasta zajedno će snositi, a podijelit će izvučene zvijeri.

§ 426. Ako se vlasnik prvih tragova naljuti i ne dozvoli drugom da uzme svoju zvijer koja mu je pobjegla i tu se zatvorila, kanon daje pravo da uzme odbjeglu zvijer iz svoga tora u tuđem toru.

§ 427. Zvijer koju netko goni, bježi i ulazi u jazbinu ili u šupljinu hrasta tuđe šume ili zabrana, a ovaj ne može ući unutar šume ili zabrana bez dozvole vlasnika. Ako želi izvući zvijer, podijelit će je napola sa vlasnikom šume ili zabrana.

§ 428. Ako netko ide u lov i krene za njim tuđi lovački pas, sve što ulovi, vlasnik lovačkog psa nema dijela. Ako ga optuži, vlasniku lovačkog psa, platit će nadnicu za jednog radnika: 5 groša.

SEDAMDESET PETI ČLAN

RIBOLOV

§ 429. Ribolov, kao i lov, nema određene zabrane od kanona. U svako godišnje doba ribolov je slobodan.

LOV PO RIJEKAMA I POTOCIMA

§ 430. Duž toka svake rijeke, unutar granice svoga sela, svatko iz sela može lovili ribu i nitko mu ne može zabraniti.

§ 431. Unutar granice jednog sela ne može doći i loviti netko iz tuđeg sela.

§ 432. Po potocima koji su u jednoj mahali sela nitko ne može lovili ribu odvojeno, već će izaći skupa.

§ 433. Koliko se ribe ulovi, dijelit će se prema broju kuća te mahale.

§ 434. Ako 5-6 ljudi iz jedne kuće ode u lov, a iz druge samo jedan jedini, ulovljenu ribu podijelit će po kući, a ne po glavi.

§ 435. Na potoku, koji protječe pored nečije kuće, ne može nitko tu ići i loviti ribu bez dozvole vlasnika; već će obavijestiti vlasnika, a ovaj će ili otići sam ili poslati svog zamjenika ili će dozvoliti onome tko je primjetio ribu da slobodno lovi.

§ 436. Ako netko bane - ili prijatelj ili bilo tko iz sela - upravo u vrijeme ribolova, dat će mu se dio ulova. Po kanonu je da se ni prijatelj ni drug ne otprati bez ičega.

§ 437. Riba koja se lovi ribarskim mrežama, vlasnicima tih pribora pripadaju dva dijela ulovljene ribe.

§ 438. Ulovljena riba dijelit će se u komadu i u toliko dijelova Ш gomila koliko je ribolovaca, a zatim se dijeli žrijebom, pa kako kome padne.

2. LOVLJENJE RIBE KOŠEM

§ 439. Koš se ne može postaviti prema tuđim njivama ispod kojih teče rijeka.

§ 440. Ako netko naumi postaviti koš prema tuđem zemljištu, sporazumjet će se sa vlasnikom zemljišta i, ako mu ovaj dozvoli da postavi koš, lovit će zajedno, ili čas jedan, čas drugi.

§ 441. Čim netko postavi koš, netko drugi ne može ga postaviti iznad njega, iako je na njegovoj zemlji.

§ 442. Ako se netko osmjeli i postavi koš iznad drugog samo iz inata, selo ima pravo objema stranama skloniti koševe i zabraniti im lov.

§ 443. Ako netko treba da spušta neku gredu rijekom i obavijesti vlasnike koševa da ih sklone dok ne prođu grede, ako ih ne sklone i grede ih unište, šteta pripada vlasnicima koševa; vlasnik greda ne duguje im ništa.

3. LOVLJENJE RIBE OTROVNOM TRAVOM

§ 444. Po barama ili močvarama, koje se nalaze unutar tuđe međe, nitko ne može puštati otrovne trave da bi ubio ribe.

§ 445. Ako mu vlasnik bare dozvoli, ulov dijele napola.

§ 446. U lovu ribe s otrovnom travom sudjeluje samo onaj tko donese zamotuljak otrovne trave.

4. LOVLJENJE RIBE OTROVOM

§ 447. Ako se baci otrov po barama, duž rijeke ili po potocima, ubijena riba pripada onima koju su bacili otrov.

§ 448. Za dvadeset i četiri sata nitko ne može prići da lovi po tim mjestima.

§ 449. Ubijenu ribu otrovom mogu kasnije uzeti vlasnici otrova duž rijeke i nitko ih ne može spriječiti, iako prelaze duž sela tuđeg barjaka.

§ 450. Nakon 24 (dvadeset i četiri) sata prestaje pravo onih koji su bacili otrov.

§451. Čim je jedna strana bacila otrov, druga strana ne može baciti drugi otrov ni iznad ni ispod onih koji su ga ranije bacili.

PETNAESTA GLAVA

SEDAMDESET ŠESTI ČLAN

ODREĐIVANJE TRGOVINE

§ 452. Po kanonu trgovine kupuje se i prodaje ili bezuvjetno, to jest odsječno, ili uvjetno, pred svjedocima, Ш uz kaparu.

§ 453. Kapara je dio novca koji se daje prije nego što se uzme u ruke stvar koja se kupuje.

§ 454. »Kapara čini stvar tvojom, ali ćeš platiti ono što preostane.«

§ 455. Ako daješ jedan ih sto groša kapare vlasnik si kaparirane stvari.

§ 456. »Jednom uzeta kapara ne vraća se više.«

§ 457. Čim se da kapara, stotinu kupaca da se pojavi, prodavač više ne može uzmaci.

§ 458. Ako se kupac pokaje, ako je i sto groša dao za kaparu, gubi ih.

§ 459. Ako se prodavač prevari i proda drugome kapariranu stvar, jer mu je onaj drugi dao više, trgovina je nezakonita.

§ 460. Ako stvar dođe pred starce i zaloge, kanon nalaže prodavaču da ponovo kupi stvar i da da onome tko ju je bio kaparirao.

§ 461. Ako prodavač poriče da je uzeo kaparu, a davalac nema svjedoke, kanon ga tjera na zakletvu: ako da zakletvu, kapafa se gubi.

§ 462. Uvjetno kupljena stvar, ako ispadne manjkava, vraća se vlasniku.

§ 463. Stvar koja se kupuje sa strahom da nije ukradena, ako se vlasnik pojavi nakon što je kupljena, kupac je nosi onome tko mu je prodao, a novac koji je dao za tu stvar vratit će mu prodavač ukradene stvari. - Načelo kanona glasi: »Bilo gdje da vlasnik pronađe svoju stvar, uzima je.«

SEDAMDESET SEDMI ČLAN

PRODAJA ZEMLJE

§ 464. Prije nego što se proda neka zemlja, ili red za navodnjavanje, ili mlin, ponudit će se rođacima, bratstvu i plemenu.

§ 465. »Međaš kupuje zemlju međaša, ako je ne kupe rođaci, bratstvo i pleme.«

§ 466. Ako je ne kupe spomenuti, a ni međaš, vlasnik je slobodan da je proda bilo kome u selu.

§ 467. Ako je ni selo ne kupi, onda si slobodan da je prodaš svakom kupcu.

Napomena: U našim Malesijama skoro se nikad nije dogodilo da se prodala neka zemlja ili mlin ili red za navodnjavanje izvan sela. Ako se ne ponude rođaci, pleme i međaš da kupe tu zemlju, mlin ili red za vodu, selo će prodavati i rasprodavati tako da ne kupi tuđin i uđe im pod nos.

§ 468. Ako netko proda zemlju, mlin ili red za vodu bez najave rođacima, bratstvu, plemenu ili međašu, prodaja je, po kanonu, nezakonita.

§ 469. Spomenuti imaju pravo poništiti tu prodaju.

§ 470. Kupac se ne može protiviti, znajući da je kupio mimo reda, ali će dobiti svoj novac.

§ 471. Ako kupac kaže da mu nije na to skrenuo pažnju prije nego što je kupio zemlju i to potvrdi zakletvom, prodavač će se globiti prema težini krivice, ali prodaja zemlje ostaje nezakonita i poništit će se.

§ 472. Odvojen brat ili bliski rođaci kupuju zemlju za 100 groša jeftinije nego dalje bratstvo i pleme. (Dukađin, Šalja, Sos i drugi daju za 500 groša jeftinije bliskom nego daljem rođaku.)

§ 473. Uvjetno prodana zemlja: Ja ti danas prodajem ovu zemlju, ali sutra, ako je naumiš preprodati, ne možeš je dati drugome dok mi je ponovo ne ponudiš.

§ 474. Ovaj uvjet vezuje kupca daje ne može prodati drugome dok je ne ponudi prvom prodavaču.

§ 475. Ako se zemlja proda bez spomenutih uvjeta, kupac je slobodan
da je proda kad god hoće.

§ 476. Za prodanu zemlju, mlin i red za vodu kanon predviđa da se ispije rakija.

§ 477. Rakiju iznosi kupac.

SEDAMDESET OSMI ČLAN

PRODAJA ORUŽJA I KONJA

§ 478. »Puška i konj vežu se za klin.«

§ 479. Ako kupiš oružje i prodavač ti kaže: »Časno ga nosio!« i svojom ga rukom okačiš na kuku, ostaje ti u ruci i ako mu kasnije nađeš n
eki nedostatak.

§ 480. Oružje se uvijek kupuje napunjeno.

§ 481. Ako kupiš konja, svojom rukom ga svežeš za klin, okreneš leđa i nađeš ga uginulog, šteta je tvoja, vlasniku će se dati novac.

§ 482. Konj se uvijek kupuje s uzdom.

§ 483. Ako kupiš vola ih kravu i drugo uvjetno: ako stoka izađe metiljava do Durđevdana, vlasnik će je uzeti, a kupcu će vratiti novac do zadnje pare koju je za tu stoku dao.

SEDAMDESET DEVETI ČLAN

CIJENE PO KANONU

§ 484. Po kanonu:

Kuća ih okućnica stoji 500 groša
Komad zemlje koji daje sto groša dobitka stoji 500 groša »Sto groša dobiti petsto groša zemlje«
Njiva koja se može orati za jedan dan s parom volova: prema zemlji; za nuždu računa se u teške
Dio gaja, mlina i red vode: kakvo je mjesto
Dobra maslina stoji 100 groša
Hrast za građu ili za gredu stoji do 23 groša
Tovar žita »groš i oka« stoji 100 groša
Bakrači se računaju u teške: kazan stoji 500 groša
Kotao od 15 oka stoji 100 groša
Dobra tepsija stoji 50 groša
Oka neoprane vune stoji 5 groša
Oka kozine stoji 3 groša
Hvat valjanog sukna stoji 20 groša
Košnica pčela sa pčelama stoji 50 groša
Oka meda stoji 5 groša
Oka voska stoji 5 groša
Oka vina stoji 1 groš
Oka lozovače stoji 5 groša
Oka sira stoji 5 groša
Oka ne topljenog masla stoji 1-0 groša
Oka topljenog masla stoji 15 groša
Oka mesa stoji 3 groša
Oka suhog svinjskog mesa stoji 10 groša
Oka kave stoji 9 groša
Oka sijena stoji 10 para
Par opanaka stoji 5 groša
Ovca ili koza stoji 50 groša
Janje ili jare stoji 20 groša
Ovan ili jarac predvodnik sa klepetušom stoji 100 groša
Tele čim se rodi stoji 50 groša
Bik stoji 200 groša
Vol za brazdu stoji 400 groša
Stelna krava stoji 300 groša
Tegleći konj stoji 590 groša
Mazga stoji 1000 do 1500 groša
Magarac stoji 300 groša
Svinja stoji 50 do 100 groša
Tovljena svinja stoji 500 groša
Huta (martina) [68] stoji 500 groša
Pištolji (ukrašeni srebrom) stoje 1000 groša

[68] Vrsta stare puške (s jednim metkom - jednometka).

OSAMDESETI ČLAN

PLAĆENI PUTNIK

§ 485. »Putuj, uzmi plaću. - Konju pod zakup visi koža na gredi«.

§ 486. Putnik je onaj tko putuje za plaću radi tuđeg posla.

§ 487. Putnik ne putuje pod zaštitom pošiljaoca, sam je sebi zaštita.

§ 488. Ako putnika snađe nešto na putu, ne ubija se gost pošiljaocu.

§ 489. Putnik, kao i prosac, putuju za obuću i o svojoj hrani, prema tome, nisu ni pod čijom zaštitom.

§ 490. Ako putnik izađe pravo iz svoje kuće i netko ga ubije, gost se ne ubij a ni kući koja gaj e uputila radi posla, a ni kući koj oj se upućuje.

§ 491. Ako putnik izađe iz kuće koja ga upućuje, ili iz kuće kojoj je bio upućen, i ako ga nešto snađe na njihovom kruhu, po kanonu, ubija im se gost.

OSAMDESET PRVI ČLAN

»STVAR ZA SVAKU DRUGU STVAR«

§ 492. Raniji kanon - kao i u više slučajeva u posljednje vrijeme - nije poznavao plaćanje u novcu, već su se obaveze plaćale sa »stvar za svaku drugu stvar«.

§ 493. Kanon ne priznaje ako se netko prinudi da podmiri novcem:

štete,
globu,
krv.

§ 494. Ako netko stokom pruzroči štetu na njivi, u bašti, u vinogradu ili na livadi, vlasnik stoke izmirit će oštećenog biljkama za oštećene biljke.

§ 495. Ako se netko globi od sela ili barjaka, globa se plaća stokom: kravama, volovima i ovnovima, a ne u novcu. [69]

§ 496. Ako netko ubije nekoga, ubojstvo se isplaćuje sa »stvar za svaku drugu stvar«: stokom, zemljom i oružjem. - Iako u posljednje vrijeme ubojica za ubojstvo plaća u novcu, a i u oružju.

§ 497. Globa zbog ubojstva isplaćuje se sa »stvar za svaku drugu stvar«, kao i globa zbog teških krivica prema selu i barjaku, kao za izdaju, za ubijenog gosta i druge.

§ 498. Najmanja globa doseže do jednog ovna, a najveća ne može preći stotinu ovnova. [70]
[69] Damnum alio nomine mulcta est dicta: et antiquissimis temporibus in ovibus et bubus dumtaxat constitit. (Rit. Rom. p. 257, A. Gellius, XI. I.) Kanon Leke Dukađinija, sastavljen, ali ne i primijenjen, u XV veku, pokazuje da je stoka bila moneta naših strogih pradjedova. (G. F. Konica , »Albama«, 1907, XI. br. 3, str. 58)
[70] Minima autem mulcta est ovis unius... suprema duarum ovium, triginta boum, pro copia scilicet boum, proque ovium penuria. (A. Gellius, Noct. Attic. XI, 1).

KNJIGA ŠESTA

DAVANJA

OSAMDESET DRUGI ČLAN

ZAJAM

§ 499. Kanon albanskih brda ne poznaje zajam uz dobit (fajdu). [71]

§ 500. Kanon poznaje prost zajam: koliko ti dadoh, toliko ćeš mi vratiti.

§ 501. Da bi obezbjedio zajam i da se odstrani svaka sumnja iznevjeravanja zbog davanja na zajam, može se uzeti zalog.

§ 502. Zalog se sastoji od neke stvari koja vrijedi kao zajam ili više.

§ 503. Zalog, koji se uzima za dati zajam, može se računati kao »izgubljeni zalog«.

§ 504. Izgubljeni zalog računa se onda kada se onaj što pozajmljuje obaveže da pozajmljivaču donese zajam određenog dana ili da ostavi zalog, koji se time gubi.

§ 505. Zajam vraćen određenog dana otkupljuje zalog.

§ 506. Ako se ne vrati zajam određenog dana i ne dođe primalac da se vidi s pozajmljivačem, ovaj ima pravo prodati zalog i naplatiti svoj zajam.

§ 507. Određeni dan traje do zalaska sunca i pozajmljivač će čekati dužnika do zalaska sunca; ako ne dođe, zalog mu se prodaje.

§ 508. Što davalac zajma dobije više od prodanog zaloga, predat će vlasniku zaloga.

Napomena: Prema spomenutim načelima i po pričanju starih ljudi, drevni Albanci naših brda nisu poznavali ni davanje ni uzimanje zajmova uz dobit; ovaj loš i naopak običaj ušao je u upotrebu vrlo kasno.
[71] Nemini mutuum dare ad foeiius liceat. (Plato, tom. II. Lib. IV. de Leg.) Olim apud Romanos fures condemnabantur in duplum, foeneeatores vero in quadruplum restituendum. (Cato, apud Ciceronem. Lib. III. de Off.) Foenus agitare et in usuras extendere, ignotum. (Tacitus, Germania, XXXVI).

OSAMDESET TREĆI ČLAN

ROK [72]

§ 509. Rok za zajmove je određeno vrijeme u kojem će dužnik odnijeti vlasniku uzeti zajam.

§ 510. Zajam se može dati na besu i na čovječnost, jamstvom, a i samo razmjenom sa zalogom. O zalogu vidi: Knjiga VI, član LXXXII, Zajam.
[72] Tražiti rok; dati rok; odložiti rok - doći rok: Vades petere; vadimonium promittere; vadimonium deserere. - Labitur interea res, et vadimonia fiunt. (Rituum Romanor, succinta explicatio, G. H. Nieupoort, Sectio III. cap. I. De Judiciis. - Lucretius.)

ŠESNAESTA GLAVA

OSAMDESET ČETVRTI ČLAN

OBEĆANJE

»OBEĆANJE JE NA DNU NOVČANIKA.«

§ 511. Obećanje se daje za neku stvar koju netko nekome daje za trud koji će učiniti.

§ 512. Obećanje se daje: za prosuđivanje, za putovanje ili seobu, za umir krvi, za prosidbu ili za vidara.

§ 513. Obećanje se sastoji od nagrade koja može doseći do 500 groša

§ 514. Obećanje se daje i bez spominjanja određene cijene u novcu, npr.: Dobit ćeš par tankih opanaka, ako mi uradiš ovaj ili onaj posao.
Tanki opanci stoje 10,20 do 25 groša.
Debeli opanci stoje od 50,100 do 500 groša.
Oka kave stoji od 50 do 500 groša.
Oka kave u zrnu određena je 9 groša.

§ 515. Ako starac, putnik, prosac itd., ne srede posao, ne daju se obećanja, a ni kanon mu ne prihvaća žalbu zbog neizvršenog posla.

§ 516. Čim svrši posao, što je tko kome obećao, dat će mu, jer »Obećanje je na dnu novčanika«.

OSAMDESET PETI ČLAN

POKLON

»POKLONIO SAM TI, NISAM TI POKLONIO. KANON GA NE PRIZNAJE.«

§ 517. Ako nekome kažeš da ćeš mu pokloniti ovu ih onu stvar, a kasnije pogaziš svoju riječ, s »poklonio sam ti, nisam ti poklonio«, kanon te ne tjera zalogom i starcem.

§ 518. Slobodan si da čuvaš svoje čovještvo; slobodan si da se osramotiš.

§ 519. Kanon kaže: Ako hoćeš, operi ocrnjen obraz, ako hoćeš, još više ga ocrni.

KNJIGA SEDMA

IZGOVORENA RIJEČ

OSAMDESET ŠESTI ČLAN

RIJEČ

»RIJEČ NE DONOSI SMRT.« - »VJEŠTICA NE PADA U KRVNU OSVETU.« - »USTA N E BACAJU NIKOGA U KRVNU OSVETU.«

§ 520. Jezik je od mesa i svašta melje.

§ 521. Moja izgovorena riječ ulazi u uho drugog, a treći je upotrebljava za uništenje nekoga, ja sjedim i rugam se.

§ 522. Ako moja riječ izazove krvavo ubojstvo, ja sjedim i cerekam se, ne može me nitko kačiti zbog ružnih stvari koje su izazvala moja usta.

§ 523. Onaj tko sije i pronosi ružne riječi i ogovaranja čas o jednom čas o drugom, jezikom kanona zove se »Loš nadničar«. - Niti ga tko zove na posao, niti mu tko daje plaću.

§ 524. Da li sam govorio ili nisam govorio, usta ništa ne zapečaćuju. - Riječi loših ljudi kanon ne uzima u obzir.
Napomena: Značenje i snaga izgovorene riječi u trenutku ubojstva i što znači »Riječ dana u zalog«, razradit će se pravovremeno.

OSAMDESET SEDMI ČLAN

PORICANJE

§ 525. Poricatelj se zove onaj tko ne priznaje tužbu ni klevetu bilo zbog neke štete, krađe ili zbog nekog ubojstva, itd.

§ 526. Kanon ne dopušta prijetnje i zastrašivanja zbog pretpostavke. - Poricatelju se ne može popeti na vrat da plati, imao ili ne, za svaku tužbu ili klevetu.

§ 527. Poricatelj je kriv samo onda kada neće da dođe na pravdanje.

§ 528. Tužilac i klevetnik tjeraju poricatelja na priznanje starcima i zalogom.

OSAMDESET OSMI ČLAN

ZAKLETVA

»PREKO ZAKLETVE NE TJERA SE MRŽNJA.«[73]
»ZAKLETVA I DALJE NEMA.«
»ZAKLETVA PODMIRUJE KRV.«
»IZGUBLJENU STVAR I IZGUBLJENU KRV RJEŠAVA ZAKLETVA.«
»ILI ZAKLETVU, ILI STVAR«.[74]

§ 529. Zakletva je vjerničko ponašanje pomoću koje čovjek, u želji da se oslobodi zla zbog prisilne optužbe, dodiruje rukom neko sveto obilježje, spominjući ime boga u svjedočenju istine.

§ 530. Ovu vrstu zakletve prihvaća kanon albanskih brda kako za oslobađanje od optužbi, tako i za davanje bese.

§ 531. Usmeno izgovorenu zakletvu kanon niti odobrava, niti je prihvaća; a da bi se očistio od optužbi, neophodno je da se zakletva da nad nekim vjerskim obilježjem i da se dodirne rukom.

§ 532. Zakletva Albanaca ima u vidu dvije stvari: a) priziva boga u svjedočenju istine; b) potčinjava se teretu vječnih kazni i ovozemaljskoj globi po kanonu.

[73] Omnis controversiae finiš est juramentum. (Sveti Pavao Židovima. VI.)
[74] Eum, a quo jusjurandum petetur, solvere aut jurare cogam. (A. Gell. Noct. Att. X. 15.)

OSAMDESET DEVETI ČLAN

ZAKLETVA NA »KAMENU« I ZAKLETVA NA KRIŽU I NA SVETOM PISMU

§ 533. Zakletva albanskih brđana je dvojaka:

zakletva na »kamenu«, po kanonu [75] ;
zakletva na križu ili na Svetom pismu.

§ 534. Zakletva na »kamenu« je, po kanonu, među najtežim i najstravičnijim zakletvama koje poznaju albanski brđani.

§ 535. Po kanonu, ako se želi očistiti od optužbe, poricatelj će dati zakletvu ili na »kamenu«, ili na križu i na Svetom pismu.

§ 536. Porotnici daju nekoliko »vrsta zakletvi«; neki će dodirnuti Sveto pismo, a drugi se ostavljaju da slušaju zakletve u crkvi. (Dukađin)

§ 537. Zakletve na »kamenu« daju se:

zbog oslobađanja od neke optužbe;
zbog davanja bese protiv potkazivanja i izdaje zemlje;
zbog pripravnosti radi suprotstavljanja zajedničkim prijetnjama i opasnostima.

[75] Zakletva na »kamenu« ostala je od davnina. Pod »kamenom« se ovdje shvaća kamen od tri ugla i tri rupe koji je imala vaga, kojim su mjerili vosak za svijeće, što su namjeravali odnijeti kod crkve.

DEVEDESETI ČLAN

TKO DAJE ZAKLETVU

§ 538. »Učini i gubi, kaže kanon, a ne učini i uzmi«.

§ 539. Zakletvu daje onaj tko ne priznaje optužbu.

§ 540. »Poricanje ima zakletvu.« - »Poricatelju pripada zakletva.«

§ 541. Tužitelju se ne dozvoljava i ne pripada zakletva iako je možda svojim očima vidio zločinca ili kako krade ili kako ubija.

§ 542. Opravdanje kanona je da se ne dozvoli zakletva onome tko se žali, jer kad mu nije teško da optužuje, ne bi mu bilo teško ni da daje zakletvu, samo da bi dobio.

§ 543. Prvom se dozvoljava da prisustvuje zakletvi, a drugom da daje zakletvu.

§ 544. Kanon kaže: »Zakletva ne uzima« i »Primaocu ne pripada zakletva«.

§ 545. Međutim, budući da po pravilu kanona: »Pljačkaš ima zakletvu na leđima« kako da bi se opravdao vlasniku izgubljene stvari tako i da bi se zaprijetilo optuženom, kanon predviđa da mu se dozvoli zakletva sa porotnicima.

§ 546. Ne dozvoljava se niti se priznaje zakletva onome tko želi opravdati sebe bez porotnika, jer »Vuk liže svoje meso, ali tuđe jede«.

§ 547. Pravilo kanona glasi: »Opravdaj sebe zakletvom i ne odgovaraš nikome«.

DEVEDESET PRVI ČLAN

»ZAKLETVA UZIMA SVOJU STVAR«

§ 548. Malo je slučajeva među kojima je kanon vidio za shodno da dozvoli da »zakletva uzima«.

§ 549. Za određenu stvar, koju je izgubio onaj u čijoj je ruci nađena, ako i drugi posvjedoče, pripada onome tko je traži.

§ 550. I ako poriče onaj kome je nađena u ruci određena stvar, kanon mu ne uvažava i zakletva mu se ne daje.

§ 551. Ako se ne odazove da da stvar vlasniku, vlasnik če dati zakletvu daje stvar njegova i stvar mu se daje.

§ 552. Ako se netko žali na neku obavezu ili dug umrlog za koje roditelji umrlog ne znaju ili žele da im se izgubi trag, poričući ih, načelo kanona glasi: »Kanon ne uvažava poricanje za umrle«.

§ 553. 1 u tom slučaju »Zakletva uzima«, to jest tužilac će dati zakletvu.

§ 554. Za svaku žalbu koja se čini nad umrlim, zakletva se daje nad njegovim grobom.

§ 555. Određenog dana kako tužilac, tako i roditelji umrlog naći će se kod groba umrlog nad kojim se žali za zajam ili obavezu.

§ 556. Tužilac će uzeti kamenja i zemlje sa groba umrlog, stavit će ih na rame i tri put će se okretati oko groba umrlog, izgovarajući riječi koje su određene za te zakletve:
»Ja... za toliko i toliko zajma ih obaveza žalim se nad ovim umrlim i ako lažem, nosio ga na ovom i ona onom svijetu s kamenjem i svuda kuda je njegova noga gazila dok je bio živ«.

§ 557. Čim tužilac da tu zakletvu, zajam ili obavezu koju oplakuje nad mrtvim, platit će njegovi roditelji.

DEVEDESET DRUGI ČLAN

ZAKLETVA ZA KUĆU

§ 558. Kanon je ostavio otvoren put da se daje zakletva i za kuću.

§ 559. Zakletvu za kuću daje domaćin u svoje ime i u ime ukućana.

§ 560. Za zakletvu za kuću vlasnik izgubljene stvari nema pravo tjerati na zakletvu i ukućane, čim u njihovo ime domaćin daje zakletvu.

§ 561. Žene i djeca su, po kanonu, isključeni od svake zakletve.

§ 562. Onaj tko daje zakletvu za kuću ima pravo staviti na zakletvu s porotom onu kuću na koju najviše sumnja.

§ 563. Ako vlasnik izgubljene stvari izdvoji neku kuću da mu da zakletvu s porotom, izdvojit će još nekoliko kuća u selu koje će mu biti potrebne za porotnike, jer na dvije zakletve ne može nikoga da pošalje.

§ 564. I u zakletvi koja se daje za kuću dat će se zakletva za sebe, za ukućane i za »ne znam«.

DEVEDESET TREĆI ČLAN

ZAKLETVA U GLAVU SINOVA

§ 565. Zakletva koja se daje u glavu sinova računa s među teške zakletve i zakonita je po kanonu.

§ 566. Ako se od nekoga zahtijeva zakletva u glavu sinova, dat će je i skinut će sumnju tužiocu.

§ 567. Kada odrede dan zakletve, tužitelj odlazi kod kuće optuženog, a ovaj koliko god sinova imao pod krovom, skupit će ih, približit će im glave, stavit će ruku na njihove glave i dat će zakletvu: »Tako mi glava sinova, nisam ti učinio tu zlobu za koju si mi se popeo na vrat, i niti znam tko ti je to učinio!«.

§ 568. Nad tom zakletvom tužitelj nema pravo optuženog mučiti drugim zakletvama.

DEVEDESET ČETVRTI ČLAN

ZAKLETVA S »NE ZNAM«[76]

§ 569. Vrhunac zakletve je »ne znam« (neznanje).

§ 570. »Zakletva ti priznaje i neznanje.«

§ 571. »Zakletva nema kraja, ah se ne prave izuzeci.«

§ 572. Neznanje je sredstvo koje je kanon stavio u pravilo da bi selu stegao konce da netko ne postane doušnik društvene ili bilo čije imovine.

§ 573. Neznanje se traži bez razlike u svakoj zakletvi.

§ 574. Iako nije krao ni ubio, onaj tko daje zakletvu možda je čuo ili zna da je njegov brat ili rođak ili netko drugi ukrap ili ubio.

§ 575. Kad se zakletva daje, kazat će se: »Ni ja, ni itko iz moje kuće, i ne znam tko te pokrao ili ubio«.

§ 576. Zato je kanon stavio porotu da time što toliko ljudi daje zakletvu, jedan, drugi i treći može da zna nešto više, slušanjem ili promatranjem nekoga traga, i da neće prodati dušu sperući nekog čovjeka lažnom zakletom.

§ 577. Kada se daje zakletva s »ne znam«, nitko više nema pravo da mu se penje na vrat za tu krađu ili izgubljenu krv ni optuženom ni poroti. Otići će drugdje za izgubljenu stvar ili izgubljenu krv. »Kanon ne dopušta zakletvu nad zakletvom«.

§ 578. Ako netko ne može dati zakletvu s »ne znam«, neće ići na zakletvu, misleći da se nalazi na vagi pred bogom i da lažna zakletva, osim što ima ispovjest duše, ona ima kaznu i cm obraz potom, ako se otkrije.[77]

§ 579. Razgovarat će s nekim od staraca da zadrži porotu da ne ide na zakletvu; pokazat će im zločinca da bi naveo na pravi put vlasnika stvari ili izgubljene krvi.

§ 580. Vlasnik stvari ili krvi, poslije kasnijih traganja, tražit će im opravdanje po kanonu.

§ 581. Ako ne pristane, vlasnik stvari ili krvi treba da ga natjera na zakletvu, a ako mu se pojavi sok, odgovorit će obavezi i sodžbini.*

§ 582. Traži se »ili zakletvu s 'ne znam', ili stvar, ili pljačkaša«.

§ 583. Kanon ne dopušta sumnju u zakletvu; ako netko neće da da zakletvu s »ne znam«, kanon ga smatra krivcem; dakle, ili zakletvu s »ne znam«, ili da se plati stvar, ili da se pokaže zločinac, ako ovaj nema udjela u toj krađi ili ubojstvu.

§ 584. Načelo kanona je postojano: »Vrhunac zakletve je ne znam«, a »Neznanje izvlači stvar.«

§ 585. »Što se uzima zakletvom, ostaje onome tko je uzeo.« - »Poslije zakletve, stavit ću klepetušu (bravu), poslije zakletve, tjerat ću na njivu (vola)«.

§ 586. To su riječi kanona, ne zato što mu odgovaraju, već zato što nema gdje da ga uhvati kukom, jer se opravdao zakletvom.

§ 587. U tim slučajevima kanon se krši i zato je ostala izreka: »Ne susreo te bog s onim tko daje lažnu zakletvu!«.

§ 588. Da bi izbjegli svaku sumnju lažne zakletve, starci suda pazit će birajući poštene ljude za priznate porotnike, od kojih zavisi istinita zakletva.

[76] Non fur solum, sed et ille reus tenetur, qui furti conscius, quaerente possessore non indicat. (Glos. ord. c. 29. col. 17).
[77] Perjurii poena divina exitium; humana dedecus. (Cicero, de Legib. c. IX).
* Vidi sto četrdeset šesti član

DEVEDESET PETI ČLAN

GLOBA ZA LAŽNU ZAKLETVU

§ 589. Ako se nađe neki srdit čovek, i na osnovu lažne zakletve vodi vlasnika na svoju stvar, on će dvostruko platiti stvar i globu za lažnu zakletvu, i nad tim kanon mu stavlja pečat obesčašćenja s koljena na koljeno do sedmog koljena.

§ 590. Ako se sok pojavi poslije zakletve, starci će to dobro razmotriti i ispitati bez žurbe.

§ 591. Ako se sok pokaže dobar, pravedan i sa sigurnim tragovima, pljačkašu ili krvniku nasrnut će na kuću starci, selo, porotnici i sok i izvršit će naređenja kanona nad onim tko je dao lažnu zakletvu.

§ 592. Kazne nad krivokletnikom su:

vlasniku stvari platit će se dvije za jednu;[78]
platit će obuću soku;
platit će 100 ovnova i jednog vola, ako je zakletva dana sa 24 porotnika, i 500 groša kući Domarka. - Ako je zakletva dana s manje od 24 porotnika, globu uzima selo;
otići će u crkvu da se razriješi lažne zakletve zajedno s porotnici- ma;
platit će po 500 groša po glavi porotnika, jer ih je naveo na lažnu zakletvu, obesčašćujući crkvu. - Taj novac pljačkaš će ostaviti na oltaru za crkvu.

[78] Za ubojstvo ne važi dva za jedno, već cijena ubojstva po kanonu

KNJIGA OSMA

ČAST

SEDAMNAESTA GLAVA

Lična čast

§ 593. Kanon albanskih brđana ne razlikuje čovjeka od čovjeka. »Dušu za dušu, jer izgled bog daje«.

§ 594. Dobar i loš imaju istu cijenu; kanon ih smatra ljudima: »Od lošeg izlazi dobar i od dobrog loš«. »Na svom kantaru svatko teži četiri stotine derhema«.[79]

§ 595. Ako netko dime u nečiju čast, za oduzetu čast nema zaloga i starca; kanon kaže: ako hoćeš, oprosti; ako želiš, operi ocrnjen obraz.

§ 596. Svatko ima čast za sebe i nitko se ne može nikome miješati ni da ga pridobije zalozima i starcima. Dva prsta časti veliki bog nam je usred čela ostavio.

§ 597. »Oduzeta čast nema globe.« - Oduzeta čast nikada se ne prašta.

§ 598. »Oduzeta čast ničim se ne obeštećuje, već ili prolijevanjem krvi ili velikodušnim opraštanjem (posredovanjem dobrih prijatelja).«

§ 599. Osramoćeni ima otvorena vrata oko časti: ne postavlja zalog, starce ne uzima, sud ne traži; globu ne uzima. - Hrabar čovjek sam uzima globu.

§ 600. Onaj kome je oduzeta čast, po kanonu, računa se mrtvim.

§ 601. Čast se oduzima čovjeku:

ako mu netko kaže da laže pred ljudima okupljenim na skupštini;
ako ga netko pljune, podigne ruku da ga udari, da ga odgurne ili udari;[80]
ako mu prekrši posredništvo ili besu;
ako mu siluje ili otme ženu;
ako mu osramoti oružje na ramenu ili pojasu;
ako mu obesčasti kruh, zadirkujući mu gosta ili radnika;
ako mu obije kuću, štalu, koš za kukuruz ili bačiju u dvorištu;
ako mu zadrži zajam ili obavezu;
ako mu pomjeri kamenu ploču od ćupa na ognjištu;
ako umoči zalogaj prije gosta - čast se oduzima gostu;
trpeza se sramoti u očima gosta ako domaćin grebe tiganj ili briše i liže zdjelu.

[79] derhem m. (tur.) stara mjera za težinu (3,207 grama). Jedna oka ima 400 derhema.
[80] I Greci condannano a pagare tre mila scud ed i Sassoni castigavano simil delitto anche colla morte. (Dr. Lodov. Schoenleben, Trat. II.). - Sada, u posljednje vrijeme, u nas se plaća šest ćesa tuča i 500 groša selu, a zavađeni daju jamce.

OSAMNAESTA GLAVA

DEVEDESET ŠESTI ČLAN

GOST

§ 602. »Kuća Albanca pripada bogu i gostu«.

§ 603. Gost ne može ući u kuću bez javljanja u dvorištu.

§ 604. Čim se gost javi, domaćin ili netko iz kuće odgovara mu i izlazi pred njega.

§ 605. Pozdravlja se s gostom, uzima mu oružje i vodi ga u kuću.

§ 606. Oružje mu kaci na kuku i postavlja ga na čelno mjesto kod ognjišta.

§ 607. Prožari se vatra, potrebna su i drva. »Gostu treba da je toplo«.

§ 608. »Gostu se čini čast: kruhom i solju i srcem«.

§ 609. Kruha i soli i srca, vatre i drva i malo paprati za postelju naći će se spremno za gosta u svako doba noći i dana.

§ 610. Umorni gost dočekuje se s poštovanjem. Gostu se peru noge.[81]

§ 611. Svakom gostu daje se kruh koji sam jedeš.

§ 612. Za dobrog gosta potrebna je kava, rakija i postavljeni stol s nešto više hrane.

§ 613. Za gosta od srca potreban je duhan, slatka kava, rakija, kruh i meso. - »Gostu od srca ustupa se kuća«.

§ 614. »Ulazeći u kuću, gostu ćeš pridržati oružje.«

§ 615. Pridržavanje oružja je:

znak čovječnosti i časti, i radovanja što ti je gost došao;
znak čuvanja, jer govoreći mu: »Dobro došao!«, on će sjediti bez straha, jer si spreman da ga braniš od svake opasnosti;
znak mudrosti za sebe, jer, čim mu oduzmeš oružje, iako gost ima neku lošu namjeru, ne može ti ništa kad ga razoružaš.

§ 616. »Gostu se ustupa čelno mjesto«.

§ 617. Gostu se ustupa čelno mjesto, bilo u kući, bilo na skupštini ljudi, ali na skupštini nema glasa.[82]

§ 618. Gostu se ustupa čelno mjesto, kako iz poštovanja, tako i da je vidljiviji i na oku, i da se ne miješa među kućnu čeljad.

§ 619. Čim ti gost uđe u kuću, odužio ti se.

§ 620. Ako ti gost uđe u kuću, i ako ti krv duguje, reći ćeš mu: »Dobro došao!«

§ 621. »Gost će se ispratiti dokle traži da ga ispratiš«.

§ 622. »Gost, i ako zauzima čelno mjesto u kući i svugdje, nikada ne predvodi, već ćeš mu predvoditi.«

§ 623. Gost se ispraćuje i s djetetom, bilo muško ili žensko, isto kao odrastao čovjek ili žena.

§ 624. Čim gosta ispratiš dokle je sam žeho ići okrenuo si leđa da odeš svojim poslom; ako u tom trenutku pukne puška i ubije ga, ne ubija ti se gost.

§ 625. Za gostom izgubit ćeš radnike, dat ćeš svoj kruh da se ne osramotiš i upropastiš.

§ 626. »Čim predvodiš gosta, svako nasilje koje on nekom učini, tražit će se od tebe.«

§ 627. Nemoj predvoditi gosta; ali, čim ga predvodiš, pazit ćeš da nekom ne učini neko nasilje ili nepriliku.

§ 628. Kanon nalaže da se gost isprati, da ga ne snađe neka neprilika i da ne učini nekom neku štetu na tvom kruhu.

§ 629. Ako gost na tvom kruhu učini neku nepriliku, opravdanje se traži od tebe.

§ 630. Zlostavljeni i oštećeni nije dužan goniti onoga tko ga je zlostavljao i oštetio, već će kucati na vrata onoga tko gaje držao i hranio u kući.

§ 631. »Kruh plaća štetu«.

§ 632. Po kanonu je, dakle, da se gost predvodi, jer se računa da ne poznaje put i ne zna da li će naići na prijatelja ili neprijatelja.

§ 633. Predvodit ćeš ga, jer si čuvar gosta, kako zato da bi mu otklonio opasnost, tako i zato da ga zaustaviš od loše rabote.

§ 634. »Kruh ti pribavlja čast, ah ti donosi i brige«. (Kruh mi ispade vražji posao - rekao je netko.)

§ 635. Ako ti gost obesčasti kruh, odgovarat ćeš, po kanonu, za obijenu kuću ili štalu, za oduzeto krdo i druge pljačke.

§ 636. Platit ćeš učinjene štete svoga gosta ih prodajom svoga krda, ih vola za oranje, ili prodajom reda zavodu.

§ 637. Čast i obesčašćenje podijelit ćeš s gostom, a oštećenog ćeš ti izmiriti.

§ 638. Ti ćeš platiti, a ako možeš nešto izvući od gosta, tvoje je: u protivnom, postao ti blizak: »Imao i davao« - kaže kanon.

§ 639. Kao što si dužan tražiti ubijenog gosta, isto tako si obavezan da odgovaraš ako gost ubije nekoga na tvom kruhu.
[81] Al presentarsi d'un ospite il padrone di časa colle forme preselite gli offre una sedia, acqua da lavarsi i piedi, ed alimento nel miglior modo. - Erba, terra per riposarsi, dolci parole... (Codice di Manu, Lib. III. Nr. 99, 101.) Aquam manibus pedibusque dato, polubrum sinistra manu teneto dextera vasum cum aqua. (Ex. C. C. Salustio, Pontificii Juriš, Liber XVI.)
[82] Massurius autem Sabinus (in bibr. Jur. civ. III) antiquiorem locum hospiti tribuit quam clienti. (Aul. Gellius, lib. V. c. XIII. Noct. Attic.)

DEVEDESET SEDMI ČLAN

UBOJSTVO GOSTA

»ZAŠTITA SE NE OTKAZUJE«.[83]

§ 640. »Gost je gost, drug je drug«.

§ 641. »Ako ti netko kod vrata zatraži samo žar da pripali čibuk, i daješ mu, a netko ga ubije, ubija ti se gost«.

§ 642. Ako ti se netko predaje pod zaštitu, i to samo spomenuvši ti ime: »Ja sam gost toga i toga« i ako ti nikada nije bio kod kuće, ako ga netko ubije, ubija ti se gost u kući i obraz ti je ocrnjen.

§ 643. Ako ti netko gosta ismije ili opsuje, gostu ćeš povratiti čast ugrožavajući svoj život.[84]

§ 644. Ako nekome ubiju gosta, kanon mu je ostavio dva puta: ili da se iskorijeni, ili da se osramoti.

§ 645. Onome kome je ubijen gost svaka stvar se daje lijevom rukom i to ispod koljena sve dok ne osveti gosta.

§ 646. Lijeva ruka je, po kanonu, nepoštena, ona koja uzima, a ne daje; sa prijateljima se njome ne pozdravlja. Samo nevjernik s nevjernikom pozdravlja se njome.

§ 647. Po drevnom kanonu, sud je kolcem izbacivao napolje nevjernika i nije ga ostavljao na skupštini ljudi.

§ 648. Nevjernik, koji sam ubija nekoga ili izdaje nekoga na besu, strijelja se javno i ostaje neosvećen.

§ 649. Riječima kanona: otac, brat i čak iskorijenjeni rođaci mogu se praštati, ali ubijeni gost se ne prašta (osim posredovanjem prisnih prijatelja).

§ 650. Za ubijenog gosta rijetko se daje besa; posredništvo se daje dok uzimaju i daju ako posao krene na pomirenje.

§ 651. Seljani jedan drugome ubijaju gosta:

kada drug svrati kod jednog druga i izlazeći iz njegove kuće ubije ga ili drugi drug ili bilo tko;
ako je drug ili rođak s ubijenim gostom, dužnost je da se traži drug - ubijeni gost;
ako ne traži ubijenog gosta i ako mu je drug, nema zašto ići na skupštinu ljudi, jer ostaje obrukan i osramoćen zauvijek.

§ 652. Ako se na velikom putu sretnu dva druga i, čim malo putuju zajedno, pukne puška i ubije jednog od njih, drugom se ne ubija gost. Napomena: Zbilja, ne ubija mu se gost, ah ostaje osramoćen ako ne puca na ubojicu. - Albanac, iako pada u krv bez krvi, sveteći ubojstvom ubijenog gosta, za to ne mari; on će se iskorijeniti sa svim, ali sramotu ne trpi.
[83] Urbes refugii: Numeri, c. 45. 10-15 Deuteronomii, XIX. 2-7; Josue. XX. 2-6. - Populus Romanus e parva origine ad tantae amplitudinis instar emucuit: sed omnium maxime atque praecipue fidem coluit... Sic elientem in fidem acceptum chariorem haberi, quam propinquos, tuendumque esse contra cognatos censuit. (Gellius, Noct. Attic, lib. XX. c. I.pag. 482.)
no
[84] 4 Neque peius ullum facinus aestimatum est, quam si quis cui probaretur elientem derisui babuisse. (Idem.).

DEVEDESET OSMI ČLAN

PONAŠANJE DOMAĆINA PREMA GOSTIMA U KUĆI

§ 653. Gost zauzima čelno mjesto za stolom (sofrom), zatim je pod zaštitom.

§ 654. Barjaktaru gostu pripada ovnovska glava, a gostu plećka.

§ 655. Ako ne bude barjaktar, već glavar barjaka, njemu pripada plećka, a gostu ovnovska glava.

§ 656. Gost će skloniti rakiju i prvi će udariti rukama o stol.

§ 657. Ako se za stolom nađe netko od Domarkaja i neki dalji gost, barjaktar dijeli popola s Domarkom ovnovsku glavu, a plećka ostaje gostu.

§ 658. Barjaktar će šakom polomiti ovnovsku glavu, a gostu će, čim bude očistio plećku, polomiti njen zglob.

§ 659. Ako dođe kao gost Ohriđanin (Tkelanin) ili u Mirditu ili u Lešku Malesiju i ako se tu nađe netko od Domarkaja, čelno mjesto zauzima Ohriđanin, zatim Domarkaj. (To nitko ne čini iz poštovanja.)
Napomena: Ova ponašanja izgledaju kao igra, ali su izazvala krvava ubojstva baš za stolom.

§ 660. Kavu uzima gost, zatim domaćin.

§ 661. Za stolom ruke pere domaćin, zatim gost.

§ 662. Čašu rakije ispija domaćin, a drugu gost.

§ 663. Zalogaj umače gost, zatim domaćin.

§ 664. Onaj domaćin koji je umočio zalogaj prije gosta, plaćao je 500 groša globe.

§ 665. Onaj domaćin koji je sramotio svoj stol pred gostom, plaćao je 500 groša globe.

§ 666. Pucanje iz puške zbog ubijenog gosta ne globi se.

DEVEDESET DEVETI ČLAN

POSREDNIŠTVO

§ 667. Posrednik, kao i glasnik, ne nosi krivicu niti se računa krivcem.

§ 668. Posrednik je onaj tko posreduje zavađenima, otklanja kavgu od koje može doći do ubojstva ili nekog drugog zla.

§ 669. Posrednik može biti muškarac ili žena, dječak ili djevojka, a i župnik.

§ 670. Posrednik može posredovati između dvije kuće, dva sela i dva barjaka.

§ 671. Ako se nekoj zasebnoj kući ubije posrednik, sama osvećuje gosta.

§ 672. Ako se nekom selu ubije posredništvo, cijelo selo osvećuje gosta.

§ 673. Ako se nekom barjaku ubije posredništvo, cijeli barjak osvećuje gosta.

§ 674. Ako se župniku ubije posredništvo, gosta osvećuje župa u kojoj se nalazi, ili ga osvećuje barjak, ako posreduje u ime barjaka.

§ 675. Župnik, da bi otklonio zlo, posreduje ne u svoje ime, već ili u ime župe ili u ime barjaka; ali samo onda kad mu ne bude pomagala snaga vjerske riječi.

§ 676. Ako se ne bude uzimala u obzir snaga vjerske riječi, onda župnik posreduje kao i svaki građanin, ali pošto njegov posao ne posjeduje sablje i konopca, ako mu se ne uvaži posredništvo kao svakom građaninu, selo ili barjak povratit će njegovu čast, osvećujući ubijenog gosta.

§ 677. Ako na jednoj strani ima stotinu ubijenih osoba, a na drugoj ni jedna, čim netko posreduje, puška će prestati, vatra će se ugasiti.

§ 678. Ako se odbaci posrednikova riječ, ona strana koja započne pucnjavu posredniku ubija gosta. (Ako poslije posredništva ne prestane puška i svađa, klupko mržnje se zamršuje, puške se ukrštaju i na licu mjesta se ubijaju.)

§ 679. Zapažene riječi posredništva su: »Ostavite se svađe, o ljudi, ja sam posrednik! - Prestanite s pucnjavom, ljudi, ja sam posrednik sve dok se ne sporazumijete! - Prestanite s pucnjavom, jer selo . . . , baijak . . . posreduje!«

§ 680. Posrednik objema stranama uzima zaloge, određujući im dan kada i gdje će se sastati na razgovor kako bi se sporazumjeli.

§ 681. Ako ih posrednik ne može pomiriti, zaloge obiju strana prepušta u ruke mudrim ljudima i on se tada oslobađa i izlazi iz posredništva.

§ 682. Posredništvo uvijek prestaje ili rađanjem sunca ili zalaskom sunca (izlaskom ili zalaskom sunca).

STOTI ČLAN

JAMSTVO

§ 683. Jamac je onaj tko se nekome obaveže da će izvršiti neku obavezu, za koju, ako dužnik ne plati u određeno vrijeme, postaje davalac.

§ 684. Zajmodavac, ako ima jamca, nema potrebe da ide dužniku kod kuće; jamac odgovara za njega: »Jamac - platac,« kaže kanon.

§ 685. I ako dužnik umre, zajmodavac ništa ne gubi; obavezu koju je ovaj imao prema njemu, izvršit će jamac: »Ako umre dužnik, živio jamac!« - kaže kanon.

§ 686. Ako se jamac pokaje i hoće da se odrekne jamstva, kanon mu ne dozvoljava, jer: »Jamac ne jamči da pamti, već da plati«.

§ 687. Jamac se postaje dobrovoljno i stoga nema pravo da traži obuću ni od dužnika ni od zajmodavca: »Nitko ne postaje jamac i posrednik za novac«.

§ 688. Kad dužnik traži nekoga za jamca i ako on pristane, pred ljudima mu kaže: »Bit ću ti jamac, ali pazi, ako nemaš namjeru da spremiš novac u određenom roku, kaži mi još sada da se pripremim da platim za tebe. Znaj, sramotu ne trpim!«

§ 689. Ako dužnik ne odgovori jamcu i ostavi ga u obavezi da on plati njegov dug, jamac će dati zalog zajmodavcu.

§ 690. Zajmodavac ima pravo da da bilo kome taj zalog da bi naplatio svoj dug.

§ 691. Jamac ima pravo da se žali selu protiv lošeg dužnika, a selo će pritisnuti dužnika da otkupi zalog jamcu i da ga preda vlasniku.

§ 692. Ako dužnik ne spremi novac samo iz nasilja i nečovještva, selo ga globi prema težini učinjene krivice zbog kršenja riječi.

§ 693. Ako dužnik spremi novac u određenom roku, s tim će upoznati jamca prije nego što će ga predati vlasniku.

§ 694. Ako dužnik nije mogao spremiti novac u određenom roku samo zbog neimaštine, jamac će biti spreman platiti za njega, a njega čekati, jer »Prazna ruka nema blagoslova« i nema za što da se selu žali, jer mu se žalba ne uzima u obzir: trebalo je da misli prije nego što mu je postao jamac.

ČAST

DEVETNAESTA GLAVA

Krvno srodstvo i rod, bratimljenje i kumstvo po kanonu brđana

STO PRVI ČLAN

KRVNO SRODSTVO, ROD I ALBANSKA KOLJENA

§ 695. Niz koljena krvnog srodstva i roda nema kraja za albanske brdane.

§ 696. Rođak je sa svima onima od kojih su se njegovi preci podijelili ranije ili kasnije.

§ 697. U četiri stotine ognjišta da se Albanac dijeli, on niti uzima niti daje, to jest ne srođuje se.

STO DRUGI ČLAN

STABLO PO KRVNOM SRODSTVU, STABLO PO MLIJEKU. UNUK PO STABLU I UNUK OD KĆERI

§ 698. Potomstva potječu ili od krvnog srodstva ili od roda.

§ 699. Potomci krvnog srodstva potječu od strane oca; potomci roda potječu od strane majke.

§ 700. Porijeklo potomstva od strane oca zove se »stablo krvnog srodstva«.

§ 701. Porijeklo potomstva od strane majke zove se »stablo po mlijeku«, mlijeku«.

§ 702. »Unuk po stablu« ili »unuka po stablu« zove se onaj niz muškaraca ili žena koji potječu iz očevog ognjišta.

§ 703. Unuk ili unuka od kćeri zove se onaj niz muškaraca ili žena koji potječu od udatih kćeri.

STO TREĆI ČLAN

BRATIMLJENJE

§ 704. Bratimljenje, koje nastaje ispijanjem krvi, zauvijek zabranjuje srođavanje između bratimljenih, njegove kuće i njihovog ognjišta.

STO ČETVRTI ČLAN

KUMSTVO (SVETO IVANSTVO)

§ 705. Ono što je krvno srodstvo i rod prema srođavanju, tako je i kumstvo.

§ 706. Postoje tri vrste kumstva kod albanskih brđana:

kumstvo pri krštenju;
kumstvo pri vjenčanju;
kumstvo pri podrezivanju kose.

STO PETI ČLAN

KUMSTVO PRI KRŠTENJU

§ 707. Kumstvo pri krštenju zabranjuje srođavanje s koljena na koljeno ne samo između krštenoga, roditelja krštenoga i među onima koji ga krste na crkvenim vratima, već među svom čeljadi kuće jedne i druge strane i čitavog njihovog ognjišta.

STO ŠESTI ČLAN

KUMSTVO PRI VJENČANJU

§ 708. Kumstvo pri vjenčanju zabranjuje srođavanje između ukućana kumova i zetova kuće, a da bi se odomaćilo kumstvo pri vjenčanju između dva bratstva i da obuhvati i njihova ognjišta, ovaj posao ide s kumstvom pri krštenju.

STO SEDMI ČLAN

KUMSTVO PRI PODREZIVANJU KOSE

§ 709. Kumstvo koje nastaje brijanjem i podrezivanjem kose ulazi u kanonske odnose da ga ništa ne pomjera.

§ 710. Kumstvo pri podrezivanju kose zabranjuje srođavanja iz koljena na koljeno između kuće, bratstva i ognjišta kuma i kume.

§ 711. Kumstvo je kao i nevjestinstvo: kao što nevjesta ide svojim roditeljima u određeno vrijeme po kanonu, tako ide i kuma u određeno vrijeme kod kuma.

§ 712. Vrijeme kumstva, određeno kanonom, je mjesec dana prije poklada.

§ 713. Kumstvo se ne može produžiti više od pet dana: boravak kume kod kuma bit će uvijek neparan, a ne paran, tri ili pet.

STO OSMI ČLAN

KANONSKA PONAŠANJA PRI PODREZIVANJU KOSE

§ 714. Kum je onaj tko podrezuje kosu.

§ 715. Kuma je majka dječaka ili djevojčice kojima se podrezuje kosa.

§ 716. Kumče ili kumica je dječak ili djevojčica kojima se podrezuje kosa.

§ 717. Kum i kuma su kao brat i sestra i ne izdvajaju se od ukućana.

§ 718. Ako dječak i djevojčica napune godinu, ne podrezuje im se kosa.

§ 719. Ako dijete umre prije podrezivanja kose, neće se sahraniti; pozvat će se određeni kum; ako je kum daleko, netko drugi će mu podrezati kosu, koji neće biti iz bratstva i plemena djeteta.[85]

§ 720. Dječaku podrezuje kosu muškarac, djevojčici žena.

§ 721. Roditelji dječaka ili djevojčice, kojima se podrezuje kosa, pripremit će što god mogu bolju hranu da bi poštovali kuma.

§ 722. Kum će doći s jednim od svojih prijatelja.

§ 723. Pozivaju se tri-četirl druga da sudjeluju u veselju kuće.

§ 724. Čim se kave popiju, sređuje se mjesto gdje će kum sjesti i tu će se nalaziti pribor za podrezivanje kose.

§ 725. Potrebna je stolica, gdje će kum sjesti; zdjelica s vodom u koju će kum spustiti srebrnu aspru [86]; ručnik, koji će se prostrijeti radi podrezivanja kose; škare ili brijaća britva za sisanje ili brijanje kumčeta ili kumice.

§ 726. Čim kum sjedne na stolicu, jedan dječak iz plemena stavlja kumu u naručje kumče ili kumicu.

§ 727. Kum će podrezati kosu ovim redom: a) jedan pramen na čelu; b) na sljepoočicama po jedan pramen; c) iza glave jedan pramen.

§ 728. Čim se podreže kosa, kum tri puta škarama dodiruje čelo kumčeta ili kumice govoreći: »U zdravlje i za dug život!« Ljubi kumče ili kumicu i skida ga s naručja i daje njegovoj majci - kumi, koja uzima i zdjelicu sa srebrnom asprom.

§ 729. Kum daje kumi 50-150 groša, a ne više.

§ 730. Pramenove kose uzima majka i čuva ih u škrinji.

§ 731. Kuma će dati kumu: ćurdiju [87], gaće i džamadan [88], a ukućanima kumove kuće - koliko god ih je - odnijet će nekome ručnik, nekome stvari ili dokoljenice.

§ 732. Prije nego što se djetetu podreže kosa, škare mu ne dodiruju glavu; ako mu je mnogo porasla kosa, sažeci će mu se lučom od bora.

§ 733. Čim se djetetu podreže kosa, te noći kum spava u kući kumčeta ili kumice; sutradan ustaje i vodi sa sobom kumu i kumče svojoj kući, gdje ostaju tri ih pet dana, po kanonu.

§ 734. Ni smrt, ni svadba, a ni praznici se ne mole bez kuma i kume, bez kumčeta i kumice.
aspra - vrsta starog srebrnog novca.

ćurdija - kratki muški kaput od sukna, gunj.
džamadan - vrsta prsluka (osobito kod Albanaca).

[85] Nondum Uli flavum Proserpina vertice crinem abstulerat . . . (Virg. Aeneidis, Lib. IV. 698 - 699). - Credebant Graeci Romanique mori neminem posse nisi Proserpina morientis crinem abstulisset, quasi sacras šibi inferisque primitias.
-PROTOGOMO, cosi dicevasi presso gli antichi Greci un giovanetto, che conservava la prima chioma per offrirla, come aveva fatto voto Achille Omerico, quali primizie agli dei. (Dizionario Mitologico, Villarosa, Napoli 1841.)
[86] aspra - vrsta starog srebrnog novca
[87] ćurdija - kratki muški kaput od sukna, gunj.
[88] džamadan - vrsta prsluka (osobito kod Albanaca).

KNJIGA DEVETA

ŠTETE

STO DEVETI ČLAN

ODREĐIVANJE ŠTETA

§ 735. »Šteta ima cijenu, ali ne globu«.

§ 736. Šteta se plaća prema procjeni staraca ili dvojice drugova.

§ 737. Ako se žena nađe da krade drva u tuđoj šumi, ne dira se rukom, ali joj se oduzima kosir i uže; pripremljena drva ostaju.

§ 738. Oduzet kosir i uže računaju se kao naknada za štetu i druge obaveze nema.

§ 739. »Šteta ima cijenu, ali ne pušku«.

§ 740. Za svaku štetu plaća se odšteta oštećenom, bilo za njivu i livadu, baštu ili vinograd.

§ 741. Nitko se ne kažnjava globom zbog štete koju čini stoka.

§ 742. Ako se nađe u šteti vol ili krava, konj, mazga ili magarac, ovca ili koza, ne smije se ubiti, već će se procijeniti šteta koju su počinili. [89]

§ 743. Ako netko ubije vola, kravu, konja, mazgu, magarca, kozu i ovcu koje nađe u šteti, plaća stoku.

§ 744. Stoka koja se nađe u šteti ili se hvata i vodi vlasniku kod kuće govoreći mu da si je našao u šteti i da dođe daje vidi, ili je vodiš svojoj kući i zatvoriš je, i čim se šteta procijeni, vraćaš mu stoku.

§ 745. »Jedna koza pustoši zimski pašnjak«. - Koza je loše grlo; što god dohvati ustima, pustoši.

§ 746. Ako se koza nađe u vinogradu u šteti, koliko čokota je uništila, kanon je odredio ove štete:

čokot uništen od koze ne rađa grožđa za tri godine;
čokot daje grožđa za dvije oke vina i oku rakije godišnje;
dakle, vinova loza uništena od koze iznosi šest oka vina i tri oke rakije za štetu.

§ 747. Što se tiče štete na njivi, cijena kanona je:
»Stotinu klasja kukuruza: jedna babuna [90] žita«. (Za stotinu oštećenih klasova ili biljaka, vlasnik stoke plaća jednu babunu žita.)

[89] »Si laeserit quispiam agram vel vineam, et dimiserit jumentum suum ut despacatur aliena, quidquid optimum habuerit in agro suo, vel in vinea, pro damni aestimatione restituet.« (Exodus, XXIL, 5.)
»241. Per altri campi ili padrone del bestiame deve pagar ... ii prezzo del grano guastato . . . al proprietario . . .« (Codice di Manu).
»Si quadrupes pauperiem fecisse dicatur, actio ex lege XII Tabularum descendit, quae lex voluit aut dari id quod nocuit, id est animal quod noxiam commisit, aut aestimationem noxie offere. (Tab. VIII. Fr. I. pr. D. si quadr. paup.)
[90] babuna, mjera za žito (oko 10 kg).

STO DESETI ČLAN

SVINJA U ŠTETI

§ 748. Svinja nađena u šteti ubija se. - »Ako svinju nađeš u šteti, ubij je«.

§ 749. Ako se svinja nađe u šteti bez brnjice, ubija se.

§ 750. Jednim pucnjem ili jednim udarcem koliko god se svinja ubije, šteta pripada vlasniku svinje.

§ 751. Drugi pucanj, a i drugi udarac, plaća svinju.

§ 752. Čim netko ubije svinju u šteti, javit će vlasniku daje ode uzeti, jer meso jede on.

§ 753. Ako svinju ubiješ u šteti i ne javiš odmah vlasniku daje ide uzeti i tu ostane svinja dok se počne kvariti, svinja će se platiti.

§ 754. Čun se svinja ubije u šteti, učinjenu štetu plaća glavom i oštećeni nema što više tražiti, jer mu se, po kanonu, žalba ne uvažava.

§ 755. Ako svinja sa brnjicom uđe u štetu, plaća se šteta, a ne ubija se. Ako je ubiješ, plaćaš svinju.
babuna, mjera za žito (oko 10 kg).

STO JEDANAESTI ČLAN

POSTAVLJENA ZAMKA ILI KLOPKA U BAŠTI

§ 756. »Nitko me ne može spriječiti da u svojoj bašti postavim ili zamku ih klopku«.

§ 757. Ako netko postavi zamku ili klopku u dobro ograđenoj bašti, nije dužan platiti štetu.

§ 758. Ako netko postavi zamku u razgrađenoj bašti i padne u nju ovan, plaća ovna.

§ 759. Ako netko postavi zamku u selu i njegovoj okolici - dokle se drži stoka na paši - i padne u nju neki ovan, vlasnik zamke plaća ovna.

§ 760. Zamka se postavlja (podiže) zalaskom sunca, a povlači se ili kupi, ih se dobro pokriva, rađanjem sunca.

§ 761. Izdvojena stoka koja je ostala noću u šumi, ako padne u zamku, šteta pripada vlasniku stoke; vlasnik zamke ne plaća ništa.

§ 762. Ako se zamka ostavlja otkrivena danju, za svaku stoku, koja u nju padne, vlasnik zamke platit će štetu.

§ 763. Ako pas i mačka padnu u zamku noću, ništa se ne plaća, jer skitaju po zemlji.

§ 764. Ako je postavljena zamka u šumi, ali po stazama kuda prolazi stoka, ako neki ovan padne u nju, čobanin ima pravo razbiti zamku i njen vlasnik ne može zatražiti od njega opravdanje.

§ 765. Ako netko postavi zamku u okolici tuđih kuća i padne u nju stoka vlasnika mjesta i ostane ili slomljene noge ili crkne u zamci, vlasnik zamke platit će dvije za jednu.

KNJIGA DESETA

KANON PROTIV PAKOSTI

DVADESETA GLAVA

§ 766. Suučesnik se zove onaj tko pakosnim posredništvom ispod žita pomaže drugom da učini neko razaranje ili neku drugu nesreću u svom selu.

§ 767. Suučesnik drugova:

za otmicu žena pada u krv i 500 groša globe dat će selu;
za ubojstvo pada u krv i 500 groša globe dat će selu;
za razbojništvo i za svaku stvar koja se bude ukrala u selu davanjem hrane, predvođenjem i savjetom suučesnika, čim se otkrije, platit će stvar po kanonu.

DVADESET PRVA GLAVA

Krađa

STO DVANAESTI ČLAN

ODREĐIVANJE KRAĐE

§ 768. U krađu spadaju:

lopov je onaj tko svojom rukom krade neku tuđu stvar;
pomagači su oni koji pomažu i podržavaju lopova u nekoj krađi i u svakom zlu; na kraju, ako se krađa otkrije, platit će tuđu stvar po kanonu i prema udjelu u kojem su sudjelovali;
pod hranom se podrazumijeva mjesto gdje lopovi s ukradenim stvarima jedu ih uzimaju sa sobom hranu i ispraćuju se s ukradenimstvarima. - »Lopov i onaj tko mu daje hranu su isti«; [91]
jatak je onaj tko skriva ukradenu stvar. - »Lopov i jatak su isto«;
i ako jatak ne sudjeluje u krađi, on postaje krivac isto kao lopov, jer postaje skrivač lopova i krađa; [92]
trag je otisak koji ostavlja stoka iza koje ide vlasnik ukradene stoke, prateći trag ili unutar međe nekog sela ili mahale ili unutar kruga neke kuće, dvorišta ili štale. - »Otkrivanjem traga, otkriva se stoka«;
djeca, kradljivci i uhčari;
otmičar je onaj tko javno i nasilno uzima nekome neku stvar zbog nekog duga.

§ 769. Ako se vlasniku ukradene stoke trag izgubi u šumi, ne može optužiti ni blisko selo, ni barjak; međutim, ako sumnja u to selo, može ga natjerati da mu se spere zakletvom.

§ 770. Trag donesen u selo, ako ne može otkriti lopova, vlasnik stoke tražit će od sela, a selo će mu odgovarati.

§ 771. Trag donesen unutar mahale jednog sela, ako se ne otkrije lopov, mahala će platiti stoku vlasniku.

§ 772. Trag donesen unutar kruga kuće, dvorišta ili štale, kuća će platiti stoku vlasniku.

§ 773. Trag donesen unutar kruga kuće, dvorišta ili štale, kuća će platiti stoku vlasniku. [93]

§ 774. Svaku štetu, krađu ili lopovluk, učinjene od djece, kradljivaca i uličara, ako se otkriju, platit će kuća kojoj pripadaju.

§ 775. Pravilo kanona glasi: »Što god urade djeca, platit će muškarci kuće«.

§ 776. Djeca, kradljivci i uličari, iako se nađu sa krađom u ruci, tuda ruka ne može ih dirati (ne može ih tući), već će upoznati roditelje i ovi će za njih odgovarati.

[91] Quelli che poigono ai ladri fuoco od alimento, armi o ricovevero, o nascondano gli oggetti involati, devono esser puniti come ladri. (Codice di Manu, libr. IX. N. 278).
[92] Si quis rem furto sublatam, volens, sciens reciperit, candem poenam, quam ille qui furatus est, subeat. (Plato, de Legib. Libr. 12).
[93] Očigledno, omaškom se ponavlja prethodni paragraf.

STO TRINAESTI ČLAN

GRABEŽ

§ 777. »Božji put ne plaća ništa«.

§ 778. Kanon ne dozvoljava da se netko uznemiri na svom prolazu. Veliki put nikome ne duguje ništa.

§ 779. Ako netko nekome duguje i ne pravda mu se, posuđivač će se žaliti selu i ono će opametiti dužnika.

§ 780. Ako netko opljačka na velikom putu, zadržavajući putniku konja, mazgu, magarca ili nekog ovna - ako se ne ubiju na licu mjesta - otmičar pada u seosku globu prema težini krivice, a otetu stoku vratit će vlasniku.

§ 781. Ako netko samo iz pretpostavke otme nekome konja, mazgu ili magarca, a na kraju se ispostavi da mu je otimani nedužan, otmičar duguje globu selu zbog pljačke velikog puta, a vlasniku će vratiti stoku i cijenu danguba.

STO ČETRNAESTI ČLAN

OTIMANJE

§ 782. »Otimanje se vraća otimanjem«.

§ 783. Otimati znači ugrabiti stado stoke u šumi, zimskom pašnjaku ili u štali.

§ 784. Otimanje u većini slučajeva nastaje kada se jedna strana ne opravdava drugoj strani.

§ 785. Otimanje se vraća ili pljačkom ili puškom.

§ 786. Otimanje se dešava ili između dva sela ili između dva barjaka, a i između dvije zasebne kuće.

§ 787. Otimanje nastaje ili zbog međa šume ili planine ili zbog pašnjaka ili zbog nekog drugog nasilja, čime se vrijeđa neko selo, barjak, a zasebna kuća.

§ 788. Otimanje koje se vrši u šumi obavezno vraća vlasniku stoku.

§ 789. Otimanje koje se vrši u štali vraća vlasniku stoku i 500 groša globe zbog časti štale.

§ 790. Otimanje bez razloga vraća vlasniku stoku i 500 groša globe. Posredovanjem prijatelja i dobrih ljudi, globa se oprašta.

§ 791. Ako se zbog međe otme tuđe krdo na putu, u šumi ili planini, tada i selo i barjak štite pljačkaša.

§ 792. Ako selo i barjak štite otmicu bez razloga, posrednici im uzimaju zaloge i odmjerit će se od strane staraca po kanonu.

§ 793. Prema težini krivice platit će se globa i stoka vlasniku.

§ 794. Ako otmičara štiti selo i barjak, otimam ima pravo otimati od koga stigne iz tog sela ili barjaka, da bi povratio svoju čast i naplatio svoju štetu.

§ 795. Otimani ne može otimati ni od sela, ni od barjaka, ako liči* otmičara i ako ga pravda svaka kuća. - Kanon kaže: »Ili stoku vlasniku, ili slobodan put.«

§ 796. Za otetu stoku u šumi i na planini ne plaća se dvije za jednu, već se vraća stoka vlasniku.

§ 797. »Klepetuša krda ne može se oteti«.

§ 798. Ako se otme klepetuša ovna predvodnika u šumi ili toru, ona vrijedi koliko čitavo stado i tor; otimač će platiti 500 groša globe zbog časti, iako nije odnio nijedno grlo.

§ 799. Ovan predvodnik, jarac, ovan i pas, vezan lancima, ne mogu se oteti ni zbog duga.

§ 800. »Otimanje se ne vrši zbog duga«. Ako se to dogodi, selo i barjak liče (izopćuju) otimača, ako se ne odazove da vrati stoku.

§ 801. Ako otimač ubije otetu stoku, na dan plaćanja vratit će vlasniku svako grlo birajući iz svog stada.

*ličiti - izopćiti, bojkotirati.

STO PETNAESTI ČLAN

KOBNA KRIVICA

§ 802. Tko krade kuću i torbu gosta, kanon mu je odredio za globu »crni obraz« i odbačen je od strane skupštine i suda.

§ 803. Ako pokrade gosta neke kuće tuđa ruka - iz druge kuće - zatražit će se od nje vjerolomstvo prema gostu i obijena kuća.

STO ŠESNAESTI ČLAN

DVIJE ZA JEDNU

§ 804. U svim krajevima gdje se poštuje kanon svaka ukradena stvar vraća se: »Dvije za jednu, dovoljno da mogu ići na nogama.« [94]

§ 805. Dvije za jednu dat će se ne samo za krupnu stoku, već i za sitnu stoku i za ukradenu stvar.

§ 806. Dvije za jednu nadoknadit će se i još jednim prisilnim spaljivanjemkuće, kolibe, bačije, plasta sijena ili slame, lisnika i plota.

§ 807. Za pokradenu baštu, vinograd i njivu plaća se dvije za jednu.

§ 808. Ukraden ili ubijen pijetao ima određenu cijenu: 500 groša vlasniku jer: »Pijetao je sat siromaha«.

§ 809. Ukradena ili ubijena tovljena svinja (osim ako se uhvati u šteti) plaća se 500 groša jer: »Tovljena svinja je ishrana jedne kuće«.

§ 810. Za dvije spomenute životinje ne plaća se dvije za jednu, ni pijetao za pijetla, ni svinja za svinju, već 500 groša u ruke.

§ 811. Za poljoprivredni alat, recimo za ukraden Ш otkriven raonik, lopov će platiti vlasniku toliko radnika koliko je dana izgubio, a za raonik - raonik.[95]

[94] Dračo legislator in fures mortis poena. Solon legislator: dupli poena vindicandum existimavit. (A. Gellius, Noct. Attic, libr. XI. c. XVIII.)
[95] Per furto di stromenti d' agricoltura . . . ii re punisca secondo ii tempo e l'utilita degli aggetti. (Codice di Manu, lib. IX. Leggi civili e criminali, Nr. 293.)

STO SEDAMNAESTI ČLAN

PRAVO VLASNIKA UKRADENE STOKE

§ 812. »Gdje god vlasnik nađe svoju stoku, uzima je«.

§ 813. Po ovom pravilu, vlasnik ukradene stoke ne mora se uznemiriti, jer, gdje god primijeti i pronađe svoju stoku, on je ima pravo uzeti.

§ 814. Ako se stoka ukrade preko davaoca kruha, platit će davalac kruha.

§ 815. Ako se stoka ukrade preko jataka, platit će jatak.

§ 816. Ako se tjera po tragu, tu gdje ostane trag, vlasnik stoke stat će i dat će mu se odmah opravdanje.

§ 817. Ako netko kupi neku ukradenu stoku, i ako ne zna da je ukradena, vlasnik stoke ima je pravo uzeti, a prodavač (lopov) vratit će kupcu novac do zadnje pare prodajne cijene, koju je uzeo za tu prodanu stoku, a vlasniku stoke dvije za jednu.

§ 818. Osim za učinjenu kradu u crkvi i župničkom prenoćištu, lopov se ne globi ni od strane sela, ni od barjaka.

§ 819. Ako se stoka krade u štali, lopov će platiti dvije za jednu i 500 groša globe za obijenu štalu.

§ 820. Ako se stoka krade u šumi, lopov će platiti dvije za jednu.

§ 821. Ako se stoka krade u kući, lopov će platiti dvije za jednu i 500 groša za obijenu kuću.

DVADESET DRUGA GLAVA

ŽUbojstvo

STO OSAMNAESTI ČLAN

ZASJEDA

§ 822. Zasjeda je način na koji Albanci brda i ravnica postavljaju zasjede krvnicima ili bilo kome koga namjeravaju ubiti. (Izaći na zasjedu; stajati na zasjedi; postaviti zasjedu; pasti u zasjedu.)

§ 823. »Za zlo odgovara onaj tko predvodi ili stoji iza toga«.

§ 824. Unutar svog barjaka ne može nitko uzeti drugove da nekome izađe na zasjedu; a ako netko izađe i ubije nekoga iz barjaka, svi padaju u krv.

§ 825. Izvan svog barjaka, ako netko izađe u zasjedu da ubije nekoga iz tuđeg barjaka, vođa pada u krv, a ne suučesnici. »Onaj tko vodi, uzima krv na sebe«.

§ 826. »Tko daje metak, uzima krv na sebe«.

§ 827. Ako netko ustane i skupi drugove i prijatelje i izađe nekome u zasjedu, govoreći im: »Sve puške koje budu opalile, moje su«, ako netko bude ubijen, voda uzima krv na sebe.

§ 828. »Puška donosi krv kući«. - »Puška te zakrvljuje.«

§ 829. Ako netko posudi nečiju pušku, te bez znanja vlasnika puške ovaj odlazi u zasjedu nekome i ubije čovjeka, ubojica pada u krvnu osvetu, a ne vlasnik puške.

§ 830. Ako netko uzme nečiju pušku govoreći vlasniku da namerava izaći u zasjedu da ubije čovjeka i ubije ga, vlasnik puške pada u krvnu osvetu, jer »Puška donosi krv kući«.

§ 831. »Suučesnik bez krvi pada u krvnu osvetu«.

§ 832. Ako netko ustane i skupi drugove i prijatelje, te izađe u zasjedu nekome, a ovaj mu ne duguje ni krv ni ranu i ubije ga, vođa i svi suučesnici padaju u krvnu osvetu.

§ 833. Ako netko izađe u zasjedu da ubije svog krvnika, s ma koliko prijatelja bio, uzima svoju krv i oni ne padaju u krvnu osvetu.

§ 834. Ako grupa ljudi izađe u zasjedu, te pukne puška od strane onih u zasjedi, ali ne ubije nikoga, i tom prilikom pukne puška i od strane onih koji su naišli u zasjedu te u tom metežu bude ubijen netko od onih koji su naišli u zasjedu, ah nije ubijen od pušaka onih iz zasjede, po kanonu, ovi padaju u krvnu osvetu, jer su započeli pucnjavu.

§ 835. Iz zasjede se puca u odrasle muškarce, a ne u žene, djecu, kuću i stoku.

§ 836. Ako se iz zasjede puca u žene, djecu, kuću Ш u stoku, protiv kanona je i ako na to nasilje ne pazi barjak onih iz zasjede, da ih kazni po kanonu; tada će pucati kuća u kuću, zatim pleme u pleme, selo u selo i na kraju barjak u barjak.

§ 837. Onaj tko odluči izaći u zasedu, ponijet će sa sobom hranu za sebe i za suučesnike.

§ 838. Ako uđu negdje prije nego što zauzmu zasjedu i popiju kavu, ručaju ih uzmu sa sobom hranu u nekoj tuđoj kući, te odlaze u zasjedu i ubiju čovjeka, kuća ubijenog traži krv od kuće koja im je dala kruha.

§ 839. »Ako se puška i kruh daju sa znanjem da će se dogoditi ubojstvo, krv ostaje onome tko ih daje«.

§ 840. Ako netko krene izaći u zasjedu svom drugu, a za suučesnike skuplja društvo, ako ubiju nekoga, i vođa i drugovi padaju u krv s tom kućom, ako se otkriju.

§ 841. Ako netko iz Mirdite ustane postaviti zasjedu nekome iz Tkele Ui u Leškoj Malesiji ili drugdje, a za suučesnike uzme drugove iz nekog od spomenutih barjaka, onaj tko im je bio vođa pada u krvnu osvetu.

§ 842. Ako netko nekome kaže da izađe u zasjedu drugome i da ga ubije, dajući mu besu da će na dan umira te krvi platiti cijenu krvi, a taj na osnovu date bese odlazi i ubija upravo onoga za koga mu je onaj rekao, a na kraju ga ostavlja na cjedilu i ne da mu novac, ubojici ostaje krv, a onome što ga je nagovorio spalit će se kuća za vjerolomstvo koje je učinio i platit će 100 ovnova i jednog vola globe.

STO DEVETNAESTI ČLAN

UBOJICA

§ 843. Ubojica je onaj tko svojom rukom ubije nekoga.

§ 844. Ubojica, čim ubije čovjeka, obavijestit će da gaje on ubio da ne bi zbunio roditelje ubijenog.

§ 845. Ubojica će poslati nekoga da traži besu.

§ 846. Ubojica, ako sam može ispraviti ubijenog, dobro; u protivnom, na koga god naiđe, kazat će mu da ga ide ispraviti, a oružje da mu nasloni kod glave.

§ 847. Ubojica ne smije uzeti oružje ubijenog; ako uradi to zlo, duguje dvije krvi.

§ 848. Ubojicu roditelja ubija pleme ili selo javno.

§ 849. Ubojica se kreće noću, a tamo gdje ga zora zatekne, skrivat će se.

STO DVADESETI ČLAN

SUUČESNIK

§ 850. Suučesnik je onaj tko pruža ruku ubojici, te mu pomaže u ubojstvu, u kradi ili u vršenju nekog drugog zla.

STO DVADESET PRVI ČLAN

POSREDNIK

§ 851. Posrednici su oni koji idu kod prijatelja i rođaka ubijenog da bi dobili besu za ubojicu i njegove ukućane; to su branitelji ubojice i njegovih ukućana da ih ništa ne snađe za vrijeme bese.

§ 852. »Jamac i posrednik, nitko ne ulazi za novac«.

§ 853. Budući daje to uzajamna potreba, kanon ne dozvoljava da uzmu obuću oni koji postaju jamci, a ni oni koji dobivaju besu za nekoga.

STO DVADESET DRUGI ČLAN

BESA

§ 854. Besa je rok slobode i sigurnosti koji kuća ubijenog daje ubojici i njegovim ukućanima da ih privremeno neće goniti za krv do određenog vremena.

§ 855. Slati ljude za davanje bese je po kanonu; dati besu je dužnost i čovječnost.

§ 856. Ako ubojici kuća ubijenog da besu, on će, iako ga je ubio, otići na njegovu sahranu i na naricanje, da otprati ubijenog do sahrane i ostat će na ručku. - Ova besa traje 24 sata.

§ 857. Ako krvnik ne ode na naricanje i na ručak poslije date bese, neće se zamjeriti kući ubijenog iako mu ne da besu, jer mu je ubojica povećao zlo zlim.

§ 858. Nakon što sahrane ubijenog, selo, po kanonu, ima pravo da ubojici i njegovim ukućanima izvuče besu.

§ 859. Besa sela traje trideset dana.

§ 860. Ako kuća ubijenog oklijeva i ne odazove se da selu da besu, ubojica sa svim ukućanima i bližim rođacima ostat će zatvoreni.

§ 861. Nitko drugi ne može da zatraži besu za ubojicu i kuća ubijenog ne može da da besu nikome dok prvo ne da besu svom selu.

§ 862. Čun kuća ubijenog da besu svom selu, tada se otvara put i prijateljima i drugovima da traže besu za ubojicu.

§ 863. Ako kuća ubijenog da besu plemenu, koliko god plemena bilo u njenom selu, dat će im besu podjednako.

§ 864. Ako neki prijatelj odlazi kući ubijenog da zatraži besu, a ona ga otprati sa: »Nemoj mi više dolaziti« i ne da mu besu, nema više za što da ide.

§ 865. Ako neki drugi prijatelj odlazi kući ubijenog da zatraži besu, a ona ga otprati sa: »Zasad ti ne dajem besu, jer ne vidim priliku«, prvu besu koju odredi da da, dat će njemu, ostavljajući po strani drugove i prijatelje od srca.

§ 866. Ako kuća ubojice dobije besu, treba da se ponaša pametno i ljudski na svom poslu, da se čuvaju i muškarci i žene da ne pričine štete i nerede ako su blizu kuće ubijenog i da se ne ponašaju osorno.

§ 867. Ako se kuća ubojice nedolično ponaša prema kući ubijenog, selo će je zajedno s jamcima, opomenuti i ako bude trebalo kazniti globom i prekinut će joj se besa.

§ 868. Kanon čovještva, a i obaveza je, da se nitko iz kuće ubijenog ne omalovaži, iako je ojađena i slomljena.

§ 869. Da se netko ne junaci da vodi krvnika i da se s njim vrti po selu kuće ubijenog; kanon kaže: »Čuvaj krvnika i nemoj ga pratiti na očigled druga kuće ubijenog«.v- »Krvnik se kreće noću, a tamo gdje ga zora zatekne, skriva se«. - »Čim čovjek duguje krv, dužan je da bježi i da se skriva«.

§ 870. »Bliski rođak poslije 24 sata više se ne čuva od krvnika«.

§ 871. Bliski rođaci krvnika čuvat će se 24 sata od ubojstva, jer, ako ih ubije kuća ubijenog, uzima svoju krv.

§ 872. Ako se spasi 24 sata od ubojstva, tražit će jamstvo od kuće ubijenog i bit će slobodni na svom poslu.

§ 873. Ako kuća ubijenog ubije nekoga od podijeljenih rođaka ubojice nakon što prođu 24 sata, ona ne uzima krv, već pada u krv.

STO DVADESET TREĆI ČLAN

BESA STOKE I ČOBANA

§ 874. Besa stoke i čobana je ona koju dva ili više baijaka daju jedan drugome uz obostranu suglasnost.

§ 875. Dajući tu besu, barjaktari sa glavarima i momcima određuju put za putnika, glasnika i čobanina sa stokom.

§ 876. Putnik Lglasnik nekog baijaka, koji ima posla u tuđem barjaku, ne može preći određene granice od strane dva barjaka koji su dali besu stoke i čobana.

§ 877. Putnik i glasnik, osim što ne mogu skrenuti s puta, ne mogu niti ući u drugu kuću, čim koraknu u tuđi barjak, pravo će otići kod kuće mjesnog barjaktara.

§ 878. Ako putnik treba da svrši svoj posao ili glasnik posao za barjak, oni ne mogu sami izaći po tuđem barjaku, već će biti praćeni ili od mjesnog barjaktara ili od nekog čovjeka kojeg im bude dodijelio lično barjaktar.

§ 879. I u odlasku i u povratku putnik i glasnik putovat će velikim putem ne prelazeći granice određene od strane barjaka besom stoke i čobana.

§ 880. Ako putnika, glasnika ili-čobanina snađe nešto prije izlaska iz tuđeg barjaka ili pasući stoku po određenim dionicama, krivci su pogazili besu stoke i čobana.

§ 881. Za gaženje bese stoke i čobana slijede ove kazne i globe:

ubojica će platiti kući ubijenog 22 ćese [96] za krv;
barjak ubojice spaljuje tri kule ubojici; ako ubojica nema tri svoje kule, spalit će se: kula ubojice i dvije druge kule bliskih rođaka ubojice; ako nema bliske rođake, ako su i na stotom koljenu, spalit će im se kule.

§ 882. Barjak ubojice razara imovinu ubojici s usjevima i zemljom, stokom i svim što ima.

§ 883. Ako putnik ili glasnik skrene s puta ili čobanin sa stokom pređe granice, ako ih netko ubije, ne ubijaju se gosti na besi stoke i čobana, već onome iz čije su kuće izašli i ubojica s njihovom kućom, po kanonu, pada u krv.

§ 884. Ako netko dime krdo stoke na planini i unutar označenih granica, razbojnik se kažnjava gore spomenutim globama za gaženje bese stoke i čobana.

§ 885. Jamci bese stoke i čobana su barjaktari, glavari i momci barjaka koji su sklopili ovu besu.

Napomena: Prema pričama koje se pričaju među albanskim brđanima (o kojima sada govorimo u redanju raznih priča), jasno je da je »besa stoke i čobana« vrlo drevna i da se počela primjenjivati prije nego što je tankocijevka (puška) počela bljuvali plamen.
Tu i tamo i dan-danas se drži besa stoke i čobana; kao, na primjer, u Dakovičkoj Malesiji: Nikaj, Mertur, Gas, Krasnice i drugdje. U Dukađinskoj Malesiji: Šalja, Šoš, Kir, Daj, PijaniTopljan; u Malesiji Puke, Mirdite, Tkele, Leške Malesije i prema Kurbinu; iako se više ne drži ova vrsta bese, prema kazivanjima, koja su nam saopćili starci tih krajeva, i u tim predjelima nekada se držala besa stoke i čobana.

[96] ćesa, kesa (arh.) - nekada je to bio određen iznos novca koji je sadržavao 500 groša.

STO DVADESET ČETVRTI ČLAN

KRV [97]

§ 886. Po kanonu albanskih brđana, koliko god se muškaraca rodi, smatraju se dobrim i ne razlikuju se jedan od drugog.

§ 887. Cijena čovjekovog života je ista, kako za dobrog, tako i za lošeg.

§ 888. Svatko se drži daje dobar i za sebe kaže: »Ja sam čovjek« i kažu mu: »Kako si, čovječe!«

§ 889. Kada bi bilo razlikovanja krvi, kanon ne bi znao pronaći uzroke u pogledu presuđivanja i zaloga u odmjeravanju dobrog i lošeg, budući da se svatko drži daje težak okruglo četristo derhema u svojoj težini.

§ 890. Da je ostala mogućnost razlikovanja krvi - lošeg za izgled i plemenitost - lopova bi ubili i bez razloga; povećala bi se ubojstva kada ne bi netko ustao da traži razloge za ubojstvo lošeg i lopova.

§ 891. Zato »Leka je krvi ostavio jednake: od lošeg izlazi dobar, a od dobrog loš«. - »Duša za dušu, jer izgled daje Bog«. [98]

§ 892. Dakle, tko ubije čovjeka, bio odrastao muškarac ili žena, momak ili djevojka ili dijete u koljevci, lijep ili nakaza po izgledu, glavar, starac ili nadstarac, bogat ili siromah, plemenit ih lopov, kazna je ista: za ubojstvo muškarca 6 ćesa, 100 ovnova i pola vola globe.

§ 893. Tko rani čovjeka, spomenuta cijena u § 892. prepolovljuje se kako za muškarca, tako i za ženu.

§ 894. »Ranjavanje se mjeri prema goljenici [99] ,ili kako vidar odredi«. (Cijena liječenja je kako odredi vidar.)

§ 895. Umir krvi ili rane, koji se vrši preko glavara i momaka, nema drugo osim 6 ćesa za krv i 3 ćese za ranu. - Umir krvi ili rane, koji se vrši posredstvom prijatelja, iznad 6 ili 3 ćese traži i troškove liječenja. [100]

§ 896. Oni koji padaju u krv, ako se ubojstvo dogodi u selu, ubojica s muškarcima kuće i djetetom u kolijevci ako je, iselit će se iz sela i otići će kod prijatelji, da bi izbjegao opasnost od ubojstva.

§ 897. Kuća ubijenog nema posla sa ženama ubojice, jer »Žena i župnik ne padaju u krv«.

[97] Vidi: Knj. VIII, gl. XVII, § 593 i 594.
[98] »Animam pro anima . . .«, Ledtiku, k. XXIV. vv. 18-20. »XX £ legge, che goccie (di sangue), sparse per omicidio, altro sangue domandino . . .« (Aesch. Coeph.)
[99] vrsta mjere.
[100] »Si rixati fuerint viri, et percusserit alter proximum suum lapide, vel pugno et Ше mortuus non fuerit, sed jacuerit in lectulo . . . inncoens erit, qui percusserit, ita tamen ut opera ejus et impensas in medicos restituat.« (Exodus, XXL 18. 19.) »Quando fu ferito un membro, da cui derivo piaga od emorragia, Г antore del male deve pagar le spese della cura,e — se rifiuta, deve la spesa ed — una multa.« (Codice di Manu, Nr. 287. Libra VIII).

STO DVADESET PETI ČLAN

»UBOJSTVO OSTAJE UBOJICI« [101]

§ 898. Po starom kanonu albanskih brđana, samo je ubojici ostajala krv ili onome tko je povukao, kresnuo ih pucao, ili iz puške ili iz bilo kojeg oružja na čovjeka.

§ 899. Kuća ubijenog nije mogla goniti, niti ubiti nekog drugog od braće, nećaka ili rođaka ubojice, osim ubojice.

§ 900. Kasni kanon obuhvaća muškarce kuće ubojice do djeteta u kohjevci; rođake i bhske nećake, iako podijeljene, ah za 24 sata, u jeku krvi; a poshje 24 sata kuća ubijenog dat će im jamce. [102]

[101] »Non occidentur patres pro filiis, nec filii pro patribus, sed unusquisque pro peccato suo morietur.« (Deuteronomi, XXIV. 16.)
[102] U Velikim Malesijama svi oni koji u znak žalosti na glavu stavljaju cmi mbac, padaju u krv ili se traže za krv. - Ovaj kanon važi i u Dukađinu: Šalji, Sosu itd.

STO DVADESET ŠESTI ČLAN

»UBOJSTVO OSTAJE ZA UBOJSTVO«

§ 901. Kad dvojica u prepirci ubiju jedan drugog, te obojica padnu mrtvi, ostaje glava za glavu Ш ubojstvo za ubojstvo.

§ 902. Kuće ubijenih ne mogu se spoiječkati, niti mogu tražiti jedna od druge obeštećenje. - Po kanonu će se jamčiti.

§ 903. Ako jedan biva ubijen, a drugi ranjen, onda će ranjeni povratiti višak cijene krvi ubijenom.

§ 904. Ako netko ubije mog brata i ja ustanem i pucam u nekoga od ukućana ubojice i ranim ga jedanput i do dvadeset puta; najzad uperim pušku i ubijem njegovog brata ih baš ubojicu moga brata, sve rane će se presuditi i platiti, a ubijeni ostaje glava za glavu za mog ubijenog brata.

§ 905. Ako ubijem onoga koga sam dvadeset puta ranio, rane se gube, a ostaje ubojstvo za ubojstvo s ubijenim.

§ 906. Ako u nekoga pucam i samo ga ogrebem u glavu, dugujem mu 3 ćese za ranu.

§ 907. Ako ga ranim u nogu, dugujem mu 750 groša.

§ 908. Ranjavanje od struka naviše stoji 3 ćese, od struka naniže stoji 750 groša.

STO DVADESET SEDMI ČLAN

»UBOJSTVO NIJE ISTO ŠTO I KRIVICA« [103]

§ 909. Za svaku krivicu koju učini Albanac Albancu, oštećeni ima pravo da ga muči starcima i jamcima, ali ne može ga ubiti, jer »Ubojstvo nije isto što i krivica«.

§ 910. Ako me netko opsuje i ja ga ubijem, dugujem mu krv.

§ 911. Ako netko dođe podmetnuti vatru mojoj kući ili kolibi, ili bačiji, a ja ga dočekam i ubijem, dugujem mu krv.

§ 912. Ako netko dođe da te potkrade i vidiš ga kako ti provaljuje vrata, ubiješ ga, duguješ mu krv.

§ 913. Dolazi netko da ti isprazni štalu, vidiš ga kako ti tjera krdo stoke ispred sebe, pojuriš osloboditi svoju stoku, a on neće da ti ih pusti, ako ga ubiješ, duguješ krv.

§ 914. Ako netko zamahne rukom ili te udari a ti ga ubiješ, duguješ krv.

§ 915. Ako ti se netko popne na vrat, iako imaš pravo da se braniš, [104] ako ga ubiješ, duguješ mu krv.
Napomena: § 914. i 915. odmjeravaju se prema težini krivice.

[103] Načelo: »Ubojstvo nije isto što i krivica« odgovara ovim načelima:
»Si effringens fur domum, sive suffodiens fuerit inventus, et accepto vulnere mortuus fuerit: percussor non erit reus sanguinis.« (Exodi, k. XXII. 2.)
»L' uccidere chi ha tentato assassinio in privato od in pubblico; e il furore alle mani col furore, non rende colpevole per vemn modo 1' omicida.« - (Codice di Manu, Nr. 351. Libro VIII.)
»Non era colpevole chi uccidesse per difendere la vita, 1' onore e la liberta... (Stato politico di Atene. - Leggi civili e criminali.)
»Furem noctumum, sed non diumum, nisi telo se defendat, licet occidere.« - (In decreto Gratian. Glossa Decret.)
[104] Ta rečenica je, u stvari, albanska narodna poslovica »(Dy duerper nji krye«, tj. dvije ruke za glavu, odnosno dvije rake služe čovjeku za očuvanje glave - života. Očigledno, pravo je čovjeka na samoobranu.

STO DVADESET OSMI ČLAN

»KRV SE NE ZAMJENJUJE GLOBOM«

§ 916. »Krv je krv, globa je globa« - kaže kanon.

§ 917. Krv se nikada ne gubi.

§ 918. Ma kako da je kriva kuća ubijenog prema kući ubojice, sudit će se i presudit će se i zalogama, ako je potrebno; ali krivica ostaje krivica i kuća ubijenog tražit će objašnjenje od kuće ubojice kako starci budu vidjeli za shodno.

§ 919. Ma kako da se globi kuća ubijenog, platit će globu kao globu, ali ne mogu j oj krv izgubiti i ne mogu j oj krv platiti globom, ma koliko kuća ubijenog bila nejaka i siromašna.

STO DVADESET DEVETI ČLAN

UBOJSTVO ZBOG OBLJUBE

§ 920. Oni koji se obljubljuju, ako budu ubijeni prilikom obljube, ostaju neosvećeni.[105]

§ 921. Načelo: »Krv nije isto što i krivica« prilikom silovanja žena gubi svoju snagu.

§ 922. »Ubijeni gost, silovana žena i oskrnavljena oružja su, po kanonu, neprikosnoveni.«

§ 923. Osramoćeni i osramoćena ostaju neosvećeni samo onda ako se ubiju prilikom obljube i pod rđavim okolnostima, jednim metkom.

§ 924. Roditelji za osramoćene ne mogu tražiti osvetu, već će ubojici dati ispaljeni metak i reći: »Ruka ti se pozlatila!«

§ 925. Odredit će jamce da nikada neće zatražiti osvetu za osramoćene.

§ 926. Ako roditelji ubijenih posumnjaju da ih ubojica nije ubio prilikom obljube, sud mu određuje zakletvu po kanonu.

§ 927. Ako ga porota proglasi krivim, ubojica duguje dvije krvi i globi se po kanonu.

§ 928. Ako se jedna strana spasi od ubojstva i pobjegne, ubojica, koji ih je zatekao u obljubi, ne može ga naknadno ubiti, jer pada u krv i ubijenoj strani platit će krv.

§ 929. Ako se žena ili djevojka osramote i izbjegnu da ne budu ubijene - pobjegnu u dalek kraj - njih barjak zauvijek Uči.

§ 930. Ako se primijeti onaj tko ih je osramotio te bude uhvaćen i on i osramoćena, pleme, selo i barjak ubija oboje pretvarajući im krv u globu.

§ 931. Udovice i djevojke koje bi se osramotile, žive su spaljivane na bunjištu. Ш su ih stavljali između dvije zapaljene gomile drveća, te su ih primorali da otkriju suučesnika, iU su ih ostavljaU da s užasom izgore između dvije vatre. Ako bi uspijevali da joj izvuku riječ tko ju je osramotio, onda bi uhvatili i suučesnika i ubijali bi ih zajedno.

[105] »Si dormierit vir cum uxore alterius, uterque moriatur, id est, adulter et adultera, et auferes malum de Israel.« (Dueteronomi, XXII, 22. - Levit. XX. 21.) »Si quid perverse tetreque factum est a muliere, mulctatur; si vinum bibit, si cum alieno viro probri quid fecit, condemnatur. - De jure autem occidendi ita cnptum est: In adulterio uxorem tuam si deprehendisses, sine juridicio impune necares.« (Aulus Gellius. Noct. Attic. Liber X. c. XXIII.) »Incestum Pontifices sopremo supplicio sanciunto.« (Cicero, De legib. IX.)

STO TRIDESETI ČLAN

UBOJSTVO IZ NEHATA

§ 932. Ubojstvo iz nehata ne goni se puškom. - Ubojica plaća krv i daje jamce [106]

§ 933. U toj vreloj krvi ubojica će se skloniti i sakriti dok se stvar dobro ne razbistri.

§ 934. Posreduju mudri ljudi i čim se utvrdi daje stvarno ubojstvo bilo iz nehata, ubojica plaća cijenu krvi i daje jamce.

§ 935. Ako netko - i nehotice - ubije trudnu ženu, osim 3 ćese za ženinu krv, platit će i 3 ćese za trudnoću.

§ 936. Ako se ubojica suviše trza zbog 3 ćese za trudnoću, kanon dopušta da se ubijena otvori da se vidi je li imala muško ili žensko dijete. [107]

§ 937. Ako bude imala muško dijete, ubojica će platiti 3 ćese za krv žene i 6 ćesa za krv dječaka; ako bude imala žensko dijete, osim 3 ćese za ubijenu ženu, platit će još 3 ćese za djevojčicu.

§ 938. Ubojstvo iz nehata ne globi se.
Napomena: Ubojstvo pod zaštitom, vidi: Knj. VIII, gl. XVIII, cl. XCVII, »Ubojstvo gosta«.
Ubojstvo pod posredništvom, vidi: knj. VIII, gl. XVIII, cl. IC, »Posredništvo«.

[106] »...Qui percusserit proximum suum nescrens, et qui heri et nudiustertius nullum contra eum odium habuisse comprobatur..., hic ad unam supradictarum urbium confugiet, et vivet; (Urbes refugii, vid. L. VIII, gl. XVIII, cl. XCVII, strana 68, napomena 1) ne forsitam proximus ejus, cujus effusus est sanguis, dolore stimulatus, persequatur ...percutiat animam ejus, qui non est reus mortis...« (Deuteronomi, XIX, 4, 6. 6.) »...L' omicidio involontario ebbe tribunale apposito, e chi l' avesse commesso non poteva esser tenuto reo, ma doveva allontanarsi da' luogi testimoni di tale sventura: la religione doveva purificare il versato sangue e riconciliarlo cogli Dei.« (Stato politico di Atene. Leggi civili e criminali) »Ictus quippe fortiutus et consultus, non cadunt sub eiusdem talionis similitudinem.« (A. Gell. Lib. XX. c. I.)
[107] Herkulov unuk Aristodem, kralj Mesana (742. prije n. e.) ubio je svop kćer i otvorio je kako bi dokazao da je bila lažno iznuđena optužba koju je izgovorio neki Mesanm protiv nedirnutosti njenog djevojaštva. (La Grecia, M. Pouqueville, Venezia, 1836. - Assedio d' Itome, pag. 42)

STO TRIDESET PRVI ČLAN

UBOJSTVO POD JAMSTVOM

§ 939. Ako se kuća ubojice zavadi s kućom ubijenog poslije umira krvi, jamci moraju ući u vatru i neće dozvoliti da im se oskrnavi ime i jamstvo.

§ 940. Ako između njih pukne puška, jamci će tražiti ubijenog gosta od strane koja je započela pucnjavu. - Ostalo vidi: Knj. X. gl. XXII. cl. CXXV, »Krv ide za krv«.

STO TRIDESET DRUGI ČLAN

PUŠKA GONI UBOJICU

§ 941. »Započeta puška se globi.« - »Prva puška se globi.«

§ 942. »Škljocanje se globi.«

§ 943. Ako se dvojica posvade ijedan okrene pušku na drugog i opah, ako škljocne, ah se tom prilikom ne ubiju, prvi koji je opaho puškom pada pod kaznu globe.

§ 944. Ako prvi opah puškom, i škljocne mu, drugi ugrabi i ubije ga, ovaj pada u krv, ali ne pod kaznu globe, jer »Zadnja puška nije isto što i prva«.

§ 945. Ako iz nehata opali puška, vlasnik puške pada u krv, ako ubije ili rani nekoga.

§ 946. Ako netko uđe u nečiju kuću i čim okači pušku na kuku, otkine mu se opasač, opali puška i ubije nekoga od ukućana ili koga drugog, vlasnik puške duguje krv.

§ 947. Ako gost ostavi napetu pušku i opali i ubije nekoga, vlasnik puške duguje krv.

§ 948. Ako gost okači pušku na kuku i ona se polomi, a puška padne na zemlju, opali i ubije nekoga, vlasnik kuke duguje krv.

§ 949. Klin i kuka su postavljeni za okačivanje pušaka; prema tome, vlasnik kuke ili klina trebao je da pazi i da ih ne ostavlja da ih nagrizaju crvi.

§ 950. Ako se na jednoj strani ubije netko i padne mrtav, a na drugoj se rane dvojica, idu krv za krv; jedno ubojstvo - dvije rane.

§ 951. Ako netko ubije trudnu ženu, kanon dozvoljava da se otvori i ako bude imala muško, ubojica, osim za ženinu krv, platit će 6 ćesa za krv dječaka; ako bude imala djevojčicu, platit će 3 ćese za dijete i 3 ćese za njegovu majku. [108]

§ 952. Ispaljena puška zbog ubijenog gosta baca te u krvnu osvetu, ali ne u globu.

§ 953. Ispaljena puška zbog obeščašćene žene ili djevojke nema ni krvne osvete ni globe.

§ 954. Ispaljena puška zbog oduzetog oružja baca u krvnu osvetu, ali ne u globu.

§ 955. Puška koja ubije iz nehata duguje krv za krv, ali nema globe ni gonjenja.

§ 956. Ispaljena puška na bilo koga globi se.

§ 957. Za svako ubojstvo plaća se: 6 ćesa za krv, 100 ovnova i 1 vol globe barjaku i 500 groša kući Domarka iz Oroša (za Mirditu).

[108] Ponavlja se § 937.

STO TRIDESET TREĆI ČLAN

TKO UBIJA SEBE. OSTAJE NEOSVEĆEN

§ 958. Ako netko ubije sebe, krv mu ostaje neosvećena.

§ 959. Kuća samoubojice ne globi se, jer globi sebe gubitkom jednog čovjeka i troškova oko ručkova.

§ 960. Ako brat ubije brata, ostaje neosvećen, ali platit će po kanonu globu barjaku.

§ 961. Ako sin ubije oca, nitko ga ne goni, ali sina, ubojicu, ubija ili pleme ili selo.

§ 962. Ako sin ubije majku, pada u krv s roditeljima majke.

§ 963. Ako muž ubije ženu, pada u krv sa ženinim roditeljima.

§ 964. Ako žena ubije muža, njeni roditelji padaju u krv. (Dešavalo se da je roditelj ubio kćer koja bi počinila tu groznu stvar.)

STO TRIDESET ČETVRTI ČLAN

POSREDNIŠTVO U KRVNOJ OSVETI

§ 965. Posredniku krvnoj osveti je onaj tko se kod kuće ubijenog zalaže daje pomiri sa ubojicom.

§ 966. Posredniku krvnoj osveti, ako završi posao, ima pravo na obuću. § 967. Obuća ili opanci za posrednika sastoje se od 500 groša.

§ 968. Obuću za posrednika u krvnoj osveti plaća kuća ubojice.

STO TRIDESET PETI ČLAN

U MIR KRVI

§ 969. U mir krvi vrši se na dva načina:

posredovanjem prijatelja kuće ubijenog i župnika;
posredovanjem glavara, kuće Domarka i momaka barjaka. -U tom slučaju, za svako ubojstvo kuća Domarka iz Oroša uzimala je 500 groša.

§ 970. U oba slučaja obavezni su jamci kanona.

§ 971. Vlasnik krvi, osim određenog iznosa za krv, ima pravo tražiti jednu pušku ostragušu (martinku) s bilo čijeg ramena na koju baci oko; a ubojica je dužan da mu je donese.

§ 972. Prije umira krvi, bez obezbjeđenja potrebnih jamaca, prije određivanja rokova plaćanja novca za krv, ne postavljaju se stolovi za ručavanje i ne ruča se.

STO TRIDESET ŠESTI ČLAN

JAMCI KRVNE OSVETE

»JAMAC IPOSREDNIKNITKO NE POSTAJE ZANOVAC.«

§ 973. Jamce krvne osvete bira kuća ubojice.

§ 974. Jamci krvne osvete su oni koji pristanu da onemoguće svako ponavljanje mržnje i vatre koja bi mogla buknuti između kuće ubijenog i ubojice.

§ 975. Jamci krvne osvete, čim pristanu jednom da budu jamci, ne mogu se više osloboditi jamstva.

§ 976. Jamci krvne osvete imaju pravo držati na uzdi one za koje jamče; a ako ne budu pomogli prijateljski savjeti i opomene, imaju ih pravo pritegnuti i prijetnjom ako izmiču.

STO TRIDESET SEDMI ČLAN

JAMCI NOVCA ZA KRVNU OSVETU

§ 977. Jamce novca za krvnu osvetu bira kuća ubijenog.

§ 978. Rokove novca za krvnu osvetu određuju starci i mudri ljudi koji se tu nađu.

§ 979. Određeni rok novca za krvnu osvetu niti se odlaže, niti se pomjera.

§ 980. Ako ubojica poludi i počne se igrati s jamcima novca za krvnu osvetu i vitlati ih s danas-sutra, odnijet će vlasniku krvne osvete novac u određenom roku, a dužnika će izvesti pred selo koje će pritisnuti lošeg platišu da izvrši zadatak, ako bude trebalo, mogu ga globiti.

§ 981. Novac krvne osvete dat će kući ubijenog jamci, a nikada neposredno ubojica.

STO TRIDESET OSMI ČLAN

KRUH KRVNE OSVETE

§ 982. Kruh krvne osvete je onaj kada posrednici umira krvi s nekim iz roda, drugovima i prijateljima vlasnika krvne osvete idu u kuću ubojice radi umira krivi, da pojedu kruh umira krvi.

STO TRIDESET DEVETI ČLAN

KRIŽ NA VRATIMA

§ 983. Po kanonu je, čim se postigne umir krvi i čim se pojede kruh, da se odrede jamci, kako za krvnu osvetu, tako i za novac, da se napravi križ na vratima ubojice od strane vlasnika krvne osvete.

§ 984. Križ na vratima je znak umira krvi.

§ 985. Križ se pravi na kamenu gornjeg praga kućnih vrata ili među pragovima vratnih krila.

§ 986. Križ na vratima napravit će ruka vlasnika krvne osvete.

§ 987. Željezo - tesla - kojim je napravljen križ, po kanonu se baca na krov kuće ubojice.

STO ČETRDESETI ČLAN

BRATIMLJENJE (ISPIJANJE KRVI)

§ 988. Čim se pomire srca kuće ubojice i kuće ubijenog, ispiju krv jedan drugome.

§ 989. Uzimaju dvije male čaše, napune ih napola vodom ili rakijom; netko od prijatelja ustane i sveže im dva mala prsta, ubode ih iglom puštajući po kap krvi posebno u obje čaše.

§ 990. Nakon što pomiješaju krv, i nakon što je dobro promućkaju, razmijene čaše, ukrštenih ruku, daju jedan drugome čašu pijuci krv jedan drugome. - Uz hiljadu čestitanja, pucaju iz pušaka i postaju kao nova braća od jedne majke i jednog oca.

KNJIGA JEDANAESTA

KANON PRESUĐIVANJA

STO ČETRDESET PRVI ČLAN

PRAVO I OBAVEZA STARACA

§ 991. Starac zaloga ne može zatražiti poklone i plaću po kanonu prije nego što sredi posao.

§ 992. Starci su ili glavari bratstva ili glavari plemena, a rad im se temelji na osnovama kanonskog prava.

§ 993. Bez njih se ne može donijeti neki novi kanon i nijedan sud ili presuđivanje koje bi obuhvaćalo bratstvo ili pleme, selo i barjak.

§ 994. Za starce se pozivaju i ljudi poznati po mudrosti, koji su stekli vještinu u sporovima i presuđivanjima.

§ 995. Za posebne poslove i za posebne razmirice, oni se mogu uzeti i za starce zaloga, a njihove odluke kanon priznaje dovoljno da po njemu presuđuju.

§ 996. Starci kanona imaju pravo otkloniti svaku svađu i prijetnju šteta i ubojstava, negdje mudrošću, negdje silom u zajednici sa selom, a kod veoma teških prijetnji, zatražit će pomoć glavara i momaka barjaka, kako bi opametili raspamećenog.

§ 997. Starci imaju pravo skupiti selo kada netko neće da se povine presudi koja je izrečena po kanonu i nepristrano.

§ 998. Za mala prešućivanja uzet će se starci iz sela prema bratstvu i plemenu.

§ 999. Starci, koji su određeni da presuđuju nešto, na određenom mjestu i u određenom trenutku da bi obavijestili zavađene, imaju pravo presuditi i to sprovesti do kraja.

§ 1000. To pravo imaju ne samo starci ili glavari kanona, već i starci za posebna pitanja, ako ih je netko izabrao za starce.

§ 1001. Čim se starcima da u ruke zalog za pristanak, i ako se zavađeni pokaju, ne mogu im ponovo uzeti zalog, niti mogu zamijeniti te starce.

§ 1002. Načelo kanona je: »Starca nad starcem, sud nad sudom i zakletvu nad zakletvom kanon ne trpi«.

§ 1003. Teška djela, koja kaljaju čast sela ili barjaka, odmjerit će starci sela i glavari barjaka.

§ 1004. Starci i glavari barjaka ne mogu presuditi ni jednu stvar i ne mogu nikoga globiti u selu ako nemaju sa sobom starce i nadstarce sela u kojem se nalazi krivac.

§ 1005. Ako se dogodi da čitavo selo poludi sa svim starcima i pukom, tada ustaju glavari barjaka sa starcima i nadstarcima bratstva i plemena i sa čitavim pukom i opamećuju neposlušno selo.

§ 1006. Ako neko selo ustane da povede borbu protiv glavara, staraca, nadstaraca i puka barjaka pod kojim se nalazi, onda će se o tome upoznati kuća Domarka na čiji će poziv ustati i drugi baijaci i pod vodstvom te kuće napast će se neposlušno selo i opametit će ga kaznama, protjerivanjem iz mjesta, a i javnim strijeljanjima, ako je neko učinio neki prijestup za strijeljanje.

§ 1007. Spomenuti postupci i kazne primjenjuju se i prema nekom barjaku kada je neposlušan, s tom razlikom što se čitav barjak ne može protjerati iz mjesta, ali se ličuje od drugih barjaka sve dok ne bude dao zalog.

§ 1008. Kanone koje donosi neko selo sa starcima i pukom za sebe, na primjer o potkazivanju, izdajstvu, ubojstvu ili pljački, ni barjak, a ni kuća Domarka ne mogu da ih ne priznaju, dovoljno da se ne izmišljaju nove stvari, koje su protiv drevnih odluka kanona albanskih brđana.

§ 1009. Za suđenja i prešućivanja koja se tiču cijelog sela ili jednog barjaka, nemaju pravo pozvati posebne starce. - To će se odmjeravati od strane staraca i glavara kanona sela i barjaka.

§ 1010. Ako skrivi starac sela, zalog će dati u ruke puku.

§ 1011. Ako se ne odazove da da zalog, puk poziva glavara barjaka i zajedno će ga opametiti

§ 1012. Ako skrivi netko iz kuće Domarka, presudit će mu glavari i puk svih barjaka.

§ 1013. Ako skrivi neko od barjaktara, odmjerit će mu glavari i puk; a prvaku barjaka koji je skrivio presudit će barjaktar, drugi prvaci barjaka i puk.

§ 1014. Bio starac ili glavar, ili iz kuće Domarka, dat će zalog u ruke starcima i puku, ako se netko žali na njega.

§ 1015. Starci će presuđivati nepristrano i bit će nepodmitljivi stvarima ispod ruke ili obećanjima jednog ili drugog.

§ 1016. Ako se otkrije da je neki starac pristrano presudio i protiv kanona, samo zato što je podmićen stvarima ispod ruke protivničke strane, osim crnog obraza, nitko ga više ne uzima za starca. [109]

[109] Meledictus qui accipit numera, ut percutiat animam sanguinis innocentis, et dicet omnis populus: Amen. (Deuter. XXVII. 26.)

STO ČETRDESET DRUGI ČLAN

ZALOŽI

§ 1017. »Dani zalog više se ne vraća.«

§ 1018. Zalog je neki predmet koji se daje u ruke starcima presudite- Ijirna s pravom da presude o žalbama dvojice protivnika.

§ 1019. Zalog se zove: »Zalog pristanka«, što znači da su, dajući zalog u ruke starcima presuditeljima, spremni da se povinuju sudu i presuđivanju.

§ 1020. Presađivanje i suđenje, održani bez zaloga, po kanonu, nisu valjani.

§ 1021. Prije nego što počne suđenje, založi treba da su u rukama staraca, a zavađeni u tužbi, osim što se više ne mogu izvlačiti, obavezuju se da plate opanke ili presuđivanje izrečeno po kanonu.

§ 1022. Kao zalog računa se oružje, metak, sat, a i kutija duhana, sve dok se ne donese zalog koji odgovara vrijednosti za koju su u zavadi.

§ 1023. U presudama žalbi, optužbi ili kleveta, izgovorena riječ ne prihvaća se kao zalog; potreban je dokaz.[110]

§ 1024. »Riječ kao zalog« prihvaća se samo onda kada netko obeća nekome toliko i toliko, ako mu sredi neku stvar.

§ 1025. Ako mu sredi stvar, dužan je dati obećano tom čovjeku.

§ 1026. Ako starci zaloga zapnu svaki na svom mišljenju, obratit će se drugim starcima, ali za izdatke se ne mogu opteretiti zavađeni (vlasnici zaloga).

§ 1027. Opanke starcima platit će vlasnici zaloga podjednako.

§ 1028. Opanci starcima plaćaju se ne po želji staraca, nego prema važnosti prešućivanja: »Prema zalogu daju se opanci«. - »Prema vrijednosti predmeta daju se opanci.«

§ 1029. Jedno prijepodnevno presudivanje stajalo je pet groša. - (Nekad presuđivanja nisu vođena poslije podne.)

§ 1030. Za presuđivanja koja su se određivala »kamenom«, zavađeni su plaćali po 10 groša za presudivanje.

§ 1031. Prije nego što započnu suđenje, starci će dati ovu zakletvu: »Tako mi ovog božjeg dobra (nad nekim vjerskim znamenjem) i kako budem radio, tako mi pomoglo, suđenje neću voditi lažno i pristrano i koliko mi pamet i duša budu dozvolili, neću skrenuti s kanona i pravednog suda![111]

§ 1032. Izvan sela nitko nema pravo naći starce.

§ 1033. Ako netko izađe da traži starce po barjaku pod kojim se nalazi, za starca će uzeti nekog od glavara, a ne od puka.

[110] »Oppositus est prignori.« - Publ. Terentius, Phormio, alt. IV. Scena III. - Opponere interdum significat deponere, hoc est contra alium provocantem pignus ponere.
[111] »Judices citati jurabant se ex lege judicaturos.« (Rit. Rom. c. II. De judiciis publ. fr. 150.)

STO ČETRDESET TREĆI ČLAN

POVEĆANJE BROJA STARACA

§ 1034. »Sud nad sudom i starca nad starcem, kanon ne dopušta.«[112]

§ 1035. »Ako si nezadovoljan suđenjem, tu je Š. Palji [113]. - »Ako si nezadovoljan suđenjem, tu je Grika e Orošit«.[114] - »Kuća Domarka je temelj kanona.«

§ 1036. Ako si starcu predao zalog, a ovaj ti presudi, nemaš pravo tražiti drugog starca i suđenje.

§ 1037. Ako te nije ubijedilo suđenje staraca koje si ti odabrao i prihvatio, nemaš pravo ponovo uzeti svoj zalog niti izabrati druge starce.

§ 1038. Ako vlasnici zaloga pomisle da je suđenje bilo nepravilno i pristrano, imaju pravo da ne prihvate presudivanje.

§ 1039. Prvi starci ne ustupaju zaloge, ali su dužni sebe očistiti ustupajući svoje zaloge drugim starcima koje su oni izabrali; nakon što im izlože doneseno presudivanje, to će se odmjeriti od strane drugih staraca.

§ 1040. Ako proglase lošim prešućivanje prvih staraca, drugi starci uzimaju zaloge zavađenima i, osim što ostaju bez opanaka, ovi će platiti opanke za druge starce.

§ 1041. Broj staraca može se povećati do tri puta: ako ne presude, presudit će glavari sve do kuće Domarka, koja je temelj kanona. Preko te kuće nema suda.

§ 1042. Ako se prešućivanje prvih staraca pokaže dobro, prve zaloge platit će dvije vrste opanaka: prvim i drugim starcima.

§ 1043. Ako budu teška suđenja i prešućivanja, tumačenja će se tražiti od kuće Domarka.

[112] Djelomično se ponavlja §1002.
[113] Sv. Pavao
[114] Oroška klisura

STO ČETRDESET ČETVRTI ČLAN

POROTA

§ 1044. Porota ili porotnici, riječima kanona, su oni ljudi koji se od strane suda određuju da zakletvom nekoga izvuku iz nevolje.

§ 1045. Porotnici će biti ovakvi:

da nisu nađeni da se lažno zaklinju;
da ne mrze ni stranu koja daje zakletvu, ni onu koja promatra zakletvu;
da nisu pohlepni ljudi koji prodaju dušu za stomak hrane;
da, bar pretpostavkom, mogu znati neko djelo ili ga lakše mogu otkriti.
da nisu žene, jer kanon ih ne priznaje;
da nisu pod zakletvom i inadžije.

§ 1046. Obično, zakletva se ne daje bez porote.

§ 1047. Načelo kanona je: »Zakletva ima porotu, porota ima trud pri otkrivanju i obavezu«.

§ 1048. Župnik se ne tjera na zakletvu; ali, ako se dogodi da se od njega traži zakletva, da bi sebe oprao i zbog porotnika, on se računa za 24 čovjeka.

§ 1049. Ako se glavar barjaka pozove na zakletvu od 24 čovjeka, 12 mu određuje sud, a za 12 nebrojenih računa se on sam.

§ 1050. Onaj tko predvodi porotnike na zakletvu, ne broji se za Porotnika. Načelo kanona je: »Sto porotnika, ali domaćin se ne broji«.

§ 1051. »Porota ne daje zakletvu dok se ne obaveže vlasnik zakletve«.

§ 1052. Predvodnik bese obavezat će se poroti da će ako izađe lažna zakletva, platiti globu crkvi zbog skrnavljenja zakletve; globu barjaku ili selu, prema broju porotnika, i dvije za jednu vlasniku.

§ 1053. Sud će odrediti za porotnike ljude iz bratstva i iz sela onoga tko će predvoditi zakletvu.

§ 1054. Vlasnik zakletve otići će određenim porotnicima kod kuće kako bi ih upoznao da ih je sud odredio za porotnike.

§ 1055. Nebrojene porotnike, koje nalazi sam vlasnik zakletve, na suđenju i pred starcima predstavit će po imenu i prezimenu, onako kako su mu predstavljeni određeni porotnici.

§ 1056. I nebrojenim porotnicima vlasnik zakletve otići će kod kuće kako bi im rekao da ih je izabrao za porotnike.

§ 1057. Polovicu porotnika određuje sud, a drugu polovicu nalazi vlasnik zakletve.

§ 1058. Starci, kad odrede porotu, kazat će vlasniku zakletve, ako sumnja u nekoga od određenih porotnika da će ga ostaviti na cjedilu zbog neke zavisti ili mržnje, neka tu kaže.

§ 1059. Čim vlasnik zakletve bude iznio osnovane razloge za jednog Ш drugog među određenim porotnicima, starci suda dužni su ih zamijeniti.

§ 1060. Do tri porotnika mogu se zamijeniti, ali ne više.

§ 1061. Poroti se određuje dan zakletve, a vlasnik zakletve dužan ju je sazvati.

§ 1062. Porota, prije nego što da zakletvu, pokušat će tragati gdje god može i vlasnika zakletve ispitati, da ne ide na lažnu zakletvu.

§ 1063. Porota ima pravo sama tragati, a ako pitanje tužbe bude zamršeno, ima pravo zakletvu odložiti do šest mjeseci, nastavljajući traganje.

§ 1064. Za veoma teške zavade, koje idu u širinu, porota ima pravo odlagati zakletvu i godinama.

§ 1065. Čim završi svoja traganja i čim stvori mišljenje, ili da zakletvom oslobodi okrivljenog ili da ga ostavi na cjedilu, porota nema razloga da se suzdržava; bilo jedno bilo drugo saopćit će vlasniku zakletve.

§ 1066. Ako samo jedan od porotnika ne bude htio dati zakletvu, vlasnik zakletve ostaje na cjedilu.

§ 1067. Po kanonu je da jedan porotnik ili više njih, koji neće da daju zakletvu, uvjere vlasnika zakletve, i zakletvom ako je zatraži, da ga ne ostavljaju na cjedilu zbog neke mržnje i inata, već samo iz straha i sumnje da ne daju lažnu zakletvu.

§ 1068. »Ako porota ruča, zakletva je dana.«

§ 1069. Ako se porota sastane i pojede kruh zakletve, vlasnik zakletve je nevin; poroti ne ostaje ništa drugo nego da da zakletvu.

§ 1070. Ako porota ne pojede kruh, vlasnik zakletve je kriv.

§ 1071. Ako tužitelj određenog dana ne dođe gledati zakletvu, optuženi može mirno spavati, jer čim mu je kruh pojela porota, on je izašao nevin.

§ 1072. Porota će kazati tužitelju ili da dođe gledati zakletvu ili da otkrije soka.

§ 1073. Tužitelj, iako se bude mnogo brinuo nekoliko dana, na kraju će ili otići da gleda zakletvu ili će otkriti soka.

§ 1074. Porota, ako se sastane da da zakletvu izvan određenog dana, nema drugog ručka, već daje zakletvu i svatko ide svojim poslom.

§ 1075. Na dan kada će se dati zakletva, prisustvovat će i starci donesenog presuđivanja.

§ 1076. Zakletva će se dati ovim redom:

vlasnik predvodi zakletvu da bi uvjerio porotu;
poslije njega dat će zakletvu oni koji su mu bliži po krvi;
potom zakletvu daju porotnici određeni od suda;
na kraju, nebrojeni porotnici.

§ 1077. Riječi zakletve izgovorit će se bez izmjene i onako kako ih je odredio i poredao sud staraca.

§ 1078. Koliko god porotnika bilo, dat će zakletvu stavljajući ruku na vjersko obilježje, osim ako sam vlasnik stvari iz poštovanja oprosti ili oslobodi nekoga.
Napomena: Dukađin, Dakovička Malesija i neki drugi krajevi porotu određuju kao »vrstu zakletve« u crkvi, a neki je drugi ostavljaju da »sluša zakletvu«.

STO ČETRDESET PETI ČLAN

SOK

§ 1079. Sok [115] je onaj tko pokazuje nečiju krivicu, kao na primjer neku skrivenu krađu ili neko izgubljeno ubojstvo, na osnovu potraga koje vrši.

§ 1080. Sok obično ne izlazi otvoreno, ali događa se i da izlazi javno.

§ 1081. Sok će dobiti svoje cipele prema obećanjima vlasnika ukradene stvari ili izgubljenog ubojstva.

§ 1082. Vlasnik ukradene stvari ili izgubljenog ubojstva, prije nego što soku obeća cipele, otići će u selo optuženoga, uzet će dva njegova druga i zajedno sa njima otići njegovoj kući da od njega zatraže opravdanje.

§ 1083. Ako se optuženi nikako ne ubijedi, vlasnik stvari kazat će mu da će mu reći soka koji će ga teretiti.

§ 1084. Ako mu optuženi kaže da je sok slobodan da govori koliko hoće, pa ako ispadne kriv, on će soku platiti obećanu obuću.

§ 1085. Ako netko soku obeća obuću, prije nego što je s tim upoznao optuženog, i ako ovaj ispadne kriv, obećanu obuću od vlasnika stvari platit će popola.

§ 1086. Obuća se soku daje uz zakletvu da se optuženi ne optereti pretjeranim obećanjima i ako ispadne kriv.

§ 1087. Opći je kanon da obuća za soka ne može prijeći cijenu izgubljene stvari.

§ 1088. Kanon ženu ne priznaje za soka.

§ 1089. Nekada se sodžbina uz zakletvu plaćala 50 do 500 groša.

§ 1090. Sok koji bi se uhvatio u laži plaćao bi tuđu stvar umjesto pljačkaša. (Dukađin)

[115] Sok (aJb. kapucar-i, m. pl. - e) prijavljivač, potkazivač, denuncijant, čovjek koji prima nagradu. Ta nagrada se nekada sastojala od para cipela ili opanaka.

STO ČETRDESET ŠESTI ČLAN

SODŽBINA

§ 1091. Soku se daje obuća:
Za izgubljenu krv 1500 groša
Za obijenu štalu, kuću i dr. 500 groša
Za mazgu 1000 groša 500 groša
Za konja 500 groša
Za ovna predvodnika 500 groša
Za vola za brazdu 400 groša
Za tovljenu svinju 500 groša
Za stelnu kravu 150 groša
Za magarca 150 groša
Za bika 100 groša
Za ovcu i kozu 25 groša
Za tele 25 groša
Za svinju 23 groša
Za jare i janje 10 groša

§ 1092. »Sok oslobađa od zakletve«. Ako sok izađe pošten čovjek, optuženom se ne dozvoljava da da zakletvu; dat će opravdanje.

§ 1093. »Sok vadi izgubljenu stvar«. Čim se sok prihvati od tragača, optuženi ostaje kriv i vratit će vlasniku stvar po kanonu.

STO ČETRDESET SEDMI ČLAN

TRAGAČI SOKA

§ 1094. Tragači su oni čiji je zadatak da vode odgovarajuće potrage salijetajući soka čestim pitanjima, pazeći da ne mijenja iskaze i nekoga ne okleveta.

§ 1095. Tragači će biti čestiti, mudri i bistri ljudi, vješti u ispitivanjima i potragama.

§ 1096. Tragači se biraju među onima koje je sud odredio za porotnike.

§ 1097. Kao što nije po kanonu da sok javno izlazi, i sok ima pravo da poimence traži neke od porotnika, kojima više vjeruje da ga neće otkriti.

§ 1098. Prije nego što počnu potragu, tragači će zatražiti da sok da zakletvu da će govoriti istinito, nepristrano i bez ljutnje.

§ 1099. Do tri grupe tragača mogu ispitivati soka.

§ 1100. Tragači, kad god budu razgovarali sa sokom, razgovarat će tajno.

§ 1101. Ako sok kaže da je ukradena stvar prodana, tragači će poslati ljude na potragu.

§ 1102. Ako sok kaže da je ukradena stvar zaklana, tragači će tražiti neki trag od nje; na primjer, komadić kože, rogove ili neki drugi dio.

§ 1103. Čim se od tragača potvrde kazivanja soka, poricanja pljačkaša ili ubojice, i ako su lažna, ne može nitko zadržati do zakletve; međutim, porota ima pravo zadržati ruku i ne dopustiti mu da da lažnu zakletvu.

§ 1104. Ako pred tragačima sok ispadne sumnjiv, a ako je u pravu, te ako izađe i pljačkaša ili ubojicu uhvati za ruku, dobiva određenu obuću od 500 do 1500 groša.

§ 1105. Tragači će dati zakletvu da dok su živi neće otkriti soka, izuzev ako se sam želi otkriti.

STO ČETRDESET OSMI ČLAN

SKUPŠTINA ALBANSKIH BRĐANA

§ 1106. Skupština je okupljanje jednog ili više plemena sa glavarima, starcima, nadstarcima, [116] i puka ili momaka zemlje, koji imaju za cilj pretresati neko pitanje ili sklopiti neku besu.

§ 1107. Skupštine su djelomične ili opće.

§ 1108. Djelomične skupštine su seoske, u kojima sudjeluju starci, nadstarci i puk jednog sela.

§ 1109. Djelomične se nazivaju i skupštine u kojima sudjeluju i svi starci, nadstarci i puk raznih plemena, koji su pod zapovjedništvom jednog glavara.

§ 1110. Opće skupštine su one na kojima se sastaju starci, nadstarci, puk sa glavarima i kućom Domarka.

§ 1111. Na skupštinama, suđenjima i odmjeravanjima sudjeluju:

kuća Domarka iz Oroša;
glavari plemena;
starci plemena i sela;
nadstarci plemena i sela;
momci i puk svih plemena;
glasnici plemena;
globari.

[115] nadstarac (alb. sterplak, - u, m. pi. sterpleq) - dragi član savjeta, odnosno pomoćni presuditelj po Kanonu Leke Dukađinija.

STO ČETRDESET DEVETI ČLAN

MJESTA ODRŽAVANJA SKUPŠTINA

§ 1112. Skupštine se održavaju ili po dvorištima crkava ili po starim ruševinama svetilišta ili u centru mjesta.

Mirdita u Š. Palju ili u Grik t' Orošit.
Ljura kod crkve u starom selu.
Tkela kod Kroni i Fikut u Perljataju.
Matja u Lisu.
Leška Malesija (Zuba) u Molungu kod Darda Kerbuce.
Debar?
Malesija Kroje u Bendi.
Malesija Tirane u Martanešu.
Malesija Elbasana?
Ljaberija (Arberija) ?
Arbenija u Ljarušku.
Kurbin u Deru Selite, u Ljač-Sebastu.
Ljuma u Bicaju.
Has?
Dakovička Malesija kod Voret e Saljes.
Dukađin na Koder Sen Derđa (Soš).
Puka kod Ćiteti i Pukes.
Postripa u Citet kod Džamije (Drišt).
Mbiškodra kod Kiše e Brides-Rapša.
Kelmendi u Caf Berdeljeca.
Capa (Zadrima) u Daj ču.
Nikaj i Mertur kod Kiša e Nikajve.
Mertur i Krasnice kod Bljini i kuvendit (Selimaj).

§ 1113. Okupljeni ljudi na skupštini sjede u polukrugu tako da mogu vidjeti jedan drugoga i, ako se proziva netko, da ga mogu vidjeti glavari i starci.

§ 1114. Ljudi na skupštini sjede naoružani.[117]

§ 1115. Dokle god budu ljudi sjedili na skupštini, nitko tuđi nema se pravo miješati među njima.

§ 1116. Prilikom suđenja i odmjeravanja, glavari i starci sjede odvojeno, a puk odvojeno.

§ 1117. Glavari i starci sjede na skupštini prema prvenstvu i pravu.

§ 1118. Dok netko govori na skupštini, drugi će slušati i šutjeti.

§ 1119. Sitna pitanja i zadjevice, koje ima jedno selo sa drugim, starci sela zajedno s nadstarcima i pukom imaju im pravo presuditi.

§ 1120. Teška pitanja, koja pripadaju čitavom plemenu, odmjerit će se i presuđivat će se od strane glavara plemena zajedno sa starcima, nadstarcima i pukom.

§ 1121. Pitanja koja se odnose na čitavu jednu oblast - ili državu - odmjerit će se na općim skupštinama: »od svake kuće po jedan muškarac«.

§ 1122. Teška riječ ne trpi se na skupštini.

§ 1123. Kanon ne trpi da se na skupštini netko opsuje; ako netko to učini, globit će se do 5 ovnova.

§ 1124. Ako netko nekome na skupštini kaže da laže, kaznit će se do 500 groša.

§ 1125. Ako netko na nekoga opali oružjem na skupštini, spalit će mu se kuća, a onaj tko je potegao oružje strijelja se javno i ostaje neosvećen.

[117] ...Quando vi son tuti, seggono armati... (Tacit., Germama XI) - Ne pubblica ne privata cosa fanno, se non armati. (Idem, ibid. XII.)

STO PEDESETI ČLAN

KUĆA ĐON MARKA [118]

§ 1126. Kuća Domarka je temelj kanona. [119]

§ 1127. Zauzima čelno mjesto na svakom mjestu i na skupštini.

§ 1128. Ne može se ličiti.

§ 1129. Ne može se razoriti.

§ 1130. Ne može se progoniti iz mjesta.

§ 1131. Izvan ove kuće nema nastavljanja pitanja.

§ 1132. Ima pravo skupljati glavare i puk u slučaju općih skupština.

§ 1133. Kad god zatreba, ima pravo slati glasnike da poziva ljude zemlje, »od svake kuće po jedan muškarac«, i da ih skupi u Š. Palju.

§ 1134. U svakom suđenju ih prešućivanju ima pravo odlučujuće riječi.

§ 1135. Ima pravo razoriti i progoniti iz mjesta.

§ 1136. Ima pravo osuditi na smrt: »ruke i noge [120] pripadaju plemenima, glava pripada Domarku«.

§ 1137. Ima pravo oduzeti vodstvo ili glavarstvo onome tko se nađe u doušništvu i izdajstvu zemlje. - Međutim, to se ne može dati nekome izvan bratstva, jer je to pravo mjesno i nasljedno.

§ 1138. Ima pravo na dio svake globe.

§ 1139. Ima pravo na više od 500 groša za svako ubojstvo.

§ 1140. Prije nego što sa glavarima i pukom plemena krene na izvršenje kanonskih kazni dat će zalog; i ako se nađe u krivici, odgovarat će po kanonu.

§ 1141. Podliježe globi kao i svaki podanik.

§ 1142. Kad ide na pomirenje zemlje, ima pravo na »razođ« [121] (na dva obroka).

§ 1143. Ako se bilo tko iz ove kuće traži za porotnika, računa se za 12 nebrojenih.

§ 1144. Kad ide u vojsku, ima pravo predvođenja i zapovijedanja.

§ 1145. Za prijestupe, koje su za ugarak vatre i ovu Kuću zahvaća turpija (toliko da ostavi trag).

[118] Le cose important! deliberano tutti; le piccole ii princigale. - (Idem, ibid. XI.)
[119] Zanimljivo je da tu stavku Š. Dečovi često ističe u Kanonu Leke Dukađinija, iako je to bilo važeće samo za Mirditu, a ne za sve Albance.
[120] udovi (alb. kortare - t, m. pl.) ruke i noge odvojeni od tijela
[121] Pade ptica, poleti ptica (alb. razog-u, s.; pl. razogj-t). Dukađinci kada se dogovore s gazdom za neki posao, kažu mu: »Hoću od tebe vruću pogaču sa sirom, ujutro tri obroka na dan, ni pticu neću da ti poklonim, niti hoću da ti je prodam! Plaću hoću odjednom!«. Ptica je bila odmor od dva sata na dan; zato kad bi gazda zaboravio na to, vikali bi: »Pade ptica, poleti ptica!«. l- odmor, koliko odmara ptica. 2. obrok za to vrijeme; lat. haustus; it. merenda; nem. Imbis; alb. zamer - a (u Kurbinu - Albanija). Frazeološki: Učinit ćemo jednu pticu (kratak odmor, koliko odmara ptica); pojesti pticu; jesti poslije podne; mn. razogj (razođ) su bili konaci koje je svaki iz Mirdite bio dužan kući Domarkaja kada bi netko od ovih prinčeva (kneževa) izlazio da izvidi stanje u narodu. (D. Nikolle Gazulli, Fjalorth i Ri, Fjale te rralla te perdorura ne Veri te Shqipnis, Tirane, 1941., pod rečju razog-u)

STO PEDESET PRVI ČLAN

GLAVARI PLEMENA

§ 1146. Glavari su vođe plemena.

§ 1147. Glavari imaju imovinu.

§ 1148. Svaki glavar ima pravo nad svojim plemenom: »Ruke i noge pripadaju plemenima, a glava pripada Domarku«. [122]

§ 1149. Prilikom suđenja i presuđivanja, unutar područja jednog glavara, ne mogu mu se miješati glavari drugih plemena.

§ 1150. Glavar plemena, zajedno sa starcima i pukom bratstva, ima pravo održavati skupštine, sklapati besu, presuđivati, globiti i ličiti.

§ 1151. Glavar plemena ne može se optužiti kod glavara drugih plemena i nitko ne može vršiti pritisak na njega za suđenja i izvršena presuđivanja.

§ 1152. Glavar plemena ne može donijeti odluke ili presuđivanja mimo odluka kanona.

§ 1153. Ako se netko žali na glavare, odmjerit će ih starci i puk, a i kuća Domarka.

§ 1154. Glavar jednog plemena nema pravo spaljivati, razarati, strijeljati, progoniti iz mjesta. - Za to je potrebna kuća Domarka s glavarima i pukom drugih plemena.

§ 1155. Da bi se globio i ličio glavar, dovoljni su starci, nadstarci i puk plemena.

§ 1156. Ako netko iz puka ustane i ubije nekoga od glavara ili od Domarka, pada u krvnu osvetu kao i za ubojstvo svakog čovjeka.

§ 1157. Glavar plemena, kao svaki čovjek iz puka, može se globiti, spaliti, ličiti, razarati, strijeljati i progoniti iz mjesta
.
§ 1158. Kada je riječ o posjedima i imovini, bilo u ravnici, planini ih zimskom pašnjaku, gledat će se imovinsko pravo svakoga.

§ 1159. Ni kuća Domarka, ni glavari plemena, a ni starci sela ne mogu imati neko pravo nad stokom i imovinom drugih.

§ 1160. Puk plemena nije dužan ni glavaru, a ni kući Domarka dati desetinu i harač.
Napomene: Glavari (barjaktari) Dakovičke Malesije: Nikaj, Mertur, Gas i Krasnice imaju pravo na jedan red više za navodnjavanje od komunice, osim reda koji imaju kao svaka kuća.

[122] Djelomično se ponavlja § 1136.

STO PEDESET DRUGI ČLAN

STARCI SELA

§ 1161. Svako selo ima starce plemena.

§ 1162. Starci sela imaju pravo skupiti selo na skupštinu.

§ 1163. Starci sela nemaju pravo niti globiti, niti ličiti nekoga bez suglasnosti nadstaraca i puka.

§ 1164. Starci sela ne izuzimaju se seoskih obaveza, ni od kuluka i zajedničkih poslova.

§ 1165. Starci sela ne izuzimaju se služenja vojske.

§ 1166. Ako starac sela skrivi, dat će zalog nadstarcima i puku.

§ 1167. Ako neko selo sa starcima tereti neko pleme, starac napadnutog ima ga pravo braniti i sa glavarima drugih plemena.

STO PEDESET TREĆI ČLAN

NADSTARCI

§ 1168. Nadstarci drže stranu puka.

§ 1169. Nadstarci imaju pravo podignuti glas kada vide da se puk tereti suđenjima i presuđivanjima suprotno kanonu.

§ 1170. Nadstarci su, zajedno s pukom ili s momcima plemena, globari.

STO PEDESET ČETVRTI ČLAN

GLOBARI

§ 1171. Globari su oni koji u ime čitave skupštine idu u štalu za stoku globljenog da uzmu toliko grla ovnova ili volova prema presudi suda glavara, staraca i puka.

§ 1172. Vlasnik štale ne smije spriječiti globare da mu uđu u štalu.

§ 1173. Ako to uradi, dižu se svi ljudi skupštine i nasrću na kuću.

§ 1174. Ako se vlasnik stoke sporječka, imaju pravo da mu povećaju globu.

§ 1175. Globari sami biraju ovnove i volove za globu i vlasnik stoke ne može ih spriječiti.

STO PEDESET PETI ČLAN

GLAS PUKA NA SUDOVIMA

§ 1176. Ako se puk ne slaže s presudama glavara i staraca, ima pravo da im se ne povinuje.

§ 1177. Glavari i starci ponovo će odmjeriti poslove.

§ 1178. Ako puk odobrava presuđivanje glavara i staraca, po kanonu je da složno viknu: »Tuđa noga, glave naše!«

STO PEDESET ŠESTI ČLAN

LIČENJE

§ 1179. Ličiti, riječima kanona, znači: odijeliti, zapostaviti i rasturiti jednu kuću, oduzimajući j oj svako pravo, poštovanje i čast, kako od sela, tako i od barjaka.

§ 1180. Selo ima pravo ličiti, ali ne i progoniti iz mjesta.

§ 1081. Sok će dobiti svoje cipele prema obećanjima vlasnika ukradene stvari ili izgubljenog ubojstva. [123]

§ 1182. Ni selo bez barjaka, ni barjak bez sela, nema pravo da spaljuje, razara i strijelja.

§ 1183. Slučajevi da se netko liči su:

kad netko neće da sklopi besu sa selom ili barjakom;
kad netko proda svoje selo potkazivanjem i izdajom;
kad netko izigrava neku presudu ili odluku izrečenu javno od strane sela ili barjaka;
kad netko načini neki nasilni prestup u selu, barjaku ili izvan njih i ne pokorava se sudu;
za nasilje koje je učinjeno izvan sela ili barjaka; ako se krivac ne odazove da da zalog svom selu i barjaku, oni se odriču njega, dajući mogućnost svima onima koji se na njega žale da s njim rade što hoće. [124]

§ 1184. Ako selo zapne i barjaku ne dozvoli da spali i razori nekog bezobraznika koji je ocrnio selo ili barjak nekim groznim nasiljem, barjak ima pravo ili da liči to selo ili da skupi druge barjake da ga opamete.

§ 1185. Ako ga samo ličenjem kazni, niti daje, niti uzima s njim sve dok se ne pokori sudu i globi.

§ 1186. Čim izigrano selo da zalog barjaku, barjak ga kažnjava prema težini krivice.

§ 1187. Kuću krivca spaljuju, razaraju je s biljkama i zemljom, a izazivača nasilne krivice javno strijeljaju i ostaje neosvećen, a ukućane mu proganjaju iz mjesta.

§ 1188. Ako se dogodi suviše grozna i nasilna pakost, osim spaljivanja, razaranja i proganjanja iz mjesta, barjak mu ruši i kuću.

§ 1189. Rušenje kuće je kada se vadi kamenje iz četiri kuta kuće na dnu temelja. - To se radi nakon što se kuća spali.

§ 1190. Rušenje kuće, po kanonu, označava da su ukućani te kuće sa svime i zauvijek prognani iz mjesta i barjak ih računa iskorjenjenima.

§ 1191. Pokretna imovina postaje im globa, a nepokretna ostaje zapuštena, za ispašu barjaku.

§ 1192. S ličenima ne može nitko iz sela uzimati i davati; a ako netko bude uzimao i davao, i on ostaje ličen i podliježe istim kaznama kao ličeni.

§ 1193. Način ličenja je ovaj: »Odijeliti nekoga u smrtnom slučaju i od pozivanja na objed«. - »Ličiti nekoga pri smrtnom slučaju, na svadbi i u posuđivanju brašna.« [125]

[123] Ovaj paragraf je, očigledno pogrešno, po drugi put ovdje uvršten. To se vidi po broju koji ima - § 1081. umjesto § 1181., kako bi odgovaralo redosljedu.
[124] Ad uomo o donna citati dalla čita come ingiusti, nessuno iechi ajuto o conversi con essi; se lo fara, rimanga vituperato per esser simile a quelli con cui pratica. (Leggi di Caronda)
[125] Atque in ipsa formula condemnationis, poena plerumque etiam exprimebatur hoc modo, egr. Videtur vim fecisse, eoque nomine aqua, igni - et tecto - ei interdico. (DgonHalic. IV. 11.)

STO PEDESET SEDMI ČLAN

SPALJIVANJE. RAZARANJE I STRIJELJANJE

§ 1194. Spaljuje se, razara, javno strijelja i proganja sa svime iz mjesta
a) onaj tko kleveće za teško djelo ili diže ruku Hi ubije župnika;
b) tko ubije gosta na besi, strijelja se, globi, spaljuje i proganja iz mjesta;
c) tko ubije u plemenu, spaljuje se, globi i proganja iz mjesta;
d) tko ubije poslije umira krvi, spaljuje se, globi i proganja iz mjesta;
e) tko ubije »ubij i gubi se«, spaljuje se, globi i proganja iz mjesta;
f) tko ubije krvnika na svojoj besi, strijelja se, spaljuje, globi i proganja iz mjesta;
g) tko ubije rođaka da bi postao vlasnik njegove imovine, strijelja se, spaljuje, globi i progoni iz mjesta;
h) tko prima u kuću krivce barjaka, spaljuje se, globi i proganja:
i) ono pleme, koje ne predvodi na krivce, globi se i liči.

§ 1195. Ako netko skrivi neku od ovih krivica, javno se strijelja, globi, spaljuje, posjeći će mu se voće, razaraju mu se bašta i vinograd i sa svime proganja se iz mjesta.

§ 1196. Za ubijenog župnika krvnik se zauvijek proganja iz mjesta, a za druge krivice koje smo spomenuli progoni se na 5 - 15 godina.

§ 1197. Ugarak vatre i sjekiru nitko ne može upotrijebiti (ni selo, ni barjak, a ni kuća Domarka), osim ruka starješine kuće, koja je skrivila.

§ 1198. Ruka krivca dat će znak za spaljivanje i razaranje, izgovarajući glasnojriječi: »Uzeo ja nedaće sela i barjaka!«

§ 1199. Ako ovaj i nitko drugi iz kuće krivca ne odgovori da vatrom da znak, starac plemena kazat će nekome tko je najbliži krivcu i njegov zadatak je da uzme ugarak i sjekiru te da predvodi selo i barjak u rušenje, poslije koga će čitavo selo i barjak sudjelovati u tom rušenju.
Napomena: Spaljivanja kuće za svako ubojstvo nije bilo; to se kasno počelo raditi. - Turska vlast je to radila, a nečovještvo nekih jakih kuća jedva je to dočekalo. - Traženja krvne osvete od svih ukućana ubojice nije bilo; to potvrđuje i riječ kanona »Krv ostaje ubojici«; međutim, da bi se lakše vršila krvna osveta, obuhvatili su sve muškarce kuće i rođake u prva 24 sata. - Tu i tamo uvedoše i »ličenje« krvne osvete, obuhvaćajući čitavo bratstvo. Za svako ubojstvo kuća ubojice plaćala bi globu, dala bi kruha momcima barjaka, a u Mirditi ubojica bi plaćao 500 groša kući Domarka.
Pohlepa za novcem nekih glavara i momaka barjaka, u društvu sa starcima, dodala je i uveličala neke poslove da bi napunili novčanik i trbuh.

STO PEDESET OSMI ČLAN

GLASNIK

§ 1200. »Glasnik ne skrivljuje, ne računa se.«

§ 1201. Glasnik se zove onaj tko šalje na mjesto poruku pošiljaoca.

§ 1202. Glasnik se šalje:
a) iz jedne kuće u drugu;
b) iz jednog sela u drugo;
c) iz jednog barjaka u drugi.

§ 1203. Glasnik nosi riječ jedne kuće, jednog sela ili jednog barjaka.

§ 1204. Glasnik ne prima odgovornost na sebe, ni kod strane koja ga šalje, ni kod strane kojoj se šalje; on je prenosilac poruke.

§ 1205. Glasnik će biti slobodan na svom putu.

§ 1206. Glasniku se ne računa u prestup izgovorena riječ, jer govori u ime onoga tko ga šalje.

§ 1207. Glasnik je gost pošiljaoca i ako ga nešto zadesi dok je na tom poslu, pošiljaocu se ubija gost.

§ 1208. Ako se ubije glasnik nekoj kući, ubojica pada u krvnu osvetu s kućom koja ga šalje.

§ 1209. Ako se ubije glasnik nekom selu, ubojica pada u krvnu osvetu sa selom.

§ 1210. Ako se ubije glasnik nekom barjaku, ubojica pada u krvnu osvetu s barjakom koji ga šalje.

§ 1211. Ako se glasnik ubije nagovorom nekog drugog barjaka, u krvnu osvetu pada barjak s barjakom.

§ 1212. Ako glasnika ubije netko iz njegova sela, ubojica se strijelja javno.

STO PEDESET DEVETI ČLAN

VJESNIK

§ 1213. Vjesnik je onaj tko pronosi i objavljuje naređenja glavara plemena ili od kuće do kuće ili sa trga određenog od strane glavara, staraca i puka.

§ 1214. Posao vjesnika je mjesni i nasljedan.

§ 1215. Vjesnik plemena pustit će glas poziva cijelom plemenu s određenog trga.

§ 1216. Vjesnici sela ići će po kućama kada se traži »od svake kuće po jedan muškarac«.

§ 1217. U svakoj opasnosti ili prijetnji vjesnik će biti spreman da obavijesti pleme.

§ 1218. Vjesnik i njegova kuća ne idu u vojsku.

§ 1219. Vjesnik ne može izbjeći zajedničke poslove i obaveze svoga sela.

§ 1220. I ako se vjesnik nađe zauzet zadacima plemena ili sela, njegovi ukućani izaći će na seoske poslove.

KNJIGA DVANAESTA

OSLOBAĐANJA I IZUZIMANJA

DVADESET TREĆA GLAVA

PRIPADNICI IZUZIMANJA

§ 1221. Kanon albanskih brđana oslobađa i izuzima:
I Crkvu:

od svakog harača;
od davanja desetine od zemlje i stoke;
od globe i svake kazne;
od svakog kuluka prema selu i barjaku;
činije dioničarem svake globe;
čuva joj zaštitu i posredništvo.

§ 1222. II Župnika, koji:

oslobađa se vojske:
ako se traži da da zakletvu, on se računa za 24 porotnika;
ako nekoga ubije, ne podliježe krvnoj osveti; njegovi roditelji padaju u krvnu osvetu;
ne tjera nikoga za ubojstvo roditelja.

§ 1223. III Glavare barjaka:
Ako se neko od velikih staraca traži za porotnika, on se računa za 12 nebrojenih porotnika.

§ 1224. IV Vjesnike:
Oslobađaju se vojske.

§ 1225. V Kovače:
Oslobađaju se vojske.

§ 1226. VI Siromaha - sina jedinca, kome je ostala na glavi kuća i majka - : oslobađa se vojske.

§ 1227. VII Ženu: nju kanon ne priznaje:

za starca;
za soka;
za porotnika; ni zakletva joj se ne priznaje;
nema glasa ni mjesta na skupštini;
nema nasljedstva ni kod roditelja ni kod muža;
ne tjera se za krvnu osvetu;
posredništvo joj se ne oskrnavljuje.

§1228. VIII Virgine (Žene koje se oblače kao muškarci): ne razlikuju se od drugih žena, osim što su slobodne da sjede među muškarcima, ali bez prava glasa i govora.

§ 1229. IX Smrt:
Oni koji imaju smrtni slučaj u kući izuzimaju se od svakog posla, kako u selu, tako i u barjaku, kao i oko puštanja vode za vodenice. To pravo imaju, po kanonu, tjedan dana redom. - Čim prođe tjedan, odgovorit će obavezama, kako sela, tako i baijaka, bio čak glavar ili kuća Domarka.

DVADESET ČETVRTA GLAVA

SMRT

§ 1230. Kanon ne dopušta da se nekom učini uznemirenje nad uznemirenjem.

§ 1231. Kad nekoj kući umre netko u selu, za tjedan dana redom - poslije smrti - ne može je nitko zvati kod vrata ni za kakav posao koji javno treba da učini mjesto.

§ 1232. Izuzimaju se sa svim ljudima kuće od svakog kuluka, kako u selu tako i u barjaku, kao i oko jazeva njiva i vodenice.

§ 1233. Ako netko želi da dočekuje za saučešće više od tjedan dana, neka dočekuje; međutim, poslije osam dana, kanon hoće od njega radnika, pa bio on i iz kuće Domarka.

§ 1234. Čim netko umre, poslat će se glasnici da zovu na smrtni slučaj.

§ 1235. Muškarci nariču, grebu se i udaraju po prsima. [126]

§ 1236. Žene tuže, ali se ne grebu. [127]

§ 1237. Prijatelji, čim kroče u selo umrlog, stavit će na glave kapuljače od ćurdija. [128]

§ 1238. Po kanonu je da se nariče za umrlim tri puta, ponavljajući riječ »Lele meni!« devet puta. [129]

§ 1239. Muškarci ne kukaju nad ženama; ali kuka sin nad majkom i brat nad sestrom.

§ 1240. Kad netko krene na smrtni slučaj, ne kaže: »Zbogom!«, niti mu tko kaže: »Sretan put!«

§ 1241. Prolazeći blizu groblja, radnicima koji otvaraju grob ne kaže se: »Sretan rad!«

§ 1242. Ako su prijatelji, izjavljuju im saučešće; ako su drugovi, kažu im: »Jeste li se umorili?«

§ 1243. I pokojnikovi drugovi iz sela, i prijatelji, čim popiju kavu, šalicu stavljaju na zemlju, govoreći: »Bog vam dao strpljenje!« - »Na zdravlje!« se ne kaže.

§ 1244. Trećeg dana poslije smrti, svatko tko bude dolazio na saučešće, i poslije kave i poslije ručka kaže: »Bog vam dao strpljenje! Na zdravlje od danas!« - Ne kaže se: »Na zdravlje vam se postavila!«

§ 1245. Narikači se poredaju u polukrug, licem okrenuti prema pokojniku.

§ 1246. »Pratioci sa mrtvacem ne mogu nikome proći blizu kuće, osim ako je veliki put ili seoski put.«

§ 1247. Vraćajući se sa groblja, nitko se neće zadržati na putu, već će otići ravno u kuću mrtvaca.

§ 1248. Čim stignu u dvorište, drugovi pokojnikove kuće izlaze pred njih, pridržavaju im oružja, toče im da peru ruke prije nego što uđu u kuću i vode ih kod stola da ručaju.

§ 1249. Prije nego što svi ne završe s jelom, nitko neće ustati s ručka.

§ 1250. Čim ustanu s ručka, svi će izaći napolje i oprat će ruke ispred kućnih vrata u čabru, koji će biti pun vode.

§ 1251. Prijatelji koji se ogrebu po licu na smrti prijatelja neće oprati okrvavljeno lice ni u kući, ni u pokojnikovom selu, a ni putem, nego nakon što stignu kod svojih kuća.

§ 1252. Žalost za umrle ukućane (za muškarce, ali ne za žene) traje godinu dana.

§ 1253. Za djecu se ne drži žalost.

§ 1254. Žalost se skida ih za neki blagdan, kada se moli sa prijateljima, ili za neki godišnji praznik.

§ 1255. Za ručak kruh mijesi udovica.

§ 1256. Žena koja ima muža ne može mijesiti za ručak, niti točiti vodu da peru ruke, niti ulijevati rakiju, a niti dijeliti kruh.

§ 1257. Ako žena koja ima živog muža mora da mijesi kruh za ručak, na svadbi ne može mijesiti.

§ 1258. Udovica ne može mijesiti na svadbi, niti može točiti vodu da peru ruke, ni rakiju, ni kruh dijeliti, niti oblačiti i približiti se nevjesti.

§ 1259. Ako udana kćer dođe u goste roditeljskoj kući i ako tu u to vrijeme umre, ručkove će snositi roditelji. Troškove ručkova snosit će kuća roditelja, a ne muža.

§ 1260. Ako im kuća prijatelja pruži neku pomoć, to se, po kanonu, računa čašću, ali ne obavezom.

§ 1261. Ako roditelj ustane i mrtvo tijelo svoje kćeri nosi u muževljev dom, selo ga globi zbog tog neljudskog ponašanja.

§ 1262. Ako roditelj ne bude imao čime da sahrani svoju kćer, bratstvo i pleme dat će mu zajam.

§ 1263. Troškovi i dugovi za ručkove platit će se na kraju mjeseca, nakon što se mrtvac sahrani, i ne mogu se dalje odgoditi.

[126] Et feries pavida pectora fida manu... Parče tamen lacerare genas, nec scinde capillos. - In luctu enim veteres nec capillum nec barbam tondebant. - (Joan Minellius, in III. Eleg. lib. I. Ovid. Nason. Tristium.)
...I Colti... tosto che son fatti uomini di lasciarsi crescere barba e capelli, se abbiano ammazzato un nemico, allora sopra quel sangue e quelle spoglie si tonton e scopron la fronte; e tengonsi d' aver soddisfatto ali obbligo dell'esser nati e degni della patria e de' genitori. (Tacit., Germania XXXI)
[127] Mulieres genas ne radunto... Mulier faciem ne carpito. (Cicera, de Legibus; - ne radunto i. e. ne lanianto, ne laceranto.)
Albanski brđani, kad hoće da osvete ubijenog gosta ili neko krvavo ubojstvo, ne briju bradu dok se ne osvete ili oduže gosta. Tada obriju bradu, prave gozbu i vesele se sa prijateljima i drugovima uvijek kao na svadbi,
[128] ćurdija, zobun, kratak muški kaput od sukna.
[129] Turn ter vel quater per intervalla mortuum inclamabant. (Ovid., Trist. III. 43.)

DODATAK

PRIMJERI IZ KANONA LEKE DUKAĐINIJA

I CRKVA

»Tko ukrade u kući ili bačiji župnika, platit će dvije za jednu ukradenu stvar, 1000 groša crkvi za okaljanu čast i 100 ovnova i 1 vola globe barjaku.« (Knj. I, gl. II, cl. VIII, § 17,4.)

Donesena presuda zbog ukradenog ćupa masla u župničkoj kući u Orošu Mirdite u doba Kolj Prenga, velikog kapetana, prije 60 i više godina.

Dva mladića ušla su u župnikovu kuću u Orošu i ukrala ćup masla. Franjevac - župnik - nije bio kod kuće kad se dogodilo to nasilje, a sluge su bile zaokupljene poslom. Čim se župnik vratio, sluga, nakon što je primijetio da ćup masla nije bio više u ostavi kazao je vlasniku daje netko ukrao ćup masla. Župnik je otišao barjaktaru i ispričao mu događaj. Barjaktar je sazvao barjak i, budući da se nitko nije javio da kaže gdje je završio ćup masla, ovaj je kazao kapetanu. Kapetan je preuzeo istragu krivice. Tako je jednog dana kapetan naredio da se barjak skupi na trgu crkve u Orošu, što je barjak i učinio, skupljajući se po kanonu »od svake kuće po jedan muškarac«, od svakog barjaka i plemena. Međutim, nakon što je sve pitao redom za učinjenu krađu i nitko se nije javio da kaže, kapetan je sa glavarima izrekao smrtnu presudu i proganjanje krivca sa svim iz barjaka, ostavljajući mu zemlju zapuštenu. Poslije presude nije dugo potrajalo i otkrili su se pljačkaši: to su bila dva mladića iz Oroša; jedan se zvao Preng Kolj Marku, a ime drugog nije mi znao reći g. Preng Les Đoni kapetan. Po naredbi kapetana, Kolj Prenga velikog, barjak se skupio od svake kuće po jedan muškarac u dvorištu crkve Oroša, a i dvojica mladića pljačkaša došla su na skupštinu. - Čim im je kapetan saopćio izrečenu presudu, dvojica mladića pljačkaša stavljena su nasred trga vezanih ruku na noge i razoružani, a barjak, od svake kuće po jedan muškarac, ustao je; duge puške, pištolje, kubure i puške ostraguše uperili su prema toj dvojici mladića čekajući zapovijest kapetana da ih strijeljaju. Franjevac, ganut u srce zbog njihove nesreće, zamolio je kapetana, glavara i puk, da im oproste život. Život im je bio oprošten, čast crkvi su povratili, ukradenu stvar su joj dvostruko vratili, barjak je uzeo globu koja mu je slijedila, a oba mladića su prognana iz barjaka sa svim ukućanima.
Onaj tko ubije svećenika strijelja se od baijaka i krv mu ostaje neosvećena. Štoviše, kuća mu se spaljuje, zemlja mu ostaje zapuštena, voćke, vinogradi i bašte mu se sijeku i razaraju. Zemlja i imovina ubojice ostaju crkvi; ah bratstvo ubojice može ih otkupiti novcem.

Ubijeni župnik u Dušmanu

Oko 1700. godine u Dušmanu je ubijen franjevac te župe. Ubojice su bili dvojica iz dva bratstva po imenu Papaj i Ndređokaj. Prije nego što su ubili franjevca, otišli su njegovoj kući jedne večeri i upitali ga: »Gospodine, neku stvar, koju čovjek odluči uraditi, je li bolje da je odmah uradi ili kasnije?« Franjevac, ne znajući što su naumili uraditi ona dvojica, odgovorio im je: »Bolje da uradi sad nego kasnije«. Papaj je izvadio pištolj i ubio franjevca, a Ndređokaj mu je čeprkao stvari tražeći neku paru, jer, kako svjedoči današnje narodno predanje u Dušmanu, cilj toga ubojstva nije bio drugi nego što su ova dvojica htjela opljačkati franjevca. Kad su ga ubili tražili su po rublju novac, ali nisu našli ništa. Ubojice, pošto su ubili franjevca, pobjegli su preko Drima. Čim je to barjak saznao, stoku im je oglobio, ukućane im je prognao iz barjaka, zemlju im je zauvijek ostavio zapuštenu, a kuće im je spalio. Ove dvije kuće pobjegle su i otišle se nastaniti u Mzi, u barjak Taca, i, poslije izvjesnog vremena, iskorijenjene su.

Ubijeni župnik u Kaljivam Mirdite oko 1883. godine

Podigla se kuća Kodelja iz Kimze i ubila svoga župnika Dom Tom Velju. Ustane kuća Domarka iz Oroša sa glavarima i pukom barjaka i sastanu se na skupštini u mjestu gdje je izvršeno spomenuto nasilje. Ubojicu su strijeljali javno bez prava osvećenja; stoku su mu oglobili; kuću su mu spalili; i iskorijenili su ga sa zemljom, razorivši mu pitomo i divlje, i zauvijek su tu kuću protjerali iz zemlje Mirdite.

Ubojstvo župnika župe

Don Pep Vata i Nik Milica, obojica iz Maroje Beriše, poznate ubojice i pljačkaši, ubili su župnika župe zbog sumnje da im je ovaj objelodanio ispovijest. Ustalo je pleme Beriše i oglobilo im je sve što god su imali i prognali su ih iz mjesta zauvijek. Današnji župnički konak Beriše nalazi se na zemlji Dona Pep Vate.

Kanoni koji se odnose na crkvu i džamiju

Tko se prepire ili opsuje ili poteže oružje u krugu crkve ili džamije, ima da im plati 2000 groša; glavarima 1000 groša i 10 ovnova.
Onaj tko zgriješi prema crkvi ili vjeri, te ličen od strane crkve, ude u crkvu protivno naredbi župnika, platit će 500 groša crkvi, a glavarima barjaka 200 groša i 5 ovnova.
Onaj tko župnika, kao i hodžu, uvrijedi riječima ili opsuje platit će im 500 groša, a glavarima 150 groša i 5 ovnova.
Tko ne plati desetinu (crkveni dug) do Svetog Nikole za Bajzu, a do Božića za Kastrat, platit će dvije za jednu, a glavarima 150 groša i 3 ovna.
Tko krade u crkvi ili u dvorištu crkve, platit će 2000 groša crkvi, a glavarima 1000 groša i 10 ovnova.
Tko uzme nevjenčanu ženu, ili otme ženu ili djevojku, platit će 1000 groša crkvi, a glavarima 500 groša i 10 ovnova.

II BRAK

»Zatraži i raspitaj se o predvođenju svatova, jer, osim onome kome pripada, nema tog čovjeka koji može da predvodi«. - »Svat mještanin da ustupa put svatu gostu.« (Vidi: Knj. III, gl. IV, član XXII, § 50. i cl. XXIV)

To je kanon obaveze, koji je nanosio mnogo zla i razaranja Albancima naših brda. Ako, dakle, dvije grupe svatova zatežu da ustupe put jedna drugoj po kanonu i vodstvu, oni će se poubijati i satrti. Evo nekoliko kazivanja:

u Kortpulji, u barjaku Dibra, u Mirditi, postoji svatovsko groblje u Ćafrasi;
u Caf Vores u Murićima, u barjaku Velje u Zubi, postoji svatovsko groblje;
svatovsko groblje postoji u jednom selu u okolici Peći.

III KUĆA, STOKA I IMOVINA

Globa zbog gađanja vrata
(Vidi: Knj. IV, gl. X, cl. 44.)
- DOGAĐAJ IZ 1920. GODINE -

Nikol Dok Per Ndoka iz Kačinara Mirdite, iz barjaka Dibra, zbog nekih zamjeranja koje je imao sa svojim drugom Nikol Markuom, podigao se i gađao mu je iz puške kućna vrata, načinivši tri rupe kuršumima. Stvar je izašla pred starce i poslije vijećanja presudili su ovako:
Da se skinu oštećena vrata kuće Nikol Markua i da se odnesu kod kuće Nikol Dok Per Ndoke, a njegova vrata da se odnesu kod kuće Nikol Markua. Gađana i probušena vrata kuršumima postavili su na kuću onoga tko ih je gacjao uz prijetnju teških globa, da nije smio ne samo da ih skine, već m rupe od kuršuma da zatvori kočićima za 15 godina. Osim toga, uzeli su mu i 500 groša globe.

IV IZGOVORENA RIJEČ

»Riječ ne donosi smrt.« - »Usta ne bacaju nikoga u krvnu osvetu već prst«. (Vidi: Knj. VII, cl. LXXXVI)

Oko 1860. godine ustao je neki čovjek iz Fregnare, iz barjaka Dibra u Mirditi, i rekao svom drugu da ide ubiti nekog čovjeka, jer će mu na dan umira krvi pomoći u novcu da plati tu krv. - Poslije riječi i dane bese druga, ovaj izađe na zasjedu onom drugom i ubije ga na velikom putu. - Izašao je Bib Doda Domarkaj da pomiri zemlju, te je i ovo ubojstvo uzeto na razmatranje. - Ubojica je otišao kod podstrekača i zatražio cijenu krvi kako bi izmirio kuću ubijenog. - Podstrekač nije htio niti čuti za to i otjerao ga je. - Bib Doda sa glavarima pozvao je podstrekača i upitao ga je U zaista rekao onom drugom da ubije čovjeka, jer će mu na dan umira krvi dati novac, da plati tu krv? Podstrekač nije mogao poreći riječ. - Tada im je Bib Doda sa glavarima saopćio presudu govoreći da »Krv ostaje ubojici«, jer »Usta ne bacaju nikoga u krvnu osvetu« i »Riječ ne donosi smrt«. - Ubojica će platiti krv tuđeg čovjeka: da nije pošao svojim nogama, a tuđom pameću; ali, podstrekaču je spaljena kuća zbog kršenja bese.

V ČAST

Lična čast
(Vidi: Knj. VIII, gl. XVII, § 593. itd.)

Netko je bio dospio reći da je blizanac pola čovjeka i, ako ga netko ubije, duguje pola krvi. - Leka Dukađini se odupro takvom sudu i nikada mu se nije živ odazvao, ostavljajući ovo pravilo: »Dušu za dušu, jer izgled Bog daje«. - Dakle, i blizanac je potpun čovjek s dušom i udovima i, ako ga netko ubije, pada u krvnu osvetu kao za svakog ubijenog čovjeka.
Društvena čast

Globa zbog osramoćene trpeze

»Trpeza se sramoti u očima gosta kada domaćin briše ili liže zdjelu ili grebe tavu.« (Vidi: Knj. VIII, gl. XVII, § 601., k.)
Oko 1872. godine Ahmet Hasani, iz Ura e Štrejt, iz barjaka Drišta (Postripa), zatekao se u kući svoga prijatelja Tahira Isufija. Ovaj ga je zadržao na ručku. - Nakon što su ručali, domaćin, Tahir, grebao je tavu za svojom trpezom. Ahmet se žalio selu zbog sramoćenja svoje trpeze od strane Tahira: selo ga je globilo s 500 groša.

Ubojstvo gosta
(Vidi: Knj. VIII, gl. XVIII, cl. XCVII.)

Oko 1884. godine Per Duk Deda, iz Gojana Mirdite, plemena Bučaj, obezbijedio je besu Prend Do' Zefu, iz plemena Martinaj, a ovaj Gojanac, nakon što gaje oslobodio od krvnika, ubio gaje u svojoj kući. Grozan i surov postupak Per Duke razbjesnio je čitav barjak i svalio na sebe mržnju svih. - Podigao se veliki glavar Gojana, Per Ded Ndoj, iz plemena Bučaj, skupio barjak od svake kuće po jednog muškarca i primijenili su drevni kanon, strijeljajući javno nevjernog Per Duku.

VI ŠTETE

»Šteta ima cijenu, ali ne globu.« - »Šteta se plaća prema procjeni staraca ili dvojice drugova«. - (Vidi: Knj. IX, cl. CIX, §§ 735, 736.)

Oko 1898. godine Nikol Di' Nikol Rama, iz Rasa, iz baijaka Kušnena u Mirditi, podigao se i noću otišao ravno u Kušne kod kuće Ndre Dod Dike; ušao je u tor, ukrao dvije koze i pobjegao, ostavljajući vrata tora otvorena. - Krdo koza, koje je ostalo u toru, pojurilo je i ušlo u vinograd uništavajući cijele božje noći vinovu lozu. - Poslije godinu dana, otkriven je pljačkaš, pitanje je došlo pred starce koji su nakon odmjeravanja ovako presudili: Za dvije koze, četiri - dvije za jednu; za obijen tor, 500 groša, a za štetu vinograda odredili su 500 groša. -

»Svaku štetu, krađu ili lopovluk koji djeca čine... ako se otkrije, platit će kuća kojoj pripadaju«. - Pravilo kanona je: »Što god urade djeca, platit će muškarci kuće.«

Bilo je neko dijete pastir ovaca, koje se, dok su ovce pasle, bacilo u tuđu baštu i sa srpom u ruci počelo sjeći čokot vinove loze dok ga nije potpuno posjeklo. - Banuo je vlasnik bašte, koji je, pošto je prepoznao dijete, odmah otišao da kaže djetetovim roditeljima i da traži opravdanje. - Roditelji djeteta ispratili su vlasnika vinove loze s: »Dječja posla!« - Vlasnik vinove loze sagnuo je glavu i vratio se kući. - Nije dugo potrajalo i on je tu stvar iznio pred starce. Starci se sastaše određenog dana i, pošto su raspravili, nisu se mogli dogovoriti što da rade. Netko od staraca im je rekao: »Ljudi, opametimo se i da se ne rastanemo a da ne presudimo ovu stvar.« - Većina staraca ostala je uvjerena da presuda za štetu ne kaci dijete i htjeli su se razići; spomenuti starac bio je uporan i nije dozvolio da se starci raziđu prije nego što mu dovedu dijete na razgovor. - Doveli su dijete koje je posjeklo vinovu lozu; starac, koji se nije složio s presudom ostalih staraca, uzeo je dijete za ruku i rekao starcima da idu za njim. - Ustali su starci jedan za drugim, krenuli su za starcem koji ih je s djetetom za ruku predvodio. - Ušli su u baštu djetetovih roditelja i starac je približio dijete kod jedne vinove loze, govoreći mu: »Baci se tu, dijete, i sijeci tu vinovu lozu tim srpom.« - Dijete na to odgovori starcu: »Ne, ne smijem sjeći vinovu lozu, jer će vikati na mene ukućani!« - Tada se starac okrenuo ostalim starcima i rekao im je: »Jeste li ga čuli, ljudi? Budući da dijete može prepoznati svoju stvar i budući da zna da će mu, ako pravi štetu, vikati ukućani, tuđoj vinovoj lozi treba da se odredi šteta i da se plati vlasniku.« - Leka je ostavio: »Što god urade djeca, muškarci kuće će platiti.«

VII UBOJSTVO

Besa
(Vidi: Knj. X, gl. XXII, cl. CXXIL)

Ovim skupom, koji danas održavamo, odlučili smo napisati ovo pismo, o kojem će se povesti računa.
Mi, Mneljani i Gomsićani, koji zajedno činimo sto pedeset kuća, sklopili smo besu između sebe da pripravni budemo i istog mišljenja za svaku nuždu koja nas može zadesiti.
Svjedoci ove bese su: Les Nikol Prendi barjaktar, Per Nikoli, Per Ded Ndoj, Do' Ljask Deči, Derđ Dok Jaku, Dok Per Nikoli, Nikol Zef Leka, Pjeter Mar' Brunga, Marka Dok Ljaljoši, Din Kolj Mirija, Ndue Pjeter Marka Ndoca, Mar' Nikol Buši, Dok Pjeter Mar' Ndreca. Dok Per Ljaska, Preng Les Deđa.
Napisano dana 13. II 1873. godine.

Besa stoke i čobana
(Vidi: Knj. X, gl. XXII, cl. СХХIII.)

Zaštita jarca predvodnika

Neki ubojica našao se u prolazu uzbrdicom neke planine posve sam. - Putujući, počela su mu klecati koljena od straha da mu nije netko izašao u zasjedu. - Da bi sebe hrabrio i osigurao, u najmanju ruku da ne bi svršio bez traga i glasa, čim je vidio krdo koza koje su pasle na planini, pozvao je pastira dva-tri puta i pošto mu nitko nije odgovorio, viknuo je jarcu predvodniku, govoreći mu: »O jarce predvodnice, kaži svome gospodaru da ako me nešto snađe prije prelaska prevoja ovog brda, neka zna da sam ubijen pod njegovom zaštitom«. Poslije tih riječ i, ubojica je nastavio put. Koraknuo je nekoliko koraka i prije nego što je prešao brdo, pukle su puške i gost je pao na zemlju na mjestu mrtav. Poslije nekoliko dana, neki drugi pastir koji se našao na planini sa svojim krdom i koji je čuo poruku ubojice, ispričao je drugom pastiru događaj. Drugi pastir je ispitao stvar ne progovorivši ni riječ. Vratio je krdo, otišao kući, dobro se naoružao i krenuo osvetiti svoga gosta. Upravo onaj tko mu je ubio gosta pao mu je u zasjedu te ga je ubio.
Stvar je došla pred starce; pastir je dao zalog i obavezao se platiti tri krvi ako ga ubojica nije dozivao tri puta a budući da se nije našao kod krda, dozvao je jarca predvodnika da se, ako ga nešto snađe prije prelaska brda, vlasniku ubija gost. Starci su potanko pretresli stvar i presudili daje pastiru ubijen pod njegovom zaštitom ubojica i ubijajući upravo ubojicu, on je osvetio gosta kojeg je onaj ubio. Tako je ostalo ubijeni gost i osvećeni gost. [130]

[130] Priređivač i prevodilac ove knjige u svom rukopisnom materijalu (na albanskom jeziku), koji nosi radni naslov »Albanske narodne umotvorine Kosova«, posjeduje jedan sličan primjer iz kanona koji se odnosi na izvjesnog Palj Vatu, a koji je još 1966. godine zabilježio od svog oca Ibrahima. Inače, otac je priređivača i prevodioca ove knjige često pratio na terenska istraživanja. On je poznavao mnoge ljude, a i oni njega, te mu je omogućavao da lako dolazi do dobrih kazivača. Evo tog primjera:
PALJ VATA I ZAŠTITA
Palj Vata je držao svoje koze sa čobanima na planini. Neki čovjek izašao je u zasjedu da ubije svog krvnika. Gađao ga je, ali prvi metak ga nije pogodio. Krvnik mu je pobjegao. Bježeći, ušao je među koze Palj Vate. Viknuo je:
- O, čobani!
- ali, čobani su bili daleko od koza i nisu ga čuli. On je tada progovorio i rekao:
- O, jarce Palj Vate! Pod tvojom sam zaštitom! Onaj tko ga je gonio, nije mu gledao zaštitu, već ga je ubio među kozama. Čobani su uvečer otišli kući i rekli Palj Vati:
- Neki čovjek, dok je netko gađao u njega, ušao je među tvoje koze i viknuo: »O, čobani!« Ali, čobani nisu bili tu. On je tada rekao: »O, jarce Palj Vate! Pod tvojom sam zaštitom!« Onaj što ga je gonio, nije mu gledao zaštitu, već ga je ubio među tvojim kozama. Jednog dana, Palj Vata je izašao i ubio onoga tko nije gledao zaštitu njegovog jarca. Poslije toga Palj Vata je proturio glas: »Hajde, hajde, more Palj Vata, učinili su mi ga gostom, a gost mi nije bio!«

Besa stoke i čobana između Maja i Šalje
(NA SVETI PETAK 1894.)

U vezi s putem dogovorili su se ovako: Od izvora u Faci do Krsta u Brazdi uživa besu svatko tko ide za Nikaj i Šalju. Onaj Šaljanin koji ide tim putem i ubije ga Nikaj, ubio je gosta čitave Šalje, a besa važi od izlaska do zalaska sunca. Onaj Nikaj, koji ide tim putem i ubije ga Šaljanin, ubio je gosta cijelog Nikaja, od izlaska do zalaska sunca. Taj određeni put za Šoš i Mertur uživa besu i u rukama je Nikaja i Šalje: ako ubije Šoš, ubio je gosta Šalji; ako ubije Mertur, ubio je gosta Nikaju. - Tko podvaljuje na tom putu, dat će zakletvu sa 12 ljudi prvo i 12 ljudi kasnije. - (Dukađin je imao običaj da ne šalje na zakletvu sve porotnike, već polovicu: uzmimo da su 24 porotnika, 12 idu i dodiruju Sveto pismo, a 12 drugih sjede prekriženih ruku i slušaju.) - U mnogim krajevima naših brda, osim ako vlasnik stvari oprosti nekome, inače, koliko god je porotnika, otići će da dodiruju Sveto pismo i izgovaraju riječi zakletve nad Svetim pismom.
Stoku i čobane nitko ne smije ubiti; oni su pod besom i zaštitom. Tko ih ubije, platit će 20 ćesa, ih će biti ubijen, pa ide krv za krv.
Ako se pitanje bese zamrsi i ako pod besom i zaštitom jedan ubije, a drugi ne, barjak iz kojeg je ubijeni ima da da zakletvu sa 24 ljudi, govoreći: »Ubio si mi ga pod besom«.
Cijeli put Curaja do Kroni i Ftoft je pod besom.
Kosac i žetelac na planini i zimskom pašnjaku su pod besom. - Drvosječa i drvonoša su pod stalnom besom. - Lovac je pod besom od ljetnjeg do zimskog Svetog Nikole. - Zalijevač noću je pod besom.
Uporište i kuća s ognjištem i naćvama u njoj nisu pod besom. - Pojate [131] su pod besom.
Ako netko iziđe iz uporišta ih kuće da ide do pojate, koja je pod besom, reći će: »Pazi, more, jer idemo kod stoke ih u pojatu, koja je po besom«.
Za žene u Skadru i u Dakovici, koje same žele bježati ih činiti zlo po svojoj volji, sretan im put; tko ih dirne na silu, dirnuo je u besu; tko ih sramoti ili prisili, dira u besu. - Kuća Duljike nema bese; kuća Ndue Ljike pod besom je stoke i čobana.
Tko dirne stoku Nikaja ih Šalje, platit će 590 groša hi jednu martinku koja košta 500 groša, platit će i dvije za jednu i 500 groša pokradenom vlasniku;
Sok će primiti 500 groša za kožu ovna i 20 groša za seoske krave.
Onaj Šaljanin i onaj Nikaj koji ide ubiti nekoga u kući, što urade prsti ruku ih puščana cijev, imaju pravo uraditi; dakle, dhjeto, drvo ih bilo koje željezo su zabranjeni. Ako netko dirne u tu besu, ako bude ubijen ih ranjen, platit će 20 ćesa i sve dok ne plati 20 ćesa, čuvat će se. Ako bude ubijen otići će glava za glavu.
Onaj tko izbjegava ovu besu, spašavajući ga hi pružajući mu utočište, dat će zakletvu sa 24 ljudi s »ne znam«, kako mu odrede drugi barjaktari; ako ne bude mogao dati tu zakletvu, platit će 20 ćesa, kao onaj tko je ubio.
Zajmodavac (onaj tko nekoga uvaljuje u dug) otići će kod zakonitog glavara; ako mu se ne opravda, otići će kod barjaktara; ako se ne opravda barjaktaru, nema bese; može se opljačkati i ubiti dok ne prihvati pravi put barjaktara.
Put Šalje i Nikaja za Šoš i Mertur pod zaštitom je Šalje i Nikaja i, ako se opljačka, ima da se plati 20 ćesa.
Konaci Nikaja i Šalje, gdje se ne pali svijeća Svetom Njoni, Svetom Nikoli i Svetom Mbastjanu, pod besom su.
U Skadru i Dakovici tužbe su ukinute.

[131] Pojata — štala za stoku.

Besa stoke i čobana između Nikaja i Curaja
(NA DAN SVETOG IVANA 1895.)

Onaj tko ubije čobanina, spaljuje se, a zemlja mu 3 godine ostaje ledina.
Drugovi neće biti spaljeni, ali će dati 5 ćesa; 1000 groša vlasnik krvi i 3 ćese jamci.
Ubojicu ne može nitko sahraniti prije 3 godine, osim ako to hoće vlasnik krvi; ali kad ga bude sahranio, vlasniku krvi dat će se 5 ćesa ili u novcu ili sve u stoci, kako im bude odgovaralo.
Ubojica nema nikada besu stoke i čobana, dok se ne osveti krv ili umiri krv.
Drvosječa i žetelac su pod besom od uoči Svetoga Ndoua do uoči Gospe Alšiće.
Kosac je pod besom.
Lovac je pod besom od uoči Svetog Ndoua do uoči Gospe Alšiće.
Put Ndermaje, Livad t Mad do Šalje, Koder Pljak do Šalje, pod besom je stoke i čobana.
Tko ukrade sitnu stoku, platit će 250 groša i dvije za jednu; tko ukrade kravu ili vola, platit će 500 groša i dvije za jednu.
Tko otkriva sijena, platit će 500 groša.
Dužnik, ako se ne odazove, tuži se kod zakonitog glavara; ako se ne odazove, bez bese je i može se opljačkati i ubiti dok ne dođe na pravi put.

Jamci: tri barjaka

Besa Nikaja i Mertura 10. VI III 892. godine

Od 14. VIII do prvog dana poslije praznika Gospe Mertura;
Od 26. na Svetom Ndreu do prvog dana poslije praznika Svetog Mbastjana imaju besu između sebe:

Jamci stoke i čobana koji su Nikaj i Mertur i barjaktar Krasnica i Gasa.

VIII KRV

Leka je krvi ostavio jednake: od lošeg izlazi dobar, a od dobrog loš. (Vidi: Knj. X, gl. XXII, cl. CXXIV, § 891).

Derđ Kastrioti Skenderbeg poslao je jednog dana Leki Dukađiniju poruku uz dobro zdravlje, pozivajući ga na zemaljsku skupštinu, na kojoj bi se odmjeravala neka pitanja krvi. - Leka se odazvao pozivu Kastriota i došao je gdje ga je ovaj pozvao. - (Treba znati da su se, prema predanju našeg naroda, sve zemaljske skupštine održavale u gradu Lješu, gdje su, osim Kastriota i Leke Dukađinija, sudjelovali svi albanski glavari.) - Dakle, sastali su se na skupštini na kojoj su presuđivali i donosili odluke i mnoge poslove završili i sredili. - Sa svim Lekinim presuđivanjima i donesenim odlukama Kastriot se složio, osim presude krvi.

Lekine riječi: »Dušu za dušu, jer izgled daje Bog«, »Loš izlazi od dobrog, a od lošeg dobar«, ne praveći razlike među ljudima, već mjereći ih jednako, nisu mogle uvjeriti Kastriota: »Griješiš, Leko, jer krv dobrog ne treba pretvoriti u buđ, već se treba razlikovati od krvi lošeg«. - »Derđ - odgovorio mu je Leka - od lošeg izlazi dobar, a od dobrog loš!« Kastriot se nikako nije uvjerio sve dok mu Leka, ožalošćen, nije pred svima skresao: »Derđ, idi pitaj svoju majku, a ona će ti reći kakvog si oca ti imao, jer si ti od njega potekao! - Ali, prije nego što je upitaš, natjeraj je da se zakune Evanđeljem Sv. Marka da će govoriti istinu.«

Tu se skupština razišla i ovo presuđivanje je ostalo neriješeno dok se Kastriot ne uvjeri kakvog je izgleda bio njegov otac.

Čim je otišao kući, Derđ je upitao svoju majku: »Majko, hoću da mi pravo kažeš, je li na izgled bio lijep ili ružan moj otac? Da nisi imala odnose s nekim prije nego što sam se ja rodio?«
»Sine, ja odnose ni s kim nisam imala otkad sam se rodila; ali, tvoj otac je bio ružan na izgled i od njega ružnog ti si izašao lijep.«
Derđ nije povjerovao majčinim riječima, nego ju je primorao da se zakune Evanđeljem Sv. Marka da potvrdi svoje riječi, kako ga je savjetovao Leka.
Majka s rukom na Evanđelju Sv. Marka zaklela mu se na ovaj način: »Tako mi ovog Evanđelja Sv. Marka, tvoj otac je bio ružan na izgled i od njega ružnog potekao si ti lijep i odnose nisam imala ni s kim drugim do dana današnjega«.
Majčina zakletva uvjerila je Kastriota i prilikom drugog skupljanja na zemaljsku skupštinu, Kastriot se pred Lekom i ostalim ljudima složio s Lekinim riječima i presuđivanjem, govoreći: »Neka ostane kako je Leka rekao!«

Krv upija krv
(Vidi: Knj. X, gL.XXII, cl. CXXIV.)

To su riječi Derđa Kastriota koje je jednom prilikom rekao Leki Dukađiniju na zemaljskoj skupštini. Leka Dukađini nije se htio složiti s takvim presuđivanjem. Kako bi uvjerio Leku da »Krv upija krv«, Kastrioti je naložio da se zamijene dva novorođena djeteta iz dvije kuće i dva plemena; jedno iz dobre i bogate, a drugo iz nesoja i siromašne kuće. Vlastelinske dijete dali su majci od nesoja, a ono od nesoja vlastelinskoj majci i ostavili su ih tako dok nisu dospjeli do godina razuma.
Pošto su djeca ojačala, počela su izlaziti po trgovima da se igraju sa drugom djecom. Dijete siromaha, koje je raslo u kući bogataša, valjalo se po blatu i prašini i uvijek je bilo potpuno prljavo pored promjena odijela i pranja kojima su ga okruživali ukućani; a dijete bogataša koje je odraslo u kući siromaha, bilo je čisto i uredno i kad se igralo, uzimalo je štap i jahalo je na njega i trčalo je s njim. Kastrioti i Leka'stajali su promatrajući ponašanje dvoje djece. »E, Leko - reče mu Kastrioti - jesi li sada uvjeren da krv upija krv?« Leka je dobro vidio što se događa, ali nije na to obraćao pažnju i slučaj djece je shvatio kao igru. »Leko - reče mu Kastrioti - ustani i pođi za mnom, jer hoću da te negdje odvedem.«. - I sa dva djeteta pod rukom prešli su ogradu i ušli u groblje. - Kastrioti je naložio da se otvore grobovi predaka oba djeteta, odakle je uzeo dvije kosti. Onda se Kastrioti podigao i probušio prste oba djeteta dok im nije izvukao nekoliko kapi krvi. Uzeo je kost predaka siromahovog djeteta i približio je okrvavljenom pistu bogataše- vog djeteta, ali kost nije upijala krv; isto tako, uzeo je kost predaka bogataševog djeteta i približio je okrvavljenom prstu siromahovog djeteta, ali ni ova kost nije povukla ni upijala krv.
»Što kažeš sadđ, Leko?« - upita ga Kastrioti. - »Jesi li uvjeren da krv upija krv?« Leka, kao Leka, nije zamarao svoj mozak iz jedinog razloga da stvar ubojstva i krvne osvete ne ide suviše široko, tako da je pokvario odnose sa Kastriotijem i ostalo je u okviru vladavine Derđa Kastriotija da se za krvnu osvetu goni bratstvo i pleme i potomstvo: »Goniti pleme za krvnu osvetu«, »Pucati iz puške za pleme«. - A u okviru vladavine Leke Dukađinija ostalo je: »Krv ostaje ubojici« i »Rođak da se ne čuva krvnika poslije 24 sata«.

(Vidi: Knj. X, gl. XXII, cl. СХХХ.)
»TRUDNA ŽENA JE KAO SKORUP MLIJEKA«.

Dvije osobe su se prepirale i, kad su se zagrijale u svađi, potegle su i oružja.
Neka trudna žena našla se tu u toj vreloj krvi koja je - po mjesnom običaju - brzo posredovala. Te dvije pobješnjele i zasljepljene osobe nisu prihvatile posredništvo žene; opalile su iz pušaka, pucale su jedna na drugu, ali se nijedna strana nije oštetila. Okrenule su leđa jedna drugoj i otišle su; i žena je otišla svojoj kući.
Nije dugo potrajalo i žena rodi mrtvo dijete. Žena je ispričala ukućanima zašto joj je propalo dijete, to jest samo zbog pucnjave iz pušaka one dvojice, koji su se gađali. Potom ustanu ukućani žene i traže opravdanje one dvojice. I pošto im se nisu htjeli pravdati, stvar je došla pred starce.
Starci su raspravljah, ah nikako nisu mogli presuditi i nisu znali okončati stvar. Jedan od staraca, među najvještijim u raspravama i presuđivanjima, rekao je ostalim starcima da pođu za njim. Starci su se odazvali njegovom pozivu. Ovaj ih je vodio u ostavu za mlijeko, koje je bilo rastočeno po posudama, sa zgusnutim i nigdje napuklim skorupom. Pošto su starci vidjeli neispucan i gladak skorup po posudama, starac je zatvorio ostavu, malo se udaljio od nje i opalio dva puta iz pištolja.
Potrčali su kod ostave, otvorili su je i našli su skorup od mlijeka sav ispucan po posudama. Tada je progovorio starac koji je vodio ostale starce kod ostave: »Trudna žena je kao skorup mlijeka. Silina pucnja iz pušaka je potresla ženu kao mlijeko u ostavi, užasnula ju je i od tog užasa umrlo je dijete u majčinoj utrobi. Uzročnici smrti djeteta bila su ona dvojica«.
Svi drugi starci složili su se s takvim objašnjenjem, okrivljujući za ubojstvo onu dvojicu, koji su se gađali dok je žena nastojala prekinuti vatru.

Tko se ubije, ostaje neosvećen
»Ako žena ubije muža, njeni roditelji padaju u krvnu osvetu. - Događalo se da je roditelj ubio kćer koja je počinila tu groznu stvar«. (Vidi: Knj. X, gl. XXII, cl. СХХХIII.)

Prenda Ljazer Ndue Ndrece iz Duša Puke, udana za Marka Lek Ndrecu u Doču - Gomsiću 1919. godine, ubila je muža.
Podigli su se rođaci muža i htjeli su ubiti Prendu; ali, drugovi iz sela ubijenog uzeli su Prendu pod zaštitu i zdravu i čitavu predali su je njenom bratu. Ovaj, čim je shvatio u čemu je stvar, ubio je sestru zbog učinjene grozote, tobože da bi povratio čast prijatelju. Grozota nad grozotom!

»Oni koji se obljubljuju, ako budu ubijeni prilikom obljube, ostaju neosvećeni.« (Vidi: Knj. X, gl. XXII, cl. CXXXIX, § 920.)
Nikola Sutin Nikole Ndrece Jakaj u Gomsiću ubio je Prenda Ndocinog Froka Dođe iz Gomsića i Prendu Marka Ndrece iz Kašnjeta, rođakovu ženu, zato što ih je našao zajedno u obljubi.
Oba ubijena ostala su neosvećena.

IX KANON PRESUĐIVANJA

Glavari plemena
(Vidi: Knj. XI, cl. CLI.)

Godine 1907. barjak Kriezeza oglobio je glavare i barjaktara zbog nekih nepravednih i pristranih presuđivanja. Pošto je puk barjaka otkrio kriva presuđivanja, sastali su se od svake kuće po jedan muškarac, prema običaju, i uzeh su im globu sto ovnova i jednog vola.
Starci, koji pristrano presuđuju potkupljeni stvarima ispod ruke, ako se otkriju od drugih staraca, osim crnog obraza, rijetko ih tko kasnije uzima za starce i globe se prema težini presuđene stvari.

Spaljivanje, strijeljanje, razaranje
(Vidi: Knj. XI, cl. CLVII, § 1194.)

U XI mjesecu 1913. godine dvanaest ljudi iz dvanaest barjaka (5 iz Mirdite, 4 iz Leške Malesije i 3 iz Tkele) strijeljali su Dina Prenga Dina iz Kimze, iz barjaka Spača, zato što je ubio svoje rođake da bi postao vlasnik njihove imovine i stoke. Ovo strijeljanje se dogodilo u Kuljmu Krešte, koji se nalazi iznad Kalmeta.
Don Marka Dok Per Ndoj, iz Ršeje (Tkela) ubio je tri svoja rođaka (Pjetra Prenga Kolj Bibe i njegova dva brata) zato što su mu ovi ubili rođaka da bi mu oduzeli imovinu i otišli su neosvećeni sa »Blago tvom prstu!« To se dogodilo 1900. godine.

X OSLOBAĐANJA

Smrt
(Vidi: Knj. XII, gl. XXIV, § 1261.)

Oko 1903. godine, Dilja, sestra Pjeter Ljuk Ndrece iz Gomsića, plemena Spača u Mirditi, udana u Dušu u kući Prend Lješ Dina, došla je u goste kod svojih roditelja u Gomsiću. Poslije nekoliko dana Dilja se razboljela i umrla. Čim je umrla, podigao se Pjeter Ljuka, brat Diljin, s nekoliko lakomislenih drugova, stavio je na nosila mrtvu sestru i odnio je u muževljevu kuću u Dušu.
Čim je selo to saznalo, skupilo se na skupštinu i poslije dobro odmjerenog presuđivanja zbog nečovještva koje je Pjeter učinio, oglobilo ga je uzimajući mu jednu kravu, koju je na trgu skupštine podijelilo na pedeset dijelova za pedeset kuća Gomsića.

XI DODATAK IZ 1894. GODINE

Tko uzme nevjenčanu ženu, ili otme ženu ih djevojku, platit će crkvi 1000 groša, glavarima 500 groša i 10 ovnova.
Tko se ogrebe prilikom naricanja ili plača za mrtvima, platit će crkvi 1000 groša, glavarima 1000 groša i 10 ovnova.
Tko ne dozvoli glavarima i globarima da izvršavaju zakon baijaka, platit će 500 groša i 5 ovnova.
Tko ubije na besi ili poslije umira krvi, platit će 6 ćesa i 10 ovnova globe.
Tko puca iz puške u kući gdje je svadba, bio gost ili vlasnik kuće, platit će 500 groša i 5 ovnova; također, platit će i onaj tko psovkama vrijeđa nekoga za stolom kako za ručkom, tako i na svadbi.

Tko god bude radio suprotno ovim kanonima, bio glavar, globar ili iz puka, platit će 3000 groša.
Ispred svakog imena udaren je po jedan pečat na turskom.
Brahim Bej Serdžerđa - Kasem Bej Buljukbaš - Dod Prenči, barjaktar - Zenel Šabani - Dok Doda - Keć Prelja - Zef Deka - Prelj Toma - Deljoš Nika - Vuksa' Leka - Brahim Vuksani.

XII POSEBNI KANONI
(Napisano u selu Kastratu 2.XI1891. godine)

Od Kroni i Ri, koji pripada čitavom Kastratu do Šej t Gurit; od groba Doljaj do Breg t Gures, na međi s Deljoš Ljućom; od krša Grop Mol do bregova - od Dek Petrovića do Ćuk t Gures, tko se spoiječka s kim i poteže oružje, platit će 3000 groša globe i 24 ovna.
Tko ne dopusti nekoj ženi da zahvati vode po izvorima i zdencima, govoreći joj da nema dijela, platit će 250 groša globe i 3 ovna.
Tko opsuje nekoga po spomenutim mjestima ili opsuje nekome majku ili oca, platit će 250 groša globe i 3 ovna, ako je navršio 15 godina.
Ako netko ode činiti štetu po vodenicama, ako je navršio 12 godina, platit će 250 groša vlasniku vodenice i 600rgroša i 3 ovna glavarima.
Tko skida stare međe i umjesto njih stavlja nove, platit će 3000 groša i 6 ovnova.
Nitko ne smije otjerati stoku iz ranije zauzetih plandišta; tko to učini, platit će 250 groša i 3 ovna.
Pitanje vodenica ostaje nepromijenjeno kao i uvijek i ne može izazvati svađu ni Vukpaljaj, ni Donaj; a onaj tko uzme više od 5 oka ujma na sto platit će 500 groša i 6 ovnova.
Onaj tko posiječe neku gredu gdje pianduje stoka ili posiječe granje, platit će 500 groša i 6 ovnova.
Drugi izvori i zdenci ostavljaju se po starom kanonu, tj. tko poruši neki izvor ili zdenac ili ne dopušta nekome da zahvati vode. platit će 500 groša.
Vodenice rade po redu; tko samelje onome tko je došao poslije drugog i ruši red, ili zbog nečije volje ili potkupljen stvarima ispod ruke, platit će 150 groša i 3 ovna.
Onaj tko primi stranca u bačiji (na planini), platit će 500 groša i 6 ovnova.

KANONI DONIJETI 1.XI.1892. GODINE U KASTRATU I BAJZI

Skupština održana pod predsjedništvom GG. Brahima Bega Serdžede, Kasema Bega Buljukbaše i dvadeset i četiri glavara (starca) Kastrata, na kojoj su donijeti ovi kanoni:

Tko ubije nekoga iz Kastrata ili bilo koga iz drugih brda. platit će 3000 groša i 24 ovna.
Za ranu se plaća 1500 groša i 12 ovnova.
Tko globi nekoga bez jednoglasne i javne odluke, platit će 1000 groša i deset ovnova.
Tko se sporječka ili opsuje koga ili mu poteže oružje po ovim mjestima: kod Bregu i Špeles, u Viri, kod Kroni i Ri, platit će 1000 groša i deset ovnova.
Tko polomi plot drugome da bi napravio prolaz, vlasniku plota platit će 150 groša (tri ovna).
Tko ubije nekoga na velikom putu, platit će 3000 groša i 24 ovna.
Tko pokrade nekoga u kući ili toru, platit će 500 groša i 5 ovnova.
Tko sramoti ženu ili djevojku, ako viknu, platit će 3000 groša i 10 ovnova.
Tko neće da uzme starce i rastane se s: »Niste mi potrebni«, platit će 500 groša i 5 ovnova.
Tko pusti stoku na tuđe, platit će 250 groša i 3 ovna.
Onaj tko ne bude pristao da ogradi svoj dio popola s međašem, platit će 250 groša i 3 ovna.
Onaj tko ne odgovori obavezi u određenom roku, platit će 23 groša.
Tko u svom selu ukrade vola, kravu ili konja, platit će 500 groša i 5 ovnova.
Onaj tko se ne odazove pozivu sela da izađe na skupštinu ili na bilo koju potrebu sela, platit će 250 groša.
Onaj tko zauzme prolaz koji je uvek postojao, platit će 150 groša.
Glavari će se sastati na skupštini jednom godišnje - tjedan dana poslije Svetog Ivana; tko prekrši ovu odluku, platit će 500 groša.
Starci zaloga neće uzimati za obuću (za prešućivanja) više od 10 groša, a puk 5 groša za obavljeno prešućivanje.
Tko ubije nekoga poslije umira krvi po narećenju vlasti, platit će 12 ćesa, prognat će se iz sela i opustošit će se.
Pas koji uće u vinograć zajećno s kukom navratu ne može se ubiti; pas koji uće u vinograć ili na njivu bez kuke ubija se.
Tko poveće sa sobom psa čuvara u crkvu ili koć Špele, platit će 50 groša. - Tko dovede svinje i stoku koć Špele, platit će 50 groša. Tko pere rublje koć Špele, platit će 50 groša. (Napomena: Špela je mjesto gćje Bajza i okolina uzima vodu.)
Onaj tko ostavlja u obavezi jamce duga, platit će 225 groša posuđivaču i 150 groša glavarima i pet ovnova.

ODLUKE DONIJETE 30. IV1905. GODINE OD STRANE MOMAKA ŠALJE

Postoci, koji se uzimaju kao dobit, platit će se od danas po jedan košić [132] žita do Pepeljave srijede; ako ne plati do tog dana, da mu otmu ili uzmu 30 oka žita za stotinu. Postoci će se uzeti ili 100 groša ili 100 oka žita, ako ih vlasnik traži; a ako kaže da će uzeti košić, neka uzme 100 groša, ako ih je spremio; ih da da 100 oka žita.
Šaljanin nikada neće dati nikome žita, osim ako ga daje za smrtni slučaj ili ako želi pokloniti do 20 oka.
Šaljanin nikada neće iznositi rakiju pri smrtnom slučaju, osim u 7 tjedana velikog uskršnjeg posta.
Šaljanin nikada neće pokloniti više od 100 groša ni unutra ni vani. Kuma neće pokloniti crveni džamadan [133]; kum neće ići kumu s više od pet osoba i izvan te kuće neće šetati.
Tko započne prvu pušku na crkvenom trgu i unutar njenog područja, spaljuje mu se kuća i platit će 20 ćesa za besu stoke i čobana i za besu momaka Šalje.
Tko spletkari u bogosluženju fratra i kaže fratar sa krizom da ga je dotični dirao, spaljuje mu se kuća i platit će 2 vola plemenu.
Tko dirne crkvenu imovinu, platit će 2 vola plemenu.
Tko dirne crkvenog slugu, platit će 2 vola plemenu.
Kavu i šećer, koje netko uzima za smrtni slučaj kod fratra, ako ih ne vrati poslije četiri tjedna, i ako se fratar žali, platit će jednog vola plemenu.
Tko Saljaninu otme ovcu, kozu i kravu i tko učini nešto drugu, čime bi ga osramotio, spalit će mu se sijeno, njive će mu se opustošiti, koš će mu se porušiti. Momcima će dati jednog vola globe, a vlastima dva vola.
Ove kanone, koje su donijeli momci Šalje zajedno s barjaktarom, nemaju roka, kao zakon vatre i drugi zakoni. Tko prekrši ovaj kanon, dat će plemenu jednog vola i 300 groša i jednog ovna vlastima, ili se spaljuje.
Momci Šalje Šalja, 30. IV.1905. godine

[132] mera za žito od 25 oka, odnosno 32 kg.
[133] vrsta prsluka (osobito kod Albanaca)

ŠALJA, 12. V.1907. GODINE

Barjaktar Šalje sa glavarima i momcima šalje pozdrave uz dobro zdravlje glavarima i momcima Thetha i izvještava vas da je pleme Donje Šalje donijelo ove kanone, te obavještavamo i pitamo i vas hoćete li se pridržavati ovih kanona. Mi smo donijeli kanon i zakleli smo se da se njega pridržavamo i da ga ne kišimo. Kanon je ovaj:
Pecnikaj je donio kanon da tko ubije čovjeka, nasljednik (mirazdžija) poslije ubojice otkrit će i zločince (katile) i do trećeg dana ima besu i jamce; otići će sa glavarom te mahale i kuća ubijenog dat će mu besu tjedan dana a bratstvo ubojice treba da prijavi dva zločinca (kаlilа); ako se kuća ubijenog protivi, onda će se ostaviti da ona odredi jednog, a drugog određuje bratstvo.
Tko ubije nekoga pri ovoj zakletvi i pri ovom kanonu, imaju besu i jamca do trećeg dana. Onaj tko ubije, ubija na svoju ruku i na svojoj besi i pod zaštitom Pecnikaja; dugovat će im krv i za tu krv nikada se neće moći iskupiti, a ako ga ubiju, ubijaju ga po naređenju čitavog baijaka Šalje.
Čim je Pecnikaj donio ovaj kanon, njemu su se pridružili i Ljotaj, Abati i Bobi.
Za svog predstavnika, da prisustvuje zakletvi Thetha, čitava Šalja je odredila Tahira Deliju, koji je bio na skupštini na ovom skupu.
Tko ubije čovjeka u Šalji - osim ubojici - kuća drugom neće se spaliti.
Ako spali drugom kuću, četiri puške globe duguje momcima Šalje, a kuću koliko vrijedi (prema procjeni), a štetu koja nastane - dvije za jednu vlasniku.
Bratstvo ubojice - čim uđe u svoje kuće - ako netko ode da im obije kuću ili da im spali ili ubije muškarce, platit će vlasniku i momcima 20 ćesa, a krv krvlju.
Mazge su pod vlašću momaka i tko god ih uzme, uzima ih na gospodarenje.
Te riječi, koje su unijete u ovo pismo, pod besom su baijaktara, momaka Šalje i vlasti.
Od Preke Ndou Masa do Ndue Uljen Boba, tko čupa neotkriveno sijeno drugome, duguje jednog vola plemenskim momcima i jednog ovna vlastima.

ODLUKE DONIJETE U KAŠNJETU (MIRDITA) 17. VIII1904. GODINE

Mi, barjak Dibra, skupili smo se na skupštinu u Kašnjetu zbog nekih poslova i vidjeli smo da su umjesni kao Bog i kanon Mirdite.

Tko ubije po plemenu, za petnaest godina protjeruje se iz barjaka, a imovina mu ostaje neobrađena, kuća mu se spaljuje i globi se sa 100 ovnova i jednim volom.
Tko ga pusti u kuću, postaje krivac kao onaj tko ubije po plemenu.
Ono pleme koje ne tjera krivca postaje krivac prema čitavom barjaku.

Frok Deda, barjaktar - Frok Dod Paljuca, glavar - Frok Čupi - Marka Per Tjaska - Tjazer Marku - Prenč Doda - Per Dok Doda - Don Prenga Dođe - Marka Deda - Ndue Marka Prenga - Ndue Kolj Mcuku - Zef Prenga - Ndue Zef Ndreca - Zef Doda - Nikol Dok Brunga - Zef Derđi - Preng Ndoc Di' Ndreca - Din Ndue Marka - Ndue Jaku - Di' Pjetri - Ndrec Đoni - Frok Ndreka - Nikol Dok Per Deda - Les Ded Marku - Frok Dok Ndoj - Pjeter Froku - Dod Preng Dji' Nikol Marku.
Za svaku stvar koja se bude dogodila barjaku, ti ljudi predvodit će čitav baijak.
Svjedok:
Dom Ndue Meljguzi - Pepaj, župnik Kašnjeta

NEKI KANONI ODOBRENI OD PREFEKTURE SKADRA

Cijena djevojke pri udaji ne mijenja se; kako je bilo određeno prije sedam godina, tako i sada ima istu snagu; dakle, cijena djevojke pri udaji je šesto groša, i tim iznosom je obuhvaćeno sve. Tko prekrši tu naredbu, platit će globu od 1000 groša.

Djevojke će vjeriti očevi: ako nema oca, vjerit će je brat, a ako nema ni brata bliži rođak. Žene se neće miješati u vjeridbe.

Svaka vjeridba objavit će se javno, a ne tajno, i to sa prascima svjedocima. Čim se objavi vjeridba i puca iz puške ispred kuće vjerenice, oni koji imaju pravo vjeriti, pojavit će se pred župnikom kako bi on zapisao imena vjerenika, prosilaca i svjedoka sa svim okolnostima. Tko se ne bude pridržavao te odluke, platit će 1000 groša globe.

Tko ne posluša da se vjenča kad svećenik za to dođe. platit će 1000 groša globe.

Tko postane sukrivac u otmici neke vjenčane žene. platit će 8 ćesa globe.

Onaj tko da ženu onome tko se rastao od svoje vjenčane žene platit će 1000 groša globe.

Tko se usudi otjerati svoju vjenčanu ženu da bi uzeo drugu nevjenčanu, platit će 1000 groša globe.

Tko proda ili kćer ili sestru ili neku ženu svoje krvi i svojtu, kao i onaj tko kupuje, platit će 1000 groša globe.

Oslanjajući se na drevne običaje, koji se i danas poštuju među kršćanima u Skadarskoj Malesiji, a to su oni koji se odnose na vjeridbe, brakove, kao i na suučesnike u otmici tuđih žena i druge zavade, donijeto je nekoliko kanona kako bi se zaustavila ta zla. uz suglasnost Njegove Svjetlosti skadarskog nadbiskupa, prečasnog Tjuiđa Ćurčije, kao i glavara brda, koji su, poslije odmjeravanja od strane Državnog savjeta, odobreni te je naloženo da se primijene.

Državna vlast, dakle, ovom bujruldijom [134] nalaže da se deset navedenih točaka poštuju i primijene bez izuzetka i bez protivljenja.
Izdano od strane Državne vlasti u Skadru. Skadar - Albanija - 9. V 1864. godine. L. S. Maršal, civilni i vojni upravitelj skadarske Prefekture Ismail Paša.

[134] bujruldija f. (tur.) - naredba, zapovjedno pismo paše, valije.

KANONI DONIJETI OD STRANE BARJAKA KURBINA 5,6. i 7.VIII1906. GODINE

Tko postane zaptija,[135] spaljuje mu se kuća i odvaja se pri smrtnom slučaju i jelu.
Onaj tko se ide žaliti turskoj vlasti protiv kršćanina, platit će 1000 groša globe.
Onaj tko potkrade drugog ili obije kuću, ako ne prizna, dobit će 12 porotnika; ali, ako ispadne kradljivac, platit će 1000 groša globe i vlasniku stvari dvije za jednu.
Ako ukrade vola, ako ne prizna, dobit će 6 porotnika; ako se otkrije i izađe kradljivac, platit će 500 groša globe i vlasniku stvari dvije za jednu. Ta presuda vrijedi i za konja i za mazgu. Za ukradenu kravu, ako ne prizna, dobit će 3 porotnika; ako ispadne kradljivac, platit će dvije za jednu vlasniku i 250 groša globe; isto tako i za magarca. - Ako se ukrade jarac predvodnik ili ovan (ugič), vlasniku stoke platit će se dva za jedan i tri ovna globe; ako poriče, treba da položi zakletvu sa svinLukućanima. - Za svaku sitnu stoku plaća dvije za jednu vlasniku stoke i dva ovna globe; ako poriče, daje zakletvu s ukućanima.
Za spaljivanje kuće platit će se 2500 groša globe; za kolibu za stoku, plast sijena i ograde platit će se 1500 groša globe i vlasniku dvije za jednu.
Onaj tko ne iziđe na skupštinu poslije poziva seoskog starca, platit će jednog ovna globe.
Ako se starci obavijeste da dođu na skupštinu, onaj starac koji ne dođe, platit će 5 ovnova globe. Ako bude imao opravdanje, odmjerit će ga drugi starci.
Rad porote za sve će se odvijati u Kurbinu - osim za krvnu osvetu. Porota će dati zakletvu: »Ne znam da li ti je uzeto« (to jest s »neznanjem«).
Kazivanje soka je s rukom na zakletvi, kao i prije.
Ako se netko sa predumišljajem zavadi s bilo kim i s tim ne upozna seoskog starca, platit će 500 groša globe. Ako upozna starca, a ovaj zatraži zalog od onoga tko se drugu popeo na vrat a ne odaziva se da mu položi zalog, platit će 500 groša globe. - Ako ih ne može sam pomiriti njihov starac, dat će im mjesec dana roka i upoznat će druge starce i ovi će ih pomiriti po kanonu mjesta.
Onaj tko daje kruh i pusti u kuću zaptiju koji je u službi sultana, bio kršćanin ili musliman, platit će 1500 groša globe.
Onaj tko prekrši danu i uglavljenu besu sa starcima i pukom Kurbina, starci i puk obavezni su ga spaliti i protjerati iz barjaka. Zapisano u Deljbiništu Kurbina kod izvora pod dudom blizu palače Nadbiskupije, 5,6 i 7. VIII 1906. godine.

Din Pjeter Mark Pervizi, iz Skuraja Kurbina, prvi starac među 45 staraca Kroje u ime staraca i puka.
Bili su prisutni na ovoj skupštini i zapisali spomenute kanone:
Prečasni Nikol Kačori, svjedočim;
Otac Štjefen K Đečovi, franjevac, svjedočim

[135] zaptija f. (аг.) - redar, policajac; policija; turski žandarm.

IZVORI I LITERATURA

Ajeti, Idriz: Shtjefen Gjec.ovi, »Jeta e ге«, Nr. 2-3, Prishtine, 1951. Ashta, dr Kole: At Shtjefen Gjegovi, »Bota e re«, Nr. 4, Tirane, 1945. Barjaktarević, dr Mirko: Rugova, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 36, Beograd, 1960.
Baijaktarević, dr Mirko: Prilog proučavanju tobelija (zavetovanih devojaka), Zbornik Filozofskog fakulteta, knj. I, Beograd, 1948. Bogišić, Valtazar: Bogišićev arhiv XVI, 19 - Zakon Leke Dukađina; (Bogišićeva Biblioteka, Cavtat)
Bogišić, Valtazar: O značaju pravnih običaja, Pravni članci i rasprave, knj. I, Beograd, 1927.
Bogosavljević, D. Aleksa: O Arnautima, Niš, 1897.
Čabej, Ekrem: Život i običaji Arbanasa, Porodica i društveni život, Knjiga o Balkanu, I, Beograd, 1936.
Cabej, Eqrem: Studime rreth etimologjise se gjuhes shqipe, III, Buletin i Universitetit shteteror te Tiranes, Seria Shkencat shoqerore, Nr. 2, Tirane, 1961.
Čulinović, dr Ferdo: Narodno pravo, Zbornik pravnih misli iz naših narodnih umotvorina, Beograd, 1938.
Degrand, A.: Souvenirs de la Haute-Albanie, Pariš, 1901.
Gjegov, K. Shtjefen: Kanoni i Leke Dukagjinit (veper postume), me parathane t' A. Gjergj Fishtes e biografi t' A. Pashk Bardhit, Shkoder, 1933.
GjeAov, cost. Stefano: Codice di Lek Dukagjini ossia dirito consuetudi- nario delle Montagne d'Albania, (Tradotto dal Paolo Dodaj a cura di Giorgio Fishta e Giuseppe Schiro), Reale Accademia d' Italia, Centro studi per Г Albania, Roma, 1941.
Durđev, Branislav: Iz istorije Crne Gore, brdskih i malisorskih plemena, Radovi Naučnog društva NR ВШ, knj. II. Sarajevo, 1954. Duričić, Milutin: Zaloga u šiptarskom običajnom pravu, Zbornik radova VEKŠ u Peći, knj. I, Peć, 1964.
Duričić, Milutin: Čuvari bese, SANU, Posebna izdanja, knj. DXX, Odeljenje društvenih nauka, knj. 83, Beograd, 1979.
Engels, Friedrich: Poreklo porodice, privatne svojine i države, Beograd, 1960.
Fjalor i gjuhes shqipe, Instituti i shkencavet, Sekcioni i gjuhes e i letersise, Tirane, 1954.
Fjalor i gjuhes se sotme shqipe, t. I i II, Rilindja, Redaksia e botimeve, Prishtine, 1981.
Gurakuqi, Gasper: Blinishti, »Leka«, Nr. 6, Shkoder, 1930.
Gušić, Marijana: Pravni položaj ostajnice - virđineše u stočarskom društvu regije dinarida, Odredbe pozitivnog zakonodavstva i običajnog prava o sezonskim kretanjima stočara u jugoistočnoj Evropi kroz vekove, Beograd, 1976.
Hahn, J. G.: Albanesische Studien, Jena - Wien, 1853 - 1854. Haxhihasani, Qemal: Tregime popullore rreth periudhes se Skender- beut, »Studime fflologjike«, Nr. 4, Tirane, 1967, str. 11-29. Hecquard, Hyacinthe: Histoire et description de la haute Albanie ou Guegarie, Pariš, 1858.
Ivanova, Julia V.: Kanuni i Leke Dukagjinit (Sprove e karakteristikave historike), Buletin i Universitetit shteteror te Tiranes, Seria Shkencat shoqerore, Nr. 2, Tirane, 1960.
Jantolek, dr Stevan: Pravo i običaj, Godišnik na Pravno-ekonomskiot fakultet vo Skopje, Skopje, 1956.
Jastrebov, Ivan: Stara Serbija i Albanija, Spomenik SKA, XLI, Beograd, 1904.
Jelić, Milosav: Albanija, Zapisi o ljudima i događajima, Beograd, 1933. Jireček, Konstantin: Istorija Srba, I, Beograd, 1952.
Jovićević, Andrija: Malesija, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 15, Beograd, 1923.
Kabrda, Josef: Kodet turke (Kanunname) ne lidhje me Shqiperine dhe rendesia e tyre per historine kombetare, Buletin i Universitetit shteteror te Tiranes, Seria Shkencat shoqerore, Nr. 4, Tirane, 1958.
Kaleši, Hasan: Kosova e Metohija n'udhepershkrimin e Evlija Celebis, »Perparimi«, Nr. 7-8, Prishtine, 1958.
Kosmajac, Rad.: Leka - kanum, »Godišnjica Nikole Čupića«, knj. XXI, Beograd, 1901.
Krasniqi, dr Mark: O »besi« - prilog proučavanju običajnog prava kod Siptara, Zbornik za narodni život i običaje JAZU, knj. 40, Zagreb, 1962.
Krasniqi, dr Mark: Šiptarska porodična zadruga u Kosovsko-Metohij- skoj Oblasti, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije, IV - V, Priština, 1959 - 1960.
Mihačević, Lovro: Po Albaniji, izdanje Matice Hrvatske, Zagreb, 1911.
Mjedija, Lazar: Daš Recht der Stamme von Dukadschin, IUyrisch-al- banische Forschungen, I, Munchen und Leipzig, 1916.
Mladenović, dr Miloš: Zakonik Leke Dukađina, Prilog postavljanju problema uporedne istorije balkanskih prava, Beograd, 1938. Nedeljković, dr Branislav: Kanun Leke Dukađina, Arbanaško običajno pravo (Iz rukopisne zaostavštine Valtazara Bogišića), Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 4, Beograd, 1956.
Novaković, Stojan: Tursko carstvo pred srpski ustanak, Beograd, 1906.
Novaković, Stojan: Rimsko-vizantijsko pravo i narodni pravni običaji. Pravo prvenstva pri kupovini zemlje (Jus protimiscos), XXVI izdanje Cupićeve zadužbine, »Godišnjica Nikole Cupića«, knj. IX, Beograd, 1887.
Nušić, Branislav: Kosovo. Opis zemlje i naroda, I, Novi Sad, 1902. Oraovac, Tomo P.: Arbanaško pitanje i srpsko pravo, Beograd, 1913. Palaj, Bernardin: Kanuja e Leke Dukagjinit mbas shqyptimit te Mark Sadikut, te parit te djelmenis se Shales, »Studime e tekste«, Dega e I - Juridike, Nr. 1, Roma, 1944.
Pavićević, Mićun M.: Crnogorsko pravosuđe i pravno shvatanje u anegdotama, Zagreb, 1933.
Petrović Radmila S.: »Vasojevički zakon od dvanaest tačaka«, G. Bije Jelića, Beograd, 1930.
Popović, Ivan: Neki gentilni i njima srodni termini kod Crnogoraca i Arbanasa, Radovi Naučnog društva NR BiH, knj. II, Sarajevo, 1954. Pupovci, dr. Syrja: Građanskopravni odnosi u zakoniku Leke Dukađi- nija, Zajednica naučnih ustanova Kosova i Metohije, Studije, knj. 5, Priština, 1968.
Pupovci, dr Syrja: Marredhenjet juridike civile ne kanunin e Leke Dukagjinit, Prishtine, 1971.
Pupovci, dr Syrja: Kamini i Leke Dukagjinit, permbledhur dhe kodifikuar nga Shtjefen Gjegovi, me biografi dhe parathenje te prof, dr Syija Pupovcit, Enti i teksteve dhe i mjeteve mesimore i Krahines Socialiste Autonome te Kosoves, Prishtine, 1972.
Pupovci, dr Syrja: Le formalisme et la »besa« dans le droit des obligations du coutumier de Lek Dukagjine, »Studia Albanica«, br. 2, Tirana, 1968, str. 143-151.
Pupovci, dr. Syrja: Nje paralele midis Kanunit te Leke Dukagjinit dhe Kanunit te Skenderbeut, »Simpozium peer Skenderbeun«, 9 - 12. maja 1968, Prishtine, 1969, str. 249 - 261.
Redžepagić, dr. Jašar: Razvoj presvete i školstva albanske narodnosti na teritoriji današnje Jugoslavije do 1918. godine, Zajednica naučnih ustanova Kosova i Metohije, Studije, knj. 7, Priština, 1968.
Sako, Zihni e Haxhihasani, Qemal: Tregime dhe kenge popullore per Skenderbeun, Instituti i Folklorit, Tirane, 1967.
Sirdani, Marin: Skanderbegu mbas gojedhanash, Shtypshkroja franci- skane, Shkoder, 1926.
Sirdani, Marin: Pulti e Dukagjini, »НуШ i Drites«, Nr. 4, Shkoder, 1934.
Solovjev, Aleksandar: Značaj vizantijskog prava na Balkanu, »Godišnjica Nikole Čupića«, knj. XXXVIII, Beograd, 1928.
Spaić, dr. Vojislav: Nasledno običajno pravo u Bosni i Hercegovini, doktorska disertacija (Rukopis u Biblioteci Pravnog fakulteta u Beogradu), Beograd, 1940.
Stojčević, Dragomir: Rimsko pravo, sv. I, Beograd, 1957.
Škaljić, Abdulah: Turcizmi u narodnom govoru i narodnoj književnosti Bosne i Hercegovine, I i II, Dopunska izdanja Instituta za proučavanje fplklora u Sarajevu, Sarajevo, 1957.
Škaljić, Abdulah: Turcizmi u srpskohrvatskom - hrvatskosrpskom jeziku, treće izdanje, »Svjetlost«, Sarajevo, 1973.
Shkrimtaret Shqiptare, Pjesa II, Botim i Ministris s'Arsimit, Tirane, 1941.
Štajnmec, Karl: Od Adrije do Crnog Drima, Skoplje, 1911.
Sufflay, dr. Milan: Povijest sjevernih Arbanasa, Arhiv za arbanasku starinu, jezik i etnologiju, Beograd, 1925.
Sufflay, dr Milan: Srbi i Arbanasi, Beograd, 1925.
Thalloczy, Ludwig: Kanuni i Lekes, Illyrisch-albanische Forschun- gen, I, Miinchen und Leipzig, 1916.
Thalloczy, Ludwig: Tiirkischen Gesetzentwurf, betreffend kodifizie- rung des albanischen Gewohnheitsrechtes, Illyrisch- albanische Fors- chungen, I, Miinchen und Leipzig, 1916.
Tomić, N. Jovan: O Arnautima u Staroj Srbiji i Sandžaku, Beograd, 1913.
Tomović, M. Vule: Nešto iz Vasojevićkog običajnog prava, (iz časopisa »Život i rad«), Beograd, 1933.
Trnavci, dr Halit: Motiv o sestri i mrtvom bratu u usmenoj književnosti balkanskih naroda, Zajednica naučnih ustanova SAP Kosova, Studije, knj. 32, Priština, 1975.
Trojanović, dr S. i Gajić, M.: Krv i umir kod Srba i Arnauta (iz »Kola4, Beograd, 1901.
Tucović, Dimitrije: Srbija i Arbanija - jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije, Beograd, 1945.
Ulqini, Kahreman: Gjurmime etnografike ne trojet e Skanderbeut, Buletin i Universitetit shteteror te Tiranes, Seria Shkencat shoqerore, Nr. 2, Tirane, 1961.
Valentini, Zef: Mendime paraprake dhe te pergjithsme mbi Kanunin e quejtun te Leke Dukagjinit, »Studime e tekste«, Dega e I Juridike, Nr. 1, Roma, 1944.
Villari, Salvatore: Le consuetudini guiridiche delT Albania (II Kanun di Lek Dukagjin), Roma, 1940.
Zakon Leke Dukađina, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 4, Beograd, 1956.
Zakonik cara Stefana Dušana 1349 i 1354, (izdao i preveo Nikola Radojčić), SANU, Beograd, 1960.
Zamputi, Injac: Pozita shoqnore e grues malesore shqiptare sipaš kanunit, Buletin i Universitetit shteteror te Tiranes, Seria Shkencat shoqerore, Nr. 2, Tirane, 1961.
Zojzi, Rrok: Mbi te drejten kanunore te popullit shqiptar, Buletin per shkencat shoqerore, Nr. 2, Tirane, 1956.

IZVORI I LITERATURA

BARTULOVIĆ, Željko; LEKAJ PRLJESKAJ, Ermina: Neka pitanja građanskog prava u Zakoniku Leke Dukađinija. Zbornik radova Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse, br. 15. Mostar 2017. str. 60. - 73. (PDF)

Sažetak . Najznačajniji albanski srednjovjekovni pravni spomenik privlači pozornost znanstvenika različitih područja. Pitanja nastanka, autorstva, preciznost, te moguće razlike pojedinih zapisa traže daljnja istraživanja. U ovome radu obrađena su neka pitanja građanskog prava: vlasništvo nad zemljištem (dominium i podijeljeno vlasništvo), komunice, obiteljsko vlasništvo (pravo i ograničenja „domaćina''), Crkva i njena imovina, pravo lova i ribolova, zemljišne služnosti, zemljišne mede, pravo prvokupa, stjecanje od nevlasnika; kao i imovinski aspekti bračnog, obiteljskog i nasljednog prava (zaruke, brak, položaj žene i sinova u obitelji, položaj udovice, nasljeđivanje). Zadnji dio rada analizira obvezno pravo: nastanak obveza i kapara, jamstvo i zalog, naknadu štete, ugovore u poljoprivredi, ugovore o radu). Dane su usporedbe s nekim srednjovjekovnim institutima na drugim prostorima kao moguć smjerokaz daljnjih istraživanja.

KANON Leke Dukađinija (posthumno djelo) / Sakupio i kodificirao Shtjefën Konstantin Gjeçovi. Prijevod, predgovor i objašnjenja Prof dr Halit Trnavci. Stvarnost, 1986. (PDF)
QERIMI, Islam: SPECIAL INSTITUTES OF THE KANUN OF LEKË DUKAGJINI AND ITS APPLICATION IN CONTEMPORARY TIME AMONG THE ALBANIANS / POSEBNI PRAVNI INSTITUTI KANUNA LEKË DUKAGJINA I NJIHOVA PRIMJENA MEĐU ALBANCIMA U SUVREMENO DOBA. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 41, br. 2 (2020): 607-607. (PDF)

Sažetak. Svrha je ovog rada rasprava o primjeni nekih posebnih pravnih instituta Kanuna Lekë Dukagjina u suvremenom albanskom pravu. Tradicionalno, ovaj Kanun imao je, i još uvijek ima, utjecaj na svim područjima života Albanaca. Drugim riječima, primjena Kanuna još je izazov suvremenom pravnom sustavu jer narod nastavlja rješavati svoje prijepore temeljem Kanuna. Cilj ovog rada je objasniti pisano običajno pravo, istaknuti prednosti i mane njegove primjene kao i vezu s nekim pravilima javnog (kaznenog) i privatnog (građanskog) prava.

RAMAJ, Albert: Der Kanun von Leke Dukagjini. Das albanische Gewohnheitsrecht und die Stellung der Frau (PDF)

Sažetak. Viele Albaner in Albanien und Ex-Jugoslawien haben bis heute noch nicht gelernt, mit den Gesetzen des Staates umzugehen. Denn sie hatten immer schon ihre eigenen »Gesetze«. Ungeschriebene Regeln wirken seit langer Zeit im Hintergrund der Erziehung in der Familie und sind bis heute kulturell relevant. Es handelt sich hierbei um unkodifizierte, alte soziale Gesetze; das ungeschrie-bene albanische Gewohnheitsrecht, ein System traditioneller Lebensregeln;-der so genannte »Kanun« mit seiner sehr langen Tradition. Der Kanun ist primär eine mündliche Überlieferung vom Vater auf den Sohn. Seine Spuren reichen über 2'000 Jahre in die Vergangenheit. Bei den Albanern ist er beson-ders seit dem 15. Jahrhundert bekannt. Damals lebte der mächtige Fürst leK (Alexander) Dukagjini (1410-1481), den man als Namensgeber dieses unge-schriebenen Gesetzes kennt, weil er diese Traditionen anwandte.

ZLATKOVIĆ WINTER, Jelena: "Thus Spoke Lekë" − On the Problematics of The Kanun of Lekë Dukagjini." Migracijske i etničke teme 2, br. 3-4 (1986): 95-102. (PDF)

Sažetak. This review, written on the occasion of the publication of the book “The Kanun of Leke Dukagjini”, deals with the origin and preservation of the Albanian common law. After presenting some general characteristics of the Albanian common law, the text defines it and indicates the differences between morality and law, placing common law in a social and historical context. Conditions bearing upon the origin, extinction or preservation of old institutions are outlined. The review focuses on those specific (geographical, social and historical, material and cultural) factors whose mutual interaction contributed to the preservation of the kanun. After a comparison with other statutes and common law codes, special attention is paid to the most important institutions of common law that through many centuries helped form the specific identity of the Albanian nationality.

Kontaktirajte administratora stranice - Contact the Website administrator

Imate li bilo kakve komentare, ispravke, mišljenja ili priloge o ovoj stranici?
Molimo pošajite ih putem slijedećeg obrasca ili direktno na adresu elektroničke pošte: E-MAIL
Navedite o kojoj se planini ili temi radi. Ovisno o Vašoj želji, Vaš identitet u objavljenom tekstu (prilogu) može biti prikazan ili neobjavljen.
ODGOVARAM NA SVAKI UPIT!
Ukoliko ne dobijete odgovor, molim Vas pišite direktno na slijedeću adresu: [email protected]

INDIVIDUAL VISITORS SINCE JANUARY 14TH, 2019

Ova web-stranica se financira samo vlastitim sredstvima. Ako želite malim prilogom financijski pomoći njezin rad i opstanak, molim Vas da to učinite putem usluge Pay Pal. Puno Vam hvala!

This web-page is financed only by my own personal sources. If you would like to help its functioning with a small donation please be kind to do it over Pay Pal. Thank you a lot!

DONATE TO DINARSKO GORJE WEB-PAGE (Paypal)

Svi materijali (tekstualni, kartografski, fotografski, audio i video) kojih je isključivi autor DINARSKO GORJE mogu se slobodno preuzimati, bez ikakvih dodatnih uvjeta. Radi se o materijalima na stranici uz koje nije posebno navedeno tko je njihov izvor ili se iz samog sadržaja to ne vidi. Ukoliko želite koristiti pojedine sadržaje sa stranice, a u dvojbi ste o njihovu porijeklu, molimo da kontaktirate DINARSKO GORJE.

All materials (textual, cartographic, photographic, audio and video) of which the sole author is DINARSKO GORJE WEBPAGE (Dinaric mountains) can be freely downloaded and used without any additional conditions. These are materials on the site where their source or author is not specifically stated. If you want to use some content from the site, and you are in doubt about its origin, please contact the Website administrator.

PLEASE, KEEP OUR ENVIRONMENT CLEAN!

Kanun

Kanun

KNJIGA PRVA

KNJIGA DRUGA

KNJIGA TREĆA

KNJIGA ČETVRTA

KNJIGA PETA

KNJIGA ŠESTA

KNJIGA SEDMA

KNJIGA OSMA

KNJIGA DEVETA

KNJIGA DESETA

KNJIGA JEDANAESTA

KNJIGA DVANAESTA

DODATAK

IZVORI I LITERATURA

Kontaktirajte administratora stranice - Contact the Website administrator

Obrazac za upit