|
  |
|
SREDIŠNJI DINARSKI POJAS > POVRŠI I BRDA CRNE GORE I PROKLETIJE > Kučke planine (Žijovo) > Vodič - 1. dio > Vodič - 2. dio
Po Zatrijepču
|
Pogledi iz domovine - Zatrijebač
Datum objave: 14.4.2015. Proizvodnja: SAT program RTCG, decembar 2014. PROČITAJ VIŠE
GAJEVIĆ, Jasna: Pobjeći negdje: Suka Gruda. Jasmina putovanja, 20.9.2020. POPOVIĆ, Predrag: Suka Gruda 1.214 mnm - Kučke planine. Vrhovi Crne Gore, 18.5.2016. |
Delaj
|
Dejaj odn. Deljaj (alb. izgovor Deljaj), bio je poznat po proizvodnji meda i majstorima zidanja i klesanja kamena.
Vidikovac - U Delaju, nad kanjonom rijeke Cijevne, se nalazi vidikovac s koga se pruža odličan pogled (vjerojatno jedan od najljepših) na kanjon Cijevne, albanske planine, Skadarsko jezero i Rumiju. Pješačka staza Cijevna-Delaj - Jedna od popularnijih pješačkih staza u Kučkim planinama vodi od kanjona Cijevne do Delaja. Uspon započinje od napuštene granične karaule i škole, na obali Cijevne, na oko 100 metara nadmorske visine. Kako se Delaj nalazi na oko 900 m n.v. staza se uspinje oko 800 metara u brojnim serpentinama, i traje oko tri sata. Uspon je moguć tijekom cijele godine. Na kraju staze stiže se do golemog križa u Delaju visokog 10 metara, sagrađenog 2010. godine donacijama vjernika. |
Tradicionalno su Zatrijepčani živjeli od poljoprivrede i stočarstva. Poznati su zatrijebački krumpir (krtola) i sir.
|
Pogled na kanjon Cijevne iz Deljaja
Stjepovo
Stjepovo je centar Zatrijepča. Selo se nalazi na oko 850-900 m n.v.
U Stjepovu se nalazi vidikovac nad kanjonom rijeke Cijevne. Do vidikovca se dolazi stazom opasanom kamenim zidovima, 5 minuta hoda od zgrade na glavnoj cesti na kojoj piše Besa, i gdje se nalazi oveće parkiralište. Nedaleko se nalazi katolička crkva Mala Gospa, podignuta prije više od 250 godina. Nova katolička crkva Svete krunice u selu sagrađena je na temeljima stare uz pomoć mještana koji žive u SAD-u. Zanimljivo je kako je ovdje prvi put počelo prevođenje Biblije na albanski jezik.
U Stjepovu se nalazi vidikovac nad kanjonom rijeke Cijevne. Do vidikovca se dolazi stazom opasanom kamenim zidovima, 5 minuta hoda od zgrade na glavnoj cesti na kojoj piše Besa, i gdje se nalazi oveće parkiralište. Nedaleko se nalazi katolička crkva Mala Gospa, podignuta prije više od 250 godina. Nova katolička crkva Svete krunice u selu sagrađena je na temeljima stare uz pomoć mještana koji žive u SAD-u. Zanimljivo je kako je ovdje prvi put počelo prevođenje Biblije na albanski jezik.
Nikmaraš (Nimarashi)
KOORDINATE 42.439, 19.438; BROJ STANOVNIKA 13 (prema popisu 2003.); Wikipedija Nikmaraš
Nikmaraš (alb. Nikmarashi) je naselje na području Zatrijebča, nedaleko od granice s Albanijom. Selo nosi ime po zatrijepčanskom starješini Niku Marašu Kalčeviću (Nik Marashi). žnjegova su se djeca zvala Lul Nika, Cac Nika i Mark Nika.
Nikmaraš je jedno od 6 sela na području Zatrijepča (Trieshi), naseljenih albanskim stanovništvom, uz sela: Mužečka, Sćepova (Stjepovo, alb. Stjepohi), Banjkani (alb. Benkaj), Deljani (alb. Delaj, Deljaj) i Budza.
U prošlosti je Nikmaraš bio najveće od 10 zatrijebačkh sela, no danas je to Stepovo, koja je ujedno i plemenski centar. Sredinom 19. stoljeća u selu je zabilježeno 70 domaćinstava i selo su tada zvali Shkodra e Vogel - Mali Skadar, aludirajući na njegovu veličinu uspoređujući ga sa Skadrom.
Unutar seoskog područja nalazi se brdo Sjevik.
U selu se sreću ova prezimena; Arapaj, Cacaj, Gjeloshaj, Gjonaj, Gjurashaj i Margilaj. Većina njegovih stanovnika se nakon 2. svjetskog rata iselila u druge gradove Crne Gore, a najveći je broj završip u emigraciji u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1948. godine 80 stanovnika; 1953. 77; 1961. 73; 1971. 90; 1981. 55; 1991. 26; 2003. godine 13 stanovnika.
Ovo naselje je u potpunosti naseljeno Albancima (prema popisu iz 2003. godine).
Nikmaraš (alb. Nikmarashi) je naselje na području Zatrijebča, nedaleko od granice s Albanijom. Selo nosi ime po zatrijepčanskom starješini Niku Marašu Kalčeviću (Nik Marashi). žnjegova su se djeca zvala Lul Nika, Cac Nika i Mark Nika.
Nikmaraš je jedno od 6 sela na području Zatrijepča (Trieshi), naseljenih albanskim stanovništvom, uz sela: Mužečka, Sćepova (Stjepovo, alb. Stjepohi), Banjkani (alb. Benkaj), Deljani (alb. Delaj, Deljaj) i Budza.
U prošlosti je Nikmaraš bio najveće od 10 zatrijebačkh sela, no danas je to Stepovo, koja je ujedno i plemenski centar. Sredinom 19. stoljeća u selu je zabilježeno 70 domaćinstava i selo su tada zvali Shkodra e Vogel - Mali Skadar, aludirajući na njegovu veličinu uspoređujući ga sa Skadrom.
Unutar seoskog područja nalazi se brdo Sjevik.
U selu se sreću ova prezimena; Arapaj, Cacaj, Gjeloshaj, Gjonaj, Gjurashaj i Margilaj. Većina njegovih stanovnika se nakon 2. svjetskog rata iselila u druge gradove Crne Gore, a najveći je broj završip u emigraciji u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1948. godine 80 stanovnika; 1953. 77; 1961. 73; 1971. 90; 1981. 55; 1991. 26; 2003. godine 13 stanovnika.
Ovo naselje je u potpunosti naseljeno Albancima (prema popisu iz 2003. godine).
|
U kanjonu rijeke Cijevne
Dio kanjona rijeke Cijevne, pod selom Prifti. Odavdje Cijevna teče kanjonom još oko tri kilometara sve do sela Dinoše gdje izlazi na Zetsku ravnicu. |
Kanjonom Cijevne u Crnoj Gori
|
Cijevna izvire na albanskom teritoriju, dužina njezina toka u Crnoj Gori iznosi 32 km. Nakon izlaska iz kanjona teče Ćemovskim poljem, i u tome dijelu toka Cijevna ima povremeni tok.
Dio kanjona Cijevne u Crnoj Gori naziva se i Zatrjebačka Cijevna prema kraju kroz koji prolazi. |
Zavoj rijeke Cijevne podno sela Lofka omiljeno je izletište i kupalište zbog prirodnog proširenja i šljunčanih obala
|
Dinoša (alb. Dinosha, Dinoshë)
|
KOORDINATE: 42.417778, 19.336667; BROJ STANOVNIKA: 520 (2003.godine); WIKIPEDIJA - Dinoša
Dinoša je naselje u općini Podgorica (Gradska opština Tuzi). Ovo naselje pripada povijesnom području Malesije, a nastalo je na izlasku planinskog (kanjonskog) dijela toka rijeke Cijevne, prema Zetskoj ravnici. Područje (atar) naselja je gotovo podjednako i brdski i ravničarski, a obuhvaća površinu od 420 hektara, tj. 4,2 km². POVIJESNI RAZVOJ NASELJA Stari vijek; Dinoša je kao naselje postojala još u antičkom razdoblju, o čemu svjedoči citadela na platou omanjeg brda Ćuteza. Na prostoru ovog objekta su sačuvani bedemi rađeni od krupnijih kvadara, u helenističkom opusu (specifični način urešavanja zidnih ploha). U rimskom razdobju, Dinoša je bila vezana za antički grad Duklju, pored ostalog i dobro očuvanim ostacima vodovoda, kojime se ona opskrbljivala vodom (izvorište i kolektor vodovoda utvrđeni su u ovom mjestu, na obali rijeke Cijevne). Srednji vijek; U srednjem vijeku Dinoša je znatno razvijeno naselje, o čemu svjedoči povelja kralja Milutina iz 1314. godine. Povezivala je dobar dio Malesije s trgovištima Podgorica, Spuž i Onogošt (Nikšić). U sklopu sadašnjeg groblja u naselju, nalaze se temelji (ostaci crkve) Sv. Arhangela Mihaila. Naselje je posjedovalo svoje planine na prostorima Žijova: na Koštici, Rikavcu i Širokaru. S vremenom su formirane komunice (u brdskom i ravničarskom dijelu) a korišćene su ujesen i proljeće. Ljeti, uz uobičajenu naknadu, stoku su davali na izdržavanje stočarima iz predjela današnjih Kuča i Zatrijepča. Osmanska vlast; Za vrijeme osmanske vlasti, Dinoša je jedno od središta islamizacije doseljavanog stanovništva, s jednom od najstarijih džamija u okolici Podgorice. Iz nje su se islamizirani Malisori selili prema Nikšiću, Spužu i Podgorici. Na brdu Planici se nalaze ostaci tvrđave iz turskog razdoblja. Stanovništvo Dinoše je i danas pretežito islamsko (npr. i prema podacima još iz 1941. godine, u naselju je živjelo 69 rimokatolika i 308 muslimana). |
Pogled na Dinošu od južne obale rijeke Cijevne
Kretanje broja stanovnika Dinoše u prošlosti: 1948. godina 272 stanovnika; 1953. 377; 1961. 457; 1971. 575; 1981. 669; 1991. 785; 2003. godina 520 stanovnika. Stanovništvo prema etničkom sastavu (prema popisu iz 2003.): Albanci 497 (95.57%); Crnogorci 7 (1.34%); Bošnjaci 7 (1.34%); Muslimani 2 (0.38%); Srbi 1 (0.19%)
|
|
Klima je na ovome području planinska, prevladavaju šume bukve, a mogu se naći i mješovite šume bukve i jele. Ovdje rastu rjeđe biljke kao ljutić, puzava kamenjarka, bleda detelina, hajdučica, papučica, ranilist. Od šumskih plodova na području najviše ima borovnica, kupina, malina, jagoda, šipurka (divljeg šipka), ribizle kamenjarke, planinske ribizle ali i veliki broj gljiva, prije svih, vrganj i lisičarka, dok se rjeđe sreće srčak. U krševitim brdima, moguće je vidjeti divlju kozu na stijenama, a u šumama medvjeda, vuka itd. Od ptica, ovdje ima slijedećih vrsta: kreštavica, sokol, sjenica, sob, kos, gavran i kukavica, a često se može vidjeti i orao.
Stanovništvo ovoga kraja uzgaja krave, ovce, koze i konje. |
Na ovome području nalazi se više sela zanimljivih i neobičnih imena, poput slijedećih: Nožica, Ptič, Duške, Kami, Slacko, Širalije, Lopate, Tuzi i Liman do. Vasojevićka predaje kaže kako je Vaso, rodonačelnik plemena došao preko Vjeternika na Jablan, gdje se s obitelji smjestio u kući jednog bratonoškog kneza, s kojime se pobratimio. On i pobratim pošli su kroz Lijevu Rijeku kako bi pogledali zemlju. Kada se Vaso navečer vratio kući, znatiželjnoj obitelji je ispričao svoja zapažanja:
- U blizini rijeke ima jedna noga zemlje, gdje bi se mogla kuća načiniti; na drugom, opet, mjestu takođe malo lijepe zemlje, koliko ptičije gnijezdo; blizu njega jedan komadić zemlje, lijep kao duša, dalje jedan komadić kamenite zemlje. Malo dalje jedna ravnina, gdje mu je konj slatko pasao, blizu ovoga lijepo mjesto za katun i širevinu za ispašu stoke, osim toga i jedna lopata ravne zemlje, gdje bi najradije kuću načinio, da nije daleko od pobratima; još je pričao kako ga je obuzela tuga , kada se popeo na brdo iznad ovog mjesta (Ivovik), jer je bila samo gora i "pustahija" (Trebešička dolina) i kako je na suprotoj strani rijeke vidio jedan dô, gdje bi mogao svezati Lima (tako mu se zvao konj) da pase. Prema tim Vasovim riječima, kaže narodna predaja, dobila su ta mjesta svoja imena. Autor: Milutin Osmajlić; Izvor: www.komovi.com (OTVORI) |
Lijeva Rijeka
|
Wikipedija - Lijeva Rijeka
Lijeva Rijeka je naselje u općini Podgorica. Prema popisu iz 2003. bilo je 53 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 78 stanovnika). Imenom Lijeva Rijeka zove se najstariji dio Vasojevića, prema predaji kolijevka plemena. Na pitanje otkuda naziv Lijeva Rijeka mještani ne daju nikakvo pojašnjenje. Ranije se Lijeva Rijeka, po svemu sudeći, zvala Vasojevići - točnije kao Gornji Vasojevići. Moglo bi se dati ovakvo objašnjenje o nastanku imena Lijeve Rijeke (izvor-Wikipedija). Glavnom dolinom naselja teče riječica koja se od spajanja svoja dva izvorna kraka - potoka od Kovačice i potoka od Lopata, naziva jednostavno Rijeka. Isto ime nosi i naselje oko vode sve do Nožice, gdje se ova rijeka sastaje s drugom rječicom koja se zove Ljevaja (dolazi od Ptiča), a u čijoj dolini naselje takođe nosi naziv istoga imena (Ljevaja). Po preseljenju preko Koma, pošto su i tamo postali jedni Vasojevićima stala su se ova dva glavna dijela plemena nazivati posebnim imenima. Vasojevići oko Lima nazvali su naselje svojih suplemenika na starevini vasojevićkoj, Lijeva Rijeka, a Lijevoriječani naselja onih iza Komova - Nahija. |
Vasojevići i Ljevorečani
Prvobitni, početni, plemenski teritorij i plemensko jezgro Vasojevića formirani su u Lijevoj Rijeci u razdoblju od druge polovice 15. do sredine 16. stljeća, ujedinjavanjem bratstava crnogorskog podneblja a Vaso je bio jedan od prvih ili možda prvi vasojevićki čelnik. Tako je Lijeva rijeka matica Vasojevića. Postoje zapisi (Dečanska hrisovulja iz 1220. i 1330. godine) da je Lijeva Rijeka pripadala Komskoj župi, što znači da je ovaj prostor s manastirom na Nožici pripadaoDečanskom metohu. Dakle, Vasojevići su naseljavali prostor oko Komova i doline Lima prije Kosovske bitke 1389. godine. |
Nožica (Nožice)
Nožica je jedno od naselja Lijeve Rijeke. Ljudi kažu i Nožica-Vasova stolica - prema Vasi, rodonačelniku plemena Vasojevića.
Crkva i manastirski kompleks sv. Arhangela Mihaila; U Nožici se nalazi manastir Vasa Vasojevića. Kada je Vaso došao u ove krajeve ovdje je stao, okrenuo se i navodno rekao: "Ovdje ću sagraditi dom" i to mjesto nazvaše Nožica. U nožici je Vaso podigao zadužbinu, koju je posvetio je Argangelu Mihailu, poput svih Nemanjića. Sahranjen pored svoje zadužbine, ne zna se točno kada, iako se pretpostavlja da je to bilo krajem 14. ili početkom 15. stoljeća. Ispred crkve sahranjen je i senator i vojvoda Miljan vukov Vešović. Na spomeniku piše: Slavnom srpskom junaku i borbu za narodnu slobodu vojvodi Miljanu Vukovu, zahvalan narod. Tu su i spomenici poginulim u balkanskim, prvom i drugom svjetskom ratu, spomenik hrabrim i odabranim Ljevorečanima upohodu 300 Vasojevića za Srbiju - 44 imena urezano je u mramornu ploču. 1990-ih godina podignuta je i bista igumana Mojsija Zečevića (1780.-1850) za kojeg Ljevorečani kazuju da je iz kuće Isovića koju je po junaštvu i čojstvu i Marko Miljanov ovjekovječio u Primjerima čojstva i junaštva. Iguman je bio duhovni i svjetovni vladar Vasojevića koji je zajedno s vasojevičkim poglavarima "ustoličio" poznati Vasojevički zakon od 12 točaka. Na ovome mjestu se okupljalo pleme Vasojevića sa svojim vojvodom i dugim poglavarima na zborove i dogovaranja.
(Komovi - Lijeva Rijeka matica Vasojevića)
Crkva i manastirski kompleks sv. Arhangela Mihaila; U Nožici se nalazi manastir Vasa Vasojevića. Kada je Vaso došao u ove krajeve ovdje je stao, okrenuo se i navodno rekao: "Ovdje ću sagraditi dom" i to mjesto nazvaše Nožica. U nožici je Vaso podigao zadužbinu, koju je posvetio je Argangelu Mihailu, poput svih Nemanjića. Sahranjen pored svoje zadužbine, ne zna se točno kada, iako se pretpostavlja da je to bilo krajem 14. ili početkom 15. stoljeća. Ispred crkve sahranjen je i senator i vojvoda Miljan vukov Vešović. Na spomeniku piše: Slavnom srpskom junaku i borbu za narodnu slobodu vojvodi Miljanu Vukovu, zahvalan narod. Tu su i spomenici poginulim u balkanskim, prvom i drugom svjetskom ratu, spomenik hrabrim i odabranim Ljevorečanima upohodu 300 Vasojevića za Srbiju - 44 imena urezano je u mramornu ploču. 1990-ih godina podignuta je i bista igumana Mojsija Zečevića (1780.-1850) za kojeg Ljevorečani kazuju da je iz kuće Isovića koju je po junaštvu i čojstvu i Marko Miljanov ovjekovječio u Primjerima čojstva i junaštva. Iguman je bio duhovni i svjetovni vladar Vasojevića koji je zajedno s vasojevičkim poglavarima "ustoličio" poznati Vasojevički zakon od 12 točaka. Na ovome mjestu se okupljalo pleme Vasojevića sa svojim vojvodom i dugim poglavarima na zborove i dogovaranja.
(Komovi - Lijeva Rijeka matica Vasojevića)
Duške
KOORDINATE: 42.623666, 19.439333; BROJ STANOVNIKA: 72 (2003. god.); Wikipedija - Duške
Duške je naselje u općini Podgorica.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1948. 302 stanovnika; 1953. 336; 1961. 322; 1971. 259; 1981. 195; 1991. 119; 2003. 72 stanovnika.
Etnički sastav prema popisu iz 2003: Srbi 43 (59.72%), Crnogorci 29 (40.27%)
Duške je naselje u općini Podgorica.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1948. 302 stanovnika; 1953. 336; 1961. 322; 1971. 259; 1981. 195; 1991. 119; 2003. 72 stanovnika.
Etnički sastav prema popisu iz 2003: Srbi 43 (59.72%), Crnogorci 29 (40.27%)
Ptič
Pogled prema Kučkim planinama od Ptiča
Autor fotografije: predrag.lakusic, Panoramio |
Zgrada škole u Ptiču
Autor fotografije: predrag.lakusic, Panoramio |
Stupovi
|
KOORDINATE: 42.67111, 19.42556; BROJ STANOVNIKA: 67 (2003. god.); Wikipedija - Stupovi
Stupovi su vasojevićko naselje u općini Podgorica. Do njega se stiže cestom iz Nožice, preko Ljevaje i Ptiča. Sastoje se od 7 zaselaka: Kruševice, Mali Stup, Velji Stup, Trupa potok, Jasika, Suvodo i Zavratska prisoja. Stupovi su relativno mlado selo bez podataka o daljoj prošlosti. Ovdje je u 19. stoljeću oformljeno naselje na mjestu pogodnom za njive i livade. Središnji dio naselja nalazi se oko Malog Stupa, Velikog Stupa i Kruševica. Nadmorska visina sela je oko 1039 m. Na sjeveroistočnoj strani nalazi se stjenovito brdo Obruč ili Greda. Tu je i Manojlova pećina, prozvana, kako kažu, po Manojlu Lašiću, koji se tu skrivao s braćom u vrijeme borbe s Turcima. Iznad Grede je brdo Momčele. Na sjevernoj strani Stupova nalazi se brdo ili selo Jasika, čije ime dolazi od drveta jasike. Na zapadu sela su Platije, velike i stjenovite strane nad kanjonom rijeke Morače, s rijetkom šumom, te brdo Siljevik s nadmorskom visinom od 1460 m i vrhom Vilino Kolo. Iz sela se pruža pogled na vrhove koji pripadaju susjednim Bratonožićima (Siljevik, vrh Vilino kolo 1460 m) i Moračanima (na sjeveru Zlićev vrh 1420 m). |
U Stupovima žive slijedeća bratstva:
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1948. godine 237 stanovnika; 1953. 267; 1961. 270; 1971. 203; 1981. 151; 1991. 72; 2003. 67 stanovnika. |
Jablan
|
Selo u Bratonožićima.
O ovome selu piše J. Erdeljanović (dr Jovan Erdeljanović; Bratonožići, Srpski etnografski zbornik, knjiga XII, Beograd, 1909.): Do prve trećine 19. stoljeća na mjestu ovoga sela nalazilo se pasište s ponekom njivom, ali se od starine zvalo tim imenom. Prema narodnom objašnjenju ime Jablan je došlo od trave jablana, koja je ovdje rasla. Od nekog ranijeg naseljenja nema nikakva traga. Samo u Kuminim Dolinamana mjestu Ćeliji ima ostataka od klačenog zida (kamen povezan gašenim vapnom/krečom, op.) . Samo ime pokazuje, da je tu bila neka ćelija. Kažu kako je u njoj boravio neki kaluđer. Prije osamdeset godina naselili su se na jablansko zemljište Lalovići ili Ljaljovići - Bukumiri brastvo, koje je od najdalje starine živjelo u selu Kisjelici na Pelevu Brijegu. Uz njih su se bili tamo nastanili i Baljevići. Jamačno uslijed kakvog nasilja od strane jakog brastva Baljevića, Lalovići se sa njima zavade i presele svi na Jablan. Tu su imali već od starine nešto svoga zemljišta a nešto su docnije pokupovali od ostalih Bratonožića ili dobili razmjenom. Ovi Lalovići su i po svom kazivanju i po pričanju svih ostalih Bratonožića kao i susjednih plemena (naročito Kuča) porijeklom od najstarijeg bratonoškog stanovništva, od Bukumira. Oni slave bratonoške slave: Sv. Nikolu i Petkovdan. Ima ih preseljenih u vasojevićkoj Nahiji na Krš Femića (Laljovići) i u Polimlju; kod Verana (Berna, op.) („Bukumiri«), u Sjenici, u kosaničkom srezu u Srbiji, zatim u Vasojevićima u turskoj granici: u Budimlji (Kneževićima) i u Lušcu. Vrijedno je pažnje saopštenje Bogdana Lalevića i Ivana Protića (»Vasojevići u turskoj granici«, str. 701 i 712), da su se Bukumire (kad su došli iz Bratonožića, rasturili po Budimlji, po Petnjiku, Ržanici i Lušcu i da su tamo na desnoj strani Lima činili većinu stanovništva. No oni se jako zavade s Vasojevićima i jednom prilikom (od prilike u drugoj polovini 18. vijeka), bojeći se njihove osvete, pobjegnu prema Sjenici i Srbiji, a njihova imanja zauzmu Vasojevići. Oni iz Budimlje su se vratili ponovo od Sjenice, gde su jamačno bili promjenili i slavu, te sad slave Sv. Vasilija, dok oni u Lušcu slave Sv. Nikolu. Ovi podaci o negdašnjem velikom broju Bukumira, nastanjenih na desnoj strani Lima, svjedoče nam, da je moralo biti nekog većeg iseljavanja bukumirskog iz njihova starog sjedišta u Bratonožićima. Može biti da je ovo iseljavanje bilo poslije bukumirske pogibije na visoravniMomonjevu (u sadašnjim Kučima), o kojoj svjedoči mnogobrojno mramorje, pobodeno po toj visoravni. Narodno predanje kaže, da su se tu Bukumiri poklali među sobom, a meni se čini vjerovatnije, da su tu Bukumiri došli u sukob sa starim Kučima i da su ih Kuči nadjačali i odatle za svagda prognali (v. Kuči, str. 161 i 162). Da su se Bukumiri zaista nastanili i u Srbiji, vidimo po tome, što ih ima u ibarskom selu Ponorima, gdje se i sad zovu Vukumire, slave Sv. Nikolu i zna se, da su se doselili »od nekud iz Crne Gore« (vidi Radomira M. Ilića: »Ibar, u VI knjizi Etnografskog zbornika, str. 622). *Pavel Rovinski smatra stanovnike najsjevernijeg bratonoškog sela Jablana za ostatak bogumila (Černogor., 90). Ali je ovo njegovo mišljenje potpuno pogrešno. Narod u Bratonožićima ne zna ništa o bogumilima, a stanovnike sela Jablana ne zove bokumirima nego Bukumirima. |
Jablan
Autor fotografije: Dzeri, Panoramio 
Zalazak sunca nad Jablanom
Autor fotografije: Dzeri, Panoramio |
Pelev Brijeg
KOORDINATE: 42.576,19.391; BROJ STANOVNIKA: 23 (2003. god.); Wikipedija - Pelev Brijeg
Pelev Brijeg je selo u Bratonožićima, u općini Podgorica. U selu je 1932. godine rođen akademski slikar Uroš Tošković.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1948. 147 stanovnika; 1953. 144; 1961. 117; 1971. 94; 1981. 64; 1991. 43; 2003. 24 stanovnika.
Pelev Brijeg je selo u Bratonožićima, u općini Podgorica. U selu je 1932. godine rođen akademski slikar Uroš Tošković.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1948. 147 stanovnika; 1953. 144; 1961. 117; 1971. 94; 1981. 64; 1991. 43; 2003. 24 stanovnika.
Crkva sv. Nikole (Nikolj crkva) u Pelevom Brijegu
Autor fotografije: VladimirNSSerbia, Panoramio 
Kamena kuća u Pelevom Brijegu
Autor fotografije: Guberinić Marko, Panoramio |
Uroš Tošković
(rođ. Pelev Brijeg, 1932.) Srpsko-crnogorski slikar. Završio je Srednju umjetničku školu u Herceg Novom, a diplomirao je 1956. godine Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Marka Čelebonovića. Godine 1956. odlazi, kao stipendist francuske Vlade u Pariz, gdje završava Školu lijepih umjetnosti kod Mauricea Brianchona. U Parizu ostaje sve do 1976. godine i jedan je od začetnika kolonije YU slikara u Parizu. Njegov boravak u Francuskoj obavijen je velom mistike i boemskohipijevskom životnom filozofijom. Družio se sa Jean-Paul Belmondom, Vittoriom de Sicom, Jean-Paul Sartreom, Vaskom Popa, Borom Pekićem, a radio s Pablom Picassom, Salvadoro Dalijem, Eugenom Joneskom i drugima. Uroš Tošković je od 1957. godine jedan od osnivača društva prijatelja Baltazar, kojemu pripadaju Leonid Šejka, Siniša Vuković, Miro Glavurtić, Dado Đurić, Mišel Kontić, Vukota Vukotić, Peđa Ristić i Olja Ivanjicki, a koje kasnije, 1958. godine postaje društvo Mediala. Autor srpske Wikipedije navodi kako je Uroš,prema mišljenju mnogih europskih likovnih kritičara jedan od najboljih crtača na svijetu svih vremena. Od 1976. g. živi i radi u Beogradu, a od 1996. godine u Baru. Umro je 3.3.2019. u 87. godini života. 
Ratnik, djelo Uroša Toškovića
Akvarel i tuš, 29 x 16 cm. 1985. Izvor: Aukcijska kuća MadlArt |
Jelin Dub
|
KOORDINATE: 42.5280600, 19.3555600
Kod ovoga sela, koje se nalazi između Bioča i Lijeve Rijeke vodila se bitka u Drugom svjetskom ratu, u kojoj su partizani, iako oskudno naoružani, razbili talijansku motoriziranu jedinicu, jačine 300 vojnika. Bitka na Jelinom Dubu Zetski partizanski odred dobio je zadaću izvesti akciju većih razmjera na području podgoričkog sreza, kojom bi se podstaklo i ubrzalo širenje ustanka protiv fašističkog okupatora u Crnoj Gori. Na čelu Zetskog odreda bili su Blažo Jovanović i Radovan Vukanović”. Donijeta je odluka da se 18.10.1941. godine na Jelinom Dubu napadne talijanska kolona. U gerilskom napadu ubijeno je i ranjeno 149 talijanskih vojnika, a partizani su imali po jednog ranjenog i poginulog. Zetski odred imao je jednog poginulog borca Neda Jovanovića i jednog ranjenog Radosava Popovića, koji je od tih rana kasnije umro. Radosav je zbog svog ranijeg revolucionarnog rada posmrtno proglašen narodnim herojem. U ovoj akciji sudjelovai su piperski bataljun 'Jole Piletić', na čijem čelu su bili komandant Božo Lazarević i komesar Miloš Božović, bjelopavlićki bataljun 'Bijeli Pavle' pod komandom Radomira Babića i komesara Đura Čagorovića i kučki bataljun 'Marko Miljanov', čiji je komadant bio Radomir Pavićević, a komesar Dragiša Ivanović”. Bilježi se kako je nakon ove pobjede Narodnooslobodilački pokret “naglo ojačao i dobio polet na čitavom teritoriju države”. Izvor: Vijesti.me - Bitka na Jelinom dubu: Dan kada je razbijena italijanska jedinica, 18.10.2013. |
Položaj Jelinog Duba
GoogleMaps |
.
Bioče
|
Bioče je naselje u općini Podgorica, smješteno sjeveroistočno od grada, na mjestu gdje se dolina rijeke Morače širi nakon izlaska iz kanjona Platije. Prema popisu iz 2003. u njemu su živjela 179 stanovnika (prema popisu iz 1991. živjela su 162 stanovnika).
|
23.1.2006. U blizini Bioča, nadomak Podgorice, u 16:03 sata dogodila se teška željeznička nesreća u kojoj je stradalo 47, a povrijeđeno više od dvije stotine putnika, među kojima i devedesetoro djece. Do nesreće je došlo kada je lokalni elektromotorni vlak broj 6103, koji je prometovao od Bijelog Polja do Podgorice, na izlasku iz tunela u blizini Bioča iskliznuo iz šina i sa sva četiri vagona se stropoštao u provaliju. Za nesreću je optužen mašinovođa koji je upravljao vlakom, i još jedanaestorica zaposlenih u Željeznici Crne Gore. U sudskom postupku, mašinovođa je osuđen na šest godina zatvora, dok su ostali oslobođeni odgovornosti za nesreću. Na Bioču je u znak sjećanja na žrtve nesreće podignut spomenik, koji je otkriven 23.1.2008.
|
Trebješica
KOORDINATE ŽELJ. STANICA TREBJEŠICA: GPS: 42.6859,19.4756
13.2.2012. Pripadnici avio-helikopterske jedinice Ministarstva unutarnjih poslova i piloti Vojske Crne Gore evakuirali su, uprkos vjetru i lošoj vidljivosti, oko 50 putnika i 26 specijalaca, koji su zbog nevremena i sniježnih lavina tri dana bili zarobljeni u vlaku na stanici Trebješica između Kolašina i Podgorice.
13.2.2012. Pripadnici avio-helikopterske jedinice Ministarstva unutarnjih poslova i piloti Vojske Crne Gore evakuirali su, uprkos vjetru i lošoj vidljivosti, oko 50 putnika i 26 specijalaca, koji su zbog nevremena i sniježnih lavina tri dana bili zarobljeni u vlaku na stanici Trebješica između Kolašina i Podgorice.
|
Istočno od Rikavca
Grebenom Vile, Štrungeza i Prijuna prolazi državna granica između Crne Gore i Albanije. Svi vrhovi i grebeni Kučkih planina (Žijova) istočno od Vile i Štrungeza nalaze se na albanskom državnom teritoriju i na području općine Kelmend (alb. Komuna Kelmend), u distriktu Velika Malesija (alb. Rrethi i Malësisë së Madhe - jedan od 36 albanskih distrikata), čije je sjedište u gradu Kopliku. Ovaj je distrikt dio Skadarskog okruga (alb. Qarku i Shkodrës - jedan od 12 okruga u Albaniji). U Keljmendu ima osam većih sela i više manjih. To su: Vermosh (Vermoš, Vrmoš), Brojë, Budaç, Gropat e Selcës, Javor, Kozhnjë, odn Kozhnja, Kozhnjë e Sipërme, Lëpushë (Ljepuša), Mreg,Nikç (Nikč), Selce, Tamarë (Tamara), Vukël (Vukelj). Naravno, vrijedi napomenuti kako je naziv Kučke planine za ovaj njihov dio samo uvjetan naziv jer ga ne nastanjuju pripadnici plemena Kuči (alb. Kuçi), nego su to albanski Klimenti (Kelmendi). U ovom slučaju čak bi bio prikladniji naziv masiv Žijova. Iako rijeke Cijevna i Ljepuša tvore snažnu granicu prema jugu, jugoistoku i istoku, tj. prema središnjem i zapadnom prokletijskom prostoru, mnogi ovaj dio Žijova također nazivaju Prokletijama i na takav slučaj ćete često nailaziti u literaturi. Do nejasnoća dolazi jer je i masiv Žijova sam po sebi prijelazni prostor između područja crnogorskih Brda i Prokletija u Albaniji i Crnoj Gori. A dio autora čak i cijelo Žijovo (Kučke planine) uvrštvava u prokletijskiu grupu planina. |
|
Vrhovi Vila (alb. Maja e Vilës, desno) i Maja e Prestomanit (lijevo)
Pogled s jugoistočnih padina Magliča (kučkog)
Pogled s jugoistočnih padina Magliča (kučkog)
BJESHKA E METOHISE
Maja e Prestomanit
Maja e Prestomanit
Pogled od Širokara prema albanskom dijelu masiva Žijeva. Lijevo od Maje Prestomanit (najveći vrh u sredini fotografije) nastavlja se Maja Metohisë. Svi navedeni vrhovi pripadaju planini bjeshka e Metohise Ostali nazivi za maju Prestomanit su: Maj' e Prestomanit, Maja e Brinja e Vicit, Maja e Brinja e Viçit, Maja e Prestomanit, Maj’ e Prestomanit, Prestomanit. |
Vrhovi Vila (alb. Maja e Vilës, desno) i Maja e Prestomanit (lijevo)
Pogled s jugoistočnih padina Magliča (kučkog) |
Maja e Metohise
Pogled na dolinu potoka përroi i Skrobotushës
Pogled s vrha Vila. U pozadini su planine i vrhovi (s lijeva na desno): Maglič (Kučki), Komovi, planinska grupa Planinica - Mojan - Marlules. Potok ima više varijanti imena: Përroi i Skrapatushës, Përroi i Skrabotushës, Përroi i Skrobotushës, Perroi i Skrabotushes, Perroi i Skrapatushes, Perroi i Skrobotushes, Përroi i Skrabotushës, Përroi i Skrapatushës, Përroi i Skrobotushës. Na kraju doline (na fotografiji) je široka dolina rijeke Vrmoše. Planina bjeshka e Metohise je skroz desno (padine bez visoke vegetacije) |
Varijante imena koje se koriste: Maja e Metohis, Metohija e Sirme, Mali i Metohijës, Maja Metohisë, Mal i Metohijës, Mal Metohis, Maja e Metohis, Maja Metohise, Maja Metohisë, Maja e Metohis, Mal Metohis, Mal i Metohijes, Mal i Metohijës, Mali i Metohijes, Mali i Metohijës, Metohija e Sirme.
|
BJESHKA E JESHNICËS
|
Bjeshka e Jeshnicёs (Ješnička planina) je veliko pašnjačko područje koje se nalazi u žijevskim planinama, sjeveroistočno od Seljca. Jedno je od najvećih područja za ispašu u sjeverozapadnom dijelu Albanije.
Stanet e Jeshnicës (katun Ješnice)
Pastirski stanovi ovoga katuna nalaze se između grebena Bjeshka e Metohise (vrh Maja e Prestomanit, 1955 m) na sjeverozapadu i maja Kertolit na jugu (1840 m), oko 2 i pol kilometara udaljeni od granice Crne Gore. Godine 2012. objavljen je roman s naslovom Selianët në Stanet e Jeshnicës; autor je Nikoll Vilajet; izdavač:Grand Print [i.e. Grand Prind], Tiranë, 2012.
Područje Ješnice
Izvor: Turizmi në kuadrin e zhvillimit rajonal në Alpet Perëdimore, autor: Nevila Dibra |
Ješnice (autor fotografje naveo kao Lješnica)
Autor fotografije: Attila Kovacs (Gekko), Panoramio |
BJESHKA E GREBENIT
Jednom davno je ova planina bila vlasništvo Mustaf-paše Bušatlije, a kasnije ju je koristio Hysen Hoti koji ju je poslije prodao Keljmendima.
Planinu Greben čini veći zapadni dio, koji se diže nad sjeverozapadnim rubom doline Ljepuše i zapadnom stranom doline rječice Ljepuše. Prevladavajući smjer toga dijela Grebena je jugozapad - sjeveroistok. Tako se od najvišeg vrha Maja e Grebenit (1840 m; na starim jugoslavenskim topografskim kartama 1842 m), u smjeru sjeverostoka nižu vrhovi: Maja e Pjeshkës / Maja e Pljeshkes (1820 m; jedan albanski izvor spominje vrh Maja e Cot(es) iste visine 1820 m - moguće je kako se radi o istom vrhu?), Maja e Taljanit (1585 m). Od glavnog se grebena jedan ogranak (Kota 1750 - Kota 1600 - Maja e Purthicit, 1542 m prema drugom izvoru (1536 m) spušta prema prijevoju Qafa Bordolecit i dolini Ljepuše.
Prema sjeverozapadu, glavni se greben planine Greben nastavlja prema drugom dijelu planine greben - oko vrha Maja e Haramis (1810 m), od kojega se odvaja nekoliko nižih sekundarnih grebena, koji padaju prema dolinama Veruše (na sjever: Maja Drenes i dr.) i Cijevne (na jug).
Na planini su veliki pašnjaški prostori. Općenito je čak 1200 hektara pogodno za uzgoj stoke, od čega trenutno na prostoru Grebena ima oko 165 ha, pašnjaka, a na Ješnici 152 ha. Ostatak su šume.
Prirodna vrijednost ove planine je mnoštvo izvora vode, kao što su: Gropa Hithit, Luresha, Shpina e Bjeshka i dr.
U ovoj planini ljetuju iz mahale (susjedstvo, zaselak; alb. mahalla) Rade Tinaja (Tinaj), mahala Nikciraj (Mrnacaj), dio mahale Rexhaja i Met Hasanaja (dva brata, jedna mahala), mahale Vuk Tilaja (dva brata iz različitih mahala Vukaj i Tilaj), dio mahale Vushmaq, mahale NikGjokaj (inače zvano i Shqutaj) i mahale Lelcaj.
Planinu Greben čini veći zapadni dio, koji se diže nad sjeverozapadnim rubom doline Ljepuše i zapadnom stranom doline rječice Ljepuše. Prevladavajući smjer toga dijela Grebena je jugozapad - sjeveroistok. Tako se od najvišeg vrha Maja e Grebenit (1840 m; na starim jugoslavenskim topografskim kartama 1842 m), u smjeru sjeverostoka nižu vrhovi: Maja e Pjeshkës / Maja e Pljeshkes (1820 m; jedan albanski izvor spominje vrh Maja e Cot(es) iste visine 1820 m - moguće je kako se radi o istom vrhu?), Maja e Taljanit (1585 m). Od glavnog se grebena jedan ogranak (Kota 1750 - Kota 1600 - Maja e Purthicit, 1542 m prema drugom izvoru (1536 m) spušta prema prijevoju Qafa Bordolecit i dolini Ljepuše.
Prema sjeverozapadu, glavni se greben planine Greben nastavlja prema drugom dijelu planine greben - oko vrha Maja e Haramis (1810 m), od kojega se odvaja nekoliko nižih sekundarnih grebena, koji padaju prema dolinama Veruše (na sjever: Maja Drenes i dr.) i Cijevne (na jug).
Na planini su veliki pašnjaški prostori. Općenito je čak 1200 hektara pogodno za uzgoj stoke, od čega trenutno na prostoru Grebena ima oko 165 ha, pašnjaka, a na Ješnici 152 ha. Ostatak su šume.
Prirodna vrijednost ove planine je mnoštvo izvora vode, kao što su: Gropa Hithit, Luresha, Shpina e Bjeshka i dr.
U ovoj planini ljetuju iz mahale (susjedstvo, zaselak; alb. mahalla) Rade Tinaja (Tinaj), mahala Nikciraj (Mrnacaj), dio mahale Rexhaja i Met Hasanaja (dva brata, jedna mahala), mahale Vuk Tilaja (dva brata iz različitih mahala Vukaj i Tilaj), dio mahale Vushmaq, mahale NikGjokaj (inače zvano i Shqutaj) i mahale Lelcaj.
Maja e Grebenit (Maja Grebenit)
Maje Grebenit
U nastavku Maje Grebenit je travnata glavica okružena šumom Maja e Haramis (Maj' e Haramis). Na horizontu Prijuni, Štrungeze, Vila, Surdup-Štitan i desno Maglič. Autor fotografije: szymek.ka, Panoramio. 
Kolibe na Grebenu (Maja e Grebenit)
Autor fotografije: szymek.ka; Panoramio |
Varijante naziva vrha koje se koriste: Maja e Grebenit: Maj’ e Grebenit, Greben, Maja e Grebenit, Greben, Maj' e Grebenit, Maja e Grebenit, Maj’ e Grebenit.
Pogled s vrha Maja e Grebenit prema vrhu Maja e Haramis
Autor fotografije: Attila Kovacs (Gekko), Panoramio |
Pogled s Trojana na zapad, prema dolini Cijevne
Kanjon rijeke Cijevne započinje zapadno od prijevoja Bordolecit koji se vidi dolje lijevo. Lijevom stranom kanjona donminira maja Golishit, a desnom planine Bjeshke e Grebenit - u prvom planu desno, pokriven šumom, dalje iza njega Bjeshka e Metohise i dalje vrhovi crnogorskog dijela Žijova.
Kanjon rijeke Cijevne započinje zapadno od prijevoja Bordolecit koji se vidi dolje lijevo. Lijevom stranom kanjona donminira maja Golishit, a desnom planine Bjeshke e Grebenit - u prvom planu desno, pokriven šumom, dalje iza njega Bjeshka e Metohise i dalje vrhovi crnogorskog dijela Žijova.
Maja e Pjeshkës
Varijante imena koje se koriste: Maja e Pjeshkës, Mali i Pjeshkës, Maja e Pješkes, Maj' e Pjeshkes, Maja Pjeshkës, Maj' e Pjeshkes, Maja Pjeshkes, Maja Pjeshkës, Maja e Pjeskes, Maja e Pješkes, Mali i Pjeshkes, Mali i Pjeshkës.
Maja e Haramis (Maja Haramis)
Maja e Haramis
Autor fotografije: szymek.ka, Panoramio
Autor fotografije: szymek.ka, Panoramio
Koshtica, Braka e Kujt (1788 m)
Granični kamen na vrhu Braka e Kujt (1788 m)
|
Imena ovoga vrha su Koshtica, maja Kashticit, maja e Koshticit, maja e Koshticës, Brak Kujt, odn. Braka e Kujt, kako se naziva od crnogorske strane jer je tako bio upisan na starim jugoslavenskim topografskim kartama. Vrh s nadmorskom visinom od 1788 m je slabo posjećen, iako se s njega pruža odličan pogled na albanske Prokletije i vrhove masiva Žijova. Iako duži, pristup vrhu je puno blaži iz smjera Korita (Crna Gora) - preko katuna Benkajskog oko 3h, dok je onaj iz smjera Selca u Albaniji znatno strmiji. Vrh je prekriven travom i nema visoke vegetacije. Na nižim visinama su šume munike i bukve.
|
