---

STRANICA JE U IZRADI
​Hvala Vam na razumijevanju!

Običajno pravo

Običajno pravo je pravo nastalo time što su običaji iz pravne sfere nesmetanim dugotrajnim ponavljanjem prerasli u obvezatna pravila općepoznata sadržaja. Običajno pravo vrijedilo je prema teritorijalnom kriteriju među svim stanovnicima određenoga područja, ili prema personalnom kriteriju među članovima neke društvene grupe, staleža ili profesije (npr. među trgovcima).

U pristupu pravnopovijesnim vrelima potreban je oprez, jer su se nazivi za običajno pravo (consuetudo, mores, usus) rabili ponekad i u širem smislu, kao oznaka cjelokupnoga pravnog poretka uključujući i normativne izvore (npr. statutarno pravo), a mogu se odnositi čak na potpuno novu odredbu, pa i na nečije subjektivno pravo. Običajno pravo kroz dugo je razdoblje moglo ostati nepisano, a povod zapisivanju obično je bila nesigurnost i dvojbe glede njegova sadržaja. Pravne norme koje je donosila državna vlast potiskivale su običajno pravo i izrijekom mu u hijerarhiji pravnih izvora davale sekundarnu i supsidijarnu vrijednost. Kako i nadalje znatni segmenti društvenog života nisu regulirani propisima, običajno pravo je zadržalo veliku važnost. Tek potkraj staroga poretka (franc. ancien régime), probijanjem novih shvaćanja o načelu zakonitosti i pravnom sustavu, te kodifikatorskim valom koji je uslijedio u XIX. st., prostor prepušten običajnomu pravu počeo se ozbiljno sužavati. Proučavanje običajnoga prava iz zbirki, u kojima je popisano, usložnjeno je time što u te zbirke mogu biti umetnute i nove norme, koje nije uvijek lako prepoznati i razlučiti, te što se običajno pravo taložilo tijekom dugoga razdoblja, pa je teško datirati pojedina pravna rješenja. Te metodološke teškoće potrebno je uzeti u obzir i pri raščlanjivanju izvorâ iz hrvatske pravne prošlosti (Vinodolski zakon, Poljički statut, Novigradski pravni zbornik, Vranski zakonik i dr.). Običajno pravo može se proučavati i iz sudskih spisa, jer se u postupcima ponekad stranke i sud pozivaju na običajno pravo, dokazuju njegov sadržaj i raspravljaju o njem.

Zanimanje za običajno pravo u 19. st., koje je pobudila historijska pravna škola, dovelo je do sabiranja pravnih običaja koji u narodu žive (npr. anketa B. Bogišića za južnoslavenski prostor). Proučavanje običajnoga prava bilo je potaknuto i ideološkim motivima. Npr. u gotovo svakom nacionalnom pokretu tragalo se za iskonskim običajnim pravom toga naroda, često bez svijesti o metodološkim zamkama koje tomu stoje na putu; ili, podcrtavale su se sličnosti u običajnom pravu kako bi se pokazalo da su neke etničke grupe srodne (npr. pod utjecajem panslavističkih ideja), ne vodeći dovoljno računa o tome da posve slična pravna rješenja postoje i u drugih naroda na tom stupnju društvenog razvoja. Mnoge tvrdnje o praslavenskom ili pragermanskom običajnom pravu u znanstvenim krugovima zato su odbačene ili se uzimaju u obzir s krajnjim oprezom. Običajno pravo neke zajednice ne može se utvrditi ni interpretirati samo iz lokalnih zbirki i izvora, već traži vrlo opsežna komparativna istraživanja pravne i antropološke naravi.
​
IZVOR  običajno pravo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 3. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44553>.

STRANICA JE U IZRADI
​Hvala Vam na razumijevanju!

Tetoviranje, sicanje i bocanje

SICANJE BOCANJE TETOVIRANJE, 2013.- priča o običaju Hrvata da tetoviraju djecu
Datum objave: 2.10.2018. Autor: Volim Hrvatsku
Opis: Zašto su majke Hrvatice u Bosni i Hercegovini dale tetovirati svoju djecu ? Križeve i katoličke simbole djevojčicama su tetovirali već od treće godine. Najveću važnost ovaj oblik označavanja imao je za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine između 1463. i 1878. godine. Tako su ih željeli zauvijek obilježiti. I djevojke zaštititi kako Turci ne bi koristili pravo prve bračne noći. Za slučaj da Turci oduzmu dijete, te ga, kako je onomad opisao Andrić, u sepetu na malim bosanskim konjićima povedu put Stambola, Smirne... I dok danas mladi tetoviraju znakove i simbole koji su im nerijetko i nepoznati, malo tko od njih zna da postoje simboli i ukrasi tipični za Hrvate i katolike u Bosni. I danas na području Uskoplja, Kupresa, Kraljeve Sutjeske ili Rame susrećemo žene koje su tetovirane tradicionalnom tehnikom. U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine taj se postupak zove sicanje, ponegdje bocanje, a svima je poznato kao tetoviranje. Sicanje, bocanje, tetoviranje- najviše se prakticiralo kad je Bosna i Hercegovina pala pod tursku vlast. Pretpostavlja se da je taj običaj ostao još od doba Ilira, a u dokumentarcu Sicanje, bocanje, tetoviranje doznajte zašto su majke dale tetovirati svoju djecu i što o tome danas kažu tetovirane žene. Direktor fotografije Davorin Gecl Majstor tona Marijo Šešerko Majstor svjetla Boris Zimšek Zima Montažer Damir Đurčević Producent Miro Mioč Skladatelji Oleg Colnago Luka Udjbinac Scenaristica i redateljica Tanja Kanceljak Godina proizvodnje 2013. Copyright -HRT ​

Tetovirane bake

​Duboko u središtu Bosne i Hercegovine, VICE Srbija je pronašao sasvim posebne bake koje čuvaju neobičnu tradiciju koja vuče korene još iz vremena Osmanlija. Katarina Petrović nas upoznaje sa "Tetoviranim bakama".
POGLEDAJ
​http://www.vice.com/rs/video/tetovirane-bake

---

Ženidba i bračna zajednica

​​Intervju iz 1934.(Novi Pazar - Alija Fijuljanin)
Datum objave: 28.5.2020. Postavio: Stari Dedo
Opis: Jedan od najstarijih intervjua dat američkim naučnicima i istraživačima sa Harvarda, Albertu Lojdu i Milmanu Parry-u, u Novom Pazaru, 1934. Fijuljanin Alija, zemljoradnik, rodom iz Leskove, sela na Pešteri, priča o životu i svojoj ženidbi.

​Crnogorke u prošlosti - Bračna zajednica [1. dio]
Datum objave: 27.2.2019. Postavio: Duklja - Zeta - Crna Gora
OPis: RTCG, 5. februar 2019.

Crnogorke u prošlosti - Bračna zajednica [2. dio]
Datum objave: 27.2.2019. Postavio: Duklja - Zeta - Crna Gora
Opis: Utorak, 12. februar 2019. u 21:00h na TVCG 1 Crnogorke u prošlosti Sagovornici: dr Svetlana Slapšak - antropološkinja- Ljubljana, dr Vera Gudec Dodić - istraživač u oblasti istorije porodice - Beograd, mr Paula Petričević - filozof; dr Sandra Prlenda - Istorijski institut - Zagreb; prof. Dr Nadežda Čačinović - Filozofski fakultet - Zagreb Sadržaj: Četvrta epizode serijala “Bračna zajednica” - II dio, predstavlja kako su u periodu socijalizma do danas regulisani odnosi među supružnicina.

---

Krvna osveta

Krvna osveta i dalje prisutna
U vrijeme komunizma, Albanija je bila jedna od najizolovanijih zemalja svijeta. Sada, četvrt vijeka nakon uvođenja demokratije, pokušava da izgradi funkcionalan pravosudni sistem. Ali, na planinskom sjeveru Albanije, mnoge porodice i danas su žrtve tradicionalnih zakona i kodeksa časti, iz Skadra javlja reporter Al Jazeere John Psaropoulos.
Mnoga djeca rođena su u zatočeništvu. Nije im dozvoljeno da napuštaju kuću, osim ako bi promijenili adresu.
Djeca porodice Mhili to rade noću, svakih nekoliko mjeseci. Nikad nisu išla u školu. Znaju da nepoznati ljudi pokušavaju ubiti i njih i njihove roditelje.
"Moja djeca žive u strahu. Uvijek su preplašena. Kad ja spavam, djeca su budna i čuvaju me. Nikad ništa ne traže - odjeću, poklone, nemaju čak ni mobitele. Jedina želja im je da mogu slobodno izlaziti iz kuće“, kaže otac Gjon Mhilli.
Razlog je krvna osveta. Prije 22 godine, brat Gjona Mhilija ubio je čovjeka tokom spora u vezi sa zemljom - i pobjegao u Ameriku.

Pet atentata
Prema tradicionalnom albanskom zakonu, kanunu, Gjon je sada muškarac odgovoran za prolivenu krv.
Kanun je kodificiran u 15. vijeku. Stotinama godina imao je prednost nad vjerskim i državnim zakonima u sjevernoj Albaniji. Prolijevanje krvi, stoji u kanunu, može biti plaćeno jedino krvlju. Pomirenje nije nužno, a finansijska nagodba nije prihvatljiva.
Mhilli je poslao desetke izaslanika svojim progoniocima. Njihov odgovor: najmanje pet pokušaja atentata.
Čak mu ni vlasti ne mogu pomoći.
"Plašim se albanskih vlasti mnogo više nego moji progonitelji. Vladi sam poslao nekoliko pisama. U moju kuću su poslali policiju i socijalnog radnika, koji su mi rekli: 'Zašto se stalno žališ i šalješ pisma? Prestani tražiti pomoć. Ovo je krvna osveta. Ovdje ćeš umrijeti“, kaže Mhili.
Prije dvije godine, porodica Mhili gotovo je uspjela pobjeći iz Skadra. Autom su stigli do Švedske, ali tamošnje vlasti su ih vratile s granice jer su albanske tvrdile da ih mogu zaštititi.
S ovakvim problemima suočava se otprilike 600 porodica. Osnovale su odbor za pomirenje, koji predvodi Đin Marku.
"Albanija je pod pritiskom Evropske unije da izgradi pravnu državu i plaši se priznati da ne može zaštititi vlastiti narod. Zato je prisiljena lagati. Ali to je neodgovorno. Nije to obična laž, nego zločin za koji plaćaju porodice koje su žrtva progona“, kaže predsjednik Odbora za pomirenje, Gjin Marku.
U kanunu se izričito navodi da žene i djeca nikad ne bi smjeli biti mete. Kodeks je napisan kako bi muškarce obavezao na časno ponašanje i štitio slabe. Ali časti više nema, a slabi su postali žrtve jakih.
Izvor: Al Jazeera

VICE Srbija donosi vam u novom dokumentarnom filmu «Dug u krvi» ekskluzivne snimke i šokantne priče ljudi koji su žrtve vekovne tradicije krvne osvete. Autorka VICE-a Katarina Petrović putovala je u Crnu Goru i na sever Albanije gde je u selu pronašla decu koja nikada ne napuštaju kuću u strahu od osvete. U Crnoj Gori je za nas, po prvi put pred kamerom, govorio najpoznatiji "osvetnik" Nikola Kaluđerović, koji je deo osmogodišnje zatvorske kazne služio u ćeliji sa Žarkom Lauševićem. Nikola Kaluđerović je 1987. godine osvetio sina ubivši brata ubice
U Albaniji živi u izolaciji oko 130 porodica. Osamdeset ih je na severu zemlje, nerazvijenijem i zapuštenijem od ostatka Albanije. Prema ranijim istraživanjima, u čitavoj zemlji oko 20.000 ljudi krije se od krvne osvete. 
POGLEDAJ
http://www.vice.com/rs/video/dug-u-krvi-prvi-deo

​Montenegro Albanians Take Pride in Abandoning Ancient Blood Feuds
Datum objave: 29.6.2020. Autor: Birn Balkans
Opis. This June Albanians in Montenegro marked the passage of 50 years since taking a historic pledge to abandon the scourge of ‘blood feuds’ that had devastated their community for centuries.

---

Virdžina

Virdžina je kulturni fenomen i običaj vezan isključivo za područja sjeverne Crne Gore, Kosova i sjeverne Albanije. Prema ovom običaju, u obiteljima, koje su ostale bez "muške glave" jedno žensko dijete, na zahtjev roditelja ili šire zajednice, preuzima ulogu muškarca, zavjetujući se na celibat.

U različitim krajevima, kao i u stručnoj i popularnoj literaturi, javlja se nekoliko različitih naziva za ovu pojavu. Pored termina virdžina (alb. burmesh ili virgjinéshë), često se koriste i nazivi tobelija (tur. tobe – zavjet), ostajnica, ili, jednostavno, zavjetovana djevojka.

Geografski, pojava virdžina locirana je prvenstveno na prostoru Crne Gore, Kosova i sjeverne Albanije, tj. u područjima gdje su se najduže održali patrijarhalni način života i rodovsko-plemenska organizacija društva (u nekim dijelovima Dalmacije također je usvojen ovaj običaj. Etnički, riječ je o slavenskom (tj. srpskom i crnogorskom) stanovništvu s jedne strane i albanskom stanovništvu s druge (neki autori uključuju i Turke i Rome). Što se tiče vjerske pripadnosti, pojava je zastupljena kod pripadnika sve tri religije prisutne na ovom prostoru, kod pravoslavaca, katolika i muslimana.

Mišljenja znanstvenika o tome kada je ustanovljena praksa virdžina razlikuju se. Neki smatraju da porijeklo ove pojave seže do prapovijesti, dok drugi vjeruju da se radio novovjekovnom fenomenu. Etnolog Predrag Šarčević smatra da je pojava virdžina plod tranzicije iz rodovskog u građansko društvo, koja se, naročito u Crnoj Gori, može pratiti već od kraja 18. i početka 19. stoljeća. Prema tvrdnjama profesorice antropologije i etnologije Lidije Vujačić, prvi pisani tragovi o ovoj temi javljaju se u 19. stoljeću.
​
Zanimljivo je i istraživanje nizozemskoga antropologa Renea Gremoa, koji se posebno bavio pitanjem seksualnosti i spolnog identiteta virdžina. Pokušavajući ovaj fenomen sagledati u široj antropološkoj perspektivi, uz strogo metodološko poštovanje socijalnoga, kulturnoga i povijesnoga konteksta, ističe da je socijalni, a time i spolni status virdžina u balkanskoj tradicionalnoj kulturi vrlo neodređen i da su razlike, od slučaja do slučaja, izuzetno velike i da ne postoji definitivno uobličen, koherentan i eksplicitno formuliran sustav pravila na osnovu kojega bi se takve osobe sa sigurnošću mogle identifikovati kao pripadnici muškog, ženskog ili "trećeg" spola.
IZVOR  Virdžina. Wikipedija (hr)

PROČITAJ VIŠE  Tajna virdžina – kako živjeti kao muškarac. Autor: Tanja Tolić

U Albaniji se virdžina naziva burmesh.

13.4.2005.
Starješine najpoznatijih i nabrojnijih obitelji na sjeveru Albanije usvojile su "Novi kodeks časti" , odnosno skup nepisanih zakona u cilju iskorjenjivanja običaja krvne osvete, ili "vendete" koju je prije, otprilike, 600 godina utvrdio Leka Dukađini, a koja je još na snazi. Novi kodeks jasno stavlja do znanja da je za zločin isključivo odgovoran njegov počinitelj i da mu ne treba pomagati da pobjegne ili se sakrije, što je u Albaniji do sada bio čest slučaj.

Posljednja crnogorska virdžina 
9 februar 2013 
Kada su joj braća i sestre umrli, Stana Cerović iz Šavnika odlučila je da se neće udati i preuzela je ulogu muškarca.
Običaj da se u porodicama bez muške djece jedna od kćerki od malena sprema za ulogu domaćina, nastao  u Crnoj Gori, Albaniji i na Kosovu, danas je gotovo iščezao. Od blizu 150 slučajeva virdžina ili ostajnica, kako ih nauka naziva, danas je živo svega nekoliko.
Reporterka Al Jazeere Milica Marinović upoznala je posljednju crnogorsku virdžinu, Stanu Cerović iz Šavnika.
Rođena je tridesetih godina prošlog stoljeća kao najmlađa u porodici. Imala je četiri sestre i dva brata koji su rano umrli. Kao dijete, obećala je ocu Milivoju da će sačuvati prezime i da se nikada neće udati. I tako je i bilo.
"Đevojke se udavaju i u komšiluk i te naše i sve", prisjeća se Cerović, te kazuje kako ju je otac molio da ga ne ostavlja. Odgovorila mu je da neće ići u tuđu kuću. 
"Pa majka me izvedi pred vrata - 'ne valja da ostaješ'", kazuje Cerović. Majci je odgovorila: "'Ajde tamo pred kuću. Ako ti se ne sviđa kod mene i kod tate, idi đe god hoćeš'' .
Iako je od djetinjstva u ulozi muškarca, Stana Cerović, ponosita nasljednica loze serdara i sudija, nije oslovljavana muškim imenom, osim ponekada, u šali - Stančan.
​
Žene nekad i sad
"E, da sam muško ...Znala bih ja kako bih radila ...Ali  sudbina prokleta, ne dade, pa ne", kaže.
Cerović je život provela družeći se sa muškarcima. Počela je da puši u petoj godini. Sa ocem je orala u sedmoj, a onda je naučila i da puca.
Žene izbjegava, žensku odjeću nikada nije nosila, a kućne poslove prezire. "Pranje, peglanje, to su mi sve sestre radile, ja se na to nisam okretala, išla, radila spoljni posao i eto", kazuje Cerović.
Žene nekada i sada nisu isto, smatra nasljednica Cerovića. Za savremene žene nema riječi hvale.
Posljednja crnogorska virdžina živi teško. Siromašna je, slabo pokretna, ne čuje. Brine o kravi koja ju je lani teško povrijedila. Međutim, od svega najteže podnosi samoću.
"Ne daj ti Bože samoj ostati", kazuje Stana Cerović.
Izvor: Al Jazeera

UMRLA VIRDŽINA. RTCG, ​2.8.2016.

Stana Cerović, poznata kao posljednja crnogorska virdžina, žena koja je u obitelji bez muških potomaka tradicionalno preuzimala ulogu glave obitelji, preminula je 1.8.2016. u 85. godini, prenijeli su crnogorski mediji. 

Virdžine su žene koje su se zbog običaja ili zato što u obitelji nije bilo muških potomaka zavjetovale da se nikada neće udati i roditi. Nosile su mušku odjeću, ponašale su se poput muškaraca i radile tradicionalno muške poslove. 

Osim kod Crnogoraca, pojava virdžina zabilježena je i kod Albanaca na Kosovu, u Albaniji i na području oko Knina, prenosi Tanjug. 

Prema RTCG-u Cerović je  rođena tridesetih godina XX. stoljeća, imala četiri sestre i dva brata koji su mladi umrli. Kao dijete obećala je ocu Milivoju da će sačuvati prezime, preuzeti glavu obiteji i da se nikada neće udati. Dugo je bila glava porodice oko koje su se okupljali. Obećanje dato ocu nikada nije prekršila.

Stana je preminula u Domu za stare u Risnu, gdje je boravila od maja 2016. Sahranjena je u selu Tušinje kod Šavnika.

The Virgins. Albania’s Sworn Virgins Who Pursue A True Man’s Path
Datum objave: 16.12.2016. Proizvodnja: RT Documentary
Izvorni opis: For centuries, a very unusual tradition has been practiced in Albania; women who choose to become burrneshas, or sworn virgins. They become men virtual to represent their families in this deeply patriarchal society. The ancient practice was established under a medieval code of laws known as the ‘Kanun’, which among other things set out the legal framework of everyday life, such as the rules for conducting a blood feud and the roles and responsibilities of men and women. By becoming a burrnesha, a woman gains rights normally reserved only for men, such as the ability to trade and manage property. She would undertake a man’s work and be expected to take part in blood feuds when needed. To complete the transformation, a woman had to be a virgin and take an oath of celibacy, making her head of the family but at the same time depriving her of the chance to marry and have her own children. The oath was considered irreversible and breaking it was punishable by death. The tradition is fading away these days, with only a few dozen burrneshas remaining in Albania, predominantly in the remote highlands. Each one has a similar story: most had no option but to take the oath at a young age following the death of their brothers. They rejected femininity with their dress and how they presented themselves and were, in return, granted the social status of men. RT Doc travelled to remote Albanian villages to meet the last of burrneshas and ask how living someone else’s life worked out but finding sworn virgins willing to talk became an adventure in itself.

Virdžina Stana Cerović: Diskurs, Moć i Muškost
Datum objave: 2.9.2020. Autor: Isidora Popovic
Opis: Film, kao rezultat magistarskog rada Isidore Popović napisanog na portugalskom jeziku, prikazuje fenomen virdžina kroz prizmu posljednje u Crnoj Gori, Stane Cerović. Analiza diskursa i filozof Mišel Fuko su osnova pristupa događaju tobelija kako u radu tako i u filmu. Rad možete pogledati na sljedećem linku: http://tede.unicentro.br:8080/jspui/b.... Scenario: Isidora Popović Voiceover: Kristina Stevović, Olivera Vuković, Isidora Popović Muzika: Milica Milović Montaža: Ivan Mijić Kamera: Kristina Šušić Za realizaciju ovog projekta Isidore Popović pomoglo je Ministarstvo kulture Crne Gore.

Opis videa: Dokumentarna emisija o Stani Cerović, posljednjoj crnogorskoj virdžini, koja se nije udavala, da bi održala domaćinstvo svoje porodice, jer nije imala brata, koji bi naslijedio oca. Stana živi u selu Tušina u opštini Šavnik. Duboka starost i velika nemoć su obilježje njenih dana u surovom predjelu, u kojem je "sama, kao ptica na grani".

BURNEŠE, Albanke koje žive kao muškarci!
Datum objave: 29.7.2016. Postavio: Smokvin List
Opis: Nova tv, Provjereno, 20. 2. 2014. Piše: Maja Medaković Stoljećima stara tradicija zakletih djevica ili burneša, bioloških žena koje su odlučile živjeti kao muškarci i danas je živa u selima sjeverne Albanije. Vodimo vas u Albaniju, zemlju u kojoj žive burneše. Iako biološki žene, one žive kao muškarci. Odijevaju mušku odjeću, žive u celibatu, ravnopravne su muškarcima i imaju veliki ugled u društvu. "Zavjetovao sam se da ću postati muškarac, odgajati sestru, brata, uzdržavati kuću. Cijela Albanija me poznaje. Imam autoritet jer gledam svoja posla i svoje probleme. Da sam bio povučena žena, tukli bi me kao psa." - Zonja Neke su na taj način izbjegle prisilne udaje, druge su jednostavno željele isti ugled kao muškarci, treće su tako odgajane jer u obiteljima nije bilo muških nasljednika. Zonja je jedna od Burneša, a iako njezino ime na albanskom jeziku znači djeva, ona o sebi govori u muškom licu. Smatra se muškarcem i ne voli kaže imati posla sa ženama. 'Žene nemaju mozga.' odrješito kaže Zonja. Razlozi da djevojka postane burnešom su višestruki. Od preuzimanja uloge muškog nasljednika u obitelji, izbjegavanja prisilnih brakova do činjenice da su u tradicionalnom, patrijarhalnom društvu željele imati isti ugled i prava kao muškarci. I Marta je burneša, ali ona i dalje nosi žensku odjeću. Preuzela je samo muške manire, objašnjava nam Andamion Murataj, albanski redatelj koji tri godine priprema film o ovome fenomenu. 'Ne nalazimo to nigdje drugdje u Europi. Otvoreno žive kao muškarci iako svi znaju da su rođene kao žene' objašnjava Andamion. "Nikada se ne bih udala. Ne sviđaju mi se odnosi kakvi su u današnjim obiteljima." - Marta Upravo je to paradoks albanskog društva. Istodobno zatvoreno i konzervativno, a opet toliko otvoreno i tolerantno da prihvati različitosti. Iako je uvriježeno mišljenje da su burneše fenomen koji nestaje i koji je vezan isključivo za sjeverne dijelove Albanije, mi smo se uvjerili u suprotno. Kako žive Zonja, Marte, Diana i Škurtan i zašto nikada nisu požalile zbog svoje odluke, pogledajte u prilogu.

Tematika virdžina u filmskoj umjetnosti

​Sworn virgin trailer
Datum objave: 29.3.2015. Postavio: Erafilm Production
Opis. A film by Larua Bispuri Synopsis Hana Doda, still a girl, escapes from her destiny of being a wife and a servant, a future imposed on women in the harsh mountains of Albania. Following his uncle’s guide, she appeals to the old law of the Kanun, which gives women, taking an oath of eternal virginity, the chance to embrace a rifle and live free as men. For everybody Hana becomes Mark, a "sworn virgin". But something alive pulses and frets under these new clothes. Her choice becomes her prison and those immense mountains seem so narrow now. Mark decides to set out on journey, too long put off. She leaves her land and arrives in Italy, where a new journey begins; a continuous and subtle path, crossing the line of two far away and different worlds: Albania and Italy, past and present, masculine and feminine. Slowly Mark discovers her body again. She experiences the vertigo of touching other bodies and she finds caring, loving people life had denied her. She opens up tp an unexpected and prohibited love’s chance. Mark rediscovers Hana, finally piecing back together the two souls that for years have lived inside her body. She is reborn as a new, free and complete creature.

Virdžina je jugoslovenski film iz 1991. Režirao ga je Srđan Karanović i napisao scenario. Sniman je u selu Polača kod Knina. Radnja filma se odvija krajem 19. veka, u jednom zabitnom selu Kninske krajine. Porodice bez muškog potomstva smatrane su ukletim i osuđenim na propast. Da bi se spasle prokletstva, te porodice su jedno od ženske dece proglašavale „virdžinom“, tj. muškarcem, skrivajući istinu kao porodičnu tajnu. Film prati priču jedne takve porodice.

Baza HR kinematografije - igrani film
IZVOR http://www.filmski-programi.hr/

Virdžina

Godina proizvodnje: 1991
Trajanje: 101 minuta
Tehnika: 35mm widescreen, boja
Režija: Karanović Srđan 
Produkcija: Televizija Beograd : Maestro film : Constellation productions (Pariz) :Centar film (Beograd) 
Snimatelj: Trninić Slobodan 
Filmski rod: Igrani film
Zemlja proizvodnje: Jugoslavija (SR Srbija/ SR Hrvatska)/Francuska

Scenarij: Srđan Karanović
Glazba: Zoran Simjanović
Montaža: Branka Ćeperac
Scenografija: Nikola Pajić
Kostimografija: Maja Galasso

Uloge: Miodrag Krivokapić (Timotije), Ina Gogalova (Doštana), Marta Keler (Stevan), Slobodan Milovanović, Igor Bjelan, Slađana Bebić i dr.

Sadržaj: U zabiti i kršu Kninske krajine porodice bez muškog potomstva smatrane su ukletima i osuđenima na propast. Da bi se spasile prokletstva, takve su porodice jedno od ženske djece proglašavale 'virdžinom', tj. muškarcem, skrivajući istinu o pravom spolu djeteta kao najdragocjeniju porodičnu tajnu. Tako i Timotije, poglavar svoje porodice, odluči da njegova najmlađa kći postane virdžina imenom Stevan. Djevojčica raste kao dječak, od prvih koraka navikavana da poništi sve žensko u sebi. No, kad uđe u prvo djevojaštvo zaljubi se u mladića...

Komentar: Ugledni srpski filmaš Srđan Karanović snimio je na autentičnim hrvatskim lokacijama i uz koprodukcijsku podršku svog suradnika i prijatelja iz Hrvatske Rajka Grlića ovaj film koji problematizira danas vruću temu rodnog/spolnog identiteta. Bila je to zadnja hrvatsko-srpska koprodukcija u jugoslavenskim okvirima, no film nije doživio hrvatsku premijeru,zbog rata u Hrvatskoj. Tad petnaestogodišnja Marta Keler, koja tumači naslovnu ulogu, nagrađena je Europskom filmskom nagradom (tadašnji Felix) za najbolju žensku epizodu.

Ostale nagrade: 
Vrnjačka banja 91' - 1. nagrada za scenarij
 Niš 91' - Car Konstantin, 1. nagrada za glavnu mušku ulogu Miodragu Krivokapiću
Nagrada Ini Gogalovoj za debitantsku ulogu
Bitola 91' - Zlatna plaketa za kameru
Felix 91' - Nominacija za najbolji europski film godine.

Albanska djevica (orig. Die albanische Jungfrau; eng. The Albanian Virgin), drama
Koprodukcija: Njemačka, Albanija, Belgija, Kosovo, 2021.
Redatelj: Bujar Alimani
Scenarij: Katja Kittendorf
Glumci: Mimoza Azemi, Fatlume Bunjaku, Kasem Hoxha, Astrit Kabashi, Rina Krasniqi, Gresa Pallaska, Shkurte Sylejmani, Alban Ukaj, Jonida Vokshi, Nik Xhelilaj

Drama. Albanija 1958. Komunistički vođa Enver Hoxha je na vlasti, progoni crkvu i pokušava nametnuti novi režim u albanskim planinskim selima. To ne uzrujava mladu Luanu, koja bulji u Agima, gradskog izbjeglicu iz Tirane čijeg su oca komunisti protjerali. Unatoč neprijateljskim okolnostima, potajno se sastaju i Agim je uči čitati na sastancima. Postaju najbolji prijatelji, ali kada prođe deset godina, Luano je obećan drugom muškarcu. Ne preostaje joj ništa drugo nego podrediti se zahtjevima patrijarhalnih muškaraca u selu, koji žive i rade po načelima kanona, drevne albanske doktrine utemeljene na krvnoj osveti. Luana smatra da je biti žena u duhovno retardiranoj situaciji više prokletstvo nego bilo što drugo. Na jednom od tradicionalnih kanonskih obreda dolazi do svađe između Luaninog oca i njezina zaručnika, a ovaj ubija oca. Kanonsko "bratstvo" ljudi odmah je spremno riješiti spor, upleten je osjećaj cjenkanja i trgovine, ali za Luanu je to sve previše. Odluči se osvetiti svom zaručniku. Ali ako to želi učiniti kao žena, mora se držati ekstremnih mogućnosti koje dopušta kanon. “Albanska djevica” je film o ljubavi i krvnoj osveti.

The Albanian Virgin - trailer | Officiële selectie Filmfestival Oostende 2022
Datum objave: 1.2.2022. Postavio: Filmfestival Oostende

KANON LEKE DUKAĐINIJA
(posthumno djelo)

SAKUPIO I KODIFICIRAO
Shtjefën Konstantin Gjeçovi

Lekë Dukagjini, portret
Autor: Simon Rrota

---

Naslov originala
KANUNI I LEKË DUKAGJINIT
(VEPER POSTUME)

Permbledhe e kodifikue
prej
Shtjefën Konstantin Gjeçovit
SHKODER, 1933

STVARNOST ZAGREB, 1986.
Prijevod, predgovor i objašnjenja Prof dr HALIT TRNAVCI
Glavni urednik VLADIMIR ŠTOKALO
Urednik PETAR POŽAR
Recenzenti
Prof. dr LJATIF MULJAKU Prof. dr STJEPAN PULIŠELIĆ

Halit Trnavci (alb. Halit Tërnavci; Trnavce, 10.5.1942.) je albanolog, folklorist i nekadašnji šef Katedre za albanologiju Filološkog fakulteta u Beogradu.
Rođen je 10.5.1942. godine u selu Trnavce, Srbica. Završio je Učiteljsku školu u Prištini 1957, a zatim svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1962. godine. Postdiplomski studij nastavio je na Odsjeku za albanski jezik i književnost. Godine 1966. obranio je magistarski rad Motiv uziđivanja u srpskohrvatskoj i albanskoj narodnoj poeziji.
Godine 1970. obranio je doktorsku tezu Motiv o sestri i mrtvom bratu u usmenoj književnosti balkanskih naroda.
​Radio je kao lektor za albanski jezik od 1967. do 1971. godine. Od 1971. radio je kao docent za albansku književnost i jezik, a 1974. odabran je za šefa Katedre za albanologiju Filološkog fakulteta u Beogradu. Od 1973. do 1975. bio je i pomoćnik pokrajinskog sekretara za obrazovanje, nauku i kulturu SAP Kosova. Godine 1998, imenovan je u Upravni odbor Filološkog fakulteta u Beogradu.

​Bibliografija

• Albanski kroz razgovor 1, Enti i Teksteve dhe i Mjeteve Mësimore i Krahinës Autonome të Kosovës, Priština (1980)
• Albanske zagonetke, Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd (1981) - izbor, prevod, predgovor i komentar
• Kanon Leke Dukađinija, Stvarnost, Zagreb (1986) - prevod, predgovor i objašnjenja
• Moja ispovest o Kosovu, Politika, Beograd (1987)

---

PREDGOVOR

Prošlo je više od pola stoljeća otkad se na albanskom jeziku po prvi put pojavilo albansko nepisano ili običajno pravo nazvano Kanuni i Leke Dukagjinit [1] (Kanon Leke Dukađinija). Isto je toliko, na žalost, trebalo proći vremena da se to značajno djelo stvaralačkog duha albanskog naroda objavi na hrvatskosrpskom jeziku. Doduše, Kanon Leke Dukađinija je objavljen - koliko nam je poznato - samo na talijanskom jeziku i to daleke 1941. godine.[2] Nije isključeno daje objavljivanje toga značajnog djela upravo u to vrijeme imalo i političku pozadinu: da se u okvirima fašizma istakne albanski nacionalni duh, razumljivo, sa svim posljedicama koje su iz toga mogle proizlaziti u tadašnjim okolnostima.

Kanon Leke Dukađinija, osim značaja za građansko-pravna proučavanja [3] , zanimljiv je i za mnoge druge naučne discipline, kao što su: etnologija, folklor, etika, historija prava itd. Dok su drugi albanski kanoni gotovo iščezli, Kanon Leke Dukađinija još djeluje u neprekidnom višestoljetnom kontinuitetu. Dakle, on se primjenjivao, a dijelom se primjenjuje i danas, kao običajno pravo. [4]  To nije karakteristično samo za Albance nego i za druge narode, ali se najdulje održalo u njih, s obzirom na to da su Albanci dulje od drugih balkanskih naroda živjeli u patrijarhalnim društvenim odnosima, a tim odnosima je odgovaralo i običajno pravo. »Kao što arbanski jezik i arbanska istorija bacaju novu svetlost na istoriska zbivanja Balkana, tako i arbanasko narodno pravo, a posebno zakonik Leke Dukađina (kanuni i Lekes) otvara stoletne vidike za ispitivanje razvoja i ukrštanja raznih pravnih sistema.«[5]  U Kanonu Leke Dukađinija nailazi se na stare ustanove običajnog prava koje su nestale u drugim krajevima Balkana i šire.

​1 Kanuni i Leke Dukagjinit, veper postume, permbledhe e kodifikue ргеј Shtjefen Konst. Cjelovit, me parathane t'At Gjergj Fishtes e biografi t'At Pashk Bardhit, Shkoder, 1933.
2 P. Stefano Gost. Gjeijov, Codice di Lek Dukagjini ossia diritto consuetudinario delle Montagne d'Albania, Tradotto dal P. Paolo Dodaj a cura P. Giorgio Fishta e Giuseppe Schiro. Introduzione di Federico Patetta, Roma 1941.
3 Dosad najdublje i najsvestranije proučavanje Kanona Leke Dukađinija s toga aspekta, i ne samo s toga, dao je dr Sur ja Pupovci, posebno u djelu: Građanskopravni odnosi u Zakoniku Leke Dukađinija, Zajednica naučnih ustanova Kosova i Metohije, Studije, knj. 5, Priština, 1968. (Na to značajno djelo pozivat ćemo se dalje u našem Predgovoru koristeći sljedeću skraćenicu: S. Pupovci, nav. djelo.)
4 S. Pupovci, nav. djelo, str. 8.
5 Dr Miloš Mladenović, Zakonik Leke Dukađina, Prilog postavljanju problema uporedne istorije balkanskih prava, Beograd, 1938, str. 3.

​A kada govorimo o Balkanu, često se zaboravlja da on predstavlja umnogome jedinstvenu, iako višejezičnu sredinu: etničke i jezične granice vrlo je teško povući. Simbioza i prožimanje pojedinih balkanskih naroda i jezika predstavlja vrlo značajan moment. Nju su uvjetovale i nestabilne državne tvorevine tokom srednjeg vijeka. A jedinstvo balkanskih naroda, koje je, inače, postojalo i ranije u okviru Bizanta Ш pod utjecajem njegove kulture, došlo je naročito do izražaja kada je križ na Aja Sofiji zamijenjen polumjesecom. Odupirući se osvajaču, balkanski narodi su se još više međusobno zbližili, formirajući društvo koje je, u nedostatku vlastite države, nalazilo protutežu u patrijarhalnom životu. Tom patrijarhalnom shvaćanju balkanskog čovjeka savršeno je odgovaralo običajno pravo, koje je postalo glavni regulator društvenih odnosa, naročito kod seljaka. U plemenskom društvu ono je oblik unutarnje, pravosudne samouprave, ah kao takvo i s najviše patrijarhalnih elemenata. Općenito, u svih naroda na Balkanu, običajno pravo ostalo je sve do XIX stoljeća, posebno u seoskoj sredini. Najduže se održalo kod Crnogoraca i Albanaca. Stoga nije ništa neobično što postoji znatna shčnost između običajnog prava Kanona Leke Dukađinija i običajnog prava u Crnoj Gori i Hercegovini, koji su dijelom i rezultat uzajamnih utjecaja i prožimanja.

I u zapadnoj i srednjoj Evropi, sve do XIX stoljeća, čak ponegdje i tokom toga stoljeća, usporedo se primjenjivalo običajno i rimsko pravo.6

Albanskim običajnim pravom kod nas naročito se bavio, i to među prvima, poznati naučnik Valtazar Bogišić (1834 - 1908). V. Bogišić je sakupio značajne podatke o Kanonu Leke Dukađinija. To govori o Bogišićevom velikom zanimanju za taj kanon, o čemu je namjeravao napisati posebno djelo. U Bogišićevoj biblioteci (Cavtat, kutija XVI, f. 19) čuva se tekst kanona Leke Dukađinija, koji je »I. Lazović pokupio po dokazu Sokolj Baca iz Gruda, Podgorica 1. 12. 1894.«7

V. Bogišić je provodio i anketu o pravnim običajima Albanaca, usporedo s anketom za Crnu Goru i Hercegovinu. Računajući pažljivo, S. Pupovci došao je do zaključka da se od cjelokupne Bogišićeve ankete (oko 2000 pitanja) na Albance odnosi 669 pitanja. To su odgovori za Albaniju, koje je dao vojvoda Marko Miljanov, inače veliki prijatelj Albanaca. Vojvoda Marko je nastojao dati odgovore iz običajnog prava ne samo plemena Kuca, čiji je vojvoda bio, nego i sjevernoalbanskih plemena iz Skadarske Malesije (Brda): Gruda, Hota i Kastrata.8

6 Usp.: S. Pupovci, nav. djelo, str. 9; dr Halit Tmavci, Motiv o sestri i mrtvom bratu u usmenoj književnosti balkanskih naroda, Zajednica naučnih ustanova SAP Kosova, Studije, knj. 32, Priština, 1975, str. 187.
7 Usp.: dr Jašar Redžepagić, Razvoj presvete i školstva albanske narodnosti na teritoriji današnje Jugoslavije do 1918. godine, Zajednica naučnih ustanova Kosova i Metohije, Studije, knj. 7, Priština, 1968, str. 245.
8 Usp.: S. Pupovci, nav. djelo, str. 17.

​Medu Albancima posebno mjesto u sakupljanju pravila albanskog običajnog prava zauzima franjevac Štjefen Dečovi (1874 - 1929),9 koji je ostavio u nasljedstvo značajno djelo Kanuni i Leke Dukagjinit (Kanon Leke Dukađinija). U njemu su brižljivo sakupljeni mnogobrojni albanski običaji, koji su se uz izvjesne izmjene, zadržali sve do našeg vremena (običaji prilikom rođenja djeteta, pobratimstvo, svadbeni običaji, običaji o smrti i sahrani, običaji u porodičnoj zadruzi i drugi).

9 Štjefen Dečovi (Shtjefen Gjegovi) rođen je u Janjevu, na Kosovu, 12. srpnja 1874, gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu je započeo u franjevačkoj gimnaziji u Trošanu, kod Skadra, a završio u Derventi, u Bosni. Zatim je studirao filozofiju u Danjoj Luci, a teologiju u Kreševu. Tokom teoloških studija u Kreševu, upoznao se i sprijateljio sa hrvatskim epskim pjesnikom Grgom Martićem koji ga je mnogo volio.

U Bosni su se školovali i mnogi dmgi mladi albanski franjevci. Neki od njih postali su i poznati pisci. Pisah su radove pod utjecajem Andrije Kačića Miošića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Grge Martića i dmgih. U Muzeju za književnost (Kranjčevi-ćeva soba) u Sarajevu i danas se čuva jedna pjesma na albanskom jeziku posvećena S. S. Kranjčeviću, pisana 12. prosinca 1892. godine u Livnu. (Usp.: J. Redžepagić, nav. djelo, str. 241).

Dečovi je, po povratku iz Bosne (1896), služio kao župnik u Peći, Rubigu, Ljaču Kurbinija, Gomsiću, Draču, Valoni, Skadru, Zjumu, Arbanasima kod Zadra itd., gdje je istovremeno prikupljao folklornu građu i pisao. Od 1900. do 1912. godine objavio je sedam originalnih radova i prijevoda. (Vid. u »НуШ i Drites« ('Zomjača’), Skadar, 1933, br. 5, str. 245 - 246).

U ostavštini Fra Lovra Mihačevića u franjevačkom samostanu u Kreševu čuva se i jedno manje poznato Dečovijevo djelo o crkvenoj povijesti Albanije. Taj rukopis od preko 350 stranica nije poznat - kako s pravom primjećuje S. Pupovci - u napisima objavljenim na albanskom jeziku o životu i djelu Š. Dečovija. Naslov rukopisa glasi: »Metropolis Antibarensis Ecclisiarum Episcopalium subjectae fuerunt Historia -proprio puguo transcripsit P. Stephanalium in Albania Turcica sitarum, quae eidem Metropoli subsunt, vel nus Constantinius Gecov O. F. M.«

L. Mihačević se koristio tim rukopisom kada je pisao prve katoličke šematizme o albanskoj provinciji, koje je štampao u Sarajevu. (Usp.: dr Rastislav Drljić, Fra Lovro Mihačević, Dobri pastir, Sarajevo, 1955, IV - V, str. 163).

Svoju studiju »Trashegime Thrako-Iliriane« (Tračko-iliiska nasljeđa) počeo je objavljivati u časopisu Populli (Narod), a kasnije nastavio u časopisu Hylli i Drites (Zomjača). Godine 1910. objavljuje u Skadru originalno djelo »Agimi i Gjytetnis« (Rađanje civilizacije), kojim je htio pomoći sunarodnjacima u kulturnom i odgojnom pogledu. Š. Dečovi je poznat i kao prevodilac na albanski jezik. On je napisao i niz članaka iz historije, folklora i arheologije, koje je objavio u albanskim i stranim časopisima. Ali najznačajnije njegovo djelo, kojim je stekao opće priznanje, bez sumnje je Kanuni i Leke Dukagjinit (Kanon Leke Dukađinija). Ta zbirka albanskog običajnog prava je plod dugogodišnjeg rada i dubokog poznavanja cjelokupnog narodnog života.

Š. Dečovija su iz zasjede ubili predstavnici vlasti buržoaske Jugoslavije, 14. listopada 1929; prilikom povratka iz Prizrena u selo Zjum, gdje je služio kao župnik. (Korištena literatura: Shkrimtaret Shqiptare, Pjesa II, Tirane, 1941, str. 214; Kanuni i Leke Dukagjinit, (veper postume), Permbledhe e kodifikue prej A. Shtjefen Konst. Gjegov, me parathane t'A. Gjergj Fishtes, e biografi te A. Pashk Bardhit, Shkoder, 1933; Faik Konitza, Ča kujtime mi At Gjechovin (»Dielli«, 18 mare 1930, br. 5156, str. 2); НуШ i Drites, Shkoder, 1930, br. 4, str. 227 - 230; Nelo Drizari, Botim i nje vepre monumentale, »НуШ i Drites«, Shkoder, 1933, br. 11, str. 505 - 507; Nepoznati autor,

​Štjefen Dečovi je bio ne samo pisac, prevodilac i folklorist, već i arheolog. Njemački naučnik Karl Steinmetz, prilikom svog putovanja, obilazeći samostan Trošane, ističe; »...Sa naročitom ljubavlju pokazivao mi je mnogo načitani gvardijan Stefan Gečov (Štjefen Dečovi - H. T.) svoju zbirku starina, koje je pokupio dijelom u svojoj ranijoj parohiji u selu Ljači kod Delbeništa (južno od Mate); on veli daje to mjesto najčuveniji majdan antičkih i srednjovekovnih zaostavština u ćelom severnoarbanaškom litoralu«.'" Dečovi je, znači, otkrivao i sakupljao starine, stvarajući na taj način arheološki razred, najbogatiji u Franjevačkom muzeju u Skadru."

Dečovijeva zbirka Kanon Leke Dukađinija do nedavno se, prije svega, proučavala kao književno djelo, a posebno kao djelo koje se odnosi na usmenu književnost. Međutim, to djelo je, također, značajno i za pravna istraživanja. Prema tome, Š. Dečovi je jedan od prvih albanskih historičara prava i sakupljača albanskog običajnog prava.

Dečovijeva zbirka predstavlja trajni spomen usmene tradicije iz oblasti albanskog običajnog prava. Tu značajnu građu Dečovi je sakupljao krajem XDC i početkom XX stoljeća u sjevernoj Albaniji, gdje je služio kao katolički svećenik. Prikupljeni materijal počeo je objavljivati u skadarskom časopisu »Hylli i Drites« (Zornjača) 1913. godine, poslije njegove smrti materijal je objavljen kao zasebna zbirka, 1933. godine. Zbirka sadrži ukupno 1263 paragrafa. Pri sistematizaciji građe primje-

​Doreshkrimet e At Gjefovit, »Hylli i Drites«, Shkoder, 1936, br. 3, str. 110 - 112; Salvatore Villari, Le consuetiidini giuridiche dett'Albania (II Kanim di lek Dukagjini), Roma, 1940, slit 15; P. Stefano Cost.Gjegov, Codice di Lek Dukagjini ossia diritto consuetudinario delte Montague d'Albania, Tradotto dal P. Paolo Dodaj. Introduzione di Federico Paid la (str. 7-8), Roma, 1941; Dr Kole Ashta, At Shtjefen Gjeqovi, »Bota e re« Tirane, 1945, br. 4, str. 45-48; Idriz Ajeti, Shtjefen Gjegovi (1874 - 1929), •.Ida e re«, Prishtine, 1951, br. 2-3, str. 158 - 160; Anton Cetta i dr.. Liber leximi per klasen e /// - IV te gjimnazit dhe shkollave te mesme profesionale, Beograd, 1962, str. 47 - 50; Ndoc Kamsi, Shtjefen Konstantin Gjegovi (1874 - 1929), »Shkodra«, Shkoder, 1965, br. 1 (5), str. 333 - 336; Dr Syrja Pupovci, Kamini i Leke Dukagjinit, »Perparimi«, Prishtine, 1967, br. 8, str. 981 - 985 i 1010- 1011; DrJašar Redžepagić, Raz\’oj pfosvete i školstva albanske narodnosti na teritoriji današnje Jugoslavije do / 918. godine, Priština, 1968, str. 241 - 244; Avdi Zenelaj, Shtjefen Konstantin Gjefovi (1874 - 1929), »I'jala - botim i Zanit«, Prishtine, mart 1968, br. 2, str. 17; Dr Sinja Pupovci, Građanskopravni odnosi u Zakoniku Leke Dukadina, Priština, 1968; Išli, Kanuni i Leke Dukagjinit, permbledhur dhe kodifikuar nga Shtjefen Gjejovi, me biografi dhe parathenje te prof, dr Syrja Pupovcit, Prishtine, 1972; Išli, Marredhenjet juridike civile ne kanunin e Leke Dukagjinit, Prishtine, 1971; Isti, Leformalisme el hi »besa« dans le droit des obligations du coutumier de Lek Dukagjine, »Studia Albanica«, br. 2, Tirana, 1968, str. 143 - 151; 1st Nje paralele midis kanunit te Leke Dukagjinit dhe kanunU te Skenderbeut, »Simpoziumi per Skenderbeun«, 9 -12. svibnja 1968, Priština, 1969, str. 249 - 261.)

10 Karl Stajnmec, OdAdrije do Crnog Drima, Skopje, 1911, str. 88

11 Usp.: S. Pupovci, nav. djelo, str. 25

ćuje se niz ponavljanja. Na primjer, pravila iz §§ 936 - 938, koja se odnose na odgovornost za ubojstvo trudne žene i ubojstvo iz nehata ponavljaju se u §§ 951 i 954. Ima i drugih ponavljanja. Dečovijeva zbirka ima i dodatak - Shembuj ne Kanun te Leke Dukagjinit (Primjeri iz Kanona Leke Dukađinija) - koji sadrži, osim primjera o primjeni pojedinih pravila Kanona Leke Dukađinija, i Kamine te vecjanta (Posebni kanoni).12 Oni jasno pokazuju da je društveno-ekonomski razvoj u raznim krajevima doveo do prevazilaženja mnogih ranijih odredbi, kao i potrebu da se stvaraju nova običajna pravila koja odgovaraju vremenu.12

U Dečovijevoj zbirci albanskog običajnog prava nailazimo na maksime, izreke i poslovice, što je i shvatljivo, jer je u njima kristalizirano mišljenje Malisora i ono sažeto izražava suštinu stvari. Taj jezgrovit način izražavanja misli veoma su cijenili i cijene albanski brđani.

Evo samo nekoliko primjera: »Udhet jane dejt e tokes« ('Putevi su žile zemlje' - član 62); »Ujet asht gjaku i tokes« ("Voda je krv zemlje' - § 267. t. f); »Shpija e Shqyptarit asht e Zotit e e mikut« ('Kuća Albanca pripada Bogu i gostu' - § 602); »Mikut do t’ i bahet ndere: Buke e кгуре e zemer« ('Gostu se čini čast: kruhom i solju i srcem' - § 608); »Del i miri prej te keqit e i keqi prej te mirit« ('Od lošeg izlazi dobar i od dobrog loš' - § 594); »Ne kandar te vet se i čili peshon katerqind derhem« ('Na svojoj vagi svatko teži četiristo derhema' - § 594); »Giuha asht tulit e gjithshka bluen« (Jezik je od mesa i svašta melje' - § 520); itd., itd.

Dečovijevoj zbirci, objavljenoj poslije njegove smrti, pod nadzorom franjevačkih svećenika, priključena su opširna objašnjenja, s namjerom da se sagleda analogija Kanona Leke Dukađinija i prava drugih naroda. Stoga su u napomeni dani citati iz Codice di manu, Biblije, Zakona od XII tablica, djela antičkih pravnika i pisaca itd. Međutim, kako je već primijećeno, u nekim primjedbama padaju u oči citati koji imaju malo ili nimalo veze s tekstom Kanona Leke Dukađinija. U talijanskom prijevodu Dečovijevog djela Zef Skiroi je neke napomene ispravio, a neke izostavio.14

U našem prijevodu pak nismo ništa izostavili, već smo dali onako kako stoji u originalu. Smatrali smo i smatramo da to nije naš posao. Neka to urade drugi, po objavljivanju ovog djela na hrvatskosrpskom jeziku.

12 Sli. Gjegovi, Kamini i Leke Dukagjinit, sli. 115 - 129.

13 Usp.: Kamini i Leke Dukagjinit, permbledhur dhe kodifikuar nga Shtjefen Gjegovi, me biografi dhe parathenje te prof, dr Svija Pupovcit, Enti i teksteve dhe i mjeteve mesimore i Krahines Socialiste Autonome te Kosoves, Prishtine, 1972, str. 27.

14 P. Stefano Gost Gjegov, Codice di I.ek Dukagjini ossia diritlo consuetudinario delte Montague d' Albania, Tradotto dal. P. Paolo Dodaj a cura P. Giorgio Fishta e Guizeppe Schiro, Roma, 1941, str. 46.

Š. Dečovi je prikupljenu građu stavljao pod paragrafe, ponekad nedovoljno vješto - po mišljenju vrsnog stručnjaka S. Pupovcija - što ga udaljava od narodnog izvora. On je pokušao svoje djelo sastaviti po ugledu na poznate kanone tokom povijesti. Donekle je uspio u tome. Ali njegov Kanon ne može se staviti u isti red s poznatim kanonima običajnog prava zbog njegovih nedostataka; i ono što je sakupio stiglo je do nas djelomično. Osim toga ovi materijali imaju donekle i individualno obilježje njihova sakupljača.15

Dečovi klasificira gradu na knjige, poglavlja, glave, članove, paragrafe i točke. Njegova zbirka ima dvanaest knjiga, dva poglavlja (jedino u prvoj knjizi), dvadeset i četiri glave, sto pedeset i devet članova i 1263 paragrafa.

Prvu knjigu svoje zbirke Š. Dečovi je posvetio crkvi i njenim povlasticama. Očigledno, on je pretjerivao u navođenju privilegija katoličke crkve. Dakle, u Dečovijevoj knjizi jasno se vidi povlašten položaj crkve (to vrijedi i za džamiju), čiju zaštitu osigurava oštrim kaznama. Njeni posjedi su nepovredivi, a ličnost crkvenih ljudi je neprikosnovena.16

Dečovi je, bez sumnje, poznavao pravnu literaturu i pravne dokumente drugih naroda, posebno jugoslavenskih, jer se školovao u Bosni i bio, kako pišu oni koji su ga dobro poznavali, vrlo učen. Zato nije slučajno što upotrebljava termine »porota«, i »porotnik« (Kanon Leke Dukađi-nija, §§ 562, 563, 576, 577, 579, 588, 591, 592, 1044-1078 itd.), uzete iz slavenske pravne terminologije, koji se nalaze u Dušanovom Zakoniku, Vinodolskom zakonu itd.17

S druge pak, strane, Dečovi se često služi definicijama pojedinih pravnih ustanova i pojmova koje, svakako, nije prikupljao u narodu nego ih je uzeo iz raznih pravnih djela, posebno onih klasičnih, ili ih je sam stvorio, npr. - definicije kazne (§ 13), porodice (§ 18), braka (§ 28), prosca (§37), zaručničkog prstena (§ 41), posrednika (§ 668), jamca (§ 683), bese (§ 854) itd.18

Dečovi u svom Kanonu često izbjegava upotrebu stranih riječi, zamjenjujući ih katkad neologizmima. Međutim, strani izrazi pomogli bi u proučavanju razvoja Kanona Leke Dukađinija i stranih utjecaja na njega, kao i u određivanju različitih slojeva koji su stvarani u običajnom pravu tokom povijesti.

Dečovijevo strogo čistunstvo u jeziku onemogućilo je da se pravila
u
15 Julia V. Ivanova, Kanuni i Leke Dukagjinit (Sprave e karakteristikave historike), Buletin i Universitetit Shteteror te Tiranes, Seria Shkencat shoqerore, br. 2, Tirane, 1960, str. 114.
“ S. Pupovci, navedeno djelo, str. 75.
17 Usp.: J. Ivanova, nav. djelo, str. 114.
18 Usp.: S. C. Gjegov, Codice di Lek Dukagjini, Roma, 1941, str. 13.

-

njegove zbirke predstave potpuno izvorno.19

U pravilima Kanona Leke Dukađinija bilo je lokalnih razlika. Dečovi često ukazuje na njih, navodeći mjesta upotrebe ovog ili onog pravila (npr.: §§ 17, 225, 226, 267, 472, 957, 1078 itd.). Međutim, on je ostavio po strani neke najznačajnije razlike u običajnom pravu Albanaca.20

Dečovi je, po mišljenju meritornih naučnika, napravio propust što nije nijednom u svojoj zbirci izričito naveo dokle se prostirala vlast kuće Domarkaj, koja se, inače, protezala na Mirditu, iako su Domarkaji uživali stanovit ugled i izvan nje. (npr.: u davanju savjeta, razmatranju tužbi i žalbi, itd.) Dečovi stvara utisak kod čitaoca da se vlast kuće Domarkaja proteže gotovo na cijelu sjevernu Albaniju, npr.: »...Dera e Gjomarkut themeli i kanus« ('Kuća Domarka je temelj kanona') - § 1035, kao i § 1126, itd.21

Već je naglašeno da je glavni dio građe Dečovi sakupio krajem XIX i početkom XX stoljeća, ali je izlaže u sadašnjem vremenu, ne dajući do znanja da se u Kanonu Leke Dukađinija odražavaju shvaćanja koja pripadaju različitim historijskim epohama. Doduše, on u nekoliko slučajeva kaže da je ova ili ona odredba izgubila snagu u vrijeme zapisivanja (npr.: §§ 262, 492, 1029, itd.), ah obično ne navodi vrijeme kojem pripada neka odredba. I to je jedan od nedostataka njegove knjige.22

I pored primjedbi koje se mogu dati djelu Š. Dečovija - Kanonu Leke Dukađinija - ono je, ipak, najpotpunija zbirka albanskog običajnog prava, koja sadrži bogat materijal od velikog značaja za naučna istraživanja ne samo u pravnoj oblasti, već i u drugim naučnim disciplinama.

Djelo Štjefena Dečovija doista pruža dragocjen materijal za proučavanja u raznim albanološkim, balkanološkim i komparativnim istraživanjima.

Od građe iz Kanona Leke Dukađinija koja je objavljena poslije Dečovijeve zbirke, valja spomenuti i onu koju je Bemardin Paljaj objavio pod naslovom »Kanuja e Leke Dukagjinit - mbas shqyptimit te Mark Sadikut, Shale, 1940« ('Kanon Leke Dukađinija - po kazivanju Mark Sadikua, Šalja, 1940’).23 Paljajev materijal je sakupljen u plemenu Šalji, pa izražava lokalne razlike u normama Kanona Leke Dukađinija i razlike koje su one vremenom pretrpjele.

19 S. Pupovci, nav. djelo, str. 30
20 J. Ivanova, nav. djelo, str. 114.
21 Usp.: J. Ivanova, nav. djelo, str. 102 i 104; S. Pupovci, nav. djelo, str. 30 i 31.
22 Isto.
23 U Studime e tekste, Dega I, Juridike, br. 1, Instituti i studimeve shqiptare (Redaktor Zef Valentini), Roma, 1944, str. 270 - 278.

RAZNI ALBANSKI KANONI
​
Poslije drugog svjetskog rata etnografi u Albaniji dali su se na zapisivanje i proučavanje normi običajnog prava. Naučna istraživanja su pokazala da se tragovi običajnog prava nalaze po cijeloj Albaniji i da je postojalo više kanona koji su u pojedinim periodima bili na snazi u raznim krajevima. Ti kanoni nisu tvorevine pojedinaca, nego su narodni proizvodi koje su vladajuće klase ili utjecajni ljudi prilagođavali lokalnim prilikama i svojim potrebama. Kanon Leke Dukađinija bio je elastičniji, obogaćivao se novim elementima koje je nametao život. Zbog toga je potisnuo »Kanunin e Skanderbegut« ('Skenderbegov kanon') i druge kanone i prodro u narod. Na taj način, nestao je još jedan drevni kanon nazvan »Kamini i Maleve« (’Gorski kanon'), jer se nije prilagodio novim društvenim i ekonomskim uvjetima.24

SKENDERBEGOV KANON

Poznati njemački albanolog J. G. Hahn,25 sredinom prošlog stoljeća, spomenuo je da među Albancima, usporedo s Kanonom Leke Dukađinija, djeluje i Skenderbegov kanon. Otada, međutim, nije bilo više govora o tom kanonu, izuzev Štjefena Đečovija, koji je objavio nekoliko narodnih legendi o sukobima Skenderbega s Lekom Dukađi-nijem oko kanona, i Marina Sirdanija koji je Skenderbegov kanon spomenuo u svom djelu »Skanderbegu mbas gojedhanash« (’Skender-beg prema predanjima').26

Do kraja drugoga svjetskog rata u Albaniji je taj kanon bio poznat samo po imenu, a 1949. godine Sektor za etnografiju ranijeg Naučnog instituta u Tirani organizirao je jednu ekspediciju u srednju Albaniju, koja je potvrdila Hahnove navode.

Dio normi ovog kanona objavio je 1961. godine Kahreman Uljćini.27 Uljćini kaže da narodu Matje Skenderbegov kanon nije poznat pod tim imenom, ali se iz mnogih narodnih priča i anegdota može zaključiti da je riječ o »Ligjet e Skanderbegut« ('Zakonima Skenderbega’). Međutim, taj kanon je vremenom toliko prilagođen društvenom razvoju da starci sada govore kako »između ovog kanona i državnog zakona nema

Rr. Zojzi, Mbi te drejten kanunore te popullit shqiptar, Buletin per shkencat shoqerore, br.2, Tirane, 1956, str. 144 - 148; S. Pupovci, nav. djelo, str. 32.

25 J. G. Hahn, (1811-1869), Albanesischen Studien, Helfll, Jena - Wien, 1853 - 1854. - Istaknimo da su, osim Hahna, još krajem XIX stoljeća i kasnije, materijale iz kanona Leke Dukađinija sakupljali i mnogi drugi strani naučnici, npr. H. Hekard, F. Nopča, E. Koci, E. Durham i dr.

26 Marin Sirdani, Skanderbegu mbas gojedhanash, Shtypshkroja Franciskane, Shkoder, 1926.

27 Kahreman Ulqini, Gjurmime etnografike ne trojet e Skanderbegut, Buletin i Universitetit Shteteror te Tiranes, Seria Shkencat shoqerore, br. 2, 1961, str. 175 - 186.

većih razlika.«28

Tekst Skenderbegova kanona, koji je objavio K. Uljćini, ima ukupno 135 točaka, a u ostalim odredbama je isti ili sličan Dečovijevoj zbirci. Skenderbegov kanon sadrži pravila o hodži, porodici, braku, diobi kuće, nasljedstvu, slugi, imovini, zakletvi, gostu, ubojstvu i Romima.

Materijal koji je K. Uljćini objavio ukazuje na mnoge specifičnosti Skenderbegova kanona u usporedbi sa sadržajem Kanona Leke Duka-đinija i pomaže u proučavanju albanskog običajnog prava, kao i u komparativnom proučavanju raznih albanskih kanona.

Ova dva kanona, iako se razlikuju, istodobno su sastavni dio albanskog običajnog prava u cjelini.

PORIJEKLO I IME KANONA LEKE DUKAĐINIJA

U narodnoj predaji u sjevernoj Albaniji ime kanona vezuje se za Leku. Ali ta ličnost je neodređena, a vrijeme u kojem je Leka živio i, navodno, objelodanio kanon, uglavnom je nepoznato. Po narodnoj tradiciji taj je kanon poštovan od naroda, jer - »kako je rekao Leka, tako je ostalo u narodu«.29 Tako, ipak, narod vezuje Kanon Leke Dukađinija za Leku Dukađinija, a povijest poznaje nekoliko ličnosti s tim imenom.

U albanskim brdima, kaže M. E. Durham, »...kanon, običaj, navika, sve se pripisivalo Leki... Tako je govorio Leka - dostigao je više poslušnosti nego deset zapovjedi (Biblije), i propovjedi hodža i svećenika često su bile uzaludne, ukoliko su bile u suprotnosti s Lekinim kanonom.«30 Kanon Leke Dukađinija je, kaže A. Jovićević, smatran kao »...zakon nad zakonima... Sve uobičajene kazne i ustanove, bile one starog ili novog porijekla, pripisuju se Lekinom Zakonu...«31 Albanci u selima Kosova, a i ostali Albanci Jugoslavije također vjeruju da je kanon dao Leka Dukađini.

Koliko je vjere albanski narod imao u pravednost Kanona Leke Dukađinija, ilustrira jedna legenda:

»Pre mnogo godina pošao je jednom prilikom sultan u Dakovicu. Bio je preobučen u seljaka i jahao na konju. Kad je stigao u jedno selo ispred Dakovice, naišao je na nekog starog seljaka, koji je jedva hodao. Putnik, koji je jahao na konju (navodno sultan), ponudio je starom seljaku konja, što je ovaj prihvatio, ali je podbo konja i pobegao u

28 Isto djelo, str. 175 - 176.
29 J. Ivanova, nav. djelo, str. 97.
30 M. E. Durham, Some Tribal Origins Laws and Costoms of the Balkans, George Allen and Unwid LTD, London, 1928, str. 65.
31 Andrija Jovićević, Malesija, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 15, Beograd, 1923, str. 96.

Dakovicu. Putnik je stigao peške u Dakovicu i tražio svog konja po hanovima. Najzad ga je našao u jednom hanu, ah vlasnik hana nije hteo da mu da konja jer je, po šerijatu,32 bio dužan da ga vrati onom koji mu ga je predao na čuvanje. Stvar je došla do kadije, koji je bio Albanac. On je pitao starog seljaka da lije on ostavio konja na čuvanje i da lije njegov, na šta je starac odgovorio potvrdno. Kadija je dosudio starcu konja. Putnik se našao u čudu kako mu šerijat oduže konja. Međutim, kadija je pozvao stranke i rekao im da je spor presudio po šerijatu, ali da hoće da se uveri da U i po ZLD konj pripada starom seljaku. Naredio je parničarima da se izuju. Starac je imao izbrazdana stopala, a stranac nije. Kadija je zaključio daje starac oduvijek hodao peške, dok je stranac, obično, jahao na konju. On odluči da vrati konja strancu, dodajući da mu šerijat oduže konja, ah mu ga ZLD vrati. Onda je putnik - stranac rekao da je sultan, da se preobukao i došao u Dakovicu u named da proven da U zaista kadija radi po ZLD, i dodao: 'Hteo sam da te posečem zbog toga što si izbegavao šerijat, ah si spasao glavu, jer odlučuješ po pravdi’«33

Ova legenda očito govori o povjerenju albanskog naroda u Kanon Leke Dukadinija. »Ashtu e la Leka« (’Tako je ostalo od Leke') za Albance, posebno one po selima, značilo je oduvijek da je nešto vrlo pravedno.

Kada je riječ o porijeklu Kanona Leke Dukadinija, nauka o tome ima različita mišljenja. Neki smatraju da je Leka Dukađini izdao taj kanon.34 Većina njih porijeklo kanona vezuje za ime Leke III Dukadinija (1410-1481). »Ova se gledišta, uglavnom, oslanjaju na narodnu tradiciju, mada nema nikakvih istorijskih dokaza daje Leka Dukađini izdao ovaj zakonik, ili pak, kodifikovao običajno pravo.«35

Neki smatraju da je Kanon Leke Dukadinija (čak čitavo albansko običajno pravo) ostatak Dušanovog Zakonika.36 »Ako se, na primer, pravila ZLD iz Dečovijeve zbirke uporede sa Dušanovim Zakonikom«

32 šerijat, šeriat m. (ar.) muslimanski vjerozakon, islamski propis; islam; šerijatski sudac = sudac koji donosi rješenja i izriče presude na osnovi šerijatskog prava; šerijatsko pravo = islamsko pravo.

33 S. Pupovci, nav. djelo, str. 35-36. - Tu legendu je S. Pupovci zabilježio »po saopštenju Adema Avdulja, starog oko 50 godina, iz sela Popoca kod Đakovice«.

34 Na primjer: Hyacinthe Hecquard, Histoire et description de la haute Albanie ou Guegarie, Pariš, 1858, str. 218; A. Degrand, Souvenirs de la Haute - Albanie, Pariš, 1901, str. 151; »Šal name - i vilayet-i Kosova« za 1314 (1896/7), Prizren, bi. 10 i 11, 1871. g.; A. Jovićević, Malesija, str. 96; M. E. Durham, Some Tribal Origins Laws and Costoms of the Balkans, str. 65-66; S. Villari, Le consue.tudini giuridiche dell' Albania (II Kanun di Lek Dukagjin), Roma, 1940, str. 14 i dalje; M. Hasluck, The Unwritten Law in Albania, (Edited by J. El. Elutton), Cambridge, 1954, str. 13; dr Mark Krasnici, Šiptarška porodična zadruga u Kosovsko—Metohijskoj oblasti, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije, IV-V, Priština, 1959-1960, str. 139, itd.

35 S. Pupovci, nav. djelo, str. 36.

36 Na primjer: Tomo P. Oraovac, Arbanaško pitanje i srpsko pravo, Beograd, 1913, str. 22.
1,1

- kaže dalje S. Pupovci - »nailazi se na izvesne sličnosti u rešenjima koje daju. Ali, ne može se reći da je ZLD ostatak Dušanovog Zakonika. . .« Ubrzo po donošenju Dušanovog Zakonika, turski osvajači su pokorili srpsku srednjovjekovnu državu i veći dio Balkanskog poluotoka. Tada oživljavaju običajno pravo i mnogi drugi patrijarhalni oblici društvenog života, posebno kod Albanaca, Srba, Crnogoraca i Makedonaca.

Iz historije se zna da je Bizant mnogo dulje vladao Albancima nego srpska srednjovjekovna država, zato je i veći utjecaj bizantskog prava nego Dušanovog Zakonika na albansko običajno pravo. Ipak, izvjesni utjecaji tog Zakonika na albansko običajno pravo, dakle i na Kanon Leke Dukadinija (npr. u izrazima: porota, globa i u pravilima: o poroti, soku i sodžbini) mogli su, razumije se, prodrijeti preko crnogorskog, srpskog i makedonskog običajnog prava. U Bogišićevoj anketi primjećuju se ostaci srpskoga srednjovjekovnog prava u Crnoj Gori i Hercegovim, stoga su neki utjecaji u prvom redu mogli prijeći otuda u sjevernoalbansko običajno pravo. Naročito valja imati na umu uzajamne utjecaje i prožimanja u običajnom pravu (ine samo u njemu, već i u cijelokupnom duhovnom stvaralaštvu) Crnogoraca i Albanaca koji su živjeli u susjedstvu i zajedništvu. Uzajamnih utjecaja je bilo i između Srba i Albanaca i između Makedonaca i Albanaca. Živeći mnoga stoljeća u susjedstvu i zajedništvu, vodeći zajednički neprestane borbe protiv Bizanta, Turske i drugih osvajača, Srbi, Crnogorci i Makedonci utjecali su na Albance, i obratno, i u običajnom pravu.37 V. Bogišić lijepo kaže da narod kao dobar susjed posuđuje susjedu od svoga i uzajmljuje od susjeda.38 Međutim, većina pravila običajnog prava u Južnih Slavena i Albanaca nastala je samostalno, i pored mnogih shčnosti s obzirom na shčnosti društveno-ekonomskih odnosa i na stupanj razvoja. Tome valja dodati, pošto je riječ o narodima indoevropskog stabla, utjecaj koji donosi njihovo zajedničko porijeklo.39

U nauci prevladava mišljenje da se albansko običajno pravo - Kanon Leke Dukadinija - formiralo tokom stoljeća i ne može se tvrditi da potječe od Leke Dukadinija.40

Dakle, Kanon Leke Dukadinija je nepisano običajno pravo. Po svoj prilici, gledište koje zastupaju L. Thalloczy, Stojan Novaković i Brani-

37 Usp.: S. Pupovci, nav. djelo, str. 38.
38 V. Bogišić, O značaju pravnih običaja, Pravni članci i rasprave, knj. I, Beograd, 1927, str. 40.
39 Usp.: S. Pupovci, nav. djelo, str. 37-38.
" Dr Ludwig Thalloczy, Kanuni i Lekes, Blyrisch - albanische forschungen, I, Miinchen und Leipzig, 1916, str. 411; Stojan Novaković, Tursko carstvo pred srpski ustanak, Beograd, 1906, str. 197; Br. Nedeljković, KLD, str. 434, 437 i 438; J. Ivanova, KLD, str. 114; Rr. Zojzi, Mbi te drejten kanunore te popullit shqiptar, str. 146-147; S. Pupovci, nav. djelo, str. 38. itd.

​slav Nedeljković, a danas Surja Pupovci i drugi, u osnovi je ispravno. Povodom toga, najbolji poznavalac albanskog običajnog prava, S. Pupovci zaključuj e:

Leka Dukađini nije izdao Kanon, već je riječ o djelu nepisanog narodnog običajnog prava; ono je sastavni dio albanskog tradicijskog prava u cjelini. On je tako nazvan u znak sjećanja na Leku Dukadinija zbog toga što se Leka istakao kao vođa u borbi protiv Turaka. Kanon Leke Dukadinija sadrži takva pravila koja su porijeklom mnogo starija od samog Leke Dukadinija. Isto tako, Kanon sadrži i takve običaje koji se mogu dovesti u vezu s manizmom, animizmom i totemizmom.41

Vodeći albanolog današnjice, Ekrem Čabej, govoreći o albanskim običajima općenito, kaže da oni čine zbir lokalnih običaja koji se medu sobom jako razlikuju. U Albaniji su se u prošlosti, poznato je, susretali i sukobljavali mnogi narodi, te otuda u načinu života i običajima Albanaca ima različitih utjecaja. S druge strane, i Albanci su utjecali na druge narode. »Prema tome, zaključuje Čabej, arbanski običaji pružaju istu sliku koju pruža i arbanski jezik. Kod arbanskih običaja možemo da razlikujemo razne slojeve: a) preindoevropski, b) indoevropski, v) starogrčki, g) rimski, d) opštebalkanski, i d) osmanlijski.«42 »Pravila običajnog prava, poznata pod imenom ZLD, zaista sadrže u sebi i strane uticaje,« - s pravom tvrdi S. Pupovci - »ali je većina njih nastala kao plod društveno-ekonomskih i drugih uslova.« Kanon Leke Dukadinija se, usporedo sa društveno-ekonomskim promjenama, vremenom mijenjao; on sadrži, to se lako uočava, brojne ustanove koje su nastale poslije Leke Dukadinija, pod turskom vlašću, u sjevernoalban-skoj seoskoj zajednici (npr. pravila o plemenskom društvu, o barjaku i barjaktarima, o buljukbašama itd.). Ukratko, to je jedna varijanta običajnog prava Albanaca općenito. Pored Kanona Leke Dukadinija zna se i za druge kanone u Albanaca, o čemu smo već govorili.43

A sad riječ-dvije i o imenu Kanona Leke Dukadinija.

U sjevernoj Albaniji to običajno pravo zove se »Kanuni i Leke Dukagjinit« ('Kanon Leke Dukadinija’). Obično se skraćeno naziva »Kanuni i Lekes« (’Lekin kanon’), ponekad i »Kanuni i Maleve« ('Gorski kanon'). Upotrebljava se i ime »Kanuja« ili »Kanuni« ('Kanon'). Albanci u selima Kosova, a i ostalih krajeva\ Jugoslavije, to običajno pravo najčešće nazivaju »Kanuni i Lekes«. Katkad upotrebljavaju i ime: »Kanuni i Leke Dukagjinit« ili, jednostavno, »Kanuni«.

41 Usp.: S. Pupovci, nav. djelo, str. 38.

42 Ekrem Čabej, Životi običaji Arbanasa, Porodica i društveni poredak, Knjiga o Balkanu, I, Beograd, 1936, str. 313.

F. Paleta iznosi mišljenje da su neka pravila iz Dečovijeve zbirke starija od kršćanstva (S.C.Gjegovi, Codice di Lek Dukagjini, Roma, 1941, str. 47).

43 Usp.: S. Pupovci, nav. djelo, str. 38-39.

Narod koristi i izraze: »Rruga«, »Udha« (put - i to više u pravnom smislu), kao i »Prehen i burrave« (sud dobrih ljudi).

Riječ »kanun« potječe iz starogrčkog »kanon«,44 koji je ušao i u druge jezike. O ulasku te riječi u albanski jezik postoje dva mišljenja: jedni misle, čini se s pravom, daje riječ »kanun« došla u albanski jezik preko turskog (u kojem se upotrebljavao izraz »kanun« preuzet iz terminologije bizantskog prava), a drugi kažu da je u albanski jezik ta riječ ušla neposredno iz grčkog jezika.

Inače, izraz »kamini« kod Albanaca znači zbornik nepisanih zakona (pravila) iz građanskog i krivičnog prava; cjelina normi običajnog prava; koja se nasljeđuju s koljena na koljeno. Otuda nazivi: »Kanuni i Leke Dukagjinit« (’Kanon Leke Dukadinija'), »Kanuni i Skanderbegut« ('Skenderbegov kanon’) itd.45

Albanci upotrebljavaju i domaći izraz »doke« (običaji) u značenju koje ima »kanun«. Po E. Čabeju, »doke« je glagolska imenica od »doket«. Značenje koje je poprimila ta riječ za »kanon« (»zakon«) važna je karika u razvoju albanskog narodnog prava, jer (kako konstatira N. Jokl) u pitanju je jedna albanska riječ pored slavenske »zakon« i turskih riječi »kanun« i »adet«. Semantički prijelaz riječi »doke« izvršen je putem upotrebe »me duket mire (’izgleda mi dobro').46

Kažimo, na kraju, ma koliko je mjestimice surov i bez milosti, Kanon Leke Dukadinija je totalan - nema ni jedne društvene, ekonomske Ш moralne sfere koju ne obuhvaća. Odbacivši zakone, pravne strukture, sudove, jednom rječju - sve doskorašnje državne organizme zamijenjene drugim zakonima, moralnim, toliko potpunim, Kanon Leke Dukadinija u prošlosti je primorao tuđe administracije da ga priznaju.
I, najzad, nešto o pripremi i prijevodu ove knjige.

Prije svega, i ovom prilikom želimo zahvaliti zagrebačkoj »Stvarnosti« od koje je potekla i sama ideja da se Kanon Leke Dukadinija konačno pojavi pred čitateljem hrvatskosrpskog jezičnog područja. Zasluga je same »Stvarnosti« što smo se prihvatili doista teškog poduhvata. Jer, da nije bilo međusobnog povjerenja, možda bi se još čekalo da se ta veoma značajna knjiga objelodani.

44 Kanun (stgrč.) kanon; zakon; pravilo. U latinskom jeziku »canon« je poprimio smisao pravila, propisa.

45 Fjalor i gjuhes shqipe, Instituti i shkencave, Sekcioni i gjuhes e i letersise, Tirane, 1954, pod rečju »kanuni«.

46 Eqrem Qabej, Studime rreth etimologjise se gjuhes shqipe, III, Buletin i Univeisitetit shteteror te Tiranes, Seria Shkencat shoqerore, br. 2, Tirane, 1961, str. 66.

Prilikom pripremanja, odnosno prijevoda, držali srno se sljedećih načela: prvo, trudili smo se da prijevod bude što adekvatniji, da se, koliko god je to moguće, sačuva arhaičnost orginala. Potrudili smo se, također, da i u hrvatskosrpskom zadržimo čak i arhaizme raznih ustanova albanskog nepisanog običajnog prava, te ih najčešće nismo zamijenili suvremenom hrvatskosrpskom pravnom terminologijom. Drugo, vodili smo računa da vrlo zagonetan i težak tekst prevedemo u duhu hrvatskosrpskog, i to najviše narodnog, jezika.

Koliko smo u svemu tome uspjeli, reći će pozvani nakon pojave dragocjena Dečovijevog djela. Svaka argumentirana primjedba bit će dobrodošla i uzet će se u obzir prilikom eventualnog narednog izdanja ovog kapitalnog djela iz bogate riznice usmene tradicije albanskog naroda.

IZVORI I LITERATURA

---