Planine crnogorskih Rudina
Države: Crna Gora, Bosna i Hrcegovina
Najviši vrh: Ravna glava, Njegoš planina (1721 m)
|
Ovo područje je nastavak crnogorske katunske krške zaravni prema sjeverozapadu. S ove visoravni uzdiže se više manjih planina koje slijede smjer sjeverozapad-jugoistok, prateći smjer tektonske depresije Gacko - klanac Duga - Nikšić.
Prostrana krška visoravan crnogorskih Rudina ranije je pripadala Hercegovini (Stara Hercegovina). Ovo je područje omeđeno Gatačkim poljem sa sjevera, dolinom Trebišnjice sa zapada, područjem Grahova i Pustim liscem s juga te Nikšićkim poljem i Golijom sa zapada. Zbog izrazitog krškog terena visoravan je bezvodna, međutim ranije je obilovala bogatom živom stočnom hranom koja je, i u zimskim danima, a naročito poslije otapanja snijega bila vrlo svježa i zelena. Općenito, Rudine su kraj s dobrom ispašom za stoku, iako s nedovoljno obradive zemlje, Rudine su privlačile mnoga plemena koja su se rado naseljavala na ovom području. U tome su prednjačili Banjani, koji čine središnji dio Rudina i zahvaćaju nešto više od jedne trećine visoravni. Preostali dio Rudina čine Oputne i Nikšićke Rudine, dok je manji dio visoravni pripao Grahovu. Međusobne granice su se povremeno mijenjale, tako da navedene cjeline ni kasnije nisu predstavljale čvrstu plemensku zajednicu s nepromjenljivim teritorijama. [1] 
-
-
|
U SURADNJI S: VIA DINARICA
Oglašavajte ovdje:
|
|
Njegoš planina
Na vršnom grebenu planine Njegoš. Na horizontu, pod snijegom je planina Vojnik. |
Geografija / Zemljopis planinske grupe
| Vijenci, planine, vrhovi |
|
Sa krške rudinske površi uzdiže se više srednje visokih planina (između 1000 i 1721 m n.v.) koje slijede smjer dinarski sjeverozapad-jugoistok, prateći smjer izražene tektonske depresije Gacko - klanac Duga - Nikšić.
| ||||||||||
| Reljef |
|
Banjani
Pogled od ceste Velimlje - Crni Kuk prema valovitim krškim brdima na području sela Koprivice u Banjanima |
Stanovništvo i naselja
Iako danas rijetko naseljeno, područje crnogorskih Rudina naseljavano je još od prapovijesti tako da ovdje ima arheoloških tragova naseljenja još iz pretpovjesnog te kasnijeg, ilirskog i rimskog doba.
Najpoznatije nalazište iz pretpovijesng doba (paleolitik) je Crvena stijena, kod sela Petrovići. Crvena stijena je bila naseljena još u starije kameno doba (paleolitik), kao i kasnije, u doba mezolitika (srednje k. d.), neolitika (mlađeg k. d.) i metalnog doba. Najstariji kameni artefakti su stari oko 180.000 godina, a nalazi o postojanju pračovjeka preko 100.000 godina Više plemena je nastanjivalo Rudine tijekom povijesti. Ona nisu imala čvrstu plemensku zajednicu i njihov teritorij i međusobne granice su se povremeno mijenjali. Na današnjem području Grahova, Krivošija i prema istoku dijelu Rudina do rijeke Zete u Nikšićkom polju živjelo je u tadašnjoj Staroj Hercegovini staro pleme Riđana do 18, stoljeća (zapisi ih spominju od 14. st.). Krajem 16. stoljeća sklopili su savez s plemenom Nikšića (u okolini Onogošta). Pod pritiskom Osmanlija, primoravani su na stalno iseljavanje, što će izazvati raspad plemena i pripajanje drugim plemenima. Na njihovom teritoriju kasnije su se formirala nova plemena: Krivošije, Grahovo i Nikšićke Rudine, a jedan dio njihovog zemljišta su prisvojila plemena Čevljani i Cuce. Posljednji put se spominju 1748. godine, kada su tražili sjedinjenje sa Crnom Gorom.  Pleme RiđanaTeritorij Riđana u odnosu na druga plemenska područja Autor: Bratislav (Wikipedija) Riđani (pleme)
Riđani su staro pleme iz Stare Hercegovine koje se održalo do 18. stoljeća, a posljednji put se spominju 1748. godine, kada su tražili sjedinjenje sa Crnom Gorom („da su zbor černogorski“). Njihovo područe zahvaćalo je današnje područje Grahova, Krivošija i prema istoku dio Rudina do rijeke Zete u Nikšićkom polju. Po teritoriju koji je zahvaćalo i broju stanovnika smatralo se većim plemenom. U kotorskim, dubrovačkim i cetinjskim izvorima spominju se od početka 15. stoljeća. Krajem 16. st. sklopili su savez s plemenom Nikšića (u okolini Onogošta) i njihov je zajednički vođa bio vojvoda Grdan, iz plemena Nikšići. Pod pritiskom Osmanlija, primoravani su na stalno iseljavanje, što će izazvati raspad plemena i pripajanje drugim plemenima (naročito u 17. stoljeću, u doba Morejskog rata, za vrijeme velikih pokreta i borbi s Turcima). Na njihovom teritoriju kasnije su se formirala nova plemena: Krivošije, Grahovo i Nikšićke Rudine, a jedan dio njihovog zemljišta su prisvojila plemena Čevljani i Cuce. Na njih su očuvane uspomene u raznim toponimima (selo Riđani u zapadnom dijelu Nikšićkog polja; ime krševite zaravni, Riđanske rupe, u istom polju) i u narodnoj predaji. Bratstva iz plemena Krivošija, Grahovo i Rudina tvrde kako potječu od Riđana. Predotomansko razdoblje Prvi spomen Riđana je u jednom dokumentu iz 1335. godine (Brozović; Hrvatska enciklopedija, 1999.). Oni su tada živjeli na području između rijeke Zete u župi Onogošt te Ledenica nad Risnom i Kobukom. [1] U prvoj polovici 15. stoljeća nastanjju područje između planina srednjovjekovnih župa Konavala, Dračevice i Vrsinja (današnji Zupci) koje je tada pripadalo Vojvodstvu Svetog Save pod Stjepanom Vukčićem Kosačom. Njihov je knez bio Radivoj Sladojević. Prema legendi oni potom nastanjuju područja Krivošija i Cerovog Ždrijela kod Grahova. Najraniji dubrovački izvori o Riđanima su iz ranog 15. stoljeća u kojima ih se naziva Vlachi Rigiani (Vlasi Riđani). Godine 1429. dubrovački Senat pozvao ih je da ljeti, za određenu naknadu, dovedu svoju stoku u konavoska brda. Imali su vlastitog kneza, a prema dokumentu iz 1438. bio je to Đukan Milojević. Riđani su često napadali područje Konavala i pljačkali ga, zbog čega su se Dubrovčani požalili Stjepanu Vukčiću Kosači. Dokument iz 1441. govori o njihovim napadima i pljačkanju trgovačkih karavana. Drugi dokument, iz 1451. godien, ukazuje kako su Riđani nastanjivali područje između Risna, Kotora i Vrsinja. Vjeruje se kako su oni željeli migrirati iz svojeg planinskog kraja prema plodnijim terenima Grahova, međutim tomu su se suprotstavljali tamošnji starosjedioci. Naposlijetku, Riđani će postati jedno od tri jaka plemena župe Onogošt, uz Drobnjake i Lužane. Svima njima u Župi upravljao je jedan ban, od kojih je najcjenjeniji bio ban Ugren. Prvi popis Riđana izvršen je 1477. godine, zatim detaljnije krajem 15. stoljeća odakle se jasnije vidi riđanski teritorij, od Grahova do Trebinja, Banjana i Nikšića na sjeveru, te Pješivaca, Ozrinića i Cuca na istoku. Otomansko razdoblje Nakon što Turci osvajaju teritorij Riđana on postaje Riđanska nahija sa sjedištem u Grahovu. Dok je nahijom upravljao otomanski namjesnik - subaša, plemenom Riđana je to činio knez (vojvoda kod Banjana i Drobnjaka). Godine 1466. subaša bio je Širmerd. Godine 1469. zabilježeni su Riđani kako jedno od vlaških plemena koja su sudjelovala u otmicama mladića i djevojaka iz Konavala i Hercegovine i prodavali ih otomanskim subašama, vojvodama, martolozima (Armatoli, bili su paravojska u Osmanskom Carstvu sastavljena u prvo vrijeme od lokalnog kršćanskog stanovništva, koja je egzistirala od 15. do 18.st.) i muslimanima u Trebinju koji su ih prodavali kao robove. Prema popisu u defteru (porezni obveznik) Novskog kadiluka (današni Herceg Novi) u Hercegovačkom sandžaku iz 1540.-1541. godine, Riđani obuhvaćaju teritorij Grahova, Krivošija, Rudina i konavljanske planine Dobri dol i Jastrebica. Ovo stočarsko- ratarsko stanovništvo je doživjelo značajne promjene procesom islamizacije koja je zahvatila i Riđane u 16. stoljeću vijeku. U popisu se precizno navode imena hrišćana, muslimana, vlaha i drugog stanovništva. Stanovnici Riđanske nahije imaju povlašten status zbog osiguranja puta Risan-Grahovo. Orgnizirani su po džematima s nasljednim starješinama na čelu i uzivaju određenu samoupravu. Njihove ukupne novčane obveze prema drzavi iznose nesto manje od dva dukata po domaćinstvu, a pored toga, imaju i obvezu sudjelovanja u osmanskim ratnim pohodima u određenom broju. Stanovništvo se bavi zemljoradnjom i stočarstvom. Stočarstvom, možda, više nego ranije, zbog povoljne porezne politike. Islamizacijom je Ridjanima obuhaćeno 4,6 % stanovnika. [2] Godine 1597. izaslanici pećkog patrijarha Jovana Kantula i vojvoda Grdan, vođa plemena Nikšića i Riđana, izvjestili su papu Klementa VIII o mogućnosti podizanja ustanka protiv otomanske vlasti. Godine 1649. plemena Nikšići, Riđani i Drobnjaci dižu bunu protiv otomanske vlasti, osvajaju grad Risan i predaju ga Mlečanima. Sredinom 17. st. vođa Riđana bio je Radul iz Riđana. Riđani su se istakli u borbama protiv Osmanlija, posebno krajem 17. st. tijekom Morejskog rata. Postepeno se njihov tritorij premještao prema zapadu ka Hercegovini, posebno nakon što su Turci osnovali Nikšić kao svoje snažno uporište. Riđani koji su preostali formiraju s novopridošlim stanovništvom tri plemena: Krivošije, Grahovo i Nikšićke Rudine. Crna Gora i Riđani Godine 1749. crnogorski glavari odlučili su primiti Riđane u Zbor crnogorski, vrhovno plemensko tijelo Crne Gore. Nakon ovoga događaja Riđani prestaju postojati, a njihovo ime je ostalo jedino u pojedinim toponimima i narodnoj predaji. Neke današnje srpske i hrvatske obitelji potječu od ovoga plemena (npr. obitelj Merćep). U 19. stoljeću neke obitelji iz Kuča vjerovale su kako potječu od Riđana, argumentirajući to istom slavom (blagdan sveca zaštitnika). Dio autora to odbacuje tvrdeći kako je do toga došlo isključivo zbog nastojanja Riđana da se približe Kučima. Riđani se spominju u mogim epskim pjesmama. Antropologija Riđana U povijesnim izvorima Riđane se imenuje vlasima. Dio znanstvenika naglašava kako se ovdje naziv vlah ne odnosi na romanizirane Vlahe, već je korišten zbog njihove djelatnosti kao stočara - gdje se pojam vlaha koristio kao derogativni (ponižavajući). Tako da dio srpskih znanstvenika smatra Riđane starim srpskim plemenom. Maja Parović Pešikan iznijela je pak hipotezu kako su Riđani porijeklom od Rhizona (ilirsko naselje, današnji Risan). Najstarije bratstvo Riđana bili su plemići Riđanići. Izvori i literatura [1] BROZOVIĆ, Dalibor; Riđani; Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1999. [2] ĐORĐEVIĆ, Jasmina: Dračevica i Riđani sredinom XII vijeka, Zadužbina Andrejević; Beograd, 1997. VUKOMANOVIĆ, Jovan; Riđani; iz Enciklopedije Jugoslavije JLZ, tom 7 str. 70.; Zagreb, 1968. Tekst napisao dr J. Vukomanović direktor Etnografskog muzeja u Cetinju PAROVIĆ-PEŠIKAN, M.; Planinsko zaleđe Rizinijuma: arheološke beleške iz Grahova, Krivošija i Cuca; SIZ kulture i naučnih djelatnosti; Nikšić,1980. ĐORĐEVIĆ, Jasmina; Dračevica i Riđani sredinom XVI vijeka, Beograd, 1997. POPIS zaorjenskog plemena Riđani s kraja XV vijeka; Zbornik za orijentalne studije PEŠIKAN, M.; PAROVIĆ-PEŠIKAN, M.; Od ilirskih Rizonita do zaorjenskih Riđana WIKIPEDIJA - Riđani (pleme) Posljednje masovnije naseljavanje Rudina počelo je od početka druge polovice 19. stoljeća, točnije poslije bitke na Grahovcu 1858. godine, od kada je i moć Osmanlija počela slabiti, a naseljavanje većinom iz Katunske nahije, postalo je masovnije. Danas središnji dio crnogorskih Rudina (nešto više od jedne trećine površi) naseljavaju članovi plemena Banjana, istočno od njih prema Trebišnjici duž današnje državne granice između Crne Gore te Bosne i Hercegovine je pleme Oputne Rudine, jugoistočno su Nikšićke Rudine, a mali dio Rudina, skroz na jugu, naseljavaju pripadnici plemena Grahovo. Rubno, prema sjeverozapadu van planinskg područja crnogorskih Rudina počinje područje plemena Golija, a prema istoku plemena Nikšići. Prema jugoistoku, van Rudina počinje teritorij katunskih plemena Pješivaca, Ozrinića i Cuca
|
Seljaci iz Banjana u istočnoj Hercegovini
Fotografija snimljena oko 1860. godine Naziv originala: П. Пятницкий / P. Pyatnitsky - book (источник: Сергей Александрович Морозов. Творческая фотография. М.: Изд-во «Планета», 3-е изд., 1989 Crvena stijena
Crvena stijena je arheološko nalazište iz starijeg kamenog doba (paleolita), koje se nalazi u špilji (pećini) nedaleko od sela Petrovići (općina Nikšić), 50-ak km od Nikšića, blizu granice Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Špilja je otkrivena 1954. godine i smatra se nalazištem s najdebljim kulturnim slojem (od musterijena do brončanog doba), najbogatijom stratigrafskom slojevitošću na Balkanskom polotoku i izuzetno očuvanim ostacima materijalne kulture, koji pružaju dobar uvid u razvoj paleolitskih kultura. Iskopavanja na Crvenoj Stijeni su vršena pod rukovodstvom Alojza Benca i Đura Baslera, od 1955. do 1964. godine. Ovaj rad je spominjan u brojnim člancima i vrlo značajoj monografiji (Basler 1975. god.), zahvaljujući kojima je Crvena Stijena postala poznata u arheološkom svijetu. Nova obnovljena istraživanja su započela 2004 godine. u suradnji sa Sveučilištem iz Michigana (SAD). Rezultati novih istraživanja objavljeni su u poznatom časopisu Eurasian Prehistory 2009 godine. Pretpostavlja se kako će istreživanja Crvene Stijene trajati više desetljeća. Arheološko nlazište je plitka pećina, tipa okapina. Nalazi se na lijevoj obali kanjona rijeke Trebišnjice - danas Bilećkog jezera, 700 m iznad razine mora. Pri ulazu je široka 26 metara, na prednjem dijelu špilje široka je 15 m, te 20-25 metara pri nižim dubinama. Poznati arhološki slojevi dosežu dubinu od 20 metara.. Rezultati istraživanja Crvena stijena je bila naseljena još u paleolitiku, kao i kasnije, u doba mezolitika (srednje kameno doba), neolitika (mlađeg kamenog doba) i metalnog doba. Najstariji kameni artefakti su stari oko 180.000 godina, a nalazi o postojanju pračovjeka preko 100.000 godina. Rezultati dobiveni istraživanjima pokazali su postojanje 31 kulturnog sloja. Razna oruđa (diskovi, rezači, šiljci, strugači itd.) većinom su napravljena od kamena, a manje od kosti i roga. Naseljavanje ljudi teklo je u nekoliko etapa. Zajednice koje su nastanjivale Crvenu stijenu, su se bavile lovom i ribolovom, živjele polunomadskim životom i kretale su se u hordama. U najdubljim slojevima otkriveni su ostaci špiljskog medvjeda, ali ne i hominida. 
Iskapanja
Unutrašnjost istočne strane špilje početkom iskapanja 2004. godine. Iza se vide stepenaste terase učvršćene suhozidima, ostaci ranijih iskapanja iz 1954.-1964. Godine Autor fotografije: Jamie Clark 
Crvena stijena
Autor fotografije: Vladimir Tkalčić (Panoramio) |
| Povijesni pregled |
|
|
14. stoljeće
1319.
Prvi spomen plemena Banjani. 1388. Vojska vojvode Vlatka Vukovića u polju kod Bileće teško porazila osmanlijsku vojsku pod zapojedništvom Šahin-paše, što se ujedno smatra i jednim od prvih poraza Osmanlija na Balkanu 1392. Sandalj Hranić, veliki vojvoda bosanski (?, o. 1370 — ?, 15. III. 1435) naslijedio je od velikog vojvode Vlatka Vukovića († 1392.) baštinu u gornjem Podrinju, zatim Polimlje koje se vezivalo s područjem Rudina, Bileće, Fatnice i Ljubomira i graničilo u Popovu s posjedom Sankovića u Humu i posjedom Pavlovića na području Trebinja i Pive, dijelove Zete s Onogoštom i na jugoistoku Dračevicu koja je bila povezana s polovicom posjeda u Konavlima. Do 1410. godine ponovno je zavladao prostranim područjem između Drijeva na Neretvi, rijeke Lima te Boke kotorske na jugu. Budući da nije ostavio potomstvo, njegovu prostranu baštinu naslijedio je najstariji nećak Stjepan Vukčić Kosača Pavle Radinović (?-1415), vlastelin iz bosanske obitelji Pavlovići, među najvažnijim velmožama Bosanskog kraljevstva, pored obiteljske baštine u istočnoj Bosni oko Prače, između Krivaje, Drine i Lima, 1391. godine preuzeo je i dio Konavala, dok su ostatak preuzeli Vlatko Vuković i Kosače s kojima je na Ledenicama imao zajedničku carinu ka Dubrovačkoj republici. Značajniji gradovi u južnom dijelu njegovih zemaja bili su Bileća, Cavtat, Klobuk i Trebinje sa župama: Vrm, Trebinje, Rudine i Fatnica. |
Bitka kod Bileće 1388. Bitka se vodila 27.8.1388., nedaleko od Bileće između osmanlijskih odreda predvođenih Lala Šahinom (koji je predvodio Osmanlije u pobjedi na Marici 1371) i odreda Kraljevine Bosne, koje su predvodili Vlatko Vuković i Radič Sanković. Okončala se potpunim porazom Osmanlija, u kojem se i sam Lala Šahin jedva spasio bijegom, dok su gubici u pobjedničkim redovima bili neznatni. Nepunih godinu dana kasnije velika osmanlijska vojska sukobila se u Kosovskom boju s kombiniranom srpskom i bosanskom vojskom, čije su lijevo krilo činili bosanski vojnici prvog bosanskog kralja Tvrtka I (1353—1377, 1377-1392), predvođeni Vlatkom Vukovićem. |
|
|
15. stoljeće
1440.
Sredinom travnja 1435. vojvoda Stjepan Vukčić Kosača je uspio iz Huma (Hercegovina zapadno od Neretve) protjerati vojsku hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog, prebacio svoje trupe preko drvenog mosta koji se nalazio na mjestu današnjeg Starog mosta u Mostaru i započeo pripreme za svoj pohod prema istoku, na Zetu. Razdoblje zauzimanja Zete se prostiralo od početka 9. do kraja 11. mjeseca 1441. godine. 1448. Stepan Kosača priklonio se Osmanlijama i srpskom despotu Đurađu Brankoviću u napadu na svoga zeta Tomaša kralja i bana Bosne te usvojio titulu hercega, kojom ga je oslovljavao Fridrik III.. U korespodenciji je koristio njemačku transliteraciju njegove titule vojvoda - Hercog (što je, u narodnom jeziku, evaluiralo u 'herceg'). Teritorij pod njegovom vlašću, protezao se od Lima do Cetine i od Rame do Kotorskog zaljeva. Na tom je prostoru bio poput samostalnog vladara. 1463. Vladislav Hercegović, vojvoda (?, 1426. ili 1427 — ?, 1490). stariji sin hercega Stjepana Vukčića u rujnu/septembru 1463. zatražio je trećinu očevine. U strahu da se ponovo ne prikloni sultanu, posredovali su Mlečani, a herceg je popustio, pa se od ožujka/marta 1464. kao Vladislavova mjesta spominju Trebinje, Ljubomir, Fatnica, Rudine, Bileća, Cernica, Uskoplje, Kameno Brdo, Bioče, Grepci, Torić, Mićevac, Slavogostić, Ledenice i Kotezi. 1463. Godina 1466. i 1463. zabilježeno je kako su Banjani vazali Stjepana Vukčića Kosače. 1465. Krajem 10. i u 11. mjesecu Turci osvajaju Zupce i Gacko. 1466. Bileća i okolni krajevi padaju pod osmanlijsku vlast. Banjani i Rudine postaju jugoistočni dio Hercegovačkog sandžaka. |
Područje vojvode Sandalja Hranića u ranom 15. stoljeću
Izvor: Wikipedia; Autor: Panonian 
Vojvodstvo hercega Stjepana, 1440. godine
Izvor: Wikipedia; Autor: Bratislav 
Teritorij hercega Stjepana i njegovi upadi u Zetu
Izvor: Wikipedia; Autor: Bratislav 
Hercegovački sandžak oko 1593. do 1606. godine
Izvor: Wikipedia; Autor: BosnjakArmin |
|
|
18. stoljeće
1749.
Odluka crnogorskih glavara da pleme Riđane prime u Zbor crnogorski. 1751. U rujnu/septembru trodnevno savjetovanje trebinjskog paše s hercegovačkim zapovjednicima, u Kosijerevu, u vezi s budućim napadom na Crnu Goru. |
|
Područje stare Hercegovine u Crnoj Gori
Izvor: Wikipedia; Autor: Bratislav |
O kraju
|
Njegoš planina
Šumska cesta na sjevernim obroncima planine Njegoš. |
Izvori
Reference
[1] MILANIĆ, Vojislav; Detalji iz života predaka Petrovića – Njegoša za vrijeme boravka ispod planine Njegoš; Montenegrina.net
Izvori i literatura
Popović, Đuro; Jovan Roganović (1895). ZEMLjOPIS KNjAŽEVINE CRNE GORE za UČENIKE III RAZREDA OSNOVNE ŠKOLE. Cetinje.
"Stara Crna Gora", dr Jovan Erdeljanović
[1] MILANIĆ, Vojislav; Detalji iz života predaka Petrovića – Njegoša za vrijeme boravka ispod planine Njegoš; Montenegrina.net
Izvori i literatura
Popović, Đuro; Jovan Roganović (1895). ZEMLjOPIS KNjAŽEVINE CRNE GORE za UČENIKE III RAZREDA OSNOVNE ŠKOLE. Cetinje.
"Stara Crna Gora", dr Jovan Erdeljanović
