|
|
|
U SURADNJI SA:
|
Između krajnjeg donjeg toka rijeke Drim, nizine Zadrime i obale Jadranskog mora nalaze se dva paralelna izdužena brdska grebena, međusobno odijeljena jednako tako izduženim poljem Fusha Torovicës, prosječno širokim 1 do 2 kilometara. Tamo gdje je danas obrađeno polje kroz kojega teče melioracijski kanal, nekada je bilo močvarno područje Kneta e Kakarriqit [kneta alb., močvara]
Južniji greben Mali i Rencit je viši, i nalazi se uz samu jadransku obalu. MALI I RENCIT Mali i Rencit je niska planina u sjevernoj Albaniji. Nalazi se u okruzima Skadar - Qarku i Shkodrës [Skadarski okrug] i Lezhë - Qarku i Lezhës [Lješki okrug], 60 km sjeverno od glavnog grada Tirane. Izduženog je oblika i proteže se oko 20 kilometara smjerom sjeverozapad - jugoistok, između Velipoje i Lješa. Na krajnjem jugoistoku, na području grada Lješa, Mali i Rencit se blago povija prema jugu. Na najširem dijelu, širok je oko 3,5 km. Njegov najviši vrh visok je 610 metara i nalazi se na grebenu Maja e Zeze (hrv. Crni vrh). Mali i Rencit čine dva izdužena paralelna izmaknuta grebena između kojih je visinska zaravan. Greben bliži moru nešto je kraći, ali tu se nalazi i najviši vrh planine. Neki dijelovi planine nose druga imena. Na sjeverozapadnom kraju Mali i Rencit je niži (oko 100-300 m n.v.), i taj se njegov dio naziva Mali Kolaj, a manji dio uz more Mal i Bardhhë. Mali Rencit, odn. Mali Kolaj se dalje prema sjeverozapadu nastavlja u dva niska brdska grebena koja se protežu do rijeke Bojane i dalje preko rijeke na brda na crnogorskom teritoriju (brdo Fraskanjel, Ambulsko brdo, Šasko brdo). Krajnje južne padine Mali i Rencit (dio najbliži moru), nazivaju se Mali Shëngjinit, prema istoimenoj luci iznad kojega se taj dio M. Rencita izdiže. Mali i Rencit okružen je sa svih strana nizinskim područjem, u kojemu se nalaze obrađena poljoprivredna zemljišta, močvarna zemljišta, urbanizirani prostori (Lezhë, Shëngjin), te uski obalni pojas, dijelom s močvarnim područjima, a dijelom s pješčanim dinama. MALI I KAKARRIQIT Sjeveroistočno od planine Mali i Rencit nalazi se drugi izduženi brdski greben Mali i Kakariqit (Mali i Kakarriq), i čine ga dva dijela, duži Mali Kakarriq (Mali i Kakarriqit) i kraći Mali i Jushit (Malji Barbulušit, na kartama JNA). Radi se o izduženom brdskom grebenu dugačkom oko 21 kilometara, najveće širine oko 4 kilometara. Iako djeluje kao jedinstveni brdski greben, 1/4 njegova sjeverozapadnog dijela (Mali i Jushit) odvojeno je, jugozapadno od sela Barbullush, izraženim procijepom, od ostatka brda Mali i Kakarriqit. Najviši vrh Mali Kakarriqita visok je 398 m (prema Open Street Map, odn 392 m (Wikipedija). Najviši vrh Mali i Jushita visok je 383 m (Kodra Burbulluhit). ImeMali i Rencit ine je dobio po zaselku Renci, koji se nalazio na povišenoj zaravni planine.
Mali i Kakarriqit je donio ime po naselju Kakarriqi koje se nalazi u Zadrimi, uz sjeveroistočne padine brda Kakarriqit. |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 BOOKING Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine 
Oglašavajte ovdje: lokalnu ponudu, usluge i servise - smještaj - gastronomija - lokalni proizvodi - turistička ponuda - aktivnosti na otvorenom i dr. |
|
Najjužnija planina
Mali i Rencit najjužnija je gora Dinarskog gorja, a njezin krajnji jugoistočni kraj, koji dotiče tok rijeke Drim ("lješki Drim"), i na kojemu se nalaze prigradska naselja Lješa, najjužnija je točka Dinarskog gorja. |
Polje Fusha e Torovicës
Ovo polje, prosječno široko 1 do 2 kilometara razdvaja planinu Mali i Rencit (ijevo) od brda ;Mali i Kakkariqit (desno). |
Rijeka Drim kod Lješa, podno padina planine Rencit
Drim ima dva ušća, što je posljedica odvajanja jednog rukavca u mjestu Vau-Dejësu. Jedan rukavac (stariji) ide prema jugu, prolazi pokraj grada Lješa i ubrzo se ulijeva se u Jadransko more. Drugi (novi tok koji je rijeka sama probila) ide prema zapadu, te se južno od Skadra ulijeva u Bojanu, neposredno nakon njenog izlaska iz Skadarskog jezera. |
Klimatsko-meteorološki podaci za Shëngjin
Autor: Drdenn3; Wikipedija 
Godišnje kretanje temperature u Shëngjinu
Autor: Drdenn3; Wikipedija |
Klima u području je sredozemna. Prosječna temperatura područja iznosi 16°C. Najtopliji mjesec je srpanj/juli, kada je prosječna temperatura 27°C, a najhladniji su siječanj/januar, s 4°C. i veljača/februar 5°C. Prosječni godišnji prosjek padalina iznosi 1.578 mm. Najkišniji mjesec je studeni/novembar, s prosječnom količinom padalina od 185 mm, a najsušniji je kolovoz/august s 37 mm oborina.
|
Shengjin i zaštićena područja prirode u njegovoj okolici na karti Drinskog zaljeva
Autor: Ekrem Canli; Osnovica karte: Open-Street-Map Relief, Maps For Free; Izvor: Wikipedija.de
POPIS ZAŠTIĆENIH PODRUČJA PRIRODE U DIJELOVIMA LJEŠKOG I SKADARSKOG OKRUGA
47. Žaštićeni krajolik Lumi i Bunes Velipoje Peisazh Ujor Tokësor i Mbrojtur Lumi Buna-Velipojë IUCN Kategorija V Od 2005. godine 31. Upravljani prirodni rezervat Kunë-Vain-Tale Nature Park Parku Natyror Kunë-Vain IUCN Kategorija IV 35. Upravljani prirodni rezervat Patok-Fushë Kuqe-Ishëm Rezervati Natyror i Menaxuar Patok-Fushë Kuqe-Ishëm 25. Upravljani prirodni rezervat Berzane Rezervati Natyror i Menaxhuar "Berzane" IUCN Kategorija IV Od 1977. godine 56. Upravljani prirodni rezervat i park prirode Liqeni i Ulzes Rezervat Natyror i Menaxhuar Park Natyror Liqeni i Ulzes IUCN Kategorija IV |
Zaštićene prirodne vrijednosti u Lješkom okrugu (Qarku i Lezhes, Zonat e Mbrojtura, Resurset Natyrore)
(1) Rrëra e Hedhur; (2) Rrapi i Grykës; (3) Rrepet e Kolshit; (5) Shpella e Sukës së Vogël; (6) Dritarja tektonike e Mirditës; (7) Rivat e Drinit; (8) Këneta e Kashtës; (9) Rrapi i Pirajve; (1) Pylli i Shënmisë Kallmet Izvor: http://www.akzm.gov.al/apps/akzm_cd/Lezhe/LE_Main/LE_Main.htm 
Zaštićene prirodne vrijednosti u Skadarskom okrugu (Qarku Shkoder)
(36) Pylli i ishullit të Franc Jozefit |
|
Pogled na Lješ s tvrđavom
Lješka utvrda sagrađena je na strateškoj poziciji, u blizini ušća Drima u more. |
Kršćani iz regije Zadrima
|
|
14. i 15. stoljeće
Dukađinska Kneževina (alb. Principata e Dukagjinit) je bila kršćanska kneževina u srednjovjekovnoj Albaniji. Prostirala se na sjeveru današnje Albanije i vjerojatno je obuhvaćala djelove današnje Crne Gore, Kosova i Srbije. Postojala je od 1387. do 1444. godine. Glavni grad bio je Lješ, a drugi glavni grad bila je Priština. Graničila je s Mletačkom Republikom, Osmanskim Carstvom, Kastriotskom Kneževinom i Srbijom. Albanske državice Arianitska Država i Muzakajska Kneževina bile su nešto južnije. Osnovali su ju braća iz obitelji Dukađinović (Dukagjini) Pavao i Aleksandar I. Dukagjini. Kneževinom su vladali Pavlovi nasljednici Tanush Dukagjini (Tanush Mali), Pavao II. Dukagjini, sudionik Lješke lige. Pavlov sin Aleksandar III. Dukagjini jedna je od najistaknutijih osoba albanske povijesti. Pavao Dukađinović (Pal Dukagjini) i rođak Nikola Dukađinović bili su u početku podložnici mletačkog vazala Aleksandra Zaharije (Lekë Zaharia) koji je imao posjede oko Skadra. Nikola je ubio Aleksandra te su Dukagjini nastavili vladati nad svojim selima Buba, Salita, Gurichuchi, Baschina kao mletački vazali. Pavao i Nikola bili su dio Lješke lige (alb. : Lidhja/Besëlidhja e Lezhës), vojnog saveza stvorenog 1444. koji je ciljao oduzeti Albaniju Osmanskom Carstvu, koje je vodio Skenderbeg. Godine 1450. napustili su Skenderbegovu vojsku i ne samo da su se pomirili s Osmanlijama, nego se i udružili s Osmanlijama protiv Skenderbega. |
Dukađinska Kneževina u 15 stoljeću
Autor: Balkanian`s word; Wikipedija Kneževinom su vladali: 1387.-1393.: Pavao Dukađinović 1393.-1413.: Tanuš Dukađinović 1413.-1438.: Pavao II. Dukađinović 1438.-1444.: Aleksandar Dukađinović |
|
1444. Formirana Lješka liga
Lješka liga (2.3.1444. - oko 1450. alb. Besëlidhja e Lezhës, ponekad Lidhja e Lezhës) je bio savez albanskih i zetskih plemića iz 15. stoljeća u čijem sastavu su bili pripadnici obitelji Balšić, Kastriot, Topija, Zaharija, Musaši, Crnojevića i Spanija. Lješka ligaNakon smrti srpskog cara Dušana (1355.), magnati u Albaniji osnivaju svoje dominione. Kada su osmanske snage započele s osvajanjem Albanije, suočile su se s mnoštvom malih kneževina koje su bile i međusobno zaraćene. Prvu bitku u današnjoj Albaniji Turci su vodili s Balšom II na Saurskom polju (1385.) kod Berata. Bitka je završena porazom i pogibijom Balše čime je uništena moć Balšića. Osmanlije u 15. stoljeću bez većih problema nameću svoju vlast krišćanskim vladarima na Balkanu. Krišćanski vladari bili su i međusobno zaraćeni. Građanski rat između Lazarevića i Brankovića spriječio je Stefana Lazarevića da se umješa u građanski rat u Osmanskom carstvu koji je izbio nakon zarobljavanja Bajazita u Bici kod Angore. Nakon završetka građanskog rata, snage Mehmeda I zauzimaju Kruju kojom su do 1415. godine vladali članovi obitlji Topija. Berat, Kanina i Vlora padaju do 1418. godine. Do tada ovim gradovima vladaju pripadnici obitelji Zeneviši. Albanski velikaši se okupljaju pod prijetnjom Osmanlija i Mletačke Republike. Pobune protiv turske vlasti izbijaju između 1429. i 1435. godine. Skenderbeg je 1443. godine zauzeo Kruju i proglasio je neovisnost od turskog sultana.
Savez albanskih plemića osnovan je 2.3.1444. godine od strane: Leke Zaharije (gospodara Danja i Satija), njegovih vazala Pavla i Nikole Dukađinija, Petra Spanija (gospodara Drišta), Leke Dušmanija (gospodara Malog Pulta), Đorđa Streza Balšića i njegove braće Jovana Streza Balšića i Gojka Balšića (gospodara Mizije, između Kroje i Lješa), Andrea Topije (gospodara oblasti između Drača i Tirane), njegovog nećaka Tanuša Topije, Đorđa Arijanita Komnina, Teodora Korone Musašija i Stefana Crnojevića (gospodara Gornje Zete). Za vođu Lješke lige izabran je Skenderbeg. Liga je raspolagala s oko 8000 naoružanih vojnika. Skenderbeg kao vođa lige nije imao prava miješati se u politiku članova lige. Djelovao je samo kao vrhovni vojni komandant. Liga je stupila u vazalni odnos prema Alfonsu V Aragonskom. Liga je djelovala do 1450. godine kada, nakon odlaska Petra Spanija i Jovana Dušmanija, kao i napuštanja Arijanita i Dukađinija, sklapa mir s turskim sultanom. Članovi Lješke lige okrenuli su se protiv Skenderbega. Skenderbeg je nastavio borbu protiv Turaka sve do svoje smrti 1468. godine. Nakon toga su Turci lako pokorili Albaniju. Time, međutim, nije ugušen otpor protiv turske vlasti. Konačnim osvajanjem Skadra u ratu protiv Mletačke republike osvajanje Albanije je okončano (1479.). Mlečani su Skadar ustupili Turcima mirovnim sporazumom iz 1479. godine. Neke od Bitaka Lješke lige
31.1.1468. umro je u Lješu (Lezhë) Đurađ Kastriot-Skenderbeg (alb. Gjergj Kastrioti), sin istaknutog kneza Ivana Kastriota, rođen u Kruji 1405. Nakon što je primio islam i nazvao se Skenderbegom 1443. (alb., Skanderbeg). odmetnuo se od sultana i zagospodario Krujom. Okupljajući Albance pod crvenu zastavu s dvoglavim orlom, predvodio je borbe protiv Osmanlija u Albaniji. Među Skenderbegovim bliskim suradnicima u tim borbama bili su Crnojevići. Skenderbegova sestra Marija bila je majka Ivana Crnojevića.
|
Lješka liga
Pojednostavljen prikaz područja utjecaja lige pod Skenderbegom (1444.-1479.) Autor: Balkanian`s word; Wikipedija 
Gjerk Kastiroti - Skanderbeg (Skenderbeg)
Ilustracija iz knjige Koste Mandrovića (1885.) ZANIMLJIVOSTI
U narodnim pjesmama na hrvatskom jeziku Skenderbeg se nazivao: Juraj Kastriotić, Jure Kastriotić, Đuro Kastriotić, Đorđe Kastriotić; |
|
1903.
19.3.1903. u Skadru je potpisan ugovor između kapetana Đura Gvozdenovića, izaslanika knjaževskog crnogorskog Ministarstva financija s jedne, i Nuš Kolje iz Skadra s druge strane, oko prijevoza 12.000 kvintala državnog žita iz luke San Giovanni u Medovi, do magacina Blata, Plavnice, Vira i Rijeke. 
Lješ na rijeci Drim
Autor fotografije: Giuseppe Massani, 1940. |
|
Plemena Lohja, Shkreli, Rrjoli i Kelmendi, dijelila su pasišta uz obalu, na obroncima planine Mali i Rencit, gdje su provodili zime sa svojim stadima.
|
Pripadnici plemena Kelmendi na putu s blagom između ljetnog boravka u visokim planinama i zimskih pasišta u poljima oko Skadra i Lješa
|
|
Vukovi, zmije i gostoljubivost na Mali i Rencit
Sažetak: Mali i Rencit nam je neko vrijeme bio na umu, uglavnom kao bijeg za loših vremenskim uvjeta. Rencit je dugi greben koji se proteže duž jadranske obale između Shengjina na jugoistoku i Velipoje na sjeverozapadu. Postoje zapravo dva paralelna grebena, Rencitom koji je viši s prilično strmim liticama na obali, i Mali i Jushit, više u unutrašnjosti prema istoku. Između njih prolazi stara cesta od Tirane do Shkodra preko Torovica. S naizgled beskonačnim kišama, ugledali smo suhi, i nadamo se sunčani prozor krajem travnja i odlučili se da odemo tamo. Nagrađeni smo odličnim vremenom, prekrasnim pogledom i pričama. Pokazalo se da se avanture mogu dogoditi gotovo bilo gdje u Albaniji. Pješačenje, iako tehnički teško, zahtijeva predanost. S više od 15 kilometara, poprilično je dugačko. Dugi dijelovi u sredini rute bez vidljive su staze i zahtijevaju agano provlačenje kroz žbunje. Područje je nekad bilo dom nekoliko izoliranih kuća i njihovih obitelji, ali gotovo svi su sada napušteni. Vegetacija i divlje životinje su počele preuzimati prostor. Provjerite svoju izdržljivost prije nego prijeđete točku bez povratka na putnoj točki 5, koja je posljednja naseljena farma kada dolazite s juga duž ove rute. Na domaćinstvu su nas najprije dočekali oštri psi, a zatim i domaćice iz kuće. Jedna od njih, tim redoslijedom, pokazala je krzno vuka kojeg je ubila prošlog siječnja. Držeći ju visoko iznad glave, koža je još doticala tlo. Zatim je predstavila svog ujaka, gospodina s navodno 104 godine starosti koji je započeo svirati na lutnji, svojevrsnoj vrsti violine koja je bila uobičajena u sjevernoj Albaniji. Na red su došli i obiteljska fotografija, te osvježavajuća pića. Dok smo se divili slikama, ona je otišla i vratila se u tradicionalnoj nošnji. Nismo mogli otići bez čvrstog odbijanja da uzmemo pakete slatkiša i kolačića koje su ponudili kao namirnice za naše daljnje putovanje. Pokazali su nam izlaz iz imanja kroz obrasle staze, mjesto gdje je vuk ubijen (a postavljena je zamka), i bili upozoreni da se čuvaju zmija. Najviši vrh planine Mali i Rencit je Maja e Zezë. On nije istaknut, ako mu se približavate s istoka. Nakon uživanja u pogledu s vrha - radi se o lagano šumovitom području, sa strmim padinama prema moru - nastavili smo bez vidljive staze. Grmlje i drveće ubrzano su bili sve gušći, i mi vjerujemo kako će za nekoliko godina biti teško ponovno obaviti ovo putovanje ako se staza neće održavati. U jednom trenutku susreli smo konjanika u društvu dvojice muškaraca, od kojih je jednoga ugrizla zmija sat vremena ranije. Pričekali su nas u nadi da ćemo im pružiti prvu pomoć, koju smo mogli pružiti u obliku nekih antialergetika i kortizona. Dobro je nositi medicinski pribor, makar samo da bi pomogli drugima. Na sjevernom kraju planine Rencit nalazi se laguna Velipoje. Ona se može preći drvenom šetnicom, a posljednji dio bit će prekriven pontonom koji se može povlaćiti preko kanala. Opis pješačke rute: http://palmtreeproduction.com/Hikes%20and%20Climbs/Albania%20Climbs/Rencit/Rencit.html Maksimalna visina: 546 metara Minimalna visina: 9 metara Ukupna visina: 572 metra Kumulativna duljina: 15,4 km Težina: Umjerena Vrijeme: 6,5 sati Datum zapisa: April 2014 Preuzmite GPS informacije: Rencit Hike Powered by Wikiloc Pristup (vozilom) do početka staze:
Od skretanja s glavne ceste u Shengjin, to je oko jedan kilometar do starta. Ako ovisite o javnom prijevozu, možda ćete to morati dodati vremenu pješačenja. Na Google kartama, čini se da postoji jednostavniji put, ali ga blokiraju vojne instalacije. Maksimalna visina: 69 metara Minimalna visina: 16 metara Ukupna visina: 88 metara Kumulativna duljina: 1,1 km Težina: Lagana Vrijeme: 15 minuta Datum zapisa: April 2014 Preuzmite GPS informacije: drive rencit trailhead Powered by Wikiloc Opći položaj i pristup: Ovo je jednosmjerna šetnja i logistički aranžman trebali bi se napraviti na način da se jedno vozilo smjesti na kraju staze u blizini Velipoje, ako se započinje hodnjom iz Shengjina. Ostale informacije: Vidljivija staza vjerojatno je dostupna istočnije od našeg izleta, iako ćete propustiti pogled na more i na vrh, što su prednosti ove varijante. Mali i Rencit je, strogo govoreći, naziv samo dijela planine. Ostali dijelovi imaju druga imena, previše komplicirana za pamćenje. |
Wolves, Snakes and Hospitality on Mali i Rencit
Summary: Mali i Rencit has been on our mind for a while, mainly as a low-altitude bad-weather escape. Rencit is the long ridge stretching along the Adriatic coast between Shengjin in the southeast and Velipoja in the northwest. There are actually two parallel ridges, with Rencit being higher with rather steep cliffs at the seafront, and Mali i Jushit more inland to the east. Between them runs the old road from Tirana to Shkodra via Torovice. With seemingly endless rains, we spotted a dry and hopefully sunny window in late April and decided to go for it. We were rewarded with glorious weather, great views, and stories to tell. It proved that adventures can be had almost anywhere in Albania.The hike, while technically not difficult, requires commitment. With more than 15 kilometer it is rather long. Long stretches in the middle of the hike are without a visible trail and require mild bushwhacking. The area was once home to several isolated houses and their families, but almost all are now abandoned. Vegetation and wild animals have begun to take over. Check your stamina before crossing the point of no return at waypoint 5, which is the last inhabited homestead when coming from the south along this route. At the homestead we were first greeted by fierce dogs, and then by the ladies of the house. One of them produced, in that order, the skin of a wolf she shot in last January. Holding it high over her head, the skin still touched the ground. She then produced her uncle, a gentleman of reputedly 104 years of age who proceeded to play on the lute, a one-string violin of sorts that used to be common in northern Albania. Out came the family photoalbum and refreshments. While we were admiring the pictures, she went and returned in the traditional dress. We could not leave without firmly declining to take packets of sweets and cookies that were offered as provisions for our journey ahead. We were shown the way out of the homestead through overgrown paths, the place where the wolf was killed (and a trap had been placed) and cautioned to watch out for snakes. The summit of Mali i Rencit is Maja e Zezë. It is not very prominent as you approach from the east. After enjoying the views from the summit – which is a lightly wooded area with steep drops towards the sea – we continued without a visible trail. Brushes and trees are growing rapidly, and we suspect that within a few years it will be difficult to do this trip unless a trail is maintained. At some point we met a horseman in the company of two men, one of whom had been bitten by a snake an hour earlier. They waited for us in the hope of some first aid, which we were able to provide in the form of some anti-allergic and cortisone. It is good to carry a medical kit, if only to help others. At the northern end of Rencit mountain is the Velipioja lagoon. It can be crossed via a rickety wooden boardwalk, with the last bit to be covered by a pontoon that can be pulled across the channel. The Hike: http://palmtreeproduction.com/Hikes%20and%20Climbs/Albania%20Climbs/Rencit/Rencit.html Maximum altitude:546 meter Minimum altitude:9 meter Cumulative height:572 meter Cumulative length:15.4 kilometer Difficultymoderate Time:6.5 hours Date of this recordApril 2014 Download GPS info: Rencit Hike To the trailhead: From the turn off from the main road in Shengjin, it is about one kilometer to the trailhead. If you depend on public transport, you may have to add this to the hike. On google maps, it looks like there is a more straightforward road, but it is blocked by military installations. Sorry. Maximum altitude:69 meter Minimum altitude:16 meter Cumulative height:88 meter Cumulative length:1.1 kilometer Difficultyeasy Time:15 minutes Date of this recordApril 2014 Download GPS info: drive rencit trailhead General location and approach: This is a one-way hike and logistics arrangements should be done to place one vehicle at the end of the trail near Velipoja, while begiining the hike in Shengjin. Other Information: A more visible trail is probably available to the east of our hike, though you will miss the ocean views and the summit, both of which are reasons to do this hike Mali i Rencit is, strictly speaking, the name for only a part of the mountain. Other parts have other names, too complicated to remember. 
Pogledaj fotografije uspona na stranici: http://palmtreeproduction.com
Klikni na fotografiju za direktan pristup |
|
Polje Fusha e Torovicës
Pogled iz polja u smjeru jugoistoka. Lijevo su padine brda Mali i Kakkariqit, a desno Mali i Rencit. U pozadini su brda i planine iznad grada Lješa. |
|
Lješ (albanski Lezhë, talijanski Alessio, turski Leş, grčki Λισσός, Lissòs, makedonski Леска, Leska) je grad i okrug u sjeverozapadnoj Albaniji, na lijevoj obali Drima oko 9 kilometara od njegova ušća u Jadransko more.
Lješ je osnovan još u grčko doba, oko 385. p.n.e. kada je Dionizijje I od Sirakuze osnovao koloniju koju je nazvao Lissos (Λισσός). Tijekom stoljeća je mijenjao vladare, tako su njime vladali Iliri, Grci, Makedonci, Rimljani, Bizantinci, Venecija, Turci. U njemu je 1444 održana konvencija Lješke lige, kada su se lokalni vladari ujedinili protiv Turaka pod vodstvom Skenderbega. Također, u razrušenoj Lješkoj katedrali (koja je kasnije bila džamija Selmija) sahranjen je Skenderbeg. WIKIPEDIJA: Lješ 
Pogled sa lješke tvrđave na centar grada Lješa
Pogled s lješke tvrđave na zapadni dio Lješa
U podnožju brijega utvrde nalaze se Skenderbegov memorijal i rijeka Drim. U pozadini se vide lagune i obala Drimskog zaljeva. |
Lješki okrug (albanski: Qarku i Lezhës)
Jedan je od 12 okruga u Albaniji. Glavni grad okruga je Lezhë. Lješki okrug se sastoji od 3 općine (bashkia): Kurbin, Lezhë i Mirditë Znamenite osobe
Skenderbeg, albanski nacionalni junak Anton Kryezezi, lješki biskup Lekë Dukagjini, princ Gjergj Fishta, katolički svećenik i pjesnik Ndoc Gjetja, pjesnik |
|
Spomenik Skanderbegu je najmonumentalnija grobnica u Albaniji. Iako nse u njemu ne nalaze posmrtni ostaci najvećeg albanskog heroja, Skenderbega (Skanderbeg, alb. Gjergj Kastrioti, Đurađ Kastriot, Juraj Kastriotić Skenderbeg, Jure Kastriotić, Đuro Kastriotić, Đorđe Kastriotić; Kruja, 1405. – Lezha / Lješ, 17.1.1468.), ovaj spomenik ostaje mjesto od velikog značaja za Lješ i cijelu zemlju.
Skenderbegova veza s Lješom započela je forimranjem Lješke lige, u ožujku/martu 1444. godine. Tim je savezom Skenderbeg ujedinio sve prethodno razdvojene albanske kneževine protiv osmanske invazije. Iako je odrastao u Turskoj, Skenderbeg je ostao vjeran Albaniji sve do svoje smrti 1468. godine. Zbog njegove duge trijumfalne vladavine i 25-godišnjeg otpora otomanskoj vojsci Skenderbegu je posvećen spomeniku u Lješu. Prema uzoru na monumentalne strukture posvećene antičkim bogovima (Partenon i sl.), ili herojskih političkih figura, kao što je Lincoln Memorial, Skenderbegov memorijal je velikih dimenzija, obilježavaju ga mramorni stupovi. Završen je 1981. godine, za vrijeme komunizma, spomenik se nalazi na ruševinama stare katedrale. Spomenik zauzima površinu od oko 225 m2, što uključuje ostatke katedrale sv. Nikole iz 14. stoljeća. Katedrala odaje počast 25-godišnjem ratu heroja protiv osmanskh osvajača, zbog čega je na zidu katedrale postavljena spomen-ploča na kojoj je napisano 25 riječi i postavljena simobolična imitacija Skenderbegova brončanog štita. Iako postoje mnoge legende o Skenderbegovom maču, najpoznatija govori o nevjerojatnoj težini mača. Nitko drugi nego samo Skenderbeg mogao je upravljati ovim masivnim i moćnim oružjem. Mramorna ploča grobnice čuva kopiju Skenderbegova mača i njegove poznate kacige s kozjom glavom. Izvorni mačevi, kaciga i molitvenik, međutim, nalaze se u Muzeju povijesti umjetnosti u Beču (Kunsthistorisches Museu). Poznati kipar Odhise Paskali i arhitekt Latif Lazim osmislili su spomenik Skenderbegu, vjerno odražavajući značaj heroja za zemlju. Zapravo, Paskali je slavio junaka više puta svojom umjetnošću. On stoji iza nekih od najznačajnijih skulptura u većim gradovima Albanije. Najpoznatiji su Skenderbegov kip u Tirani i skulptura nepoznatog vojnika u Korči. Povremena iskopavanja otkrila su drevne zidove oko spomenika Skenderbeg, pretvarajući ovo područje u spomenik visoke arheološke vrijednosti. Mnogi arheolozi govore o podzemnim bogatstvima, uključujući poganske konstrukcije iz 3. stoljeća. 
Ostaci crkve (Kisha e Shën Nikollës), koja je dio Memorijala
Autor: Martin Brož; Wikipedija Crkva Svetog Nikole (alb. Kisha e Shën Nikollës), bivša džamija Selimija (alb. Xhamia e Selimies), ili lješka crkva-džamija (Kisha-Xhami) je uništena povijesna crkva i džamija koja se danas koristi kao Skenderbegov memorijal.
Izvorno, zgrada je bila crkva, posvećena svetom Nikoli. Sve do današnjeg dana, u ostacima crkve još je prisutna freska, iako je teško oštećena. Crkva je bila smještena u unutrašnjem dijelu ilirskog grada koji su kasnije obnovili Rimljani u 1. stoljeću p.n.e. Dokaz za to je kamen Gaviarius (Gaviarivs) ispred ulaza, koji je otkriven tijekom arheoloških iskopavanja 1975-1980. godine, koja su vodili Frano Prendi i Koço Zheku. Kad su Turci osvojili Albaniju, opljačkali su crkvu i pretvorili je u džamiju, dodajući minbar, mihrab i veliki minaret. Džamija je dobila ime po osmanskom sultanu Selimu I. Problemi koje je Skenderbeg prouzročio vojnim snagama Otomanskog carstva bili su takvi da kad su Osmanlije pronašli grob Skenderbega u sv. oni su ga otvorili i od njegovih kosti napravili amulete, vjerujući kako će oni donijeti hrabrost njihovom nositelju. Kao gest tolerancije prema kršćanima, Osmanlije su obnovili crkvu sv. Nikole. Džamija Selimija džamija bila je jedna od posljednjih drevnih zgrada u Lješu i nije preživjela tijekom diktature Envera Hoxhe, koji je uništio sve džamije u gradu. Srušen je i minaret džamije Selimije. Godine 1981. ovdje je otvoren Skenderbegov memorijal. Početkom 2018. godine najavljen je projekt restauracije memorijala, koja je započeta u lipnju/junu 2018. godine. 
Džamija Selimija između kuća Lezha, iz prve četvrtine 20. stoljeća
Alessio (Archivio fotografico Società Geografica Italiana) |
Spomen-ploča u čast Lješke lige u memorijalu Skenderbega u Lješu
Autor: Gertjan R.; Wikipedija Skanderbeg's Grave & Memorial Site (Lezhe, Albania) - LeDron
Produkcija: LeDron Production; Datum objavljivanja: 23.7.2016. 
"Gaviarivs" gravirani kamen ispred ulaska u lješki grad
Gravirani kamen iskopan tijekom arheoloških iskopavanja 1975.-1980. Frano Prendi i Koço Zheku. Autor: Arden Dem; Wikipedija |
|
Potječe iz ilirskih vremena. Godine 1440. obnovili su je Mlečani, a 1522., nakon osmanskog osvajanja, potonji ga je također obnavljaju. Tvrđava nosi tragove ilirske, rimske, bizantske i osmanske arhitekture. Zanimljive točke u tvrđavi su: ruševine otomanskih građevina unutar tvrđave, džamija, kula jugoistočnog zida s rimskim lukom i ilirska kula na južnom zidu. Tvrđava je spomenik kulture. Sa utvrde se pruža odličan pogled na nizine oko Lješa i na Jadransko more.
Lješka tvrđava (alb. Kalaja e Lezhës) dominira nad gradom Lješom. Njezina najviša točka se nalazi na 186 metara. Izgrađena je na strateškom mjestu, na brijegu s kojega se mogao odlično nadzirati okolni prostor, a danas pruža odličan vidik na nizine uz rijeku Drim, grad Lješ i Jadransko more s obalom. Jedan je od najzanimljivijih kulturno-povijesnih spomenika Albanije. Povijest dvorca je nerazdvojna od povijesti grada pod njom. Tamo se spajaju tragovi ilirske, rimske, bizantske i osmanske arhitekture. U arhitekturi kamene tvrđave tragove je ostavilo više civilizacija: počevši od Ilira (3. stoljeće p.n.e.). Bizantinci su 592. godini izvršili popravke nakon požara koje su izazvali slavenski upadi. Nekoliko desetljeća kasnije Mlečani (1440-1451) obnavljaju tvrđavu i daju joj oblik koji je zadržala do danas. Posljednja restauracija datira iz 1521. godine, u vrijeme sultana Sulejmana Selima Bajazida Hana, nakon što su građani Lješa zapalili tvrđavu tijekom protunapad protiv Osmanlija. Kada je Sulejman shvatio kakvu bi prijetnju mogli izazvati Mlečani i albanski pobunjenici, naredio je obnovu i dogradnju zidina dvoraca nad postojećim mletačkim. Govoreći o dominantnom strateškom položaju lješke tvrđave, bizantska princeza i povjesničarka.Ana Komnena (1083.- oko 1153.) zapisala je: "Dvorac u zraku, desno oko Durrës".(grad Drač, op.). 
Nacrt tvrđave u Lješu
|
Džamija Lješanske tvrđave (Xhamia e Kalasë)
Izgrađena je 1522. godine. Kulturno-povijesni spomenik; Autor fotografije: Gertjan R.; Wikipedija |
Ulaz u lješku tvrđavu
|
Ulazni prostor lješke tvrđave
Informativna tabla na tvrđavi
|
Među vanjskim zidinama na sjevernoj strani
Lezhë - tvrđava; vanjske zidine na sjevernoj strani
|
Detalj vanjskih zidina
Lezhë - tvrđava; vanjske zidine na sjevernoj strani
|
Pogled iz zraka na sjeverni dio Drimskog zaljeva - između Velipoja i Lješa
Autor: Albinfo; Wikipedija 
Pogled sa lješke tvrđave na područje ušća rijeke Drim u Drimski zaljev
|
Drimski zaljev (albanski: Gjiri i Drinit, ili Pellgu i Drinit) je prostrani zaljev, odn. morski bazen Jadranskog mora, na sjevernoj obali Albanije. Njegova obala, u obliku kose (kosa za žanje, op.), proteže se u duljini od oko 60 kilometara, od delte Bojane na sjeveru, preko luke Shëngjin, do rta Rodon na jugu. Osim uz padine Mali i Rencit, ostatak obale zaljeva je plitak i nizinski, i u njemu ima pješčanih plaža, pješčanih dina, rtova, slanih i slatkovodnih močvara, estuarija, borovih i obalnih šuma, trske i obalnih livada.
Na obali zaljeva, riječne naplavine gradile su i oblikovale litice i plaže. Obalno područje je prožeto mrežom vodotokova, koja je oblikovala osobit ekosustav i bioraznolikost. Ime je zaljev dobio prema rijeci Drim (alb. Drin) koja dolazi iz planinskog područja. Međutim, u zaljev utječu i znatni vodotoci rijeka Ishëm i Mat. S obzirom na ravan krajolik, obala zaljeva je prošarana prostranim močvarama i lagunama koje se stalno mijenjaju u veličini i obliku. Bioraznolikost zaljeva je relativno visoka, a uz obale je uspostavljeno nekoliko zaštićenih područja, među kojima je zaštićeni krajolik rijeke Bojana-Velipoja na sjeveru, prirodni rezervat Kune-Vain u središtu i prirodni rezervat Patoku-Fushë Kuqja na jugu. Također su ta područja klasificirana kao važna ornitološka područja i područja posebne vegetacije, koja tvori stanište brojnih vrsta ptica i biljaka. Zaljev je jedno od najvažnijih mjesta na Jadranu za morske kornjače. Njegove plaže su gnijezdilišta i hranilišta za dvije važne i ugrožene vrste morskih kornjača, uključujući golemu i glavatu želvu. Osim poznatih ugroženih morskih kornjača, koje se nalaze na gotovo svim obalama, uočeni su i kitovi (Cuvierov kljunasti kit, Ziphius cavirostris), i dupini, među njima i Prugasti dupin (Stenella coeruleoalba), Rissov dupin (Grampus griseus) i Dobri dupin (Tursiops truncatus). |
Pogled na luku Shengjin i Mai i Rencit u njezinom zaleđu
Shëngjin (srp. Šenđin ili Sveti Jovan Medovski; tal. San Giovanni di Medua; nekad samo Medova) je primorski grad u Lješkom distriktu. U gradu se nalazi značajna luka Šenđin.
Povijest Naselje na području današnjeg Shëngjina se prvi put spominje u antici kao luka koju su koristili stanovnici obližnjeg Lisa (Lissus; današnji Lješ). Prema predaji, upravo je tu luku iskoristio rimski vojskovođa Julije Cezar kada se 48. p.n.e. za vrijeme građanskog rata iskrcao na Balkanski poluotok, pri čemu su njegove trupe uspješno izmakle nadmoćnoj pompejskoj mornarici. Sam grad se pod imenom San Giovanni di Medua prvi put spominje 1333. Nakon otomanskog osvajanja Albanije, važnost luke je opala, jer se glavnina trgovine usmjerila na obližnji Ullcinj. U Prvom balkanskom ratu, crnogorska i srpska vojska su privremeno zauzele Medovu, nadajući se da će pripasti Srbiji ili Crnoj Gori nakon rata. 12.3.1913. u luci Medova dogodio se tragičan incident kada je konvoj brodova sa srpskim trupama koje su morem transportirane iz Soluna kako bi se pojačala opsada Skadra, presrela turska krstarica Hamidija. Tom prilikom je potopljeno nekoliko brodova, a najmanje stotinu srpskih vojnika se udavilo. 20.3.1913. godine Konferencija veleposlanika Velikih sila u Londonu je odlučila da Shëngjin definitivno ostaje Albaniji. U vrijeme komunističke Albanije se u Shëngjinu nalazila glavna vojna baza, a na plažama su sagrađeni brojni bunkeri koji danas služe kao turistička atrakcija. 2009. Vlada Albanije je najavila da će dozvoliti Kosovu da koristi jadransku luku Shëngjin u komercijalne svrhe. 
Luka Medove, iz zraka
Autor: Albinfo; Wikipedija 
Liqeni Kënallës (Jezero Kënalla)
Jezero je u neposrednoj blizini morske obale, priobalne močvare i grada Shengjina. Kako se u njega slijevaju odvodne i otpadne vode ove luke, jezero je jako zagđeno. U planu je izgradnja kolektora i pročišćivača otpadnih voda. |
Tragedija u Medovi
U vrijeme Prvog svjetskog rata, na Badnji dan, 6.1.1916. nadomak luke Medove, dogodio se brodolom crnogorskih dragovoljaca iz Amerike na talijanskom parobrodu “Brindisi”, najveća masovna tragedija u povijesti crnogorskog iseljeništva. Na Brindisiju je, pod Medovom, kada je brod u Drimskom zalivu naišao na savezničku minu, bilo preko 540 dragovoljaca, od kojih je poginulo njih 386. Zajedno s crnogorskim dragovoljcima stradao je i veći dio ekipe američko-češkog Crvenog križa. U spomen stradalih pod Medovom, formirana je istraživačka ekspedicija "Brindisi 2007", koja je tragala olupinom talijanskog parobroda. Istraživanjem je rukovodio Ilir Čapuni iz Ulcinja sa svojom ekipom. Olupina Brindisija pouzdano je locirana i identificirana, nakon čega su predstavnici Centra za iseljenike položili vijenac na pramac potopljenog parobroda kao izraz poštovanja današnje Crne Gore prema žrtvi iseljenika. Nakon ekspedicije, Centar za iseljenike je 2015. godine objavio prigodnu publikaciju posvećenu ovome dragovoljačkom bataljunu crnogorskih iseljenika iz Amerike, koji je nesretno stradao pod Medovom. Na Cetinju je 1939. godine podignut spomenik medovskim brodolomnicima, nazvan "Lovćenska vila", rad poznatog umjetnika Rista Stijovića, koji je godinu kasnije svečano otkriven i posvećen. 
IZVORI I LITERATURA
MILIJIĆ, Marijan Mašo, ČAPUNIJ, Ilir: Medova 1916 - 2008 : U spomen crnogorskim dobrovoljcima. Centar za iseljenike. Podgorica, 2015. PETROVIĆ, Ilija: Brodolomnici pod Medovo. Novi Sad, 2007. REDAKCIJSKI ČLANAK: MEDOVA 1916 - 2008 : U spomen crnogorskim dobrovoljcima. Skupština Crne Gore. Podgorica, 30.6.2015. REDAKCIJSKI ČLANAK: Sto godina Medove 1916.-2016. Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske. Zagreb, 6.1.2016. STOTINU GODINA OD TRAGEDIJE PAROBRODA BRINDISI Autor: Dragan Gačević; Datum objavljivanja: 27.12.2015. |
Pogled iz polja Fusha e Torovicës, u smjeru najvišeg vrha pianine Mali i Rencit
Naslovna fotografija
Mali i Kakkariqit, pogled s Lješke tvrđave 
Mali i Kakkariqit, pogled iz polja
Mali i Kakkariqit / ali i Jushit, pogled iz sjera istoka, iz nizine Zadrime
|
Powered by Wikiloc Powered by Wikiloc Powered by Wikiloc 
Crkva sv. Nikole (alb. Kisha e Shënkollit)
Fotografija je snimljena 1940. godine u selu Kakarriq kod Lješa. No, crkvu je 1967. godine srušio režim Envera Hoxhe. Crkva je okupljla vjernike iz bratstava Pllumaj, Hasanaj i Rexhaj. Iz knjige: Passeggiate storiche nell' altra Albania - autor: Franco Tagliarini. |
|
Područje Rrëra e Hedhur ("bačeni pijesak") je smješteno sjeverozapadno od luke u Shengjinu. Njegova je posebitost pjesak nakupljen vjetrom na visoki stijenama na obali mora. Područje je prilično veliko, dugačko oko 600, i široko oko 100 metara. Zaštićena je zbog znanstvene (geološke, geomorfološke), ekološke, kulturne, obrazovne i turističke vrijednosti. Najpovoljniji je pristup s mora, ali također i iz smjerova Velipoje i Shengjina.
Prostorni prikaz pješčanih nanosa uz primorske padine Mali e Rencit
|
Rana e Hedhun
Autor: Albinfo; Wikipedija |
Fusha e Torovicës
Pogled na polje s Lješke tvrđave 
Fusha e Torovicës
Izvor: Open Street Map 
Stara cesta Tirana - Skadar na dionici kroz polje Fusha e Torovicës
|
Fusha e Torovicës (Fusha e Kakkariqit), je izduženo polje između planine Mali i Rencit i brda Mali i Kakarriqit, na nadmorskoj visini nešto manjoj od 10 metara, površine od gotovo 2.500 hektara, prosječno široko 1 do 2 kilometara. Tamo gdje je danas obrađeno plodno polje kroz kojega teče gotovo 100 kilometara melioracijskih kanala, nekada je bilo močvarno područje Kneta e Kakarriqit [kneta alb., močvara]. Kako se nalazilo na maloj nadmorskoj visini, često su ga plavile vode rijeka Drima i Bojane i pretvorile ga u močvarno područje.
Nekadašnje močvarno polje je meliorirano u razdoblju između 1967. i 1973., kako bi se koristilo za poljoprivrednu proizvodnju. Na sjevernoj strani je sagrađena brana koja ga štiti od visokih voda Bojane i Drima, a radi regulacije vode, na južnoj strani sagrađena je crpna stanica Hidrovori i Balldrenit u naselju Balldren. Međutim, godinama to postrojenje ne funkcionira ispravno i dolazi do stalnog plavljenja polja, najmanje tri puta godišnje, i njegova ponovnog pretvaranja u močvaru (podaci iz 2014., 2017. godine). To se posebno događa za dugotrajnih kiša i nakon otapanja snijega u planinama. Postrojenje se nalazi gotovo 2 metra iznad razine polja, na kojoj se nalazi voda koju mora izbjeći, te ga stoga ne može isprazniti. Naime, nakon izgradnje stanice 1971. godine, zbog njegova sastava tlo je uleglo za dva metra i crpna stanica se sada nalazi izvan domašaja za funkcionalno djelovanje - ne može više zahvatiti suvišnu vodu, pa više nisu dovoljna samo čišćenja kanala, već je potrebno intervenirati na samoj stanici, odn. sagraditi novu. Od korištenja polja ovisi više od 2000 obitelji (preko 6.000 stanovnika čija se zemlja nalazi na njemu. Glavni usjevi na polju su krušne žitarice, suncokret, naranče i povrće. Tu je nakon melioriranja izgrađeno novo selo Torovica. Poljem je prolazila stara cesta koja je povezivala Tiranu sa Skadrom, prije izgradnje nove trase, nešto sjevernije. Lezhë, hidrovori i Torovicës jashtë funksionit, mungojnë fonde
Produkcija: Ora News Lajme; Datum objavljivanja: 22.10.2014. |
|
Velipojë, (albanski određeni oblik: Velipoja; na stariji jugoslav. kartama upisan kao Velji Poj) naselje i mjesna zajednica (komuna) u sjeverozapadnom dijelu Albanije, u općini Skadar (bashkia), u Skadarskom okrugu (Qarku i Shkodrës).
Općina ima jednu gimnaziju, dvije srednje škole, nekoliko osnovnih škola, vrtić (pod pokroviteljstvom Katoličke crkve). Zemljopis i gospodarstvo Velipojë se nalazi na obali Jadranskog mora, uz granicu s Crnom Gorom, u neposrednoj blizini estuarija rijeke Bojane, jedine plovne rijeke u Albaniji. Komuna Velipojë broji oko 10,000 stanovnika koji žive u nekoliko manjih naselja, od kojih je najveće upravo Velipojë, gdje je prema popisu 2011. živio 5.031 stanovnik. Povijesno, područje Vilipoja je bilo siromašno područje, i kao ostatak zemlje, podložno znatnoj emigraciji. Glavne su gospodarske grane poljoprivreda i stočarstvo (ovce, stoka), a veliki značaj ima i ribarstvo. U zadnje vrijeme se počeo razvijati turizam, a gosti su najčešće stanovnici 30 km udaljenog Skadra. Područje ima mnogo malih hotela i pansiona. Duga pješčana plaža s obalnom šetnicom popularna je atrakcija ljeti. Turiste privlače pješčane plaže, estuarij Bojane i netaknuta priroda na pojedinim dijelovima. Područje je glavno mjesto za promatranje ptica, igre i ribolov. U komuni postoji dječji vrtić pod pokroviteljstvom crkve, nekoliko osnovnih škola, dvije srednje škole i jedna gimnazija. Tu je i malo kazalište i lokalni nogometni tim, KS "Ada" Velipojë i sportski teren. U općini se nalazi zaštićeni krajolik "Bojana-Velipojë". Krajolik je uglavnom netaknut: mješavina morske obale, ušća rijeke, vriština, guste borove šume, poljoprivrednog zemljišta i brda. Posjetitelji su primijetili da je ih krajobraz sjeverno od Velipoja podsjeća na škotski krajolik. Nekoliko projekta je pokrenuto s ciljem očuvanja prirode (posebno flore i faune rijeke Bojane) i poticanja ekoturizma. WIKIPEDIJA: Velipoja |
Ušće rijeke Bojane / Bune
Pri dnu se vidi albansko ljetovalište Velipoja, dok je pr vrhu crnogorska strana ušća. Autor: Albinfo; Wikipedija |
|
Područje lagune Viluni
Izvor: Open Street Map Zaljev Viluni
Zaljev Viluni (alb. Laguna e Vilunit - laguna Vilunit, odn. Këneta e Vilunit - močvara Vilunit, ili Liqeni i Vilunit - jezero Vilunit), također znan i kao Velipojski zaljev, je zaljev na jadranskoj obali u sjevernoj Albaniji. Na starijim kartama obilježen je kao Liqeni Lundrës (na jugoslav. kartama Ljićeni i Ljundres). Istovremeno je tjesnac koji je povezivao lagunu s morem upisan kao Gryka e Lundres. Tijekom povijesti, laguna je bila morska uvala uvala, no pretvorena je u estuarij izgradnjom kanala iz kojih dolazi voda rijeke Bojane. Laguna je smještena unutar granica zaštićenog krajolika rijeke Bune i priznata je kao važna ptičja zona međunarodnog značaja po međunarodnoj konvenciji BirdLife (BirdLife International Convention). |
Zlatni čagalj (Canis aureus)
Autor: Felagund; Wikipedija Zlatni čagalj (Canis aureus)
Sisavac iz porodice pasa lat. Canidae. Zlatni čagalj je najraširenija vrsta čaglja na svijetu, dijeli se na 13 podvrsta. Jedna podvrsta, europsko-maloazijski čagalj (Canis a. moreoticus) autohtona je na Balkanu (ivi u Jugoistočnoj Europi, Maloj Aziji i na Kavkazu). Čagljevi popunjavaju sličnu ekološku nišu kao i kojot (nekada zvan američki čagalj) u Sjevernoj Americi; i jedni i drugi su svejedi, mogu loviti životinje malene do srednje veličine, a i poznati su strvinari. Duge noge i pseći zubi su dobro prilagođeni lovu na malene sisavce, ptice i gmazove. Velika stopala i spojene kosti noge omogućavaju im da dulje vrijeme mogu trčati brzinom od 16 km/h. Najaktivniji su u zoru i navečer. Čagljevi obrazuju monogamne parove i brane svoj teritorij od drugih parova. Agresivno ga brane i kasnije označavaju mokraćom ili izmetom. Teritorij može biti dovoljno velik i za mlade tog para, koji još uvijek nisu osnovali svoj teritorij. Ponekada se okupljaju u malene čopore, naprimjer da jedu strvinu, ali obično love sami ili u paru. Na listi ugroženih životinja svrstan je među skupinu - mala zabrinutost, zbog velikog područja na kojem živi, a koje sadrži dijelove s optimalnim uvjetima zaklona i hrane, Vrlo je prilagodljiva vrsta koja se hrani raznom vrstom hrane, a i živi u različitim klimatskim uvjetima. Zlani čagalj je najveći od svih čagljeva i jedini je pripadnik porodice koji živi van Afrike. Premda se često svrstava s ostalim čagljevima (crnoleđi čagalj i prugasti čagalj) genetska istraživanja su pokazala da je zlatni čagalj rodbinski bliži sivom vuku i kojotu. U staroegipatskoj mitologiji ima glavnu ulogu u balzamiranju kao Anubis, bog mrtvih. Nekada se smatralo da je zlatni čagalj predak nekih psećih pasmina, danas je to odbačeno, premda se u iznimnom slučaju može pariti s domaćim psima. Ove divlje zvijeri nerijetko rade velike štete poljodjelcima, poglavito u zimskom razdoblju kada dolaze do samih naselja u potrazi za hranom. Ljudi ih često mijenjaju s lisicom, premda joj ne sliče u tolikoj mjeri jer su osjetno veći i sivije su boje slične vuku. |
Glavata želva (Caretta caretta)
Autor: ukanda - originally posted to Flickr as Loggerhead turtle Golema želva (Chelonia mydas) Morska kornjača i jedna je od najpoznatijih vrsta u ovoj porodici. Jedina je vrsta u rodu Chelonia. Ranije se podvrstom goleme želve smatrala crna golema želva, no danas se uglavnom znanstvenici slažu da je to zasebna vrsta. Pod utjecajem naziva koji se za golemu želvu koristi u engleskom govornom području, često ju se naziva i zelena morska kornjača (Green sea turtle), dok ju u Meksiku nazivaju "Tortuga blanca" ("bijela morska kornjača"). Porijeklo ovih naziva je u bojama oklopa životinje čija gornja strana je uglavnom u različitim tonovima smeđe sa zelenkastim ili tamno smeđim područjima. Donji dio oklopa ("plastron") kao i spojevi s gornjim ("karapaks") su svjetlo žuti.
Izgled goleme želve je tipičan za morske kornjače. Tijelo joj je spljošteno, na kratkom vratu je kljunato oblikovana glava, a ekstremiteti su oblikovani kao vesla i dobro prilagođeni plivanju. Odrasle, goleme želve narastu do dužine od jedan i pol metra, a prosječna težina odrasle životinje je oko 200 kilograma. No, poznati su i primjerci teški do 315 kilograma. Najveća ikad izmjerena golema želva bila je teška 395 kg. Anatomski, ova vrsta ima neke osobine kojima se razlikuje od drugih iz iste porodice. Za razliku od blisko srodne karetne želve, gubica goleme želve je kratka, a "kljun" joj nije savijen. Rožnato učvršćenje gornje čeljusti ima blago zakrivljen i nazubljen rub, dok je donja čeljust izraženije nazubljena. Leđna, gornja strana glave goleme želve pokrivena je jednim parom frontalnih ploča. Ova vrsta kornjača poznata je po mijenjanju boje gornjeg dijela oklopa sa starošću životinje. Tek izležene kornjačice imaju, kao i druge morske kornjače, imaju uglavnom crn karapaks, dok im je plastron svijetlo obojen. Mlade životinje imaju leđnu stranu tamno smeđu do maslinaste, dok je kod odraslih uglavnom smeđa, prošarana različitim bojama. S donje strane, plastron im je obojen žuto. Golemu želvu se može sresti širom svijeta u svim tropskim i suptropskim morima. Žive i u Sredozemnom moru. Postoje dvije podpopulacije ove vrste, atlanska i istočnopacifička. Svaka skupina ima svoja vlastita mjesta za polaganje jaja kao i hranilišta, koji se nalaze u području koje nastanjuju Koliko je poznato, najstarija i najpreciznija istraživanja života kornjača odnose se upravo na vrstu golemih želvi. Njihov način života drastično se mijenja sa svakim sljedećim životnim razdobljem. Tako su, na primjer, tek izležene malene kornjačice mesožderi, i dio su nektonskih organizama. Suprotno tome, mlade i odrasle životinje obično se sreću u područjima s morskom travom u blizini obala i biljojedi su. U tom životnom razdoblju zadržavaju se na "livadama" morske trave u blizini obale. Ovisno o životnoj dobi, goleme želve se kreću između tri različita staništa. Kao vrlo mlade stanovnici su otvorenih mora (pelagijal). U toj dobi, životinje su mesojedi, i hrane se različitim morskim beskralješnjacima. Prednost daju malenim žarnjacima i račićima koji su dio zooplanktona. U starosti od oko 5 godina odlaze u priobalne vode, kada postaju gotovo isključivo biljojedi. Ova vrsta poznata je kao izbirljiva i cijele generacije se redovno kreću između istih gnijezdišta i hranilišta. Pri tome, hrane se različitim vrstama makroalgi, kao što su kaulerpa (Caulerpa), turbinarija (Turbinaria) i druge. Ranije se pretpostavljalo, da se goleme želve ne hrane u vrijeme polaganja jaja, no opaženo je da u stvarnosti jedu i želve koje su neposredno pred polaganjem jaja, u blizini mjesta na koja ih polažu. Osim ljudi, samo neke velike vrste morskih pasa mogu jesti odraslu golemu želvu. Za razliku od odraslih, tek izležene kornjačice imaju na kopnu cijeli niz predatora. Vrijeme od momenta kad napuste leglo do trenutka kad stignu do vode je najopasnije u njihovom životu. No, niti u vodi nisu sigurne dok ne narastu dovoljno. Za razliku od većine drugih morskih kornjača koje gotovo čitav život provode u moru, za pacifičke goleme želve poznato je da povremeno tijekom dana izlaze iz vode na usamljenim plažama i sunčaju se. Goleme želve žive 40 do 50 godina, a spolno zrele postaju u dobi od 10 do 15 godina. Ove životinje prelaze velike udaljenosti od mjesta koja su odabrale kao hranilište, do plaže na kojoj su se izvalile. Poznati su slučajevi, da je kornjača preplivala razdaljinu veću od 2.600 km kako bi u vrijeme parenja stigla do plaže gdje će položiti jaja. Ženke obično dolaze polagati jaja svake dvije godine, dok mužjaci dolaze svake godine. Kao kod velikog broja životinja koje nastanjuju velika područja, vrijeme parenja golemih želvi je različito od populacije do populacije. Goleme želve razmnožavaju se na način tipičan za sve morske kornjače. Parenje određuju ženke, mužjaci ih ne mogu prisiliti, i najčešće je poliandrijsko. Nakon parenja koje se odvija u vodi, ženka izlazi na obalu do crte iznad dosega plime. Kad nađe mjesto pogodno za leglo, stražnjim ekstremitetima iskapa jamu u pijesku u koje polaže oko 100 jaja veličine loptice za golf. Nakon toga, zatrpava jamu i vraća se u vodu. Ovo se tijekom nekoliko tjedana ponavlja više puta. Razvoj jaja traje oko dva do tri mjeseca. Kao i kod većine drugih gmazova i ovdje temperatura u leglu određuje spol mladunaca. Tako se pri 28°C razvijaju samo mužjaci, a na 32°C samo ženke. Ako se temperatura kreće oko 30°C, razvija se podjednaki broj mužjaka i ženki. Goleme želve su, osim u vrijeme parenja, uglavnom samotnjaci. |
Golema želva (Chelonia mydas)
Autor: Brocken Inaglory; Wikipdija Glavata želva (Caretta caretta)
Vrsta morske kornjače, koja kao i kopnene kornjače spada u drevni red Chelonia. Morske su kornjače jedini gmazovi koji naseljavaju Sredozemno i Jadransko more. Kod odraslih glavatih želvi oklop je ovalnog oblika, s gornje je strane crvenkasto-smeđ, a svijetložućkast s donje. Građen je od velikih proširenih rebrenih kostiju, prekrivenih rožnatim pločama. Odrasle jedinke dostižu duljinu oklopa i do 110 cm i tjelesnu težinu do 115 kg. Ime je dobila prema karakteristično velikoj glavi sa snažnim čeljusnim mišićima. Najveći dio svoga života glavate želve provode u pelagičkom staništu. Na obalu izlaze samo ženke radi polaganja jaja, dok mužjaci ostaju u moru cijeli život. Malo je poznato da je upravo Jadran jedno od dva najznačajnija područja ishrane i zimovališta glavate želve u Sredozemlju. Nadolaskom zime i padom temperature mora morske kornjače smanjuju svoju aktivnost i povlače se na morsko dno gdje, smatra se, prezimljuju ukopane u pijesak i mulj. Takve životinje u hibernaciji često završavaju u ribarskim koćama, a zbog iznenadnog buđenja i niskih temperatura mora padaju u stanje šoka. Ribari takve želve vraćaju u more, no neke od njih ne uspiju zaroniti natrag na dno i nastaviti prezimljavanje, već dezorijentirano plutaju na površini nošene vjetrom i strujama. Kako su morske kornjače hladnokrvni organizmi čiji je cijeli život ovisan o temperaturi okoliša, takve će životinje zbog niskih temperatura uginuti. Za sada se još ne zna koliki je obim ovog problema, no poznato je da u koćama u Jadranu svake godine završi oko šest tisuća želvi, od čega samo u hrvatskim vodama oko dvije i pol tisuće, što zasigurno ima velik negativan utjecaj na opstanak ovih ugroženih organizama. Glavata želva je široko rasprostranjena u priobalnim područjima tropskih i suptropskih mora Atlantskog, Tihog i Indijskog oceana. Također je uobičajena u morima umjerenih područja i jedina je vrsta koja se u njima i gnijezdi. Najčešća je vrsta Mediteranskog i Jadranskog mora. Najveća gnijezdilišta ove vrste u Mediteranu su na grčkoj, turskoj i ciparskoj obali, a nešto manja na libijskoj, sirijskoj, izraelskoj, egipatskoj i tuniskoj obali. Populacija koja naseljava Jadran dio je populacije koja se razmnožava u Grčkoj. Procijenjeno je da u cijeloj mediteranskoj populaciji ima oko 5 000 spolno zrelih ženki. Glavata želva je mesojed, a hrani se raznim vrstama morskih životinja: spužvama, meduzama, ježincima, mekušcima, školjkašima, rakovima i ribama. Ima izuzetno jake čeljusti kojima lomi tvrde oklope svoga plijena. Sve se morske kornjače razmnožavaju na pješčanim plažama. Pare se u moru, od kraja ožujka do početka lipnja, jaja polažu tijekom ljeta. Na kopno izlaze samo ženke radi polaganja jaja, a mužjaci, nakon što se izlegu, više nikada ne izlaze na kopno. Tijekom jedne sezone ženke mogu imati između 2-5 legala, s pauzom od 2 tjedna između. Jaja liježu u rupe iskopane u pijesku i broj im u jednom leglu varira od 23 do 190, obično preko 100. Inkubacijski period općenito varira i traje između 50 i 65 dana. Veličina oklopa mladih kornjačica varira između 33,5 mm i 55 mm. Ustanovljeno je da spolnu zrelost postižu nakon 30 godina, pri duljini oklopa od 70 do 90 cm. Kako su pješčane plaže omiljena izletišta ljudi, uznemiravanje kornjača pri polaganju jaja te kasnije uništavanje jaja i legla ostavili su katastrofalne posljedice na populacije morskih kornjača u cijelom svijetu. Glavata želva je već odavno na svjetskoj listi ugroženih životinja. Jedini grabežljivci odraslih glavatih želvi su morski psi (ponekad i kit ubojica) i čovjek. Najveća prepreka opstanku morskih kornjača danas je čovjek. Pretjerano sakupljanje jaja iz gnijezda, gubitka gnjezdišta zbog obalnog razvoja, masovni turizam, hvatanje za hranu ili prodaja oklopa kao suvenira jednako ugrožava ove životinje. Kada se uz to pribroji zagađivanje i nerazumno iskorištavanje mora, morske su kornjače dovedene na rub opstanka. Kornjače često stradavaju u ribarskim stajaćim mrežama. S obzirom da se radi o životinjama koje dišu plućima, kornjače moraju izlaziti na površinu mora da bi udahnule zrak. Iako su razmaci između dvaju udisaja zraka u normalnim uvjetima kod kornjača relativno dugi, kada se pod morem zapletu u mreže, zbog stresa vrlo brzo ostaju bez zraka i utapaju se. Njihove su populacije u opadanju i zbog slučajnog ulova u koće. Procijenjeno je da se godišnje u Jadranskom moru slučajno ulovi oko 2.500 glavatih želvi. Od ukupnog broja jedinki uhvaćenih u ribarske mreže 85% je ulovljeno koćarenjem. |
Dalmatian Pelican (Pelecanus crispus)
Autro: Thomas Bresson - Pélican frisé Uploaded by ComputerHotline; Wikipedija Dalmatinski pelikan (Pelecanus crispus)
Ovo je najveća vrsta pelikana. Gnijezdi se na Balkanu, Maloj Aziji, Levantu, Ukrajini, južnoj Rusiji, sve do Mongolije i Kine. Naseljava močvare i obale jezera. Prvi znanstveni opis ove vrste napravio je njemački ornitolog Carl Friedrich Bruch 1832. prema primjerku ulovljenom na Neretvi. U Bečkom prirodoslovnom muzeju čuvaju se jaja koja su danas jedini dokaz da se u dolini Neretve gnijezdila ova ptica. Nema postojećih podvrsta, ali je u pleistocenu postojala paleopodvrsta Pelecanus crispus palaeocrispus. Dalm. pelikan je dugačak 170-190 cm, s rasponom krila preko 3 metra. Težak je 11-15 kg. Na glavi ima duže kovrčasto perje, zbog čega ga ponekad nazivaju kudravi pelikan. Sivobijele je boje sa sivim nogama i narančastim donjim dijelom kljuna, koji postaje crven u doba parenja. Na vrhovima krila nalazi se malo crnog perja. Stopala i noge su olovno sive boje. Glasa se siktanjem i klepetanjem. Životni prostor ove ptice su šašem obrasle obale ribom bogatih mora, jezera i riječnih ušća. Hrani se pretežito ribom, koja može biti i do 50 cm dužine. Dnevno pojede oko 1 kilogram hrane. Migrira na kratke udaljenosti. U letu izgleda jako elegantno. Ima držanje slično kao čaplje. Gniježdenje se događa u velikim kolonijama. Gnijezdo gradi na rubu vode ili gradi plutajuća gnijezda. Gnijezdi se jednom godišnje. Najčešće snese 2-3 bijela jaja. Oba roditelja inkubiraju jaja 30-32 dana. Nakon tri tjedna života, mladi žive bez roditeljskog nadzora, ali ih još uvijek hrane roditelji. Nakon šestog tjedna sami love ribe, a nakon desetog tjedna dobivaju sposobnost leta. Najveća populacija ovih pelikana se nalazi u laguni Karavasta u Albaniji. Ima ga na Skadarskom jezeru, gdje je postao njegov zaštitni znak, i u rezervatu Srebrna u Bugarskoj. U Dalmaciji je nestao, a zadnja kolonija bila je u dolini donje Neretve. Do 19. stoljeća gnijezdio se i u Srbiji, ali je melioracijom i pretvaranjem močvara u poljoprivredna zemljišta nestao. Danas se u Srbiji može vidjeti samo rijetko u prolazu, kao što je slučaj na ribnjaku Baranda u blizini Beograda. 2001. međunarodnim radnim sastankom održanom u Zagrebu, u organizaciji Zoološkog vrta Zagreb započet je projekt Povratak dalmatinskog pelikana u Hrvatsku. Prema kriterijima IUCN-a sadašnje stanje ukupne populacije dalmatinskog pelikana, unatoč laganom rastu pojedinih populacija u Grčkoj, ocijenjeno je kao "ranjivo". Tako je ocijenjeno zbog nastavka negativnog trenda ukupne populacije i naglog opadanja brojnog stanja tijekom 20. stoljeća. Prema Crvenoj listi IUCN-a, europske države u kojima je ranije postojala gnijezdeća populacija, ali je u međuvremenu izumrla, su Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Njemačka, Mađarska i Makedonija. Zbog toga se u ovim i većini ostalih europskih zemalja pojavljuje samo kao skitnica. Brojno stanje gnijezdećih parova u Europi krajem 20. stoljeća procijenjeno je na 800 do 1.200 parova, a ukupna svjetska populacija na 10.000-13.900 jedinki. |
|
Otok Franje Josipa (Franz Josef, Franc Jozeph; na albanskom: Ishulli i Franc Jozefit) je niski (visina oko 1,5 m), nenaseljen otok, površine 4,5 hektara, smješten na albanskoj stani ušća rijeke Bojane u Jadransko more, zapadno od Velipoja. Otok tvori bogata naplavna zemlja, a periodično postaje poluotok, ovisno o količini dotoka vode rijekom Bojanom. Otok je važno gnijezdište brojnih ptičjih vrsta, posebno onih iz porodice čaplji (Ardeidae). Malo je posjećen i poznat po mirnoći. Neobično ime dali su mu austrijski kartografi 1870. godine, u čast austrijskog cara Franza Josepha I Austrijskog. Ne nekim topografskim kartama naveden je pod imenom Mala Ada - kao manja "sestra" znatno prostranije Ade na suprotnoj, crnogorskoj strani ušća Bojane.
Šuma na otoku Franje Josipa zaštićen je spomenik prirode Albanije (alb. Pylli i ishullit të Franc Jozefit). Šuma predstavlja područje higrofilne vegetacije (vegetacija koja ima velike zahtjeve za vodom - vlagom, op.): topole, johe i drugih lišćara. Od posebne je vrijednosti hrast, koji je vrlo rijedak i ugrožen i prijeti mu nestajanje. Otok je nizak i s pješčanom obalom na kojoj dominiraju stabla johe (Alnus). Poneki primjerci su stariji od 75 godina, promjera debla 30 cm, i dosižu 16 m u visinu. Područje je sačuvano u relativno dobro stanju, ali je ugroženo stalnom erozijom vode (mora i rijeke), posljednjih su godina zabilježene i ilegalne sječe, požari i uznemiravanje ptica. Pristup ovome otoku je rutom: Skadar (Shkodër) - Velipojë - ušće Bojane (grygëderdhja e Bunës). |
Prostorni prikaz položaja otoka Franje Josipa I, na ušću rijeke Bojane
Izvor: Google Maps 
Otok Franje Josipa I uz ušće Bojane
|
|
Brdo, prema Open Street Map (2018. god.) visok 164 metara, a prema starim jugoslavenskim topografskim kartama visok 167 metara (Maja Reçit), proteže se smjerom zapad-istok. Rijeka Bojana, čijo sredinmo ovdje prolazi crnogorsko-albanska granica, dotiče njegove krajnje zapadne padine. Ime je dobilo po naselju Reç (Reči) koje se nalazi na njegovoj jugozapadnoj i južnoj strani. Treba razlikovati Mali i Reçit od Mali i Rencit - koji je dobilo ime po zaselku Renci.
Naselja koja okružuju brdo su: Luarz (Ljuarez; sa zaselcima Çobaj i Luarzi i Ri), Ças, Komiqe e Re, Reç (zaseoci: Reç, Lagjja e Re, Reç i Ri), te Mbisuka i Bregvijë (zaselci Vellipoja). 
Prostorni prikaz brda Mali i Reçit
Izvor: Google Maps 
Mali i Reçit
Detalj stare topografske karte; Mjerilo 1:25.000; Sekcija Frakanjel (170-2-2-); Sadržaj: 1972. 
Mali i Reçit
Pogled na brijeg s mosta kod sela Baks i R; Izvor: Google Maps |
Prostorni prikaz šire okolice brda Mali i Reçit
Izvor: Google Maps 
Mali i Reçit
Pogled preko nasada i staklenika kod naselja Komsiqe; Izvor: Google Maps Reç (Reci, Reči)Kako u Skadarskom okrugu ima više istoimenih naselja Reç, ovo uz Bojanu naziva se Reç (Reči). Istočno od njega, uz brijeg Mali i Reçit nalazi se Reç i Ri ("Novi Reči"). Drugo naselje Reç, također znano i kao Reç i Poshtëm ("Donji Reč"), nalazi se sjevroistočno od Koplika, u komuni Škrelj (Shkrel) u Velikoj Malesiji, u podnožju albanskih Prokletija.
U okolici sela nalaze se ribnjaci, koji su također obitavalište brojnih vrsta ptica. Tradicionalno su se održavale ribarske fešte, u vrijeme pražnjenja ribnjaka. Od sela, kod crkve, pruža se dobar pogled na polja, ribnjake i rijeku Bojanu (dobar položaj npr. promatranje ptica). |
|
Pogled prema Zadrimi
Pogled s Lješke tvrđave na nizinu Zadrime. Lijevo brdo je Mali i Kakkariqit. Na horizontu u sumaglici vrhovi su albanskih Prokletija. Obronci na desnoj strani fotorafije pripadaju gorskim grebenima gorja Skenderbeg. |
Područje Zadrime
Detalj stare topografske karte 
Zapadni dio Zadirme na području sela Barbullush
U pozadini brdo Mali i Kakkariqit / Barbullushit 
Pogled na Prokletije iz nizine Zadrime
|
Dukađinska Kneževina, s Llješom kao svojim glavnim gradom, uključivala je Zadrimu područja na sjeveru i sjeveroistoku od Skadra i bila je proširena do udaljenih područja sadašnje Srbije, a Ulpiana, u blizini Prištine, bila je njezina druga prijestolnica. Zadrima (alb. Zadrimë) je zemljopisna i etnografska regija u sjevernoj Albaniji, između Skadra (Shkodra), akumulacije Vau i Dejës i Lješa (Lezha). Smjestila se u podnožju krajnjih jugoistočnih dijelova Dinarskog gorja, na prijelazu u Šarsko-pindski gorski sustav. Geološki, Šarsko-pindsko gorje je nastavak Dinarskog gorja koje dominira zapadnim dijelom Balkanskog poluotoka (Dinaridi).
Najveći dio regije Zadrime nalazi se u istoimenom polju Zadrima, koje se još naziva Fusha e Tejdrinit, koja je dio Donjeskadarske ravnice (Fusha e Nënshkodres), a koja je dio još veće albanske Zapadne obalne nizine (Ultësirën Bregdetare, odn. Ultësira Perëndimore e Shqipërisë ). Zapadnim rubom polja teče stari tok rijeke Drim (ostali nazivi: Mali Drim=Drini i Vogël, Lješanski Drim=Drini e Lezhës). Sredinom polja teče rijeka Gjadër, pritok Drima. Na zapadu, u smjeru mora, područje Zadrime zatvoreno je dugim brdom Mali i Kakarriqit, zatim brdima Bushata (249 m n.v.) i drugim niskim brdima na sjeveru. Na istoku su više primorske rubne planine - tu je podnožje gorja Skenderbeg (alb. Vargmalet e Skënderbeut), njegova dva gorska grebena: Hajmel (Mali i Hajmelit, odn Mali i Kreshtes; čiji je najsjeverniji vrh Maja e Shitës, 614 n.v.) i južniji Mali i Velës (1170 m nadmorske visine; topo-karte ex-JNA: 1172 m). Sredinom polja niže se više brijegova (alb. kodra=brežuljak, brdo). Administrativno, dijelovi Zadrime se nalaze u Skadarskom i Lješkom okrugu. Obuhvaća oko 40 sela raspoređenih na otprilike 350 četvornih kilometara. Najvažnija sela su Gjadër, Dajç, Pistul, Shkjeza, Mjeda, Hajmal, Troshan i Kallmet. Većina sela, kao primjerice mala Fishta (Fishtë). Zadrima se nalazi u današnjim zajednicama Vau-Deja i Lezha; Nekada su Komuna Bushat, Hajmel, Dajç i Blinisht, kao i općina Vau-Deja bili jezgra regije Zadrima. Zajedno, ovih pet zajednica imalo je gotovo 34.000 stanovnika 2011. godine. Zbog povoljne mediteranske klime i dostupnosti vode za navodnjavanje, kroz povijest, sve do danas, stanovništvo se u najvećoj mjero bavilo poljoprivredom. Stanovništvo Zadrime je pretežito katoličke vjeroispovijesti, i zato ne začuđuje činjenica da su ovdje rođeni, živjeli ili djelovali mnogi poznati albanski svećenici kao to su Frang Bardhi (1606.–1643.), Lazër Mjeda (1869.–1935.), i poznati pjesnik Gjergj Fishta (1871.–1940.). Na brijegu Sapa dugo vremena nalazilo se sjedište biskupije Sapa, prije no što je ona preseljena u mjesto Vau-Deja. Ime Zadrima je slavenskog porijekla i znači područje “iza Drima”, “za Drimom”. Sredinom Zadrime prolazi albanska državna cesta SH1, dionica Lezha-Shkodra (Lješ-Skadar), koja je dovršena oko 2000. godine, i time poboljšala prometnu dostupnost i razvoj ovoga kraja. Prije izgradnje nove dionice, stara cesta prolazila je poljem između planine Mali i Rencit i Mali i Kakkariqit. Linija pruge Albanskih željeznica (Hekurudha Shqiptare - HSH), prolazi istočnim dijelom Zadrime. Na zapadnom rubu nizine nalazi se bivša vojna zrakoplovna baza Gjadër. Kraj je bio dio Kneževine Dukagjina (Principality of Dukagjini) u 15. stoljeću. Poznat po kulturnoj baštini, poznatim ljudima kojima je on postojbina, po zadrimskim tkaninama i lokalnom vinu Kallmet (Kallmet wine). IZVORI I LITERATURA Bardhi, Frang: Descrittione et informatione del stato del vescouato et chiese parochiali della Diocese Sappatense (na englesko Propaganda Fide. 1641. (HTML) WIKIPEDIJA: Zadrima |
Padine brda Kakkariqit, na zapadnom rubu sela Gjadër
Gjadër, sekundarna pista vojnog aerodroma
Gjadër
Sekundarna pista vojnog aerodroma i pogled na brdo Mali i Kakkariqit u pozadini u kojemu se nalaze podzemni hangari za avione. |
Zrakoplovna baza GjadërZrakoplovna baza Gjadër (ICAO: LAGJ) je bivša vojna zračna luka koja se nalazi u Gjadëru, u okrugu Lezhë, Albanija. Nalazi se sjeverno od grada Lješa i poznata je i kao zrakoplovna baza Lezhë-Zadrima. Zračna baza Gjadër izgrađena je u blizini planine kako bi zrakoplovi nakon slijetanja ušli u tunel ispod planine. Tuneli imaju kapacitet za skladištenje oko 50 zrakoplova i osoblja. Kako se zračna luka nalazi na strani planine, piloti moraju paziti da se ne okreću kada polijeću jer mogu udariti u bokove planine. Zračnu luku je izgradila albanska komunistička vlast kako bi se smanjila opasnost od ulaska jugoslavenskog zrakoplovstva u albanski zračni prostor. Da bi se suprotstavili svakom jugoslavenskom zrakoplovu, ovdje su bili smješteni suvremeni zrakoplovi F-7A (kineska "verzije" MIG-a, op.). Izgradnja baze počela je 1969. godine, ali zbog svoje složenosti nije završena do sredine 1970-ih. Prvi zrakoplov koji je koristio njegovu pistu sletio je 10.7.1973., a službeno otvaranje održano je 15.3.1974. godine. Ovdje je bila smještena pukovnija (regimenta) 5646, koju je činila jedna eskadrila F-6, ali u svibnju/maju 1976. ovdje je premješteno šest aviona FT-5, te potom i eskadrila F-7A iz grada Rinasa. Dana 16.20.1976., druga eskadrila F-6 preseljena je u Gjadër iz Kuçove. Ovdašnja postorjba onda je reformirana u pukovniju 4010. Zrakoplovna baza je bila u upotrebi barem do 1992. kada se 9.9. FT-5 albanskih zrakoplovnih snaga srušio na bazu Gjadër. Zrakoplov, kojime su upravljali Ismet Zervoi i Martin Bregu, ipak je uspješno sletio na travu pokraj piste bez mnogo štete. Operacije CIA-e Od 2. do 4. mjeseca 1994. CIA je koristila bazu za letove bespilotnih špijunskih letjelica u misijama nad Bosnom i Hercegovinom i Saveznom Republikom Jugoslavijom, koristeći dva bespilotna zrakoplova Gnat-750 i zemaljsku satelitsku odašiljačku stanicu. Budući da je jedan od dva izvorna CIA-ina Gnata pao tijekom testiranja u SAD-u, iznajmljen je jedan od dva operativna Gnatsa. Operacija nije bila uspješna. Gnat-750 je patio od brojnih grešaka u vezi s podatkovnom vezom i bio je ograničen u upotrebi tijekom lošeg vremena. Tim je naposlijetku povučen. Dva Gnata su zatim ponovno opremljena senzorom toplinske slike i poboljšanim paketom SIGINT te su ponovno prebačeni u Hrvatsku 1994. godine, postižući znatno učinkovitije performanse. Američke vojne operacije Od 4. do 11. mjeseca 1995. u bazi Gjadër smješten je sustav Predator UAV, kojima je upravljala vojna obavještajna bojna Charlie Company američke vojske (Niskog intenziteta), kako bi pratila sukob u Bosni i Hercegovini. Četiri rastavljena Predatora su dopremljena u zračnu bazu Gjadër u C-130 Herculesu. UAV-ovi su sastavljeni i njima je prvo upravljalo civilno ugovorno osoblje. U bazi je bilo raspoređeno više od 70 vojnih osoba američke vojne obavještajne službe. Misije prikupljanja obavještajnih podataka započele su u srpnju 1995. Jedan od Predatora izgubio se 11.8.1995. nad Bosnom; drugi je namjerno uništen 14.8. nakon što je pretrpio kvar motora u Bosni, što je moglo biti uzrokovano neprijateljskom vatrom sa zelje. Izvorni 60-dnevni boravak pod nazivom Operacija Nomad Vigil produžen je na 120 dana. Sljedećeg proljeća, u ožujku 1996., sustav je preraspoređen i operirao je iz baze Taszar u Mađarskoj. Aktualno stanje Dana 12.3.1997. godine lokalno je stanovništvo napalo bazu tijekom narodne pobune protiv albanske vlade. Uništeno je nekoliko zgrada, uključujući i kontrolni toranj. I napslijetku su 16.3. vojnici napustili zrakoplovnu bazu. Nedostatak sredstava spriječio je popravak baze, a operacije u njoj prestale su 2000. godine. Sada se koristi kao skladište za borbene zrakoplove povučene iz službe. Nijedan zrakoplov albanskog zrakoplovstva nije smješten u bazi (podatak iz 2018. godine). Tuneli Posebitost zrakoplovne baze Gjadër je planinsko skladište za zrakoplove s dva ulaza uz zgrade aerodroma, kojima se pristupa posebnom pješačkom stazom dugom oko 2 km kroz polja poljoprivrednih gospodarstava, zapadno od glavne piste za kretanje, zone disperzije i piste. TEHNIČKI PODACI Nadmorska visina: 7 m n.v. Pista: 16/342,800 m; betonska Pista: 17/352,202 m; betonska |
|
Kukël je naselje u bivšoj općini Bushat, u Skadarskom okrugu. Nakon administrativne reforme 2015. godine postala je dio općine Vau i Dejës. Smjestilo se između podnožja brda Mali i Kakkariqit i desne obale starog korita Drima. Na Drrimu se nalazi cestovni most koji povezuje Kukel sa susjednim selom. Gramsh. Kukel je poznat kao mjesto gdje je živo i djelovao veliki albanski pjesnik i domoljub Nndre Mjeda.
Centar "Ndre Mjeda” (Kompleksi “Ndre Mjeda")
Centar "Ndre Mjeda” (Kompleksi “Ndre Mjeda")
|
Ndre Mjeda (20.11.1866., Skadar, Otomansko Carstvo - 1.8.1937., Skadar, Kraljevina Albanija) Bio je albanski svećenik, filolog, pjesnik i aktivist pokreta albanskog nacionalnog buđenja. Na njega su utjecali isusovački pisac Anton Xanoni i franjevački pjesnik Leonardo De Martino. Od 1880. do 1887. Mjeda je studirao književnost u kartuzijanskom samostanu Porta Coeli, u Valenciji, Španjolska, retoriku, latinski i talijanski jezik u Hrvatskoj na isusovačkoj ustanovi, na Gregorijanskom sveučilištu u Rimu, te na još jednom gregorijanskom učilištu u Chieriju, Italija. Tijekom tih studija Mjeda je počeo pisati albansku poeziju. Neke od njegovih najpoznatijih pjesama su Vaji i Bylbylit (Slavujev pjev) (1887) i Vorri i Skanderbegut (Skenderbegov grob). Mjeda je također predavao glazbu u Cremoni, u Italiji, na učilištu Marca Girolama Vida od 1887. do 1891., te prevodio raznovrsnu vjersku literaturu. Objavio je Jeta e sceitit sc' Gnon Berchmans (Život sv. Ivana Berchmana) (1888.), i T' perghjamit e Zojs Bekume (Imitacija Majke Božje) (1892.), prijevod s španjolskog, Katekizmi i Madh (Veliki Katekizam), još jedan prijevod i Historia e Shejtë (Sveta povijest). Mjeda je kasnije studirao teologiju na isusovačkom fakultetu u Krakovu u Poljskoj i predavao filozofiju i filologiju, a bio je i knjižničar na Gregorijanskom učilištu u Kraljevici kor Rijeke, gdje je također imenovan profesorom logike i metafizike. Bio je protjeran 1898. nakon sukoba između Austro-Ugarske i Vatikana. Godine 1899. Mjeda je zajedno s Preng Doçi i Gjergj Fishtom utemeljio književno društvo Shoqnia e bashkimit të gjuhës shqipe (Društvo za jedinstvo albanskog jezika), obično poznato kao Shoqnia Bashkimi (Udruženo društvo) ili jednostavno Bashkimi (Unija) iz Skadra za objavljivanje knjiga na albanskom jeziku. Godine 1901. Mjeda je osnovao društvo Agimi (Zora) u Skadru. Mjeda je osmislio agimsku abecedu na temelju latiničnih znakova po načelu jednog slova za zvuk i koristio dijakritičke znakove za druge osebujne zvukove na albanskom jeziku. U Hamburgu 1902. godine Mjedina abeceda je odobrena od strane Međunarodnog kongresa orijentalista, a u svibnju/maju i većina katoličkog svećenstva u Skadru. Knjige koje je subvencionirala Austro-Ugarska objavljene su agimsko pismu koje je bio rival Baškimijevoj abecedi za pisanje albanskog jezika. Godine 1908. Mjeda je bio delegat društva Agimi na albanskom abecednom kongresu u Monastiru (Bitola, Makedonija, na kome se raspravljalo o standardizaciji alb. jezika). Tamo je Mjeda podupirao latinsko znakovlje Istanbulske abecede jer je sadržavalo načelo jednog slova, jedan zvuk, i njegove latinske znakove koji su također bili slični suparničkoj abecedi Bashkimi. U kasnom osmanskom razdoblju, Mjeda je podržavao austrougarsku intervenciju u albanskim odnosima u Osmanskom carstvu. Mjeda je bio član Albanske književne komisije u Skadru pod austrougarskom upravom, kao i zamjenik u Narodnoj skupštini Albanije. Napustio je politiku nakon poraza Fan Nolija i uspona kralja Zoga. Zatim je služio kao župnik u Kukëlu i podučavao albanski jezik i književnost na isusovačkom fakultetu u Skadru sve do svoje smrti. |
|
Platana u selu Piraj (Rrapi i Pirajve / Parku Rrapi i Dashurise)
KOORDINATE: 41.8640, 19.6520 Nalazi se u blizini sela Blinište, u naselju Piraj, na desnoj strani ceste Lješ-Skadar. Piraj je smješten u nizinskom području, i okružen melioracijskm kanalima. Promjer platane koja se ovdje nalazi je preko 2,5 m, a visoka je preko 20 m. Ima impresivnu krošnju, koja je naglašena činjenicom kako u blizini nema drugih stabala, no u opasnosti je od ugrožavanja zbog obližnje gradnje. Platana je zaštićeni spomenik prirode zbog svojih znanstvenih, bioloških, ekoloških, i estetskih vrijednosti, te lokalnog značaja. Stanovnici su koristili njezinu sjenu u vrijeme odmora za vrijeme poljskih radova, u vrijeme velikih vrućina. Do platane se dolazi cestom Lješ-Skadar, skretanjem u naselje Piraj. Naziva se i Rrapi i Dashurise = platana ljubavi (alb. dashurise=ljubav) |
Platana u selu Piraj
|
|
Prema selu Kallmet, ime je dobila jedna od najvažnijih albanskih vinskih sorti, koja vjerojatno porijeklo vuče od izvorne sorte kadarke.
Navažnije vinogradarske regije u Albaniji su pretežno katoličke regije oko Skadra (na primjer, selo Kallmet), zatim oko brda glavnog grada Tirane, regija Berat, Drač, Korca i Lushnja. U priobalnim područjima vino se obično uzgajalo u ravnici, a u ostalim brdovitim krajevima na umjetno uređenim terasama. Zbog povijesnih društveno-ekonomskih čimbenici u Albaniji nije bilo kontinuiranog razvoja vinogradarstva, što je omogućilo da se očuvaju stare autohtone sorte grožđa, koje su opstale kao lokalni varijeteti. Lokalne sorte su bijela vina Pules, Debin e Bardhë, Shesh i Bardhë, a crna vina Debin e zezë, Kallmet, Serina, Shesh i Zi i Vlosh. Među rjeđim, djelomično ugroženim vrstama su Bishtdhelpra, Gomaresha, Mereshnik, Kryqëz, Maltëz i Tajka. Sorta grožđa Kallmet, podrijetlom vjerojatno varijanta izvorne sorte kadarka iz bazena Skadarskog jezera, usko je povezana s istoimenim selu u ravnici Zadrime. Sorta je izvorno sađena u svim obalnim brdskim područjima sjeverne Albanije, ali je također zasađen i u središnjoj i južnoj Albaniji. U Albaniji su uzgajene i nove varijante sorte. Preferira silikatna i vapnenačka šljunkovita tla. Tijeakom komunističkih vremena vino se dijelom izvozilo kao Merlot u DDR i Poljsku. |
Glavne sorte vinove loze u Albaniji
|
|
Šuma Shënmërisë Kallmet
Nalazi se istočno od sela Kallmet i Vogël, općine Kallmet, u Lješkom okugu. Uključena je u šumarsko gospodarstvo Zadrima. Ima površinu od 1 ha i prostire se između 400-440 m nadmorske visine. Nalazi se na obronku planine, u blizini crkve Shënmërisë Kallmet (po kojoj je dobila ime; alb. Shënmërisë=sv. Marija). Šuma je tipičan predstavnik šuma u velikog dijela Albanije - dobro očuvana mediteranska šuma u kojoj se nalaze stabla hrasta, jasena i graba te srednje visoko raslinje (žbunje). Maksimalna visina stabla je oko 12 m, maksimalni promjer je 45 cm, a maksimalna starost više od stotinu godina. U vapnenačkim stijenama u okolici nalazi se poljana s dva izvora čiste i hladne vode. Tu je i zgrada crkve, sada obnovljena. Vjerske obrede obavljaju ne samo stanovnici sela Kallmet, već i iz ostalih dijelova Zadrime. Postojanje crkve u ovom zaštićenom objektu prirode daje kulturnu, povijesnu i vjersku vrijednosti, ali također ima i znanstvenu, kulturnu, obrazovnu, biološku, estetsku i turističku vrijednost. Do lokacije se dolazi cestom Lezhë-Kallmet i Vogël - Pyllli i Shënmërisë. |
|
|
Gorje Skenderbeg (alb. Vargmalet e Skënderbeut), susjed Dinarskome gorju, često se naziva Zapadno rubno gorje (alb. Vargmalet Perëndimore) je primorski rub planinskog lanca u Albaniji, koji se proteže s dužinom od oko 80-90 kilometara od Vau-Deje na sjeveru gotovo do Elbasana na jugu. Odvaja obalne regije u sjevernoj polovici Albanije od planinske unutrašnjosti.
Planine prema zapadu strmo padaju do obalne ravnice koja se proteže duž Jadrana. Na istoku planinskog lanca nalaze se visoravni - na sjeveru Mirdita, na jugu planine Martanesh - i porječje rijeke Mat. Planinski lanac je na sjeveru omeđen probojnicom Drima koja ga odvaja od Prokletija (Dnarskog gorja) i također razbijen toko rijeke Mat. Razne druge rijeke koje izviru u planinskom lancu, probijaju vanjske planine duboko usječenim klisurama, kao što su rijeka Tirana, Tërkuza, Zeza i Droja, pritoke rijeke Ishëm, te tako i rijeke Erzen. Ime potječe od Mali i Skënderbeuta (1540 m), planine nazvane po srednjovjekovnom princu Skenderbegu. Ime je kasnje prošireno na sve šire područje. 
Pogled iz ravnice Zadrime na zapadne planine gorja Skenderbeg
Izvor: Google Maps |
Dijelovi gorja Skenderberg, iznad ravnice Zadrime, sjeveroistočno od Lješa
|
|
Upravljani prirodni rezervat /Park prirode Kunë-Vain-Tale
Rezervat Natyrore i Menaxhuar/Park Natyrore Kategoria IV IUCN IUCN Kategorija IV Kune-Vain-Tale je park prirode koji se nalazi u Lješkom okrugu. Ova zona atraktivnog kopnenog i priobalnog krajolika, te vrijedan prirodno-lagunski eko-sustav, jedna je od najvažnijih laguna albanske jadranske obale. Ovo područje karakteriziraju različita staništa, koja se sastoje od sustava laguna (Kunë, Merxhani, Zajet, Vaini, Vijat i Varrit, itd.), otoka Kunë, međusobno povezanih rijekom Drim i na krajnjem jugu rijekom Mat, a obuhvaća još i ušće rijeke Drim i prostor oko ušća uz obalu Jadranskog mora. Prostire se na površini od 43,93 km2. Prirodni rezervat je osnovan 2010. godine. Unatoč određenim promjenama koje su se dogodile (urbanizacija i sl.) područje je prepoznato kao međunarodno znanstveno vrijedno ptičje područje s različitim staništima (IBA - Important Bird Area, prema klasifikaciji BirdLife International), važno za ptice selice, a posebno za koloniju čapki (fam. Ardeidae). Klima, kao i vegetacija su tipično mediteranske. Vegetacija rezervata Kunë-Vale-Tale spada u ilirske listopadne šume i mediteranske šumske površine, šume kontinentalne eko-regije palearktičkog umjerenog širokolisnih i miješanih šuma. Prirodni rezervat obilježava visoka vegetacija (trstike) močvarnih slanih i slatkih voda, koje su povoljne za bioraznolikost, posebno za ptice močvarice, vodozemce, insekte i ribe. Postoji oko 277 vrsta biljaka. Fauna je zastupljena s 341 vrstom; 23 vrste sisavaca, 196 vrsta ptica, 10 vrsta vodozemaca, 59 vrsta insekata i 58 vrsta riba. Posebno se mogu istaknuti vodeni gmazovi i ptice grabljivice, poput orla (Aquila chrysaetus), sivog sokola (Falco peregrinus), rijetkih vrsta zaštićenih određenim konvencijama. Laguna je posebno vrijedna za pojedine vrste riba. Delta rijeke Drine od posebne je važnosti za migratorne ribe. Spomenici prirode: Unutar zaštićenog područja Parka prirode nalaze se dva spomenika prirode:
Kulturne, vjerske, povijesne znamenitosti unutar područja; Područje na kojem se nalazi područje vrlo je bogato kulturnom baštinom, tradicijom, folklorom, narodnim nošnjama itd. Lokacije vrijedne posjeta u Parku prrode su: keneta e Merxhanit (keneta=močvara), Ishulli i Kunes (ishulli=otok), Këneta e Kashtës, Grykederdhja e Lumit Drin (grykederdja=ušće/delta), Këneta Zajes, Cekës, Vijat e Zallit, plazhi i Shëngjinit (plazhi=plaža), Vainit dhe Tales. Zaštićeni spomenik prirode Nizina i ušće rijeke Drim (Rivat e Drinit)
Nalazi se u blizini otoka Shengjin / Kune (0,5 m nadmorske visine). To je karakteristično močvarno stanište morskih uvala isprepletenih brojnim vodenim bazenima. Odlikuje se bogatim životinjskim svijetom, posebno ptičjim, od kojih su neke vrste rijetke i zaštićene. Područje ima znanstvenu (biološku i ekološku), kulturnu, obrazovnu i turističku vrijednost. Da biste posjetili ovaj spomenik prirode, trebali biste slijediti cestu Lezha - Shëngjin - Merxhan - Rivat e Drinit. Zaštićeni spomenik prirode močvarno područje Këneta (Këneta e Kashtës)
Močvara Këneta smještena je uz obalu Jadranskog mora, južno od Shengjina To je mala zanimljiva laguna nastala akumulacijom rijeke i mora. Duga je oko 850 m i široka je oko 400 m. Ovdje je formiran ekosustav u kojem se ističe vrlo bogat biljni i životinjski svijet. Zaštićena je zbog svojih znanstvenih (bioloških), ekoloških i obrazivnih vrijednosti. Pristup močvari je cestom Lezha-Shëngjin-Merxhan. 
Laguna Kunë-Vain
Autor: Joergsam 
Laguna Kunë-Vain
Autor: Nirloo |
Rivat e Drinit
Sivi sokol (lat. Falco peregrinus) Vrsta kozmopolitskog sokola koja u obrušavanju dostiže brzinu i do 350 km/h, što je čini najbržom životinjom na svijetu. Prema časopisu National Geographic, najveća zabilježena brzina sivog sokola je 389 km/h, što je gotovo 200 km/h brže od najbrže čiope. Sivi sokol je dug od 34 do 58 cm i ima raspon krila od 80 do 120 cm, te kao i kod drugih grabljivica, ženke su veće od mužjaka (oko 30%). Mužjaci su teški od 440 do 750 g, dok ženke teže od 910 do 1.500 g. Oboje imaju slične oznake na perju s tamno sivim (skoro crnim) leđima i gornjim dijelom krila, dok su vrhovi krila potpuno crni. Bijelo-rđavi donji dio tijela su prošarani tamnosmeđim ili crnim mrljama. Dugi i uski rep je također prošaran na isti način, a pera mu završavaju bijelom trakom i crnim vrhom. Tjeme i brkovi" na obrazima su mu crni, te u kontrastu sa blijedim dijelom ispod kljuna i vrata. Kljun je žut, kao i noge, dok su zakrivljeni vrh kljuna i čaporci crni. Ujedno je i najbrža životinja, jer tijekom svojih "ponora" iz visine može dostoći brzinu preko 320 km/h. Sivi sokol živi na svim kontinentima i do sada je opisano više od 10 podvrsta. Ukupna europska populacija je procijenjena na oko 20.000 parova, a trend ima umjeren rast. Staništa sivog sokola su planinski predjeli, doline rijeka, pustinje, velike ravnice, morske obale, a izbjegava velika šumska prostranstva. U posljednje vrijeme uspješno se doselio u velike gradove. Gnijezdo ne gradi i ne dodaje materijal (kao i drugi sokolovi), a smješta ga na strmim, nepristupačnim liticama, rjeđe na kakvoj zgradi, a u dijelovima područja gnijezdi se i na stablima, tlu, ili u gnijezdu drugih ptica. Monogamni su, a veze su vjerojatno doživotne. U pologu su 3-4 jaja, inkubacija traje 29-32 dana, na jajima leže i o njima se brinu oba roditelja, a samostalni su nakon dva mjeseca ili više mjeseci. Osnovna hrana sivog sokola su male i ptice srednje veličine (golubovi, patke, šljuke, vrane, čvorci, ševe), a može uloviti i znatno krupnije ptice (guske, labudove, ždralove). Rijetko se hrani sisavcima i drugim životinjama (šišmiši, kukci). Lovi isključivo u letu, obrušavajući se na plijen i progoneći ga nevjerojatnom brzinom i lakoćom.Veoma je prilagodljiva vrsta i upotrebljava se u sokolarstvu posljednjih 3.000 godina. 
Močvara Këneta e Kashtës, park prirode
|
|
Rrepet e Kolshit (Šuma platana u Kolshu)
Zaštićeni prirodni spomenik. Nalazi se u blizini sela Kolsh, po kome je i dobila ime. Postoje primjerci platana (lat. Platanus orientalis; alb. rrapi) visoki do 20 m, promjera debla do 1 m, a njihove se krošnje često prepliću. Imaju posebnu prirodnu, biološku i estetsku vrijednost za krajolik doline, vrlo blizu sela. Uz njih se nalazi i veći dio trske koji čuva isto Šumarsko poduzeće, koje je betoniralo na desnu obalu, gdje je potok Kolshi vrlo suh. Ovdje se često okupljaju seoski muškarci kako bi riješili svoje probleme. Do mjesta se dolazi cestom Lezhe - Manati - Kolsh. 
Stabla platana u Kolshu
|
|
|
Rrapi i Grykes (Platana u selu Grykë)
Zaštićeni prirodni spomenik. Nalazi se u blizini sela Grykë, desno od seoske ceste Manati - Kolsh. Stablo se račva u tri debla, od kojih su dva gotovo sjedinjena pri tlu. Nalaze se 3-4 m udaljena od korita potoka, pritoka vodotoka Kolshi (Manatija). Visina stabla je preko 15 m. Promjer dva ujedinjena debla pri tlu iznosi oko 230 cm, a trećeg debla 90 cm. Stariji ljudi svjedoče kako su se pod krošnjom ovoga stabla okupljali muškarci kako bi odlučivali i donosili odluke koje se tiču sela, ili npr. o potpori Skenderbegu u otporu stranoj invaziji. Zbog toga je ovo stablo poznato i kao Rrepet e Kuvendit te Burrave - "platana narodnog zbora". Drvo ima povijesnu, estetsku i biološku vrijednost. Do njega se stiže cestom Lezhe - Manati - Grykë. Shpella e Hutit (Shpella e Hutave) Smještena 310 m iznad razine mora, u blizini sela Grykë. Predstavlja kršku špilju u krednim vapnencima, dugačku 16 m, oko 6-8 m široku, 9-11 m visoku, s brojnim špiljskim nakitom. Istraživali su je stranci i albanski speleolozi. Zbog znanstvene vrijednosti (geološke, geomorfološke, hidrološke), didaktičke, ekološke i kulturne špilja je zaštićeni spomenik prirode. KOORDINATE: 41.7797, 19.6825 |
Rrapi i Grykes (Platana u selu Grykë)
|
|
Tektonski prozor Mirdite (Dritarja tektonike e Mirditës)
Nalazi se jugoistočno od sela Manati, u komuni Kolsh, u Lješkom okrugu, na nadmorskoj visini od 80 - 600 m. Njegova posebnost je da, kao posljedica složenih geoloških procesa, ovdje u unutrašnjost tektonske zone Krasta, prodire tektonska podzona Spitenita. Njegove karbonatne formacije tvore ekspanzivnu braheantiklinalu (antiklinala čija je duljina nešto veća od širine). Prosječna duljina joj je 1500 m, a prosječna širina 1000 m. Proučavali su je prof. V. Melo i prof. J. Kanani, koji su područje predložili za zaštitu u kategoriji zaštićeni spomenik prirode. To je područje s posebnim znanstvenim vrijednostima u području geologije i geomorfologije. Ima i obrazovnu vrijednost za studente geologije i geografije i učenike srednjih škola. Kako bi se došlo do ove lokacije potrebno je skrenti lijevo sa ceste koja ide od Lješa prema naselju Manati |
Tektonski prozor Mirdite, zaštićeni spomenik prirode
|
|
Špilja Shpella e Sukës së Vogël
Prirodni spomenik II. kategorije. Smještena je u okolici sela Petran, na 460 metara nadmorske visine. To je speleološki objekt oblikovan u krškom terenu građenom od vapnenaca iz razdoblja krede. Duga je 40 metara, široka do 16 i visoka 5 metara. U špilji ima brojnih špiljskih oblika (špiljski nakit), znatne atraktivnosti. Ima znanstvenu (geološku, geomorfološku, hidrološku), obrazovnu, ekološku I kulturnu vrijednost. Pristup je cestom Lezhe – Manati – Petran. |
|
|
Zbogom Dinarskom gorju!
Ovako izgleda zalazak sunca s najjužnijeg dijela Dinarskog gorja, s plaže u Shengjinu na obali Drimskog zaljeva Jadranskog mora. Ovdje prestaje dinarski lanac i nastavlja se Šardsko-Pindski planinski sustav. |
|
Imate li bilo kakve komentare, ispravke, mišljenja ili priloge o ovoj stranici?
Molimo pošajite ih putem slijedećeg obrasca ili direktno na adresu elektroničke pošte: E-MAIL Navedite o kojoj se planini ili temi radi. Ovisno o Vašoj želji, Vaš identitet u objavljenom tekstu (prilogu) može biti prikazan ili neobjavljen. ODGOVARAM NA SVAKI UPIT! Ukoliko ne dobijete odgovor, molim Vas pišite direktno na slijedeću adresu: papaczg@hotmail.com INDIVIDUAL VISITORS SINCE JANUARY 14TH, 2019
|
Svi materijali (tekstualni, kartografski, fotografski, audio i video) kojih je isključivi autor DINARSKO GORJE mogu se slobodno preuzimati, bez ikakvih dodatnih uvjeta. Radi se o materijalima na stranici uz koje nije posebno navedeno tko je njihov izvor ili se iz samog sadržaja to ne vidi. Ukoliko želite koristiti pojedine sadržaje sa stranice, a u dvojbi ste o njihovu porijeklu, molimo da kontaktirate DINARSKO GORJE.
All materials (textual, cartographic, photographic, audio and video) of which the sole author is DINARSKO GORJE WEBPAGE (Dinaric mountains) can be freely downloaded and used without any additional conditions. These are materials on the site where their source or author is not specifically stated. If you want to use some content from the site, and you are in doubt about its origin, please contact the Website administrator. 
PLEASE, KEEP OUR ENVIRONMENT CLEAN!
|
