|
|
|
OpisOvo brdsko-planinsko područje nalazi se otprilike južno od linije kojom prolazi cestovni prometni pravac Zagreb-Ljubljana te sjeveroistočno od tektonskog rasjeda Kočevje-Ribnicana kojemu se nalazi sklop polja u kršu (slov., Ribniško-Kočevsko podolje).Ribničkog i Kočevskog polja.
Središnja planinska masa u ovoj grupi je Kočevski Rog. To je izuzetno rijetko naseljeno područje, s napola napuštenim i zapuštenim selima te više od 800 kvadratnih kilometara gustih šuma, koje uključuju zaštićena prašumska područja (Rajhenavski gozd, Kopa i Pečke na Rogu). Iako je na ovome području dosta planinskih puteva i staza, lako je izgubiti se zbog gustih šuma. To je usamljeno područje istovremeno raj za životinje. Ostale planine i brda u ovoj skupini također su izdužene u dinarskom pravcu sjeverozapad-jugoistok prateći smjer Ribniško-Kočevskog i Žužemberskog tektonskog rasjeda. Planine su:
ImeOva brdsko-planinska grupa nazvana je po njezinom središnjem i najprostranijem planinskom prostoru, a to je Kočevski Rog.
Mjesto Kočevje se prvi puta spominje pod mikrotoponimom Mahovnik u listini akvilejskog patrijarha Bertranda. Slovenci mu potom daju ime Hočevje, pretpostavlja se prema riječi "hoja" (staro narodno ime za jelu), odn. prema dr. Ramovšu, osnova je riječ "hvočevje" odn. "hočevje", koja je staro narodno ime za veliku crnogoričnu šumu (hoja danas ima žnačenje i hod, šetnja), što ukazuje na prostrane šumske površine koje su se ovdje rasprostirale i u srednjem vijeku. Osim u nazivu grada, ovo se ime u ovome kraju sačuvalo i na drugim mjestima, npr. selo Hočevje pri Črnomlju te Hočevje između gornje Krke i Dobrepolja. Mjesto je kasnije, 1.5.1363. prvi puta spomenuo s njegovim starim njemačkim imenom Gotsche akvilejski patrijarh Ludvik della Torre. Kasnije se kao njemački naziv koristio oblik Gottschee. Naime, na Kočevskom su živjeli Kočevarji odn. Kočevski Nemci (Gottscheer), njemačka skupina stanovnika, čiji je njemački govor bio jezični otok unutar okolnog slavenskog područja, a njihovo je središte bilo Kočevje. Svoj su jezik, bavarski dijalekt kočevarščinu, sačuvali više od 600 godina, od njihovog naseljavanja oko godine 1330. sve do iseljavanja 1941. Na njemačkom je naziv Kočevskog roga Hornwald (njem., horn = rog; wald = šuma). Mnoge će zbuniti različito pisanje naziva Kočevski rog odnosno Kočevski Rog - pisanje velikim ili malim slovom "R". Ovdje prije svega treba navesti dvije stvari: Kočevski Rog se također još naziva i samo Rog, dakle u tome slučaju pisanje je obveznim velikim slovom, i drugo, ime najvišeg vrha gotovo se uvijek piše velikim "R" - Veliki Rog. Istovremeno, prema natuknici u Slovenskom pravopisu 2001 - SAZU i ZRC SAZU, Inštituta za slovenski jezik Frana Ramovša stoji: Kočévski róg -ega -a, neurad. Róg -a m, zem. i. (ẹ̑ ọ̑; ọ̑) v ~em ~u Dakle, prema slovenskom pravopisu piše se malim "r", ali je također navedeno kako je neslužbeno (slov., neuradno) pisanje velikim "R". |
U SURADNJI S: VIA DINARICA
Oglašavajte ovdje:
|
|
Bogatstvo šuma
Šume, poput ove podno njegova najvišeg vrha Veliki Rog, gotovo u potpunosti prekrivaju Kočevski Rog. |
Reljef grupe Kočevskog Roga,
s legendom
LEGENDA: (1) brda Suhe krajine (2) Raduljsko hribovje (3) Mala gora (4) Kočevski Rog (5) Koprivniško podolje (6) Kočevska Mala gora(7) Poljanska gora (8) Spodnjeloška gora |
Reljef grupe Kočevskog Roga
|
|
Brda Suhe krajine (1) i Raduljsko hribovje (2)
Suha krajina je manji dinarski slovenski brdski kraj, koji leži na sjeverozapadnom dijelu Dolenjske i jugoistočno od Ljubljane. Njezino središte i najveće mjesto je Žužemberk. U Suhoj krajini izvire slovenska rijeka Krka. Ime Suha krajina dolazi od propusnog terena, građenog od vapnenaca i dolomita, kroz koje ponire voda i zato na gornjem sloju zemljišta ostaje malo površinskih vodotokova. Većina završava u podzemnim rijekama i rijeci Krki. Mala Gora (3) Mala gora, je gorski greben između Dobrepoljske i Struške doline na severnoj te Ribniške doline i Kočevskog polja na južnoj strani grebena. Dobrepoljska dolina se nalzi 300 do 500 metra pod vrhovina Male gore. Pruža se dinarskim smjerom SZ-JI u duljini oko 24 kilometa, a široka je 3 do 4 km. Doseže visinu 964 m. Naziva se još i Ribniška Mala gora. |
Polje u Suhoj krajini
Autor: Sl Ziga, Wikipedija |
|
Kočevski Rog (4)
Kočevski Rog je krška visoravan čije prirodne granice prema istoku čine doline rijeke Krke, Radeščice, Črmošnjičice i Divjeg potoka, na zapadu Koprivniško podolje, na sjeveru Suha krajina, dok se u smjeru juga brdsko područje Roga nastavlja kao Poljanska gora. Grebeni Kočevskog Roga se protežu dinarskim smjerom sjeverozapad-jugoistok u dužini oko 25 kilometara i širini oko 14. Najvišji vrhovi Kočevskog Roga dižu se iznad 1000 m, i to su: Veliki Rog (1099 m), Kopa (1077 m) i Mirna Gora (1047 m). Na istočnoj strani Kočevskog Roga se uz žužemberski rasjed nalazi izražen tektonski rub, koji je vrlo strm i nerazveden i ovdje su visinske razlike između Kočevskog Roga i dolina Krke i Črmošnjičice od 500 do 700 metara. 
Pogled od utvrde Fridrihštanj na Stojni iznad Kočevja prema Kočevskom Rogu
|
Istočni rub Kočevskog Roga strmo se spušta prema dolinama Krke i Črmošnjičice.
Izvor: Google Earth Veliki Rog
Autor: Denis Kriz Opis videa: Veliki Rog se nalazi u središtu beskonačnih šuma krške visoravni Kočevski Rog i s 1099 m nadorske visine je njezin najviši vrh. Vrh je također obrastao gustom šumom, no na njemu je izgrađen vidikovac (slov., razgledni stolp), s kojega se vidi velik dio Slovenije. Pod sammim vrhom su ostaci Auerspergove žage (imanja), napuštene pred 2. svjetski rat. U šokolici se nalaze i druge znamenitosti: partizanske šumske bolnice (Baza 20, Jelendol), črmošnjiška jela (slov., črmošnjiččka jelka), ledena jama na Kunču, jame poslijeratnh ubojstava (brezna povojnih pobojev). |
|
Koprivniško podolje (5)
Koprivniško podolje (također se naziva i Rajhenavsko podolje, je niže područje između Kočevskog Roga i Kočevske Male gore, dugačko oko 20-ak kilometara. Podolje dosiže najvišu visinu na području između Rajhenava i Koprivnika, prosječno oko 750 m n.v. i pada na obje strane (Gostinčar, 2009). Kočevska Mala gora (6) Pojednostavljeno gledano, Kočevsku Malu goru čine dva grebena koja se pružaju dinarskim smjerom oko 19 km široki su oko 2 km (Slovenija: pokrajine in ljudje, 1999). Na istoku Kočevske Male gore nalazi se Koprivniško podolje, na sjeveru Suha krajina, a prema zapadu Kočevsko polje, Kočevska Mala gora je nešto niža od Kočevskog Roga. Njezin je najviši vrh visok 890 m. Na krajnjem jugu Kočevske Male gore, između naselja Mozelj i Knežja Lipa, nalazi se oko 6 kilometara dug i uzak poprečni greben Šibje koji je posebna strukturna, morfloška i hidrološka jedinica. Građen je od nepropusnih permskih stijena, s kojih površinske vode teku nizbrdo prema sjeveru i jugu, gdje potom poniru u jedva uočljivim slijepim dolinama u području građenom od jurskih vapnenaca (Habič i dr., 1990). Poljanska gora (7) Poljanska gora je niži greben koji se nastavlja dinarskim smjerom jugoistočno na viši Kočevski Rog, sve do rijeke Kupe (slov. Kolpe). Najviši vrh Poljanske gore je Debeli vrh (864 m). Prema zapadu prirodna granica je Poljanska dolina, na sjeverozapadu krška depresija kod Nemške Loke odvaja Poljansku goru od Male Kočevske gore i Kočevskog Roga (grebeni južno od Mirne gore), dok je istočno od Poljanske gore bazeb Bele krajine s nekoliko niskih polja (pr. Obrško polje). Južnu granicu Poljanske gore čini rijeka Kupa. Spodnjeloška gora (8) Sjeverno od rijeke Kupe, istočno od Spodnjeloške doline i zapadno od Poljanske doline, te u jugoistočnom nastavku grebena Kočevske Male gore nalazi se krška visoravan, koju se naziva zajedničkim imenom Spodnjeloška gora. Glavni greben Spodnjeloške gore proteže se smjerom sjever-jug u dužini oko 6 km. Njezin najviši vrh je Ilija (860 m). Na njemu su još vrhovi: Sv. Duh (816 m), Spodnjeloška gora 842 m, kota 824 m, Goli hrib (850 m), kota 819 m, Pajtlerica (Peklenski zid, 748 m) Kozice (741 m i 716 m) te Vršič (729 m). 
Pogled sa Mirne gore preko planinarskog doma prema jugu na Poljansku goru (šumoviti greben u pozadini).
Lijevo dolje je selo Planina, a u pozadini se pruža Bela krajina. |
|
Područje visokih slovenskih krških visoravni (Kočevski Rog, Kočevska Mala gora, Stojna) gotovo u cijelosti grade stijene mezozojske starosti, i to stijene sva tri razdoblja: trijasa, jure i krede. Stratigrafski i litološki slijed je na ovome području uobičajen: trijaski dolomit - jurski vapnenac - kredni vapnenac.
Ovaj litološki slijed trijaskog dolomita, jurskog vapnenca i krednog vapnenca je u potpunosti očuvan, a na površini prevladava donjokredni vapnenac, a ponegdje i gornjokredni (Premru i dr., 1977). Permske stijene, tj. nepropuni škriljavci, kremeni pješčenjaci i konglomerati se pojavljuju na području Šibja (jug Kočevske Male gore) između Mozlja i Knežje lipe. Ima još i tercijarnih i kvartarnih sedimenata. Na području Kočevskog su ponegdje, u formi manjih erozijskih krpica (npr. kod Rdečeg Kamna, Kunča te između Grintovca i Starog brega), očuvani klastični sedimenti senonske i eocenske starosti (Germovšek, 1953). Mrki ugljen kod Kočevja, koji je bio temelj razvoja rudarstva na ovome području, miocenske je starosti. |
|
Klimatski uvjeti
Klima Kočevskog Roga i Kočevske Male gore razvrstana je kao podtip umjerene kontinentalne klime, to jest umjerena kontinentalna klima zapadne i južne Slovenije (Ogrin, 1996.). Jedina visinska mjerna postaja nalazi se na lokaciji Planina (740 m) u podnožju Mirne gore, a u nižim krajevima u okolici su i druge: Kočevje (464 m), Novo Mesto i dr. Na mjernoj postaji Planina zabilježena je u razdoblju 1961.-1990. srednja godišnja temperatura +7,7 °C, siječanjska/januarska -1,9 °C i srpanjska/julijska +16,9 °C. Prosječna godišnja količina padalina iznosi 1579 mm, s maksimumom u ljeto i jesen, a minimumom zimi. Na području nizinske mjerne postaje u gradu Kočevju izmjerena je prosječna godišnja količina padalina od 1406 mm, srednja godišnja tempertura +8,3 °C, De Martonov indeks ovdje iznosi 77. Srednja siječanjska/januarska temperatura iznosi - 2,6 °C, a srpanjska/julska +18,1 °C. Generalno se količina padalina smanjuje od jugozapada, juga i zapada prema istoku. Zimi su padaline većinom u obliku snijega, koji se na površini zadržava poprečno 2 do tri mjeseca. (IZVOR: Slovenija: pokrajine in ljudje, 1999.) Osim što je najviše padalina na području Kočevskog roga i Poljanske gore (od 1500 do 1600 mm), na Kočevskom Rogu, na lokaciji Gače iznad Črmošnjica se zbog đužeg trajanja snježnog pokrivača razvio manji regionalni skijaški centar. Fitoklima* područja Kočevskog *Fitoklimatologija je dio klimatologije koji se bavi proučavanjem fitoklime, tj. prirodne ili umjetne klime najnižih slojeva zraka u kojima se nalazi biljni pokrov. IZVOR: Ohranjanje območij Natura 2000 Kočevsko LIFE Kočevsko, Analiza stanja gozdov na območju Natura 2000 Kočevsko, Kočevje 2015. (PDF) Od sedam fitoklimatskih tipova koji se javljaju u Sloveniji, na Kočevskom se miješaju dva tipa: mješoviti tip (temeljni tip visokog dinarskog gorja) i preddinarski-predpanonski fitoklimatski tip: 1. Prvi, fitoklimatski temeljni tip visokog dinarskog gorja obilježava dotok toplih vlažnih masa sa Sredozemlja, koje se pri porastu nadmorske visine u gorama ohlade i uzrokuju padaline s izraženim jesenskim maksimumom. 2. Preddinarski-predpanonski fitoklimatski tip obilježavaju temperaturni ekstremi karakteristični za kontinentalnu klimu te ravnomjernost padalina. Zbog navednog, kočevsko područje ima, usprkos blizini mora, hladno podneblje s mnogo padalina i naglim zatopljenjima i zahladnjenjima u zimskom razdoblju. Posljedica toga je i rana i kasna (sve do lipnja) pojava inja (slov., slana) pa i ledene kiše. Klima Kočevske prema De Martonovu indeksu spada u područje umjerene vlažne klime (indeks 50 – 100) pogodne za rast šuma. Područje Kočevske ima nadprosječno visoku količinu padalina u Sloveniji. Broj dana sa sniježnim pokrivčem prosječno je 55 do 65 dana (pr. Kočevje 2009. godine 48 dana). Broj kišnih dana se kreće između 103 i 140 dana, a broj dana sa svim padalinama između 131 i 150. Godine 2009. na meteorološkoj postaji Kočevje zabilježena su 152 kišna dana, po čemu je Kočevje bilo na prvom mjestu po broju kišnih dana u Sloveniji. U razdoblju rasta vegetacije padne na Kočevskom 650 - 900 mm padalina, što predstavlja 46 % - 64 % ukupnog godišnjeg prosjeka padalina (prosjek 1406 mm). Najmanje padalina je u veljači/februaru i ožujku/martu, a najviše u studenom/novembru. Posljednjeg desetljeća najkišovitiji mjeseci bili su ljetni svibanj/maj i lipanj/jun te listopad/oktobar i studeni/novembar. Poput padalina, za vegetacijski ciklus je povoljna minimalna (dnevna) srednja temperatura. Za rast šuma i sve autohtone vrte su povoljni uvjeti jer su padaline povoljno raspoređene tijekom vegetacijskog razdoblja. Međutim, posljednjih godina na vegetaciju sve više utječu zabilježena dulja sušna razdoblja (prouzokuju smanjenje vitalnosti drveća - napad insekta-nametnika potkornjaka odn. sušenje drveća općenito (jela), povećana ugroženost od požara), ili veće oluje sa snažnim vjetrom, tučom, i td. Kao i u većini Slovenije najhladniji mjesec je siječanj, a najtopliji lipanj. Klima na području Bele krajine IZVOR: Geografske značilnosti Bele krajine (PDF) Najistočniji dijelovi (Bela krajina) na području su subpanonske klime. Žumberačko gorje (slov., Gorjanci) sprječavaju prevelik utjecaj prodora hladnog zraka sa sjevera. Relativno česta topla razdoblja rezultat su jačeg utjecaja iz smjera Panonske nizine. Tako je srednja godišnja temperatura u Črnomelju +10,2 °C. Iznad niskog dijela Bele krajine proteže se izrazito topli vinogradarski pojas, do 400 do 450 m n.v. Za uzgoj poljoprivrednih kultura povoljno djeluje razmjerno visoka srdnja mjesečna temperatura u travnju/aprilu koja omogućuje rani početak rasta. Vegetativno razdoblje koje obilježavaju dani sa srednjom temperaturom iznad +10 °C traju u nizinskom dijelu Bijele krajine i nešto više brdskom pojasu oko 190 dana. Najveća opasnost za osjetljive poljoprivredne kulture su razmjerno česte magle i inje te ljetne tuče (grad). Ljetne tuče ioluje često pogađaju upravo vinogradsku regiju sjevernog rub Bele krajine. Središnja godišnja količina padalina je od 1200 do 1300 mm, s prvim maksimumom u jesen. Ranoesenska kiša također u određenoj mjeri otežava poljoprivredne aktivnosti. |
Klimogram meteorološke postaje Planina (740 m n. v.)
Izvor: Klimatografija Slovenije. Temperatura zraka za obdobje 1961–1990. 1995. Ljubljana, Hidrometeorološki zavod RS, 356 str. |
|
Dobrodošli u zemlju šuma
Informativna ploča na lokaciji Žaga Rog ___________________________ |
|
Vegetacija
Iako vegetacija područja istočno od Ribniškog i Kočevskog polja spada u preddinarsko fitogeografsko područje, iz njega se izdvaja brdsko-planinsko područje Kočevskog Roga i ono predstavlja otok dinarskog fitogeografskog područja unutar preddinarskog i smatra se dinarskim fitogeografskim područjem poput planinskih krajeva zapadno od Ribniškog i Kočevskog polja. Dinarsko fitogeografsko područje Dinarsko fitogeografsko područje obuhvaća visoke krške visoravni (slov., kraške planote) Dinarskog gorja, koje se od Slovenije dalje prema jugoistoku, preko granice potpuno razvijaju i šire na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Za dinarsko fitogeografsko područe tipčne su dinarske bukovo-jelove šume (Omphalodofagetum). One se razvijaju na krškim grebenima i visoravnima, koji se šire u tipičnom smjeru SZ-JI, i na nadmorskim visinama od 500 do 1200 m. Karakteristika ove zajednice je njezina široka ekološka amplituda, koja omogućava prilagodbu mnogim lokalnim razlikama (Puncer, 1980). Prostrani šumski kompleksi formirali su se na području Roga i Kočevske Male gore. Iznad pojasa dinarske bukovo-jelove šume se nadovezuje šumski pojas bukve i javora (Acerifagetum), a na još većim visinama pojas (Adenostyloglabrae-Fagetum praealpino-dinaricum) dinarske visokoplaninske bukve s platnostolisnim žabnjakom (slov., platanolistna zlatica). |
Vegetacija u proljeće na sjevernoj padini Velikog Roga
|
|
Na prostoru bukovo-jelovih šuma javljaju se i šumske zajednice koje pokrivaju manja, nezonalna područja:
- Na stjenovitim vapnenačkim blokovima javlja se po stijenama dinarska jela (Neckero-Abietum), - Po dubokim vrtačama te krškim depresijama (slov., udorima), na stjenovitim svježim do vlažnim tlima šuma listopadnih stabala - obični jasen; slov., veliki jesen; lat., Fraxinus excelsior (Aceri-Fraxinetum), - U nekim vrtačama - koliševkama (slovenski naziv koliševka predstavlja kršku dolinu ili depresiju tj. vrtaču nastalu urušavanjem stropa, a koja je obrasla drvećem) šuma smreke (slov., smrekovje), a na karbonatnim stijenama na mrazištima još i dinarska šuma smreke (Piceetum subalpinum dinaricum; slov., dinarsko mraziščno smrekovje). Preddinarsko fitogeografsko područje Preddinarsko područje se neposredno nastavlja na dinarsko fitgeografsko područje i obuhvaća nizinski i brdski dio područja do nadmorske visine oko 600 m - ovisno o izloženosti suncu (eskpoziciji). Na južnim padinama ta je granica nešto viša, a na sjevernima niža. Čak je i ovo područje još uvijek bogato ilirskim-dinarskim vrstama, ali ovdje dominantne šumske zajednice su bukove šume. Na višim područjima je razvijena preddinarska šuma bukve - brdska šuma bukve tj. šuma bukve s velikom mrtvom koprivom (Lamio orvalae Fagetum), koja u nižim dijelovima prelazi u preddinarsku podgorsku bukovu šumu (Hacquetio-Fagetum) na dolomitima, te podgorske šume bukve i hrasta kitnjaka s bršljanom (Hedero-Fagetum) na ispranim tlima na vapnencima, i još niže preddinarsko-dinarska šuma hrasta i graba Querco-Carpinetum). Strme, sunčane i sušne padine te vrhove obrasta preddinarsko-dinarska šuma bukve i crnog graba (Ostryo-Fagetum), a još strmije padine termofilni sloj grmlja ili niska šuma crnog graba i crnog (tj malog) jasena - to je preddinarsko-dinarska šuma termofilnih lišćara (Querco-Ostryetum i Ostryo-Fraxinetum). IZVOR Ohranjanje območij Natura 2000 Kočevsko LIFE Kočevsko, Analiza stanja gozdov na območju Natura 2000 Kočevsko, poglavlje 1.4.5 Vegetacijski oris območja Natura 2000 Kočevsko, str. 16-19, Kočevje 2015. (PDF) |
Informativna tabla uz Jelku - Kraljicu Roga
|
|
Sožitje z medvedom / Suživot s medvjedom
Postavio na YT: Mirko Perusek Datum objavljivanja: 29.12.2014. Opis: Film snimljen na Kočevskom i Gorskom kotaru u okviru projekta IPA Sožitje, namjenjen educiranju stanovnika i posjetitelja šumskih područja, o ponašanju i upravljanju u medvjedovom životnom prostoru. |
|
Selo Planina
Nekadašnje selo kočevarskih Nijemaca Stockendorf na padinama Mirne gore danas se zove Planina. U njemu se nalazi crkva sv. Iliije uz koje je i staro kočevarsko groblje. |
|
Kočevari
Na slovenskom jeziku Kočevarji ili Kočevski Nemci (njem., Gottscheer; hrv. Kočevari, Kočevski Nijemci) su nekadašnja njemačka jezična skupina, koja je živjela na Kočevskom u Sloveniji, na njemačkom jezičnom otoku, sa središtem u gradiću Kočevju. Svoj jezik, bavarsko narječje kočevarščinu (staro visokonjemačko - althochdeutsch - narječje), očuvali su više od 600 godina, od njihovog naseljenja 1330. do iseljenja 1941. Danas ga na Kočevskom i u cijelom svijetu govori još vrlo mali broj ljudi i UNESCO ga smarta "kritično ugrženim jezikom". U prva tri desetljeća 14. stoljeća plemićka obitelj Ortenburg (grofovi iz gornje Koruške) naselila je u krajeve oko današneg Kočevja njemačke kmetove iz Koruške i istočnog Tirola. Razlog tomu je bio što su se ti isti kmetovi ranije pobunili protiv svojih feudalnih gospodara, a vlasnici su trebali više kmetova na svojoj zemlji. Prostor koji je trebalo naseliti, a koje je prije njemačke kolonizacije skoro ostalo bez stanovništva, obuhvaćalo je površinu od oko 860 km² u 177 naselja. Kočevari su bili znani među slovenskim stanovništvom kao skromni, mudri seljaci koji su se bavili preradom drveta i sitnom prodajom (slov., krošnjarenje -> prema krošnji - pletenoj košari u kojoj su se prenosili sitni predmeti za prodaju) i po ovome kraju širili staklarstvo i obrt topljenja željeza. U drugoj polovici 19. stoljeća bilo je 28.000 Kočevara, što je bio povijesni maksimum njihova broja. Kasnije su se zbog siromašta mnogi iselili u SAD, a po osnivanju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine i zbog političkog pritiska na njemačku manjinu, godine 1940. je broj Kočevskih Nijemaca pao na tek njih 12.500. Nakon napada Sila Osovine na Jugoslaviju Kočevsku zaposjedaju Talijani. Zbog sporazuma Hitlera i Mussolinija, godine 1941. preselili su njemačko stanovništvo Kočevskog u slovensku Posavinu (Posavje - Krško, Brežice), koju bila okupirala njemačka vojska, i iz kojega su njemačke vlasti prethodno nasilno prognale oko 20.000 Slovenaca u Njemačku i u Srbiju. Samo se nekoilko stotina Kočevara uspješno oduprijelo preseljenju i neki od njih su se čak tijekom Drugog svjetskog rata pridružili slovenskim partizanima. Talijani su u tome ratu zapalili većinu tada već pustih kočevarskih sela. Godine 1945. Kočevari su bili prisiljeni napustiti Sloveniju, odn. Jugoslaviju. One koji nisu stigli pobjeći na vrijeme, jugoslavenske u vlasti, na temelju zaključaka AVNOJ-a razvlastile i potom prognale. Velik broj Kočevara je umro u sabirnim logorima, prije svega u Strnišču (Sterntal) i Teharju (Tüchern). U grad Kočevje i njegovu okolicu su nakon rata prije svih naselili Slovence, osim njih također i ljude iz drugih dijelova Jugoslavije. Većinu kočevarskih naselja, njih 112 od 177 nisu obnovili, a od 123 crkava na Kočevskom, preostalo je njih samo 28 (većina kojih je obnovljena nakon 2000. godine). Moguće je kako je nekih tisuću Kočevara ostalo u Sloveniji, od toga nekih stotinjak na Kočevskom. Zbog političkog pritiska nakon rata, većinom su napustili svoj etnički identitet. Tako je u posljednjim popisima stanovništva tek nešto više od dvadeset ljudi u općini Kočevje navelo njemački kao svoj materinji jezik. Pojedini Kočevari su se naselili i u Črmošnjičkoj dolini. Po ostvarenju nezavisnosti Slovenije potomci Kočevara osnovali su dva društva: Društvo Kočevarjev staroselcev (hrv., Društvo Kočevara trojedilaca) sa sjedištem u selu Občice (općina Dolenjske toplice), na krajnjem istoku njihovog bivšeg govornog područja, te god. 1994. Društvo Peter Kosler u Kočevju. Godine 2008. bio je osnovan Zavod za ohranitev kulturne dediščine Nesseltal Koprivnik. Godine 2012. bilu su osnovani Zavod za ohranitev kulturne dediščine Mošnice-Moschnitze i TD Pod Srebotnikom, a 2013. su se kočevarska društva (Peter Kosler, Zavod Nesseltal Koprivnik, Zavod Mošnice-Moschnitze, TD Pod Srebotnikom) povezali u Savez Kočevarskih društava (slov., Zvezo Kočevarskih društev), koji zastupa interese u Sloveniji živućih Kočevarja, odn. Kočevskih Nijemaca 
Jezični otok Kočevara godine 1878.
Izvor: Zeitschr. d. Deutschen u. Österreichischen Alpenvereins. Jg. 1878, str. 273 Kočevarščina danas
Iseljenjem kočevskih Nijemaca kočevarščina nije potpuno nestala. U Črmošnjiško-poljanskoj dolini se dalje razvijala, dobivala nove riječi, tuđice, posuđenice - za razliku od Kočevara koji su u inozemstvu i postupno napustili materinski dijjalekt i zamijenili ga njemačkim jezikom. Kočevarščina je zato izuzetno zanimljiva za one koji proučavaju sredjnovjekovne korijene njemačkog jezika. 
Janez Vajkard Valvasor, Kočevarji
Izvor: Slava vojvodine Kranjske (Ljubljana/Nürnberg 1689) |
Gdje se upoznati s tradicijom Kočevara? OBČICE - Društvo Kočevarjev staroselcev ima u Občicama svoje prostore, muzej i voćnjak sa starim voćnim vrstama. KOČEVSKE POLJANE - Zavod Mošnice-Moschnitze je u ovome selu uredio višenamjenski prostor ˝Dvorano Augusta Schaura˝, koji služi također i drugim društvima i organizacijama u općini Dolenjske Toplice. MOŠNICE - Zavod Mošnice je izdao dvije dječje slikovnice u slovenskom, kočevarskom i njemačkom jeziku, kuharicu kočevarskih jela i knjigu o arhitektonskoj baštini Kočevskih Nijemaca. Za školskih praznika priprema kreativne radionice za djecu s osnovama kočevarščine i ima dječju skupinu koja nastupa u kočevarščini. KOPRIVNIK - Zavod Nesseltal Koprivnik (općina Kočevje) ima u svojim prostorima, među ostalim, etnološku zbirku Kočevara i zbirku slika akademskog slikara kočevarskog porijekla Michaela Ruppea. Zavod turistima izdaje i apartman i priprema jednodnevne izlete po Kočevskoj. In der Gottschee/Kočevska 2011 1
Opis: Na Kočevskom (video na njemačkom jeziku) IZVORI
Wikipedija, Kočevarji Wikipedija, Kočevarščina Društvo Peter Kosler Zavod Moschnitze- Mošnice Zavod Nesseltal Koprivnik Društvo Kočevarjev staroselcev Dr. Mitja Ferenc: Kočevska – pusta in prazna Pokrajinski Muzej Kočevje Izgubljene kočevarske vasi, projekt Igor Mekina, Nemci, ki so bili partizani, Mladina, 27.2.2004. Lovro Kastelic, Kočevarji - Od pamtiveka pri nas, priznani pa nikoli; Slovenske novice.si, 7.8.2011. OSTALA LITERATURA FERENC, M.; Kočevska, pusta in prazna - Nemško jezikovno območje na Kočevskem po odselitvi Nemcev; 2006. FERENC, Mitja; Nekdanji nemški jezikovni otok na kočevskem; Kočevje; Pokrajinski muzej, Kočevje, 2007. HAUFFEN, Adolf; Die deutsche Sprachinsel Gottschee, Geschichte und Mundart, Lebensverhältnisse, Sitten und Gebräuche, Sagen, Märchen und Lieder; K.K. Universitäts-Buchdr. und Verlags-Buchh, Styria, Graz, 1895. S. 19-33: Die Gottscheer Mundart. (OTVORI) HEBERLE, Gregor; Političnogeografska analiza nekdanjega kočevarskega jezikovnega otoka; diplomski rad, Univerza v Ljubljani, Ljubljana, 2008. Str. 80.KREN, Ludwig; TSCHERNE, Maridi; Gottscheerisch, 2001. MORIC, Anja; Usoda Kočevskih Nemcev - Ohranjanje identitete kočevskih Nemcev; diplomski rad, Univerza v Ljubljani, Ljubljana, 2007. (PDF) MORIC, Anja; Ohranjanje Kočevarščine, narečja kočevskih Nemcev, v Sloveniji, Avstriji, Nemčiji, Kanadi in ZDA - Razprave in gradivo; Revija za narodnostna vprašanja, br. 61, april, 2010, str. 88–115 (PDF) NOVAK, Irena; Zaklad, ki ga ne more nič nadomestiti, Dolenjski list, br. 9, 1. februar 2012 (kopija na Lokalno.si) ROM, Karl; Rebellion in der Gottschee (Roman); Amalthea Verlag; Zürich-Leipzig-Wien, 1938. SCHRÖER, Karl Julius; Wörterbuch der Mundart von Gottschee.; K. k. Hof- und Staatsdruckerei, Wien, 1870. (OTVORI) TROHA, Z.; Kočevski Nemci - partizani [fotografije Zdravko Troha, Pokrajinski muzej Kočevje, Arhiv Slovenije]; Slovensko kočevarsko društvo Peter Kosler; Ljubljana, 2004. TSCHINKEL, Hans; Grammatik der Gottscheer Mundart; Niemeyer, Halle a. S., 1908. (OTVORI) TSCHINKEL, Walter; Wörterbuch der Gottscheer Mundart; 2 Bände, Mit Illustrationen von Anni Tschinkel; Studien zur Österreichisch-Bairischen Dialektkunde; Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1973. TSCHERNE, Maridi: Du höscht lai oin Hoimöt. Domovina je ena sama, Pesmarica pesmi v kočevarskem narečju; Društvo Peter Kosler, Ljubljana, 2010. TSCHERNE, Maridi; Beartərpiəchla - Göttscheabarisch-Kroinarisch, Kočevarsko-slovenski slovarček, Wörterbuch Gottscheerisch-Slowenisch; Zavod za ohranitev kulturne dediščine Nesseltal Koprivnik, Koprivnik/Nesseltal, 2010. TSCHERNE, Maridi; Skrivnostni varuh gozda - Dər gəhaimə Bautbuchchtar - Der geheimnisvolle Wächter des Waldes; Zavod za ohranitev kulturne dediščine Mošnice- Moschnitze, Stare Žage, 2014., dječja slikovnica u tri jezika. |
Soteska, Hudičev turn
|
|
Slovenske ljudske plesne viže - Bela krajina in Kostel
Datum objave: 25.12.2016. Autor: Slovenska ljudska glasba Opis: Album: Slovenske ljudske plesne viže - Bela krajina in Kostel Leto izida: 2008 Založba: ZRC SAZU, Glasbenonarodopisni inštitut Zvrst: Etno/Folk/World music Država in kraj: Slovenija, Bela krajina; Kostel |
|
Dolenjska, Bela krajina & Kočevsko-ribniško (Full HD)
Opis videa: Promocijski film turističke destinacije Jugoistočna Slovenija (Dolenjska, Bela krajina i Kočevsko-ribniško). |
Kočevarska potica - Pobollitsə (pobolica)
Specijalitet blagdanskog stola kočevarske obitelji bia je pobolica, savijača od nekvasnog tijesta s nadjevom od jaja i maslaca. Recept za pobolicu (str. 55) i ostale recepte kočevarske kuhinje objavila je Maridi Tscherne u djelu Kuhinja Kočevarjev (PDF). |
|
Bela krajina
Pogled s ceste Semič-Vrčice na Sadinju vas (crkva) kod Semiča, i prema krškom platou Bele krajine (lijevo), obroncima Kočevskog Roga kod Mirne gore (desno) te Poljanskoj gori (desno na horizontu). Brda na horizontu lijevo nalaze se preko Kupe (slov., Kolpe) u Hrvatskoj. |
| Dolenjsko podolje i Suha krajina |
|
Dolenjsko podolje s Turjaškom pokrajinom
Dolenjsko podolje je niže područje, mezoregija u središnjoj Sloveniji, koja se prostire smjerom zapad - istok, između Ljubljanskog barja i Krške kotline, a čine ga krško Grosupeljsko polje (Grosupeljska kotlina), Stiški kot, Dobska uvala, Trebanjsko podolje i Mirnopeška dolina. Brda su uglavnom niža od 400 m nadmorske visine, a građena su pretežito od vapnenca i dolomita. Zapadni dio Podolja je razvedeniji i u nekim dijelovima ima gorski karakter. Takva je mala visoravan Polževo, s brojnim kućama za odmor. Sjeverno od Dolenjskog podolja se u predalpskom području uzdiže Posavsko hribovje s raznolikom strukturom stijenja, dok se južno od Dolenjskog podolja nalazi dinarska Suha krajina koja ima karakter visoravni. Niži tereni su uglavnom prekriveni naplavinama rijeka ponornica, od kojih je najduža Temenica, dok su srednje visoki predjeli izrazito okršeni (krševiti). Srednju os Dolenjskog podolja predstavlja ponornica Temenica, koja krivuda po travnatoj poplavnoj nizini, dok ju duž njezine lijeve i desne obale prate povišene terase i vinorodne gorice prekrivene crveno-smeđim ilovastim tlom. Upravo iz razloga što u dolini Temenice vlada umjereno-kontinentalna klima, tu su zapadne granice subpanonskog vinogradarstva. Prodor rijeke Temenice je važan ne samo za naseljavanje i poljoprivredu, već njime prolaze i cestovni (autocesta i magistralna cesta) i željeznički prometni pravac od Ljubljane prema Novom Mestu. Vode dotiču u Podolje od sjevera iz pretežito nepropusnog Posavskog hribovja. U Podolju one mjestimice poniru jer se tekućice, nailaskom na vapnenačku podlogu, naglo gube u ponorima i oblikuju slijepe doline - dolina rijeke Temenice je najduža takva slijepa dolina u Dolenjskoj. Podoljem prolazi i auto-cesta od Ljubljane prema Novom mestu. U ovoj maloj regiji, veličine 318 km2 živi oko 33.000 stanovnika. Prevladavaju mala grupirana naselja. Glavna središta su Grosuplje, Ivančna Gorica i Trebnje, koji su zbog blizine i prometne poveznosti vezani za Ljubljanu - postali su "predgrađa" odn. "spavaonice" Ljubljane. Manji, lokalni centri su Šmarje-Sap, Višnja Gora, Stična, Šentvid pri Stični, Veliki Gaber i Mirna Peč. Jurčičeva pohodniška pot
Jurčičeva pot (hrv., Jurčičeva staza) je izletnička pješačka staza, imenovana po spisatelju Josipu Jurčiču, koja ima dvije dionice: od Višnje Gore do Muljave i od Muljave do rijeke Krke. Dugačka je 15 km, i obilaznik ju prođe za tri sata. Stazu je trasiralo planinarsko društvo Viharni godine 1994. povodom 150-godišnjice spisateljevega rođenja. Brigu o stazi vodi Planinsko društvo Polž iz Višnje Gore. Organizirani pohod po ovoj stazi je obično prve subote u martu/ožujku u spomen na Jurčičev datum rođenja 4.3.1844. godine. Dionice staze:
|
^ PREUZMI BROŠURU (PDF)
Podolje
Slovenski termin podolje znači pojas niže položenog zemljišta koje se nalazi na području većih brdovitih zemljopisnih regija. Također, može značiti i sustav više dolina. 
Proljetna šuma na visoravni Polževo blizu Višnje Gore
Autor: Mihael Simonič, Wikipedija Polževo je dinarsko-krška visoravan (slov., planota) smještena južno od Višnje Gore, na kojoj se nalze sela i zaseoci:
Skijalište Polževo
Autor: JulietOscarLima, Panoramio |
|
Suha krajina je manja slovenska regija (slov., pokrajina), koja se nalazi na sjeverozapadnom diijelu Dolenjske. Njezino središte, odn. najveće naselje je Žužemberk. U Suhoj krajini izvire i rijeka Krka. Njome prolazi i cestovni prometni koridor Ljubljana-Zagreb. Dolina gornjeg toka rijeke Krke dijeli Suhu krajinu na istočnu i zapadnu. Karakteristično za zapadni dio su uvale, suhe doline, slabija naseljenost i veća pošumljenost. Na istočnom dijelu su krška polja Dobrnič i Globadol.
Ime Suha krajina dolazi zbog propusnog tla koje se nalazi na vapnencu, zbog kojega se na gornjem sloju tla voda ne zadržava, već ponire u podzemlje i u rijeku Krku. Suha krajina je jedna od najkrševitijih regija Slovenije i u njoj prevladavaju vapnenci i dolomiti. Površina je razvedena i izbrazdana brojnim vrtačama (ponikvama) i drugim krškim pojavama. U Suhoj krajini nema površinskih voda, s izuzetkom ponornice Žibrščice i izvorišnog dijela Krke, i tradicionalno su se ovdašnji stanovnici vodom opskrbljivali iz kišnice i lokvi (slov., luža). Gušće šume na jugoistočnom dijelu nastavljaju se u šumama Kočevskog Roga. Ova je pokrajina jedna od slabije razvijenih u Sloveniji, što se vidi i po padu broja stanovnika. Slaba razvijenost posljedica je prirodnih uvjeta i povijesnih okolnosti. Rudarstvo i fužinarstvo, koje je još u 19. stoljeću imalo velik značaj, je zamrlo krajem 20. stoljeća, upravo zbog slabe prometne povezanosti. Naime, izgradnjom dolenjske željezničke pruge dolinom rijeke Temenice, prometni tok dolinom Krke izgubio je na značaju. Neki nepotvrđeni izvori govore kako je u socijalističkoj Jugoslaviji ovaj kraj bio "kažnjen" zbog sudjelovanja velikog broja stanovnika u domobranskim postrojbama, međutim druge analize kažu kako je upravo velik broj stanovnika bio na strani partizanskog narodnooslobodilačkog pokreta. Sve do 1994. godine u Suhoj krajini nije bilo središta općine iako je ona površinom razmjerno velika. Krajina se nalazila na rubovima četiri okolnih velikih općina. Iako se stanovništvo Suhe krajine pretežito bavi poljoprivredom, čistih seoskih gospodarstava je samo oko 15%, dok ostala ostvaruju prihode i kroz ostale gospodarske aktivnosti, a velik broj stanovnika dnevno migrira u obližnje veće gradove. Prometna situacija djelomično je poboljšana izgradnjom punog profla auto-ceste Ljubljana-Novo Mesto. U Suhj krajini se nalazi i vinogradarski pojas a također i termalni (obližnje Dolenjske Toplice u smjeru Novog Mesta). Pored Žužemberka, ostala mjesta su: Dvor, Straža i Soteska Prirodna baština Rijeka Krka Srednji vodotok Suhe krajine je rijeka Krka, koja je dugačka 111 km i ima sniježno-kišni režim. U gornjem toku teče 12-20 m dubokim kanjonom i ona je tipična krška rijeka s prostranom mrežom podzemnih pritoka (s izuzetko nekrške Višnjice) i jedina slovenska rijeka u kojoj se stvara sedra (travertin). Tako da u njezinom gornjem toku ima nekih 90-ak sedrenih pregrada tj. pragova, koje su najtraktivnije na području općine Žužemberk, kod mjesta Žužemberk i Dvor. Uz sedrene pregrade ranije su izgradli brojne mlinove i pilane. Tako je u Žužemberku radio jedan od najstarijih mlinova u Sloveniji koji se koristio u proizvodnji papira. Krka je jedna od ribom najbogatijih slovenskih rijeka, a u prošlosti je u njoj bilo i poznatih krčkih rakova (slo., krški raki). Danas rijeku najviše koriste sportski rekreativci i ribiči. Ostale prirodne znamenitosti su Jama pri Brezovi Rebri (špilja) i stabla lipe u Brezovoj Rebri, Černičkova jama (u selu Jama pri Dvoru) i Šolnovo brezno (hrv., jama) kod naselja Prevol.
|
Položaj Suhe i Bele krajine u dinarskoj Sloveniji
Izvor: www.arnes.si IZVORI:
Wikiwand; Suha krajina Andrej Hudoklin; V izviru Žibrščice; web stranica Jamarskog kluba Novo mesto (PDF) Jamarski klub Novo Mesto, Šolnovo brezno (PDF) Občina Žužemberk, službena stranica Suhokranjske novice, regionalne novine 
Zapadni dio Suhe krajine uz rijeku Krku
Pogled s istoka, u prednjem dijelu zaselak Virje u naselju Gabrovčec, a u pozadini sela Podbukovje i Krka: pogled iz zraka Autor: Stane Klemenc (1992.); Izvor fotografije: Ministrstvo Za Kulturo, Direktorat Za Kulturno Dediščino, INDOK Center (Fototeka - Diapozitivi), Slovenija 
Žužemberk
Autor: Sl Ziga, Wikipedija Šolnovo brezno (Šolnova jama)
Autor: MrKlemi |
|
Soteska je naselje u slovenskoj općini Dolenjske Toplice. Nalazi se na lijevoj obali rijeke Krke u povijesnoj pokrajini Dolenjskoj i statističkoj regiji Jugoistočna Slovenija.
Soteska, pogled s mosta
Autor: dominkod, Wikipedija Njemački naziv za Sotesku je Ainöd. Naselju Soteska pripada i zaseok Ključ, koji se nalazi jugoistočno od glavnog naselja.
Soteska, crkva sv. Erazma
Autor: János Korom Dr., Beč, Austrija, Wikipedija Crkva. sv Erazma
Cerkev sv. Erazma (slo.) Lokalna župna crkva posvećena je Svetom Erazmu (Erazmo i Formija, poznat i kao Sveti Elmo) i pripada rimokatoličkoj dijecezi u Novom mestu (Škofija Novo mesto). Zgrada crkve datira još iz srednjeg vijeka - prvi puta indirektno spomenuta 1396. godine, no znatno je restilizirana u vrijeme baroka u 17. stoljeću - sadašnji objekt je iz 1664. god. Lađa crkve je nadsvođena bačvatim svodom s jednim polukružnim lukom (arhivolt) i trokutastim zidovima između luka. Prezbiterij (kor) je prerađen u 19. stoljeću i ima polukružni kazetirani svod, s figurama koje je oslikao Franz Kurz von Goldenstein. Glavni oltar je iz 19. st. Oltar na sjevernom zidu je iz druge polovice 18. st. i na njemu se nalazi slika Janeza Valentina Metzingera (1699–1759). U južnoj kapeli nalazi se oltar iz 18 st. Poznati koji su rođeni ili živjeli u Soteskoj:
IZVORI:
Wikipedija, Dvorac Soteska |
Soteska, Hudičev turn
Dvorac Soteska
Dvorac Soteska (Njemački naziv je Schloß Ainöd) danas je u ruševinama. Stoji na obali rijeke Krke, a dao ga je sagraditi grof Georg Sigmund von Gallenberg (slov., Jurij Žiga Gallenberg) - gradio se između 1664. i 1689. godine. Bio je pravokutnog tlocrta s četverokutnim kulama na uglovima te s unutrašnjim dvorištem omeđenim s četiri strana dvokatnim arkadama. Na ulaznom tornju nalazili su se grb plemićkih obitelji Gallenberg i Schrottenbach te zbilježena godina 1675. Unutrašnjost je bila bogato oslikana, s nekoliko djela koja se pripisuju nizozemskom slikaru Almanachu iz 17. stoljeća. Johann Weikhard von Valvasor zapisao je za dvorac Sotesku da je jedan od najljepših dvoraca u Kranjskoj. Prvi vlasnici imanja na kojemu je izgrađen dvorac bili su plemićka obitelj Širski (Scheyer). Prvi od njih Gašpar ga je donio u posjed Širskih udajom za Margaretu, kći posljednjeg soteškog ministeriala iz roda pl. Soteških (Einöd). Godine 1458. je posjedom upravljao njegov sin Jurij (Jörg), a 1506. Gašper i Erazem. Širski, vazali Habsburgovaca, su ostali vlasnicima cijelo 16. stoljeće, kada su se u vrijeme Reformacije pokazali kao izraziti pristaše protestantizma i jedan od njih je čak upravljao protestantskom školom i dobio 1584. godine crvenom kožom uvezanu kopiju Biblije od Jurja Dalmatina, slovenskog protestantskog pisca. Tijekom tzv. Otomanskih ratova u Europi dvorac je bio snažno ojačan i bio je sjedište lokalnog suda. Godine 1628. kada je postao vlasnikom imanja Jurij Erazem, gospodarstvo je obuhvaćalo dvorac, mlin, naplatu prelaska mosta i cestarinu, 4 doma, 12 podanika i 51 kmeta sa šumama i travnjacima. Jurij Erazem je iste godine bio prisiljen napustiti svoju zemlju, jer e kao odlučan protestant nije želio odreći svoje vjere. Godine 1637. kada je umro posjednju muški predstavnik Širskih, posjed je preuzela Felicita pl. Širska i predala da kao miraz Adamu Gallenberškom, koji su po njezinoj smrti preuzeli naslov gospodara Soteških. Gallenbergovi su u razdoblju 1664.-1697. proširili i uljepšali dvorac u to mjeri da je slovio za jedan od najistakntijih dvoraca u Kranjskoj. Dvorac je 1733. godine prodan obitelji Auersperg, a 1743. grofovima Lichtenberg 1743. Auerspergovi ponovno stječu dvorac 1793. i njihovo je vlaništvo sve do Drugog svjetskog rata. Edvard Kocbek, član izvršnog odbora Osvobodilne fronte, u svojem je dnevniku zapisao, da se godine 1942. posljednji vlastnik, knez Karlo Auersperg, odselio iz dvorca i prepustio ga talijanskoj vojsci. Dana 22.10.1943 oko ponoći su slovenski parizani zapalili dvorac. Nakon oslobođenja, Republički zavod za zaštitu je nastojao obnoviti dvorac kako bi se spriječilo da ga mještani iskorištavaju kao izvor kamena, ali su restauratorski radovi morali biti zaustavljeni zbog "više sile". Dio dvorca je obnovljen 1960-ih. Do danas je najviše očuvan vrt dvorca s paviljonom koji se naziva Hudičev turn (hrv., Vražji toranj).
Dvorac Soteska u Valvasorovoj topografiji iz 1689. godine.
|
|
Loška vas je selo u općini Dolenjske Toplice. U Loškoj vasi stoje ruševine nekad moćnog grada Stara Soteska.
Ruševine starog grada Soteska u 19. st.
Autor: Franz Kurz zum Thurn und Goldenstein (1834-1867) 
Današnje stanje Starog grada Soteske
Autor fotografije: Freienthurn, Wikipedija |
Stari grad Soteska
Stara Soteska (slo.); Alt Ainöd / Alteinöd (njem.); službeno ime: Soteska ob Krki - Razvaline gradu Stara Soteska Ruševine srednjovjekovnog grada Stara Soteska nalaze se na suprotnoj obali rijeke Krke od dvorca Soteska, u naselju Loška vas. Iako se još godine 1145. spominje ime sela Ainöd (Einöd), stari grad je prvi put spomenut 1313. godine pod istim imenom Ainöd: "der taeber mit der vest zur Ainöde" u popisu posjeda koruškog vojvode vojvode Heinricha Koruškog, Prema pisanju Valvasora, grad trebao postojati još ranije, 1231. godine, kada se spominju njegovi prvi vlasnici soteški vitezovi Rudolf i Ulrich von Ainöd. Povijesničari pretpostavljaju da je grad prvo bio u pojedu ministeriala Spanheimskih, plemića črnomaljskih, potom koruških vojvoda i nakon 1277. godine grofova Goričkih. Ministeriál - u feudalizmu to je pripadnik višeg sloja nižeg plemstva, koji obavlja vojničku ili upravnu službu pri višem plemiću; zemljišnim gospodarstvom također je upravljao ministerial. Početkom 14. stoljeća grad je sjedište plemićke obitelji Ainöde, i u to vrijeme je ležao na području dominacije grofova Goričkih. Godine 1326. javlja se prvi dokumentirani vlasnik grada Soteska, gorički vazal Herman Soteški, brat Henrika črnomaljskog. Od 1335. do 1374. u vlasništvu je istarske grane Goričkih grofova. Grad je uništio Herman II. Celjski (oko 1360.–1435) u bitkama s Habsburgovcima. Gašperov sin Jurij (Jörg) je potom izgradio novi grad na drugoj obali rijeke Krke, utvrđen obrambenim kulama i zidovima. Na mjestu tog starog grada su kasnije izgradili dvorac s bogatim parkom, čije se ruševine vide i danas - dvorac Soteska. Iako je grad Stara Soteska bio utvrđen,1440. godine ga je, tijekom ratova s Habsburgovcima, osvojio i uništio vojskovođa grofova Celjskih Jan Vitovec, nakon čega ga vlasnici ponovno obnavljaju. Gradom gospodare Hermanovi potomci sve dok udovica Erazma Soteškog nije 1444. godine napustila imanje s kućom, opustjelim tornjem i svim ostalim te ih predala plemićima Scheyer (Šir). Povjesničar Anton Kaspret smatra da su dvorac vitezovi Širski dobili ženidbom kada se Margarethe von Ainödt udaje za Caspara I. von Scheyera (Kaspar I. Širski). Pismo iz godine 1495. pokazalo je da je Georg von Scheyer (slov., Jurij Širski), vlasnik dvorca u to vrijeme, zatvorio kćer u zatvoru, jer se protiv njegove volje, zaljubila u svog učitelja. Učitelja je dao utopiti a kćer Katarina je provela ostatak svog života u samostanu Michelstetten kao redovnica. Grad Stara Soteska je bio napušten 1506. godine. Ženidbom Felizitas von Scheyer s Adamom von Gallenbergom oko godine 1600. Alteinöd dolazi u posjed Gallenbega sve do 1733. godine. Godine 1644. Georg Siegmund von Gallenberg podiže novi dvorac Sotesku na lijevoj obali Krke, a njegov sin i nasljednik, grof Siegfried Balthasar, prodao je 1733. grofu Dismasu Auerspergu oba objekta. Zbog načina zidanja, karakterističnog za razdoblje romanike, kao vrijeme njegove izgradnje se procjenjuje 12. stoljeće. Prema pisanju Valvasora, grad je bio okružen trostrukim zidovima i krunom tornjeva. U stijeni je imao uklesane tamničke ćelije su mučili zarobljene Turke. A Turci su gradu su dali naziv "Zeleni dvorac". Pristup dvorcu vjerojatno je zatvarao još jedan dodatni toranj, u izvorima spomenut kao "turren". Dosadašnjim istraživanjima nije poznato kada i tko je gradio grad. Istražujući još uvijek postojeću zgradu, istraživač Stopar zaključuje da su počeci dvorca već bili pronađeni u 12. stoljeću, a istraživač Kos ne isključuje činjenicu da je Ainöd bio u vladavini Weichelberga do 1209. i unutar dominacije obitelji Andechs sve do 1228. godine. Danas su od nekad moćne građevine ostali samo dijelovi. Jezgro grada se sastojalo od palasa u obliku romaničkog tornja, okruženog s dva reda zidina i više obrambenih tornjeva. LITERATURA: Stopar, Ivan, Dr.: "Grajske stavbe v osrednji Sloveniji (I. Dolenjska) - Porečje Krke", Založba Viharnik, Ljubljana, 2000, ISBN 961-6057-26-X Valvasor, J. W. von; Alteinöd Kupferstich, u Die Ehre dess Hertzogthums Crain. II. svezak, XI. knjiga, S. 12. 
Grad Stara Soteska u Valvasorovoj topografiji (1679. god.)
|
|
Mirnsko-Raduljsko hribovje je brdovita pokrajina, veličine oko 378 km2, na prijelazu iz dinarske u panonsku Sloveniju, u porječju rijeka Mirne i Radulje (prema: Rejec Brancelj, 2001).
Ovdje su najveća naselja Mirna in Mokronog. Zanimljiv je izgled naselja zato što ovdje postoje karakteristična grupirana naselja odn. sela, a neka naselja nisu kompaktna, već se sastoje se od brojnih zaselaka. Seoska imanja su jako usitnjena i međusobno se prepliću. Po prisojnim padinama polja su podijeljena na zemljišne parcele obliku terasastih gruda i čestica, što znači da su parcele pojedinih imanja na pojedinim mjestima međuobno pomiješane bez ikakvog reda i različitih su oblika i smjerova (Topole, 1998). U ovim brdima prevladava dolomit, koji čini gotovo polovicu površine (55 %), prije svega sjeverni dio Mirsko-Raduljskog hribovja. Slijede vapnenac (15 %) i lapor (30 %), kojega je najviše na južnom dijelu hribovja (Rejec Brancelj, 2001). Središnja je nadmorska visina 298 metara. Središnja ljetna temperatura je 9°C, a u siječnju/januaru ona se kreće oko -1°C. Grebenski smjer koji prevladava na brdima Mirnsko-Raduljskog hribovja je sjeveroistok-jugozapad, što je iznimno povoljno za poljoprivredu, budući da postoji malo terena s izraženo sjevernom orijentacijom. (Pavlin 1994). Poljoprivreda u Mirnsko-Raduljskom pobrđu uglavnom je usmjerena na stočarstvo i poljodjelstvo, a ostali sektori, kao što su vinogradarstvo, proizvodnja povrća, voćarstvo i šumarstvo, rijetko su zastupljeni i namijenjeni prvenstveno vlastitim potrebama gospodarstva. Prema popisu stanovništva 1991. godine ovdje su živjela 29.833 stanovnika, od toga 3.443 poljoprivrednika, što je 11,5 % (prosjek u Sloveniji bio je tada 7,6 %). IZVORI
KOLARIČ, Klaudija; Pritiski na okolje zaradi kmetijstva v Mirnsko-raduljskem hribovju; diplomski rad; Univerza v Novi Gorici, Fakulteta za znanosti o okolju; Nova Gorica, 2011. (PDF). |
Prirodne regije Slovenije
Izvor: Geografski institut Anton Melnika, ZRC SAZU, 1995. Prema prirodno-geografskoj regionalizacji Slovenije autora Gamsa, Kladnika i Orožna Adamiča (1995.), tamo gdje se dotiču dinarska, panonska i alpska Slovenija, područje je hribovja (pobrđa, skup uzvisina - brda do 1500 m relativne visine u nizinskom ili visokogorskom području) i gričevja (skup uzvisina brijegova i brežuljaka do približno 500 relativne visine nad okolicom), među kojima je i Raduljsko hribovje te dolina Mirne (Mirnska dolina), koji se skupno nazivaju i Mirnsko-raduljsko hribovje, odn. Raduljsko hribovje s Mirnskom dolinom (slov., Raduljsko hribovje z Mirnsko dolino) |
|
Trška gora je raspršeno naselje na prisojnoj padini Trške gore, u južnom dijelu Raduljskog hribovja. Kuće naselja, zidanice i vikendice su raspršene među vinogradima, tako da je središte naselja na samome vrhu Trškog brda kod hodočasničke crkve Marijinog rođenja (slov., cerkev Marijinega rojstva). Zidanica je drveni ili zidani objekt, podignut uz rub vinograda. Njezin gospodarski dio je namjenjen pohrani oruđa, a posebni dio je klet i prostor s prešom (slov., stiskalnica).
Trška gora je jedno od najpoznatijih slovenskih brežuljkastih (gorice) vinskih područja. Kao zanimljivost, Rječnik slovenskog jezika navodi slijedeće: - trškogorec -rca m (o) = vino s Trške gore kod Novog mesta: natočiti trškogorca; steklenica trškogorca Ipak, u ovim krajevima je najpoznatije i tipično vino cviček. Još Valvasor spominje cviček s Trške gore. Na Trškoj gori su, među ostalima zidanice imali skladatelj Marjan Kozina, virtuoz dijatonične harmonike (frajtonarice) Lojze_Slak i slavni slovenski harmonikaš Henrik Burkat »Henček« Na Trškoj gori su 19.3.1942. partizani održali veliki miting na kojemu se okupilo mnoštvo naroda, što je bio poticaj narodnooslobodilačkoj borbi. Na taj događaj podsjeća spomenik kod crkve. LITERATURA Ivan Somrak, Pela skoraj vsa Trška gora: 19. marca 1942 so imeli partizani na Trški gori miting, ki je privabil več sto obiskovalcev: pomembna spodbuda partizanskemu boju, Dolenjski list, Let.39, št.16 (21. apr. 1988), str. 14. 
Višnja gora
Autor: andrejj, Wikipedija Crkva Marijina rođenja
slov: cerkev Marijinega rojstva Na vrhu Trške gore i u središtu istoimena naselja stoji hodočasnička crkva Marijina rođenja (cerkev Marijinega rojstva) koju je dao izgraditi 1623. godine opat stiškog samostana Jakob Reinprecht. Blagdan crkve s proštenjem (slov. žegnanje) je svake godine 8.9. na Malu gospu (slov., Mali šmaren, odn Mala maša). 
Trška Gora, Cerkev Marijinega rojstva
(crkva Marijina rođenja); Autor: Janezdrilc, Wikipedija |
Trška gora (428 m)
Trška gôra je brdo u južnom dijelu Raduljskog hribovja, 3 km sjeverno od Novog mesta, prekriveno vinogradima i s mnogo zidanica. Ime je Trška gora dobila jer je pripadala obližnjem trgu Novom mestu (trg -> pridj., trška), a vlasnici većine imanja bili su upravo Novomeščani. Na Trškoj gori je posjed i vinograde imao i cistercitski samostan Stična, a koji im je darovao akvilejski (slov., oglejski) patrijarh Peregrin prilikom utemeljenja samostana 1136. godine.
Na vrhu brda stoji hodočasnička crkva Marijina rođenja (cerkev Marijinega rojstva). Pored crkve rastu četiri lipe, najveća od kojih je stara više od 4 stoljeća i ima 830 cm opsega te je najdeblja lipa u Dolenjskoj, S vrha Trške gore je odličan pogled na Krško polje, Dolenjsku i rijeku Krku, Novo Mesto i Gorjance (hrv. Žumberaka gora). Prema jugu pogled se pruža na Novomešku kotlinu, s Novim Mestom, a iza nje se dižu Kočevski Rog i Straška gora. Pješački pristup vrhu moguć je iz Otočca (194 m n.v.) i to direktno na vrh 1 h, ili preko Starog grada nad Otočcem (250 m n.v.) 1,15 h te i Novog mesta (1,30 h) Južne prisojne padine Trške gore nalaze se u tzv. termalnom pojasu i vrlo su pogodne za uzgoj vinove loze. Sjeverne padine Trške gore su šumovite. Sjeverozapadno od Turna je propadajući grad Hmeljnik a istočno djelomično obnovljeni Stari grad nad Otočcem. Po padinama Trške gore nižu se naselja: na južnoj i jugozapadnoj strani Trška Gora, na sjevernoj Golušnik i na istočnoj i jugoistočnoj Češnjice. IZVORI Hribi.net, Sveta Marija (Trška Gora) Pot kurirjev in vezistov, Trška gora Bajnof
Bajnof je današnji naziv dio Novog Mesta na južnom podnožju Trške gore. Bajnof se prvi put javlja u zapisima iz 13. stoljeća, kada su redovnici iz samostana Stične ovdje podigi vinariju (Weinhof), od koje dolazi i današnje ime Bajnhof. Ovaj je vinski podrum bio tada najveći i po tadašnjim kriterijima najbolji u Dolenjskoj. Bajnhof pripadao je i plemićkoj obitelji Von Fichtenau,a kasnije ga je ženidbom dobila obitelj Medved. Na Bajnhofu je do Drugog svjetskog rata radila škola za vinogradarstvo, između dva rata je zapaljena, a nakon Drugog svj. rata do temelja uništena. Danas ovdje radi "Center za gostinstvo in turizem Novo mesto", u sastavu kojega je i poljoprivredna škola sa svojim poljoprivrednim površinama. |
|
Gače na Kočevskom Rogu
Rog-Črmošnjice (ili Gače), jedini je skijaški centar u Dolenjskoj. U podnožju padine vide se ostaci istoimeng sela Kočevskih Nijemaca - Kočevarja. Vrh u pozadini je Veliki Rog, najviši vrh Kočevskog Roga. |
| Kočevski Rog |
|
Kočevski rog obuhvaća više od 350 km2 razvedenog krškog prostora između Kočevsko-Ribniškog polja, Suhe krajine, Novomeške kotline i Bele krajine. Najvišji vrh je 1099 m visoki Veliki Rog. Planina, odn. gorje Kočevski Rog, ili. Rog (njem. Hornwald) je dinarska krška visoravan (slov., kraška planota, planotasto pogorje), u Dolenjskoj, u jugozapadnom dijelu Slovenije. Ovo je područje omeđeno sa zapada Kočevskim poljem, Suhom krajinom na sjeveru, dolinom Krke, dolinom Črmošnjice i Divjeg potoka te Bijelom krajinom na sjeveroistoku i istoku te Poljanskom gorom na jugu. To gorje se proteže dinarskim smjerom (sjeverozapad–jugoistok) u dužini 19-25 km, široko je približno 18 km i površine oko 353 km2 (prema: Hrvatin, 1999.).
Najvišji vrhovi prelaze tisuću metara (Veliki Rog, 1099 m; Kopa, 1077 m; Mirna gora, 1048 m, i dr.), a najnižji dijelovi, na dodiru s dolinom Krke dosežu nadmorske visine od samo oko 180 m. NAZIV Za ovo područje su se ranije u stručnoj literaturi koristila imena Roško višavje (Melik, 1959.) ili Roško pogorje (Kranjc, 1990.), no ona se u kasnijoj literaturi nisu više koristila. Kočevski Rog u širem smislu čine tri reljefne cjeline (prema Habič i suradnici, 1990.): - Kočevski Rog, - Kočevska Mala gora i - Koprivniško odn. Rajhenavsko podolje. Dakle, Kočevski Rog dao je ime cijelom Rogovskom gorju (Kočevski Rog u širem smislu), i unatoč više manjih nižih brdskih dijelova (slov., podolja) s njima predstavlja jednu reljefnu cjelinu. Naziv "kočevsko", "kočevski" ima kulturno odn. povijesno porijeklo. Poznati slovenski geograf Melik, navodi tumačenje prof. dr. Ramovša, koji kaže kako je osnova imena Kočevje u slovenskoj riječi »hvočevje«, odn. "Hočevje", što znači velika crnogorična šuma - koja se ovdje nekada prostirala. Iz toga možemo zaključiti kako su u srednjem vijeku riječju Hočevje nazivali velike šume u ovoj regiji, i istodobno, kada se to ime ustalilo, da je područje bilo obraslo prostranom šumom s rijetko obrađenim imanjima i slovenskim naseljima. Pojam Kočevskog obuhvaća veće područje nego što je to sam Kočevski Rog ili Kočevsko polje. Središnji dio regije Kočevskog je Kočevsko polje, kojega prema istoku obrubljuje Mala gora i njezin jugoistočni nastavak Kočevska Mala gora, koje se djele na više podgorja razdvojenih širokim prijevojima. Najviše se ističe pojas nižeg terena između Male gore i Starog Loga u smjeru Suhe krajine. Taj je pojas ujedno i sjeverozapadna granica Kočevskog Roga. GEOLOGIJA Kočevski Rog i Kočevsku Malu goru većinom tvore mezozojske karbonatne stijene, a prisutne su i stijene sva tri perioda: trijasa, jure i krede. Najmanje je trijaskih stijena (prije svega gornjetrijaski dolomiti), a ostalo su jurski i kredni vapnenci te u manjoj mjeri dolomiti. U manjoj mjeri javljaju se i terijarni (eocenski flišni) i kvartarni sedimenti. Područje sjeku brojni rasjedi u dinarskom smjeru i okomito na njega, uz koje u se pojedini tereni uzdigli ili potonuli. Prisutne su također brojne velike navlake (šarijaži, slov. pokrovi) i navlake (Hrvatin, 1999.). Zbog prevladavajućih karbonatnih stijena, velik dio površine ima krška obilježja. Razvijeni su brojni krški oblici poput krških špilja, ponikava, stožastih vrhova, suhih dolina, većih krških depresija i dr. (Gostinčar, 2009). Na geomorfološke procese danas prije svega utječe dotok od padalina - područje prosječno godišnje primi oko 1579 mm padalina (Hrvatin, 1999.). U razdoblju pleistocena je veći dio Kočevskog Roga i Kočevske Male gore bio na području između gornje granice šume (400 m n.v.) i sniježne granice (1300 m n.v.) i pod utjecajem periglacijalnih geomorfoloških procesa. Prevladavalo je intenzivno mehaničko raspadanje zbog niskih temperatura, a intenzivni su bili i procesi denundacije (svi destrukcijski morfološki procesi na reljefu) i soliflukcije (klizanje, lagano spuštanje rastresitoga pokrovnog sloja ili stjenovite mase niz padinu) (Melik, 1955.; Komac, 2006.). Posebnu su ulogu imali dolomiti, koji su za hladnih geoloških razdoblja bili nepropusni i omogućili površinske vodene tokove i time erozijsko-akumulacijske procese (Habič, 1968.). TLO Na karbonatnim stijenama razvijena su smeđa karbonatna tla, koja na strmijim padinama i izloženim lokacijama prelaze u plitku rendzinu (tip tla koje razvija na rastresitom karbonatnom supstratu, na lesu i lesolikim sedimentima). Površina tla većinom je diskontinuirana, jer je zbog prevladavajućih karbonatnih stijena površina prekrivena brojnim stijenjem. Tla su plitka s mnogo kamenja (slov., skeletna tla) i dublja su samo u pojedinim džepovima stijena, u nekim krškim depresijama (slov., kotanjama) i na dijelovima koje je uredio čovjek dugotrajnim pročišćavanjem stjenovite površine. RELJEF (na slovenskom jeziku) Po mofološkim značajkama područje Kočevskog Roga i Kočevske Male gore možemo podijeliti u manje reljefne cjeline. Pomembna morfološka meja na vzhodni strani poteka ob žužemberškem prelomu ob zgornji Krki, na zahodni strani pa druga pomembnejša prelomna cona poteka po RibniškoKočevskem polju ob želimeljskem prelomu. Večje reliefne enote so z neotektonskimi premiki razčlenjene na manjše, ki so različno dvignjene ali pogreznjene. Te enote so omejene z značilnimi tektonskimi pobočji (Habič in sod., 1990). Kočevski Rog je obsežno planotasto pogorje, ki na vzhodu meji na dolino Krke, Radeščice, Črmošnjičice in Divjega potoka, na zahodu na Koprivniško podolje, na severu na Suho krajino, proti jugu pa se nadaljuje kot Poljanska gora. V vzdolžni, dinarski smeri, je dolgo 25 km, v prečni pa široko 14 km (Slovenija: pokrajine in ljudje, 1999). V Kočevskem Rogu med Koprivniškim in Črmošnjiškim podoljem ločimo hrbte na vzhodni strani od najvišje Pečke (910 m) in Rdečega Kamna ter Kunča prek Pogorelca (826 m) in še nižje Podsteniške planote z najvišjim Taborom (770 m) na zahodni ter Sokolskim vrhom (711 m) na vzhodni strani. Na vzhodni strani Kočevskega Roga se nahaja izrazit tektonski rob, ki je zelo strm in nerazčlenjen – tu znašajo reliefne razlike med Kočevskim Rogom ter dolino Krke in Čermošnjice od 500 do 700 m (Melik, 1959). Zahodni hrbet Kočevskega Roga je ožji in nekoliko višji. Podaljšek Kočevskega Roga proti jugu obsega še Mirno goro (1048 m), še bolj proti jugu pa se nadaljuje kot Poljanska gora (Melik, 1959; Habič in sod., 1990). Koprivniško podolje, ki se imenuje tudi Rajhenavsko podolje, je pas nižjega sveta med Kočevskim Rogom in Kočevsko Malo goro. Dolgo je približno 20 km (Slovenija: pokrajine in ljudje, 1999). Prečno se v podolje med Kočevskim Rogom in Malo goro vriva hrbet Starega Brega in Grintovca, kjer so na površju zgornjekredne in eocenske neprepustne plasti. Podolje je najvišje dvignjeno med Rajhenavom in Koprivnikom, s prevala v višini okrog 750 m pa visi na obe strani (Habič in sod., 1990) Kočevsko Malo goro v grobem sestavljata dve v dinarski smeri potekajoči slemeni, dolgi 19 km in široki do 2 km (Slovenija: pokrajine in ljudje, 1999). V reliefu Kočevske Male gore so izražene tudi stopnje, ki potekajo prečno na dinarsko smer. V nasprotju z Ribniško Malo goro je hrbet Kočevske Male gore širši in po dolgem prelomljen, kar se kaže v zajedi med Somovo goro (816 m) in Koflom (882 m) ter med Starim Brezjem in Gričem (953 m) (Habič in sod., 1990). Posebna strukturna, morfološka in hidrogeološka enota ob južnem vznožju Kočevske Male gore je nizek prečni hrbet Šibje med Mozljem in Knežjo Lipo, ki je dolg približno 6 km. Hrbet je zgrajen iz neprepustnih skrilavcev ter kremenovih peščenjakov in konglomeratov permske starosti (Habič in sod., 1990). Šibje v to raziskavo zaradi prevlade fluvialnega reliefa ni bilo vključeno. HIDROLOGIJA (VODE) Litološka i tektonska struktura ovoga područja ima velik utjecaj na njegove hidrološke karakteristike. U krškom vodonosniku veći dio vode ponire duboko u krško podzemlje i površinski tokovi su vrlo rijetki. Prevladavajući smjer otjecanja vode je zapad-istok (Habič, 1989.). Zbog dosta homogene litološke strukture na tijek podzemnih voda (pa i tijek površinskih voda) najviše utječu rasjedi, točnije unutarnja građa zona nabora (Čar, 1982; Lapanje, 2000.). KLIMA Klima Kočevskog Roga i Kočevske Male gore je hladna i vlažna, i posljedica je miješanja alpskih, sredozemnih i kontinentalnih (panonski i dr.) utjecaja. Klima je oštra što se odrazilo i na malobrojnost stanovništva, ali i na biljni i životinjski svijet. BILJNI I ŽIVOTINJSKI SVIJET Kočevski Rog je i danas prostor prostranih šuma, koje prekrivaju najveći dio njegove površine (91% prema izvoru: Raba tal za Slovenijo, 2011.). Šume su pretežito bukove i miješane jelovo-bukove, a najzastupljenije vrste su jela, bukva, smreka, gorski odn. planinski javor, gorski brijest, gorski jasen, lipa, divlja trešnja. U Kočevskom Rogu nalazi se i više šumskih i prašumskih rezervata (pr. prašumski rezervat Kopa i Rajhenavski Rog). U očuvanom okolišu obitavaju tri najveće europske zvijeri (vuk, medvjed i ris), kopitari, ptice grabljivice, sove i druge divlje životinje. STANOVNIŠTVO Zbog perifernog položaja, teške prometne prohodnosti, krševitog terena, brojnih šuma i povijesnog razvoja, kojega je osobito obilježilo iseljavanje Kočevara 1941. i 1942. godine, područje Kočevskog Roga i Kočevske Male gore ubraja se u najslabije naseljene krajeve Slovenije. Gustoća naseljenosti je samo 1,16 stanovnika/km2 (prema kombiniranim podacima Popisa stanovništva 2002. i 2011., te statističkih podataka za općinu Kočevje za 2008.). Najvažnija gospodarska djelatnost u ovome kraju je šumarstvo i poljoprivredna proizvodnja za vlastite potrebe. POVIJESNI PREGLED Plemićka obitelj Ortenbug je u prvoj polovici 15. stoljeća na područje Kočevske počela naseljavati njemačke kmetove, Kočevare (slov. množ., Kočevarji; hrv. množ. Kočevari), odn. Kočevske Nijemce (slov., Kočevski Nemci; njem. Gottscheer), koji su s vremenom asimilirali slovenske starosjedioce te kasnije doseljenike, i razvili svoj dijalekt Kočevarščinu (Göttscheabarisch, njemački: Gottscheerisch; engleski, Granish). Imenom šumskog kraja počelo se nazivati ovu skupinu stanovnika te je s vremenom iz "Hočevja" nastalo Kočevje (Gottshee), i kroz stoljeća je to ime podrazumijevalo njemačko naselje (naselja), a naziv Kočevar za čovjeka iz tog (tih) naselja. (Melik, 1959) Nakon početka Drugog svjetskog rata, godine 1941. kada je područje pripalo Italiji, Kočevari su se masovno odselili u domove u slovenskom Posavlju (okolica Brežica i Krškog), tada u sastavu njemačkog Trećeg Rajha, odakle je prethodno bilo nasilno iseljeno više od 36.000 Slovenaca. Od toga razdoblja je Rog pretežito nenaseljen - napušteno je četrdesetak sela. Prve skupine partizana se pojavljuju na Rogu već u 8. mjesecu 1941. godine. Kada je u svibnju/maju 1942. na Dolenjskoj, Notranjskoj i u Beloj krajini stvoreno veliko oslobođeno područje, Rog je postao središte pokreta otpora. Kod Kraljeg kamna je do kraja kolovoza/avgusta 1942. djelovalo i njegovo vodstvo. Tijekom ratne 1942. godine u Kočevskom Rogu tako je neko vrijeme bilo sjedište Centralnog komiteta Komunističke prartije Slovenije, izvršnog odbora Osvodobilne fronte i glavnog štaba slovenskih partizanskih četa, tiskare i tehnike. Zbog talijanske ljetne ofanzive 1942. (znane kao "Roška ofanziva"), vodstvo Narodnooslobodilačkog pokreta povlači se u Polhograjske dolomite, iako je već tada odlučeno da će područje Roga biti namijenjeno za smještaj partizanskih bolnica, radionica, škola, tiskara i skladišta, što je kasnije i učinjeno, sagrađena je čitava mreža šumskih bolnica i naselje Baza 20, koje je danas, zajedno s dvije bolnice spomenik i turistička znamenitost. Kočevski Rog je jedno od mjesta, gdje u najmanje pet jama i ponikava leže ostaci žrtava poslijeratnih smaknuća hrvatskih domobrana i ustaša, srpskih četnika i slovenskih domobranaca, koji su nakon požara bježali u Austriju i koje je britanska kopnena vojska vratila jugoslavenskim vlastima. Mnoga su od tih mjesta posljednje vrijeme uređena i označena, a na središnjem mjestu Pod Krenom izgrađena je nova kapela. Na planini je i jedino skijalište na Dolenjskoj Rog-Črmošnjice odn. Gače. |
Reljef Kočevskog Roga i Kočevske Male gore
Autor: Petra Gostinčar, 2012 Izgubljeni dio baštine Na cjelokupnom podruju Kočevske, tamo gdje su živjeli kočevarski Nijemci - kočevari (slov. Kočevarji) nekada je stajalo 123 crkava i kapela, koje su pripadale u 17 župa. Danas ih je ostalo samo 30-ak, jer su neke popravjene i rekonstruirane. Još danas je moguće naići na ruševine dijela od preostalih 95 uništenih crkava. Zanimljivosti Lonely Planet 2012. godine na svojoj internetskoj stranici objavio izbor od 12 odredišta u Sloveniji, koje preporuča za posjet, među kojima je bio i Kočevski Rog. Označili su ga kao odredište "gdje se sreću medvjedi i lutaju duhovi partizana". IZVORI
GOSTNIČAR, Petra, STEPIŠNIK, Uroš; Geomorfološke značilnosti Kočevskega Roga in Kočevske Male gore s poudarkom na fluviodenudacijskem površju, Znanstvena založba Filozofske fakultete, Ljubljana, 2012. (PDF) GOSTNIČAR, Petra, Kontaktni kras v Kočevskem Rogu in Kočevski Mali gori; Dela 35 (str.27-44), 2011. (PDF) WIKIWAND, Kočevski Rog |
|
Godine 1893., nakon što su izgrađene kočevska i dolenjska železnica, otvoren je prostor za razvoj ovoga kraja i posebno olakšano iskorištavanje do tada teže pristupačnih šuma Kočevskog Roga. Tako je već 1894. godine velikoposjednička obitelj Auersperg počela graditi parnu pilanu na roškom sedlu (sedlo grebena Roga) u kraju njemačkog imena Schleichenbrun). Slovenski naziv je Žaga Rog, Roška žaga, ili Auerspergova žaga; žaga je pilana na slovenskom jeziku. Područje je bilo idealno za izgradnju pilane, jer je ležala u srcu prostranih roških šuma i smatralo se kako je lakše prevoziti ispiljeno drvo nego cijela debla. Za potrebe pilane vlasnici su postupno gradili mrežu pruga šumske željeznice, koja je na kraju dosegla 35 km dužine. Jedan krak je vodio od pilane do Kočevja, drugi do traže, a jedan čak do Črnomlja. U isto vrijeme počeli su izgradnju mreže šumskih cesta. Na Roškoj pilani je bilo mnogo objekata: pilane, parionice i sušionice za drvo, barake za stanovanje, menza i kantina.
Radi opskrbe pilane vodom provukli su više kilometra cijevi od izvora pod samim vrhom Rog, i kako to nije bilo dovoljno, sagradili su dva velika skupljališta za kišnicu, kamo se slijevala voda s velikih krovnih površina koje su postavljene na padinama obližnjeg brda, koji se i danas vide. Ipak, usprkos velikim rezervoarima, vode je češto nedostajalo što je stvaralo zastoje u radu pilane, te su vodu počeli tražiti u okolici pilane, a ponekad su ju trebali dovesti i s više od 10 km udaljenosti. Roška pilana bila je najveća na području Kočevske u razdoblju 1894.-1914. Sve osnovne objekte i strojeve pilane su odmah sagradili i postavili, a usprkos tomu što pilana nije bila naročito uspješna niti rentabilna, u više navrata je dograđivana. U postrojenju za rezanje drva bilo je 13 lisnih (slov., polnojarmenik) i 17 kružnih pila. Sve ih je pokretao parni stroj snage 250 KS s osovinom duljom od 63 metra. U vrijeme njezina funkcioniranja, na pilani su prije svega obrađivali bukovo drvo, a u njezinom posljednjem razdoblju su također proizvodili daske i iz četinara. Iskorištenost drvne sirovine bila je slaba, a količina otpada velika. Glavni proizvod su većinom bile tavolete - daščice za izradu kutija za voće, koje su izvozili u Italiju, Španjolsku i drugdje. Proizvode su šumskim vlakovima vodili na željeznicu u Straži i neko vrijeme i u Kočevje. Godišnje je pilana prerađivala 20.000 m3 drva (podatak iz Wikipedije, dok Kočevje.info navodi 40.000 m3), a na njoj je bilo zaposleno oko 200-250 radnika (ponegdje se može naći podatak i o 400-tinjak radnika, op.). Radnici su većinom bili iz Hrvatske i Bosne, i živjeli su u lošim uvjetima u naselju koje se napravilo pored pilane i imalo vlastii vodovod i električnu energiju. Auersperg je pilanu davao u najam raznim poduzetnicima - kojih je tijekom ukunog razdoblja djelovanja pilane ukupno bilo pet. Pilana nije radila u vrijeme Prvog svjetskog rata 1914.-1922. Godine 1922. su je obnovili i s manjim prekidima je radila do proljeća 1932., kada su ju konačno napustili i demontirali. Razlozi prekida rada bili su pomanjkane vode, Velika svjetska gospodarska kriza i raspad tržišta južnog voća. Strojeve su prodali u staro željezo, a drvene zgrade zapalili. Demontirana je i šumska željeznica. Ostatak zidanih objekata stradalo je tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon rata ostatke ruševina samljeli su u šljunak za posipanje šumskih cesta. Danas je od Roške pilane ostalo nešto ostataka temelja nekadašnjih zgrada te ostaci velikih skupljališta za kišnicu. Pojedine dionice željezničke pruge s vremenom su preuređene u ceste. Do danas je ostala dijelom sačuvana njezina dionica od Roške žage do Straže. Kažu kako su prije više godina na jednom starom kolosjeku neke željezničke stanice u Bosni vidjeli jednu od lokomotiva iz Roga (Fajfar, 2014.). Proplanak (slov., jasa) na kojemu stoje ruševine danas je popularna izletična točka. Sredinom proplanka prolazi cesta koja povezuje Kočevje i Dolenjske Toplice. Ovdje stoji i obnovljena kuća - Skavtski okoljski center (Izviđački centar za okoliš), kao i nekoliko sačuvanih i obnovljenih objekata koji su nekada služili kao staje. Uz cestu je obnovljena i keltska pastirska predstraža u kojoj su informativni panoi koji opisuju Kočevski Rog. Centar za okoliš ima namjenu razvijanja ekološke svijesti skautima i drugima zainteresiranima iz Slovenije i inozemstva te povezivanje sa sličnim organizacijama i lokalnom zajednicom. Ovdje organiziraju radionice na kojima se upoznaje s prirodnom i kulturnom baštinom ovoga kraja (obilasci prirodnih znamenitosti, izrada užadi od kopriva, izrada proizvoda od drva, pečenje kruha na otvorenom, učenje o lokalnom biljnom i životinjskom svjetu, život u prirodi, povijest Kočevara i dr.). U Skautskom centru postavljena je muzejska soba u kojoj se nalaze i dvije makete - maketa pilane i lugarnice, a također i desetak informativnih panoa, rekonstrukcija dijela šumske pruge, te predmeti koje se pronašli na području gdje je nekada stajala pilana. Radi razgleda Muzejske sobe potrebno je kontaktirati skaute ili kočevske šumare (Gozdarsko društvo Medved). IZVORI Wikipedija, Žaga Rog Simona Fajfar, V muzejsko sobo ujeta zgodovina Žage Rog, Delo 12.6.2014. Ana Kos, Kočevski rog - in pragozd, 3.6.2014. Kočevje.info, Roška žaga 
Skautski centar kod Auerspergove žage (pilane)
|
Pilana Rog je u radoblju od 1901. do 1919. bila najveće i najmodernije postrojenje za obradu drva na slovenskom teritoriju. 
Prilaz roškom sedlu
Postojeći objekti na sedlu Roga
Planinarska staza od Roške žage na vrh Veliki Rog
S markacijom medvjeđe šape 
Ostaci temelja Auerspergove pilane
Autor: Rude; Wikipedija |
|
Šumska željeznica
slov., Gozdna železnica Šumska željeznička pruga (1895) na Kočevskom Rogu vodila je u više smjerova, jer se gradila usporedno s pomicanjem područja sječe. Ukupna dužina pruga iznosila je 35 kilometara, a bila je građena po uzoru na kraljevsko-carske bosanske vojne željeznice. Sama pruga je prolazila stjenovitim krškim terenom pa su temeljni sloj utvrdili pločastim lomljenim kamenom. Na tu podlogu su nasuli 15 cm šljunka, i na njega na svakih 60 cm pololožili željezničke pragove, koji su nosili željeznu prugu široku 760 mm. Zavoji, koji su ponekad imali minimalni radijus (polumjer) od samo 20, bili su prilično česti, a ravne dionice vrlo kratke. Usponi i padovi puge su iznosili do 30‰. Prugu su održavala petorica radnika, a nadzornik ju je pregledavao svaka tri dana. Za vuču su koristili dvje parne lokomotive. Na pruzi su koristili 28 dvoosovinskih tovarnih vagona, nosivost svakog kojega je bila 3 tone. Kompozicija je vozila brzinom do 6 km/sat u zavojima, inače prosječno oko 10 kn/sat. Obično je vlak na pilanu dostavljao debla četiri do pet puta dnevno i ugljen jedanput, a željeznica je funkcionirala tijekom cijele godine. Zimi je lokomotiva bila opremljena ralicom, a ako je napadalo više snijega čistili su ga ručno. IZVOR: Wikipedija Partizanska bolnišnica Pugled
Ova šumska bonica bila je sagrađena u ožujku/martu 1943. u šumi jugoistočno od nekadašnjeg naselja Pugled pri Starem logu, nedalek bivšeg naselja- pilane Žage Rog. Za vrijeme njemačke ofanzive nakon kapitulacije Italije, Nijemci su ju 27.10.1943. godine pronašli i zapalili, kojom prilikom su izgorjeli svi teški ranjenici. Lakše pokretni ranjenici i osoblje su se uspjeli spasiti. O postojanju nekadašnje bolnice danas svjedoči groblje koje leži u krškoj ponikvi kojom prolazi šumska cesta, približno 200 m od trase nekadašnje roške željeznice. Groblje se nalazi uz zgarište nekadašnje šumske partizanske bolnice. Obzidano je prirodnim lomljenim kamenom i terasasto uređeno. Do terase vode tri stepenice, izrađene iz klesanog kamena. Na sredini groblja je prostor s dvije klupe od prirodnog lomljenog kamena i cilindričan 3 m vsok stup sa spiralno urezanim utorima i natpisom: »TU JE STALA PARTIZANSKA BOLNIŠNICA PUGLED – 27. OKTOBRA 1943 LETA SO JO NACISTIČNI KRVNIKI POŽGALI – V NJEJ JE ZGORELO 28 TEŽKO RANJENIH PARTIZANOV. TU SO POKOPANI« ... (slijedi popis imena poginulih) Nacrt za spomenik i groblje je izradio arhitekt Miloš Lapajne. Uređen je 1957. godine a promoviran 1959. godine. |
Do danas je dobro očuvana dionica šumske željeznice Žaga Rog – Straža. 
Ostaci šumske željeznice koja je povezivala Žagu Rog i Stražu
|
|
Njemački nazivi za vrh Veliki Rog su: Großes Horn, Hornbühel, Hornbüchel ili Hornbichl. Veliki Rog je sa 1099 metara najviši vrh Kočevskog gozda i smjestio se usred prostranih šuma te krške visoravni. Sam vrh je obrastao šumom, međutim na njemu je izgrađena visoka drvena piramida koja omogućuje širok pogled na veći dio Slovenije, od Alpa (Julijskih, Karavanka i Savinjsko-Kamniških) do dinarskih planina Slovenije i Hrvatske. Na vrhu se nalazi kutija s upisnom knjigom i žigom vrha.
Pod samim vrhom se nalaze ostaci Auerspergove pilane (Auerspergova žaga), napuštene prije Drugog svjetskog rat, a u široj okolici partizanske bolnice Baza 20 i Jelendol, čerošnjička jela, ledena jama na Kunču, kao i masovne grobnice iz poraća Drugog svjetskog rata. 
Drvena razgledna piramida na Velikom Rogu
Galerija drvenih skulptura na stazi za Veliki Rog
Autohtone smreke Nekoć su tijekom pošumljavanja na pojedinim mjestima Kočevskog Roga ljudi posadili vrste smreka koje nisu autohtone za ovo područje. Te su smreke tijekom jedne oštre zime pretrpjele velike štete od leda (slov. žled; ledena kora kao poslijedica pr. ledene kiše). Autohtone smreke su otpornije jer imaju prilično ovješene grane. IZVOR: Ana Kos, 2014. |
Karta vršnog područja Roga
Izvor: Geopedia.si 
|
|
Rajhenavski pragozd
hrv. Rajhenavska prašuma Rajhenavski pragozd u Kočevskom Rogu je oko 51,14 hektara veliko šumsko područje, na oko 850-920 m nadmorske visine, koje je bilo izvdojeno iz gospodarske eksploatacije prije više od jednog stoljeća i time je prvo područje izdvojeno radi zaštite prirode u Soveniji. U njemu prevladava miješana dinarska šuma jele i bukve (Abieti-Fagetum dinaricum), koja se ponegdje javlja u više šumskih podzajednica i razvojnih faza. Nedaleko od Rajhenavskog pragozda raste jela, imenovana Jelka - Kraljica Roga, koja se je visinom preko 51 metara najviša jela u Sloveniji, a s opsegom od oko 510 cm treća. U okolici raste još poštovanja vrijednih golemih jedinki. Jela lako u ovakvim uvjetim doživi i pet stotina godina. Šume Kočevskog Roga dio su najvećeg šumskog kompleksa u Europi koji se proteže od Trnovskog gozda do Gorskog kotara u Hrvatskoj. U Sloveniji ima još malo očuvanih prašumskih područja odn. njihovih ostataka. Najviše ih je na području regije Kočevskog - njih šest ukupne površine oko 220 ha, od kojih je najpoznatiji Rajhenavski Rog. Zasluga za očuvanje ovih prašuma ide tadašnjem obrazovanom vlasniku velikih šumskih površina na Kočevskom. grofu Auerspergeru, njegovom glavnom šumaru Leopoldu Hufnaglu te brojnim kasnijim šumarima, koji su uspjeli očuvati i obraniti te šume od svih kasnjiih ujtecaja, posebice pile i sjekire. Prije više od stotinu godina, točnije u prvom planu gospodarenja šumama u posjedu Auerspererovih, godine 1892., pojavila se napomena da se neki dijelovi sačuvaju kao prašumski i zato je u njima isključeno svako iskorištavanje. Još od toga prvog planskog upravljanja prašumom, mjere se drvne zalihe - mjerenja koja pokazuju kako se prašuma stalno mijenja. Mjerenja obujma drvne mase u prašumama tako pokazuju da je ona znatno veća od one u šumama koje se redovno gospodarski iskorištvaju, te da doseže 800 m3/ha. U prašumi se prepiu različite razvojne faze na vrlo malim površinama. Kada propadne staro stablo, brzo ga nadomijeste brojna mala stabalca, koja se natječu za svjetlo i time za preživljavanje. U prašumi su svoj životni prosto našle i mnoge životinje, od najvećih sisavaca do najmanjih organizama. UPOZORENJE Prašume su posebno zaštićena područja. Nisu dozvoljeni turistički obilasci, a pristup i to samo uz posebnu dozvolu, imaju samo istraživači i stručnjaci. IZVOR: Zavod Republike Slovenije za varstvo narave Kočevje.info, Pragozd Rajhenavski Rog 
Prašumska područja u Sloveniji
(1) Krokar (2) Prelesnikova koliševka (3) Pečka (4) Strmec (5) Kopa (6) Rajhenavski Rog (7) Bukov vrh (8) Ždrocle (9) Gorjanci - Trdinov vrh (10) Ravna gora (11) Krakovski pragozd (12) Belinovec (13) Donačka gora (14) Šumik Izvor: www.naravniparkislovenije.si Prašuma Prašuma je šuma u kojoj nema utjecaja čovjeka, i razvoj šume teče prirodnim zakonima. Rođenje i umiranje tu se odvija bez čovjekova miješanja. U nju ne ulazi niti sjekira niti pila. Osobitosti prašume su velika količina drvne mase, golema stabla, mnoga uginula i stabla koja su pala i takva ostaju na tlu, ptičje vrste koje drugdje ne nalazimo, raznolike zajednice glijva i malih životinja koje razgrađuju mrtva stabla i dr. |
Jela "Kraljica Roga"
Poged na krošnju "Kraljice Roga"
Gozdni rezervat Prelesnikova koliševka
hrv., Šumski rezervat Prelesnikova koliševka Prelesnikova koliševka je značajna vrtača na području Ušivih jama blizu Rajhenava odn. a rubu Rajhenavske doline, posljedica geoloških događanja prije oko 2000 godina, kada je propao strop kršeke špije i stvorio depresiju. Kolišévka je opći naziv za veću kršku depresiju (slov. kraška kotanja), obično s vertikalnim stijenama. Zbog nedostupnosti, i još više zbog karakteristične temperaturne inverzije (slov. naziv za takve lokacije je mrazišče) u koliševki se očuvala vegetacija hladnijih klimatskih povijesnih razdoblja. Vegetacijski pojasevi na visinama sadrže biljne vrste karakteristične za toplije tipove klime, a oni pri dnu, ove oko 70 m duboke depresije okružene strmim stijenama, biljne vrste karakteristične za hladnije klime, jer je ovdje i usred ljeta prijatno svježe. Ovdje, pri dnu, rastu smreke s uskom, visokom krošnjom, što je karakteritino za drveća visokih planina ili sjevernijih klimatskih područja. Špilja, koja se ovdje nalazi ponekad su nazivali Medvedji brlog, iako je moguće kako bi i za medvjede, zbog hladnije klime ovdje bilo neugodno živjeti. Ipak, za vrućih dana ovdje je moguće naići na divlje životinje koje ovdje traže osvježenje. Pored drvnih vrsta, botaničari su ovdje naišli na brojne mahovine i lišajeve kojih nema u toplijoj okolici. Zbog mogućih bliskih susreta s divljim životinjama i još više zbog mogućeg utjecaja posjetitelja na biljni svijet, preporučuje se razgled koliševke odozgo, s ruba ponikve. |
|
Pugled pri Starem Logu
KOORDINATE: 45.701711, 14.928956 NADMORSKA VISINA: 645 m; BROJ STANOVNIKA: 0 (2017.) Zaseoci Pugled i Žiben nastali su nakon 1558. godine, kada su po odluci tadašnjeg upravlitelja Kočevske grofa Blagaja stvarane krčevine za nova naselja. Pugled (starija imena: Pogled, Puglarje; njemački Hohenberg) je napušen zaselak na zapadnim obroncima Kočevskog Roga, blizu sela Stari Log. Dijalektalni lokalni naziv pugled i književni oblik pogled česti su toponimi u Sloveniji. Ime sela je izvedeno iz slovenske riječi pogled, i odnosi se na obilježje u krajoliku - a iznad sela se nalazi 645 m visok vršak ruba brdskog grebena imena Pogled. Ime sela je 1953. godine promijenjeno iz Pugled u Pugled pri Starem Logu in 1953. Njemački naziv Hohenberg i kočevarski (Gottscheerish) Hoachnparg, oba znače visoko brdo / planina. Zaselak su u 16. stoljeću osnovali kočevski Nemci, na iskrčenom proplanku. Prema kočevskom zemljišniku iz 1574 selo Pugled imalo je 2 cjelovita gospodarstva podijeljena u 4 polovična kmetska gospodarstva s 13 do 17 stanovnika. U ovome tipičnom naselju uz cestu 1770. godine bilo je 12, a 1880. godine 16 kuća. Krajem 19. stoljeća bilo je razvijeno drvodjeljstvo, većinom drvene posude, koje su prodavali u većim mjestima. Početkom 20. stoljeća je domaći obrt gotovo zamro. Seljani su preživljavali poljoprivredom, prikupljanjem i prodajom voća, sitnom prodajom (slov., krošnjarjenjem) i radom na posjedima grofa Auersperga (popravak cesta, šumarski radovi, sobarice…). Nakon toga započelo je iseljavanje. Godine 1936. u selu je bilo 19 kuća - 17 obitelji sa 67 stanovnika. Trinaest gospodara domaćinstava bili su poljoprivrednici, a četiri radnici. Godine 1941., između 12. i 14. prosinca posljednji stanovnici sela Pugled i Žiben napustili su svoje domove i iselili se u njemački Treći Reich, tj u Posavje. Tijekom Drugog svjetskog rata partizani su u okolici uspostavili različite objekte i instalacije: nekoliko baza (Baza Pugled, Baza I, Baza 14) izvan sela te 1942. podzemnu tiskaru Urška pored sela. Političko vodstvo Osvobodilne fronte ovdje je boravilo u lipnju 1942. godine. U Roškoj ofanzivi, u kolovozu/augustu 1942. Talijani su zapalili selo. U 3. mjesecu 1943. partizani su u šumi jugoistočno od Pugleda, i nedaleko od bivše Žage Rog, sagradili partizansku bolnicu Pugled, koju su Nijemci uništili u listopadu/oktobru 1943 godine. Sastanak aktivista Osvobodine fronte održan je u Pugledu 28.-30.4.1943. na kojemu su potvrdili načela Dolomitske deklaracije. ŠTO VIDJETI Zaselak je danas napušten, od kuća i gospodarskih objekata ostalo je vrlo malo. Ostatke temelja prekrilo je raslinje. Sačuvao se zdenac (slov. vodnjak) u blizini kojega je 24.8.1942. ubijen pjesnik Miran Jarc. Na mjestu njegove smrti postavljen je spomen križ. Na grebenu Pugled, iznad sela, stajala je crkva sv. Petra in Pavla (Petra i Pavla), sagrađena u 17. stoljeću. Imala je drveni kazetirani strop. Glavni oltar preuređen je u 19. stoljeću, a u njoj se nalazio i stariji oltar iz 17. stoljeća. Crkva je zapaljena u kolovozu/augustu 1942. godine. Spomenik posvećen sastanku i potvrdi Dolomitske deklaracije (1943.) otvoren je 1951. godine. Nalazi se uz stazu na proplanku južno od brda Pugled i sstavljen je od više kamenih blokova sa potpornim stubom te spomen-pločom. Spomen-ploča postavljena 1982. godine uz cestu u nekadašnjem selu povećena osnivanju partizanske brigade Tone Tomšič, 16.7.1942. godine. Škola i groblje bili su u obližnjem Starom logu, a gostionica u nekoliko minuta hoda udaljenom selu Cesta. Građevinski materijal za seoske objekte bilo je drvo iz obližnjih šuma i kamen, povezan s vapnenom žbukom. Kišnicu su s krovova kuća odvodili u duboke zdence, a za napajanje stoke služila je lokva u vrtači pod crkvom. Zanimljivost u selu bio je mlin na vjetar kojega je oko 1900. godine postavio majstor Franz Samide. Lokacija napuštenog sela upisana je u slovenski registar kulturne baštine. |
Karta područja Pugled - Žiben
Izvor: Geopedia.si Pješački put Stari Log – Pugled Žiben Kružni put od sela Stari Log prema Pugledu i Žibenu vodi kroz šumski rezervat, pored brojnih spomen-obilježja Drugog svjetskog rata, i ruševina nekadašnjih kočevarskih sela Pugled i Žiben. DUŽINA PUTA: 10 km TRAJANJE OBILASKA: 3 sata Žiben
KOORDINATE: 45.704406, 14.938508; NADMORSKA VISINA: 655 m; BROJ STANOVNIKA: 0 (2002.); WIKIPEDIJA: Žiben Selo Žiben (njemačko ime sela je Oberstein) naseljavali su kočevski Nijemci, koji ga napuštaju početkom Drugog svjetskog rata. U jednoj sjenici u selu se 28.-30.4.1943. održao sastanak aktivista Osvobodilne fronte. Talijani su zapalili i selo i tu sjenicu tijekom Roške ofanzive u Drugom svjetskom ratu, u ljeto 1942. godine. U selu je podignut spomenik koji podsjeća na događanja iz toga rata, a pored njega nalaze se grobovi tri partizana. Radi se o ranjenicima koji su izbjegli iz partizanske bolnice u Starom Bregu zbog njemačkog bombardiranja u listopadu 1943. godine, nakon čega su bili uhićeni i smaknuti ovdje u Žibenu. |
|
Komarna vas
KOORDINATE: 45.6728, 15.080333; NADMORSKA VISINA: 679 m; BROJ STANOVNIKA : 4 (2017.), 1 (2011.), 0 (2002.); WIKIPEDIJA: Komarna vas Danas Komarnu vas čini samo jedno domaćinstvo (4 stanovnika). Na jedinoj kući, koja nosi broj 1, nalazi se spomen-ploča s natpisom: U ovoj kući je bilo sjedište uprave Slovenske centralne vojne partizanske bolnice od decembra 1943 do aprila 1945. U njenim bolnicama, raspoređenim po šumama Roga se za vrijeme Drugog svjetskog rata liječilo gotovo 5000 ranjenika i bolesnika. Per minuta udaljena od kuće nalazi se ponikva u kojoj je spomenik posvećen 76-ici partizana koji su umrli u obližnjoj partizanskoj bolnici Spodnji Hrastnik (spodnji = donji). Pred 2. svjetski rat Komarna vas brojala je 27 kuća, u kojima su živjeli kočevarski Nijemci. koji su se odavdje iselili u prosinncu 1941. godine. Njemačka imena sela bila su Muckendorf i Obertappelwerch. Tijekom tzv. Roške ofanzive selo, uključujući i crkvu Majke Božje, godine 1942. zapalili Talijani. Od sela prema jugu vidi se vrh Male Gače, a na sjeveru se iznad doline Črmošnjičice vidi strm greben s najvišim vrhom Nad Mašljem (678 m), koji se diže neposredno nad selom Črmošnjice. Na horizontu se vide Kum i Trdinov vrh na Gorjancima. Od Gača do Komarne vasi ima oko 50 min hoda. IZVOR Pavlin.si; Pot kurirjev in vezistov 
Komarna vas, posljednja preostala kuća u selu
Autor: PhJ, Wikipedija |
Karta područja između vršnog dijela Roga i Komarne vasi
Izvor: Geopedia.si
Šumsko područje Smrečnik, zapadno od Komarne vasi, nedaleko Zgornjeg Hrasnika
|
|
Gače je izolirano napušteno naselje, na padinama Malih Gača, u općini Semič u Dolenjskoj. Danas pripada naselju Komarna Vas i upisano je u registar zaštičene kulturne baštine Republike Slovenije. Na nekadašnje selo podsjećaju ostaci zidova jednog kočevarskog domaćinstva.
Nije u potpunosti poznato porijeklo imena Gača. Erich Petschauer (članak Die Gottscheer Siedlungen – Ortsnamenverzeichnis, 1980.) sugerira da je ime došlo od slovenske riječi zmija - kača. Međutim, Anton Bezlaj (Etimiloški slovar slovenskega jezika, vol. 1 (A–J), str. 140; SAZU, Ljubljana, 1977.) izvodi ime iz sličnih imena (npr. Gačnik), iz slovenske riječi gat - ustava, nasip, barijera, odn. općenito neka barijera preko koje se prelijeva voda. U prošlosti je naselje imalo njemačko ime Gatschen. Gače je bilo naselje kočevarskih Nijemaca. U zemljišnim registrima iz 1574. i 1770. godine ono se još ne spominje. Najstariji spomen je iz 1754. godine, i to u zemljišniku naselja Črmošnjice. Godine 1880. imalo je četiri kuće s 18 stanovnika, a godine 1890. zabilježeno je njih 20. Nakon toga opada broj stanovnika - njih sedam 1900. godine, te samo jedan 1910. godine. Naselje je u potpunosti zamrlo i prije Prvog svjetskog rata. Ruine glavnih objekata sela djelomično su restaurirane 1995. godine. Stanovništvo se bavilo stočarstvom, te manje poljoprivredom i voćarstvom, a dobro je bilo razvijeno i kućno drvodjeljstvo. Selo je u svojoj blizini imalo dobre izvore vode. Društvo Kočevara je počelo na području Gača uređivati spomen-park. Na prostoru veličine oko 1 hektar predviđena je obnova jedne kuće u kočevarskom stilu, i pored nje kapela Majke Božje (Matere božje). Planirano je da Spomen-park bude uključen u skijaški centar Gače. Godine 1994 na ostacima zida jednog kočevarskog domaćinstva postavljena je spomen-ploča na kojoj piše na njemačkom i slovenskom jeziku: "Spominski park Kočevarjev z Marijino kapelo. Gače 1994.". Dva objekta u Gačama su registirirana kao zaštićeni objekti kulturne baštine:
LITERATURA FERENC, Mitja; ZUPAN, Gojko; Izgubljene kočevske vasi, vol. 1 (A–J). Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani, str. 142–143.; Ljubljana, 2011. PETSCHAUER, Erich; Die Gottscheer Siedlungen – Ortsnamenverzeichnis, u Das Jahrhundertbuch der Gottscheer (str. 181–197). Klagenfurt: Leustik; 1980. OSTALE POVEZNICE: Geopedija, Gače (karta) Gottscheerland.at, Popis gospodarstava i prezimena u Gačama prije 2. svjetskog rata (PDF) TC Gače, službena stranica turističko-skijaškog centra Slovenija-info; Smučarski center Bela Semič Skijalište Na području Gača se skijalo još prije Drugog svjetskog rata. Danas se ovdje također nalazi manji skijaški centar: "Smučarski center Rog-Črmošnjice", odn. kako ga zovu domaći Turistični center "Gače", a koji se nekada zvao Smučarsko središče "Bela". Centar leži pod vrhom Pogorelec na visini od 965 m. Jedino skijalište u ovoj regiji, dobra je izletišna točka, a s njega se pruža odlićan pogled. Tehničke osobine skijališta: nadmorska višina: 700–965 m; površina: 55 ha: skijaške staze: teška: 1 km, srednja: 3 km, laka: 3 km, vrlo laka: 1 km, trkačka 1: 2 km, trkačka 2: 4,5 km; opremljenost skijališta: trosedežnica, 5 vučnica (vlečnica), kapacitet: 5400 skijaša na sat. Uz donju stanicu skijaških vučnica nalazi se veća skupina vikendica, koja se zove Gričice. |
Karta područja Gača
Izvor: Geopedia.si 
Napušteno selo Gače
U okolici Gača
Pogled od Gača na obronke Kočevskog Roga
Trdinova pot
Trdinov put je kružni pješački put, imenovan po Janezu Trdini, slovenskom piscu i povjesničaru (1830.-1905.). Transverzala počinje i završava u Novom Mestu. Trasiralo ju je Planinsko društvo Novo mesto, 21.5.1967. Dugačka je 153 kilometra i za njen obilazak potrebna su 6 do 7 dana hoda. Najposjećeniji dio staze, ipak je onaj na području Gorjanaca koji ima poseban naziv: Trdinova učna pot (hrv., Trdinova poučna staza), koja počinje kod planinrskog doma kod Gospodične (Planinski dom pri Gospodični), prolazi pored Trdinovog vrha (hrv. Sveta Gera), Doma pri Miklavžu i Krvavog kamena. Na toj poučnoj stazi nalazi se 25 informativnih točaka, koje su obilježene informativnim tablama. Za obilazak poučne staze potrebno je oko 2 sata umjerenog hoda. > Markacisti planinskih društava Dolenjske i Bele krajine su 22.10.2016, obnovili dionice Trdinovog puta na podruju Kočevskog Roga, i to: između Soteske, Podstenica i Vrhom Roga te između Baze 20 i Podstenica. IZVOR Wikipedija; Trdinova pot
|
|
Mirna gora je šumom obrastao vrh, koji se nalazi na jugoistočnom rubu visoravni Kočevskog Roga i također je dio Bele krajine. Dalje prema jugu od Mirne gore nalazi se Poljanska gora. Mirna gora ima dvije vršne glavice. Njezin zapadni vrh visok je 1051 m, a istočni, poznatiji i obično glavni cilj izletnika, visok je 1047 m. Mirna gora je jedan od najviših vrhova Bele krajine. Njemačko ime vrha je Friedensberg. Na istočnom vrhu (1047 m) se nalazi upisna knjižica sa žigom, a u njegovoj blizini je Planinarski dom. Područje Mirne gore tipični je dinarski krški prostor, prekriven prostranim šumama. Krški teren obiluje brojnim vrtačama i vodopropustan je.
Crkva sv. Frančiška Ksaverija hrv., crkva sv. Franje Ksaverskog Crkva, prepoznatljiva po naslikanom velikom malteškom križu na pročelju, nalazi se pod istočnim vrhom Mirne gore, uz Planinarski dom. Sagrađena je oko 1743. godine i bila je mjesto hodočašća za zaštitu od vremenskih nepogoda. Za izgradnju crkve vezana je i legenda. Kažu kako je, prije no što je crkva sagrađena, iz špilje na planini strašan zmaj izbacivao tmurne olujne oblake s tučom, posebno u vrijeme dozrijevanja pšenice i grožđa. Dogodilo se u jednom razdoblju da je grâd uništavao ljetinu punih sedam godina zaredom i glad je pritisla stanovništvo ovoga kraja. Ljudi su pomoć potražili u štovanju sv. Franji Ksaverskom, zaštitniku od lošeg vremena. Nad zmajevom špiljom su sagradili crkvu i posvetili ju ovome svecu. Kada je crkva sagrađena zavladao je mir, a gora je po tome dobila sadašnje ime Mirna. Talijani su tijekom Drugog svjetskog rata 1942. zapalili crkvu i obližnji planinarski dom. Nakon rata prvo je obnovljen dom, a na ostacima crkvenog tornja uređen je vidikovac. Crkva je bila djelomično obnovljena tek 1993. godine. Crkva pripada semičkoj župi, kojom upravljaju pripadnici Teutonskog viteškog reda (slov. križniki, križniški red). Nekadašnji crkveni toranj uređen je kao vidikovac. U njemu je ponovno postavljeno zvono. Sveti Franjo Ksaverski je štovan kao zaštitnik od vremenskih katastrofa, kuge i različitih epidemija te zaštitnik kršćanskih misija. Do Drugog svjetskog rata posebno su ga štovali stanovnici slovenske Kočevske, Bele krajine te u Hrvatskoj (1762. god. proglašen zaštitnikom grada Zagreba). Hodočašća na Mirnu goru, prije svega Kočevara, su se održavala četvrte nedjelje nakon Uskrsa, najbliža nedjelja danu sv. Aleša 17.7. (sv. Aleksej Rimski) te na Anđeosku nedjelju (prva nedjelja u 9. mjesecu). U vrijeme prosnih dana u mjesecu svibnju su na planinu dolazili proštenici iz Črnomeljske i Semičke župe kako bi moili za lijepo vrijeme i dobru ljetinu. U posljednje vrijeme se 3.12. održava svečani blagoslov, a također su oživljene i mise za dobar urod na poljima, pšenice i vina. IZVORI Po poteh dediščine Dolenjske in Bele krajine, Mirna gora Dušan Škodić, (Ne)Mirna gora, portal Gore-ljudje, 10.12.2011. Mojca Luštrek, Mirna gora, najvišji vrh Bele krajine, Po hribih.blogspot, 10.10.2012. Pristupi Mirnoj gori
Autobusom: do Vrčica i od Vrčica pješice ili vozilom odn. biciklom Vlakom: > do Semiča. Od željezničke stanice Semič do vrha ima do vrha 2-3 sata uspona. > do Črnomlja. Od Črnomlja ima 3 sata uspona. Biciklom: šumskom cestom iz Vrčica. Iz daljih destinacija jednodnevni usponi su mogući i iz Kočevja, Črmošnjica ili Podturna kod Dolenjskih toplica Pješačke staze Širim područjem Mirne gore prolazi više šumskih pohodničkih staza:
Pješački usponi na Mirnu goru
Do vrha se može iz više smjerova, no najpopularniji je upon iz sela Vrčice. Preko Vrčica do vršnog područja Mirne gore vodi i šumska cesta, prohodna za osobna vozila. Iz Vrčica preko sela Planina (2-2:3 sata) Do Vrčica se iz smjera Ljubljane stiže cestom preko Suhe krajine preko Žužemberka i Straže pored odvojka za skijalište Rog – Črmošnjice, te preko prijevoja Brezovice. Iza prijevoja, nakon kilometar blagog spusta stiže se u Vrčice. U Vrčice se može stići istom cestom, samo iz drugog smjera, iz Semiča odn. Bele krajine. U Vrčicama se može parkirati vozilo ukoliko se želi pješice nastaviti prema vrhu Mirne gore. Prvi dio hodnje vodi nas šumskom cestom do nekadašnjeg kočevarskog sela Planina (pod Mirno goro). Duž staze moguće je vidjeti goleme primjerke bukve i hrasta, muzej na otvorenom u selu Planina te iz sela prema vrhu nastaviti šumskom poučnom stazom Planina - Mirna gora. Pristupi Mirnoj gori (IZVOR: Hribi.net) Dom na Mirni gori - Mirna gora 10 min lak obilježen put Planina - Mirna gora 45 min lak obilježen put Vrčice - Mirna gora (čez Škrilj) 2 h 10 min lak obilježen put Vrčice - Mirna gora (čez Planino) 2 h 10 min lak obilježen put |
Karta područja Mirne gore
Izvor: Geopedia.si 
Mirna gora, pogled iz podnožja vrha
Ostaci crkve sv. Frančiška Ksaverija (Franje Ksaverskog)
Od zapaljene crkve sv. Frančiška Ksaverija je ostao toranj, kojega su planinari preuredili u vidikovac. Danas je djelomično obnovljen i dio crkve, a u tornju je ponovno postavljeno i zvono. Pogled s Mirne gore Vrh Mirne gore prekriven je šumom i ne omogućuje pogled, ali pogled se pruža od obližnjeg planinarskog doma ili s preuređenog crkvenog tornja koji se nalazi uz Dom. Prema istoku pogled je na Belu krajinu s gradovima Metlikom i Črnomljem i dalje preko rijeke Kupe na Hrvatsku i Karlovac. Prema jugu je Poljanska gora i iza nje Gorski kotar, Klek i vrhovi Velike Kapele. Zapadno se prostire Kočevski Rog. Na sjeveru se vidi dio Gorjanaca (Žumberačke gore) s Trdinovim vrhom, a ispred njih, u prvom planu Smuk i Semenič koji se dižu nad obližnjim Semičem. Za povoljnog vremena pogled seže sve do Zagreba i Medvednice. Pastirska pot hrv. Pastirska staza Ova planinska staza vodi po nekadašnjim pastirskim stazama u okolici Mirne gore. Duž nje nalaze se prostrane livade za kosidbu (košenice) u blizini ostataka kuća kočevarskih Nijemaca u selima Ponikve i Škrilj. Napuštene i zarasle površine ukazuju na nekadašnji izgled ovoga krajolika. Dužina staze: 10 km Vrijeme obilaska: 4 h IZVOR: Semic.si; Mirna gora, zloženka Ponikve
NADMORSKA VISINA: 819 m Selo Ponikve nalazi se na padinama Mirne gore, zapadno od vršnog područja. Nastao je oko 1450. godine i jedno je od najstarijih na ovome poručju. U zemljišnoj knjizi (urbaru) iz 1574. godine zabilježeno je ime ovoga sela: Payrs-Eben. Selo je tada imalo četiri polovična imanja (slov., húba; u feudalizmu, imanje otprilike 15-20 ha) s četiri vlasnika (2 Slovenca i 2 Nijemca). U navedenom urbaru nije zapisan broj stanovnika sela. U knjigi dr. Petschauerja je naveden broj od 20 – 25 stanovnika (Erich Petschauer; Die Gottscheer Siedlungen – Ortsnamenverzeichnis; u Das Jahrhundertbuch der Gottscheer (str. 181–197). Klagenfurt, 1980.). Godine 1770. u selu je bilo 12 kuća, a godine 1931. 8 kuća i 41 stanovnik. Škola i crkva su se nalazili u 4 km udaljenom selu Planina (Stockendorf), kao i općina, koja je spadala u tadašnji okrug Črnomelj. Ime je selo dobilo po ponikvama, koje se nalaze u gornjem dijelu livada. Povijesni izvore govore o slaboj plodnosti tla, zbog čega su livade bile gospodarski važne za ovdašnje stanovništvo. No zanimljivo je kako su usprkos tim izvorima, na jednoj fotografiji sela iz 1930. godin, vidljivi slamnati krovovi na seoskim kućama, što bi upućivalo na proizvodnju raži. Naime, za sela na području Roga karakteristični pokrov bio je od drvene šindre (slov., skódla). Prema statističkom klendaru iz 1937. godine stanovnici Ponikava su se pored poljoprivrede bavii i prodajom drva (u selu je postojala jedna pilana) i vina, jer su imali vinograde na Gorenjcima iznad Sadinje. Dana 22.11.1941. se iz devet kuća sela Ponikve odselilo 38 stanovnika. IZVOR: A. Prelesnik, BAKH – POT; Glasilo Društva Kočevarjev staroselcev |
|
Planina je malo selo, zbijenog tipa u općini Semič u Dolenjskoj (nekada se nalazilo unutar stare općine Črnomelj). Njemački naziv sela je Stockendorf. Smjestilo se na manjem krškom platou u podnožju Mirne gore, na južnom rubu Kočevskog Roga. Radi razlikovanja od ostalih istoimenih sela po Sloveniji, ponekad se kaže i Planina pod Mirno goro.
Selo se prvi put spominje 1574. godine. Ovo etnički mješano selo su naseljavali i Kočevari - kočevski Nijemci, sve do prosinca/decembra 1941. kada su izbjegli za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nakon toga rata u njihove su kuće naselili poljoprivredne i šumske radnike. Godine 1987. selo je djelomično obnovljeno, a danas je gotovo potpuno opustjelo. Selo je upisano u kulturnu baštinu R. Slovenije pod nazivom: Planina pod Mirno goro - Opuščena kočevarska vas (napušteno kočevarsko selo) Cerkev svetog Elije / Cerkev svetog Ilije (hrv., crkva svetog Ilije) KOORDINATE: 45.62303, 15.11115 Pet do deset minuta hoda sjeveroistočno od kuća sela Planina, uz šumsku cestu Planina-Vrčice, stoji crkva svetog Ilije te groblje uz nju. Ova lokalna župna crkva, zaštićeni objekt kulturne baštine, posvećena je proroku Iliji i pripada katoličkoj biskupiji Novo Mesto (Škofija Novo Mesto). Sagrađena je kao jednobrodna crkva oko 1730. godine i proširena s kapelicama krajem 18. stoljeća. Zvonik je iz 19. st. U crkvi se nalaze slike Štefana Šubica (1820.-1884.) i Matije Bradaške (1852.-1915.).U crkvi se nalaze slike Štefana Šubica (1820.-1884.) i Matije Bradaške (1852.-1915.). Obnovljena je u cijelosti 2001.-2002. godine. Uz crkvu nalazi se kočevarsko groblje s grobnim spomenicima s kraja 19. i početka 20. st. Na groblju ispred crkve sv. Ilije nalazi se drvo lipe - spomenik prirodne baštine, lokalnog značaja. IZVORI Hribi.net, Sveti Ilija (Planina) Hribi.net, Vrčice - Sveti Ilija (Planina) Geopedia, Područje sela Planina (karta) Gottscheerland.at, Popis gospodarstava i prezimena u Planini, prije 2. svjetskog rata 
Cerkev sv. Elije
Izvor: Republika Slovenina, Register nepremične kulturne dedišine; Autorica fotografije: Mateja Križišnik Spomenik NOB-u u selu Planina pod Mirno goro
Na središnjem križanju u selu Planina pod Mirnogoro nalazi se spomenik NOB-u. Nacrte za spomenik izradio je arhitekt Franci Šubelj, a postavljen je 1954. godine. Spomenik je u obliku stupa iz obrađenih kamenih blokova na kojemu se nalazi posveta šumskoj partizanskoj bolnici koja je djelovala u ovome kraju 1944. i 1945. godine. Zaštićeni je kulturni spomenik. Ostalo U selu Planina, posebno uz Šumarski dom, su na više mjesta postavljeni različiti predmeti koji se koriste za izvođenje šumarskih radova. 
Bukev "mati gozda"
Stara bukva uz šumsku cestu Vrčice - Planina, obilježena je i nazvana Bukev "mati gozda" Bukva je najraširenije drvo u Sloveniji, i čini gotovo trećinu cjelokupne zalihe drvne mase. Iz toga razloga ju u Sloveniji zovu "mati slovenskih gozdov" (majka slovenskih šuma), tj "kraljica gozdov" (kraljica šuma). |
Mala visoravan na kojoj se smjestilo selo Planina (desno) i crkva svetog Ilije (u šumi lijevo)
Šumsko križanje na putu od sela Planina prema vrhu Mirne gore
 Šumska edukativna staza Planina - Mirna goraIzvor karte: Semič.si Gozdna učna pot Planina - Mirna gora
hrv., Šumska poučna staza Planina - Mirna gora Opis staze: Kružna šumska edukativna staza vodi od sela Planina, južnim padinama Mirne gore, sve do njezina vrha. Duž puta je prikazano bogatstvo šumskih zajednica, drvne i grmolike vrste (s većinom drvnih vrsta koje ovdje rastu i koje su označene slovenskim i latinskim nazivima (autor napisa je šumar i ljubitelj prirode Franc Janež), značaj šume u očuvanju vode te skrb za divljač. U šumarskom domu u Planini je uređena edukacijsko-informativna soba s herbarijem i predmetima, tijesno povezanima za povijest ovoga kraja i šumarstva. U okolici Doma postavljena je stara šumarska oprema i oruđe, vagon nekadašnje šumske željeznice, rudnik ugljena, vapnara (proizvodnja vapnenca; slov., apnenica), sušionica voća i lana te vlak s trupcima. Na stazi je označeno sedam točaka: 1. selo Planina – tabla s prikazoma staze 2. Šumarski dom (Gozdarski dom) i okolica 3. umjetno zasađena šuma 4. zarasla livada za kosidbu (zaraščena košenica) 5. skrb za divljač 6. prirodna šuma s izvorom vode 7. Mirna gora Dužina staze: 3,5 km. Vrijeme obilaska: 2:30 h, put je prikladan za sve uzraste. IZVOR: Semic.si, otvori 
Tabla koja označava početak staze u selu Planina
|
|
U nekim starijim izvorima spominju se i kao Brčice; njemački naziv je Wertschitz ili Wertschitsch. Selo se nalazi u općini Semič u Dolenjskoj (nekada se nalazilo unutar stare općine Črnomelj), zapadno od Semiča, na lokalnoj cesti broj 216 Črnomelj - Dolenjske Toplice (dionica Semič - Vrčice - Črmošnjice - Soteska).
O imenu U Wikipediji je navedena jedna verzija porijekla imena. Kaže se kako je slovensko ime Vrčice izvedeno iz kočevarskog njemačkog Wertschitz, a ovo pak iz starijeg slavenskog prijedložnog izraza (predloške fraze = prijedlog+imenica) vъ rěčicě = u rječici/na rječici. Cerkev Marijinega rojstva (Sv. Marija) Crkva rođenja Blažene djevice Marije u Vrčicama je lokalna crkva koja pripada župi Semič. Nalazi se uz odvojak od glavne ceste prema kočevarskom selu Planina. Sagrađena je sredinom 18. stoljeća. Glavni oltar je 1779. oslikao G. Perg, a bočni oltari rad su slikara G. Perga. Unutrašnjost crkevnog objekta oslikao je 1894. F. Blaznik. Mogućnosti izleta Planinarskim putem iz Vrčica do vrha Mirne gore (1047 m) ima oko 2 do 2 i pol sata uspona. U istom smjeru, do sela Planina i tamošnje crkve sv. Ilije ima oko 1 sat i 15 minuta. IZVORI Pešpoti.si, Izlet Vrčice-Črmošnjice Na prostem.si, Mirna gora (1047 m) iz Vrčic Hribi.net, Vrčice - Sveti Ilija (Planina) |
Vrčice i crkev Marijinega rojstva
|
|
Sredgora (Mittenwald) nekadašnje kočevarsko selo, nastalo krajem 17. st. Pred Drugi svjetski rat imalo je 10 domaćinstava. Kočevari su se odselili prosinca/decembra 1941. Do jeseni 1944, kada je selo bilo zapaljeno, ovdje se nalazio ekonomat s više djelatnika i skladišta za potrebe partizanske bolnice.
Lokalna seoska crkva, danas u ruševinama, bila je posvećena Mariji Magdaleni i pripadala je župi Planina. IZVORI Gottscheerland.at, Popis gospodarstava i prezimena u Sredgori, prije 2. svjetskog rata |
Karta područja južno od Mirne gore
Izvor: Geopedija.si |
|
Šumska željeznica Črnomelj - Golobinjek na Rogu
slov., gozdna železnica Črnomelj - Golobinjek na Rogu Šumska željeznica Črnomelj - Golobinjek na Rogu je bila prometni put za prijevoz drva iz šuma u vlasništvu obitelji Auersperg pod Golubinjekom na Kočevskom Rogu, do pilane u Črnomlju. Ovu šumsku prugu je sagradilo poduzeće Jugoles 1929., a korištena je do 1936. godine. Pruga je išla od pilane uz željezničku postaju u Črnomlju u smjeru sjeverozapada, pored naselja Talčji Vrh i Rožič Vrh, pod podnožjem brda Sredgora (668 m n.v.) do zaselka Ponikve zapadno od Mirne gore. Na pruzi je radilo više od 300 radnika. U blizini Sredgore, južno od sela Planina, su zbog teškog i strmog terena postavili pružnu šumsku vučnicu (slov., tirna samotežna spuščalka), koja je bila duga 580 m i njezina donja stanica nalazila se među nekadašnjim zaseocima Topoličica i Lahinja. Vučnicu su domaći ljudi nazivali iskrivljenim njemačkim imenom bremzberg. Uz gornju stanicu bremzberga sagradili su kotlovnicu za opskrbu parne lokomotive. Od kotlovnice je pruga dalje nastavljala u roške šume pod Golobinjek. Pruga je završavala oko 7 km od gornje stanice bremzberga, istočno od kote 949 m. Ovdje je bio postavljen sakupljač vode potrebne za pogon lokomotive. Cijela pruga, širine kolosjeka 60 cm, imala je dva odsjeka i bila je duga 25,5 km. Prugom su vozile tri parne lokomotive. Broj vagona koji se koristio nije poznat. Kompozicija vlaka obično je sadržavala šest do osam vagona koji su često bili uvezani u parove. Vagončići su većinom bili drveni. Na njih su mogli natovariti 10 do 12 m³ drva ili 7 do 10 m³ bukovih debala. Smrekovinu su tovarili dužinski, od 12 do 15 m³ na vagon. Tako se jednom kompozicijom moglo prevesti do 90 m³ drva, ili do 70 m³ tehničkog drva. Funkcioniranje željeznice Rano ujutro su lokomotivu, koja je preko noći stajala u kotlovnici, koju su u iskvarenom njemačkom zvali hajsa, naložili i odvezli do šume pod Golobinjek. U Golobinjeku su vagončiće natovarili drvima i odvezli ih do gornje točke šumske vučnice, gdje je krenulo njihovo spuštanje do donje stanice. Vučnica (tirna spuščalka) je bila građena po uzoru na slične, koje su djelovale u Bosni. Na gornjoj i donjoj stanici su radila po tri radnika. Svaki vagon natovaren drvetom spuštali su zasebno uz pomoć čelične sajle. Naprava je djelovala tako da je težina punoga vagona potegla prema gore drugi prazni vagon - koristeći gravitaciju. Oba vagončića su bila privezna za čelično uže, koje se navijalo, odn. odvijalo na dva kolotura (kolotur = kotač koji služi za prijenos gibanja ili djelovanja sile uz pomoć užeta), gornjem i donjem. Uz svaki se kolotur nalazio kočničar, koji je stezanjem ili popuštanjem kočnice regulirao brzinu spuštajućeg ili dižućeg vagončića. Vučnica je bila pružnog tipa. Vagončići koji su vozili jedan prema drugome, sretali su se na sredini pa je ovdje bilo napravljen obilazni kolosijek, kojega su zvali veksel (iz njem. Wechsel = izmjena). Pod vučnicom je bio slijepi kolosijek, koji je služio za parkiarnje praznih vagončića. Spuštene natovarene vagone su dolje sastavili u kompoziciju i odvezli u pilanu u Črnomlju. Poseban problem predstavljao je prijevoz lokomotive s gornjeg dijela pruge, u slučajevima kada ju je trebalo radi redovnog uzdržavanja ii popravaka odvesti u Črnomelj. Tada bi prvo detaljno pregledali čelično uže vučnice, i potom za uže privezali lokomotivu, Na donjoj stanici su kao protuutege privezali više natovarenih i punih vagončića, te započeli s polaganim i opreznim spuštanjem lokomotive u dolinu. Na sličan su način lokomotivu vratili na gornju prugu. Ova šumska željeznica se prestala koristiti 1936. godine, nakon čega su prugu demontirali i prodali. Nakon Drugog svjetskog rata sagrađena je šumska cesta Otovec - zaselak Sredgora. Na mjestu gdje cesta prelazi područje nekadašnje šumske vučnice, su iz dijela pruge, kotača vagončića i praga, napravili spomen-obilježje na kojem je natpis "Bremzberg". IZVORI Tadej Brate, Gozdne železnice na Slovenskem Wikipedija, Gozdna železnica Črnomelj - Golobinjek na Rogu |
Lokomotiva šumske željeznice na stanici u Črnomlju
Osim vozača i ložača, na šumskom vlaku su bili i kočničari. Prilikom vožnje nizbrdo njihova je zadaća bila kočiti vagone, jer kočnice lokomotive nisu bile dovoljne da spriječe kočenje cijele kompozicije. Oni su kočili po osjećaju, toliko da kompozicija ne pređe brzinu iznad 10 km/h. Pri većoj brzini kompozicije, nju jednostavno ne bi bilo moguće više zaustaviti i ona bi nezadrživo krenula naprijed. 
Jedina sačuvana fotografija šumske vučnice: "bremzberga"
slov., samotežna tirna spuščalka; iz zbirke Tadeja Bratea |
|
Pješačko-planinarski put Tragom šumske željeznice Črnomelj - Leseni kamen
slov., Po sledeh gozdne železnice Črnomelj - Leseni kamen  Informativna ploča staze
Vrijeme obilaska: 1:30 h
Kružna pješačka staza dugačka je 4 km i slijedi trag jedne od najočuvanijih dionica nekadašnje šumske željeznice Črnomelj - Lesni kamen. Staza ide od Sredgorske luže (luža = lokva) do nekadašnjeg zaselka Štale, gdje je željeznica po neravnom krškom platou radila veliki zavoj (slov., Veliki ovinek), dug skoro 3 km. Od Štala se put vraća šumskom cestom, dugom oko kilometar, ka polaznoj točki kod Sredgorske luže. Put omogućuje lak prolaz kroz guste roške šume. Označena je smjerokazima i markacijama u obliku lokomotive, a na početnoj točci nalazi se i informativna tabla. Na putu je označeno 15 točaka: 1. Polazna točka staze je na Sredgorskoj luži. Staza vodi uz rub Polhove doline, koju obrastaju goleme bukve. Razgranate krošnje svjedoče o tome da su nekada grane sjekli za stočnu hranu. 2. Suha bukva. U šumi je važno i mrtvo stablo, jer pruža dom raznim životinjama. 3. Brek (lat., Sorbus torminalis:; hrv., brekinja, oskoruša divja) je rijetka drvna vrsta u Sloveniji. Češća je na toplim i suhim mjestima na nižim točkama, pa je ovdje njezina prisutnost neuobičajena. Brekinja ima tipične ukusne plodove u obliku krušaka jajolikog oblika. 4. Kameni potporni zid šumske željeznice sastoji se od pažljivo složenih i obrađenih kamenih blokova. Prolazi rubom vrtače u dužini od gotovo 50 metara. 5. Sredgorska gmajna (gmajna = sva kolektivno posjedovana zemljišta na kojima su seljaci su imali primjerice pravo na zajedničku ispašu ili skupljanje drva) je do Drugog svjetskog rata bila u vlasništvu seoske zajednice i bila je važna za ispašu blaga. No, nakon rata je zarasla i 1958. godine pošumljena uz sudjelovanje učenika Osnovne škole iz sela Planina. 6. Lokacija groba Franca Rozmana Staneta, komandanta slovenskih partizana, koji je ovdje bio pokopan u razdoblju 1944.-1949., nakon čega su njegovo tijelo prenijeli u grobnicu narodnih heroja u Ljubljanu. 7. Nasip šumske željeznice, sagrađen iz obrađenih kamenih blokova, prelazi preko plitke vrtače, jedan je od najbolje očuvanih dijelova pruge. 8. Veliki ovinek (ovinek = obilazak) je najveći zavoj na trasi nekadašnje šumske željeznice. Južno od njega je trgovac Šneler iz Koprivnika postavio trgovinu i kantinu (Šnelerjev magacin) za potrebe radnika. Od ovog mjesta naprijed, trasa je preuređena u šumsku cestu. 9. Rampa (Veliki lager). Ovdje su kojima izvlačili drvo od krajne točke kraćeg odvojka pruge. Taj je odvojak išao nešto više, a po njemu su vagonevukli konjima. Kod rampe je stajalo spremište ugljena. 10. Brezno (ponor) uz trasu željeznice, dubok 70 metara, nastao je uz manji tektonski rasjed. 11. Vodni zbiralnik (prikupljač / sabirnik vode) za napajanje lokomotiva kod zaselka Štale. U njemu se prikupljala voda, koju su lokomotive pumpale u svoje rezervoare. Od Štala je šumska željeznica išla trasom današnje ceste do Lesenog kamena. 12. Odvojak pješačkog puta prema Mirnoj gori. Naš put sada ide u suprotnom smjeru, po cesti, koju su po nekdašnjoj šumskoj vlaki 1947.-1948. gradili njemački vojni zarobljenici. 13. Spomen-obilježje označuje obližnje mjesto prvog pokopa Franca Rozmana Staneta. 14. Napušten iskop pijeska primjer je grubog čovjekova utjecaja na prirodu. 15. Sredgorska luža je bila važno napajalište za seosko blago, koje je paslo na ovoj krškoj visoravni. Obnovljena je 1998. godine. IZVORI Vlaki.info, Roške gozdne železnice Facebook, Pešpot Po sledeh gozdne železnice Črnomelj - Leseni kamen |
Karta pješačko-planinarskog puta Tragom šumske željeznice Črnomelj - Leseni kamen, s označenim točkama
slov., Po sledeh gozdne železnice Črnomelj - Leseni kamen |
|
Kočevska Mala gora gora je izduženi brdski lanac, koji se proteže u dinarskom smjeru SZ-JI, u jugoistočnom nastavku Male gore (odn. Ribniške Male gore), od prijevoja kod sela Mala Gora koji ga dijeli od Ribniške Male gore na sjeverozapadu, sve do krajnjeg vrha Straža na jugoistoku, na području naselja Vimolj pri Pregradu. Dalje prema jugu nastavlja se greben Spodnjeloške gore, a prema istoku se nalazi Poljanska gora. Kočevska Mala gora također se nalazi između Kočevskog polja na zapadu te Koprivniškog podolja i Kočevskog Roga na istoku. Kočevska Mala gora pruža se paralelno sa tim prethodno navedenim reljefnim cjelinama, koje također imaju dinarski smjer pružanja.
Najviši vrh Kočevske Male gore je Grič nad Koprivnikom (955 m, podatak je sa Geopedije.si; 953 m podatak je iz Wikipedije). Šume su uglavnom bukove i mješane bukovo-jelove. Kočevska Mala gora je vrlo rijetko naseljena, samo nekoliko rijetkih naselja u podnožju (poput Oneka). Ima nešto obrađenog zemljišta i pašnjaka. |
Na području Kočevske Male gore kod Laza pri Oneku. U pozadini brdo Grič s dva vrha (955 i 949 m).
|
|
Onek je naselje na obroncima Kočevske Male gore, istočno od Kočevja u Dolenjskoj. Slovenski naziv Onek izveden je iz ranijeg njemačkog naziva sela Hohenegg. Ovaj njemački naziv, kao i kočevarski (Gottscheerish) Wrneggəare izvedeni su iz riječi "hohen Eck" , u prijevodu "visoka padina", s tipičnim južnonjemačkim refleksnim -egg (starovisokonjemački/althochdeutsch: ekka), što ukazuje na opis lokalne zemljopisne karakteristike.
POVIJEST Onek su osnovali kočevarski Njemci. U zemljišnoj knjizi iz 1574. godine navodi se kako ovdje postoji 8 glavnih gospodarstava koja su dalje podijeljena na 16 manjih imanja, s ukupnom populacijom 90 do 100 ljudi. U popisu iz 1770. godine zabilježeno je kako selo ima 29 kuća. Škola je osnovana 1884. Godine 1936. selo ima 37 kuća i 140 stanovnika. Znatan broj stanovnika iselio se prije Drugog svjetskog rata. U to vrijeme stanovništvo se bavilo poljoprivredom, trgovinom i prodajom trupaca i drva za ogrjev. Izvorno stanovništvo sela protjerano je 1941. godine. U ljeto 1942. talijanske vojne trupe zapalite su selo. Nakon Drugog svjetskog rata selo je ponovno naseljeno novim stanovništvom iz slovenskog Prekmurja. 
Povijesni plan naselja Onek
Kapela sv. Kozme in Damijana
hrv. kapela sv. Kuzme i Damjana Na raskrižju dvaju puteva sjeverno od Oneka stajala je kapela posvećena svetima Kuzmi i Damjanu, podignuta u 17. stoljeću. Na drvenoj gredi kapele stajala je godina 1662. (ili moguće 1862.). Na nadvratniku je bio uklesan natpis IHS 1817 i slova GIGK, vjerojatno ukazujući na to da je obnovljena 1817. godine, iste godine kada je izgrađena nova crkva Svete Ane u susjednom selu Mačkovec. Kapela je imaja jedan kvadratni brod i poligonalni kor (prezbiterij) s tri zida i dvostrešnim krovom od drvene šindre. Na sljemenu krova bio je drveni zvonik s kvadratnim četverostrešnim krovom. Prema podacima Popisa kulturne baštine u Sloveniji, kapela je bila zapaljena tijekom Drugog svjetskog rata, no prema Ferrencu i Zupanu bila je u dobrom stanju nakon rata, samo s oštećenim unutarnjim mobilijarom. U svakom slučaju je razgrađena 1955. godine, a njezina je lokacija danas zaštićena kulturna baština Slovenije. Kapela sv. Ane Iznad sela stajala je i kapela sv. Ane, koja je srušena 1965. godine. IZVORI Plan naselja Hohenegg (Onek) prije Drugog svjetskog rata s gospodarstvima i prezimenima obitelji (PDF) |
Križanje cesta uz naselje Onek. U pozadini, horizontom iznad Kočevskog polja dominira Stojna (1072 m).
Brdo Gredice (894 m), jedan od grebena Kočevske Male gore, jugozapadno od Laza pri Oneku
|
|
Željne
Željnske jame OSNOVNA OBILJEŽJA Željnske špilje (slov. Željnske jame) se nalaze između sela Željne i Šalka vas, na obroncima Male Kočevske gore, istočno od Kočevja. Temeljna karakteristika ove špilje je da se nalaze vrlo plitko pod površinom. Imaju tanak strop i brojne prirodne otvore (slov. okna = prozori). Iz tog razloga ove špilje su atraktivne i odozgo i odozdo tj. iznutra. Špiljski stropovi su debeli 2 do 5 metara. Ovaj je privlačan horizontalni špiljski sustav s više ulaza, dugačak oko 1600 m i pripada sustavu Rudniškog potoka. Potok teče pod masivom Kočevskog Roga, u smjeru sela Podturn, gdje se ponovo javlja, ovaj put kao potok Radeščica, pritok Krke. Spiljske formacije (slov. kapniki - stalaktiti, stalagmiti, stupovi i dr.) se javljaju samo na pojedinim dijelovima špilje, jer zbog strujanja zraka temperatura nije stalna i varira između 6 i 12°C. Kroz najatraktivniji i najpristupačniji dio špilje vodi pješački put. ZAŠTITA Željnske jame zaštićeni su prirodni spomenik R. Slovenije i odlukom Općine Kočevje proglašene su za prirodni spomenik lokalnog značaja. Zbog višestrukih kolapsa špiljskih svodova, nastali su brojni otvori koji joj daju posebu privačnost zbog igre svjetlosti koja ovdje nastaje, što se odražava i na raznolikost vegetacije u njima. Također, zbog brojnih otvora lako su dostupne. Cijeli špiljski sustav danas je dosta devastiran. Zbog njegove lake dostupnosti u njega su ulazili brojni posjetitelji s bakljama čiji je dim zadimio špiljske formacije, ili su ih lomili, pisali po stijenama ili u njih bacali razne otpadke. Sustav špilja je nekada bio prohodan, sve od Ciganske jame do Jame pri koritu. Prolaz ovim kanalima, po kojima teče Rudniški potok, danas onemogućuje žitko blato, nastalo od nataložene ugljene prašine. DIJELOVI ŠPILJE Željnske špilje čini više dijelova (jama): Mala jama, Jama pri gostilni, Jama pod Šalko vasjo, Jame pri koritu, najpoznatija je Ciganska jama. Jame povezuju brojni kanali (slov. rov), poput Črnog i Blatnog rova. Dvorana s najljepšim spiljskim formacijama je dvorana Kapelica, a zimi se na više mjesta javljaju ledene sige. BILJNI I ŽIVOTIJSKI SVIJET Rudniški potok je iz separacije obližnjeg rudnika ugljena nanio u špilje velike količine ugljene prašine koje su se nataložile u obliku žitkog blata. Tako je iz jame nestala nekada bogata podzemna fauna, među ostalima i čovječja ribica. POVIJESNI PREGLED Špilje su bile naseljene još prije gotovo 20.000 godina, još u mlađem odn. gornjem paeolitiku (gravettienska kultura), o čemu svjedoče pronađeni arheološki ostaci. Tijekom iskopavanja, koja je u Ciganskoj jami 1963.-1976. obavila ekipa Slov. akademije znanosti i umjetnosti, pod vodstvom Mitje Brodarja, pronašli su osim ostataka drvenog ugljena, i životinjske kosti (prije svega svizca i sjevernog jelena) te različito kameno oruđe: strugala, klinove, češljeve i igle od životinjskih kostiju - ukupno preko 1400 predmeta. Bio je to čovjek ledenog doba, okolno područje je imalo karakter tundre, a alpski ledenjaci su se spštali duboko u doline. Špilje je prvi puta opisao i nacrtao prije 250 godina dvorski matematičar i znanstvenik Jožef Anton Nagel, koji je došao na Štajersku i Kranjsku, radi proučavanja prirodnih znamenitosti i potom izvješćivao o rezultatima svojih istraživanja, što je opisao i djelu pod nazivom "Opis prirodnih rijetkosti u Vojvodini kranjskoj", iz 1748. godine. Ranije su u špiljama stanovali Romi ili su ih također upotrebljavali i za smještaj konja. Po njima je dio špiljskog sustava dobio ime Ciganske jame. PRISTUP Iz Kočevja u smjeru Kočevskog Roga. Na početku sela Željne skrene se desno u smrekov šumarak, potom uzbrdo preko livade, te lijevo prema nizbrdo po stazi u udubljenje dje se nalazi informativna tabla s nacrtom špilja. IZVORI Wikipedija, Željnske jame Kočevje.info, Željnske jame Željnske jame, Odlok o razglasitvi Željnskih jam za naravni spomenik, (Uradni list RS, št. 52/98) |
Položaj Željnskih jama
Izvor: Geopedia.si 
Nacrt Željnskih jama
|
|
POLOŽAJ I OPĆI PODACI
Mala gora je brdski greben između Dobrepoljske i Struške doline na severnoj i istočnoj te Ribniške doline, Ortneške kotline i Kočevskog polja na južnoj i zapadnoj strani grebena. Na krajnjem sjeverozapadu gore nalazi se rijeka ponornica Rašica i područje naselja Ponikve, a na krajnjem jugoistoku područje naselja Mala Gora, na blagom prijevoju koji ju odvaja od Kočevske Male gore. Dobrepoljska dolina se nalazi 300 do 500 metra pod vrhovina Male gore. Mala gora se pruža dinarskim smjerom SZ-JI u duljini oko 24 kilometa, a široka je 3 do 4 km. Najšira je na području između Ribnice i Struga. Prirodni nastavak grebena Male gore u smjeru jugoistoka je Kočevska Mala gora, koja se pruža sve do područja naselja Vimolj pri Predgradu u blizini Spodnjeloške gore i doline rijeke Kupe. Skupna dužina Ribniške i Kočevske Male gore iznosi oko 45 kilometara. Najviši vrhovi Ribniške Male gore su Stene Sv. Ane (964 m) i Črni vrh (961 m). IME U stručnoj se literaturi Mala gora još naziva i Ribniška Mala gora, kako bi se razlikovala od njezina nastavka Kočevske Male gore. U starijim izvorima nazivana je također i Reber, na što podsjećaju i neki današnji toponimi Reber, Strma reber i Podreber. Réber, je dio padine između podnožja i viših dijelova. Riječ je bliska riječi rebro, što u makedonskom znači gorska padina, a u bugarskom strminu ili brdo. U slovenskom jeziku se očuvala u riječi navkréber (hrv., uzbrdo, uspon). U zapisima je zabilježeno i ime Lipovško brdo (Učiteljski tovariš, 1869.), iako se moguće ovdje radi samo o lokalnom imenu za šumoviti dio planine iznad sela Lipovec. GEOLOGIJA Mala gora je građena od vapnenca i dolomita i bogata je krškim špiljama, jamama, vrtačama i ponikvama, među kojima su: jama Žiglovica (hrv. šplja), Francetova jama (hrv., Francetova špilja), Koblarska jama (špilja) i Podpeška jama (špilja). VODE Tipična dinarska vodopropusna tla su na ribničkoj i velikolaškoj padini suha i puna ponora - grla gdje ponire voda (slov., požiralnik, ponor). Tako primjerice pod Malom gorom, ponire potok Tržiščica, koji izvire zapadnije pod selom Hudi Konec. Tržiščica prikuplja vodu iz najvećeg dijela velikolaškog kraja i kod sela Žlebič ponire u ponor Tentera. Nešto južnje pod Malu goru ponire i rijeka Ribnica, koja se također kasnije ulijeva u rijeku Krku. Pri obilnijim kišama ovi vodotoci napune pojedine kršle izvore i špilje Male gore i poplave Dobrepoljsko-strušku dolinu na drugoj strani ove gore. Na jugu Ribniškog polja, kod sela Ribnica, Malu goru obilazi suha struga (struga = strmo korito potoka) ponornice RakitnIščice, koja se pri visokom vodostaju izijeva u Rinžu u Kočevskom polju. VEGETACIJA Mala gora je uglavnom obrasla bukovom šumom i mješanom bukovo-jelovom šumom. STANOVNIŠTVO Brdo je vrlo rijetko naseljeno, samo nekoliko rijetkih naselja u njegovu podnožju (poput Velikih Poljana). Na planini Ima nešto obrađenog zemljišta i pašnjaka. POVIJESNO-GOSPODARSKI PREGLED Mala gora je vezana zemljopisno, kulturno, turistički i gospodarski za četiri povijesna i gospodarska lokalna središta: Ribnicu, Velike Lašče, Videm–Dobrepolje i Kočevje. Preko planine prolazi nekada važni prometni put koji je povezivao Ribnicu sa Struškom dolinom. Krajem francuske okupacije pod Napoleonom, ovaj se put koristio i za krijumčrenje zabranjene robe, prije svega duhana, zbog čega ga je tadašnja vlast posebno nadzirala. Planinu su stanovnici okolnih naselja iskorištavali za šumarstvo, košnju trave, ispašu i pripremu zelja (kupusa). Iz tog razloga i pojedini lokalni putevi na planinu i danas nose ledinska imena, imenovana po različitim selima: Nemška vas - nemška pot, Otavice - otavška pot, Breg - brška pot, Ribnica - trška/struška pot, itd. |
Mala gora sa Grmade
Pogled od doma na Grmadi na greben Male gore; Autor: Mich973, Wikipedija Vrhovi Male gore Prvi vrhovi Male gore se dižu na sjeverozapadu između sela Predstruge (vrh Videmski hrib, 632 m) i sela Rašica (Topolovec, 566 m), i postepeno rastu (Veliki vrh 754 m, Kamni vrh, 783 m, Spelišček, 769 m), sve do Grmade (887 m). Dalje prema jugoistoku se nižu Petelinjek (877 m), Ogorelec (910 m), Tisovec (931 m), Špičnik (926 m) i Srednji vrh (886 m). Potom greben, otprilike kod Ribnice, dosiže svoju najvišu točku u vrhu Stene Svete Ane (964 m). Dalje prema jugostoku su Kraguljevec (722 m), Martinov vrh (836 m), Špičasti vrh (893 m), Debeli vrh (876 m), nakon čega greben ponovno raste do drugog po visini vrha na Maloj gori - Črni vrh (961 m). Dalje prema jugoistoku su niži vrhovi, među kojima je i Tresti vrh (764 m), da bi se, već na rubu Kočevskog polja, Mala gora završila vrhom Malogorski hrib (707 m) iznad sela Mala Gora.
|
|
Kamni vrh (783 m)
Kamni vrh (783 m) lokalno još nazivaju Kamen vrh. Obrasao je niskim grmljem a naniže i rijetkom bukovom šumom. Iza Grmade (887 m) drugi je najviši vrh u ovom sjeverozapadnom drijelu Male gore, između Dobrepoljske doline, doline rjeke Ršice na sjeveru i magistralne ceste Velike Lašče-Ortnek na jugozapadnim padinama. Nekoliko metara pod vrhom se nalazi planinarska kuća Planinska koča na Kamen vrhu. POGLED Sa vrha je pogled na sve strane, posebice kada je drveće i grmlje koje po njemu rastu bez lišća. Kada bude postavljen vidikovac vidik će biti bez prepreka. Na istočnoj strani se iznad Dobrepoljske doline diže Planski vrh, a iza njega Posavsko hribovje (Posavsko pobrđe) vrhom Kum. Na jugoistočnom horizontu su Gorjanci (Žumberačka gora) s Trdinovim vrhom. Na južnoj strani u blizini je Grmada, lijevo od nje vrh Tisovec, najviši vrh općine Grosuplje,i još više desno Velika gora, Stojna i Goteniški Snežnik. Na jugozapadu se na obzoru diže šiljasti vrh notranjskog Snežnika, pred njime Bloška planota (planota = visoravan) i Travna gora, a desno planina Slivnica. U blizini, na zapadu se dižu Kurešček, Mokrec i Krim, i dalje Polhograjsko hribovje i Škofjeloško pogorje, a horizont zatvaraju Julijske Alpe s Triglavom. Na sjeverozapadu je u blizini Gora, s crkvicom sv. Ahaca, a daleko u pozadini greben Karavanki, od Kepe do Košute. Na sjevernoj strani pod Malom goro je Dobrepoljska dolina s naseljima Videm, Cesta i Ponikve, a iza njih Stari grd s razvalinama starog grada, Ilova gora, Posavsko hribovje te Kamniško-Savinjske Alpe od Stožiča do Raduhe. IZVORI I LITERATURA Planinska sveza Slovenije, Planinska koča na Kamen vrhu Hribi.net, Kamen vrh Vodnik Dolenjska, Bela Krajina, Notranjska Vodnik po planinskih kočah v Sloveniji (J. Dobnik, 2007) OPISI PRISTUPA (HRIBI.NET) Dule - Kamen vrh 45 min lak označen put Podpeč - Kamen vrh 50 min lak označen put Podgora - Kamen vrh 1 h lak označen put
|
Jugozapadno od sela se diže brdo Veliki Žrnovec (765 m), obraslo crnogoricom, na kojemu se nalaze razvaline starog Ortneškog grada iz 13. st. U njegovoj bizini je zapuštena kapela sv. Jurja, čija se bogata oprema čuva u samostanu u Pleterju.
|
Ortneški grad
Grafika Janeza Vajkarda Valvasora Ortneški grad
Ortneški ili Stari grad stoji na brdu Veliki Žrnovec u blizini sela Hudi Konec i Ortnek. Godine 1161, je Ortenburžan Oton II. na ovome mjestu sagradio manji grad. Po izumiranju loze Ortenburg grad i njegov posjed 1418. preuzimaju grofovi Celjski. koji ga drže do njihovog izumiranja. Poput svih ostalih posjeda Celjskih i ovaj je grad postao vlasništvo Habsburgovaca, koji ga u drugoj polovici 15. stoljeća prodaju obitelji Lamberg. Grad biva oštećen u seljačkim bunama i turskim upadima. Lambergovi renoviraju grad u renesansnom stilu. Kraem 16. stojeća prodaju grad, i istovremeno on gubi na važnosti. Novi vlasnici, grofovi Mosconi pregrađuju grad u 17. stoljeću, a iz tog razdoblja datira i gradska crkva svetog Jurja. Njegovi posljednji vlasnici obitelj su Kosler, koji grad dovbivaju 1823., a napuštaju 1884. kada se sele u donji Ortneški grad (Koslerjea graščina) uz glavnu cestu Ljubljana - Kočevje. Danas su od starog grada ostale samo ruševine. U crkvici svetog Jurja bila su tri oltara, slike u oltarima i izrezbarena propovjedaonica. Rezbarije su datirane u 1641. godinu i vrijedan su spomenik kulturne baštine, poput slika majstora Hansa Georga Geigerfeldera (Novo Mesto, ? — ?, VII. 1681). Zbog vlage i odnašanja skulptura i rezbarija kapelu su demontirali, a njenu opremu odnijeli. Prikaz svetog Jurja nalazi se u Narodnoj galeriji u Ljubljani. U blizini grada stoji telekomunikacijski toranj RTV Slovenije koji pokriva Ribnišku dolinu, te rugi odašiljači i bazna postaja mobilnog operatera. IZVOR Wikipedija, Ortneški grad 
Grad Ortnek na franciskanskom katastru za Kranjsku (Franziszeischer Kataster), 1823.-1869.
|
|
Grmada nad Ortnekom (887 m)
KOORDINATE: 45.81476, 14.69529 Grmada nad Ortnekom (odn. samo Grmada) je vrh s odličnim vidikom, koji leži na zapadnoj strani ribniške Male gore na 887 m n.v. U blizini je naselje Vrh pri Poljanah, do kojega vodi asfaltirana cesta. Na Grmadi su u vrijeme turskih upada palili krijesove kako bi obvijestili okolno stanoništvo od opasnosti od Turaka. Na vrhu se nalazi planinarska kuća ("Turistični dom"), izgrađena 1959. godine, otvorena 3.7.1960., te RTV odašiljač. Preko vrha Grmade i ostalih najviših vrhova Male gore prolazi planinarska obilaznica "Ribniška planinska pot". Pogled s vrha pruža se na veći dio Dolenjske te velik dio Slovenije, uključujući Julijske Alpe, Karavanke, Kamniško-Savinjske Alpe i notranjski Snežnik.
Područje Grmade i sela Velike Poljane
Izvor: Wikipedija.si/font> |
Ribniška planinska pot (RPP)
Trasiranje i označavanje planinske transverzale "Ribniška planinska pot" započelo je 1982. godine pod nazivom Robniška planinska pot, Po poti štirih brigad (putevima četiri brigade), jer je povezivala sve važnije vrhove oko Ribnice i Ribniške doline na Maloj i Velikoj gori, zatim kulturne i turističke znamenitosti te važnija obiježja Narodnooslobodilačke borbe u ovome kraju. Dovršena je i službeno otvorena 1985. godine. Transverzala je kružna, ima 17 točaka. Najviša točka obilaznice je Turn (1254 m). Transverzala počinje u gradiću Ribnici i ima slijedeće točke: Sv. Ana, Stene Sv. Ane, Grmada, Ortnek, Slemena, Mikonce, Kadice, Kračali, Kržeti, Travna gora, Ogence, Jelenov žleb, Glažuta, Grčarice, Makoš, Črni vrh, Ribnica. Cijeli je put moguće proći u 4 dana, s time da treba imati u vidu nedostatak smještaja na obilaznici. > Fotografije s Ribniške planinske poti - POGLEDAJ 
Karta Ribniške planinske poti
Izvor: spomeniki.blogspot.com Što vidjeti i posjetiti u Ribničkom kraju
RIBNICA, Ribniški grad i gradski mostovi (OPIS) RIBNICA, Župna crkva sv. Štefana (sv. Stjepan) (OPIS) RIBNICA, Muzej Suhe robe in lončarstva (Muzej drvodjeljstva i lončarstva) i Park kulturnikov (Umjetnički park) u Ribničkom gradu (OPIS) RIBNICA, Štekličkova hiša, gdje je školu pohađao France Prešeren (OPIS) RIBNIŠKA PLANINSKA POT HROVAČA PRI RIBNICI, Rodna kuća jezikoslovca Stanislava Škrabca (1844.-1918.) (OPIS) MALA GORA, Francetova jama (na cesti Ribnica – Sv. Ana) DOLENJA VAS, Kapelica sv. Marjete na Dolenjevaškem polju, gdje u zemlju ponire potok Ribnica (OPIS) ZADOLJE, Izvor potoka Ribnice pod Zadoljem (OPIS) ŽLEBIČ, Jama Tentera, u koju ponire potok Tržiščica (OPIS) RAKITNICA, Periodično krško jezero pod selom Rakitnica (OPIS) NOVA ŠTIFTA, Barokna crkva (iz 1671. god.) (OPIS) PODKLANEC (SODRAŽICE), Sutjeska Kadice - dendrološki spomenik sa zaštićenom florom (OPIS) |
|
Velike Poljane
KOORDINATE: 45.797925, 14.685592; NADMORSKA VISINA: 630,6 m; BROJ STANOVNIKA: 132 (2017.); WIKIPEDIJA: Velike Poljane Velike Poljane su grupirano naselje i mjesna zajednica u općini Ribnica. Leže na blagoj padini krške Male gore, uz cestu iz Ortneka na Grmadu (887 m). Istočno od naelja se diže vrh Jarčji hrib (749 m). U nižem dijelu naselja nalazi se župna crkva svetog Josipa (cerkev svetega Jožefa), a južno od sela crkva sv. Tome (cerkev sv. Tomaža) s freskama, izgrađena 1363. godine. Zbog smejštaja na prisojnoj strani Male gore ovdje ima dosta kuća za odmor. Vrh pri Poljanah
KOORDINATE: 45.811633, 14.696708; NADMORSKA VISINA: 826.5 m; BROJ STANOVNIKA: 6 (2017.) Godine 1953. promijenjeno je ime ovoga malog sela, koje se ranije zvalo samo Vrh. Uz cestu južno od sela nalazi se kapelica posvećena svetom Antnu Padovanskom, sagrađena početkom 20. stoljeća. |
Velike Poljane, Ribnica
Razglednica iz 1900. godine |
|
Stene svete Ane (964 m)
Vrh 964 m
Stene svete Ane najviši su vrh ribniške Male gore. Na vrhu se nalazi objekt namijenjen geodetskim izmjerama, a koji ujedno služi kao vidikovac. Vrh i okolica su šumoviti, obrasli bukvom, jelom i smrekom. Kota 920 m Ovo je vršak koji se nalazi na južnom dijelu glavnog grebena Stijena sv. Ane. Na njemu se nalazi crkva svete Ane. Od crkve se pruža dobar pogled na istok, jug i jugozapad. Deset metara pod ovim vrhom nalazi se planinarski dom. 
Ribniška naravnoslovna učna pot
hrv. Ribnička prirodoslovna edukativna staza Ova staza prolazi kroz prostrane šume, prolazeći visinsku razliku od 460 metara, što omogućuje da putem upoznamo tri vegetacijska pojasa. Oko sati pol hoda prolazi se promatrajući i informirajući se o prirodi i njezinim krakteristikama i naposlijetku se stiže do crkve sv. Ane i planinske kuće odakle se pruža odličan pogled na okolicu, Ribnicu, Kočevje, Novu Štiftu i udaljen notranjski Snežnik i Nanos. Izdan je i vodič staze: "Skozi gozd do Sv. Ane". Početak staze: kod restorana Pugelj (Lepovče 23. Ribnica), uređeno je parkiralište na rubu šume. Nadmorska visina cilja: 964 m (Stene Sv. ane); 930 m (Sv. Ana) Težina: lagan put Vrijeme uspona: 1:15 h - 1:30 h Kratak opis puta: Od parkirališta Pugelj do Francetove jame 20 minuta uspona, od Francetove jame do Seljana 20 minuta (put se blago uspinje), od Seljana do Sv. Ane (uspon je nešto teži). Cijela staza je dobro oznčena. Kod Svete Ane se nalazi planinarska kuća, koja je otvorena svaki vikend i praznicima (od 9:00 do 19:00, zimi do 16:00 h). Ukoliko želite pogledati unutrašnjost crkve Sv. Ane ključeve možete zatražiti u planinarskoj kući. Put možete nastaviti dalje od Sv. Ane do Stijena, od kuda se pruža lijep pogled na Suhu krajinu, Struge, i za povoljnog vremena Trdinov vrh, Novo mesto, Kamniško-Savinjske Alpe te Triglav. IZVOR I INFORMACIJE Po poteh dediščine, Ribnica Ribnica24, Detaljni opis Ribniške edukativne staze 
Detaljniji opis staze, iz knjižice "Skozi gozd do Sv. Ane". Svaka je na terenu označena drvenom tablom sa zelenim hrastovim listom i brojem, a opis se nalazi u knjižicu-vodiču.
U nastavku na slovenskom jeziku (IZVOR: Planinsko društvo Ribnica) 1. Gozd in njegove funkcije 2. Nižinski hrastov gozd 3. Ureditvene oznake v gozdu 4. Življenje gozda 5. Francetova jama 6. Gozdna tla 7. Kmetija Seljan – To je hribovska kmetija s stoletno preteklostjo, saj že v franciscejskemu katastru iz leta 1823 za k.o. Gorenja vas najdemo med lastniki Jožeta Oberstarja, Zapuže št. 5. Isti priimek in naslov se je ohranil do danes. Od tu se prvič odpre razgled na dolino pa tudi Sv. Ana se od tu zelo lepo vidi. Posebno jeseni je gozd od Seljana do Sv. Ane ena sama paleta prelivajočih se barv. .... itd. ... (Sicer pa je enkratno tudi pozimi, sonce prav dolgo ostane na Sv. Ani zaradi njene lege... in ko se že v dolini vleče meglica, je tam še prav lepo sončno...) 8. Predgorski bukov gozd 9. Kopišče in oglarjenje – Oglarjenje je bilo v preteklosti pogost način izkoriščanja gozdov, posebno v odročnih predelih, kjer bi spravilo manj vrednega lesa ne preneslo stroškov prevoza do tržišča. ....Po pripovedovanju (takrat) 85-letnega J. Kluna iz Dolenjih Lazov so oglje tod kuhali Italijani. Hkrati se je kadilo iz 4, 5 ali celo 6 kop hkrati. Italijani so s svojimi družinami živeli v baraki v Dulah za Sv. Ano. Na njivah za Sv. Ano so ogljarji sadili krompir za lastne potrebe. Tako je bilo do leta 1914, ko se je začela 1. svetovna vojna in so bili ogljarji mobilizirani. 10. Sveta Ana na Mali gori – Cerkev sv. Ane je gotovo najbolj markantna točka celotne naravoslovne poti. Sv. Ana velja za zelo priljubljen cilj izletnikov in planincev. Sv. Ana na Mali gori je z 920 metri nadmorske višine najvišje ležeča cerkev ribniške župnije. Ima staro in pestro zgodovino. Že urbar iz leta 1576 imenuje Sv. Ano kot ribniško podružnico. Valvasor piše, da je imela tri oltarje: sv. Ane, sv. Uršule in sv. Neže. Danes obstaja samo glavni oltar sv. Ane. Na levi strani glavnega oltarja je še kip sv. Uršule, na desni pa lesen kip sv. Neže. Oltarno sliko (na platnu) sv. Ane z Marijo in Jezusom v naročju hranijo v župnišču. Cerkev je bila v svoji zgodovini večkrat poškodovana, a jo je prizadevnim domačinom vedno uspelo popraviti in tako ohraniti do danes. V letih 1987 – 1990 je bila ta podružna cerkev ponovno v celoti obnovljena. Obenem so pred cerkvijo v zemljo vgradili betonsko kapnico za vodo, ki se uporablja za pitje. Na koncu so vaščani iz soseske ob finančni pomoči podjetja RIKO v zvonik namestili še nov 360 kg težak bronast zvon, ki je nadomestil po vojni odstranjenega. (Pred parimi leti je bil še posebej obnovljen zvonik – zunanji del; dandanašnji pa gradijo poleg cerkve prizidek v namen zakristije – dokončan leta 2007). Na mestu današnje cerkve Sv. Ane je bilo v starejši železni dobi utrjeno gradišče s trojnim nasipom. Okoli gradišča so arheologi ugotovili več gomil, blizu cerkve pa našli mnogo črepinj iz tiste dobe. Malo pod vrhom Sv. Ane se nahaja kresišče iz 15. stoletja, ki ga omenja tudi Janez Vajkard Valvasor. Kadar so Turki prodirali iz Bele Krajine v Srednjo Kranjsko, so kresovi goreli po temle vrstnem redu: Vinica, Poljane ob Kolpi (hrib Perigel), Kostel (na gori Skrilj), Fridrihštajn nad Kočevjem, ali na Črnem vrhu nad Ložinami, Ribnica (pri sv. Ani), Ortnek (na Grmadi), Turjak (Sv. Ahac), Ig, Ljubljana. Poleg 'ognjenega' telefona' so imeli na kresiščih tudi možnarje, s katerimi so v opozorilo streljali. .... 11. Nekdanja kmetija in mežnarija – Planinsko kočo pri Sv. Ani na Mali gori so postavili planinci na mestu nekdanje zapuščene kmetije. Na mestu današnje planinske koče je že pred več kot 170 leti stala kmetija Antona Blatnika, Zapuže št. 6. Kmetija je obsegala kamnito hišo, lesen hlev in 'šupo' ter dvorišče. Vse skupaj je merilo 205 kv. sežnjev ali 7,37 arov. Kmet Blatnik je imel še nad 15 ha travnikov, dobre 4 ha gozda in za dober hektar njiv. Vse skupaj predstavlja lepo zaokroženo celoto s površino 20,38 ha. Po pripovedi že omenjenega 85-letnega domačina iz Dolenjih Lazov, Janeza Kluna, je gospodar Blatnik kmetijo zapil v gostilni 'Pri Štanfeljcu', ki je stala nasproti nekdanje ribniške policijske postaje. Gospodar je imel ženo in 4 otroke. .... Pri Blatnikovih so imeli v hlevu 12 glav živine. Potem so jih nekega dne izselili od doma, ker je oče že prej pri gostilničarju zastavil celo kmetijo. .... Družina je kmetijo zapustila najbrž okoli leta 1850. ... Pri Blatnikovih so za Sv. Ano sadili krompir, pšenico, ječmen, proso, koruze pa ni bilo. Od sadja je bilo največ sliv ter hrušk in jabolk.... 12. Ptice in divjad v gozdu 13. Razgledišče pri Stenah Sv. Ane Kmetija Seljan
Planinsko gospodarstvo sa stoljetnom tradicijom, jer se ono spominje još u franciskanskom katastru iz 1823. godine za selo Gorenja vas, u kojemu se spominje vlasnik Jožef Oberstar. Isto prezime očuvalo se do danas.
Jama Žiglovica
LOKACIJA: Geopedia.si, Lokacija jame Žiglovica Jama Žiglovica je veća jama pod ospodarstvom Seljan. Nalazi se oko 800 m istočno od Francetove jame. Kod jame Žiglovice se 28.7.1942. dogodio jedan od većih ratnih zločina u Drugom svjetskom ratu u Sloveniji, kada su slovenski partizani ubili i bacili u jamu 9 slovenskih seljaka iz sela Prigorica, Dolenja vas i Žlebič. Zbog ovih ubojstava su se pri kasnijoj mobilizaciji Osvobodilne fronte 1943. mnogi stanovnici ribničkog kraja počeli radije dobrovoljno pridruživati protukomunističkom Slovenskom Domobranstvu, nego partizanima. Ulaz u špilju nalazi se na relativno strmoj padini, obraslom travom i rijetkom šumom. Nekada je to bio senôžet (odn. senožét). Senožet (slov.) je livada, posebno u planinskom području, koja se redovito kosi jednom godišnje. Takva livada na prisojnoj strani naziva se prisojna senožet. Oko ulaza raste nekoliko starih, velikih bukovih stabala. |
Crkva sv Ane na Maloj gori
Autor: Helter, Wikipedija Cerkev sv. Ane
hrv. Crkva svete Ane Wikipedija, Cerkev sv. Ane, Zapuže pri Ribnici PRAKTIČNO: Ukoliko želite pogledati unutrašnjost crkve sv. Ane ključeve možete zatražiti u obližnjoj planinarskoj kući. Crkva svete Ane stoji na izloženom mjestu, s dobrim vidicima, u blizini vrha grebena Male gore, na nadmorskoj visini od 920 m i pripada župi Ribnica. U blizini crkve se nalazi i planinarska kuća. Crkva je jednobrodna, duga 21 m, široka 5,45 m u prezbiteriju i 6,76 u brodu i visoka 5,5-5,9 m. Prema svjedočenju slovenskog arheologa Jerneja Pečnika, na ovome se području nalazila pretpovijesna gradina. U vrijeme turskih upada ovdje je bilo kresište - mjeto gdje su ložii krijesove kao upozorenje od dolazeće opasnosti. Crkva se prvi put spominje u urbaru iz 1576. godine (urbari su popisi prihoda i prava zemljišnih vlastelinstava te podaničkih podavanja, obveza i službi, odnosno zbirke propisa kojima su se od ranoga srednjeg vijeka uređivali odnosi između vlastelina i kmetova), kao podružnica župne crkve sv. Štefana u Ribnici. Valvasor spominje u crkvi tri oltara: sv. Ane, sv. Uršule i sv. Neže. Nanovo je izgrađena 1623. godine. Nad ulazom je navedena godina 1864. Dana 18.6.1840. zvonik crkve je pogodio grom i u potpunosti je izgorio. Temeljito je popravljen 1840. godine, uključujući novo krovište. No, kako krovište nije bilo podzidano, 16.11.1901. vjetar ga je srušio na tlo. Popravili su ga slijedeće godine, a 1987. dobio je bakreni pokrov. Naredne godine postavljeni su novi krov, bakreni žlijebovi i obnovljeno dotrajalo pročelje. Unutrašnjost crkve Danas je glavni oltar samo onaj sv. Ane, dok su sv. Uršula i sv. Neža u oltaru sekundarni sveci. Nad njima se nalaze anđeli. Oltar je napravio Franc Jontez godine 1889. Stara oltarna slika se danas nalazi u župnom dvoru. To je tzv. sv. Ana Samotretja. Na slici je prikazana sv. Ana, koja grli svoju kćer Mariju i Dijete Isusa. Procesijski križ visi na lijevom zidu prezbiterija (kora). Zastava, koju čuvaju u župnoj crkvi, prikazuje sv. Anu, Uršulu i Nežu. Umjetnik Stane Jarm (1931-.2011.) je 1991. godine naslikao 14 postaja križnog puta. Godine 1989. je bila obnovljena i unutrašnjost crkve. Prvo je bio uklonjen važni gips, ožbukana sva unutrašnjost. Na prednjoj strani luka slikar Lojze Čemažar naslikao je fresku, koja prikazuje događaje iz života sv. Ane, Joahima i Marije. Djelo je završio 16.7.1990. Dolje lijevo freska prkazuje sv. Joahima i sv. Ano s Marijom u naručju. Niže je koljevka, a u pozadini dvije kante i rešeto. Na vrhu luka je Marija s Isusom. Lijevo od nje sviraju anđeli na flauti i violini, a treći od njih se kreće prema Marijinoj obitelji. Desno gore je anđeo s uljanicom i drugi koji svira na pozitivu (manje sobne, komorne ili crkvene orgulje). Desno dolje je prizor sv. Ane koja tumači Sveto pismo. Oltar koji je okrenut prema vjernicima je iz hrastovine 1991. godine izradio kupar Stane Jarm. Postolje oltara krasi reljef takozvane Ane Samotretje (slov. samotretje = u troje -> Sv. Ana, Bogorodica i dijete). Na koru se nalazi slika Srca Isusova (Srce Jezusovo) i Srca Maijina. Zvona - pred Prvi svjetski rat su u zvoniku bila dva brončana zvona koje je izlio Janez Jakob Samassa. Veće, s glasom "c", promjera 75 cm, težine 336 kg, bio je izliveno 1783. godine. Uništeno je nakon Prvog svjetskog rata. Manje zvono, s glasom "d", promjera 68 cm i težine 181 cm, izliveno je 1796. godine. I današnja zvona su brončana. Veće je 1990. izliveno u radionici Ferralit u Žalcu, promjera 89,5 cm, teško 360 kg, i ima glas "a". Manje zvono je izlio Franc Mostar iz Galjevice u Ljubljani oko 1950. godine, a mjeri 73 cm promjera, težine oko 285 kg in ima glas "c". Sveta Ana je zaštitnica štovane crkve na Maloj gori te sela Dolenji Lazi, Zapuže pri Ribnici i Breg. |
|
Breg pri Ribnici na Dolenjskem
KOORDINATE: 45.751936, 14.716567; NADMORSKA VISINA: 500 m; BROJ STANOVNIKA: 323 (2017.); WIKIPEDIJA: Breg pr Ribnici Breg pri Ribnici je grupirano naselje na sjeverno dijelu Ribniškog polja u općini Ribnica. Smjestilo se uz cestu Škofljica-Kočevje, na lijevoj obali ponornice Bistrice. Prema sjeveru se dotiče s naseljem Grič. Istočno prema željezničkoj pruzi Ljubljana - Kočevje se nalazi noviji dio sela. Godine 1953. ime sela promjenjeno je iz Breg u Breg pri Ribnici. Na vapnenačkom prostoru oko sela ima mnogo ponikava. Na ledini Pungart, južno od sela leži vrlo malo ostataka nekadašnjeg starog grada Willingraina koji danas ima službeni naziv: Grad Pungart. Pješačka staza "Pot k Tobakovi hruški" Kulturno Društvo Veter iz Brega je od obnovljenog kozolca u selu Breg do Tobakove hruške, na tradicionalnoj stazi prema Svetoj Ani na Maloj gori, uredilo turističku stazu Pot k Tobakovi hruški, na kojoj su informativnim tablama označena ledinska imena: Hrastje, Dolga ravan, Kobilji vrh, Špičkova morava, Prdec, Rajda, Rese, Tobakova hruška, Obrnišča. Znanstveno je izvor tih imena proučavala studentica ljubljanskog Filozofskog fakulteta 2009. godine. Za osnovu je uzela imena iz jednočinske predstave Pot k Tobakovi hruški i proširila ih na gorenjevaško i dolenjelaško područje. Ledinska imena spadaju u nenaseljena zemljopisna vlastita imena unutar zemljopiinh imena u užem (toponimi) i širem smislu (geonimi - geološka imena) i njima se nazivaju dijelovi zemljine površine za uzgoj raznih biljnih kultura, proizvodnju točne hrane, ispašu i prirast šume, vodene površine, brda (planinska ledinska imena), putove i njihove dijelove i orijentacijske točke u krajoliku. Škauba Škauba je prirodno korito i jedini prirodni izvor na području grebena Svete Ane. Nekad je bila važna lokacija zbog vode koja je nekada dotjecala u ovu stijenu. Prilikom čišenja korita na njegovom su dnu pronašli keramiku koju su datirali u antiko doba i rani srednji vijek. Na Škaubu su nekada domaćini iz gospodardstva (kmetije) Seljan dovodili stoku kako bi se ona napojila vode. Obrnišče Ovdje su nekada uzgajali sadnice zelja. Tobakova hruška Ime Tobakova hruška (hrv. Tobakova kruška) odnosi se na predjel uz brški put (slo., brška pot), tradicionalnim put od sela Breg do Svete Ane na Maloj gori. Na tom mjestu i danas raste stara kruška po kojem je ovo područje dobilo ime. Današnja kruška navodno je potomak jedne starije. U vezi ovoga toponima zapisane su mnoge narodne priče. Nakon oslobađanja od krute feudalne samovolje plemića i u ribničkom kraju su to iskoristili za dodatnu zaradu te su krijumčarili - posebno duhan. Na tome krijumčarskom putu su se odmarali na Maloj gori kod neke kruške, koja i danas nosi ime "tobakova hruška", zapisao je Skubic (1976.). Ipak, drugi autori navode kako to ime nosi i iz još starijih vremena a prema usmenoj predaji čak iz 15. stoljeća (Mihelič, 2007). Domaći ljudi govore kako se u Tobakovoj kruški skrivao duhan (tobak). U sjećanje na Tobakovu krušku danas lokalni ljudi, u sklopu manifestacije koju organizira kulturno društvo "Veter" iz Brega, na ovome mjestu organizira kazališni prikaz Pot k Tobakovi hruški. Pri Smrkovem štoru U blizini kapele srca Isusova (srca Jezusova) nalazi se toponim pri Smrkovem štoru (štor = panj), za kojeg se vezuje narodna predaja da je to mjesto gdje su žene ispraćale svoje muževe koji u išli prodavati drvodjeljske proizvode ("suho robo"), i tom prilikom plakale (ekspr., smrkati = jokati: smrkala je od žalosti; jokati=plakati). Kapela srca Jezusovega na Mali gori (hrv., kapela Srca Isusova na Maloj gori) izgrađena je 1910. godine. Dao ju je sagraditi Fortunat Lovšin iz Goriče vasi u znak zahvalnosti. U kapeli se nalazi kip Srva Isusova, no on je uništen u Drugom svjetskom ratu. Pored ove kapee prolazio je hodočasnički put kojime su išli vjernici od Struga, prema Ribnici, Sv. Križu, Novoj Štifti te oni koji su hodočastili na Sv. Anu. U blizini kapele nekada se nalazio povremeni izvor, uz kojega se se zaustavljali putnici i hodočasnici |
Breg pri Ribnici na Dolenjskem - Grad Pungart
KOORDINATE: 45.749831, 14.716258 Grad na Bregu leži na južnom rubu sela Breg pri Ribnici na ledini Pungart. Registiran je kao nepokretna kulturna baština R. Slovenije. POVIJEST Na Bregu je prije vjerojatno postojala kurija (pristava) ribniškog grada - villa. Tim imenom se pojašnjava njemački naziv kurije Willingrain. Willingrain je zapisan u povelji iz 1241. godine. Nakon što se oko 1470. godine odvojio od svog brata Jurija, koji je ostao u Ribniškom gradu, Andrej Lamberg sagradio je novi grad na mjestu kurije. Utvrdio ga je močnim bedemima i kulama i okružio jarkom u kojega su doveli vodu iz obližnje rijeke Bistrice, kako bi ga se zaštitilo od upada Turaka. Članovi obitelji Lambergi su bili uvjereni luterani i pružali utočište svim novovjercim, iako u već bili u teškoj krizi, jer grad nije imao kmetove. Kmetovi su služii gradovima Ribnica i Ortnek, dok je Breg ostao bez dohotka. Od tuda je dolazilo do velike mržnje između ribničkih i breških plemića. Grad na Bregu je više puta mijenjao vlastnike. Posljednji ga je od grofa Cobenzla, zajedno s ribniškim gradom kupio Anton Rudež 1810. godine. Tada je grad bio još čitav ali u slabom stanju. Rudeži su grad na Bregu srušili i njegov kamen iskoristili za zgradnju veće zgrade u Ribnici - današnja stara občina (hrv., stara općina), u kojoj su namjeravali otvoriti pivovaru. Danas je od grada ostao samo jedan zid, sve ostalo je porušeno i zaraslo. Lokalitet je zaštićen kao arheološko i povijesno-umjetničko područje. IZVOR Wikipedija, Grad na Bregu |
|
Hrovača
KOORDINATE: 45.737139, 14.736944; NADMORSKA VISINA: 490,1 m; BROJ STANOVNIKA: 299 (2017.); WIKIPEDIJA: Hrovača Hrovača je selo grupiranog tipa, u općini Ribnica. Leži u Ribniškom polju, jugostočno od Ribnice, uz odvojak ceste za Otavice. Njemački naziv sela bio je Krobatsch. Naime, ime sela izvedeno je iz riječi Hrvat (poput sličnih naziva (pr. Hrvatini i Hrobači, zaseok Dobravlja), i izvorno se odnosio na srednjevjekovne naseljenike Hrvate, koji su došli s juga, bježeći pred otomanskom okupacijom središnjeg Balkana. Na glavnom seoskom trgu nalazi se Škrabčeva domačija s muzejem stambene kulture kraja 19. i početka 20. stojeća. Na rubu sela stoji crkva Svete Trojice (cerkev Svete Trojice) s grobljem, pripada župi Ribnica. Sagrađena je 1909. godine na mjestu starije crkve iz 16. stoljeća, posvećene sv. Jakovu (slov. Jakob). U Hrovači djeluje seosko turističko-etnološko društvo, koje više puta godišnje priređuje razne manifestacije kojima evociraju tradicionalne običaje. Bašelj na Mali gori
Kod šumarske kuće Jože Lovšina odn. Češarkove koče je 13.5.1941 došlo do sukoba između tri pripadnika organizacije TIGR* i talijanske karabinjerske patrole iz Ribnice, koja ih je otkrila u skloništu, i kojoj su pomagala tri domaća slovenska suradnika - koji su izdali Tigrovce. Sva tri Tigrovca su Talijani tražili i prije okupacije te su ih nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije otkrili na Maloj gori. U polusatnom sukobu poginuo je Danilo Zelen, vođa vojnog krila te te organizacije, koji se ubio nakon ranjavanja kako ne bi pao karabinjerima u ruke, kako su to ranije bili dogovorili. Zbog toga je Ferdo Kravanja takođe pokušao samoubojstvo, no ostao je u besvjesnom stanju teško ranjen pa ga je patrola zatvorila. U kasnijem toku rata Kravanja će se pridružiti partizanima i poginuti. Treći član, Anton Majnik nije bio ranjen i zarobljen je. Međutim, pri silasku s Male gore im je pobjegao te se kasnije pridružio ribniškoj partizanskoj četi. Godine 1934. lividirali su ga pripadnici VOS-a (vojno-sigurnosno službe, prikrivena organizacija Komunističke partije pri Osvobodilnoj fronti koja je likvidirala protivnike komunističke revolucje u Sloveniji). U Ribnici je postavljen spomenik Antonu Majniku. Nakon ovog sukoba početkom Drugog svjetskog rata većina Tigrovaca pridružila se slovenskoj Narodnooslobodilačkoj vojci. Sukob na Maloj gori bio je prvi oružani sukob protiv okupatora u Sloveniji. * TIGR (1927. - 1941.) (kratica za: Trst, Istra, Gorica i Rijeka) je prva europska antifašistička organizacija, narodni pokret otpora kojeg su osnovali Slovenci i Hrvati, a koji je 1920-ih i 1930-ih izveo više od 100 oružanih akcija u Trstu i njegovoj okolici, boreći se za vraćanje okupiranih zapadnih slovenskih zemalja (Primorje) matici zemlji. |
Grobišče Brezno na Bašlju 2
U okolici Hrovače nalazi se masovna grobnica vezana uz Drugi svjetski rat. Grobišče Brezno na Bašlju 2 nalazi se u šumi sjeveroistočno od Hrovače, oko 2 km južno od sela Podtabor u Dobrepolju, na sjevernoj padini vrha Kurji grič. Jama je evidentirana kao grobnica jer su speleolozi u njoj pronašli ljudske kosti. Geopedija, Lokacija grobnice Bašelj 2 na karti |
|
Dobrepolje je suho krško polje, 30 km jugoistočno od Ljubljane u općini Videm Dobrepolje. Dobrepolje je zajedno sa Struškom dolinom na jugu dugačko skoro 15 kilometara, a široko od nekoliko stotina metara do 3 kilometra. Smjestilo se između grebena (Ribniške) Male Gore na zapadu i Suhe krajine na istoku. Na polju nema stalnih površinskih vodenih tokova. Večina potoka, koji su kratki, teku podzemno u vrijeme suša. Na polju ima i više podzemnih špilja.
|
|
Ponikve (Dobrepolje)
KOORDINATE: 45.861894, 14.651619; NADMORSKA VISINA: 463,1 m; BROJ STANOVNIKA: 509 (2017.); WIKIPEDIJA: Ponikve, Dobrepolje Ponikve u općini Dobrepolje, dijelom su cestovni tip naselja, dijelom grupirano naselje, zapadno od Dobrepoljskog polja. Leže u proširenom dijelu doline donjeg toka ponornice Rašice. Prema istoku se ova mala dolina sužava između Golog brda (584 m) i Videmskog hriba (623 m; na Maloj gori), a prema zapadu između Kraja (640 m) i Topolovca (566 m; na Maloj gori). U smjeru juga se ona blago uzdiže prema Lipljenama. Naselje ima tri dijela. Donji kraj je grupiran oko crkve sv. Florijana. Gornji kraj ne više razvučen i leži zapadno od donjeg kraja. Treća grupa kuća nalazi se uz starački dom, uz rijeku Rašicu. Površina je jako okršena i u okolici ima više krških špilja. Rašica ponire približno 300 metara jugozapadno od seoske jezgre, a kada je vode mala, i prije. Glavni ponor Pasnica je obzidan i osiguran rešetkom za naplavine kako se ne bi začepio. Kada je voda visoka, ona se razlije po Dobrepolju. U Ponikvama su u drugoj polovici 19. stoljeća još radile fužine (obrt za iskop i preradu željezne rude uz pomoć ugljena). Poljoprivredna proizvodnja je skromna i zbog toga je većina stanovnika zaposlena u obližnjem Dobrepolju, Grosuplju i Ljubljani. 
Ponikve, razglednica Ponikava
Izvor: iz gradiva pod imenom Vekoslav Kramarič, na stranicama Slovenskog etnografskog muzeja. |
Ponikve (Dobrepolje)
Autor: Doremo, Wikipedija |
|
Struška dolina
Struška dolina odn. dolina Struge je suho krško polje, koje se nalazi 40 km jugoistočno od Ljubljane u općini Videm Dobrepolje na oko 420 m nadmorske visine. Struška dolina je zapravo nastavak Dobrepoljske doline, s kojom zajedno tvori gotovo 15 km dugo, i od nekoliko stotina metara do 3 km široko krško polje između Male gore na zapadu i Suhe krajine na istoku. Dolina je dobila ime po središnjem naselju - Struge. Dolinom ide lokalna cesta prema Vidmu, Kočevju i Zvirču u Suhoj krajini. Udolini nema stalnih površinskih vodotokova, a u podnožju Male gore se nalaze brojne špilje: Kompoljska jama, Tatrca, Potiskavška jama, Podtaborska jama, Jama na Ravnici. .. u poplavama u rujnu/septembru 2010. godine je višak vode iz Ribniškog polja prodrla u Strušku dolinu i poplavila njezin veći dio. IZVOR Wikipedija, Struška dolina |
Struška dolina
Pogled na dolinu Struge od doma na Grmadi na Maloj gori; Autor: Mich973, Wikipedija |
Pri Cerkvi - Struge
Autor: Mich973, Wikipedija Na krajnjem jugoistočnom dijelu Dobrepoljskog polja, u dolini Struge (Struška dolina) nalazi se grupa od deset malih naselja koja tvore zaokruženu cjelinu:
Pri Cerkvi - Struge KOORDINATE: 45.782931, 14.776469; NADMORSKA VISINA: 421,2 m; BROJ STANOVNIKA: 66 (2017.) Wikipedija, Pri cerkvi - Struge Naselje u općini Dobrepolje u dolini Struge. U središtu sela nalazi se crkva sv. Augustina (cerkev svetega Avguština) i u njezinoj blizini Podružnična osnovna šola Struge, pošta 1313 i Vatrogasni dom (gasilsko društvo). Lipa, Paka, Tržič, Četež, Rapljevo, Podtabor, Potiskavec, Kolenča vas Tisovec. |
Izvor karte: Wikipedija.si
|
|
Selo Mala Gora smjestilo se sjeverno od Kočevja na polju između Male gore i Kočevske Male gore. Kako je selo bilo naseljeno Kočevskim Nijemcima, imalo je i njemački naziv: Malgern. Nijemci su bili protjerani tijekom Drugog svjetskog rata.
POVIJEST Za vrijeme Kočevarskog ustanka 1809. protiv francuske napoleonske okupacije, fancuski kapetan Chambelli ubijen je u selu Mala gora dok je prenosio porezni prihod iz Novog Mesta u Kočevje. Za osvetu, francuske snage spalile su mjesta Kočevske Poljane i Kostel u dolini Kupe, opljačkale grad Kočevje između 16. i 17.10. i pogubile pet osoba u Kočevju 18.10. Lokalna crkva, posvećena sv. Nikoli, sagrađena je prije 1581. godine i imala je oslikan drveni svod datiran u 1623. godinu. Iako je preživjela Drugi svjetski rat, srušena je 1956. godine. IZVORI Plan naselja Malgern (Mala Gora) prije Drugog svjetskog rata s gospodarstvima i prezimenima obitelji (PDF) |
|
Kočevsko polje
Pogled sa Stojne na Kočevsko polje i gradić Kočevje, uz kojega se vidi i Rudniško, odn. Kočevsko jezero. Lijevo na horizontu se pruža ribniška Mala gora. Desno od Male gore je Kočevska Mala gora iz koje se nalazi Kočevski Rog. |
| Ribniško-kočevsko podolje |
|
Kočevsko polje
Kočevsko polje, na nadmorskoj visini od 464 m (kod grada Kočevja), dugačko 8 i široko 5 km je sa svojih 60-100 (prosječno 72) km2 površine najveće krško polje u Sloveniji. Proteže se duž tektonskog rasjeda koji kao i polje ide dinarskim smjerom SZ-JI, između Kočevske Male gore na istoku i strmog planinskog ruba Stojne na zapadu, Poljem prolazi razvodnica porječja Krke, kojemu pripada sjeveroistočni dio polja s Rudničkim potokom, te porječja Kupe kojemu pripada najveća ponornica u polju, meandrirajuća rijeka Rinža. Željnski potok teče podzemno u izvor rijeke Radeščice,pritoke Krke. Srednji dio polja prekrivaju nepropusni sedimenti iz razdoblja miocena i kvartara, a po rubovima i u podlozi su karbonatne stijene iz razdoblja krede (Slovenija: pokrajine in ljudje, 1999; Osnovna geološka karta SFRJ, 1984). Polje je manje iskrčeno i obrađeno te također i rjeđe naseljeno od obližnjeg Ribniškog polja. Na središnjiem ulegnutom dijelu polja, koji je tektonskog porijekla, nalazi se najveći dio poljoprivrednog zemljišta te naselja. Naselja, koja su grupirana i djelomično nanizana uz cestu, imaju karakteristični plan i arhitekturu. Osobitost polja je izmjena površina pod njivama i pašnjacima sa šumama u međuprostoru. Idući prema jugoistoku krajolik se mijenja, površine pod šumama su sve prostranije, a polje ima sve manje nizinskih karakteristika. Sjeverozapadno od Kočevja se nalazi Rudniško jezero, nastalo u koritu dnevnog kopa, preostalog nakog napuštanja ovoga rudnika smeđeg ugljena. IZVOR Wikipedija, Kočevsko polje Wikipedija, Rudniško jezero 
Pogled na grad Kočevje s obronaka Stojne
|
Rudniško, odn. Kočevsko jezero
Autor: Sl Ziga, Wikipedija Rudniško jezero, odn. Kočevsko jezero, se nalazi na Kočevskom polju, na sjeverozapadnom dijelu gradića Kočevje, u predjelu Trata, Rudnik i naselju Šalka vas. Nastalo je u rudničkom koritu u kojemu su dnevnom kopu vadili smeđi ugljen. U vrijeme dok je rudnik još radio u korito se ulijevao Rudniški potok, koji je punio dvije veće bare iz kojih su crpili vodu i koristili ju u proizvodnji za separaciju ugljena. Vodu su potom velikim cijevima odvajali i odvodili u obližnju rijeku Rinžu.Zbog toga je današnje jezero prilično duboko - najdublji dio oko 50 m. Rudnik je prestao s radom 1978. godine, a voda je nakon toga postepeno ispunila cijelo korito. Oko jezera je napravljena 3 km duga edukativna prirodoslovna staza na kojoj su prikazani i pojašnjenje različite biološke zajednice: jezero, trstik (slov. trstičje), travnjak (slov. travišče) i šuma. Danas se jezero koristi za rekreaciju: vožnju čamcima, plivanje, ronjenje a zimi i klizanje. Godine 1989. ribičko društvo iz Kočevja počelo je znatnije poribljvati jezero, najviše iz rijeke Rinže, a 2003. godne i iz Reškoga jezera. Od ribe ovdje ima: klen, linjak, šaran, som, štuka, amur, crvenoperka. Brojni je i ptičji svijet: ovdje se gnijezdi 64 vrsta ptica, među kojima je 15 vrsta sa Crvenog popisu ugroženih ptica gnijezdarica Slovenije Koordinate: 45.648736, 14.872594 Vrsta jezera: umjetno jezero Glavni dotok: Rudniški potok Glavni odtok: Rinža Države porečja: Slovenija Površina jezera: 1,5 km2 Najveća dubina: 40 m Dužina obale: 3 km Nadmorska visina površine: 490 m |
|
Ribniško polje*
Ribniško polje okruženo je s dvije krške visoravni, odn. planinsko-brdska područja: Malom gorom (odn. Ribniškom Mlom gorom), s najvišjim vrhom Črni vrh (963 m) te Velikom gorom s najvišjim vrhom Turn (1254 m). Ribniško polje s Kočevskim poljem tvori najveće slovensko podolje. Ribniško polje ima površinu oko 65 kilometara kvadratnih. Nalazi se na 490 do 550 metara nadmorske visine. Ribniško polje je preljevno polje u kršu jer se vode prelijevaju kroz polje i u njemu također poniru. Po njemu teku krške rijeke ponornice Ribnica (ponire kod kapelice sv. Marjete istočno od sela Dolenja vas), Tržiščica (ponire u Tenteri istočno od Žlebiča), Bistrica (ponire u Goriči vasi) i Rakitnica. Kod ponora (slov., požiralniki) rijeke Rakitnice se u vrijeme velikog dotoka voda stvara povremeno, odn. periodično jezero (slov. presihajoče jezero). U samoj dolini i rubnim brdskim dijelovima nalaze se veće špilje (slov., jame): Finkova jama, Francetova jama, Tentera. Rijeke koje poniru u Ribniškom polju izlaze iz podzemlja na području rijeke Krke u koju i utječu. U vrijeme visokih vodostaja, rijeke Ribniškog polja formiraju veću mrežu vodotokova koja se prelijeva iz Ribniškog u Kočevsko polje u dužini gotovo 70 kilometara. Ta voda ponire u Kočevskom polju i izlazi na površinu u dolini rijeke Kupe u koju se i ulijeva. Na području Ribniškog polja je, posebice u selima Prigorica, Dolenja vas, Blate, Nemška vas zbog postojanja naslaga ilovače, od srednjeg vijeka razvijeno lončarstvo. U vrijeme Valvasora (17. st.) govorilo se o čak 80-ak domaćinstava u kojima se izrađivala keramika, da bi se do danas taj broj sveo na samo par. Gustoća naseljenosti u polju je 150 stanovnika po metru kvadratnom, a ovdje se nalazi 25 naselja, od kojih je najveće Ribnica. Kroz polje prolazi cesta i željeznica prema Kočevju. IZVORI I LITERATURA Maja Topole; Jurij Senegačnik; Luka Pintar; Marjan Garbajs, Ribniško-Kočevsko podolje, Slovenija, str. 426-434 Wikipedija, Ribniško polje *NAPOMENA: Sukladno pravilima slovenskog jezika, od naziva mjesta Ribnica, pridjev je ribniški. U skladu s hrvatskim jezičnim standardom pridjev bi bio ribnički. Međutim, kako se radi o zemljopisnom nazivu u relativno bliskom i razumljivom jeziku, u ovom i sličnim slučajevima ostavljen je izvorni slovenski naziv. 
Ribniško polje
Autor: Sl Ziga, Wikipedija |
Preljevno polje u kršu To je polje u kršu koje ima pojas ili čitavo dno izgrađeno od nepropusnih ili polupropusnih sedimenata koji funkcioniraju kao barijera podzemnim vodama koje izviru na jednoj, a poniru na drugoj strani polja. Primjer preljevnog polja u kršu je Ribniško polje. IZVOR: Uroš Stepšnik, Krasno polje na Velebitu: morfografske i morfogenetske karakteristike, Hrvatski geografski glasnik 77/2, 85−99 (2015.) Hidrologija Ribniškog polja Tržiščica je jedan od vodotokova u Ribniškoj dolini. Izvire sjeverno od sela Sleme in teče pored Ortneka paralelno s glavno cestom Ribnica-Ljubljana. Duga je 20 km. Prema kraju svojeg toka tvori još nekoliko zavoja u koristu usječenom u tlo, te ponire u ponoru Tentere, jedne od najvećih špilja u Sloveniji. U blizini naselja Žlebič iznad njezina toka nalazi se stara pretpovijesna gradina. U Tržiščicu se, preko odvodnih kanal, u vrijeme visokih voda izlijeva i dio rijeke Bistrice.
|
|
Sjeverno od rijeke Kupe, istočno od Spodnjeloške doline i zapadno od Poljanske doline, te u jugoistočnom nastavku grebena Kočevske Male gore nalazi se krška visoravan, koju se naziva zajedničkim imenom Spodnjeloška gora. Glavni greben Spodnjeloške gore proteže se smjerom sjever-jug u dužini oko 6 km. Njezin najviši vrh je Ilija (860 m). Na njemu su još vrhovi: Sv. Duh (816 m), Spodnjeloška gora 842 m, kota 824 m, Goli hrib (850 m), kota 819 m, Pajtlerica (Peklenski zid, 748 m), Kozice (741 m i 716 m) te Vršič (729 m).
|
Dolina rijeke Kupe
Fotografija je snimljena s vidikovca Kozice, do kojega se može doći i vozilom šumskim cestama. Selo podno stijena je Dol. Nizvodno na lijevoj (slovenskoj) obali su Kovača vas i Prelesje. Crkva na brijegu koja se vidi u pozadini pripada selu Stari trg. U gornjem centru fotografije selo je Sodevci nad kojime se diže Sodevska stijena (slov., S. stena). Desna obala rijeke nalazi se u Hrvatskoj. Autor fotografije: Uroš Novina, Flickr |
|
Poljanska gora je niži greben koji se nastavlja dinarskim smjerom jugoistočno na viši Kočevski Rog, sve do rijeke Kupe (slov. Kolpe). Najviši vrh Poljanske gore je Debeli vrh (864 m). Prema zapadu prirodna granica je Poljanska dolina, na sjeverozapadu krška depresija kod Nemške Loke odvaja Poljansku goru od Male Kočevske gore i Kočevskog Roga (grebeni južno od Mirne gore), dok je istočno od Poljanske gore bazeb Bele krajine s nekoliko niskih polja (pr. Obrško polje). Južnu granicu Poljanske gore čini rijeka Kupa.
|
Dolina rijeke Kupe odn. Kolpe
Fotografija snimljena sa Sodevske stijene (slov., Sodevska stena), koja je ime dobila prema selu Sodevci (vide se desno). Na suprotnoj strani rijeke je Hrvatska - vide se sela Zapeć (gore lijevo) i Blaževci (gore desno). Autor fotografije: Uroš Novina, Flickr |
| Novomeška pokrajina (srednjim tokom rijeke Krke) |
|
Novomeška pokrajina je slovenska regija koja se prostire u Novomeškoj kotlini i oko grada Novog mesta. Prema sjeveru se graniči s Krškim pobrđem (slov., Krško gričevje), a u smjeru istoka je otvorena prema Istočnoj Krškoj kotlini (slov., Vzhodna Krška kotlina), zbog čega Novomešku pokrajinu ponekad nazivaju Zapadna Krška kotlina (slov., Zahodna Krška kotlina), odn. zapadna Krška dolina.
Novomeška pokrajina je, uz obližnju Belu krajinu i Gorjance, također područje prelaza slovenskog dinarskog prostora prema panonskom. Tako i Ivan Gams, slovenski geograf, prirodoslovac i akademik (Gams, 1962.) u sklopu većih slovenskih pokrajinskih cjelina uvrštava Novomešku kotlinu između subpanonskog i krškog svijeta. RELJEF Jugozapadnu trećinu Krške kotline čini Novomeška kotlina. Novomešku kotlinu okružuje viši obod. Na sjeveru ga čine Krško pobrđe (Krško hribovje) i Suha krajina (s nadmorskim visinama između 400 i 600 m), na zapadu Kočevski Rog (između 800 i 1000 m n.v.). Na jugu se, između Krške i Karlovačke kotline, kao tipična planinska barijera, sa strmim grebenima predalpskog tipa, dižu Gorjanci (Žumberačka gora), koji su od Kočevskog Roga jasno odvojeni dolinom, kojom teku Črmošnjica i Sušica. Linija kojom prolazi granica između predpanonskog i višeg dinarskog područja (više od 450 m n.v.), tzv. Dinarskog višavja (slov.) ide južnim i zapadnim rubom Novomeške pokrajine - gdje počinje Kočevski Rog. Kotlina se nalazi na nadmorskoj visini između 180 i 22 metara, a njezino je dno valovito i krško. Na području Novomeške pokrajine krš nije izražen jer ga prekrivaju nanosi pijeskova i ilovače. Zapadno od Novoga mesta je šira akumulacijska ravnina s nakupljenim rastrošenim prenesenim materijalima. To je Zaloška kotlina, gdje rijeka Krka prvi puta poprima značajke panonske rijeke. Ovdje Krka prvo teče uskim i udubljenim koritom i potom meandrima kroz Novo Mesto. Upravo je na području Novog Mesta Krka najšira i s obje njene strane prostiru se niski brijegovi. U Krku, čiji protok varira između 200 i 300 m³/s, u Kandiji, naselju u Novom Mestu, utječe potok Trška voda i na slijedećem zavoju rijeke Bršljinski potok. Neposredno uz korito rijeke nalazi se više krških izvora, među kojima je vrlo snažan izvor na desnoj obali, uz Kandijski most. Između Novog Mesta, Mačkovca i starog grada Struga rijeka se znatno širi, gradi brzake, otočiće i otoke koji su specifičnost rijeke Krke. Kod sela Kronovo se Krkino akumulacijsko dno širi u prostranu Kostanjeviško-Brežišku ravnicu (Kostanjeviško-Brežiška ravan). (Gams, 1962.; Šifrer, 1970.; Peterlin, 1966.). Sjeverno i južno od Novog Mesta smjestio se fluviokrški plato (ravnik), koji se najbolje razvio na dolomitnoj podlozi. Glavni geomorfološki čimbenici su djelovanje površinskih tekućica, denundacija i erozija (Gams, 1984). Na jugu između rijeke Krke i Gorjanaca nalazi se oko 8 km široko Novomeško Podgorje. Brojni potoci i njihovi pritoci sa Gorjanaca su Novomešku kotlinu razrezali u jednakomjerno duge, ravne i blage grebene, koje lako zamijetimo na cesti od Novog Mesta do Šenjerneja, te na mnoštvo brežuljaka, koji se u formi zaokruženih gomila blago uspinju između dolina. Brežuljkast prostor, u koji se postepeno uzdiže krški plato, u donjem Podgorju doseže 200 do 350 m visine, a u gornjem Podgorju do 450 m. Jugozapadni dio je manje naseljen i više krški, a sjeveroistočni dio zbog manje čistih vapnenaca ima razvedeniju površinu s dolinama i brojnim izvorima i potocima. Podgorje završava pojasom širokim 2 km, koji se uzdiže 20 do 60 m iznad korite rijeke Krke (Melik, 1959; Gams, 1962a). KLIMA Novomeška pokrajina je klimatski prijelazna regija, s najhladnjijim dijelom podno planine Rog. Klima u Novom Mestu je subpanonska, kao što je i najveći dio Novomeške pokrajine pod snažnim utjecajem subpanonskog podneblja. To potvrđuju visoke ljetne temperature i česte ljetne oluje. Prosječna godišnja temperatura iznosi 9,6° C (sijačanj/januar +1,9°C; srpanj/juli +19,5° C). Prosječna godišnja količina padalina u ovome kraju iznosi između 900 i 1500 mm. Prevladavaju sjeverozapadni jugozapadni vjetrovi, a najvjetrovitije razdoblje je između veljače/februara i travnja/aprila. STANOVNIŠTVO I NASELJA Najveće naselje je Novo Mesto - grad koji se smjestio na zavoju rijeke Krke, prometno, upravno, kulturno, obrazovno i nakon Drugog svjetskog rata gospodarsko središte Dolenjske. U gradu se nalazi drvna, tekstilna, kemijska (Krka), automobilska (Revoz) industrija. Istočno od Novog mesta pod Gorjancima leži Šentjernej. Željeznica je u ovaj kraj stigla tek 1893. godine, a dalje prema Beloj krajini produžena je tek 1914. godine. 
Novo Mesto, stari dio Breg, iznad rijeke Krke
Autor: Andrej Jakobčić, Wikipedija |
Predpanonske pokrajine u Sloveniji
Autor: Geografski inštitut Antona Melika SRC SAZU U novijoj slovenskoj geografskoj znanosti bilo je više prijedloga geografske regionalizacije zemlje. Kako je u tome "prolazila" Novomeška pokrajina?
> Anton Melik (1890.-1966.) piše o Novomeškoj kotlini (Regionalnogeografske monografije, 1954-1960). > Svetozar Ilešić (1907.-1985.) piše Srednja Krška dolina (Novomeška pokrajina) u članku Pokrajinsko-fiziognomične regije Slovenije (Geografski vestnik, 1957/58). > Ivan Gams (1923.-2014.) govori o Novomeškoj pokrajini u članku Slovenske regije (Geografske značilnosti Slovenije, 1983). > Godine 1986. Gams kao prijelazne regije između subpanonskog i dinarskog područja navodi Belu krajinu, Gorjance i Zahodnu Kršku kotlinu (hrv. Zapadnu Kršku kotlinu) - u članku Pokrajinsko ekološke regije v Sloveniji (Osnove pokrajinske ekologije, 1986). > I. Gams, D. Kladnik, M. Orožen Adamič, u poglavlju Naravnogeografske regije Slovenije (Krajevni leksikon Slovenije, 1995), kao regije koje pripadaju prijelaznom subpanonsko-dinarskom prostoru (Prehodni subpanonsko-dinarski svet) navode: Raduljsko hribovje; Novomeška pokrajina, Gorjanci i Niska Bela krajina (Nizka Bela krajina). > M. Gabrovec, D. Kladnik, M. Orožen Adamič, M. Pavšek, D. Perko, M. Topole u poglavlju Slovenske pokrajine (1995, za knjigu Pokrajine v Sloveniji), navode: Novomeška pokrajina. Novo Mesto ili Novo mesto? Prema pravilima slovenskog jezika o pisanju zemljopisnih naziva, vrijedi slijedeće: Pisanje imena naselja Imena naselja su imena gradova, naselja (trg), sela (vas, selo) i zaselaka (zaselek). U imenima naselja sve se riječi pišu velikim slovom, iznimke su samo neprvi prijedozi i imenice: mesto, trg, vas, selo (selca), naselje. Primjeri: Novo mesto, Kranjska Gora, Kanalski Lom, Drenov Grič, Dolenjske Toplice, Zidani Most, Bohinjska Bela, Gornji Grad, Škofja Loka, Mirna Peč. Za imena dijelova naselja ista vrijede pravila kao za pisanje toponima nenaseljenih lokacija. Dakle, u slovenskom jeziku pišemo Novo mesto, a u hrvatskom Novo Mesto. LITERATURA
AŠIČ, Zala; Geografska zasnova zavarovanja reke Krke kot naravnega spomenika v Mestni občini Novo mesto; diplomski rad, Univerza v Ljubljani, 2008. (PDF) |
| Bela krajina |
Turistička karta Bele krajine
Izvor: Ars-Cartae.com |
Bela krajina [béla krájina, odn. béla krajína] je pokrajina jugoistočnoj Sloveniji. Ovo pretežito krško područje, prepoznatljivo po steljnicima i brezama, smjestilo se između Gorjanaca (hrv., Žumberačke gore) na sjeveru, Kočevskog Roga na zapadu, Poljanske gore na jugozapadu, te rijeke Kupe (slov., Kolpa) na jugu i istoku - prirodne granice prema Hrvatskoj. Osim Kupe u Beloj krajini još teku rijeke Lahinja, Dobličica i Krupa. Veća naselja i sjedišta općina su: Črnomelj, Metlika i Semič.
Snimanje iz zraka, Bela krajina
Autor: Sandi Žužinjak |
| Zemljopis Bele krajine |
|
RELJEF
Bela krajina se opisuje kao krški plato (slov., kraški ravnik). Krški ravnik je prema definiciji izravnano krško područje, kojega često dijele manje ili srednje velike depresije (slov., kotanja). S područja Hrvatske se preko Kupe u Beloj krajini nastavlja visoravan, koja se naziva Črnomaljski ravnik, u kojemu su korito urezale Kolpa/Kupa, Lahinja i Krupa. To je niski krški plato, 140 do 220 m n.v., područje nepotpunog krša odn. merokarsta (u kojemu nisu potpuno razvijeni svi krški oblici) bogato ponikvama, te s debelim slojem crvenkaste do smeđkaste zemlje (kisela tla, na kojima rastu i steljnici), gusto naseljeno na rubovima, gdje je manje šumovito. Krški tereni u kojem su razvijeni svi krški oblici nazivaju se potpuni krš ili holokarst, a ako neki izostaju to je nepotpuni krš ili merokarst. Prema sjeveru ovaj se plato izdiže u brežuljkasto te brdovito područje Gorjanaca (Metliško podgorje). Ovdje se nalazi i Vahta, 615 m visoki prijelaz preko Gorjanaca, koji povezuje Belu krajinu s mjestima duž rijeke Krke. Prema zapadu se diže Kočevski Rog, a prema jugozapadu Poljanska gora.
Obično se griješi kada se navodi kako je najviši vrh Bele krajine Mirna gora, jer se nekoliko kilometara zapadnije nalazi vrh Kopa, koja se sa svojih 1077 m najviši vrh Bele krajine. Istovremeno, najniža točka Bele krajine je ušće potoka Kamenice u Kupu, na granici s Hrvatskom - 127 m n.v. GEOLOGIJA U građi prevladavaju kredni vapnenci i dolomiti, koji prema vrhovima Gorjanaca i Kočevskog Roga prelaze u trijaske i jurske vapnence. U blizini sela Drašiči nalazi se manje područje s flišnim sastavom tla, a u blizini Kanižarice nalaze se jezerski sedimenti iz razdoblja miocena. U Kanižarici se nalazi i napušteni rudnik smeđeg ugljena. KLIMA Klima Bele krajine je umjereno kontinentalna klima jugoistočne Slovenije sa submediteranskim režimom oborina i prosječnim padalinama do 1300 mm. Prosječna temperatura je 10,1° C, što je iznad slovenskog prosjeka. 
Zalazak sunca nad Belom krajinom
Autor: Uroš Novina, Wikipedija |
Bela krajina kao zasebna pokrajina Neki geografi navode Belu Krajinu kao dio Dolenjske. U sve većem broju, na temelju društvenog zemljopisnog i povijesnog razvoja, tomu se protive Belokranjci, jer tvrde, Bela Krajina se razlikuje od Dolenjske klimom i poviješću te etnički mješovitim stanovništvom, što se može vidjeti u posebnim narodnim nošnjama, glazbi (tamburica), plesu (kolo), običajima (npr. Jurjevanje) i dijalektima (npr. Vuzem = slo., Velika noč, hrv., Uskrs). IME
Bela krajina je prema dijelu mišljenja ime dobila po bijeloj narodnoj nošnji. Tako je dolenjski pisac Janez Trdina (1830.-1905.) zapisao: "Kranjci žive s druge strane Gorjanaca, a od ostalih se razlikuju po bijeloj nošnji". Tzv. Bela Kranjska kasnije je preimenovana u Belu Krajinu. Drugi misle kako je ime dobila po prevladavajućem bijelom vapnencu ili po bijeloj boji breza koja prevladava u tipičnoj belokranjskoj vegetaciji steljnika. CESTOVNE VEZE
Cestovne veze Bele krajine su prema Novom mestu i Krškoj dolini preko prijevoja Vahta te prena Kočevju preko Brezovice. ŽELJEZNIČKE VEZE Prvi vlak u Metliku stigao je 25.5.1914. godine. Posljednja kurirska pošta prošla je preko Gorjanaca 27.5.1914. godine. Danas je Bela krajina s ostatkom Slovenije i susjedne Hrvatske povezana željezničkom prugom Novo Mesto - Semič - Črnomelj - Metlika - Karlovac. Napuštena šumska željeznička pruga Črnomelj - Adlešiči bila je transportna cesta za prijevoz drva iz šuma Veliko bukovje, koje leže između Adlešiča i Tribuče, sve do željezničke stanice u Črnomlju. |
| Priroda |
|
ZAŠTITA PRIRODE
Na području grupe Kočevskog Roga, u njegovom jugoistočnom dijelu, nalaze se dva parka prirode - krajinski park na slovenskom jeziku. - Krajinski park Kolpa godina zaštite 1998., 2006., 4332 Ha - Krajinski park Lahinja1988., 259 Ha MEĐUDRŽAVNI PROJEKTI Europska unija sufinancira dva projekta zaštite okoliša i time promiče prekograničnu suradnju između Slovenije i Hrvatske. Sve tri belokranjske općine sudjeluju u programu Curs Colapis s Krajinskim parkom Kolpa, Turističkom zajednicom Damelj i hrvatskim općinama Žakanje, Kamanje i Netretić. Projekt bi trebao regulirati plovni režim na rijeci Kolpa. Općine Bele krajine također sudjeluju u programu Viri življenja / Izvori života, koji bi trebao regulirati i obnoviti lokve (slov., kal), ribnjake i izvore. ENDEMSKE VRSTE Crna čovječja ribica - Godine 1986. su u blizini izvora Jelševniščice v naselju Jelševnik, pronašli su crnu čovječju ribicu, podvrstu čovječje ribice. Slovenski naziv za ovu vrstu je črni močeril ili črna človeška ribica, a znanstveno ime je Proteus anguinus parkelj. PROBLEMI ZAŠTITE PRIRODE Pravu ekološku katastrofu je u 1980-ima prouzročla tvornica je Iskra Semič. koja je u krške ponikve bacala otpad koji sadrži teško razgradljive poliklorirane bifenile (PCB). Rijeka Krupa (najznačajniji izvor vode u Beloj krajini) postala je najzagađena rijeka u Sloveniji i nije prikladna za vodoopskrbu. Sporni su i kamenolomi iznad Semiča na području Blatnika, Vrčica i Srednje vasi jer ugrožavaju lokalne vodne resurse na kojima se temelji buduća opskrba Bele Krajine pitkom vodom.
|
Narava Bele krajine
Autori: Špela Ambrožič, Mira Ivanovič, Mojmir Štangelj, Brancelj Bednaršek, Andreja Bednaršek, Matija Križnar (ilustrator), Aljančič, Gregor (fotograf) Godina izdanja: 2013. Opis knjige: Knjiga je posvećena prirodi Bele Krajine, gostoljubivi kraj, prema svima prijateljski, odjeven u bijelinu bijelih breza, bijeli od vapnenca, prikazuje njegovu raznoliku i lijepo očuvanu prirodu. Bela Krajina je jedinstven krajolik u zemljopisnom, biološkom, etničkom, kulturnom i povijesnom smislu. Knjiga “Priroda Bele krajine” povezala je 39 autora, najboljih stručnjaka iz različitih područja prirodoslovlja, i još veći broj fotografa prirode koji su predstavili tajne i specifičnosti ovog jugoistočnog kutka Slovenije. . ZANIMLJIVOSTI
Bijela roda - Vjerojatno zbog rata u Hrvatskoj krajem 1993. godine naselile su se prve bijele rode u Bijeloj krajini. Oko 11 parova ugnijezdilo se u rijeku Kolpu, kod sela Zemelj, Krasinec, Otok, Boršt, Cerkvišče i Prolozje, odn. uz rijeku Lahinju kod Dragatuša. IZVORI
Orhideje Bele krajine |
| Stanovništvo i naselja |
|
Stanovništvo
POVRŠINA Ukupna površina administrativnih teritorijalnih jedinica Bele krajine iznosi 596 km2 (općina Črnomelj 340 km2, općina Metlika 109 km2, općina Semič 147 km2). STANOVNIŠTVO U Beloj krajini živi oko 27.000 stanovnika, a prosjećna je gustoća naseljenosti 45 osoba na km2. U prošlosti je bilo znatno iseljavanje stanovnika, Broj stanovnika po najvećim naseljima (2002. godine): Črnomelj 5.854; Metlika 3.225; Semič 1.905. Belokranjci žive i zapadno od belokrajinskog platoa, u obližnjoj Poljanski dolini, gdje su prirodno-zemljopisni uvjeti slični onima u cijelom Ribničko-Kočevskom pobrđu. Bela krajina je poznata po bogatoj narodnoj baštini (slov., ljudsko izročilo). Glavna poljoprivredna grana je stočarstvo. Znatno je razvijeno i vinogradarstvo.
|
Poznati Belokranjci
|
|
Povijesni pregled
TURSKI UPADI Prvi turski upad na slovenski teritorij dogodio se 9.10.1408. upravo u Beloj krajini. Turci su prodrijeli iz Bosne i jedini koji je izvijestio o napadu bio je poznati Janez Vajkard Valvasor, godine 1689. Turski konjanici su opljačkali okolicu Metlike, ubili ljude i sve drugo spalili. Nisu uspjeli zauzeti ni Metiku, niti Črnomelj jer su ova mjesta bila zaštićena prirodnim (rjeke) i umjetnim utvrdama. Bela krajina je tada pripadala knezu Nikoli Frankopanu. Na to razdoblje podsjećaju brojni gradovi-utvrde grad Gradac, grad Metlika tj. ostaci gradova, npr. grad Pobrežje. Šokcev dvor u Žuničima (južno od Adlešiča) je spomenik kulture i primjer utvrđenog imanja (kmetije) iz tog razdoblja. 20. STOLJEĆE Željeznica je stigla u Belu krajinu 1914. godine i povezala ju sa susjednim regijama. DRUGI SVJETSKI RAT Tijekom većeg dijela Drugog svjetskog rata Bela krajina je bio slobodni partizanski teritorij. Na području Otoka ovdje se čak nalazio i aerodrom, otkuda su saveznici vozili ranjenike u južnu Italiju i dovodili pomoć. U Črnomlju je 19.-20.1.1944. održano prvo zasjedanje Slovenskega narodnosvobodilnega sveta (SNOS). Ovo zasjedanje predstavlja temelj slovenske državnosti. Prvi partizanski pjevački zbor je bio formiran u proljeće 1944. godine u selu Planina pod Mirno goro. Bio je nazvan "Invalidski zbor" ili "Pojoča četa" (Pjevajuća četa). U njemu je sudelovalo 80 partizana. POSLIJERATNO RAZDOBLJE Nakon Drugog svjetskog rata razvija se u Beloj krajini tekstilna industrija (tvornica Beti u Metliki i Črnomelju, te 1960. godine tvornica Komet u Metliki, kasneje u Rosalnicama, i u Starem trgu). Novomeški Novoteks je imao podružnicu u Vinici. Sva tu ta poduzeća propala. |
|
Zeleni Jurij |
|
NARODNA NOŠNJA
Za područje Bele Krajine karakteristična je bijela platnena narodna nošnja, koja je tradicionalno bila tkana mješavinom konoplje i lana, a kasnije sve češće od pamuka. Ova se nošnja znatno razlikuje od tradicionalnih slovenskih narodnih nošnji, budući je odjeća potpuno bijela. Danas su dijelovi nošnje: pojasevi (slov., pasovi), vrpce (trakovi), čarape (nogavice; na ženskoj nošnji), nakit, rupci (robci) su obojeni. Muškarci imaju široke pojaseve i široke crne šešire, a žene bijele peče (peča je vrsta tradicionalnog ženskog pokrivala za glavu). Starija narodna nošnja je bila samo bijela i nije imala drugih dodataka niti nakita. KERAMIKA (LONČARSTVO) U više dijelova Bijele krajine (npr. u Gradcu, Griču nad Dobličami) su izrađivali glinene posude koje su smatrane izuzetno kvalitetnima. Posude su prodavane po Bijeloj krajini i okolnim krajevima Dolenjske (Novo Mesto) i susjednoj Hrvatskoj (Karlovac). Posude iz Griča bile su nešto posebno jer su sadržavale 30 posto kalcita. Sličnu glinu za lončarstvo su upotrebljvali u još jednom kraju u Bosni i jednom u Španjolskoj. Glina za njih je dolazila iz Kanižarice, a kalcit iz rudnika nad Gričem. TRADICIJSKA POLJOPRIVREDA
- STOČARSTVO Belokranjska pramenka jedna je od slovenskih autohtonih pasmina ovaca, koja je namijenjena proizvodnji janjetine. Ime je dobila po najvećoj slovenskoj regiji u jugoistočnom dijelu Slovenije. Nekada su ju uzgajali na obje obale rijeke Kupe, osobito u brdskim i krškim područjima Bele Krajine, gdje su uvjeti za poljoprivredu i danas vrlo slabi. Danas je pasmina najrasprostranjenija na području Adlešića, Črnomlja i Vinice. Belokrjinska pramenka je skromna i otporna ovca, dobro prilagođena stjenovitim krškim pašnjacima. Ovce ove pasmine teže oko 50 kg, ovnovi malo više, ali samo iznimno više od 65 do 70 kg. U nizinskim područjima, ovce su veće, a na krškom terenu tjelesna težina ovaca ne doseže ni 45 kg. IZVORI Opis belokranjske pramenke - pasme ovc na Portalu Drobnica (www.drobnica.si) Belokranjska pramenka - FABISnet - VINOGRADARSTVO Vinogradarska regija Bela Krajina (1130 ha) jedna je od tri vinogradarske regije od 7700 hektara Slovenske vinogradarske regije Posavje. Granice Belokranjske vinogradarske regije su Gorjanci, Kočevski gozd i rijeka Kolpa/Kupa na granici s Hrvatskom. Najtipičnija su vina belokranjec (bijelo vino) i metliška črnina (crno vino). - PČELARSTVO Pčelarstvo je vrlo razvijeno u Beloj krajini.
|
Narodna nošnja Bele krajine
Autor: Modrijan zaloba; Izvor, Pinterest Laneno platno Bela krajina je posebno poznata po lanenom platnu, kojega su upotrebljavali za izradu narodne nošnje. |
|
TRADICIJSKA ARHITEKTURA
Članak: Tradicionalna arhitekturna tipologija v Beli krajini – območje občine Črnomelj
Autorica: Marija Prašin Kolbezen Jezik: slovenski Objavljeno u reviji RAST (Revija za kulturo, umetnost in družbena vprašanja) iz Novog Mesta OTVORI Desno (fotografija iz članka): Učakovci – vrhhlevna hiša. Kuća katnica nad štalom (slov., vrhhlevna) ili podrumom (slov., vrhkletna), ovisno o namjeni podruma, je katnica sa dvostrešnim krovom strmog nagiba sa ili bez trokutno zasječenih krajeva (poluskošenjima, slov., čop) . |
Učakovci
|
| Po Beloj krajini |
|
Vahta
Vahta je 615 m visoki prijelaz preko Gorjanaca, koji povezuje Belu krajinu s mjestima duž rijeke Krke. Prijevojem prolazi staza Novo Mesto - Metlika. Na Vahti se odvaja šumska cesta koja vodi do planinske kuće Vinka Paderšiča pri Gospodični (822 m n.v. i Koče pri Miklavžu (969 m n.v.). Prolaz je dobio ime po utvrdi i straži, koja se nekoć ovdje mijenjana, promatrala i upozoravala na prodore turskih četa preko Kupe |
|
Sémič (ranije ime mjesta je Semenič) je naelje u Beloj krajini, sjedište je istoimene općine. Smjestio se pod padinama Kočevskog Roga i Gorjanaca (hrv. Žumberačka gora) te neposredno pod brdom naziva Smuk.
Najstariji spomen naselja seže u 13. st., u vrijeme kada je na području Bele krajine gospodario Henrik Adeški. Semič je dobio ime po starom gradu Semeniču, u vlasništvu Semeniča (Semeniči; njemački Semenitsch, Zemenitsch, Semeniz) slovenske vlastelinske obitelji, predstavnika nižega plemstva, porijeklom iz tadašnje Marke Metlike, a današnje Bele krajine. Semenič je stajao pod vrhom obližnjeg brda. Godine 1338. je u Semiču osnovana prva velika župa (prafara). U vrijeme turskih upada na ovo područje su oko crkve sv. Štefana (sagrađene u 12. st.) izgradili utvrdu (slov., tabor), međutim, Turci su uspjeli 1547. zauzeti i opustošiti selo. Kočevski Nijemci su živjeli također i na području Semiča, gotovo 600 godina. Južno od Semiča je geološka zanimljivost. izvor rijeke Krupe. Semič i okolica poznati su po velikom broju trsova i proizvodnji vina. 
Siemitsch (Semič)
Grafika; Autor: Johann Weikhard von Valvasor 1679. |
Semič, pogled na župnu crkvu
Semič čini veći broj naselja odn. nekadašnjih zaselaka, od kojih su neka ranije bila samostalna naselja. To su Coklovca, Gaber pri Semiču, Gora, Kašča, Kot pri Semiču (njemački, Winkel), Krč, Mladica, Podturn, Sadinja Vas (Sodinsdorf), Sela pri Semiču (Sela bei Heiligengeist), Trata, Vavpča Vas (Amtmannsdorf), Vrh, i Vrtača pri Semiču.
Godine 1953. ime sela Gaber, na jugozapadu Semiča, izmijenjeno je u Gaber pri Semiču. Ime nekadašnjeg sela Sela pri Svetem Duhu je promijenjeno u Sela pri Semiču 1955. godine Slična imena sela mijenjana su u Sloveniji na temelju Zakona o imenima naselja i imenovanju trgova, ulica i zgrada, kao pokušaj slovenske poslijeratne komunističke vlasti da ukloni sve vjerske elemente iz toponima. Od 2001. kada su pripojena Semiču, Sela pri Semiču prestaju biti samostalno naselje.
|
|
Što vidjeti i posjetiti
Cerkev sv. Štefana, župna crkva hrv., Crkva sv. Stjepana Crkva se posredno spominje još 1228. godine. Godine 1268. dolazi pod upravu Teutonskog viteškog reda (slov. križniki, križniški red). U vrijeme turskih upada crkvu su obzidali zidinama i dodatno utvrdili sakristiju. U 18. stoljeću današnja građevina nadomjestila je prvotnu crkvu. Izgrađena je u stilu baroknog klasicizma - s centralno smještenim prezbiterijem, koji je izgrađen na oktogonalnom tlocrtu, i s pravokutnim, kasnije produljenim brodom. U njezinoj unutrašnjosti nalaze se slike Janeza Valentina Metzingera (1699.-1759.): Zadnja večerja (hrv. Posljednja večera) i sv. Štefan (sv. Stjepan), zatim Križev pot (Križni put) iz 1800. god. baroknog slikara Janeza Potočnika (1749.-1834.) te dragocjeni venecijanski luster. Glavni oltar iz 1874. god. djelo je slikara Jerneja Jereba iz Metlike. Barokna arhitektur crkve i njezina oprema spada u najkvalitetnije spomenike sakralne umjetnosti u Beloj krajini. Semiški muzej Muzej se nalazi nasuprot crkve sv. Štefana. Muzejska postava prikazuje povijest kraja, sadrži i vinogradarsku zbirku, galerijski prostor i dvoranu za vjenčanja. Muzejska zgrada je do 1936. bila škola. Taborska hiša U ovoj obnovljenoj kući koja se naslanja na crkveni zid održavaju se povremene izložbe slika. Jureča lipa Na livadi na rubu sela Vrtača raste drvo lipe s izuzetnom krošnjom. U visini prsa njen je obujam 520 cm, a na visini od 15 m šire se glavne grane iz koji se još dalje širi 20-ak vertikalnih bočnih grana. Manifestacije U Semiču se svake godine održava turistička manifestacija Semiška ohcet, u sklopu koje se također prezentiraju seljački običaji, obrti i folklor. |
Smuk nad Semičem
Smuk je 547 m visoki brdski plato (slov., planota) nad Semičem. Prema jugu i jugoistoku Smuk se spušta kroz šumsko područje prema prisojnoj Semiškoj gori sve do njezina podnožja gdje se nalazi naselje Semič. Na Smuku se nalazi Lovački dom (slov., Lovski dom). |
Park prirode Lahinja
slov., Krajinski park Lahinja Park prirode Lahinja (Skupštinski Dolenjski list, br. 3/88, Službeni glasnik Republike Slovenije, br. 73/98) obuhvaća područje bogate prirodne i kulturne baštine u izvorišnom dijelu gornjeg toka Lahinje. Na relativno malom području zaštićenog područja (200 ha) nalazi se nekoliko izvora i raznih krških fenomena karakterističnih za plitki krš. Biospeleološki zanimljiva je krška špilja Zjot s kraćim podzemnim tokom i tipičnom podzemnom faunom krških krajeva Bele Krajine. U zaleđu špilje nalazi se i ponikva s urušenim svogom (slov., udorna vtača) Glušenka, koja dolazi u dodir s podzemnim vodama. Posebnost parka su močvarni prirodni rezervati Lahinjske luge i Nerajske luge, prave botaničke riznice te manja močvara Mlaka, gdje prebiva želva, močvarna. Park je također zanimljiv u kulturnom i povijesnom smislu. zavoj Lahinje u Pustem Gradcu bio je naseljen još u prapovijesti. Na mjestu bivšeg srednjovjekovnog grada i danas još radi Klepčev mlin i pila venecijanka, a usred riječnog zavoja nalazi se crkvica Svih svetih sa seoskim grobljm. Na poljima blizu Velikog Nerajaca vidljivi su ostaci obiteljskih gomila iz halštatskog razdoblja, koje svjedoče o nekadašnjem načinu života i načinu ukopa mrtvih. |
|
Krška edukativna staza
Izvor karte: Semič.si |
Dinarski špiljski školjkaš
Autor: H. Bilandžija; Izvor: Državni zavod za zaštitu prirode RH Dinarski špiljski školjkaš
Dinarski špiljski školjkaš, špiljska kongerija, a u sloveniji poznat kao Kuščerjeva kongerij jedini je špiljski školjkaš na svijetu. Do ponovnog otkrića polovicom 20. stoljeća, za ovaj se rod školjkaša (Congeria) smatralo da je izumro prije 5 milijuna godina. Ova je vrsta endem Dinarida, rasprostranjen na području Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Kao i svi špiljski organizmi, ovaj školjkaš ima dug životni ciklus, dostižući 30 do 40 godina starosti, no i samo 20 mm veličine. Budući da živi u vječnoj tami, špiljska kongerija nema pigmenta te ima reducirane organe za vid. Vrlo malo stopalo kongerije upućuje na to da ima ograničenu mogućnost kretanja, odnosno da nakon pričvršćivanja gotovo i ne mijenja položaj. Jedinke su razdvojenog spola, a oplodnja je kod ovog školjkaša unutarnja te se odvija kada je razina vode u špilji niska. Hrani se filtriranjem sitnih organskih čestica koje u podzemlje donose vode s površine. Dinarski špiljski školjkaš živi u podzemnim prostorima, većim dijelom trajno potopljenim, dok u sušnim periodima godine ostaju izvan vode, ali u vlažnoj podzemnoj mikroklimi. Kolonije školjkaša su pričvršćene na kamene stijene ulaznih dijelova ponora, gdje nisu na udaru jakih struja vode, ali i duž glavnih podzemnih kanala, kojima otječe voda s krških polja. Dinarski krš, jedno je od područja s najraznolikijom podzemnom faunom na svijetu. Osim dinarskog špiljskog školjkaša, ovdje nalazimo i čovječju ribicu – jedinog špiljskog kralješnjaka u Europi, ogulinsku špiljsku spužvicu – jedinu špiljsku spužvu na svijetu, dinarskog špiljskog cjevaša – jedinog takvog na svijetu te zagonetnu velkovrhiju – jedinog špiljskog žarnjaka na svijetu. Podzemna staništa izuzetno su osjetljiva te su neka krška područja Hrvatske vrlo ugrožena. Glavni uzroci ugroženosti dinarskog špiljskog školjkaša, ali i cijele špiljske faune, su onečišćenje podzemnih voda krutim otpadom i otpadnim vodama iz industrije, poljoprivrede i domaćinstava, promjena hidrološkog režima(skretanjem podzemnih tokova i promjenom razina podzemnih voda) te onemogućavanje prirodnog plavljenja krških polja i prirodnog istjecanja poplavnih voda koje u podzemlje unose čestice organskog otpada, a kojima se kongerija i mnoge druge podzemne životinje hrane. U Hrvatskoj, živi primjerci ove vrste zabilježeni su samo na šest lokaliteta te se ona nalazi na Crvenom popisu špiljske faune Hrvatske u kategoriji kritično ugrožene vrste. Zakonom je strogo zaštićena vrsta u Republici Hrvatskoj, dok je na europskoj razini štiti Direktiva o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore Europske unije. IZVORI Državni zavod za zaštitu prirode R. Hrvatske, Dinarski špiljski školjkaš (Congeria kusceri) Wikipedija (fr.); Congeria kusceri |
|
Na Roškom pješačkom putu
Dionica Roške pešpoti, između Žage Rog (Roške pilane) i vrha Veliki Rog |
|
Osim standardnih planinarskih staza, na ovome području obilježeno je i više drugih pješačkih i edukativnih staza, među kojima su:
Roška pešpot (Roška pješačka staza)
 Markacija Roške pešpoti
Višednevno pješačenje obilježenom stazom Roška pešpot (hrv., Roški pješački put), možda je najbolji način upoznavanja Kočevskog Roga. Ideju za ovu stazu dao je šumar Tone Prelesnik, koji je također i isplanirao trasu. Put, dugačak oko 60 kilometara, prolazi najzanimljivijim točkama toga dijela Roga, provedena je uz brojne prirodne znamenitosti, ostatke nekadašnjih sela i nekih još uvijek naseljenih kuća i imanja. Staza je obilježana markacijama u obliku zelenog otiska medvjeđe šape na bijeloj podlozi. Staza započinje kod Rudniškog, odn. Kočevskog jezera (490 m n.v.), na rubu grada Kočevja. Trajanje obilaska iznosi oko 72 sata. Jedna od mogućnosti obilaska puta je u tri etape s mogućnošću noćenja u šumarnicama (slov. gozdarske koče) na Luži i Podstenama. No kako se radi o objektima koji su samo ponekad otvoreni, za njihovo korištenje potrebna je prethodna najava Zavodu za gozdove Slovenije, OE Kočevje.
Neke od točaka na stazi su: - Rudniško, odn. Kočevsko jezero, - Željnske špije (Željnske jame), s paleolitskim nalazištem, nakon špllja staza ulazi u šumu, - Šumski rezervat Pugled – Žiben (Gozdni rezervat Pugled – Žiben), - vrh Veliki Rog (09 m), najviša točka na stazi, - Roška pilana (Roška žaga), - Šumski rezervat Rog s prašumom Rajhenavski Rog (Gozdni rezervat Rog s pragozdom), debela jela Kraljica Roga, - Selo Rajhenav (vas Rajhenav), - Lovski vrh ili Sv. Ana, točka s dobrim vidikom - Prelesnikova koliševka (kolišévka.= veća krška depresija (slov., kotanja), obično s vertikalnim stijenama), prirodna zanimljivost zbog izražene toplotne i vegetacijske inverzije. 
Karta Roškog pješačkog puta 1.
slov., Roška pešpot; Izvor: http://www.kocevskirog.si 
Karta Roškog pješačkog puta 2.
Izvor: Hiking Biking Slovenia |
Primjer dvodnevnog obilaska Kočevskog Roga
Roška pešpot
Proizvodnja: kočevsko Opis videa: Staza označena medvjedovom šapom je prava mogućnost za višednevno lutanje šumskim bespućem Roga. Početak ove, na tri dionice podijeljene staze, je Rudniško jezero kod Kočevja. Već nekolkokoraka od vodene površine nalaze se Željnske jame, u kojima su ljudi našli sklonište još prije 20.000 godina. Slijedi šumski rezervat Pugled-Žiben, od kuda vas prati tišina sve do Roške žage, čiji nijemi ostaci pričaju o nekada cvjetajućoj gospodarskoj aktivnosti. Krajolik tu i tamo prekinu ostaci kočevarskih sela, čiji su stanovnici odavno potražili novi životni prostor. Nasuprot njima su Rajhenavski pragozd i kraljica Roga, koji već se već više stoljeća održavaju na istom mjestu. te šumski rezervat Prelesnikova koliševka, koji skriva vegetaciju hladnog sjevera. Vzdržljivostni pohod - Po medvedovih stopinjah
Autor: grgaable Opis videa: Zamisao za trasu staze je dao poznati kočevski šumar Tone Prelesnik. Put odkriva najzanimljivije kutove toga dijela Roga, provedena je uz brojne prirodne znamenitosti, kao što su: šumski rezervat Pugled-Žiben, prašuma Rajhenavski Rog, šumski rezervat Prelesnikova koliševka, ... i uz ostatke nekadašnjih sela. Put je dobro označen otiskom medvjeđe šape. Uz malo sreće moguće i sami sretnete ovog dlakavca. 
Europski pješački put E-7
Područjem Kočevskog Roga prolazi i dionica međunarodnog Europskog pješačkog puta E-7, koji ide kroz više europskih država, od Atlantika - Sredozemnog mora - jezera Grada u Italiji preko Slovenije, do južne Mađarske. E7 se u Sloveniji zove i i Naprudnikova pot od Soče do Mure (prema ključnoj osobi slavistu Zoranu Naprudniku). U Sloveniji je dug približno 600 km, odn. nekih 30 dana hoda. Dionice E7 na području grupe Kočevskog Roga 4. Po robu Notranjske i Suhe krajine do Krke 3 dana, odn. 20 sata za 67 km (preko Pokojišča), ili 70 km (kroz Pekel); uspon: 2060 m Karta Notranjski Kras in občina Dobrepolje 5. Po dolini Krke i kroz Gorjance 3 dana, odn. 25 do 28 sata (varijant 90 km), ili 30 sata (varijanta 110 km); uspon: 1900 m; Karta Dolenjska Kontrolne točke na području grupe Kočevskog Roga 17. Predgozd - kmetija odprtih vrat 18. Krka - turistična kmetija Magovac 19. Žužemberk - turistična kmetija Koren 20a.Lašče - gostilna Rojc 20b.Dobrnič - bar Škrjanc 21. Dolenjske Toplice - recepcija hotela Vital 22. Jugorje - gostilna Badovinac 23. Planinski dom na Gospodični 24. Pleterje - vratarnica kartuzije Pleterje 25. Kostanjevica na Krki - gostilna Žolnir Geopedija.si - E7 kroz Sloveniju, od žiga do žiga |
|
Kočevski Rog
Kočevski Rog je pogodan za vožnju biciklom, jer su kroz njegove prostrane šume izvedene brojne šumske ceste, koje nemaju veliku strminu, posebno u vršnom dijelu. Mnoge rute su danas dobro označene, iako treba uvijek pripaziti jer je mreža tih šumskih cesta zaista prostrana i zapletena poput labirinta. Bela krajina i istočni dijelovi Kočevskog Roga Bela krajina zajedno s obližnjim Gorjancima i Kočevskim Rogom pruža izvrsne uvjete za rekreativni i obiteljski biciklizam, kao i za one koji isprobavaju zahtjevnije rute. U brošuri Kolesarske poti Bele krajine (Biciklističke staze Bele krajine) prikazano je 15 biciklističkih staza koje su uređene i označene. |
Biciklističke staze Bele krajine (PDF)
|
|
Šumsko raskrižje
Između Komarne vasi i Žage Rog |
|
Planinski dom na Mirnoj gori (1000 m)
LOKACIJA: KOČEVSKI ROG; KOORDINATE: 45.629485, 15.103134 OPIS I PRAKTIČNE INFORMACIJE
Planinski dom se nalazi na jugoistočnom dijelu Kočevskog Roga, nedaleko od vrha Mirne gore uz ruševine crkvice sv. Frančiška. Dom je otvoren od srijede do nedjelje, a zatvoren ponedjeljkom i utorkom. U glavnoj sobi i zatvorenoj terasi ima 60 sjedećih mjesta. Ima 6 soba, s ukupno 39 ležaja; WC, umivainici s vodom u prizemlju i na katu, centralno grijanje, voda kišnica, električna energija, telefon i Wi-Fi. KONTAKT I DODATNE INFORMACIJE Upravljač domom: PLANINSKO DRUŠTVO ČRNOMELJ Domar/upravljač: Jožica Šavor; Telefon: GSM+386 40 717 629; E-pošta: domnamirnigori@gmail.com Adresa: Planina 6; 8333 Semič Informacije o Planinskom domu na Mirnoj gori - OTVORI 
|
PRISTUP DOMU NA MIRNOJ GORI
Autobusom: Autobusna stanica Črmošnjice pod Gačami, preko Gača - 4 h 45. Autobusna stanica Vrčice, preko Blatnika pri Črmošnjicah - 2 h 15. Autobusna stanica Vrčice, preko Planine - 2 h 30. Autobusna stanica Gaber pri Semiču, preko Planine - 3 h 15. Autobusna stanica Lokve pri Črnomlju, preko Planine - 4 h. Autobusna stanica Črnomelj, preko Planine - 4 h 15. Vlakom: Željeznička stanica Semič, preko Planine - 3 h 15. Željeznička stanica Otovec, preko Planine - 3 h 45. Željeznička stanica Črnomelj, preko Planine - 4 h 15. Vozilom: Iz Črmošnjica, preko Gača - 4 h 45. Iz Brezovice pri Črmošnjicah, do Doma - 2 h. Iz Vrčica, preko Blatnika pri Črmošnjicah - 2 h 15. Iz Vrčica, preko Planine - 2 h 30. Iz Gabra pri Semiču, preko Planine - 3 h 15. Iz Črnomlja, preko Planine - 4 h 15. Iz Otovca, preko Planine - 3 h 45. KAPACITET DOMA Kreveti u sobama: 28 Skupni ležaj: 11 Zimska soba: 0 Krevet za hitne slučajeve: 0 Blagvaonica: 60 sjedećih mjesta |
|
Planinska koča pri Sv. Ani na Mali gori (910 m)
LOKACIJA: RIBNIŠKA MALA GORA; KOORDINATE: 45.769636, 14.743647 Ova planinarska kuća nalazi se na 910 m n.v. na rubu šume, na zapadnoj strani vrha gdje se nalazi crkvica sv. Ane (920 m). Sagradili su je članovi Planinarskog društva Ribnica u nekadašnjoj seljačkoj kući od koje su bile ostale samo ruševine. PD Ribnica je 1992. dogradilo kuću te Dom otvorilo 26.6.1993. godine. U blagavaonici s kuhinjom ima 20 mjesta, a uz stolove pred kućom dodatnih 40. U zajedničkim spavaonicama ima 15 mjesta, poljski WC, peć u blagavaonici, voda je kišnica, agregat za električnu energiju. Koča se nalazi među kontrolnim točkama Proširene slovenske planinarske transverzale (Razširjena slovenska planinska pot). RADNO VRIJEME KUĆE Otvorena je subotom, nedjeljo i praznicima, osim 1.11., 25.12. i na Uskrs. INFORMACIJE I KONTAKT (2017.) Upravljač kućom: Planinsko društvo Ribnica; E-pošta: pdribnica@gmail.com Opskrbnik: Tomaž Pahulje, tel: 00386 (0)41 368 252 Informacije o Kući kod Sv. Ane na Maloj gori - OTVORI PRISTUPI (s kratkim opisom) Iz Ribnice vozilom, lokalnom cestom 4 km, proći pored poduzeća Inles i Riko do seoskog gospodarstva Seljan. Od Seljana do Kuće ima 25 minuta hoda. Iz Ribnice pješice, edukativnom stazom Ribniška naravoslovna pot od Ribnice, pored poduzeća Inles i Riko, Jamarskog doma kod Francetove jame i gospodarstva Seljan. Za ovaj uspon potrebno je oko 1,30 h. Iz Ortneka pješice, po transverzali "Ribniška planinska pot" preko Grmade hod traje 4,30 do 5 sati hoda. UDALJENOSTI OD PLANINARSKE KUĆE Stene Sv. Ane (964 m), vidikovac, 30 min. Črni vrh (961 m) po transverzali Ribniška planinska pot, 3h Turistički uređena Francetova jama, 45 min. Turistični dom na Grmadi (887 m) po transverzali Ribniška planinska pot, 4h Planinska koča na Kamen Vrhu (783 m) 5,30 h Jamarski dom pri Francetovi jami 45 min. |
PRISTUP KUĆI NA MALOJ GORI
Autobusom: Autobusna stanica Ribnica, pored Francetove jame - 2 h. Autobusna stanica Ortnek, pored Stena Sv. Ane - 4 h 30 do 5 h. Autobusna stanica Velike Lašče, pored planinske kuće na Kamen Vrhu - 7 h. Vozilom: Po lokalnoj cesti iz Ribnice, do gospodarstva (domačije) Seljan, 4 km, do kuće - 45 min. Iz Ribnice, pored Francetove jame - 1 h 30. Iz Ortneka, pored Stena Sv. Ane - 4 h 15. Iz Velikih Lašča, pored planinske kuće na Kamen Vrhu - 7 h. KAPACITET KUĆE Ležišta po sobama: 0 Zajednička ležišta: 25 Zimska soba: 0 Blagavaonica: 20 sjedećih mjesta |
|
Planinska koča na Kamen vrhu (783 m)
LOKACIJA: RIBNIŠKA MALA GORA; KOORDINATE: 45.830285, 14.681147 OPIS Planinska kuća stoji na prisojnoj padini neposredno pod Kamnim vrhom. (783 m), kojega domaći ljudi zovu Kamen vrh. PD Dobrepolje se odlučilo za izgradnju Kuće na osnivačkom zboru 17.12.1989. Izgradnja je započela 1990, a kuća potpuno završena, opremljena i otvorena 22.8.1993. PD Dobrepolje pranira na vrhu postaviti vidkovac. PRAKTIČNE INFORMACIJE Kuća je otvorena nedjeljama i praznicima te po dogovoru. Moguća je opskrba toplim napicima i pićem. U gostinjskoj sobi ima 20 sjedećih mjesta, a na klupama pred kućom 100, mogućnost smještaja za 8 osoba (zajednički ležaj); poljski WC, voda se donosi, elektrićna energij iz generatora. KONTAKT (2017.) Telefon+386 51 478 377, Franc Novak Planinsko društvo Dobrepolje Facebook - PD Dobrepolje Informacije o Kući kod Sv. Ane na Maloj gori - OTVORI UDALJENOSTI OD KUĆE Podpeška jama u Podpeči, 45 min. Planinska koča pri Sv. Ani na Mali gori, 5:30 h, laki put Stene svete Ane (964 m), 5:00 h, laki put Grmada (887 m), 1:30 h, laki put |
PRISTUP KUĆI NA KAMEN VRHU
Autobusom: Autobusna stanica Velike Lašče, do kuće - 1 h 30 Autobusna stanica Ponikve pri Dobrempolju, do kuće - 1 h 45 Autobusna stanica Videm pri Dobrempolju, preko Podpeči - 1 h Autobusna stanica Podgora pri Dobrempolju križišče, do kuće - 1 h 10 Autobusna stanica Ortnek, preko Grmade - 2 h 15 Autobusna stanica Ribnica, preko planinarske kuće kod Sv. Ane na Maloj gori - 7 h 30 Vozilom Šumskom cestom iz Predstruga do parkirališta na sjevernoj strani Kamen vrha, 3 km, do kuće - 30 min. Šumskom cetom iz Predstruga do parkirališta na južnoj strani Kamen vrha, 8 km, do kuće - 20 min. Iz Velikih Lašča, do kuće - 1 h 30. Iz Ponikva, do kuće - 1 h 45. Iz Podpeči, do kuće - 45 min. Iz Podgore, do kuće - 1 h 10. Iz Ortneka, preko Grmade - 2 h 15. Iz Ribnice, preko planinarske kuće kod Sv. Ane na Maloj gori - 7 h 30. KAPACITET KUĆE Smještaj po sobama - 0 Zajednički smještaj - 0 Zimska soba - 0 Blagavaonica - 20 sjedećih mjesta |
|
KOČEVJE
|
