POGLEDAJ NA STRANICI
|
VRIJEME I PROGNOZE
VIJESTI STANJE NA CESTAMA |
NOVA IZDANJA A G E N D A Kalendar događanja u 2018. godini na području Dinarskog gorja 
A sutra ću poći na planinu, neka mi se oči napiju - visina, daljina - da s ovim sjajem pođem prema teškim danima. |
Velebitska jesen
Cijelo područje Velebita ima mediteranski režim oborina, kojega obilježava veća količina oborina u hladnijoj nego u toplijoj polovici godine. Sve kišomjerne postaje na Velebitu imaju maksimum oborina u jesen, a sporedni maksimum u proljeće. Usprkos tomu, vedri velebitski jesenski dani, kojih također ne nedostaje, pružaju posjetitelju ove najduže dinarske planine raskoš jesenskih boja i odlične vidike.
Istočna padina kuka Kiza
U pozadini je kuk Grabar (1270 m), a desno kuk od Špiljić plane (1232 m). Velebit u jesen (Dabarski kukovi)
Autor: Šafarek Film Datum objavljivanja: 4.11.2017. Velebit u jesen iz zraka (Dabarski kukovi) |
|
Bjelašničkim stazama
Razvoj ljetne oluje nad Sutjeskom
Volujak, u oblacima
Volujak, vrh Lica (2111 m; u sredini fotografije). Sjeverozapadna padina Lica, zajedno s padinom Planinice na Zelengori tvore sutjesku Vratar, u kanjonu rijeke Sutjeske. |
Nacionalni park "Sutjeska" Nacionalni park "Sutjeska" obuhvaća planinsko područje na tromeđi Bosne, Hercegovine i Crne Gore, između rijeka Pive, Drine, izvorišnog područja rijeke Neretve, te planinskih područja Bioča, Vučeva, Maglića, Volujaka, Lebršnika i Zelengore. Površina parka iznosi 17.250 ha, od čega je više od 66% pokriveno šumama, a ostatak čine livade, pašnjaci i goleti iznad gornje granice šuma. |
Pogled iz smjera juga na kanjon Sutjeske kojeg tvore masivi Zelengore (lijevo), Volujka (desno) i Maglića (nije vidljiv od Volujka)
Lijevo su stijene Tovarnice, krajnjeg jugoistočnog grebena planine Zelengore koji se uzdiže nad kanjonima rijeka Jabušnice (Jabučnice) i Sutjeske. Volujak, na istočnoj strani kanjona, druga je po visini planina u Bosni i Hercegovini (Studenac, 2296 m). Zajedno s Vlasuljom, Maglićem i Biočem tvori visokoplaninsku skupinu koja se nalazi na teritoriju dvije države Crne Goe i Bosne i Hercegovine.
Lijevo su stijene Tovarnice, krajnjeg jugoistočnog grebena planine Zelengore koji se uzdiže nad kanjonima rijeka Jabušnice (Jabučnice) i Sutjeske. Volujak, na istočnoj strani kanjona, druga je po visini planina u Bosni i Hercegovini (Studenac, 2296 m). Zajedno s Vlasuljom, Maglićem i Biočem tvori visokoplaninsku skupinu koja se nalazi na teritoriju dvije države Crne Goe i Bosne i Hercegovine.
SUTJESKA je rijeka u istočnoj Hercegovini, BiH, lijeva pritoka Drine. Duga je 35 km, a ulijeva se u rijeku Drinu južno od grada Foče. Najvećim dijelom toka teče kroz Nacionalni park Sutjeska. Površina njezina sliva iznosi 322 km2. Izvire ispod vrha Vlasulja na planini Volujak na nadmorskoj visini od 1520 metara (neki podaci navode i 1800 m n.v.), prikupljajući vode s obronaka Volujaka (2336 m), Vilišta (2133 m), jugozapadnih obronaka Male Vlasulje (1922 m) i zapadnih obronaka Kuka (1821 m), na tromeđi Bosne, Hercegovine i Crne Gore. U gornjem toku teče na sjeverozapad, u srednjem na sjeveroistok, a u donjem na istok. Utječe u Drinu kod sela Kosmana na nadmorskoj visini od 437 metara. Njezin prosječni pad iznosi 30,1 promila. U svom gornjem toku formira se iz više stalnih, ali slabijih potočića koji izbijaju na jugoistočnoj strani kotline Čemerno. Ovi potoci sastaju se kod mjesta Žugovine, gdje formiraju rijeku Sutjesku. Potom Sutjeska teče kroz uzanu i duboku dolinu čije su strane većim dijelom pošumljene. Između planina Tovarnice i Volujka prelazi u klisuru sa stranama koje se skoro vertikalno dižu do 1000 metara iznad rijeke. Ima nekoliko proširenja s manjim naseljima Suha, Tjentište, Popov Most i Ćurevo. Zbog velikog pada od 1037 metara vrlo je brza. Desne su joj pritoke ►Suški potok i ►Perućica (s vodopadom visokim 71 m) i ►Ždrijelo, a lijeve ►Trtorišnica, ►Klobučarica, ►Jabušnica (Jabučnica), ►Usovički potok, ►Hrčavka i ►Bukovik. Pritoka Perućica, koja dolazi sa sjeverozapadnih obronaka Maglića prolazi kroz predjele istoimene prašume, a na svom srednjem toku, na oko 3 km od ušća ona tvori vodopad Skakavac visine oko 70 m. Prašuma Perućica s površinom od 1434 ha. Zakonom koji je 1962. godine proglasila Narodna skupština SR BiH u ondašnjoj FNRJ, šire područje Sutjeske u površini od 17.500 ha proglašeno je nacionalnim parkom "Sutjeska".
U istočnim Prokletijama
Dok su središnji i zapadni dijelovi prokletijskog lanca građeni pretežito od vapnenaca i dolomita, u istočnim Prokletijama, uz slojeve dolomita i vapnenaca, ima stijena iz kasnijih razdoblja, vulkanskog stijenja i metamorfnih stijena, zbog čega ove planine imaju blaže reljefne forme. Fotografije prikazuju dio Prokletija između Bogićevice i Đeravice.
Pogled s prijevoja Gusanit (Qafa e Gusanit) na Veliko đeravičko jezero (Liqeni Zemër) i u pozadni granični greben s Albanijom.
Pogled s istoka na Vokšanske pločice (Plloqa e Vokshit) i greben Đeravice (Gjeravica)
Proljeće na Pešteri
Pešter ili Pešterska visoravan je prostrana krška zaravan u jugozapadnoj Srbiji. Prostire, na nadmorskoj visini od 900 do 1250 metara, jugoistočno od Sjenice i sjeverozapadno od Tutina. Teritorij Peštersko-sjeničke zaravni uglavnom obuhvaća površinu općine Sjenica, dok neki dijelovi pripadaju općinama Novi Pazar i Tutin. Ova visoravan je okružena planinama Jadovnikom, Zlatarom, Ozrenom, Giljevom, Žilindarom, Humom, Jarutom, Ninajom, Javorom i Golijom. Dijelovi Peštersko-sjeničke zaravni su Sjenička kotlina (1007-1130 m n.v.), Koštan-polje i Peštersko polje (1165-1232 m n.v.), površine od 63 km2, koje je najveće krško polje u Srbiji i jedno od najviših na Balkanu.
U građi visoravni prevladava vapnenac. U reljefu ima mnogo krških oblika (udoline pune vrtača, rijeke ponornice, podzemni speleološki objekti i dr.).. U novijoj geološkoj prošlosti cijela visoravan (Peštersko polje) je bila jezero, od kojeg je danas jedino ostalo močvarno područje u blizini sela Tuzinje. Tu je izvorište treseta koji svojim bio-potencijalom spada u nakvalitetniji treset u Europi.
U građi visoravni prevladava vapnenac. U reljefu ima mnogo krških oblika (udoline pune vrtača, rijeke ponornice, podzemni speleološki objekti i dr.).. U novijoj geološkoj prošlosti cijela visoravan (Peštersko polje) je bila jezero, od kojeg je danas jedino ostalo močvarno područje u blizini sela Tuzinje. Tu je izvorište treseta koji svojim bio-potencijalom spada u nakvalitetniji treset u Europi.
Proljetni prokletijski suton
Lokva na lokaciji Gryke Lugje uz cestu koja povezuje albanska prokletijska naselja Bogë i Ducaj. Gledajući prema jugu, iznad Ducaja dižu se vrhovi prokletijskog grebena čiji je najviši vrh maja Biga e Shales (zovu ga i m. Biges e Gimajt, Biga e Gimajt i dr., 2230 m). Najniža vidljiva točka na grebenu je prijevoj Qafa e Shtogut (1679 m) preko kojega vodi pastirski put od Ducaja u dolini Boge, prema dolini rijeke Kir. Vrh lijevo od prijevoja je Maja e Madhe (2019 m), a stijenoviti šiljak u sredini fotografije (desno od stupa) vrh je Maja e Vogël (1893 m).
Naslovna fotografija za travanj/april 2018.; KOORDINATE LOKVE: 42.3610696,19.633056
Naslovna fotografija za travanj/april 2018.; KOORDINATE LOKVE: 42.3610696,19.633056
|
Pogled prema Čakoru i planini Mokroj
Pogled s vrha Starac Naslovna fotografija za veljaču/februar Čakor (ćiril. Чакор), albanski Qokorr, je planina u lancu Prokletija, na granici Crne Gore i Kosova. Nakon najnovijeg razgraničenja 2015. godine, najveći dio Čakora nalazi se u Crnoj Gori. Planinske strane i livade Čakora na crnogorskoj strani granice orijentirane su prema selu Velika, najvećem naselju na obroncima planine. Čakorom prolazi razdjelnica Crnomorskog (Lim) i Jadranskog sliva (Pećka Bistrica). Sastavljen je od paleozojskih škriljaca i trijaskih dolomitnih vapnenaca. Planina je obrasla crnogoričnim šumama te pašnjacima. Preko prijevoja Čakor (1849 m), koji je bio najviši cestovni prijevoj na nekoj od glavnih prometnica u nekadašnjoj Jugoslaviji, vodi cesta između Andrijevice i Peći (alb. Peja; Kosovo), prvi put sagrađena 1925. godine. Zbog velikih sniježnih nanosa i čestih lavina promet se njime u zimskim mjesecima redovito obustavljao. Sveukupno, zbog bogatstva voda, zemljopisnog položaja i oblika, vidika, bogatog i raznovrsnog biljnog svijeta te životinjskog svijeta, kao i prostora na kome nema mnogo izgrađenih putova i prometnica, Čakor se smatra jednim od najljepših prostora na ovome području. |
Pogled od vrha Starac ka Čakoru i planini Mokroj
Obronci Čakora iznad Veličke doline
|
|
Otok Prvić i zasniježeni vrhovi sjevernog Velebita
Pogled iz Baške na otoku Krku Naslovna fotografija za prosinac/decembar Prvić (književno: domaće čakavski je Parvić) kvarnerski je otok u hrvatskom dijelu sjevernog Jadrana, i najveći je među tzv. senjskim otocima, zajedno s otocima Sv. Grgur, Goli i još desetak okolnih sitnih otočića između otoka Krka i Raba. Nalazi se jugoistočno od Krka, od kojeg ga dijele Senjska vrata širine 800 m. Otok Prvić je prirodni nastavak brda Obzova (s najvišim vrhom otoka Krka, 56 m) koje zatvara jugozapadnu stranu Bašćanske uvale gdje se nalazi luka Baška. Tri kilometra prema jugozapadu je otok Sveti Grgur (domaći čakavski naziv: Šagargur), od kojeg ga dijeli Grgurov kanal. Nešto više od 3 km prema jugu od najjužnijeg rta Šilo se nalazi Goli otok.Prvić je najbliži je glavnom kopnu pod sjevernim Velebitom kod rta Šilo (4 km), od kojega je odijeljen Velebitskim kanalom. Ploveći prema zapadu, ulazi se u Kvarnerić. Najbliža lučka naselja su Sv. Juraj pod Velebitom i Baška na Krku. Otok rvić se pruža se kao strmi brdski greben dinarskim pravcem sjeverozapad - jugoistok u dužini od 7,4 km. Najjužnija i najistočnija točka mu je rt Šilo. Najzapadnija točka otoka je Debeli Art, a najsjevernija prema Krku je rt Brezonjin na kojemu je veći svjetionik Stražica (sada automatiziran na solarni pogon), čija donedavna posada su bili jedini stanovnici na tom otoku. Danas je otok nenaseljen osim povremenih pastira i pčelara koji ga često posjećuju, pa je to najveći nenaseljeni otok na Jadranu.Najviša točka mu je vrh Šipovac 363 m, pa zato pripada među 9 najviših jadranskih otoka i viši je npr. od prostranijeg Paga, Dugog otoka, Ugljana, Pašmana, Šolte itd. Najveći dio kvarnerskog Prvića je gola kamenita visoravan oko 250–300 m obrubljena s desetak vrhova visine 320–360 m, a obale su mu većinom klisuraste s divovskim nizovima okomitih i prevjesnih stijena visokih 160–300 m. Jedino je zapadna padina južno od svjetionika pristupačnija s nekoliko gudurastih vododerina kroz koje se uspinju pastirske staze na otočnu visoravan. U zapadnim uvalama je i desetak pješčanih žalova pogodnih za kupače, a uz najveću jugozapadnu plažu Njivica su tragovi srednjovjekovnog naselja u vlasništvu Frankopana. Najbliži i jedini pristup od istoka na glavni vrh je kroz stjenoviti klanac Pećna, uz koji su jedini izvori na Prviću. Podmorje uz ostale obale je strmo i klisurasto s velikim priobalnim dubinama 70–90 m, a najdublja su dna oko jugoistočnog rta Šilo do -107 m. Klimatski je za otok najvažnija česta i olujna bura, koja po statistici bivšeg svjetionika, tu puše prosječno kroz 203 dana u godini, a orkanske snage od 11–12 bofora doseže oko 73 dana godišnje (osim ljeta), pa je to naš najburniji otok. Godine 1972. otok je zaštićen kao specijalni botanički i ornitološki rezervat. Za otok je značajno da se tu gnijezde brojne vrste ptica među kojima su bjeloglavi sup (Gyps fulvus) na visokim klisurastim obalama, čija su jata tu najveća nakon Cresa te suri orao (Aquila chrysaetos). Mnoge druge vrste ovdje se zadržavaju za vrijeme seobe, poput crvenogrlog plijenora (Gavia stellata), crnogrlog plijenora (Gavia arctica) i raznih vrsta pataka. Na Prviću pasu i stada ovaca. Dominantna vegetacija je garig, gdje nalazimo brojne vrste biljnih endema (17 rijetkih vrsta), zbog čega je strogo zaštićen kao specijalni botanički i ornitološki rezervat. IZVOR: Wikipedija |
ZIMSKE ŠETNJE OTOKOM KRKOM, galerija fotografija
|
|
Veliki prirodni most u Rakovom Škocjanu
Naslovna fotografija za studeni/novembar Rakov Škocjan je slovenski regionalni park, koji se sastoji od doline u kršu kroz koju prolazi potok Rak. Leži između Cerknice i Planinskog polja u području jugoistočno od slovenske autoceste A1 između Postojne i Uneca. Dolina je dobila ime po sv. Kancijanu čije se relikvije nalaze uz Veliki prirodni mostu danas su vidljive samo njezine ruševine. Rakov Škocjan je na inicijativu prirodoslovca Paula Kunavera i naporima slovenske botaničarke Angele Piskernik od 1949. zaštićen kao prirodna znamenitost, a danas kao regionalni park. Prirodne atrakcije u parku su: - Zelške špilje, 8 do 50 m dubine, kroz koje možemo promatrati protok zraka. - Mali prirodni most (Mali naravni most), 42 m iznad potoka Raka. - Veliki prirodni most (Veliki naravni most) je ostatak srušenog špiljskoga stropa. - Ponor Kotel s jezerom koje fluktuira u skladu sa stanjem vode. - Tkalca jama je 2845 m duga, ima dva ulaza. - Ruševine crkve sv. Kancijana. |
RAKOV ŠKOCJAN, galerija fotografija
|
|
Visoravan Javorje na planini Loli
Naslovna fotografija za rujan/septembar Pogled s visoravni Javorje na vrh Lijevno na planini Loli u Moračkim planinama u Crnoj Gori. Greben Lijevna ima oblik potkove s dva izražena vrha na njezinim suprotnim krajevima, viši južni 2081 m i niži sjeverni 2027 m. Postoji još jedan popularni naziv za ovaj vrh, a to je "Kenedijeva glava". I zaista, gledajući iz doline Gornje Morače, ovaj vrh podsjeća na profil ljudske glave. Navodno je 1960-ih godina Jadranskom magistranom putovala grupa Francuza iz smjera Kolašina prema Titogradu (Podgorici). Kada su nakon prijevoja Crkvine zastali na jednom vidikovcu, među mnoštvom planina i vrhova koje su mogli vidjeti netko je, pokazujući prema Zebalcu, odn. Loli zamijetio neobičnu siluetu koju su stvarali tamošnji vrhovi. Drugi je uzvratio kako je očito da liči na Kennedyjevu glavu, kada je bio na mrtvačkom odru, na njegovu kosu, čelo, nos, bradu, sve kao na poznatoj fotografiji. I tako je taj naziv ostao sve do danas. |
PROČITAJ VIŠE
|
|
Kanjon rijeke Uvac
Naslovna fotografija za kolovoz/august Meandri rijeke Uvac u istoimenom specijalnom rezervatu prirode. Specijalni rezervat prirode "Uvac" je prirodno dobro od izuzetnog značaja, tj. prirodno dobro I kategorije. Nalazi se u jugozapadnoj Srbiji u okviru Starovlaško - raške visoravni (visije). Okružen je planinama Zlatar, Murtenica, Čemernica, Javor i Jadovnik i zahvaća površinu od 7543 hektara. Oko 2/3 rezervata se nalazi na teritoriji općine Nova Varoš, dok se 1/3 nalazi na teritoriji općine Sjenica. Minimalna nadmorska visina rezervata je 760 m, a maksimalna 1322 m. Centralnu morfološku cjelinu rezervata predstavlja kanjonska dolina rijeke Uvac s dolinama njezinih pritoka. Vode rijeke Uvac, duboko su usjekle svoje korito u vapnenačke stijene i formirale sužene klisurasto – kanjonske doline s visokim, strmim vapnenačkim liticama. Prosječna dubina dolina je između 200 i 300 m, a maksimalna do 350 m. Posebna vrijednost kanjonskih dijelova doline su uklješteni meandri. Rtovi meandara u okolici sela Lopiže imaju relativnu visinu od oko 100 m. Meandri Uvca su prepoznatljiva slika jugozapadne, ali i cijele Srbije. Na području Rezervata prevladavaju okršene površine s brojnim krškim oblicima: krške površi, uvale, vrtače, okapine, pećine (špilje) i jame. U Specijalnom rezervatu prirode "Uvac" zabilježeno je oko 130 vrsta ptica. U najznačajnije se ubraja bjeloglavi sup (Gyps fulvus), jedna od dvije preostale vrste lešinara (strvinara) koje se danas gnijezde na području Srbije. IZVOR PODATAKA: Službena stranica Specijalnog rezervata prirode "Uvac" |
Klikom na logotip Specijalnog rezervata prirode "Uvac" otvoriti ćete njihovu službenu stranicu
|
Pogled s Mališića Kurozeba na Sinjajevini Naslovna fotografija za srpanj/juli Pogled s vrha Mališića Kurozeba (1845 m) prema jugu. Pod padinom desno je područje Ploča (vide se bijele stijene, 1758 m) na kojega se lijevo nastavlja greben Bandovak s travnatim vrhovima 1741 i 1732 m n.v. Gotovo 80% površine Sinjajevine čine livade i pašnjaci. 
Modro jezero u Imotskom Geomorfološki spomenik prirode Modro jezero smješteno je uz krajnji sjeverozapadni rub grada Imotskog u Dalmaciji (Hrvatska). Sam naziv potječe od intenzivno plave boje vode. Nalazi se u provaliji bubrežastog oblika, a dimenzije su mu promjenjive tijekom godine, pri čemu za velikih suša čak i presuši. U dnu jezera se nalaze estavele koje u vlažnom dijelu godine djeluju kao vrela, a u sušnom razdoblju kao ponori. Budući da obale jezera nisu tako strme kao kod obližnjeg Crvenog jezera, do samog dna je uređen put. Na širem području Imotskog, u Imotskoj krajini nalazi se više sličnih pojava, koje su nastale urušavanjem vapnenačkih stijena tijekom vremena čime su stvorene su brojne provalije, koje su danas ispunjene vodom i predstavljaju jezera. Lijevo na na strmim liticama između Modrog jezera i tzv. Gospina doca iznad grada Imotskog, zaštićeno je kulturno - dobro i graditeljska baština Tvrđava Topana. Nepravilnog je oblika koji prati oblik klisure na kojoj je podignuta, dužine oko 40 metara. Sagrađena je na nekoliko razina, a vidljivi ostaci se datiraju u vrijeme od 14. do početka 18. stoljeća, s tim da su arheološki sačuvani i raniji slojevi. U pozadini je Imotsko polje, krško polje u Dalmaciji i Hercegovini. Privredno je najvrjedniji dio Imotske krajine. Poznato je i kao Imotsko-bekijsko polje, po Imotskom i Bekiji u zapadnoj Hercegovini. Naslovna fotografija za lipanj/jun 2017. |
Jeste li znali da se jedan arheološki nalaz s dinarskog područja smatra mogućim najstarijim pronađenim glazbenim instrumentom u povijesti?
 Svirala iz paleolitika koja se čuva u Narodnom muzeju Slovenije u LjubljaniAutor: dalbera;; Wikipedija Znate li da je u špilji Divje babe, na području Idrijskog hribovja (hribovje znači pobrđe), na samom rubu dinarskih planina i prijelazu prema predalpskom prostoru, u srpnju 1995. godine pronađena medvjeđa bedrena kost s rupicama, za koju je utvrđeno da je stara oko 55.000 godina - iz razdoblja kada su u Europi obitavali neandertalci? Kost je slomljena na oba kraja, no ima dvije čiste izrađene rupice. Kanadski muzikolozi koji su proučavali raspored otvora utvrdili su da se iz njega mogu proizvesti tri skladna tona. Jelle Atema, profesorica biologije na sveučilištu u Bostonu, koja svira i flautu, izradila je repliku i zasvirala na njoj. Upravo zbog nekih njenih karakteristika mnogi smatraju kako se ovdje radi o najstarijem poznatom glazbenom instrumentu u povjesti i nazivaju ga "neandertalska flauta". Iako on već u popularnoj javnosti slovi za najstariji instrument, dio muzikologa ipak ne misli tako. Smatraju kako bi u kamenom dobu rupe na fruli bile izrađene dubljenjem a ne bušenjem, kao što je to slučaj na ovoj kosti. Tako oni smatraju da su rupe mogli izgristi neki mesožderi jakih vilica, poput hijena. Kost se danas čuva u Narodnom muzeju Slovenije u Ljubljani.
 Crtež dijatonske fruleAutor: Bob Fink Arheološko nalazište
Divje babe je najstarije poznato arheološko nalazište u Sloveniji. Nalazi se u horizontalnoj špilji dugačkoj 45 i širokoj 15 metara. Arheolozi su na ovome lokalitetu pronašli više od 600 arheoloških nalaza, u najmanje 10 slojeva, koji uključuju 20-ak ognjišta i ostatke kostura špljskog medvjeda, te su istraživali klimatske promjene u vrijeme pleistocena (pleistocensku klimu su karakterizirali česti ledeni ciklusi, i zato ga kolokvijalno zovu “ledeno doba”). Pretpostavljenu flautu datirali su krajem srednjeg pleistocena, u vrijeme dok su Europi obitavali neandertalci, prije oko 55.000 godina. Gdje? Špilja Divje babe, odn. Arheološki park Divje babe nalazi se u okolici Cerknog, sjeverno od sela Šebrelje, 230 m iznad doline rijeke Idrijce koja se ovdje probija između dvaju pobrđa Idrijskog i Cerkljanskog hribovja. KOORDINATE: 46.112717, 13.915589 |
Jesen na srednjem Velebitu Od Lugarnice, mjesta gdje se Premužićeva staza križa sa šumskom cestom Jablanac-Štirovača, prelazi se iz sjevernog u srednji Velebit. Premužićeva staza (n fotografiji) prvo prolazi istočnom stranom Bilog kuka (1545 m), koji se dalje u smjeru juga nastavlja kao hrbat Plišivica. Naslovna fotografija za listopad/oktobar 2017. 
Pogled na Karanfile Travnati sjeverni obronci Popadije još su dijelom prekriveni snijegom sredinom proljeća (maj/svibanj). U pozadini, na suprotnoj strani duboke doline Grebaje, uzdižu se šiljasti vrhunci planinske skupine Brada-Karanfili. Naslovna fotografija za ožujak/mart 2017. 
Na Prenju Predah na zasniježenoj padini istočno od vrha Otiš (u pozadini, 2097 m). Iza Otiša nalazi se Zelena glava (2155 m), najviši vrh prenjskog masiva. Masiv Prenja pripada planinskom području Visoke Hercegovine, poput obližnjih Čvrsnice, Veleži i Crvnja. Čak jedanaest prenjskih vrhova viših je od 2000 metra nadmorske visine. Zbog njegove visine, planinske mase i blizine područja sa submediteranskom klimom gdje dopiru klimatski utjecaji s Jadranskog mora, Prenj je poznat po svojoj nepredvidivoj klimi i čestim i naglim promjenama vremena. Naslovna fotografija za siječanj/januar 2017. 
Plitvička jezera zimi Nacionalni park Plitvička jezera, vjerojatno jedan od najljepših europskih nacionalnih parkova, privlačan je u svako godišnje doba. No zimske Plitvice, usprkos dvostruko jeftinijim cijenama ulaznicama, upoznalo je neusporedivo manje ljudi od mnoštva koje ih posjećuje u ostatku godine. Zaleđeni slapovi, bistra ledeno hladna voda i duboki snježni pokrivač na pješačkim stazama, drvenim mostovima te okolnim brdima i šumama pružaju veličanstveni i nestvaran ugođaj koji svakako vrijedi doživjeti. Naslovna fotografija za veljaču/februar 2017. 
Jesen na Velebitu Jesenja magla "zarobila" je je poprečnu planinsku cestu koja povezuje Krasno u Lici, preko Mrkvišta iznad Štirovače i prijevoja Veliki Alan (1414 m), s Jablancem na Velebitskom primorju. Krenuvši prema unutrašnjosti od Planinarske kuće Alan (1340 m), koja se također smjestila na ovoj cesti, ona prolazi duž krške uvale Mirovo (Dundić Mirovo), dugačke oko 2 km, koja se zbog magle ne vidi na fotografiji. Mirovo je nekada bilo jedno od većih ljetnih planinskih naselja na Velebitu. Međutim, danas je Mirovo samo napušteni velebitski travnjak s vidljivim ostacima suhozida, šterni (cisterni) i starih ljetnih stanova (kuća, štala). Naslovna fotografija za prosinac/decembar 
Naslovna fotografija za studeni/novembar: Bijele stijene "Klasičan" pogled na vrh Bijelih stijena (1335 m, u sredini fotografije) i nešto nižih pet vertikalnih kukova popularno nazvanih "prsti" (skroz desno). Bijele stijene, uz obližnje Samarske stijene, manja su planinska grupa i također strogi prirodni rezervat (najviši stupanj zaštite prirode), u središnjem dijelu masiva Velike Kapele u Primorsko-goranskoj i Karlovačkoj županiji u Hrvatskoj. Rezervatom su proglašene 24.1.1985. godine, na površini od 1175 ha. Reljef Bijelih i Samarskih stijena obuhvaća brojne vapnenačke stijene s mnoštvom različitih oblika, ponekad i vrlo oštre. Na tim stjenovitim vapnenačkim blokovima raste šuma jele, smreke te bukve. Najviši vrh Samarskih stijena je 1302 m, a istočno od njih nalaze se Bijele stijene s najvišim vrhom od 1335 m (na fotografiji). PROČITAJ VIŠE 
Komovi Pogled na najviše vrhove Komova od katuna Božićkog na Štavni. Lijevo, uz šumu, nalazi se katun Vulića. U prvom planu uzdiže se Vasojevićki Kom (2461 m), a desno od njega se naziru stijene Kučkog Koma (2487 m) i Ljevoriječkog Koma. Lijevo, u daljini, nazire se greben planina Planinica-Mojan. Naslovna fotografija za listopad-oktobar 2016. 
Maja Rabes Vrh Maja Rabes (2250 m) u albanskim Prokletijama, uzdiže se iznad sela Bogë (određena forma na alb. jeziku je Boga), u nekadašnjoj komuni Shkrel, u sjevernoj Albaniji. Reformom lokalne uprave 2015. godine postalo je dio komune Velika Malesija (Malësi e Madhe). Boge su povijesni bajrak* albanskog plemena (klana) Kelmendi, koje se smjestilo na sjevernom izvorišnom području rijeke Prroni i thate - prema sjeveru se graničilo s područjem plemena Shala, a na jugu s plemenom Ducaj. Selo je ranije bilo svrstano u komunu Shkrel usprkos činjenici kako je izvorno bilo dio Keljmendija. Prema zapisima Edith Durham godine 1908. brojalo je 75 katoličkih obitelji. Selo se dijeli na dva dijela, zaseoke Preçaj i Kolaj. U selu se nalazi katolička crkva (Kisha e Bogës), na oko 920 m n.v. *Bajrak je bila vojno-teritorijalna cjelina u Otomanskom Carstvu, koju su činila sela u planinskom graničnom području na Balkanskom poluotoku, odakle su se regrutirali mladići za vojnu službu. Ovaj je sustav uveden u kasnom 17. stoljeću, a posebno je bio izražen u sjevernoj Albanijji i na Kosovu, između ostaloga i jer su Albanci ovaj sustav prlagodili u svoje klanske strukture. Bajrakom se također zvala manja osmanska vojna jedinica do 60 vojnika u pratnji vezira ili beglerbega, a također i zastava koja se nosila u rat ili koristila prilikom svečanosti. 
Javorje Visoravan (površ) Javorje u Moračkim planinama, na sjeveroistočnim obroncima planine Lole (najviši vrh Veliki Zebalac, 2129 m) u Crnoj Gori. U pozadini se uzdižu vrhovi Sinjajevine (Vranova glava, 2215 m). Do Javorja se najlakše stiže odvojkom magistralne ceste Podgorica-Kolašin, od mjesta Mioska. Od Mioske se ide ovom cestom, u smjeru Boana i Šavnika, područjem Gornje Morače, sve do prijevoja Semolj, gdje se srkeće lijevo na makadamski put, kojim se stiže na Javorje. Javorje je najčešće polazno mjesto za uspone na planinu Lolu i obližnje planine. Naslovna fotografija za srpanj-juli 2016. Čudesni svijet katuna
Katunskim putevima kroz zemlju stočara i sira. www.katunroads.me www.bjelasica-komovi.me Aktivni odmor – nova filozofija putovanja! Zaljubljenici u prirodu pogledajte kratki video o prirodi Dalmacije i mogućnostima održivog turizma. Otkrijte nove krajolike, pronađite svoje mjesto za tišinu i mir, akciju i adrenalin. I čuvajte prirodu. Promotivni film Primorsko-goranske županije 
PREDSTAVLJAMO PROJEKT BICIKLIRANJEM KROZ POVIJEST - REVITALIZACIJA STARE USKOTRAČNE PRUGE “ĆIRO” Uskotračna pruga u regiji Hercegovina/Dubrovnik sagrađena je početkom 20 stoljeća i spajala je Mostar s Dubrovnikom i Konavlima u Hrvatskoj. Prvi ‘’Ćiro’’ prošao je ovom prugom 15.7.1901. Ideja za revitalizaciju ove linije kao biciklističke staze stvorena je zajednički, s obje strane granice, u cilju očuvanja ove pruge kao povijesne baštine te razvijanja nove turističke ponude. |
Lukomir Lukomir je planinsko selo na južnim obroncima Bjelašnice, koje administrativno pripada općini Konjic, Naselje se nalazi na 1495 m n.v., što ga čini najvišim naseljenim mjestom Bosne i Hercegovine i jedinim preko 1300 m. Selo se smjestio na ivici kanjona Rakitnice, 800 metara nad rijekom, nasuprot planinama Visočice na drugoj strani kanjona. U početku je bilo naseljeno samo selo Donji Lukomir, no oko 1950 godine stanovništvo je preselilo kuće zbog lavina. Zbog stećaka koji se nalaze u selu i koji potječu iz 14. i 15. stoljeća, vjeruje se da je selo bilo naseljeno i prije više stotina godina. Današnji stanovnici sela potomci su ovčara iz hercegovačkih sela Kamen i Žulj iz okoline Stoca, koji su zbog izuzetno bogatih pašnjaka ovdje ljeti čuvali velika stada ovaca. Gradeći prvo sezonska naselja (stanove), koja su poslije prerasla u današnje selo, najvećim dijelom su se ovdje naseljavali ljudi iz plemena Čomora i Masleša, koji su i danas najbrojnije obitelji u Gornjem Lukomiru. Jedna od verzija poijest današnjeg Lukomira govori kako njegovo stanovništvo vodi porijeklo iz Podveležja u Hercegovini. Ova polunomadska plemena su se tokom ljetnih mjeseci uslijed nedostatka vode selila na Bjelašnicu. Podveležje, suhi plato iznad Mostara, nije tijekom ljetnih mjeseci osiguravao dovoljno vegetacije kako bi ova stočarska plemena mogla opstati. Iz razloga koji nisu u potpunosti poznati, mnogi od stanovnika Podveležja su se trajno nastanili u kanjonu, a nešto kasnije i na mjestu na kome se danas nalazi Lukomir. Lukomir je poznat po svojoj tradicionalnoj odjeći, a žene i danas nose pletene odjevne predmete kakvi su se nosili i prije nekoliko stoljeća. Prema popisu iz 1991. godine u Lukomiru su živjela 152 Bošnjaka. Danas ih ima oko 60 i to u ljetnjem razdoblju. Selo Lukomir je slikovito i atraktivno za izletnike i planinare, ne samo zbog svoga položaja, već i po svojim kamenim kućama koje su prekrivene šindrom od trešnjinog drveta. Selu je nemoguće prići, osim na skijama ili pješice već s dolaskom jačih snjegova snijega u decembru/prosincu, sve negdje do aprila/travnja, a ponekad i duže. Susjedna naselja su: Donji Lukomir (1,2km), Vadetina (1,7km), Mirak (2,1 km), Bobovački Brijeg (2,6km), Višnjevlje (2,8km), Čuhovići (3,4km), Umoljani (5,1km), Ðulbašići (5,3km), Elezovići (5,6km) Naslovna fotografija za svibanj-maj 2016. 
Pošćenska jezera Pošćenska jezera nalaze se kraj sela Pošćenje i sela Petnjica, sjeverozapadno od gradića Šavnika u Crnoj Gori. Jezera su ledenjačkog podrijetla. Veliko Pošćensko jezero dimenzija je 210x159x3,5m. Nekada je bilo dosta veće, ali je močvarna vegetacija doprinijela njegovom smanjivanju. Vodu dobija otapanjem snijega, padalinama i s tri manja izvora. Kraj Velikog jezera nalazi se i Malo Pošćensko jezero koje se svojim dimenzijama može svrstati i u veću lokvu. Uobičajen pristup jezerima je magistralnom cestom Šavnik-Žabljak, preko izlaza za selo Pošćenje/Petnjicu, jedan kilometar iz smjera Šavnika. Uz jezera su posljednje vrijeme izgrađeni "Planinarsko selo Nevidio" i odmorište "Jatak". Nedaleko jezera nalazi se kanjon rijeke Komarnice, zbog svoje nepristupačnosti i izgleda poznat i pod imenom Nevido ili Nevidjbog (Neviđ Bog) kako ga nazivaju stanovnici ovoga kraja. Kanjon ima posebne geomorfološke i hidrološke vrijednosti – njegova minimalna širina iznosi 2 m, dubina 400-600 m i dužina 4 km. Markirana staza vodi od jezera do ulaza u kanjon. Sjeverno od jezera, u njihovoj blizini, nalazi se periodični vodopad Skakavica koji sa sedamdesetak metara visoke stijene rasipa vodu potoka Grabovice koji se ubrzo ulijeva u Komarnicu. 
Rijeka Ilomska Ilomska je desna i najveća pritoka Ugra. Izvire na planini Vlašić, području zvanom Prelivode - razvođu s rijekama Vrbanja,Ugar i Bila - na oko 1550 m n.v. Duga je oko 20 km. Protječe između obronaka Žežničke grede (1477 m) i Javorka(1499 m). Ima izuzetno krivudav tok oko Lisine (1494 m) i Runjavice (1316 m) kroz crnogorične šume obrasle smrekom i jelom ili smrekovo-bukovim sastojinama. U vodotoku ispod Petrova polja (od sela Nikodinovići) ima nekoliko zavoja pod jako velikim kutovima, koji su određeni konfiguracijom matične stijene korita. Najizdašnija pritoka Ilomske je (bio) Manatovac (vrelo – neposredno uz samo korito), zatim Mala Ilomska i Devetero vrela (desne) te Crna rijeka (lijeva). Čista planinska voda Manatovca je iskorištena za vodoopskrbu Kneževa (Skender Vakufa), što je znatno osiromašilo vodotok Ilomske i narušilo okolne ekosustave u širem području. Tomu doprinosi i više desetljeća dugo prekomjerno iskorištavanje okolnog šumskog blaga. Na Ravnom omaru (ispod Lisine i sela Ponorci), Ilomska ulazi u usku visoravan – sve do “Korićanskog mosta”, a zatim u dubok kanjon ispod Korićanskih stijena (lijevo) i sela Marići i Đenići, tj. Marića i Imljanskih stijena (desno). Nakon dva atraktivna vodopada (velikog i malog), ulijeva se u Ugar, nekoliko kilometara nizvodno od sela Vitovlje.Veliki vodopad je visok čak oko 40 m, a neupadljiv je s okolnog (korićansko-imljanskog) platoa. U ovoj divljini vodopadi sve više privlače pažnju planinara, turista i ribolovaca, a okomita stijena sa koje rijeka pada pogodna je i za alpinističke poduhvate. Nekada atraktivno ušće Ilomske je izmijenjeno je izgradnjom "male hidroelektrane". Ilomska teče kroz crnogorične šume planinske visoravni, čije su padine obrasle smrekom i jelom. Na obroncima Lisine i Tovarnice nalaze se bogati pašnjaci. Naslovna fotografija za lipanj-juni 2016. 
Stablo jele - Kraljica Roga Nedaleko od Rajhenavske prašume (slov., Rajhenavski pragozd) na planini Kočevski Rog u Sloveniji, raste drvo jele (lat., Abies Alba), nazvano Kraljica Roga, koja je s visinom od 51,5 metara, jedno od najviših stabala u Sloveniji. I u njezinoj okolici raste još nekoliko orjaških tabala vrijednih pažnje. Promjer stabla na visini ljudskih prsa iznosi 160 cm, opseg 496 cm a zapremina 38 m kubičnih. Pretpostavlja se kako je ova jela stara oko 500 godina. Pored jelke prolazi "Roška pešpot", kružna planinarska staza po Kočevskom Rogu. 
HA, HB - apsolutna visina ili nadmorska visina HC, HD - relativna visina u odnosu na točku A (Izvor: Wikipedia; Autor: Maoman)
Zanimljivosti Nadmorska visina ili apsolutna visina je okomita udaljenost neke točke na Zemlji u odnosu na srednju razinu mora. Kod opisivanja zemljopisnih objekata, kao što su planine, varijacije u visini su na topografskoj karti označene izohipsama, a vrhovi planina točkom uz koju je oznaka visine u metrima. Koncept srednje razine mora sam je po sebi umjetan jer zbog stalnih varijacija nije moguće odrediti srednju razinu mora na cijelom planetu, pa čak ni na manjem području. More je u stalnom kretanju, uslijed plime i oseke, promjena atmosferskog tlaka i drugih slabijih utjecaja. Zbog toga se često za srednju razinu mora uzima neka obližnja referentna točka, na kojoj je dugotrajnim mjerenjem izmjerena srednja razina mora. Referentna točka za starije karte u današnjoj Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, dijelovima Crne Gore i Srbije - kao i za sve karte u tadašnjoj Austro-Ugarskoj - određena je 1875. godine prema visini na molu Sartorio u Trstu. Apsolutna visina te točke određena na temelju jednogodišnjeg mjerenja, ali je poslije utvrđeno da sadrži pogrešku od 12 cm. Danas se npr. visinska izmjera Hrvatske obavlja na temelju pet referentnih točaka u Dubrovniku, Splitu, Rovinju, Kopru i Bakru, a mjerenja apsolutnih visina tih točaka trajala su 18,6 godina. 
Zanimljivosti Vegetacija u velikoj mjeri uječe na mikroklimatske uvjete na određenom području. Najveći utjecaj ima šuma. Šuma smanjuje osvjetljenost, ublažava dnevne i godišnje amplitude temperatura, povećava relativnu vlažnost i padaline, zadržava snijeg, smanjuje brzinu vjetra, a šumsko tlo akumulira više vode nego otvoreno polje. VIDEO
Nocturno @ Krka National Park
U povodu 32. rođendana Javna ustanova „Nacionalni park Krka“ javnosti je predstavila novi trominutni promotivni video u time lapse tehnici. Autori videa su Mario Romulić i Dražen Stojčić, dok je Ana Rucner prizore Krke popratila izvedbom na violončelu. Za potrebe filma napravjeno je oko 220.000 fotografija, a u filmu ih je upotrijebljeno oko 70.000. Materijal je sniman u svim godišnjim dobima tijekom tri godine, a za obradu fotografija utrošeno je šest mjeseci rada. Sve su fotografije snimljene po noći, korištenjem isključivo mjesečeve svjetlosti, Stolac
KULTURNO-POVIJESNI VODIČ 
Mala mjesta prirodnog šarma Izdavač: Turistička zajednica grada Senja Brošura je nastala s namjerom da se posjetiteljima i turistima približe sve ljepote i čari malih mjesta podvelebitskog primorja i senjskog zaleđa. JESTE LI ZNALI? 130 godina crnogorskog planinarstva: 1888-2018 Začetnikom crnogorskog planinarstva Jovan Laušević, koji je 1888. godine u Glasu Crnogorca u pet nastavaka objavio svoju putopisnu reportažu o Durmitoru. O životu Jovana Lauševića nema puno podataka osim da je rođen pod Durmitorom, da je službovao u više gradova Crne Gore i život okončao 1915. u Srbiji u doba austrougarske okupacije. IZVOR: RTCG |
Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja Crne Gore izdalo je brošuru Branje šumske borovnice, s ciljem da u susret sezone branja ovog šumskog ploda ukaže na potrebu pravilnog branja, zakonske propise za branje u komeracijalne svrhe i dade preporuke kako bi izbjegle posljedice nesavjesnog branja.
OTVORI LETAK KLIKOM NA FOTOGRAFIJU
Na Lebršniku Proljetna idila na crnogorskom dijelu planine Lebršnik. Naslovna fotografija za svibanj/maj 2017. 
Zabran kralja Nikole Gusta bukova šuma u Zabranu kralja Nikole. Zabran je šumovito područje između planine Prekornice na jugu i Maganika na sjever, te istočno od sela Morakova u Župi nikšićkoj. Udaljen je oko 25 kilometara od centra Nikšića. Ovo područje je izuzetno bogato florom i faunom, obilježava ga izuzetna očuvanost postaglacijalnih oblika reljefa (glacijalni valovi), obilje pitke vode, te posebne ambijetalne i pejzažne vrijednosti. Kralj Nikola je Zabran dobio na poklon od župskog plemena Marojevići i koristio ga je za odmor i kao lovište. Zabranom prolazi planinarska staza kojom se iz smjera Morakova ide za Rekočicu i dalje Maganičko polje te vrhove Maganika. Nekada se ovaj smjer koristio i kako bi se iz područja Nikšića došlo do poznatog manastira Morača u kanjonu istoimene rijeke. Kad dođeš na planinski vrh, nastavi dalje u visinu. Priroda je jedina knjiga koja na svim listovima nudi mnogo sadržaja. Dinamika ravnice, dinamika je ravne linije. To je usporeni unurašnji ritam, spora rijeka, silan prostor, beskRajan ravni horizont. Nasuprot tome, planina vas jednostavno sjecka, prisiljava da mijenjate ritam; uspon-pad, uspon-pad, skok, trzaj, to je za mene prostor u vremenu. RužicaRužicu ili “Ružice” sam sreo čak četiri puta. Tri puta kod skloništa na Bijelim stijenama i jednom pod Ratkovim skloništem na Samarskim stijenama. Radilo se o - moja "od oka" procjena - periodu između 1999. i 2005. godine.
Ružica je lisica narančaste dlake, čiji su teritorij bile Bijele i Samarske stijene. S oprezom, ali bez prevelikog straha pojavljivala se u blizini planinarskih objekata i planinara koji su ih pohodili. Zapravo, postala je simbol toga kraja i razdoblja i o njoj su se pričale zgode i nezgode. Tako su članovi PD "Strmac" oko 2006. godine pribilježili da im je Ružica 60-metarsko uže za penjanje na stijenu Šerpasa u Samarskim stijenama svojim oštrim zubima skratila na 48 metara. Izvjesni planinar Marko iz društva "Velebit" par godina ranije pokušao je nahraniti Ružicu, ali ga je ona ugrizla, dok joj je pružao ruku, zbog čega je nesretni Marko navodno par dana kasnije otišao primiti cijepivo. Kažu kako je jedan od početnih simptoma bjesnoće pojava da zaražena životinja bez straha prilazi ljudima i njihovim naseljima. Ipak, kako je Ružica godinama prilazila ljudima, i nije pokazivala znakove zaraze li bolesti, vjerojatno je da se na izvjestan način "pripitomila" i navikla na ljude. A ljudi su joj bili zanimljivi i korisni jer su donosili i hranu i njoj neobične stvari koje je, kada je god to bilo moguće "konzumirala", bez obzira radi li se o hrani, planinarskim cipelama, užetu, foto-aparatu i sl. Strmčani dalje bilježe: - Ispenjavali smo ona dva tri kratka smijera preko puta Ratkovog, a za to vrijeme nam se kuhala voda za juhu. Kad je juha bila gotova, otišli smo na ručak, a ja sam sjeo pored prozora da mogu promatrati stvari ostavljene vani. Naime, znao sam kakvih sve drskih živina ima! Odjednom sam vidio rep kako šmugnu između kamenja. Dok sam istrčao van, šteta je bila već učinjena. Pregrižen kaiš od fotoaparata, a desnoj penjačici ni traga. Uzbuna! Svi u potragu. Uzaludno je bilo traženje. Gadura Ružica je odjurila s mojom cipelom. U tom trenutku sam poželio imati šubaru od lisičjeg krzna. Naravno, oprostio sam liji. Zgode o Ružici zabilježili su i u knjigama posjeta. Bila je čak i jedna reportaža na televiziji o Ratkovom skloništu, a spomenuta je i nezaobilazna Ružica. Po Ružici je nadimak dobila i poznata hrvatska alpinistica i planinarka koju je Ružica ogrebla. Ružicu su viđali i danju i po noći. i na Bijelim i na Samarskim stijenama pa čak i Tuku kod Mrkoplja, što je ljude zbunjivalo - radi li se o istoj lisici ili dvije? Je li Ružica bila samo jedna ili ih je bilo više? Je li ona imala svoj tajni "Vihoraški put" kojime se kretala između ta dva objekta, ako već nije hodila onim markiranim planinarskim. Ipak, gosp. Goran Lesjak iz Samobora, tvrdi kako se ovdje ne radi o jednoj lisici nego o više njih, a pogotovo ne o istoj na Samarskim i Bijelim stijenama. On to tvrdi kao biolog i netko tko je Ružicu viđao na Ratkovom u periodu duljem od 10 godina. Lisice u prirodi žive rijetko dulje od 4-5 godina, a iz onoga što je on vidio, kaže da to nisu bile iste lisice. Dodaje kako su lisice su vrlo lukave i pametne (možda inteligentnije i od pasa) i vrlo brzo nauče da im od planinara ne prijeti opasnost, da je tu obično dobar izvor hrane pa prilaze ljudima. Tako da “puno planinarskih objekata, pogotova ako nema pasa, ima svoje ”Ružice”, zaključuje gosp. Lesjak. I ja, Administrator ove stranice imao sam ista iskustva s njom, ili s njima: - prvi susret u ljeto 1999. godine kada sam noćio sâm u Skloništu na Bijelim stijenama, na višednevnom trekkingu od Ogulina prema Karlobagu. Nakon što sam se smjestio u Sklonište, pred spavanje me uhvatila potreba za malom nuždom. Otvorio sam vrata skloništa i prepao se! Ispred ulaza, usred mrklog mraka reflektirala su se dva oka – pred ulazom je stajala Ružica i gledala u mene. - drugi susret, slijedeće godine kada sam obišavši Samarske stijene odmorio pred Ratkovim skloništem. Ubrzo se pojavila ona. Namjestila se na obližnjoj stijeni, gdje sam ju i uslikao (fotografija ->). Dao sam joj neki komadić hrane i ubrzo je nestala u šumi. Potom sam na tlu ostavio svoj visoki ruksak i na njega stavio svoj kvalitetni istočnonjemački fotoaparat. Prišao sam kolibi i tamo započeo razgovor s jednim planinarom koji je u njoj boravio, sve dok on nije kriknuo: "Lisica, fotoaparat! Okrenuh se, a Ružica je zgrabivši fotoaparat za njegov remen potrčala prema šumi, a ja za njom. Dok ga je ona vukla za remen, foto-aparat je u međuvremenu udarao po krševitom kamenitom terenu. Iz straha ili nezainteresiranosti isputila ga je u prvom redu žbunja. Rezultat: objektiv razdvojen od kučišta, točnije rečeno polomljen - popravak se nije isplatio, aparat otišao u mirovinu. - treći susret bio je na Bijelim stijenama oko 2004. godine. Pružio sam lisici komad sira, a ona je zgrabivši ga u brzini, neprezno lagano ugrizla moj prst i zbrisala. Na sreću, još sam živ, mislim da bjesnoću nisam dobio - ali o tome jesam i ili ne neka svjedoče moji poznanici. - četvrti susret, također na Bijelim stijenama, 2005. ili 2006. godine prošao je vrlo mirno. Bilo je mnoštvo posjetitelja jer se, čini mi se, radilo o prvomanjskom vikendu, a Ružica se ipak približila ljudima. Sve je prošlo idealno, gotovo turistički. Ružica (ili Ružice!) je već bila simbol ovoga kraja. Mnogi su dolazeći ovdje zapravo u sebi priželjkivali da ju ugledaju. Ona im je želje ispunila. Poput turističke atrakcije. 
Ružica kod Ratkovog skloništa Posjednja fotografija Ružice prije nego što je uništila foto-aparat kojime je uslikana. 
Proljeće u Samoborskom gorju Pogled prema dolini Save, iz sela Konšćica na sjeveroistočnom rubu Samoborskog gorja. Konšćica je jedno od naselja u pitomom okićkom kraju, koji se nalazi, dvadesetak kilometara jugozapadno od Zagreba, na pola puta između Samobora i Jastrebarskog. Najmarkantnija točka ovog kraja je vrh Okić (499 m) na čijim stijenama je sagrađen Stari Grad. To je jedan od najstarijih srednjevjekovnih plemičkih gradova, sagrađen na atraktivnom položaju, vrlo vrijedne očuvane romaničke arhitekture. Ovim imenom obilježena su obližnja naselja; Novo selo Okičko, Sv. Martin pod Okićem. Zapadno od Okića nalaze se šume a na istočnim i južnim obroncima one su pretvorene u vinograde i voćnjake. U nižim dijelovima, kako gorje prelazi u nizinu, ima sve više livada i oranica. U ovome kraju se nalazi i zanimljiva Etno-kuća pod Okićem. Podno vrha Okića (pogodnog za pješačenje i alpinizam) sagrađen je Planinarski dom Maks Plotnikov (411 m n.v.). Naslovna fotografija za travanj-april 2016. 
Košnja trave Domaćica iz porodice Džajić, jedna od malobrojnih preostalih stanovnika sela Donja Stabna u Pivskom kraju (Crna Gora), "uhvaćena" u košnji trave u dvorištu jedne od kuća uz put koji vodi do ulaza u Park prirode "Piva", prvi park prirode u Crnoj Gori - osnovan 2015. godine. (Informacije: Park prirode Piva) 
Lovćen pred oluju Kada od Boke kotorske počinju ključati oblaci, siguran je to znak da se sprema oluja, obično popraćena izuzetno snažnom grmljavinom. Na fotografiji, na kraju staze se vidi simulacija gumna (guvna) koja je dio građevinskog kompleksa Mauzoleja Petru II Petroviću Njegošu, na Jezerskom vrhu (1657 m) na planini Lovćen. Inače gumno, odn. guvno je mjesto za vršidbu ili mlaćenje žita na otvorenom, rjeđe u gosp. zgradi. Na gumnu se žito ručno mlati uz pomoć mlata (cijep) ili se vrši stokom; u tom je slučaju radi vezanja stoke katkad na gumnu središnji stup (stožer). U selima jadranskoga zaleđa gumno je i mjesto za društveno okupljanje. Naslovna fotografija za rujan-septembar 2016. 
Bosanskohercgovački znanstveno-popularni internet magazin - odabir dijela članaka:
|
