|
|
SREDIŠNJI POJAS > PLANINE ZAPADNE BOSNE I DINARA > ŠATORSKO-GOLIJSKI VIJENAC > Bobara
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Velika Metla, 1267 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.3514, 16.2955
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Velika Metla, 1267 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.3514, 16.2955
Uvod
|
|
Bobara (negdje i Ravna Bobara, a u ponekim starijim izvorima navedena je kao Metla planina) je planina u Bosni i Hercegovini, na zapadu Bosne, zapadno od grada Drvara. Najviši vrh Bobare je Velika Metla (1267 m).
U gorskom pojasu Bobare, kao i susjednih Osječenice i Plješevice 200-300 m iznad rijeka Unca i Une zapažaju se viši, stariji fluviodenudacijski podovi - na Bobari to je visoravan Kamenice. Njihove uravnjene plohe korozijski nagrižene brojnim vrtačama pružaju se paralelno sa spomenutim riječnim tokovima. Mlađi, prostorno manji oblici stjenovitih erozijskih terasa iz novijeg kvartara oblikovani su u nižim dolinskim stranama iznad riječnih korita Une i Unca. (Lepirica, 2011.) Podno visokih, vertikalnih stijena Bobare izvire iz vrela rijeka kratkog toka Bastašica, lijeva pritoka Unca. Zaleđe vrela Bastašice uglavnom je izgrađeno od karbonatnih stijena velike moćnosti. Ova ĉinjenica jasno govori da su na ovom dijelu zastupljeni u najvećoj mjeri krški oblici reljefa. Dio ovog terena koji se nalazi u neposrednom zaleđu vrela Bastašice je veliki krški plato Kamenice, podno glavnog grebena Bobare, ispresjecan mnogobrojnim rasjedima. Na planini Bobari vođene su borbe tijekom Drugog svjetskog rata. ENGLISH SUMMARY: BobaraBobara (sometimes Ravna Bobara, and in some older sources it is referred to as Metla mountain) is a mountain in Bosnia and Herzegovina, in the west of Bosnia, west of the town of Drvar. The highest peak of Bobara is Velika Metla (1267 m). In the mountain belt of Bobara, as well as the neighboring Osječenica and Plješevica 200-300 m above the rivers Unca and Una, higher, older fluviodenudation floors are observed - on Bobara it is the Kamenica plateau. Their flattened surfaces corroded by numerous sinkholes extend parallel to the mentioned river flows. Younger, spatially smaller forms of rocky erosion terraces from the newer Quaternary were formed in the lower valley sides above the Una and Unac riverbeds. (Lepirica, 2011) At the foot of the high, vertical rocks of Bobara springs from the spring of the short-flowing river Bastašica, a left tributary of the Unac. The hinterland of the Bastašica spring is mostly built of carbonate rocks. This fact clearly shows that karst relief forms are mostly represented in this part. Part of this terrain, which is located in the immediate hinterland of the Bastašica spring, is the large karst plateau of Kamenica, at the foot of the main ridge of Bobara. |
 Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Bobare
Oglašavajte ovdje:
|
Planina Bobara i okolni krajevi. Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:100.000
ZEMLJOPIS / GEOGRAFIJA
Pogled na najzapadniji dio Drvarske kotline; u nizini su sela Vrtoče i Bastasi, u kojima je i vrelo Bastašice (visoka stijena, desno), Iza i iznad kotline visoravan je Kamenica, a ponad nje grebeni Bobare (lijevo) i Vučjaka (desno).
PRIRODA
Zaštita prirode i prirodna baština
Zaštićene prirodne vrijednosti na prostoru planine Bobare sa Stražbenicom su:
ZAŠTIĆENA PRIRODNA PODRUČJA
ZAŠTIĆENA PRIRODNA PODRUČJA
- Geološki rezervat: Pećina Ledenica u Resanovcima kod Bosanskog Grahova
- geološki: Pećina u Bastasima – Drvar
- geomorfološki: Pećina u Bastasima – Drvar
- hidrogeološki: Izvor rijeke Bastašice - Drvar
- memorijalni: Titova pećina u Bastasima
Glog (lat. Crataegus)
Velik i brojni rod iz porodice ružovki (Rosaceae), koji obuhvaća 380 priznatih vrsta grmova i niskih stablašica. Rastu samoniklo po rubovima šuma i polja, i u ravničarskim i u planinskim krajevima. Crveni glog je visine do 5 m, po habitusu je granati grm prekriven trnovima. Kora stabla se mijenja od zelene do tamnije smeđe sa starošću grma. Listovi su smješteni na dugačkoj dršci, ovalnog su oblika i imaju tri režnja. Cvjetovi su bjeličasti, skupljeni u glavičasti cvat, i imaju po 5 kruničnih i po 5 čašičnih listića. Razdoblje cvjetanja je od svibnja/maja do lipnja/juna. Plod je ovalna crvena bobica (gloginaj), promjera oko 10 mm na kojoj se nalaze čašični listići, i nosi po par sjemena. Dozrijeva u rujnu/septembru ili oktobru/listopadu, jestiva je, i koristi se za izradu marmelada, želea i kompota. U našim krajevima poznat je bijeli (C. monogyna) i službeno još nepriznati kao posebna vrsta crveni glog (C. oxyacantha). List i cvijet su mu ljekoviti. Ima ljekovite listove cvjetove i plodove. Ima jako žilavo i isprepleteno drvo čvrste strukture, pa se koristi za trazne drške, štapove i maljeve. Poznat je još pod nazivima: glogić, glogovac, glogovka, gloginja, trnovina, bijeli trn, bijela drača i dr. |
Abdovina, aptovina ili smrdljiva bazga (Sambucus ebulus L.)
Abdovina je zeljasta biljka, visoka 50-250 cm. Raste na vlažnim mjestima uz rubove šuma i putove, te na šumskim čistinama. Listovima je nalik bazgi, a bijeli ili ružičasti cvjetovi sakupljeni su u cvatove na vrhu stabljike. Njezin neugodan miris tjera insekte. Cvjeta od lipnja do kolovoza, a plodovi dozrijevaju početkom jeseni. Plodovi su male, crne, sjajne, eliptične koštunice, odnosno bobe, ispunjene ljubičastim sokom i s tri do četiri sjemenke. Plodovi su kao i cvjetovi vrlo uočljivi. Plodovi imaju slatkast i trpak okus. Abdovina je od davnina poznata ljekovita biljka, koristila se kod zatvora i kao diuretik kod vodene bolesti. Od boba se pravio pekmez i sirup i koristio za pospješivanje izlučivanja mokraće. U srednjem vijeku biljari su plodove abdovine smatrali vrijednijim od plodova crne i crvene bazge. U to doba abdovinu su upotrebljavali i za liječenje konja. |
Prirodna baština, kanjon Bastašice
|
Priče iz planine
|
Zanimljivosti
Ime Bobara nosi naselje u općini Tomislavgrad, nastalo 2011. godine izdvajanjem iz naseljenog mjesta Kolo. Također i jedan nenaseljeni otočić u Jadranskom moru ispred obale Cavtata. Zajedno s obližnjim otočićima Mrkanom i Supetrom zaštićen je kao posebni ornitološki rezervat zbog svoje važnosti kao značajno gnijezdilište velike kolonije galeba klaukavca. U vrijeme Dubrovačke Republike na Bobari su se nalazila skloništa koja su služila kao karantena. |
SJEVERNA PODGORINA BOBARE
Visoravan Kamenica; na njezinom SZ kraju ističe se vršak Šobatove glavice (930 m) pod kojom izvire rijeka Bastašica.
Kamenica
|
Kamenica je naselje u općini Drvar, koje se smjestilo na prostranom krškom platou Kamenice (planinskom podu, visoravni) ispod sjeveroistočnih padina glavnog grebena Bobare s visovima iznad 1000 metara.
Selo je raspršenog tipa i proteže se na ovećem teritoriju, od magistralne ceste Drvar-Bosansko Gahovo na jugu, sve do Boboljusaca na planini Vučjak na sjeveru. Kamenicu čine Gornja, Srednja i Donja Kamenica. Na prostoru naselja je 22.8.1942. formirana Treća krajiška proleterska udarna brigada. U selu je rođena Marija Bursać, narodni heroj Jugoslavije. Ona je pokopana 1943. godine na brežuljku Spasovine u podnožju Kamenice. Tijekom rata u BIH ovdje je bio logor, koji je bio u djelovao od 1992. do 1995. godine. Kroz logor je prošlo je više od 200 logoraša, od kojih je 50 ubijeno. Za zločine u logoru Kamenica, pred Sudom Bosne i Hercegovine pravosnažno su osuđeni Dragan Rodić na osam godina zatvora i to za kaznena djela zločina protiv čovječnosti i zločina protiv ratnih zarobljenika te Ratko Dronjak, koji je za kaznena djela zločin protiv čovječnosti i ratni zločin protiv civilnog stanovništva osuđen na 18 godina zatvora. 1991. godine u Kamenici je živjelo 167 stanovnika (od čega: Srbi 163, Jugoslaveni 3 i Hrvati 1). U Kamenici se nalazi pravoslavna kapela sv. velikomučenika Dimitrija. IZVOR Kamenica (Drvar). Wikipedija 
Jedna od plitkih vrtača na planinskom podu Kamenice
Visoravan Kamenica podno glavnog grebena Bobare (lijevo)
Donja Kamenica
|
Marija Bursać
Kamenica, Drvar, 2.10.1920. - Vidovo Selo, Drvar, 23.8.1943 Bila je sudionica Narodnooslobodilačke borbe i prva žena Narodni heroj Jugoslavije. Rođena je 2.10.1920. godine u selu Kamenica. Od prvih dana ustanka aktivno učestvuje na pomoći NOP-u. U srpnju/julu 1942. postala je politički komesar III čete omladinskog radnog bataljona. Izabrana je za predsjednika seoskog odbora USAOJ-a i u Općinsko i Sresko rukovodstvo AFŽ-a. U veljači/februaru 1943. godine prilikom formiranja X krajiške brigade, primljena je u II četu I bataljona. Najprije je bila bolničarka, a kasnije borac – bombaš. U rujnu/septembru 1943. godine prilikom borbi kod sela Prkosa, bila je teško ranjena i prenošena je do partizanske bolnice koja je bila udaljena 40 km. Marija je na nosilima pjevala, no umrla je prije dolaska u bolnicu. Sahranjena je 23.9.1943. godine na brežuljku Spasovine u podnožju svoga rodnog sela. Na prijedlog Štaba V korpusa, Vrhovni štab je 15.10.1943. godine donio odluku o proglašenju Marije Bursać za Narodnog heroja Jugoslavija. 
Putokaz za pravoslavnu kapelu sv. velikomučenika Dimitrija u Kamenici
Kapela uz groblje iznad Donje Kamenice
|
Hrnjadi
Visoravan Hrnjadi
U pozadini lijevo je greben planine Bobare, a desno Vučjaka.
U pozadini lijevo je greben planine Bobare, a desno Vučjaka.
Hrnjadi je ime visoravni između planina Bobare i Vučjaka, nalazi se na oko 950-1000 m n.v. iznad južnih strana kanjona Unca. Na visoravan se iz smjera Drvara izlazi prijevojem Hrnjadi (953 m) koji se nalazi iznad područja Misije - strmih padina nad kanjonom Unca. Koliko ih razdvaja, toliko ih ova visoravan i spaja, jer su Bobara i Vučjak njome povezani u zajedničku veću planinsku masu koja se proteže od gornjeg Pounja na sjeverozapadu, sve do Grahovskog polja na jugoistoku i obuhvaća brdo Stražbenicu u nastavku Bobare.
Preko ove visoravni prolazila je uskotračna pruga Prijedor – Srnetica – Drvar – Lička Kaldrma. Ta je pruga bila građena etapno u prvim godinama dolaska Austro–Ugarske na ove prostore. Izgrađene su kao šumsko – industrijske pruge s isključivom namjenom eksploatacije šumskog i rudnog bogatstva Bosne (posebno područja Grmeča, Srnetice, Klekovače i dr.). Bile su vlasništvo moćnog austrijskog industrijalca Otta Steinbeissa (kasnije tvrtka Šipad) i imale su svoj vlastiti vozni i vučni park i ložionice. Poslije Drugog svjetskog rata uključene su u mrežu jugoslavenskih željeznica s javnim prijevozom putnika i roba. Pruga od Drvara do Ličke Kaldrme ukinuta je 1978. godine. Prijevoj Hrnjadi bio je najviša točka na dionici pruge između Drvara i Knina.
Preko ove visoravni prolazila je uskotračna pruga Prijedor – Srnetica – Drvar – Lička Kaldrma. Ta je pruga bila građena etapno u prvim godinama dolaska Austro–Ugarske na ove prostore. Izgrađene su kao šumsko – industrijske pruge s isključivom namjenom eksploatacije šumskog i rudnog bogatstva Bosne (posebno područja Grmeča, Srnetice, Klekovače i dr.). Bile su vlasništvo moćnog austrijskog industrijalca Otta Steinbeissa (kasnije tvrtka Šipad) i imale su svoj vlastiti vozni i vučni park i ložionice. Poslije Drugog svjetskog rata uključene su u mrežu jugoslavenskih željeznica s javnim prijevozom putnika i roba. Pruga od Drvara do Ličke Kaldrme ukinuta je 1978. godine. Prijevoj Hrnjadi bio je najviša točka na dionici pruge između Drvara i Knina.
Željeznička stanica Hrnjadi na uskotračnoj pruzi
|
Karta uskotračne željezničke pruge Prijedor-Knin
|
SJEVERNO PODNOŽJE BOBARE
Bastasi
|
Bastasi su naseljeno mjesto u općini Drvar. Nalaze se oko 5 km sjeverozapadno od Drvara, uz rijeku Unac. To je posljednje polje kojim Unac teče (Donji Unac), nakon čega će ući u kanjon dubok preko 300 metara. Pored Unca ovdje su još vode Bastašica i Misije. Izvori su: Ljeskovac, Pavićevac, Crnomudski Bunar, Točak, Vodica, Adamovića Vrelo, Miljado i Okovir. Cijela dolina je otvorena (i nagnuta) na zapad, prema Uni. Polje je pogodno za stočarstvo, a mjestimice i za poljoprivredu. Naaelje je poznato po krškom vrelu Bastašica, koja izvire u podnožju preko 200 m visokih Bastaških greda.
Pogled na selo Bastase (zaselak Župa) i glavicu Obljaj (674 m).
Kako to pokazuju brojne ilirske gradine (castella, oppida), koje su redovito smještene po prirodnim uzvisinama na obodu poljâ, dolina Unca bila je dobro naseljena i u predrimsko doba. Tu je živjelo ilirsko pleme Sardeata. Oko gradina raspršen je veliki broj grobnih tumula. Centar predrimske plemenske zajednice, po svoj prilici, nalazio se u Bastasima, najžupnijem (najpitomijem) dijelu kotline, oko Gradine koja leži sjeveroistočno od sela, i oko Obljaja, zapadno od Bastasa, s obje strane Unca. Gradina, na desnoj obali rijeke imala je dominantan položaj, s trostrukim nasipom na vrlo istaknutom položaju. Na Gradini su se sačuvali i temelji rimske četvrtaste utvrde (kule), moguće još iz vremena pacifikacije zemlje. Ostaci prapovijesnog utvrđenja nalaze se i na Obljaju (680 m), zapadno od sela, na visini Gradine (kod sklopa zvanog Berek), ali na lijevoj obali Unca.
U selu je rođen Todor Srdić, svećenik, narodni poslanik i borac za slobodu i pravdu. Početkom 20. stoljeća vlasnici drvarske celuloze uvjeravali su lokalno stanovništvo da otpadne vode koje bi oni puštali u Unac neće zagaditi rijeku. Vlasnici drvarske celuloze nudili su popu Todoru zlato samo da u to uvjeri narod. No, Todor za to nije htio niti čuti. Kako ih u tome nisu uspjeli uvjeriti, vlasnici su bili primorani prokopati oko 8 km dug odvodni betonski kanal, kojim je lužina (lauga) iz celuloze zaobilazila sela i zaseoke bastaškog kraja. Te lagune za prečišćavanje otpadnih voda iz industrijskog postrojenja i danas postoje u Bastasima. Njihova površina iznosi oko 47 ha. Sada se koriste kao ribolovno područje, a vrijedne su iz ornitološkog aspekta. Bastasi su inače bili administrativni centar prije nego što je to postao Drvar. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, prije Desanta na Drvar Josip Broz Tito uglavnom je boravio u jednoj pećini u Bastasima. Jednom poslije rata i došao je u posjet selu. Njemu u čast sagrađen je motel "Bastašica". U Bastasima se nalazi pravoslavna crkva Svetog proroka Ilije, podignuta 1899. godine. Godine 1941. je zapalilie su je ustaše. Poslije rata 1992.-1995, prvi povratnici u Bosni bili su iz Bastasa. U selu je obnovljeno nekoliko stotina kuća, mjesna crkva, uređen grob Todora Savića, podignut je i spomenik poginulim partizanima. Obnovljena je i Osnovna škola, ali u njoj nažalost nema učenika. Ovo selo poput cijelog drvarskog kraja, poznato je i po rakiji od drijena (drenjaka) - drenovači. drenji. Ranijih godina od proizvodnje rakije moglo se dobro živjeti. Prema popisu stanovništva 1991. u njemu je živjelo 379 stanovnika. IZVOR Bastasi (Drvar). Wikipedija (bs) 
"Lagune", sada ribnjaci u Bastasima
|
U Bastasima, uz rijeku Unac, nalaze se ribnjaci ("Lagune") kojima upravlja sportsko ribolovno društvo iz Drvara
Drvar, Bastasi, Bazeni - Lagune
Datum objave: 27.4.2019. Autor: Titov Drvar Bastasi Lagune - bazeni, Drvar
Datum objave: 1.1.2020. Autor: Titov Drvar Lagune Tzv. "Lagune" su sistem umjetnih bazena u Drvarskom polju i najveća četiri bazena se trenutno koriste za sportski ribolov. Na obali je uređeno i odmorište. Ptičje vrste koje su uočene na ovoj lokaciji su: divlja patka (Anas platyrhynchos ), liska (Fulica atra), veliki vranac, odn. veliki kormoran (Phalacrocorax carbo), siva čaplja (Ardea cinerea). 
Bastaški mlini
Autor fotografije: Марко Цвијан; Wikipedija |
BastašicaBastašica je rijeka u zapadnom dijelu Bosne. Izvire u Bastasima, oko pet kilometara sjeverozapadno od Drvara. Izvor Bastašice koji je okružen visokim i vertikalnim stijenama zaštićen je kao geomorfološki spomenik prirode. Već prvim metrima radi više slapova, pogotovo poslije obilnih kiša. Zelenkaste je boje i izuzetno je bistra i čista, a u njezinom se toku smjenjiuju brzi i spori dijelovi. Ulijeva se u Unac nakon kratkog toka, dugog samo oko jednog kilometra. Rijeka je bogata potočnom pastrvom, a ribolov je zabranjen.
IZVOR Bastašica. Wikipedija (hr); 
Topografska karta područja izvora Bastašice
Izvor: Elaborat gospodarenja HCVF površinama u Šumariji Drvar - Vrelo Bastašica. Drvar 2013. 
Pješačka staza uz Bastašicu
Bastašica, pogled s pješačke staze na vrelo i malu hidroelektranu
Mala hidroelektrana na Bastašici
Bastaška greda iznad vrela Bastašice
Most iznad Bastašice na pješačkoj stazi
Motel Bastašica
Rijeka Bastašica nizvodno od motela
|
Putokaz za pješačku stazu dugu oko 500 m (obilazak: oko 25 min)
Bastašica, Informativna ploča s kartom
Područjem izvorišta Bastašice gazduje Šumarija Drvar
Na lokaciji izvorišta ratu sastojine: Izdanačke hrastove šume na plitkim zemljištima na vapnencima i/ili dolomitima te šibljaci i šumske goleti podesni za pošumljavanje na staništu kserotermnih hrastovih šuma. 
Motel Bastašica - sagrađen Titu u čast
Rijeka Bastašica i zgrada motela podno Bastaške stijene
Bastasko vrelo (Drvar) - Bosnia & Herzegovina - Dokumentarni filmovi o prirodi
Datum objave: 10.12.2016. Proizvodnja: Vision production TV Opis: Bosnia & Herzegovina - Dokumentarni film Bastasko vrelo, Izvor Pored Grada Drvara u BiH. Label and copyright: Vision Produkcija Kompletan Serial Druga dimenzija mozete pogledati na https://www.youtube.com/playlist?list... Obilazak motela Bastasica i setnja do izvora (drvar live)
Datum objave: 23.11.2016. Autor: Drvar Live Opis: Prosetali smo od motela do izvora Bastasice koja je do raspada Yugoslavije bila veoma posjecena u motelu Bastasica je cesto boravio i Josip Broz TITO. Lajkujte i subskrajbujte se na nas youtube kanal, gledajte prirodne ljepote Drvara i okoline. 
Vrelo Bastašice
Još par podataka o vrelu
Na vrelu Bastašice nalazi se betonski preljev širine 6 m na koji se postavlja vodomjerna letva s ciljem očitavanja vodostaja. U razdoblju mjerenja od 20.4.1984. do 30.5.1985. najveća izdašnost ovog vrela zabilježena je 8.5.1985., a iznosila je tada 13,22 m3/s. Najmanja izdašnost vrela je iznosila 0,12 m3/s, a zabilježena je 4.9.1984. Na ovom vrelu su napravljene tri kaptaže od kojih jedna nije u eksploataciji. Ovo vrelo je kaptirano za potrebe vodoopskrbe Drvara i za potrebe Sportskog centra u Drvaru. Tijekom ljetnih sušnih mjeseci na prelivu nema viška vode, ali i pored toga grad ne osjeća nestašicu vode za svoje potrebe. |
|
Krško zaleđe - visoravan Kamenica
Na temelju Studije o hidrogeološkim karakteristikama područja ''Jadovnika'' kod Titovog Drvara (1985.) utvrđeno je kako je zaleđe vrela Bastašice uglavnom je izgrađeno od karbonatnih stijena velike moćnosti, zbog čega su tamo zastupljeni u najvećoj mjeri krški oblici reljefa. Dio tog terena koji se nalazi u neposrednom zaleđu vrela Bastašice je jedan veliki krški plato (Kamenica) koji je ispresjecan mnogobrojnim rasjedima. U oblikovanju ovog dijela terena, sudjeluje veći broj agenasa kao što su: djelovanje mraza, raspadanje stijena pod utjecajem djelovanja sunca, djelovanje biljnog pokrivača i dr. Međutim, najveću ulogu su bez sumnje imale i imaju atmosferilije. Voda je svojim erozijskim djeovanjem, naroĉito rastvaračkim djelovanjem na karbonatne stijene, na površini ovog terena stvorila veliki broj erozijskih krških oblika. Ovdje su nazočni površinski i podzemni erozijski krški oblici. Najvidljiviji na površini je velik broj vrtača koj je svojim radom stvorila voda, a pod zemljom podzemne krške oblike, poput kaverni, jama i špilja. Prvobitno, na svom putu kroz podzemlje, voda je koristila povlaštene pravce (rasjede i pukotine). Na terenu se nailazi na još jedan produkt raspadanja karbonatnih stijena na crvenicu (terra rosa), koja prekriva dno vrtaĉa i uvala. Bitno obilježje ovog dijela terena je i odsutnost površinskih vodotoka. Ovo jasno ukazuje na to da površina terena nije vododržljiva, već da atmosferilije odmah po izlučivanju poniru u podzemlje. To potvrđuju velike i brze oscilacije i izdašnost vrela Bastašice. Poslije izluĉivanja velikih koliĉina atmosferilija u kratkom vremenu, tj. nakon pljuskova redovno dolazi do mućenja vode koja se javlja na ovom vrelu. Pojava mućenja vode na vrelu ukazuje na nazočnost brze i količinski velike infiltracije atmosferilija u podzemlje. IZVOR GRUPA AUTORA: Elaborat gospodarenja HCVF površinama u Šumariji Drvar - Vrelo Bastašica. Drvar 2013. (PDF) Hidrografija vrela
Vrelo Bastašice drenira jednan prostrani krški vodonosnik (srp. kraški izdan). Ovaj je vodonosnih formiran u jurskim i krednim, masivnim i uslojenim vapnencima, mjestimice sa proslojcima dolomita. Ovaj se vodonosnik proteže južno od vrela Bastašice do Resanovaca (u Grahovskom polju) i dalje. Da se zona prihranjivanja ovog vodonosnika pruža do Resanovaca i dalje dokazano je bojanjem ponirućih voda rijeke Struge u Resanovcima. Bojenje je izvršeno natrij fluorosceinom, a boja je ubačena 8.6.1984. god. Prvi tragovi boje u vodi na vrelu Bastašice pojavili su se 10.6.1984.god., a najveća koncentracija boje u vodi se javila 12.6.1984.god. Analizirajući dijagram intenziteta istjecanja boje na vrelu Bastašice moglo se zaključiti da u krškom vodonosniku, postoji i jedan povlašteni, dobro razrađeni put kretanja podzemnih voda. Obojena voda je kroz podzemlje putovala 48 sati, međutim glavnina obilježene vode se na vrelu javila poslije 108 sati. Ovo ukazuje da se poslije 108 sati provedenih u podzemlju, na vrelu Bastašice, javlja glavnina vode koja ponire na ponoru u Resanovcima. Rastojanje između ponora u Resanovcima i vrela Bastašice u ravnoj liniji iznosi oko 12 km, što nam govori da se glavnina vode kroz podzemlje kretala brzinom od 0,07 m/s, što predstavlja veliku brzinu kretanja. Ova brzina kretanja upućuje na zaključak da na relaciji ponor-vrelo postoji jaka hidraulička veza i da su podzemni putevi koje voda koristi za svoje kretanje dobro razrađeni. Na temelju utvrđene kemijske analize vode može se zaključiti da je voda Bastašice hidrokarbonantno kalcijska. Voda ovog vrela na površini terena izbija u vidu zone istjecanja iz vapnenačke drobine gornjotrijaske starosti. |
Mala škola geologije Krški vodonosnik (hrv.) ili kraška izdan (srp.) Kraške izdani predstavljaju diskontinualne akumulacije podzemnih voda, formirane u međusobno povezanim pukotinama, kavernama i kanalima. Značajan broj, različite dimenzije i međusobna povezanost pukotina u kršu omogućavaju veliku vodopropusnost, naročito površinskih zona, relativno brzo formiranje vodonosnika, ali isto tako i njeno pražnjenje. S toga su u ovim terenima enormno izražene amplitude nivoa podzemnih voda koje su u direktnoj ovisnosti od količine padalina. Reakcija vodonosnika u tom smislu na pojedinim lokalitetima događa se već u roku od nekoliko sati poslije značajnijih padalina. U holokrasu Dinarida, Cvijić izdvaja tri hidrografske zone vodonosničkih voda, koje su posljedica evolucije krškog procesa. Suha zona, koja se nalazi neposredno ispod površine terena, obiluje praznim pukotinama, kavernama i kanalima. Nižu, prijelaznu zona, obilježavaju povremene ili stalne hidrografske pojave. U razdobljima intenzivnih padalina, uslijed usporenog poniranja, u ovoj zoni dolazi do formiranja podzemnih tokova i nastanka povremenih izvora. Donja, stalno vlažna zona, se nalazi ispod nivoa krških depresija i u njoj se događa sifonalna cirkulacija podzemne vode u kršu. PROČITAJ VIŠE BONACCI, Ognjen; ROJE-BONACCI, Tanja: Posebnosti krških vodonosnika. Građevni godišnjak ... (1332-0033) (2004); 89-187 (PDF)
|
Pećina Bastasi (Bastaška pećina)
 Nacrt i tlocrt špilje BastasiAutor: Srećko Božičević Bastaška pećina nalazi se nad lijevom obalom Bastašice. Stanovništvo sela i čitave okolice su još od ranije poznavali tu špilju, no nakon što je u vrijeme Drugog svjetskog rata u njoj boravio Tito, svi su ju nazivali Titova pećina. Otvor špilje nalazi se oko 25 m iznad toka rijeke Bastašice, i okrenut je prema istoku. Dimenzije otvora su: širina 6 m, a visina do 8 m.
Od otvora se špilja proteže u smjeru zapada kao kanal, koji u početku ima širinu oko 6 m. Visina stropa postepeno se snižava. U prvom dijelu tlo je prekriveno špiljskom ilovačom, koja je ovdje suha, dok je u sredini i na kraju vrlo vlažna. Idući prema kraju špilje tlo se uzdiže. 16 m od ulaza na stropu je kupolasto udubljenje visoko oko 10 metara u kojem ima nešto sigastih tvorevina. Špiljski kanal se proširuje u ovalnu prostoriju široku oko 12 m. Visina od poda do stropa iznosi oko 4 m. Tlo se naglo uzdiže, a sastavljeno je od blokova brečastog materijala mjestimice prekrivenih naslagom špiljske ilovače. Dnevna svjetlost dopire još do ovog dijela špilje. 26 m od ulaza širina špiljskog kanala smanjuje se na oko 2 m. Daljnji prolaz moguć je uspinjanjem na oko 3 m visoku i sklisku stepenicu. Iza nje nalazi se završni dio špilje, koji je također strmo položenog tla. Širina i dužina mu je oko 10 m, a visina nešto iznad 2 m. Tlo je strmo položeno, a kako je vlažno, uspinjanje i hodanje njime vrlo je otežano. Ukupna dužina špilje je 38 m, a visinska razlika od ulaza do završetka špilje iznosi 16 m. Postanak špilje se tumači dijaklazom (dijaklaza; prijelom; naziv za pukotinu u stijeni duž koje nije bilo većih pomaka) smjera istok-zapad, koju presijeca nekoliko okomito položenih. Na jednoj od njih formiran je ulaz, na drugoj kupolasto udubljenje svoda, na trećoj proširenje kod 16-og metra, dok je četvrta s nekoliko manjih uvjetovala stvaranje završnog dijela. Slojevi krednih vapnenaca u kojima je izgrađena špilja dobro su uslojeni i sama špilja bi se mogla tumačiti kao slojna špilja. Prema pričanju seljaka u špilji je zajedno s Titom boravio i Edvard Kardelj. Kako je prilaz do špilje vrlo težak i lagan za obranu, a pogled s njezinog otvora je odličan, špilja je bila idealno mjesto za smještaj i zaklon. IZVOR BOŽIČEVIĆ, Srećko: Titove pećine. Speleolog, Vol. 9 No. 1, 1961. (PDF) 
Unutar Bastaške pećine
|
Bastaška pećina
Neposredno iza otvora špilje na sjevernoj strani pećinskog kanala u bivšoj je Jugoslaviji postavljena spomen ploča s natpisom: “OVDJE JE OD APRILA DO 25. MAJA 1944, GODINE BO- RAVIO VRHOVNI KOMAN- DANT NARODNOOSLOBO- DILAČKE VOJSKE I PARTI_ ZANSKIH ODREDA JUGO- SLAVIJE JOSIP BROZ TITO. |
Klisura Unca nizvodno od Bastasa
|
Rijeka Unac, desna pritoka Unr, najduži je vodotok Hercegbosanske županije. Nastaje kao Šatorski potok, u neposrednoj blizini Šatorskog jezera na planini Šator, teče kroz klisuru Pojila, četiri kotline (Župska, Mrđanska, Mokronoška i Drvarska) i tri daljnje klisure, da bi se u Unu ulila kod Martin Broda.
Od Bastasa do ušća Unac teče najužom klisurom, dubine i do 350 metara (većim dijelom na teritoriji Unsko – sanskog kantona). Unac ima dužinu od 66 km (oko 50 km u Hercegbosanskoj županiji), a ukupna površina njegovog sliva iznosi oko 650 km². Njegove glavne pritoke ulijevaju se sa njegove lijeve strane, odnosno sa zapadnih padina planine Jadovnik, i to su: Gudaja. Ljeskovica, Visučica, Drobnjak, Raduklija i Bastašica, koje imaju stalan tok za razliku od Unca koji u gornjem dijelu toka ponire ili presušuje tokom perioda bez kiše. Ljeti zna u jednom dijelu presušiti, zbog smanjenog dotoka vode iz okolnih šumskih potoka, ostavljajući iza sebe mala jezera prepuna ribe. Taj dio puta Unac teče kao ponornica, izvirući zadnji put iz Crnog vrela, oko 3 kilometra prije ušća u Unu. 
Most preko Unca u okolici Bastasa
Unac
Unac
Rijeka Unac u klisuri
|
Izletište uz most na Uncu
Pogled od Bastasa na početak klisure
Staza kroz klisuru uz desnu obalu Unca
Tok Unca najsjevernijim dijelom Drvarske kotline
Klisura Unca nam mjestu gdje staza prelazi preko stijenskog odrona
Unac
Unac
|
Vrtoče |
KOORDINATE: 44.388378, 16.359376 NADMORSKA VISINA: 486 m BROJ STANOVNIKA: 880 (2013.) WIKIPEDIJA: Vrtoče
|
|
Vrtoče su naseljeno mjesto u općini Drvar, u neposrednoj blizini općinskog centra i uz tok rijeke Unac. Ima sva obilježja župnog naselja (župa, plodan kraj s blažom klimom, umina / humina). Vrtoče je selo razbijenog tipa. Dijeli se na dva dijela, Gornje i Donje Vrtoče, a svaki dio na više manjih zaselaka. Zaselci su: Kamenica, Župa, Podbrina, Zaselak, Pasjak, Crljivica i Otaševac. Kroz selo protječe rijeka Unac.
Područje je nastanjeno od davnina što se vidi po nekoliko Gradina. Dvije najstarije nalaze se na desnoj obali Unca i datiraju iz vremena kada je Unačka župa bila nastanjena ilirskim plemenom Sardeata. U vrijeme kada su i ovi krajevi bili u sastavu rimske države, centar župe se pomakao u Vrtoče, u najpitomiji dio doline, na pola puta između Drvara i Bastasa. Tu se na Gradini Morača i danas dobro naziru temelji neke rimske građevine monumentalnog profila, sudeći po brojnim dobro klesanim kvaderima. Još jedno rimsko naselje se razvilo na lijevoj obali Unca (kraj kuća Rađena i Puhača) otprilike 700 metara uzvodno od monumentalnog rimskog objekta na Gradini Morača. Prostiralo se u ravnici na površini od nekoliko hektara. Tu su otkopani kasno-antički grobovi s nadsvođenim grobnicama, ulomci rimske keramike, opeka i crijep, pa kamen iz temelja. Odavdje potječe i ulomak are s posvetom. Na jednom od blokova bila je uklesana figura Merkura, visoka 35 cm (stoji, štap u ruci, vrlo gracioznog izgleda), koji još i danas, oštećen od groma, stoji na istom mjestu (1972. g.). [izv: Ivo Bojanovski, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988 -Bosna i Hercegovina u antičko doba] Oko tri stotine metara zapadnije od monumentalne građevine na Gradini Morača, na kosi zvanoj Runikova ili Boderoška gradina, ističu se svojom visinom i kompaktnošću dva paralelna zemljana nasipa s tragovima temelja zidanih u kamenu (debljine 60 cm), što ukazuje na objekat refugijalnog karaktera iz kasne antike. Na ruševine ovog objekta nasjela je manja crkva s okruglom apsidom i ulazom na zapadnoj strani, sva u ruševinama. Uz nju je nekropola po kojoj je zaključeno da crkva pripada srednjem vijeku. Pravoslavnu crkvu u Gornjim Vrtočama spalili su ustaše 1941. godine. U selu jhe rođena Milka Bosnić, narodni heroj Jugoslavije. Prema popisu stanovništva iz 2013. u naselju je živjelo 880 stanovnika. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1961. godina - 1.197 stanovnika; 1971. - 1.341; 1981. - 1.531; 1991. - 1.582 (1.528 Srba, 50 Jugoslavena i 3 Hrvata); 2013. - 880. IZVOR Vrtoče (Drvar). Wikipedija (bs) 
Pogled na Vrtoče u Drvarskoj kotlini. U pozadini, na horizontu vidi se planina Bobara.
Krajnji jugozapadni dijelovi Klekovače i Lunjevače
Detalj stare topografske karte; sekcija Drvar 2-2 (471-2-2 (mjerilo 1:25,000); drugo izdanje, tiskano 1977. |
Milka Bosnić
Vrtoče, kod Drvara, 1928. - Drvar, 25.5.1944. Mlada skojevka, koju su kao šesnaestogodišnju djevojku ubili njemački vojnici tijekom Desanta na Drvar, a kasnije je proglašena za narodnog heroja Jugoslavije. Milkina majka Jelica i otac Pera imali su još tri kćeri i tri sina. Milka je pred rat završila osnovnu školu. Pošla je u prvi razred građanske škole. Nakon podizanja ustanka, iako još dijete, Milka se uključila u rad drvarske omladine. Sudjelovala je u prikupljanju hrane i odjeće za partizane, u čišćenju grada, previjanju ranjenika, u pisanju i lijepljenju parola. Pred desant na Drvar postala je skojevka. Bila je tada kurir u Komandi mjesta. Za vrijeme desanta na Drvar, 25. 5. 1944. godine, Milka Bosnić učinila je izuzetan podvig koji predstavlja primjer herojstva omladine Jugoslavije u narodnooslobodilačkoj borbi. Neposredno pred desant, u Drvaru je bila formirana tenkovska četa Prvog proleterskog korpusa. Ona je izvodila vježbe u okolici Drvara, tako da su Drvarčani poznavali tenkove i njihovu posadu. U tijeku borbe protiv neprijateljskih padobranaca jedan tenk našao se u opasnosti da ga neprijatelj uništiti. U jednom trenutku, Nijemci su na tenk nabacili deku, tako da je vozaču bio zaklonjen vidik. Svi članovi posade tenka bili su ranjeni i prijetila je opasnost da padnu u ruke fašistima. U tom kritičnom trenutku pored tenka je prolazila grupa zarobljenih Drvarčana koje su Nijemci sprovodili. Među njima bila je i šesnaestogodišnja skojevka Milka Bosnić. Uviđajući opasnost u kojoj se našla posada tenka, Milka je iskočila iz kolone zarobljenika, pritrčala tenku i zbacila deku. Ranjenom vozaču ponovo se otvorio vidik, pokrenuo je tenk i nastavio borbu. Pobjesnjeli Nijemci, kojima je plijen tako iznenada izmakao, okomili su se na Milku i sasjekli je bajunetima. Ubili su još mnogo Drvarčana, a među njima i Milkinu majku Jelicu i brata Zdravka. Milkinog drugog brata, Đorda, Nijemci su ubili nekoliko dana kasnije. Otac Pero umro je godinu prije desanta, od tifusa, zajedno s najmlađom kćerkom Radmilom. Od brojne obitelji ostale su dvije Milkine sestre, Dušanka i Dobrila, i šestogodišnji brat Vlado. Dušanka je i sama bila izvedena na streljanje, ali su je fašisti samo teško ranili. Uspjela se izvuči iz gomile leševa, i s tavana obližnje kuće je promatrala kako joj Nijemci ubijaju sestru Milku. U Drvaru, pored Muzeja "25. maj 1944. godine", stoje i danas ostaci partizanskog tenka. To je spomenik koji podsjeća na istinitu legendu o 16-godišnjoj djevojci čije je ime 25.5.1944. godine ušlo u povijest. Za Narodnog heroja proglašena je 17.5.1974. godine. IZVOR Milka Bosnić. Wikipedija (sh) |
Krajolik između Drvara i Bastasa, u podnožju visoravni Kamenice
Drvar Selo
Drvar Selo je naseljeno mjesto u općini Drvar. Ime sela je nastalo iz činjenice da su se stanovnici unačke župe odavdje snabdjevali drvima za ogrjev pa su ovo područje zvali Drvara. Postoje dvije gradine, jedna na Tvrdoj Glavici druga na Podovima. Nađeno je tu dosta srebrnog i zlatnog novca iz rimskog razdoblja. Očigledno je da je tu bila podignuta rimska utvrda koja je nadzirala sigurnost prometa na "Klaudijevoj" cesti, koja se niz padine visoravni Kamenice, idući od Bosanskog Grahova spuštala u Drvar selo i nastavljala dalje za Petrovačko polje i doline Sane i Une. Na Crkvenoj Glavičici je nađena humka s mnoštvom ravnih nadgrobnih ploča.
Nakon ulaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu, Otto von Steinbeis, bogati industrijalac iz Bradenburga u Bavarskoj, zakupljuje pravo za eksploataciju šuma područja Klekovače, Crnog vrha, Grmeča, Šatora, Osječenice i dr. Već 1898. godine Steinbeis otvara velike radove na podizanju moderne pilane u Drvar selu na prostoru Vrbaka sa 17 gatera (vertikalni ili horizontalni okvir s trakastim pilama za uzdužno rezanje trupaca; jarmača). U isto vrijeme počinje izgradnju mreže šumskih željeznica uskotračnog kolosijeka i cesta od Drvar sela prema Oštrelju i Bosanskom Grahovu te dalje prema Kninu preko Strmice. Naselje oko pilane na Vrbiku raste, a u njemu Steinbeis smješta stručnu radnu snagu. Već 1901. godine Steinbeis zapošljava oko 2800 radnika, a Drvar Selo i Unačka župa oko njega se razvija u mali gradić u koji se seli općinsko središte iz Bastasa. Drvar selo dobija ime Drvar i postaje današnje naselje.
IZVOR Drvar Selo. Wikipedija (bs)
Nakon ulaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu, Otto von Steinbeis, bogati industrijalac iz Bradenburga u Bavarskoj, zakupljuje pravo za eksploataciju šuma područja Klekovače, Crnog vrha, Grmeča, Šatora, Osječenice i dr. Već 1898. godine Steinbeis otvara velike radove na podizanju moderne pilane u Drvar selu na prostoru Vrbaka sa 17 gatera (vertikalni ili horizontalni okvir s trakastim pilama za uzdužno rezanje trupaca; jarmača). U isto vrijeme počinje izgradnju mreže šumskih željeznica uskotračnog kolosijeka i cesta od Drvar sela prema Oštrelju i Bosanskom Grahovu te dalje prema Kninu preko Strmice. Naselje oko pilane na Vrbiku raste, a u njemu Steinbeis smješta stručnu radnu snagu. Već 1901. godine Steinbeis zapošljava oko 2800 radnika, a Drvar Selo i Unačka župa oko njega se razvija u mali gradić u koji se seli općinsko središte iz Bastasa. Drvar selo dobija ime Drvar i postaje današnje naselje.
IZVOR Drvar Selo. Wikipedija (bs)
STRAŽBENICA
|
Stražbenica je naziv za šumovito vapnenačko brdo (1184 m n.v.) na sjeverozapadnom rubu Grahovskog polja. Najjužniji je greben planine Bobare, iako ga ponekad nazivaju i planinom Stražbenicom.
Područje je najpoznatije po naselju Resanovci, nedaleko kojega se nalazi jedan od najvećih speleoloških sustava u Bosni i Hercegovini, među kojima je i špilja Ledenica (istražene duljine 697 m i površine 8.477 m2) za koju mnogi kažu kako je jedna od najljepših i najbogatijih u BiH. Pored Ledenice u Resanovcima ovdje se nalazi još nekoliko špilja, a to su: Čađava pećina (na 855,5 m n.v.; duljine 322,5 m i površine 3558,5 m2), Skakića pećina (937 m n.v.; duljine 55 m i površine 304 m2), Vodena pećina (783 m n.v.; duljine 1002,5 m i površine 10370 m2) i ponor Struge (niži od ravni polja - na 775 m n.v.; dug 356 m, površine 2012 m2). Sve su to ponorske špilje koje su izgradile vode Resanovačkog polja ponirući na različitim visinama, i nakon toga podzemno tekle prema dolini Unca. Struga je današnja ponornica Resanovačkog polja. Veza između Struge s vrelom Bastašicom kod Drvara utvrđena bojenjem 1969. godine. Resanovačke pećine pripadaju tektonskoj jedinici Vijenac. Pružaju se od sjeverozapada ka jugoistoku u klasičnom dinarskom pravcu pružanja. Prava duljina ovih špilja, sustava dvorana i hodnika se ne zna jer nisu dovoljno istražene, ali je sigurno daleko veća. Uz pretpostavku da su i stariji špiljski sustavi također bili usmjereni prema vrelu Bastašice, tada bi bi zajednička dužina ovih sustava špilja mogla biti vrlo velika, te bi se u vapnenačkom masivu Stražbenice mogao nalazi jedan od najvecih speleoloških sustava u regiji. Naime, kako između ponora Struge i Bastašice ima oko 11 kilometara zračne linije, i uz pretpostavku da je dužina podzemnih sustava barem dva do tri puta veća, može se zamisliti veličina toga sustava - neki tvrde i da bi mogao dosezati čak stotinjak kilometara duljine. Resanovačko polje Geomorfološka cjelina Resanovačko krško polje zajedno s Pašića poljem čini Grahovsko polje ukupne dužine 29 km. Na sjevernoj strani polje omeđuje Stražbenica (1184 m), na čijim se padinama nalazi nekoliko pećina: Skakića pećina, Ledenica, Čađava pećina, Vodena pećina, Sabljića jama, ponor Struge. Sve pećine su formirane u slojevitim vapnencima koji pripadaju donjoj kredi, a bile su dio sustava koji je nekada odvodio vode Resanovačkog polja (današnja rijeka Struga) prema vrelu Bastašice ili prema dolini Une (Mulaomerović, Lučić, Osmanković, 2012.). |
Resenovačka "začarana" šuma Prema narodnoj predaji resenovačku šumu zovu i "začaranom šumom". Šuma se prostire u bosanskograhovskoj općini, uz granicu sa Hrvatskom i puna je prirodnih špilja koje su bogate špiljskim ukrasima. IZVORI I LITERATURA
GRCIĆ, Miroslav: Resanovačke pećine u prošlosti i našem vremenu. Naš krš, br. 16-17. 1984. (PDF) KUJUNDŽIĆ, Zilka: Gigića pećina - paleolitska stanica kod Resanovaca (Bosansko Grahovo). Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. 1987-1988. Arheologija (nova serija). Archéologie, 42-43, str. 9-16. Ledenica pećina. Wikipedija (bs) TULIĆ, Una, OZIMEC, Roman, LUKIĆ BILELA, Lada: Špiljski tipski lokaliteti u Bosni i Hercegovini: nova istraživanja. Poglavlje Resenovačka Ledenica. Naš krš 44-45. Zbornik radova. Susret speleologa i istraživača krša Bosne i Hercegovine, 4.–6. 5. 2012., Veliko Čajno, Visoko, str. 57-58 (PDF) |
Resanovci
|
Resanovci su naselje na sjeverozapadu Grahovskog polja i općine Bosansko Grahovo, kojoj pripadaju. Tu je i otvoreni prijevoj prema dolini Une, preko doline Prastruge, čije je dno na visini od oko 860 metara nadmorske visine. Prema općini Drvar je udolina između Strlježnice i Jadovnika, čija je visina 980 metara te tim pravcem prolazi magistralna cesta Bosansko Grahovo – Drvar. Na području sela nalazi se poznata pećina Ledenica.
Najstariji tragovi davno iščezlih kultura otkriveni su u Čađavoj (Gigića) pećini iznad sela Resanovci. U njenom predvorju su zapaženi tragovi prebivališta pračovjeka, a otkriven je i jedan kameni nožić, vrlo patiniran i još nekoliko paleolitskih kamenih izrađevina, te se smatra da je pračovjek posjećivao ovu pećinu prije oko 30.000 godina. Stara rimska cesta iz Dalmacije za dolinu Sane i Une prolazila je kroz Resanovce gdje se i sada nalaze njezini tragovi i gdje se čuvaju predaje vezane za put. Prema popisu stanovništva iz 2013. u naselju su živjela 102 stanovnika. U Resanovcima su rođeni Simo Bajić, vođa ustanka 1941. i Miloš Bajić, poznati srpski slikar. 
Spomenik NOB-a u Resanovcima
Autor fotografije: Julian Nyča; Wikipedija 
Miloš Bajić
(1915, Resanovci kod Bosanskog Grahova – 1995) bio je srpski slikar. Rođen je u Resanovcima. Od 1922. živio je u Beogradu, gdje je završio Gimnaziju i Učiteljsku školu. Kao đak objavljivao je likovne priloge i karikature u listovima Skamija, Štipavac, Ošišani jež, Politika i Jutarnji list. Od 1935. slikarstvo uči kod Petra Dobrovića. 1937. završio je prvu godinu Umetničke škole u Beogradu u klasi Bete Vukanović. Početkom rujna/septembra 1941. stupio je u Valjevski partizanski odred. Listopada/oktobra 1942. uhapšen je u Beogradu od strane specijalne policije i interniran u logor Banjica. U rujnu/septembru 1942. sa Banjice je transportiran u koncentracijski logor Mauthausen. Tijekom zarobljeništva bilježio je prizore iz života interniraca, o čemu je kasnije govorio: U koncentracionom logoru Banjica, Mauthauzen, Ebenze crtežom sam izazivao sudbinu. Crtao sam olovčicom veličine malog prsta i na papiru kakvog se dokopam. To sam radio tajno, rizikujući život. Crteže sam potom zakopavao u zemlju. Bio je oženjen Danicom Karišić-Bajić, prof. biologije i dugogodišnjom direktoricom Prve beogradske gimnazije. Imali su dvoje djece: kćer Jesenku Bajić i sina Darka Bajića. Jesenka, dugogodišnja urednica u redakciji programa za djecu i mlade RTS-a. Darko Bajić, redatelj i profesor FDU u Beogradu. Za svoja filmska ostvarenja dobitnik je niza nagrada u zemlji i inozemstvu. Nakon oslobođenja nastavio je studije na Akademiji za likovne umetnosti u Beogradu. Studirao je u klasama Mila Milunovića, Ivana Tabakovića, Nedeljka Gvozdenovića. Diplomirao je 1949. a poslije specijalke kod Marka Čelebonovića postaje jedan od prvih asistenata na ALU gdje kao profesor slikarstva radi do umirovljenja 1979. U klasi profesora Bajića studirali su mnogi danas poznati i afirmirani slikari u Srbiji i svijetu. Bio je član grupe Samostalni (1951–1955) i Decembarske grupe (1955–1960) koje su se svojim modernim izrazom obračunavale sa vladajućim socrealizmom. Prvu samostalnu izložbu imao je u galeriji ULUS-a u Beogradu 1952. (...) on je u svojoj generaciji prvi apstraktni slikar. A biti prvi često je isto što i biti vrijednost (Miodrag B. Protić). Sudjelovao je u osnivanju umjetničke kolonije u Bačkoj Topoli (1953), gdje je nastao njegov prvi mozaik velikog formata i obelisk posvećen osvajanju svemira. U njegovom kasnijem radu ističu se mnogobrojni mozaici i freske (kompozicije u prostoru) a posebno spomen kosturnica Partizanska nekropola u Resanovcima (1971). 1967. po prvi put izlaže svoj novi ciklus slika velikog formata Mauthauzen, inspiriran autentičnim crtežima nastalim u logoru. Uzbuđenje koje i sada osjećamo pred oporim i muškim radovima Miloša Bajića, istinsko je i trajno, kao što su i ove slike trajne baš zato što su istinite (Slobodan Novaković). 1975. objavio je monografiju Mauthauzen 106621 u čijem predgovoru Bajić piše: Neka mladost koja ne zna za tragiku toga vremena, niti za život u njemu, svoje beskrajno zanesenjaštvo uputi do najudaljenijih zvezda, ali nikada više tamo. IZVOR Miloš Bajić. Wikipedija (sr) 
MILOŠ BAJIĆ, Igra konja
Tehnika: kombinirana tehnika, ugljen; Godina 1967. Izvor: Kadelburg - Sopstveno delo, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=49885037 |
Simo Bajić
Resanovci, kod Bosanskog Grahova, 4.2.1903. - Sanski Most, 11.12.1942. Bio je seljak, vođa ustanka 1941. na području Bosanskog Grahova. Član KPJ od 1939. godine. Poslije okupacije Jugoslavije 1941. godine, radio je na pripremanju ustanka u svom kraju i postaje komandant odreda ustanika, s kojime 27.7.1941. oslobađa Bosansko Grahovo. Ističe se izvanrednom hrabrošću u mnogobrojnim sukobima s Talijanima i ustašama. Kao komandant bataljona Četvrte krajiške brigade poginuo je pri jurišu na bunkere u Sanskom Mostu. Za narodnog heroja proglašen je 20.12.1951. |
Čađava pećina (Gigića pećina)
|
Čađava pećina ili Gigića pećina, smještena poviše Resanovaca, u krajnjem sjeverozapadnom kutu Resanovačkog polja. Pristupačna je i njen je ulaz vidljiv iz daljine. Stanovnici Resanovaca su se iz nje opskrbljivali vodom. Značajna je zbog pronalaska ostataka života prapovijesnih stanovnika. To je najbolje proučavana od resanovačkih špilja. Duga podzemna prostorija nalazi se približno 100 m visoko iznad seoskih kuća, na 855,5 m n.v. Godine 1971. u njenom predvorju zapaženi su tragovi prebivališta pračovjeka. Među ostalim, tada je otkriven i jedan kremeni nožić, vrlo patiniran, što je bio neposredan dokaz za ovu pretpostavku. U najnovije vremenu špilja je ponovo pregledana, pa je tom prilikom na padini ispod otvora prikupljeno nekoliko kremenih izrađevina. Čini se da je pračovjek posjećivao Gigića pećinu u vrlo velikom razmaku od oko desetak tisuća godina, što je moglo biti prije 30.000 i 40.000 godina. To su za sada tek pretpostavke, dok ce se točnija slika dobiti tek nakon sto se na ovom mjestu obave detaljnija arheološka istraživanja. Sudeći po nalazima, u Gigića pećini su se jedno vrijeme zadrzavali ljudi tzv. neandertalske vrste – možda između 40.000 i 35.000 p.n.e., a nakon njihova izumiranja, njih su na ovim prostorima naslijedili naši preci, ljudi vrste homo sapiensa.
|
Pećina Ledenica (Resenovačka Ledenica)
|
Pećina Lednica (Resanovačka pećina ili Ledenica) se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Resanovačkog polja, na obroncima grebena Stražbenice (1184 m), južnom nastavku glavnog grebena Bobare, u selu Resanovci, 3,5-4 km (cestom) udaljena od magistralne ceste Bosansko Grahovo-Drvar. Njoj se prilazi 2,8 km cestom Resanovci-Lička Kaldrma, koja od glavne magistrale vodi prema Ličkoj Kaldrmi. Od ceste za Ličku Kaldrmu treba skrenuti na oko 900 m dug odvojak do Ledenice. Od Drvara je udaljena 18 km. Od Resanovaca do špilje je moguće prići i pješice, kraticom (oko 2,5 kilometra).
Istraženi špiljski sustav sastoji se od dugačkog fosilnog glavnog kanala, širokog 2-40 m i visokog 1-25 m, duž kojega se nanizalo 14 dvorana ukupne duljine 697,5 metara (površine 8.477 m2) - pri čemu je dužina glavnog kanala 564 m - ali se pretpostavlja se da je još neistraženi špiljski sustav znatno duži. Špilju krasi izuzetno bogatstvo špiljskog nakita, velikih dimenzija i različitih boja, zbog čega ju mnogi smatraju najljepšom i najbogatinom špiljom u BiH i jednom od najznačajnijih u bivšoj Jugoslaviji. Zapravo je toliko ispunjena špiljskim nakitom, da se tek na rijetkim mjestima može vidjeti osnovna vapnenačka stijena, osim na svodu. Ime je dobila po ledenim ukrasima koji se u ulaznoj dvorani formiraju tijekom zime i zadržavaju se sve do ljetnog razdoblja (srpnja-kolovoza/jula-avgusta), između ostalog i zbog položaja ulaza na dnu vrtače i šume koja ga zaklanja. Pored toga, ovdje je vlažnost gotovo stopostotna, a prokapljivanje vode cijednice intenzivno. Unutrašnja temperatura iznosi oko 8 stupnja. Povijesni pregled (istraživanja). Pećina je lokalnom stanovništvu služila kao sklonište još od davnina, pa je odavno bila poznata njezina atraktivnost. O resenovačkim pećinama, posebno o Ledenici, pisao je još 1878. godine engleski arheolog i putopisac A. J. Evans, koji je kao dopisnik engleskih listova u ovim krajevima boravio tijekom Bosanskog ustanka. Osim o društveno-političkim događajima, on u svojim izvješćima spominje i brojne kulturne i prirodne vrijednosti, te je tako o resenovačkim pećinama napisao da se ovdašnje stanovništvo iz njih opskrbljuje vodom, da stoka u njima planduje i da služe za skrivanja. Pećina je zaštićena kao spomenik prirode 1959. godine, a 1968. godine, zahvaljujući lokalnoj zajednici, napravljena su željezna vrata na ulazu kako bi se pećina zaštitila od nesavjesnih posjetitelja. Prva istraživanja Ledenice obavljao je 1971. godine Mirko Malez (hrvatski geolog, speleolog i paleontolog, poznat i kao pionir hrvatske speleoarheologije), kao dio svojih obimnih istraživanja geologije kvartara Dinarskog krša. Malez je 1971. godine obavio sondažna iskopavanja u Ledenici i Čađavoj pećini i dao prve opise nekih dijelova unutrašnjih kanala. U obje pećine našao je bogat paleontološki materijal, prije svega kosti pećinskog medveja (Ursus spelaeus). U vododerini ispod Čađave pećine pronašao je i jednu kamenu alatku koja pripada kulturi srednjeg paleolitika (kamenog doba). Taj nalaz govori da su ove krajeve nastanjivali najstariji stanovnici današnjeg teritorija Bosne i Hercegovine. Cjelovita speleološka istraživanja Ledenice, u okviru priprema za turističko uređenje špilje, proveo je Radenko Lazarević sa Speleološkom grupom iz Valjeva (Srbija) oko 1977. i 1978. godine. Profesor Lazarević je radio više mjeseci, i prema ostavljenim zapisima, upravo je on i dao imena, ne samo dvoranama, već i dobrom broju špiljskog nakita. U zapisima o istraživanjima stoji još da je neistraženi dio Ledenice duži od 20 kilometara. Nakon tih istraživanja i na inicijativu tadašnjeg predsjednika SO Bosansko Grahovo Đ. Bursaća, počelo je uređenje špilje za turističke posjete. Uređen je prilazni put do Ledenice (asfaltna cesta u dužini od 960 m do izgrađenog parkirališta), od tog parkirališta do špilje napravljena je dvosmjerna betonska staza (stepenište), a ulaz u špilju je zatvoren masivnim zidom kako bi se spriječio štetni uticaj vanjskih vremenskih uvjeta. U unutrašnjosti špilje uređene su unutarnje staze - izgrađeno je 650 m staze, od čega od betona 150 m i 500 m od drveta kako bi se zaštitio špiljski nakit. U velikom dijelu špilje staza je dvosmjerna, a na nekoliko mjesta napravljena su i proširenja koja imaju funkciju vidikovaca i okupljanja posjetitelja. Obavljena je elektrifikacija špilje u četiri sektora postavljajem više od stotinu rasvjetnih tijela - halogenih i fluorescentnih svjetiljki, kako bi se očuvala mikroklima špilje. Za javnost je špilja otvorena 1979. godine, od kada postaje i turistički značajna. Ispred, na platou su bili i ugostiteljski objekti, smješteni u preuređenim vagonima popularnog uskotračnog vlaka "ćire", koje je kao uspomenu na povijesnu uskotračnu prugu, darovala općina Drvar. U početku je špilju godišnje posjećivalo mnoštvo ljudi (pojedini izvori navode i brojku od 150.000 posjetitelja, iz gotovo svih europskih zemalja, a najviše iz Hrvatske, Češke i svih dijelova BiH.), da bi se, od 1987. godine nadalje taj broj smanjivao i ustalio na oko 6.000 posjeta godišnje. Od vremena posljednjeg rata u BiH (1992.-1995.) špilja je zapuštena i devastirana. Osvjetljenje je propalo tijekom rata. Vandali su u potrazi za sekundarnim sirovinama odnijeli ulazna željezna rešetkasta vrata i svo željezo oko ulaza te ukrali vagon uz ulaz iz kojega su ranije naplaćivane ulaznice, a u unutrašnjosti su vidljivi tragovi lomljenja i krađe nakita, već na samome ulazu, počevši od najveće dvorane zvane Tamni vilajet, duge 186 metara. U svibnju/maju 2012. pokrenut je projekt revitalizacije ove pećine i Šatorskog jezera uz podršku Europske unije. Opis špilje. Špilja Ledenica je je ponorskog tipa, morfološki jednostavna – čini ju samo jedan kanal dominantnog smjera sjever-jug, koji je uvjetovan glavnim tektonskim pukotinama. Ono što špilju ipak čini složenom jest njena vertikalna raščlanjenost budući se kanal kaskadno spušta, a u samoj špilji postoji sustav velikih dvorana i veći broj jama-ponora (dubina od 15 do 37 m). Ove izdvojene dvorane su u osnovi nastale pregrađivanjem glavnog kanala špiljskim nakitom. Na ulazu u špilju tijekom zimskim mjeseci stvara se veliki broj ledenih stalaktita i stalagmita fantastičnih oblika koji ponekad i zapriječe dalji prolaz. Do najveće dvorane Tamni vilajet, stiže se betonskim stepenicama. To je ujedno i prva u koju se ulazi. Duga je 186 metara. U ovoj dvorani još uvijek ima pomalo prirodnog svjetla, a poslije nje ulazi se u potpuni mrak. Iako je dužina procijenjenog špiljskog sustava znatno veća (u zapisima se spominje i 20-ak kilometara), detaljnije je istraženo samo 700-tinjak metara. Istraženo je 14 dvorana (prema dijelu izvora broj dvorana je 13): Ulazna dvorana, Tamni vilajet, Četvrte krajiške brigade, Mlada Bosna, Baš-Čelik, Mlada i djeveri, Kićeni svatovi, Mramorna, Šarena, da bi špilja završila s Dvorana stogova, Jezerskom i Visokom dvoranom. Špilja je izuzetno bogata gotovo svim oblicima špiljskog nakita, također pojedinim nakitom velikih dimenzija i po visini i masi te različitih boja. Ovdje se nalazi svjetlucav i iskričav nakit svih vrsta: stalaktiti, stalagmiti, saljevi, stubovi, kalcitne i bigrene kade, koraljni oblici, baldahini, draperije, različiti erozivni oblici, poput ponora i dimnjaka i drugi oblici - bogatstvo raznolikosti kakvo se rijetko sreće u špiljama ovih krajeva. Česti su i stalagmiti i stubovi visoki i po 10-15 metara i stalaktiti dužine do 4 metra. Nakit je raznolikih oblika: sabljast, vretenast, u oblicima plasta, kaktusa, čempresa, jela, likova iz bajki i mitologije. Dominiraju razne boje: crna, siva, crvena, preko različitih varijacija okera do snježno bijele. Posebna joj je rijetkost, a samim tim i vrijednost, svjetlucavi špiljski nakit od kristalnog kalcita, koji proizvodi efekt svjetlucanja poput sitnog dragog kamenja. I špiljski ukrasi nose imena (mnoga prema osobnom dojmu jednog od prvih istraživača): Karavan, Začarana šuma, Kićeni svatovi, Krajiška mlada i djeveri, Stari Vujadin, Baldahin, Perjanica, Nikoletina Bursać, Jovica jež, Minsko polje, Hajduci, Uskoci, Ustanici i dr. Brojne bigrene (sedrene) kade su u donjim dijelovima ispunjene vodom zahvaljujući stalnoj vodi koja prokapava kroz pukotine na stropu. Zaštita. Pećina je zaštićena kao spomenik prirode 1959. godine rješenjem Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Razlozi zaštite su bogatstvo nakita ali i brojna oštećena. 1965. godine proglašena je specijalnim geološkim rezervatom. Par desetljeća kasnije usvojena je odluka od strane Skupštine Kantona 10 o proglašenju špilje Ledenica i Šatorskog jezera Eko zonama od posebnog interesa za Kanton. Napravljena i usvojena je Stručna studija od strane općine Bosansko Grahovo, koja će se baviti zaštitom i preporukama o očuvanju Šatorskog jezera i pećine Ledenica. Špilja nije uređena za turističke posjete i složenog je oblika, pa se ne preporučuje ulazak bez adekvatne opreme, osvjetljenja i vodiča (stanje 2023. godine). Biospeleologija. (izvor poglavlja: Tulić, Ozimec, Lukić Bilela, 2012.) Resanovačka Ledenica tipski je lokalitet za rod i vrstu kosca Hadzinia karamani (Hadži, 1940). Prema literaturnim podacima prvi primjerak roda i vrste Hadzinia karamani (Hadži, 1940) pronašao je dr. Stanko Karaman 8.8.1935. godine i to kako se navodi 1500-2000 m od ulaza (Hadži 1940). Terenskim istraživanjima provedenim 26.6.2010. i 6.5.2011. procijenjeno je trenutno stanje lokaliteta. Glavni fokus prvog istraživanja bio je ponovni pronalazak primjerka Hadzinia karamani (Hadži, 1940). U tu svrhu je detaljno pretražen prostor u Ponorskoj dvorani na samom završetku turističke staze kod raskršća, te su napravljene i izmjere svih bitnih mikroklimatskih i ekoloških faktora. Nažalost, tijekom prvog istraživanja Hadzinia karamani (Hadži, 1940) nije nađena. Troglobiontske vrste iz porodice Nemastomatidae vrlo su osjetljive na bilo kakve oscilacije temperature i vlage, te naseljavaju ona područja pećine gdje su uvjeti najstabilniji, dakle u dubini speleološkog objekata daleko od ulaza. Tijekom ovih istraživanja primijećeno je da kraj Ponorske dvorane uvjeti nisu optimalni usprkos humiditetu od 100 %, kamenje i stijene bile su poprilično suhe i nisu predstavljale pravo mikrostanište Hadzinia karamani (Hadži, 1940). Drugo istraživanje provedeno 6.5.2011. obuhvatilo je fizički pregled Ledenice, skupljanje faune, mikroklimatske izmjere, te fotografiranje i makrofotografiranje. Ponovljeno je detaljno pretraživanje Ponorske dvorane gdje nije pronađen niti jedan primjerak H. karamani (Hadži, 1940), a stanište je i tada izgledalo prilično suho. Zatim su pretraženi ostali dijelovi špilje i nedaleko od Ponorske dvorane, na mjestu gdje su mikroklimatski uvijeti bili optimalni, pronađena su 3 primjerka H. karamani (Hadži, 1940). Jedan od tri sakupljena primjerka bio je adultni mužjak, dok su dva druga primjerka bile juvenilne jedinke (Ozimec et al. 2011). Tijekom ovih istraživanja prikupljene su i mnoge druge troglobiontske vrste koje su na identifikaciji i predpostavlja se da su neke od njih vrste nove za znanost, te da se planiraju nova sustavna biospeleološka istraživanja kako u Ledenici, tako i na širem području.
IZVORI I LITERATURA
MULAOMEORVIĆ, Jasminko: Turistički potencijal pećina u Bosni i Hercegovini. Ledenica. U: MULAOMEROVIĆ, Jasminko: Krš i pećine Bosne i Hercegovine: prošlost za budućnost / Jasminko Mulaomerović, Ivo Lučić, Jasmina Osmanković. Centar za krš i speleologiju. Sarajevo, 2012. str. 41-43. (PDF) OZIMEC, Roman; TULIĆ, Una; LUKIĆ-BILELA, Lada: Recent Biospeleological Research of Resanovačka Ledenica Cave, type locality of Hadzinia karamani (Hadži, 1940) (Opiliones: Nemastomatidae). 19 International Karstological School "Classical karst". Book of Abstracts / Petra Gostinčar, Philipp Häuselmann, Mitja Prelovšek, Nadja Zupan Hajna - Postojna: Karst Research Institute, Scientific Research Centre of the Slovenian Academy of Sciences and Arts,, 2011, 61-62
TULIĆ, Una; OZIMES, Roman; LUKIĆ BILELA, Lada: Špiljski tipski lokaliteti u Bosni i Hercegovini: nova istraživanja. Poglavlje Resenovačka Ledenica. Naš krš 44-45. Zbornik radova. Susret speleologa i istraživača krša Bosne i Hercegovine, 4.–6. 5. 2012., Veliko Čajno, Visoko, str. 57-58 (PDF) |
Pećina Ledenica-Bosansko Grahovo
Datum objave: 25.7.2016. Autor: Огњиште Босанско Грахово Opis: Pećina Ledenica, najljepša i najukrašenija pećina na teritoriji naše opštine. Profesor dr .Radenko Lazarević koji je izradio projekat i nadgledo uređenje same pećine tvrdio je da je među ljepšima u bivšoj Jugoslaviji. Pećina se nalazi oko 2,5 km od sela Resenovci–Bos Grahovo, istraženo odnosno uređeni dio dug je 697,500 metara, neistraženi dio proteže na oko 17 km, po riječima prof.dr Lazarevića proteže se do Bastašice-Drvar. Za posjete otvorena je 09.09.1979 god i imala je rasvjetu koja je devastirana, takođe dio nakita je devastiran odnosno pokidan i ukraden. 
Hadzinia karamani (Hadži, 1940) iz
Resanovačke Ledenice
(Foto: Roman Ozimec)
Karamanova hadžinija (Hadzinia karamani Hadži, 1940)
Sinonimi: Nemastoma karamani Hadži, 1940; Nemaspela karamani (Hadži, 1940) Razred: Arachnida, paučnjaci, arachnids Red: Opiliones, lažipauci, harvestmen Porodica: Nemastomatidae, nemastomatidi, nemastomatids Globalna kategorija ugroženosti: – Nacionalna kategorija ugroženosti: Osjetljiva – VU D2 Rasprostranjenost: Karamanova hadžinija pripada fauni sjevernodinarske biogeografske regije i stenoendem je njenog južnog ruba, planinskih masiva Velebita i Poštaka, odnosno BiH i Hrvatske, gdje je proširena na području Ličko-senjske i Zadarske županije. Opisana je iz Resanovačke pećine kod mjesta Resanovci, južno od Drvara u Bosni i Hecegovini, na obroncima planine Ilice, dijela Poštaka, na temelju jednog mužjaka sakupljenog 1935. godine (Hadži, 1940). Za drugo je nalazište, Donju Cerovačku špilju na području južnog Velebita u Hrvatskoj udaljenu oko 35 km od tipskog nalazišta, utvrđena 1964. godine, a potom je još nekoliko puta nađena u istom objektu (Novak, 2004). Tijekom 2006. godine nađena je u Špilji u zubu Buljme u sklopu NP Paklenica na području južnog Velebita (det. R. Ozimec). Iste je godine areal bitno pomaknut jer je rod pronađen u dvije jame na području srednjeg Velebita (leg. i det. R. Ozimec), dok u BiH do danas nije nađen drugi lokalitet ovog monotipskog roda (Novak, 2005). Potrebno je detaljno istražiti taksonomski odnos populacija s područja južnog Velebita, NP Paklenica i Poštaka te srednjeg Velebita, jer je moguće da se radi o više svojti roda Hadzinia. Opis i biologija vrste: Tijelo dužine 1,15 mm, bez pigmenta, sivkaste boje glavopršnjaka (cephalothorax) i čeljusnih nožica (pedipalp), bogato je obraslo dlačicama (chetae). Potpuno je slijep, bez ikakvih ostataka očiju na glavopršnjaku, čak i bez razvijenog očnog brežuljka. Udovi su izrazito izduljeni, kliješta i čeljusne nožice, čak oko 6 mm, a posebno se ističu noge dužine između 12 i 23 mm, koje su dvadesetak puta duže od tijela. Karamanova hadžinija je grabežljivac koji se hrani skokunima (Colembolla) i kopnenim jednakonošcima (Isopoda terrestria), ali i paucima (Araneae), grinjama (Acari) i drugim sitnim i juvenilnim beskralješnjacima. Stanište: NKS: H 1.1.4.1 Špilje umjerenih uvjeta s troglobiontskim beskralješnjacima. Karamanova hadžinija obitava ispod kamenja i u pukotinama kopnenih špiljskih staništa Postojeća zakonska zaštita: Strogo zaštićena vrsta i špiljska staništa prema postojećem Zakonu o zaštiti prirode (NN 70/05, 139/08). Predložene mjere zaštite: Treba uspostaviti monitoring za praćenje statusa staništa (CA 2.1) i populacija, uz dodatnu ex-situ zaštitu pohranjivanjem u banku gena (CA 3.4). Autor teksta: Roman Ozimec IZVOR Crvena knjiga špiljske faune Hrvatske (Autor: Roman Ozimec, Jana Bedek, Sanja Gottstein, Branko Jalžić, Rajko Slapnik, Vesna Štamol, Helena Bilandžija, Tvrtko Dražina, Eduard Kletečki, Ana Komerički, Marko Lukić, Martina Pavlek). Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode Republike Hrvatske. Zagreb, 2009. (PDF) 
|
BORAVAK
Opasnosti i upozorenja
Znak upozorenja na minski sumnjivo područje, uz cestu koja od Kamenice vodi prema visoravni Hrnjadi (stanje 2018. godina).
|
IZVORI I LITERATURA
GRUPA AUTORA: Elaborat gospodarenja HCVF površinama u Šumariji Drvar - Vrelo Bastašica. Drvar 2013. (PDF)
GRUPA AUTORA: Četvrti dio: Drvarska operacija i marš za Beograd. U: DRUGA lička proleterska brigada: zbornik sećanja. - Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar, 1988. (Beograd : Vojna Štamparija (Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; knj. 123. Monografije Jedinica NOV i PO Jugoslavije; knj. 326) (PDF)
LEPIRICA, Alen: Reljef planina visokih vanjskih Dinarida Bosne i Hercegovine. Tuzla, 2011. (PDF)
GRUPA AUTORA: Četvrti dio: Drvarska operacija i marš za Beograd. U: DRUGA lička proleterska brigada: zbornik sećanja. - Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar, 1988. (Beograd : Vojna Štamparija (Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; knj. 123. Monografije Jedinica NOV i PO Jugoslavije; knj. 326) (PDF)
LEPIRICA, Alen: Reljef planina visokih vanjskih Dinarida Bosne i Hercegovine. Tuzla, 2011. (PDF)
- Sažetak: U radu je identificirana reljefna struktura planina Visokih Vanjskih Dinarida i provedena geomorfološka analiza. Opisane su morfološke i morfostrukturne karakteristike planinskog terena. Posebno su naglašeni utjecaji neotektonskih pokreta, litološkog sastava, klime i ostalih fizičkogeografskih faktora na genezu, razvoj i savremeno oblikovanje reljefnih oblika. Na temelju provedene morfološke i morfostrukturne analize područja provedena je kvalitativna morfogenetska analiza. Određeni su genetski tipovi reljefa planina Visokih Vanjskih Dinarida i utvrđen njihov prostorni raspored.
