|
|
SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SREDNJE I ISTOČNE BOSNE > Sansko-vrbaska grupa planina > Manjača
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Velika Manjača, 1239 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.5676, 17.0140
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Velika Manjača, 1239 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.5676, 17.0140
|
|
UvodManjača je planina u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Nalazi se na području općina Mrkonjić Grad, Ribnik i Banja Luka. Njen najviši vrh je Velika Manjača (1239 metara).
Planinu odlikuje krški teren s dolomitnim i vapnenačkim stijenama, u kojima se nalazi veliki broj špilja i jama. Ovde se nalazi jedna od najdubljih jama Bosne i Hercegovine, koja dosiže 302 metra dubine. Manjaču obilježava i veliko bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta, a okružuju je dvije rijeke: Vrbas (na istoku) i Sana (na zapadu). WIKIPEDIJA ENGLISH SUMMARY: Manjača mountain
Manjača is a mountain in the northwestern part of Bosnia and Herzegovina. It is located in the municipalities of Mrkonjić Grad and Banja Luka. Its highest peak is Velika Manjača ("Large Manjača", 1239 meters). The mountain is characterized by karst terrain with dolomite and limestone rocks, in which there are a large number of caves and pits. Here is one of the deepest pits in Bosnia and Herzegovina, which reaches a depth of 302 meters. Manjača is also characterized by a great wealth of flora and fauna, and is surrounded by two rivers: Vrbas (in the east) and Sana (in the west). 
Krajolik Manjače
Autor fotografije: Лека МГ; Wikipedija |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS / GEOGRAFIJA
Planina Manjača, prostorni pogled
Izvor: Google Earth, 2021.
Izvor: Google Earth, 2021.
PRIRODA
|
Vukovi u BiH — Vrsta koju treba zaštititi?
Datum objave: 9.3.2022. Autor: doku․ba Opis. Koliko vukova nastanjuje šume Bosne i Hercegovine i da li ova vrsta zaslužuje status ugroženosti? Sa doktorom Igorom Trbojevićem obišli smo Manjaču, planinu koja je po vukovima čuvena. Priča: Osman Zukić • Video: Almir Kljuno • Pročitajte tekst na: https://bit.ly/3hTc3gU Čitala: Ivana Kalember "Zelene milje", serijal autorskih reportaža i video priča o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH, nastao je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH |
Manjača
Datum objave: 14.8.2022. Autor: Milan Trninić Opis: Trijebovski Ponorac, Velika Manjača, Ravnica |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
LAZAR DRLJAČA, Portret Save Bosančića iz Zmijanja
akvarel, 246 × 184 mm |
Povijesni pregled
|
17. stoljeće
Zmijanje spominje kao oblast turski geograf Hadži Kalfa ili Ćatib-Čelebija. 1941.-1991. Područje Manjače bilo je za vrijeme Drugog svjetskog rata jako uporište četničkih snaga. Po završetku rata, nove vlasti za kaznu raselile su lokalno stanovništvo i na planini uspostavile veliki vojni kompleks i strelište Jugoslavenske narodne armije. IZVOR Manjača. Wikipedija Logor na Manjači Na području Manjače nalazila se kasarna JNA i potom Vojske RS, poznata po tome što se u njoj nalazio koncentracijski logor "Manjača" tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Logor je osnovan sredinom maja 1992. godine, a u njemu su držani isključivo civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Podaci o broju zatvorenika nisu u potpunoti poznati. Prema podacima Međunarodnog komiteta Crvenog križa, u kampu je držano 3.737 zatvorenika. Logor je vodila vojna policija VRS pod komandom 1. krajiškog korpusa, a komandant logora bio je pukovnik Božidar Popović. IZVOR Iz Presude Haškog tribunala Predmet br.: IT-99-36-T "Brđanin" 1995.
Manjača je bila krajnja sjeverna točka dosega HV-a i HVO-a u vojnoj operaciji Južni potez. 2015. Zmijanje je poznato po jedinstvenom vezu sa specifičnom tehnikom koju su prakticirale žene tog kraja, a koristio se za ukrašavanje ženske odjeće. U srpnju/julu 2015. uvršten je na zaštićenu listu nematerijalnih vrijednosti UNESCO-a nematerijalnih vrijednosti. |
PUTOKAZI - Srednjovjekovne tvrđave u kanjonu Vrbasa
Autor: Banjalučka Hronika Datum objave: 28.12.2020. Opis. Priča je ovo koja je nastajala mjesecima. Godinama. Konačno: Ovo je priča o srednjovjekovnim tvrđavama u kanjonu Vrbasa. Bočac, Greben i Zvečaj. U jednoj emisiji. Putokazima vođeni idemo u srednji vijek. Produkcija: ELTA HD TV Banjaluka. |
Turizam
|
Selo Stričići na Manjači idealno za paraglajding
Datum objave: 26.8.2018. Proizvodnja: ATV Opis: Više informacija na http://www.atvbl.com |
|
PRIČE IZ PLANINE
Zalazak sunca nad Manjačom
Autor fotografije: Siniša Ćosić
Autor fotografije: Siniša Ćosić
|
Špiro Bocarić i Zmijanje
Špiro Bocarić (Budva, 24.5.1876.- Jadovno, 9.7.1941.); Akademski slikar, etnograf, pisac, likovni kritičar, pedagog, numizmatičar, filmski snimatelj i fotograf, povjesničar i muzeolog. Zanimao se i za paleontologiju i minerologiju Radio je portrete bogatih Budvljana i Sarajlija (najpoznatiji portreti u bivšoj Jugoslaviji), potom slike folklornog sadržaja, pejzaže i ikone.
Prve pouke iz slikarstva dobio je od starijeg brata Anastasa. Školovao se u Veneciji do 1896. godine, kada se pridružio bratu u Novom Sadu. Skoro tri desetljeća proveo je u Sarajevu (1897. do 1914.) i Banjaluci i tamo postao jedan od značajnijih slikara i muzealista. U Sarajevu je stekao širok krug prijatelja. Tamo se počeo baviti i publicistikom, družeći se s mladim intelektualcima okupljenim oko časopisa Bosanska vila, Otadžbina, Razvitak. Značajno je bilo njegovo poznanstvo s književnikom Petrom Kočićem, zahvaljujući kome je Bocarić zavolio Bosansku krajinu i Zmijanje. Prema pisanju u Otadžbini 1907. godine, Bocarić je posjetio Krajinu radi svojih umjetničkih studija "narodnih nošnji i tipova". Upravo je Kočić podstakao Bocarića da krene u pravcu istraživanja etnografskog materijala Bosanske krajine (Izv. Sandra Kljajić, SRBIJA nacionalna revija). Ohrabrio ga je u ideji da se posveti narodnoj umjetnosti i ljepoti tradicije. Koristio je narodnu tradiciju i prikupljao "te crte i reze, te razne šare s narodnih nošnji, s preslica, tkanica i kolijevki", sa prostora Vrbaske banovine. Prijateljstvo s mladim intelektualcima, borcima za nacionalnu slobodu, a posebno sa Kočićem, svrstat će Špiru Bocarića među politički nepodobne, pa je 1914. protjeran u Banjaluku. Iako se u njoj našao silom prilika, u Banjaluci je Bocarić veoma brzo pronašao svoje mjesto. Nije prošlo mnogo, svrstao se u intelektualce koji su Banjaluku istrgli iz viševjekovne kulturne i prosvjetne učmalosti. Sudionik je na Drugoj jugoslovenskoj umjetničkoj izložbi 1906. u Sofiji, Bocarić dobija ponude zagrebačkih izložbenih salona. Tamo izlaže prvo samostalno, pa s Ivanom Tišovim i Josom Bužanom 1920, a zatim kolektivno i u Salonu "Ulrih" u Vinkovcima aprila-maja 1923. Godine 1925. opet u Salonu "Ulrih" izlaže samostalno i s Milenkom D. Đurićem. Gradsko poglavarstvo Sarajeva povjerava mu izradu portreta vojvode Stepe Stepanovića za Gradsku sarajevsku skupštinu, a Zemaljska vlada angažira ga za uređenje enterijera novosagrađene ljetnje rezidencije dinastije Karađorđevića u Han Pijesku. Bosanska krajina 1929. postaje Vrbaska banovina, upravna jedinica Kraljevine Jugoslavije. Odukom bana Vrbaske banovine Tise Milosavljevića, a po nalogu kralja Aleksandra Karađorđevića, 26.9.1930. u Banjaluci je otvoren Muzej Vrbaske banovine. Za njegovog prvog upravnika postavljen je Špiro Bocarić. Bio je jedan od začetnika filmske produkcije u toj regiji. Ubijen je, bačen u Šaranovu jamu (Jadovno) kod Gospića 19.7.1914. godine od strane ustaša. Bocarić je napisao prvi ilustrirani turistički vodič Bosanske krajine na četiri jezika. |
Spiridon Špiro Bocarić, Portret Petra Kočića (1877—1916)
Tehinka: ulje na drvetu; Dimanzije: 34 x 43 cm |
|
PUTOKAZI - Manjača 2018
Datum objave: 2.3.2018. Proizvodnja: Banjalucka Hronika Opis: Ciča zima duva vjetar na Manjači snijega metar. Debeo minus i snijeg do pasa, ponukao nas je da posjetimo plato planine Manjače, da obiđemo mještane, da popričamo po koju. Čim dođosmo, mještani Savanovića rekoše nam da pamte i hladnije zime i dubljnu prtinu. Ništa ovo nije, ušuškaj se dobro, prirpemi hranu za stoku i nemaš brigu, kaže jedan od najstarijih pastira na Manjači Dragomir Savanović. Plato planine Manjače, ovih dana je obišao i predsjednik Skupštine grada Banjaluka Zoran Talić. |
PUTOKAZI - Zima na Manjači
Datum objave: 27.1.2017. Proizvodnja: Banjalucka Hronika Opis: Putokazi Pavići, Topići, Stričići, Lokvari, Dujakovci, Pajići, Sladojevići, Gromilići, Antonići. Zima na Manjači. 21.01.2017. Autor: Ljubinko Spasojević Snimatelj: Boris Milinčić |
Čađavica - Stričići, Manjača, Zmijanje, regionalni put R411, septembar 2020.
Datum objave; 21.10.2020. Autor: Djuro Rapido Opis: Divan sunčani dan za vožnju. Skretanje sa magistralnog puta M5 u Čađavici i nastavak putovanja kroz Sitnicu i Bunareve do Stričića. Čađavica 00:03 - Sitnica 3:20 - Bunarevi 9:04 - Ratkovo - Stričići Saobraćaj u Krajini Putevi Balkana |
|
Korida u Republici Kočić, prvi deo
Datum objave: 3.9.2019. Proizvodnja: RTS Oko - Zvanični kanal Opis: "Petar Kočić je bio sav čovek svoga kraja i svoga roda", piše Andrić. A kako izgleda taj Kočićev kraj danas i od kakvog je on to roda? Ekipa Oko magazina išla je putevima koji su u velikom delu obeležili život Petra Kočića. Obišli smo Stričiće, selo u kojem je pisac rođen. Zatim smo bili u manastiru Gomionica, tu se Kočićev otac zamonašio i u manastirksim zidinama mladi Petrašin naučio je da piše prva slova. Tu je upoznao i prve junake svojih priča. Zbog jedne od tih priča, "Jazavca pred sudom", Kočiću je, kasnije, za petama bila austrijska žandarmerija; mnogo je austrijske vlasti pogodilo Kočićevo šegačenje sa njihovim sudom. Zato je morao jedne noći, tajno, da se oženi u crkvi Brvnari, u Laktašima, poprilično daleko i od Stričića i od Gomionice. Za vreme Kočićevih dana, najviše ljudi dođe u Stričiće na borbe bikova. U prvom delu emisije videćete i kako se bikovi pripremaju za borbu u koridi. Upoznaćete Dragana Kaurina - Kobru, trenara bikova, Stipu Bilandžiju, čoveka koji tvrdi da je korida učinila više na pomirenju naroda od bilo kog drugog sporta, neke vladine ili nevladine organizacije. Pre 50 godina Nedeljko Škrbić osvojio je koridu, ove godine pehar u dom Škrbića ide da povrati njegov sin Radovan sa bikom Zećevcem; i njih smo obišli. Na koridi u Strčićima niste bili ako niste upoznali Dumana, čoveka koji ne žali para kako bi pobedio. Ove godine je uložio bezmalo 20 000 evra i došao je sa 4 bika. Urednik: Gorislav Papić Autor emisije: Dalibor Žarić |
Oko magazin: Korida u Republici Kočić, drugi deo
Datum objave: 5.9.2019. Proizvodnja: RTS Oko - Zvanični kanal -Pastir Dimitrije Jakovljević sa obonaka Manjače gore -07.01.2020.
Datum objave: 9.1.2020. Autor: Stanislav Jakica Opis: Dok je većina stočara na poligonu Manjača odlučila ove zime svoje stado napasati u toplijim krajevima Lijevča polja i Prijedora ,starina Dimitrije Jakovljević ostao je sa svojim ovcama u uvalama između Sitnice i Stričića .Uvjeren u blagu zimu koja je donijela i manje snijega svakodnevno uz stado prelazi na desetine kilometara u potrazi za ozimom pašom.Kaže nije lako ali se od nečeg mora živjeti .Usamljen u prostranim livadama kazuje nam svoju priču .Vuka i medvjeda koji su i najveća opasnost za stado kaže ne boji se jer s vjerom u Boga i dugogodišnje iskustvo sve brige naprosto nestaju. |
Dobrnja (jezero Manjača) - Stričići - Sitnica - Čađavica , Zmijanje , regionalni put R411, jun 2020.
Datum objave: 28.7.2020. Autor: Djuro Rapido Opis: Prolazak kroz živopisne predjele planine Manjača. Vožnja od jezera na Manjači do raskrsnice magistralnog puta M5 i regionalog puta R411 u Čađavici. Dobrnja 2:27 - Kadina Voda - Ratkovo - Stričići 10:58 - Bunarevi - Sitnica 20:20 - Čađavica 24:07 Saobraćaj u okolini Banjaluke windows desktop 17:57 PUTOKAZI - Sa platoa Manjače do kanjona Vrbasa
Datum objave: 18.9.2022. Autor: Banjalučka Hronika Banjalučka Hronika8,62 tis. pretplatnika Opis. Putujemo selima na platou Manjače prema kanjonu plahovitog Vrbasa. Pitoma su to sela, lijepa, prelijepa. Kola, Rekavice, Karanovac, ma duša ti se ovdje nadiše ljepote, rode moj. Tu na Rajkovcu je prelijepi hram Uspenja presvete Bogorodice. Ne tako davno, Putokazima vođeni, bili smo ovdje, snimali, i vjerom dušu napojili. Odmah preko puta nalaze se spomenik poginulim borcima i stara škola. U njoj kažu zvono više ne zvoni.. Nekako ti tužno bude što je to tako, a opet s druge strane, prelijep je ovo kraj, rode moj. Tu na obodu pitome Manjače, o svemu ovome sa našim domaćinom prozborismo. Došli smo veli tačno na vrijeme, ponudivši nam početku čašicu razgovora. I tako priča počinje. |
|
MTB: Manjača "Veliki krug 1"
Datum objave: 10.5.2022. Autor: Zoran Gajic Opis. Veliki krug po Manjači, sekcija 1. Ukupno 90km i 12h vožnje. Početak u Stričićima, pa kroz Lokvare, pa uspon prema Dubici, i spust prema Podbrdu. Zatim asfaltom do Čađavice na pitu od heljde kod "Vlajka", pa spust do Ključa, skretanje prema Sanskom Mostu duž kanjona Sane. Odmorili smo na obali Sane u odmorištu Sokolovo, pa onda u Kljajićima skretanje uzbrdo na Manjaču, prema Donjem Sokolovu, kombinacija vožnje i guranja. Dugačak uspon, ali predivna priroda i pogled na Grmeč i Klekovaču. Posjeta crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, pa zatim uspon na plato iznad, te vožnja do Gornjeg Sokolova. Tamo smo se upoznali sa bakom Zorom, koju ćemo ponovo posjetiti. Odatle u Bunareve, pa u Stričiće... |
MTB: Trag na vijekovima (Zmijanje, Manjača)
Datum objave: 5.9.2022. Autor: Zoran Gajic Opis. 28.08.2022. Zmijanje, biciklom po stazi romana "Trag na vijekovima" Živka Perića na Veliku Gospojinu...pitoreskno književno djelo o Zmijanju, nastanku, istoriji kroz vijekove, interesantne likove, njihove lične drame, .. pročitajte roman koji je dobra kombinacija istorijskih činjenica i piščeve imaginacije, možete ga skinuti sa linka ovdje: https://drive.google.com/file/d/1pDyA... |
Borbe bikova
Skoro 50 godina nedaleko od Banja Luke održavaju se borbe bikova koji su posebno trenirani i uzgajani samo za ove prilike. Neki od ovih monstruma teže i više od tone. Mi smo otišli na planinu Manjaču, da lično vidimo ove golijate kako se bore, rog u rog. (www.vice.com) https://www.vice.com/rs/article/borba-bikova-535 |
PO ZMIJANJU
Zmijanje
|
Zmijanje je naziv za kraj na području planine Manjače, u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine u blizini Banja Luke.
Zmijanje spominje kao oblast turski geograf iz 17. stoljeća Hadži Kalfa ili Ćatib-Čelebija.Za vrijeme Osmanskog Carstva Zmijanje je bilo nahija. Današnje Zmijanje obuhvaća uže područje nekadašnje istoimene nahije. Zmijanje obuhvaća dijelove općina Banjaluka i Ribnik. Dijeli se na gornje i donje Zmijanje. Naselja gornjeg Zmijanja su: Stričići, Stražice, Sitnica, Lokvari, Dujakovci, Lusići, Sokolovo, Gornje Ratkovo i Donje Ratkovo. Naselja donjeg Zmijanja su: Dobrnja, Šljivno, Zelenci, Radmanići, Vilusi. Povijesni pregled
Planinski predjel između Banje Luke i Mrkonjić Grada pripadao je srednjovjekovnoj župi Zemljanik, koja se spominje u povelji bosanskog bana Prijezde II iz 1287. godine. Na nekoliko nekropola stećaka na tom području kao što su one u Pervanu, Golešima, Pavićima, Lusićima, Kolima i Dujakovcima zabilježen je broj od 70 do 180 stećaka. To su velike nekropole seoskih općina ili rodova. Na području župe bili su gradovi-utvrđenja u Vilusima, Bočcu i Krupi na Vrbasu. Zmijanje je potpalo pod osmansku vlast padom gradova u dolini Vrbasa sjeverno od Jajca 1527.-1528. godine. U prvom razdoblju do 1540. ovo područje je pripojeno nahiji Vrhovine u kadiluku Brod. U razdoblju između 1535.-1540. kada su Osmanlije prešle Savu nahija Zmijanje je pripadala kadiluku Kobaš u Bosanskom sandžaku. Smirivanjem situacije odvojila se nahija Zmijanje kao zasebna. Prvi puta se pominje u defteru iz 1541. godine u sastavu kadiluka Kobaš. Od 1592. nadalje je u banjalučkom kadiluku. U prvim godinama osmanske vladavine nahija Zmijanje je obuhvaćala sav prostor između rijeka Vrbasa i Sane i planina Kozare, Dimitora i Lisine iznad Mrkonjić Grada na jugu. Nešto kasnije odvojena je nahija Trijebovo na prostorima oko Mrkonjić Grada. U osmanskim popisima iz 1541. i 1563.-1564. godine primjetna je stabilnost naselja i prirodan priraštaj stanovništva u nahiji Zmijanje. U međuvremenu osnovan je i manastir Zalužje s dvojicom kaluđera. Imena u ovoj nahiji neizmjenjena su do danas - obiteljska imena navedena u popisima iz polovine 16. stoljeća susreću se do novijih vremena, što svejdoči da je ovaj kraj kasnije bio pošteđen većih promjena. Takiođer, islamizacija u ovaj kraj gotovo nije prodrla. U navedenim popisima zabilježena su svega četiri slučaja, a selo Crljani je zadržalo do danas muslimanski karakter. O daljoj starini, tj. prošlosti i porijeklu srednjovjekovnog stanovništva na Zmijanju teško je reći nešto određenije, ali analizirajući razne povijesne podatke "ima temelja za tvrdnju da su ih tu Turci zatekli". Ipak, ostaje i dalje otvoreno pitanje radi li se o doseljenicima iz predturskog doba ili možda o starosjediocima. Stanovnici Zmijanja su kroz cijelo razdoblje osmanske vladavine davali tzv. "stočarski danak", tj. bili su "filuridžije", s knezovima na čelu. To je jedini kraj u Bosni i Hercegovini čiji su stanovnici zadržali navedeno zvanje i poslije ukidanja filurije u drugim krajevima, a poznato je da takve povlastice nisu očuvane u krajevima s mlađim stanovništvom. Prema nekim podacima stanovnici u popisima s polovine 16. veka su pravoslavci. U tursko vrijeme su napravljene četiri crkve brvnare, u Sitnici, Šljivnu, Kolima i Krupi na Vrbasu, za šta je odobrenje, po legendi, dobio Rajko od Zmijanja. Nakon Drugog svjetskog rata, jugoslavenske vlasti su organizirale plansko raseljavanje stanovništva u nekoliko sela donjeg Zmijanja, jer je cijeli kraj neslužbeno bio poznat kao četnički. Stanovništvo ovih naselja se u značajnom broju iselilo u Vojvodinu i Banja Luku, a dijelom i u Podkozarje, jer je taj kraj ostao gotovo pust nakon ustaških i njemačkih zločina u Drugom svjetskom ratu. Kao što je rečeno, velik broj stanovnika se iselio u Vojvodinu -to se kasnije popularno nazvalo "Osma ofanziva". Najveći broj se naselio u okolici Sremske Mitrovice i Novog Sada. Danas u Kaću pored Novog Sada postoji Udruženje građana "Zmijanje“. |
Znameniti Zmijanjci Zmijanjci spadaju u širu kategoriju Krajišnika.
|
|
Zmijanjski vez
Zmijanjski vez je specifična tehnika koju prakticiraju žene Zmijanja. Od sredine 19. stoljeća do danas zadržao je svoju ornamentalnu formu, specifične je izrade, tamnoplave boje i u njegovoj izradi uvijek se koriste određene tehnike. Ovaj vez se koristi za ukrašavanje ženske odjeće i domaćinstva, uključujući vjenčanice, marame, haljine i posteljinu. Zmijanjski vez je 2015. godine uvršten na reprezentativnu UNESCO-vu listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa i tako je postao svjetsko dobro, jer sadrži snažnu simboliku koja se prenosi generacijama, te promovira kreativnost, društvenu jednakost i raznolikost. Primjer zmijanjskog veza na narodnoj nošnji IZVOR Zmijanjski vez na službenoj stranici UNESCO-a (© 2013 by Museum of Republic of Srpska) |
Gornje Zmijanje
Ratkovo
|
Donje Ratkovo se nalazi u općini Ribnik. Ime je Ratkovo dobilo krajem 16. stoljeća po knezu Ratku najpoznatijem zmijanskom knezu - koji je Donjem Ratkovu imao sjedište. Poslije austrougarske okupacije BiH, nova vlast dijeli Ratkovo na Gornje i Donje, i tako je ostalo do danas. Bilo je najveće srpsko selo u prijeratnoj općini Ključ. Donje Ratkovo se sastoji od većeg broja manjih sela koja su udaljena od centra sela: 0,4 km do Salakovaca, 0,7 km do Guslova, 1,0 km do Ignjatovića, 2,7 km do Matijaševića, 1,4 km do Medara, 1,1 km do Vranješa, 1,5 km do Begića, 1,3 km do Glišića, 1,8 km do Topolovića, 1,8 km do Jošića, 2,2 km do Kragljevića, 2,3 km do Kneževića, 1,9 km do Sirara, 1,9 km do Miškovića, 2,4 km do Bajića, 2,9 km do Kljutića, 2,5 km do Čavića, 2,3 km do Podova, 2,6 km do Mejića, 2,5 km do Jošića, 3,3 km do Dragojlovića, 3,6 km do Đukića, 2,7 km do Mačkića, 3,0 km do Čungara, 3,9 km do Ratića, 3,1 km do Stražica, 3,5 km do Vujinovića, 3,1 km do Kuridže, 3,3 km do Volaša i 4,1 km do Dakići.
Poslije napada Oružanih snaga Republike Hrvatske i Armije RBiH 18.9.1995., tokom rata u BiH, veći dio stanovništva je emigrirao u zapadne zemlje ili se raselio po Republici Srpskoj i Srbiji. Selo je spaljeno, opljačkano i opustošeno. Poslije rata život se polako vraća u pojedina mjesta, uglavnom povratkom starijih osoba. Ratkovo
Petar Kočić Ovaj listić iz arhive Petra Kočića, koji je njegova je obitelj ustupila časopisu Volja, napisan je 1891. godine. U njemu se iskazuje nepokolebljivo zanimanje nacionalnog borca za narod i njegovu prošlost, još od najranijih dana mladosti. Ovo se selo nalazi u Bosanskoj Krajini istočno od istorijskog grada Ključa (4-5 km). Najprvo se zvalo Banjica ili Banjice, a po nekom knezu Ratku prozove se Ratkovo, zvanično se piše danas donje i gornje Ratkovo. Narodno predanje veli: U Banjici živeo je knez Ratko, a u njega je bio u najmu dječak po imenu Husein. Ratko se pobojao Turaka, i sovjetuje svome najamniku Husi, da on ide u svijet, jer on po svome stasu, uzrastu i prirodnom daru priliči za što više a ne za govedara. Husein dobivši od Ratka para, zapne pa upravo ode u Stambol, prijavi se sultanu i kaže da bi želio u vojničku školu.1 Sultan uzme Huseina u vojsku. Husein je brzo napredovao, tako da je postao vezir, pa kao vezir dođe jednom sa vojskom u Bosnu sa carskim poslom. Došavši u Podrašnicu, tu razape čadore i utabori se. Odatlen pošalje suvarije u Banjicu po kneza Ratka. Ratko se je bio vrlo prepao, jer je mislio evo ode glava. Došavši pred vezira učini mu poklone, a vezir sasvim ljubazno oslovi ga i posjedne pokraj sebe. Raspitivao ga ovo i ono. Pri rastanku obdari ga parama i dadne mu buruntiju na sve selo Banjicu, kao i da sagradi crkvu kod izvora vode Sedrenika. Još mu je dao selo Obrovac i kulu u Obrovcu pokraj rječice Gomjenice, pa i Timar, uz to mu još dadne sablju... Naseljenici i seljani kneza Ratka skupo su platili poklon vezirov. Poslije smrti knježeve Timar i Obrovac prijeđe u turske ruke, kuda dopadne u ruke nekoga Ćejvan-age. Ratkovljani sa velikom mukom očuvaju svoje tapije na zemlju... Moj duhovni otac Gerasim Kočić, pređe pop Jovo, kazivao mi je: Ljudi su se u prosjačko odijelo preoblačili i u štapove tapije krili, i u Travnik nosili, pokazujući vezirima kako imaju isprave na zemlju, a amo zulumćari hoće da ih prisvoje sebi. Oko 1839. god. kadija Đumišlić pokupi u Banjoj Luci zlikovce i udari na Ratkovo. Najprvo pozove na vjeru: sveštenika Simu Kočića, Zeljku Kočića2 , Mihajla Babića, Todora Bosančića i druge. Isprebija ih i opljačka, a prvu trojicu pogubi, i to sve zato što tapija nije mogao dobiti, kako bi Ratkovo prisvojio. Neki Sitnica aga, sa Sitnice, sve javi u Travnik; vezir je iz Travnika zapovjedio da se i kadija Đumišlić ubije. Kako mi Gerasim reče, ubili su Đumišlića na ćupriji na Vrbasu u Banjoj Luci, naravno mučki... 1891. godine Napomene 1 Da nije ovaj Husein hrišćansko dijete, rod možda knezu Ratku - P. K. 2 Simo Kočić bio je mlad, 25 godina, a stasit i lijep. kao kakva djevojka. - P. K. |
RATKOVO KORJENI 08 10 13
Datum objave: 11.10.2013. Knez Ratko Ratko Knežević (Kljutić) je povijesna osoba iz sredine 16. st., rodonačelnik loze Kneževića, knezova koji su upravljali teritorijem nahije Zmijanje, u vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine. Knez Petar, kao i njegova kneževska porodica je opisana u djelima Petra Kočića, prvenstveno u djelu Istinite mejdandžije, pripovijetka Zmijanje. Knez Ratko je imao sjedište u Donjem Ratkovu. Dugo godina su Turci od dolaska na ove prostore imali probleme sa Zmijanjcima, pa nakon više godina, umoriše se i Zmijanjci od držanja straži i povremenog napada na Turke, a i Turci od borbi sa njima. Zmijanjci su tada, vođeni knezom Ratkom, od sultana dobili ferman, kojim su dobili svoju zemlju na upravljanje, oslobađanje od poreza, kao i pravo ostanka u svojoj vjeri i nošenja oružja. Knez Ratko je tada dobio široka ovlaštenja, dobio je pravo na suđenja i posjedovanje tamnice. Pored toga, dao mu je sultan i Timar, oblast sa deset sela da kobile ždrijebi, Obrovac da pljoske nalijeva, Lijevče, cijelu ravnicu na ušću Vrbasa u Savu, da ovce jagnji, te zlatnu sablju. Zauzvrat knez se borio s Turcima kad god ga je sultan pozivao. Knez je dobio mogućnost da zapovijeda i sudi, a Turci se u početku nisu mnogo miješali u njegove poslove. Poslije kneza Ratka, titulu zmijanjskog kneza preuzeo je njegov sin Vuk, koji se spominje u turskim popisnim defterima iz 1541. godine, a nakon njega ta titula postaje nasljedna pa su je u narednim godinama ponijeli članovi porodice Knežević ovim redom: Obrad, Grujica, Vukobrad, Marko, Vasilj, Rade, Stojan, Vaso, Rade i Blagoje. IZVOR Knez Ratko. Wikipedija (sr) |
Stričići
Kočići (Stričići)
|
Kočićevo ognjište | Skriveni kutak istorije i tradicije nadomak Banjaluke
Datum objave: 28.7.2021. Autor: Robert Dacešin Opis. Da li ste znali da se nadomak Banjaluke, na prostoru od 4.000 metara kvadratnih, nalazi Kočićevo ognjište, mjesto posvećenom našem čuvenom piscu Petru Kočiću u kojem se danas nalazi šest objekata, među kojima su rodna kuća Petra Kočića, dvodijelna dinarska planinska kuća brvnara, zgradica, mlječar i dva pomoćna objekta. Mjesto je osmišljeno tako da oslikava duh i način života na Zmijanju i sadrži veliki broj zanimljivih detalja i eksponata. Nekako, kada si ovdje, shvatiš koliko je naša tradicija i istorija bogata, te koliko treba da je čuvamo i njegujemo. |
Guslovi (D. Ratkovo)
|
KORIJENI Slaviše Sabljića-GUSLOVI
|
Mačkići (D. Ratkovo)
|
MAČKIĆI KORJENI 14 05 13
|
Delići
|
PUTOKAZI - Delići
Datum objave: 27.3.2018. Proizvodnja: Banjalucka Hronika Opis: Zima na platou Manjače, i u martu ima svoje pravo značenje. Jer kako kažu, zima je ovdje zima, bez obzira da li je sveti Nikola ili kalendarski prvi dan proljeća. |
Donje Sokolovo
|
PUTOKAZI - Donje Sokolovo
Datum objave: 24.8.2020. Proizvodnja: Banjalucka Hronika Opis: Donje Sokolovo. Prelijep je ovo kraj. Ne može se ovdje čovjek te ljepote nagledati. Ipak posljednji rat i industrijalizacija su i ovdje učinili svoje, pa se stanovnici ovog zmijanjskog sela danas na prste prebrojati mogu. Putokazi nas vode u Donje Sokolovo. |
Kmećani
|
-Rade Batar najmlađi pastir u selu Kmećani na Manjači -2020
Datum objave: 24.7.2020. Autor: Stanislav Jakica Opis: On je vrijedan momak koji je iskusio gradski život i vratio se na selo gdje su mu predci živjeli vijekovima.S trideset godina vlasnik je stada od 600. ovaca pasmine pramenka i planira još da ga širi .Svoj težački život opisuje kao zanimljiv jer pola godine provodi u nomađenju od Lijevča polja i Gradiške pa sve do Dubice i Prijedora.Voli ljude svih nacija i vjera koji cijene seljaka i njegov pošteno zarađeni kruh.Ima samo jednu želju da se oženi i zasnuje svoju porodicu kojoj će ostaviti sve stečeno blago.Upoznajete veselog čobana Radu Batara koji je pred našim kamera otkrio tajne nomadskog života. |
PUTOKAZI - Kmećani
Datum objave: 25.10.2020. Produkcija: Banjalucka Hronika Opis: Putokazi vas često vode na najljepša moguća mjesta. Medju njima su svakako Kmećani. Prelijepo, tiho malo selo na obodu banjalučke gradske teritorije. Tu u centru sela, ljepotom dominira i posebnim mirom odiše manastir Gomionica, za kojeg se zna da je postojao još u prvoj polovini 16 vijeka. Tu nas je dočekao jeromonah Metodije, prozborivši o burnoj istoriji ovog manstira koji je, više puta rušen i skrnavljen ali se uvijek kao feniks iz pepela podizao. |
Stanića groblje
Lokalitet se nalazi u Kmećanima, nedaleko od manastira Gomionica. Nekropola stećaka se nalazi na jednom uzvišenju, ovalnog oblika, u šumi, desno od puta prema selu Stanićima. Izdijeljena je na tri nejednaka dijela, od kojih je južni dio s većom koncentracijom mramorja. To je zbog toga što je na sjevernoj strani nekropole vršeno krčenje obradive površine i šume, te je realno pretpostaviti da je nekropola imala i više spomenika. Od 77 spomenika, 21 primjerak su sanduci, a 56 ploče. Od toga je 17 pravouglih sanduka (tip 1), 2 sa čeonim krajem završenim na sljeme (tip 1d) i 2 sa lučno završenim krajevima (tip 1g), dok je kod ploča prisutno 23 pravouglih (tip 1), 7 sa lučno završenim čeonim krajem (tip 1a), 8 sa lučno završenim krajevima (tip 1b), 7 sa čeonim krajem završenim na sljeme (tip 1v) i 11 amorfnih primjeraka (tip 4). Mnogi od njih su utonuli u humus. Spomenici su različitih dimenzija: od 180 do 220 cm dužine, od 80 do 120 cm širine, dok sanduci imaju 40 do 60 cm visine. Svi primjerci su relativno dobro obrađeni, od krečnjačkog su kamena, ali bez predstava. Orijentacija je zapad-istok. Ispod manjeg broja mramorova, vidljivi su ostaci kopanja, dok su pojedini spomenici prevrnuti i pomjereni iz ležišta. Po riječima mještana, oni su na ovom mjestu tražili novac ili nakit, ili su jednostavno iskorištavali mramorje kao materijal za gradnju. IZVOR KALINIĆ, Goran: Mramorovi u srednjovjekovnoj župi Zemljanik. Nezavisni univerzitet Banja Luka. U: Naučno-stručni časopis SVAROG br. 6., maj 2013. (297-318). (PDF) |
Lokvari
|
Smještaj za planinare i izletnike:
Jauci sa Zmijanja - Stara skola na Manjaci
Datum objave: 14.4.2020. Proizvodnja: Elta HD |
Savanovići
|
PUTOKAZI - Savanovići
Datum objave: 13.12.2020. Proizvodnja: Banjalucka Hronika Opis: Putokazi nas ove nedjelje vode na Manjaču. Posjetićemo Savanoviće. I to one u polju. Kod Savanovića na brdu smo već bili. Da budem iskren, već dugo sam želio posjetiti ovo prelijepo malo selo, smješteno u pitomom polju u neposrednoj blizini nekadašnje Lokvarske škole. Sa uzvisine gdje se put odvaja na jednu stranu prema Gornjim Lusićima a na drugu upravo prema polju, selo izgleda pitomo. I priznajem - prelijepo. |
ZIVOT NA MANJACI - SAVANOVICI
Datum objave: 22.12.2020. Proizvodnja: Banjalucka Hronika Opis: Vodeći se sloganom Život na Manjači, ekipa ELTA televizije uputila se u Savanoviće u polju. Malo je to selo u kojem je nekada bilo skoro 200 duša, danas tek 14. Selo je ovo, koje, na žalost polako nestaje. Priču ima Ljubinko Spasojević |
Velika Manjača
|
Manjača, Lokvari-Velika Manjača
Datum objave: 22.10.2020. Autor: Zoran Pjanic Opis: 21.novembar 2020. Lokvari -Velika Manjača Luka, Slobo, Ivana i Zoran |
BL HRONIKA 07 07 20 - KAMP VELIKA GREDA MANJACA
Datum objave: 7.7.2020. Proizvodnja: Banjalucka Hronika Opis: Na kraju vodimo vas na Manjaču. Kamp Velika Greda. Sve je na samom početku izgledalo kao porodična oaza mira i odlično sklonište od epidemije korona virusa, a onda se rodila ideja da bi ovaj prelijepi dio banjalučke teritorije ispod najvišeg vrha Manjače, na hiljadu metara nad morem mogao biti zanimljiv banjalučanima. I tako je sve počelo. |
Dubica (na Manjači)
|
PUTOKAZI - Dubica na Manjači
Datum objave: 30.11.2020. Proizvodnja: Banjalucka Hronika Opis: Niko nas nikada posjetio nije. Ni političari, ni javne ličnosti, ni novinari. Evo ima dvije ipo decenije od povratka na kućni prag. Vi ste prvi. Reče to poželjevši nam dobodošlicu u Dubicu na Manjači Vele Sladojević, jedan od ukupno dva stanovnika ovog pitomog ali skoro napuštenog sela. Dubica danas |
DUŽ VRBASA
Krupa na Vrbasu
|
Krupa na Vrbasu se nalazi na 25 km od Banjaluke. Smještena je u dolini Vrbasa u Krupskoj kotlini, uz magistralnu cestu koja iz Banja Luke vodi ka Jajcu ili Mrkonjić Gradu. Mjesto je danas popularno izletište u koje doleze brojni posjetitelji koji ovdje obilaze slapove i izvor rijeke Krupe, mlinice, crkvu brvnaru, manastir, Strikinu pećinu, utvrdu Greben, nekropolu stećaka, prirodni kameni luk na suprotnoj obali Vrbasa i objekte koji nude domaću hranu.
Ime ne naselje dobilo po rijekama uz koje se nalazi: Krupi (koja ovdje izvire) i Vrbasu. Ovo područje obilježavaju krški reljefni oblici kao što su vrtače, špilje, jame, ponori, izvori i sl. Naselje Krupa je bilo naseljeno još u srednjem vijeku. Do danas su sačuvani ostaci starog grada s jednom okruglom kulom na stijeni, stari manastir, s ostacima starih zgrada i nekropola sa stećcima, kao i crkva brvnara smještena u zaseoku Tovilovići na sjeverozapadnoj strani Krupe na Vrbasu. |
|
Pogled na Krupu na Vrbasu
Autor: User: (WT-shared) Eiland at wts wikivoyage, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=23401157 Rijeka Krupa
Rijeka Krupa duga je 4 km, a nastaje od rijeke Ponor. Ponor je zanimljiva hidro-geomorfološka pojava, jer izvire kod sela Podrašnica ispod planine Dimitor i nakon nekoliko kilometara ponire ispod jugozapadnih obronaka planine Manjače u Podrašničkom polju. Nakon toga se opet pojavljuje u mjestu Krupa na Vrbasu (općina Banja Luka) i pod imenom Krupa se ulijeva u rijeku Vrbas. Obilježje Ponora je visok stupanj ekološke očuvanosti i bogatstvo živog svijeta.
Izvor Krupe
Od slapova na Krupi do krškog vrela Krupe vodi lagana uređena staza koja prolazi krom šumarak, polja i šuplju stijenu. Početak staze je od slapova na Krupi, odakle valja krenuti nizvodno do šuplje stijene, proći kroz stijenu i preći na drugu obalu rijeke preko mosta. Stazom na toj strani nastaviti sve do petog mosta. Na šestom mostu ponovo preći Krupu i sada staza vodi do samog izvora. Do izvora je moguće doći i vozilom. Jedna narodna predaja kaže da je rijeka Krupa nekada izvirala iz današnje Strikine pećine, te da su se tektonskim poremećajima njezini izvori spustili nekoliko desetina metara niže.
Zanimljivosti Krajem 2022. godine Svjetska turistička organizacija (UNWTO) napravila je popis trenutno najboljih turističkih sela na svijetu. Popis sadrži 32 ruralna mjesta koja treba posjetiti u narednoj 2023. godini. UNWTO se posljednjih godina fokusirao na održivi turizam, pa su ova sela odabrana zbog načina na koji povećavaju broj turista bez uništavanja onoga što oni dolaze vidjeti ili doživjeti. Inicijativa takođe odaje priznanje selima za njihovu predanost inovacijama i održivosti u svim aspektima. To su gospodarski, društveni i ekološki aspekti, i cijeli je fokus temeljen na razvoju turizma u skladu s ciljevima održivog razvoja. Ukupno 32 sela širom svijeta se nalaze na popisu, i ne postoji rangiranje. Destinacije su navedene abecednim redom prema imenu zemlje. Svaka zemlja je nominirala do tri sela, a samo je Španjolska uspjela imati sva tri svoja sela na popisu. Iz zemalja regije na opisu se tako našlo i selo Krupa na Vrbasu. |
KRUPA NA VRBASU I NJENE LJEPOTE - Slapovi i Kameni most
Autor: Adventure Pack Datum objave: 21.11.2021. Opis. U ovom videu vodimo vas na slapove u Krupi na Vrbasu. Posjeta prelijepim slapovima nije bila moguća bez uvraćanja do Kamenog mosta u blizini Banja Luke. Radi se o prirodnom fenomenu koji je nastao erozionim silama, vjetrom i vodom. Našu posjetu ovim prelijepim i zanimljivim mjestima dodatno je dočarao i jesenski ambijent. Na samom kraju videa ćete vidjeti jedan vidikovac koji će vam oduzeti dah, a za sve detalje o tom mjestu zapratite nas na instagramu. Za više detalja i slika iz ove prelijepe lokacije zapratite nas na instagramu: @mahir1921 @sumeahh @rea_germanshepherd E-mail: overlandbih@gmail.com PUTOKAZI - Krupa na Vrbasu
Autor: Banjalučka Hronika Datum objave: 8.12.2015. Putokazi - Krupa na Vrbasu, Banjaluka Autor: Ljubinko Spasojević, snimatelj: Nebojša Kostrešević Rekreativni biciklizam: Krupa na Vrbasu (Tvrđava Greben - Izvor Krupe - Kameni most)
Autor: na2točka Datum objave: 8.4.2018. |
Manastir Krupa na Vrbasu
 Temelj franjevačkog samostana Greben i crkve iz 14. stoljeća s označenom polukružnom apsidom iz 1889. godine.
U neposrednoj blizini slapova Krupe se nalazi manastir Krupa na Vrbasu s crkvom Sv. Ilije. Do manastira je moguće doći pješačkom stazom od slapova na Krupi ili vozilom (put je označen od magistralne ceste uz Vrbas, udaljene 600 m).
Manastirska crkva Svetog Ilije u Krupi na Vrbasu (u narodu poznata kao Ilinka) je podignuta na temeljima srednjovjekovnog manastira Krupa. Pripada Eparhiji banjalučkoj Srpske pravoslavne crkve. Vrlo malo se zna o prošlosti ovog manastira. Mnogi povijesni izvori o njemu nestali su s turskim osvajanjima. Iz tih razloga ima i nekih kontroverzi. Dok neki pretpostavljaju i zaključuju se da se gradio u vrijeme Nemanjića, drugi stručnjaci to osporavaju, navodeći kako se i u tome razdoblju uvijek radilo samo o franjevačkom samostanu Greben, a ne o nemanjićkoj zadužbini. Moguć razlog takvim dvojnim tumačenjima je povijesna situacija u vremenu nastanka manastira. Naime, majka srpskog kralja iz loze Nemanjića, Uroša II. i njegovog brata Dragutina, abdiciranog kralja Srbije, bila je katolkinja. Dragutin je oženio katolkinju, kćer ugarsko-hrvatskog kralja Stjepana V. (1270.-1272.), a i svoje je kćeri udao za katoličke banove. Kralj Ladislav IV., sin Stjepana V., šurjaku Dragutinu je dao na upravu mačvansko-bosansku vojvodinu (Banovinu Usoru sa Soli, Banovinu Mačvu te Srijem i Braničevo). Dragutin, i sam postavši katolik, zbog pojave krivovjerja pozvao je 1291. papu Nikolu IV. da pošalje u dijelove Bosne pod njegovom vlašću svećenike koji govore narodni jezik. Te godine službeno je počelo djelovanje franjevaca u Bosni. U 13. stoljeću prostor između Ukrine i Une pripadao je Ugarsko-Hrvatskom kraljevstvu. Na dio tog prostora kasnije širi vlast bosanski ban. Ban Stjepan II. Kotromanić (1314.-1353.) diplomatski je otklonio politički motivirane ugarske vojne pohode pod izlikom iskorjenjivanja krivovjerja. U skladu s tim, utemeljena je franjevačka Bosanska vikarija 1340. za čiji osnutak je trebalo postojati barem dvije kustodije sa šest do dvanaest samostana. A bilo ih je više. Godine 1375. postojalo je sedam kustodija i 35 samostana. Sjedište jedne od kustodija, kao i mjesto samostana, bio je Greben. Ta je kustodija uglavnom bila izvan Bosanske banovine, a u crkvenom smislu na području Zagrebačke biskupije. Već 1437. Turci su razorili 16 franjevačkih samostana u Kraljevini Bosni. Šest godina poslije pada Bosne, 1469. franjevci su pred Osmanlijama morali sklanjati dragocjenosti iz deset zapadnijih samostana. Među njima i Grebena. (Ivić, 2021.) Prema izvorima koji govore o nemanjićkoj zadužbini, sam manastir je podignut krajem 13. stoljeća ili početkom 14. st. na temeljima starog rimokatoličkog samostana. Na to ukazuje otkriće ispred hrama (crkve) s istočne strane gotičkog oltarnog prostora, u kome su bile ugrađene grobnice po rimokatoličkom običaju, a sa sjeverne strane su otkrivene zgrade koje su okruživale četverokutno dvorište naslonjeno na hram. Na temelju tih nalaza B. Graljuk je zaključio da je tu bio rimokatolički samostan, čiju su crkvu Srbi obnovili 1889. godine za svoju pravoslavnu crkvu. Episkop Nikodim Milaš smatrao je da se mnogo srpskoga naroda doselilo u sjevernu Dalmaciju krajem 13. i početkom 14. st., i da su tada monasi Krupe na Vrbasu podigli Manastir Krupu kod Obrovca u Dalmaciji 1317. godine. Manastir je tijekom 14. i 15. st. služio kao crkva za potrebe plemstva i vojske u gradu Grebenu, a o monaškoj zajednici brinula se obitelj Vojsalić (nasljednici vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića). Manastir je opustjeo poslije pada Jajačke banovine pod Turke 1528. U međuvremenu je podignuta crkva brvnara, dok je manastir bio u ruševinama sve do odlaska Turaka s tih prostora. Manastir je obnovljen krajem 19. st., točnije 1889., a tada je dozidan i zvonik koji do tada nije postojao, najviše zaslugom mitropolita sarajevskog, Save Kosanovića uz aktivno sudjelovanje naroda iz okolnih sela, parohijskih crkava i posebno prilozima Manastira Gomionice. Manastir su po drugi put porušili i spalili Austrougari 1914. godine, zatim su ga 1941. spalile ustaše za vrijeme Drugog svjetskog rata. Stradao je i u banjalučkom zemljotresu 1969., poslije koga je obnovljen. Status manastira vraćen mu je tek 1989. godine. Unutrašnjosti crkve obilježava drveni bačvasti svod s polukružnim završetkom nad apsidom. U crkvi se čuvaju čestice moštiju (relikvije) Svete Majke Matrone. Mnogi je smatraju čudotvorkom i baš iz tog razloga je ovaj manastir posjećen od strane većeg broja vjernika. IZVOR Manastir Krupa na Vrbasu. Wikipedija (sr) 
Manastir Krupa na Vrbasu
Autor: Darko Gavric - Own work, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=42222178 Franjevački samostan u Grebenu Franjevački samostan u Grebenu ili Franjevački samostan Krupa, rimokatolički samostan franjevaca koji se nalazio nešto niže od srednjovjekovnog utvrđenog grada Grebena. Samostanski kompleks imao je klaustar, hospicij i crkvu. Nalazio se na lokalitetu Zidine (lokacija današnjeg pravoslavnog manastira) u selu Krupi na Vrbasu, poviše zapadne strane puta Banja Luka - Jajce. Lokalitet je na jajolikom uzvišenju. Zaravan na kojoj se nalazio grebenski franjevački samostan, stoljećima je zvana Zidine, a njegove ruševine narod je zvao Namastir (od manastir, grčke riječi koju su koristili i katolici do druge polovice 19. stoljeća, prije prihvaćanja riječi samostan). Povijest Sagrađen sredinom srednjeg vijeka, postojao je kad i franjevački samostani u Jajcu i Jezeru. Smješten je u Donjim krajima. Sredinom 13. stoljeća ovaj kraj pripada banu Matiju Ninoslavu, a početkom 14. stoljeća hrvatskim banovima Šubićima. Postojao je još u 14. stoljeću (1375.). Pripadao Kustodiji grebenskoj u Bosanskoj vikariji. U 15. stoljeću nalazio se u herceštvu zemalja Hrvatinića. Neki ga zemljovidi netočno ne prikazuju na prikazima rimokatoličkih samostana u 15. stoljeću. Od 14. do 16. st. u ovom je predjelu bilo više franjevačkih samostana: Bihać, Bijela Stijena, Bosanska Krupa, Greben (Krupa na Vrbasu), Kamengrad, Lijevče, Obrovac, Otoka i Zvečaj. Turskim osvajanjem ovih krajeva samostani su iščezavali, tako da nijedan nije preživio 16. stoljeće, a većina ih je porušena u prvoj polovici tog stoljeća. Osmanlije su grebenski samostan definitivno porušile nakon osvojenja. Stradava od 1527. godine. Povijest položaja grada i samostana donio je Ljudevit Thallóczy u djelu Povijest banovine, grada i varoši Jajca (Zagreb, 1916.), a o samostanskim ruševinama piše i Ćiro Truhelka u članku Kraljevski grad Jajce (Sarajevo, 1904.). Veliki samostanski klaustar bio je napušten u 18 stoljeću. 1889. ruševine "namastira" su srušene, a obnovljena pravoslavna crkva sv. Ilije na Vrbasu sagrađena na mjestu stare samostanske katoličke crkve. 1970. je godine ta crkva zaštićena kao "nekadašnja crkva franjevačkog samostana Krupa (Greben) na Vrbasu". Samostanska crkva stilski je masivnih zidova, debelih 1,20 m, identičnih zidova broda, pravokutnog kora. Svetište je pravokutno. U osnovi je kao iste takve katoličke crkve u Bobovcu, Kraljevoj Sutjesci, Olovu i Srebrenici. Svrstavamo ih u tzv. propovjedničke crkve. Samostanska crkva u Grebenu najveća je od svih rečenih. Istočni, apsidalni dio unutarnjeg kora ima očuvane ostatke kamene gotičke plastike. Analogne takve, vjerojatno iz iste radionice nalazimo u franjevačkoj crkvi sv. Ive u Podmilačju. Sjeverozapadni dio dvorišta ima substrukcije. Rasporedom zgrada izvodi se zaključak da je ovo bio srednjovjekovni samostanski objekt s klaustrom i hospicijem. U blizini crkve je nekropola stećaka. J. Jelenić, M. Vego, B. Gavranović, Z. Kajmaković, I. Bojanovski, H. Šabanović identificirali su ovaj samostanski kompleks sa sjedištem Grebenske franjevačke kustodije i katoličkom bogoljom. Prema mnogim autorima nema vjerodostojnih dokaza o njegovoj pripadnosti pravoslavnoj crkvi kao "zadužbini Nemanjića" u 13. stoljeću. IZVORI Franjevački samostan u Grebenu. Wikipedija (hr) IVIĆ, Anto: Na franjevačkom samostanu i posjedu Hrvatinića nastao je "još stariji" srpski manastir iz doba Nemanjića. Hrvatski glasnik.ba, 5.1.2021. |
Манастир Крупа на Врбасу (Бања Лука) // Krupa na Vrbasu Monastery (Banja Luka)
Autor: Заборављени коријени Datum objave: 5.12.2022. Opis. У природном амбијенту насељеног мјеста Kрупа на Врбасу, истакнут на узвишењу изнад насеља којим тече ријечица Крупа, украшена каскадним дијелом водотока и препознатљивим дрвеним млиновима, налази се манастир Крупа. Манастирска црква посвећена светом Илији смјештена је на некрополи са стећцима, која заузима скоро читав јужни дио порте. Међу њима се посебно издвајају два која су украшена крстовима, розетама и полумјесецом те исклесана у високом рељефу. Опширнији опис прочитајте на нашем сајту: https://zaboravljenikorijeni.org/mana... 
Unutrašnjost manastirske crkve
Autor: Rade Nagraisalović - Sopstveno delo, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=10846436 
Manastirska crkva u Krupi na Vrbasu
Autor: Rade Nagraisalović - Sopstveno delo, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=16124347 |
|
Stari grad Greben
Na stijeni iznad doline Vrbasa i jugozapadno od centra Krupe na Vrbasu nalaze se kula i bedemi srednjovjekovnog utvrđenog grada Grebena iz 12. stoljeća. Do njega postoji pješačka staza. Sa staroga grada pruža se dobar pogled na kanjon Vrbasa, Krupu na Vrbasu te manastir u samome podnožju grada Grebena.
Tvrđava Greben prvi put se spominje u izvorima 1192. godine, a potom 1322. i 1346. godine kada gradom upravlja izvjesni Nikola. U 14. stoljeću Greben pripadao je župi (oblasti) Zemljanik, a bio je u posjedu velikaškog roda Hrvatinića, gospodara Dolnjih kraja, o čemu svjedoče povelje potpisivane u ovom gradu 1374. i 1375. godine. Uz njega, kao posjed, sigurno su bila i neka sela. Tadašnji velikaši u Donjim Krajima, knez Grgur i Vladislav Pavlović, sinovi kneza Pavla Hrvatinića, te Grgur Stipanić predali su (uz odobrenje hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I.) 1357. Greben i Glamoč Ugarskoj u zamjenu za posjed Dobra Kuća u Slavoniji. Time su ugarskog kralja priznali za seniora (gospodara), a dolina Vrbasa pala je pod vlast Ugarske. Da je Greben i narednih godina bio pod ugarskom vlašću, pokazuje dokument iz 1365. godine u Tu se nalazilo trgovište, a most je povezivao dvije obale Vrbasa. Poznato je da su se franjevci u 14. vijeku pokušali učvrstiti u Donjim Krajima. Njihovi samostani bili su organizirani po kustodijama. Prema navodima fra Bartola Pizanskog (popis iz 1385. godine ) postojala je Grebenska kustodija, a u podgrađu Grebena nalazila se franjevačka crkva i samostan. U to vrijeme Bosnom je vladao Tvrtko I Kotromanić. Franjevci su u tom su kraju još imali samostane u Jajcu i Jezeru. Kraljica Katarina Kosača od svog je miraza u Grebenu sagradila crkvu sv. Marije. Grad je stradao prilikom pada Jajačke banovine pod Turke 1527. – 1528. godine, kada je bosanski sandžak-beg Gazi Husrev osvojio Jajačku banovinu, a sa njom i grad Greben. U turskim popisima nahije Zmijanje iz 1541 god, navedena je varoš tvrđave Krupa, nazvana Vrh-Krupa, sa 14 kuća. Dakle, grad Greben je brzo po dolasku Turaka (1527/28) promijenio ime u Krupa. U turskim izvorima se spominje 1562. godine, na području nahije Jajce i to pod imenima Greben i Vrh Krupa. Po dolasku Turaka porušen je i samostan u Grebenu. Čini se da je u periodu turske uprave grad napušten. Danas je u ruševnom stanju. Nešto bolje je sačuvana samo kula nad Vrbasom i dio bedema koji se spuštaju prema kanjonu rijeke. Do tvrđave Greben dolazi se šetnjom kroz šumu, stazom okruženom stijenama, uz koju su postavljeni putokazi, klupe i table s pojašnjenjima puta do tvrđave i osnovnim informacijama o njoj. Uspon je strm. U njegovoj blizini nalaze se i ostaci srednjovjekovnih utvrđenih gradova Zvečaj i Bočac. IZVOR Greben (Krupa na Vrbasu). Wikimedija (hr)(bs) 
Stari grad Greben s ostatcima kule i pogled na Krupu na Vrbasu u dolini
Autor: Darko Gavric - Own work, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=42221835 |
Tvrđava Greben
Autor: Autor Rade Nagraisalović - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=8263998 Тврђава Гребен, Бањалука - Доживи Српску
Autor: Doživi Srpsku / Доживи Српску Datum objave: 3.4.2021. Opis. Средњовјековни утврђени град Гребен саграђен је прије девет вијекова и свједок је многих историјских догађаја и судбина својих владара. Искуство доласка на ово мјесто са нама су пођелиле Вања и Верица и показале нам шта морате спаковати у торбу прије него кренете на један овакав излет - Доживи Српску BL HRONIKA 22 11 16 TVRDJAVA GREBEN
Autor: Banjalučka Hronika Datum objave: 22.11.2016. Opis. Ostaci srednjovjekovnog grada Grebena nalaze se u Krupi na Vrbasu, na izlazu iz kanjona plahovite rijeke. Ne zna se mnogo o ovom gradu, jer nisu izvršena ozbiljnija ispitivanja. Prvi put u izvorima se spominje 1192. godine a potom, 1322. kada gradom upravlja izvjesni Nikola. Od nekoliko gradova u klisuri i kanjonu Vrbasa, Greben je najstariji. |
Tovilovići (Krupa na Vrbasu)
Krupa na Vrbasu i okolica
Izvor: Mapcarta, 2023. Crkva brvnara u Tovilovićima
Crkva brvnara je smještena u zaseoku Tovilovići, na uzvisini na obodu hrastove šume. Do crkve vodi lokalna prometnica u neposrednoj blizini glavne ceste Banja Luka - Jajce. Pristup nacionalnom spomeniku je njegove južne strane, a ulaz je pozicioniran na zapadnoj strani objekta. Dobro obilježen put do crkve brvnare vodi kraj slapova Krupe. To je mala crkva (ima samo 50-ak m2), obložena drvenim cijepanim daskama, prekrivena šindrom. Crkva je obično zatvorena. U njoj se obavljaju samo žitne molitve. Povijesno područje – Crkva brvnara posvećena svetom Nikoli u Krupi na Vrbasu, Grad Banja Luka, proglašeno je 2012. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čini crkva s pokretnom imovinom (carski dveri). Zvonik, prizemni objekt ukopan u teren sa zapadne strane i kapela od kamena, koja se nalazi u dvorištu crkve, ne uživaju sustav zaštite utvrđen tom odlukom. Crkve brvnare su objekti osobiti po svom postanku, materijalizaciji i jedinstvenosti. One predstavljaju odraz cjelokupne kulture i povijesti naroda koji ih je gradio i kome su služile. Crkva brvnara u Krupi na Vrbasu posvećena svetom Nikoli predstavlja prijelazno rješenje od prvobitnih crkvava brvnara iz 18. stoljeća, skromnih dimenzija i materijalizacije ka razvijenijem tipu crkvava koji se javlja u 19. stoljeću. Na crkvi su pomješani elementi arhitekture iz ova dva razdoblja, koji se jasno razlikuju na preostalim crkvama brvnarama Eparhije banjalučke. Povijest nastanka objekta Točni podaci o vremenu izgradnje crkve ne postoje u pisanim izvorima, mada postoji više narodnih predanja koja govore o tome. U listu Dabrobosanski Istočnik za 1887. i 1888. godinu stoji da "U selu Krupa postoji mala kapela od drveta, za koju se priča da je sagrađena prije 120 godina, što znači oko 1768. Posvećena je svetom ocu Nikoli. (prijegled 1888:7)" Prema pričanju svećenika Bogdana Vranješevića, koga su 1941. godine ubile ustaše, crkva je podignuta 1735 g., a osveštao (posvetio) ju je crnogorski vladika Janićije 1752. godine. O tome gdje su podaci pronađeni danas se ne zna - jedna od pretpostavki je da je da su bili upisani na Bogorodičnom kolu prethodne crkve. O vremenu izgradnje crkve vjerodostojnije govori sama arhitektura objekta. To se odnosi na sljedeće reference: - Dimenziije objekta: dužina veća od 8 m i širina veća od 6 metara izlazi iz okvira crkvi brvnara građenih u 18. stoljeću koje najčešće nisu duže od 7 m niti šire od 4 m, s iznimkom crkve u Javoranima; - Objekt ima trostranu apsidu i zidove od masivnih brvana, vezane posebnim preklopima na uglovima apside, što su odlike mlađih crkava od drveta onih iz 19. stoljeća (hram od drveta bez apside u Palačkovcima podignut je u 19. stoljeću, pa se ni ova odrednica ne može se smatrati relevantnom); - Odsustvo tavanice ili svoda u unutrašnjosti, stupaca u naosu, ili pojava duge opuštene strehe, vezuju se uz sakralno graditeljstvo u drvetu u 18. stoljeću. Iz ovoga proizlazi slijedeće: 1. Da je crkva podignuta krajem 18., početkom 19. stoljeća 2. Da je crkva sagrađena u 19. stoljeću na mjestu starog hrama, odnosno da je obnovljena i da joj je dodata trostrana apsida, zadržavajući elemente prethodnog objekta. Prema opisu, koji je dao Petar Momirović, kao i na temelju fotografija, vidimo da je u razdoblju 1950-ih crkva imala nešto drugačiji izgled u odnosu na današnji. Promjene su nastale usljed velikog broja zahvata obavljanih na objektu nakon Drugog svjetskog rata do danas. Te promjene najviše se odnose na krovni pokrivač, koji je u vremenu kad ga je Momirović opisao bio izrađen od vrlo sitnog klisa (šindra), u velikim naslagama po 5-6 slojeva. Pri sljemenu u 4 reda, klis je bio obrađen u obliku crijepa sa zaokruženim vrhovima, što je krovu davalo dekorativniji izgled. Klinci (mali klinovi) su bili obični, na pojedinim mjestima osobito izrađeni s križastim glavama. Takav se nalazio pod usječenim lukom strehe pred vratima, zatim na jednom dovratniku. Prema navodima Momirovića klince je kovao Marko Vuković iz Rekavica (obližnje selo), u kome i danas žive Vukovići. Iznad vrata sa zapada streha je polukružno usječena. Otvor vrata je bio veliki 149X93 cm s plitkim, punim lukom nadvratnika. Također, uočava se nešto drugačiji izgled stupaca pritvora ili priprate "lepo oblikovani i ukrašeni rustičnom dekoracijom" U nešto kasnijem opisu koji daju Ljiljana Ševo i Dragica Arnautović Aksić, vidimo da su krov od drvenog klisa popravljali i mijenjali mještani i da je 1979. godine zamjenjen pokrovom od lima, nakon čega je 2008. godine krov ponovo rekonstruiran i pokriven klisom. Opis objekta
Na temelju istraživanja koja su vršena u crkvama brvnarama banjalučke regije postoji više podjela i tipologija. Ta tipološka raznolikost proizašla je iz činjenice da na jednom hramu postoji više različitih elemenata, pa je prema tome nemoguće izvršiti jasnu podjelu na određene tipove. Prema autoru Petru Momiroviću crkva brvnara Krupa na Vrbasu pripada trećem tipu crkvi brvanara prelaznog oblika, odnosno crkvi pravokutnog oblika sa dodatom trostranom apsidom na istoku. Na temelju istraživanja obavljanih u novije vrijeme, izvršene su detaljnije podjele crkvi brvnara banjalučke eparhije. Prema lokaciji, crkva brvnara u Krupi na Vrbasu pripada tipu crkvi izgrađenih na padini i obodu šume, a u odnosu na naselje izgrađena je na obodu sela. Prema broju ulaza pripada tipu crkvi sa jednim ulazom. Crkva brvnara Krupa na Vrbasu je jednobrodna građevina, pravokutne osnove, koja se na istočnoj strani završava poligonalnom, trostranom apsidom. Pretpostavlja se da je crkva prvobitno imala pravokutni tlocrt, odnosno da je podignuta ili rekonstruirana na mjestu starog hrama i da joj je tom prilikom dograđena trostrana apsida zadržavajući elemente prethodne građevine. S površinom od oko 49,05 m2 i trostranom apsidom ona spada u crkve srednje veličine (površine), odnosno predstavlja prijelazno rješenje od prvobitnih crkvi brvnara skromnih dimenzija (Javorani, Romanovci, Malo Blaško i Kola) i pravokutnog oblika ka većim hramovima koji su građeni u nešto kasnijem razdoblju (Palačkovci i Rakelići). U pogledu konstruktivnih elemenata, crkva pripada tipu crkvi pune konstrukcije zidova, s klisom kao krovnim pokrivačem i odsustvom tavanice. Prema podjeli podova, spada u red crkvi s podovima popločanim kamenom, dok se prema podjeli otvora svrstava u crkve s malim prvobitnim otvorima – prozorima i s lučno završenim otvorom i krilom vrata. Crkva u izvornom obliku nije imala zvonik, pa se svrstava u crkve koje su građene bez zvonika. Zvonik koji se nalazi u dvorištu crkve nije autentičan, tj. izgrađen je u novije vrijeme tijekom posljednjih konzervacijskih radova na crkvi. Pristup crkvi je lokalnim seoskim putem s njene južne strane, a glavni ulaz u crkvu je, kako to nalaže pravilo o pozicioniranju ulaza u pravoslavnom hramu, s njene zapadne strane. Crkva je postavljena na uzvisini, na kosoj padini, pa je savladavanje kosine terena izvedeno preko zidanog temeljnog zida. Podužni pravac crkve postavljen je u smjeru istok-zapad, s ulazom orjentiranim na zapadnoj strani. Dimenzije crkve, mjereno s vanjske strane zajedno s prepustima talpi iznose: podužni pravac 7,70 m; poprečni pravac 6,02 m; sjeverna zakošena strana apside 1,88 m; južna zakošena strana apside 1,86 m i središnja strana apside 3,66 m. Crkva je u cjelosti izvedena od drveta. Osnovni konstruktivni sustav crkve čine zidovi od talpi, postavljeni na temeljni zid od kamena, koji nose krovnu konstrukciju strmog četverovodnog krova sa zaobljenim ivicama. Temeljni zid izveden je od nepravilnoga lomljenog kamena s cementnim malterom kao vezivom, što je posljedica posljednjih konzervatorskih intervencija. Temeljni zid ima različite dimenzije, tj. visine, prilagođene konfiguraciji terena. Na zapadnoj, ulaznoj strani visina zida iznosi 11-15 cm, dok je na istočnoj apsidalnoj strani 111-116 cm. Preko temeljnih zidova postavljena je podna ploča koja se sastoji od kamenih ploča međusobno vezanih malterom. U odnosu na temeljne zidove, zidovi crkve su blago povučeni ka unutra za 13-18 cm. Strukturu drvenog zida čine tesane hrastove talpe debljine oko 12 cm i širine 16-22 cm. Na uglovima sa zapadne ili ulazne strane crkve, talpe su međusobno uvezane vezom na usjek i preklop i prepušene za 10 cm. Na mjestima gdje se podužni zidovi crkve i popriječni zid apside križaju s ukošenim zidovima apside, talpe su uvezne vezom na dvostruki kosi prekolop. Prepusti talpi su nepravilno prepušteni za 5 cm i više, a ivice koso zasječene paralelno zidovima na koje naliježu. Relativno niski zidovi, koji ne dosežu visinu čovječijeg rasta (145-156 cm) za približno trećinu svoje visine su skriveni i zaštićeni dubokim strehama krova. Krov je izveden kao četverovodni sa zaobljenim ivicama nad kutovima objekta i drvenim klisom (šindrom) kao pokrivačem. Nagib je jako veliki, oko 60°, pa se zahvaljujući tome padaline manje zadržavaju i manje oštećuju krovni pokrivač. Premoštavanje oštrih ivica na kuovima krova nepovoljno je za ovu vrstu krovnog pokrivača, pa je krovna konstrukcija prilagođena u vidu zaobljenja na kutovima, a spoj u sljemenu izveden postavljanjem velikog brvna. Krovna konstrukcija sastoji se od drvenog kostura rogova nasuprotno uvezanih nad podužnom stranom, dok su nad poprečnom stranom sastoji od više para nasuprotnih rogova koji su spojeni u tjemenima. Na kutovima objekta, zaobljenja krova su izvedena umnožavanjem rogova. Uvezivanje nasuprotnih rogova nad podužnom stranom izvedeno je izravno, bez sljemenjače, s pajantama ili košnicama (Momirović) kao ukrutom. Umjesto sljemenjače, s gornje strane rogova postavljeno je tzv. korito, tj. veliko brvno, četverokutnog presjeka. Korito naliježe na rogove nad podužnom stranom objekta tako što se usijeca sa donje strane na mjestu sučeljavanja dva roga. Na taj način, brvno je užljebljeno između dva roga, što povećava njegovu stabilnost. S vankskee strane vidljiv je četverokutni oblik brvna, prepuštenog preko strehe krova, a u njegovim krajnim točkama postavljeni su drveni križevi. Osovinski raspon rogova je nepravilan i iznosi od 86-113 cm nad podužnom stranom objekta, 81-91 nad poprečnom stranom apside, dok je nad zaobljenim stranama apside 74-142 cm. Iznad ulazne strane objekta raspon rogova se kreće od 94 cm do 140 cm. Opterećenje krova prenosi se na zidove crkve preko vjenčanica. Vjenčanica je dvostruka, sastavljena od gornje grede zida brvnare i kose grede koja naliježe na nju. Rogovi su usječeni između ove dvije grede i prepušteni u polje za cca 42 cm. Krovna streha je blago zaobljena nad poprečnim stranama objekta, a vjenčanica postavljena tako da približno prati zaobljenja krovne strehe. Na rogove su pričvršćene letvice preko kojih je postavljen krovni pokrivač od hrastovog klisa u tri sloja. Klis se pričvršćuje dugim kovanim klincima sa spljoštenim neravnim glavama, nejednake okrugline. Unutarnji prostor je drvenim pregadama, postavljenim u poprečnom pravcu, podjeljen na tri funkcionalne cjeline koje zadovoljavaju osnovne cjeline pravoslavnog hrama: priprata sa horskom galerijom iznad na zapadnom dijelu objekta, potom središnji i najveći dio čini prostor naosa i oltarski prostor na istočnoj strani. Priprata pravokutnog oblika je niskom drvenom pregradom odvojena od naosa. Dimenzije priprate, mjerene s unutarnje strane iznose: 1,34 x 5,58 m, visine 1,57 m. Pregrada se sastoji od tri dijela: središnji koji ujedno služi kao prolaz između priprate i naosa i dva bočna dijela sa niskim drvenim pregradama. U konstruktivnom pogledu pregrada se sastoji od četiri vertikalna stuba, dva krajnja, postavljena uz zidove brvnare i dva središnja. Između stubova je ispuna od niskih drvenih pregrada. Stubovi se sa donje strane oslanjaju na masivnu horizontalnu gredu širine 22-23 cm, visine cca 20 cm. Sa gornje strane na stubove je oslonjena horizontalna greda međuspratne kostrukcije galerije, širine 22 cm. Na mjestu prolaza u naos grede su blago lučno usječene. Veza između stubova i greda postignuta je krutom vezom na utor i žljeb. Drvena pregrada visine 74 cm, mjereno od donje grede do vrha pregrade, sastavljena je od drvenih dasaka užljebljenih u stubove pregrade. U sjevernom dijelu priprate smješteno je drveno stubište ili stube koje vodi na galeriju. Stubište se sastoji od drvenih gazišta debljine 5 cm, širine cca 25 cm i dužine cca 56 cm. Gazišta su užljebljena između dva obrazna nosača debljine 7 cm. Naos zauzima najveći dio crkve. Pravokutnog je oblika, dimenzija: 4,00 x 5,00 m. Osvijetljen je s po dva prozora kvadratnog oblika na sjevernom i južnom zidu crkve. Vizualno, prostor izgleda znatno veći zahvaljujući odsustvu tavanice. U središnjem dijelu naosa, visi drveno devetostrano Bogorodično kolo polijelej, skromne dekoracije u vidu drvene rezbarije. Naos je od oltarskog prostora crkve odvojen ikonostasom obrađenim u vidu drvene pregrade. Ikonostas je nosivom drvenom gredom koja je postavljena u visini zidova, podijeljen na gornju i donju zonu. U donjoj zoni između šest stubova koji nose konstrukciju pregrade postoje tri otvora: središnji i dva bočna uz zidove crkve. U središnjem dijelu je otvor s originalnim carskim dverima, a u bočnim prostor odgovara đakonskim vratima. Između ovih otvora i carskih dvera su pregrade od drvenih daski užljebljene između stubova otvora. Stubovi se nastavljaju i u gornjoj zoni, formirajući pregradu visine cca 91 cm. Oltarski prostor je poligonalnog oblika sa trostranom apsidom na istočnoj strani. Dužina oltarskog prostora ili svetišta iznosi 5,49 m, a širina mjerena po središnjici iznosi 2,26 m. U središnjem dijelu oltara je sv. presto u vidu kamene ploče na drvenom ukrašenom stupcu sa upornicama za održavanje ploče. Galerija ili hor, smješen je iznad priprate i jednim dijelom prepušten je u prostor naosa. Prostor je s istočne strane prema naosu pravokutnog oblika, a sa zapadne, tj. ulazne strane crkve prati liniju vjenčanice i završava se lučno. Dimenzije hora, mjereno s unutarnje strane crkve po podužnoj osi crkve iznose 2,58 m, a po poprečnoj 5,82 m (pod hora doseže do vanjskih ivica zidova). Međukatna konstrukcija galerije sastoji se od drvenih greda patosnica (podnica) postavljenih u podužnom pravcu crkve. Patosnice su oslonjene na gornju nosivu gredu pregrade između priprate i naosa i vjenčanicu nad ulaznim dijelom. Dimenzije poprečnog presjeka patosnica iznose 13/13, 13/14 i 13/15 cm, na međusobnom rastojanju od 80 do 146 cm, a u polje naosa konzolno prepuštene za 44 cm. Preko patosnica postavljen je pod od drvenih daski. Prema naosu postavljena je puna ograda visine 91 cm, sastavljena od stubova među kojima su užljebljene daske kao ispuna. Prozorski otvori su manjih dimenzija, propuštaju veoma malu količinu svjetlosti, prvobitno obrađeni tako da podsjećaju na puškarnice, a kasnije je dodano šest malih otvora između susjednih talpi. Ove otvore možemo podijeliti na dvije vrste: prozori približno kvadratnog oblika i mali uski pravokutni otvori. Prva vrsta pojavljuje se na sjevernom i južnom podužnom zidu crkve, novijeg je datuma iz perioda rekonstrukcija crkve. Sa unutarnje strane ubačen je demir od dvije metalne šipke, postavljene unakrst. Svjetla dimenzije prozorskih otvora na sjevernom zidu iznose 21 x 22 cm i 22 x 23 cm, a na južnom 28 x 21cm i 30 x 24 cm, posmatrano od ulaza ka oltaru i na južnom ukošenom zidu apside 30 x 24 cm. Druga vrsta prozorskih otvora više odgovara izvornom obliku prozorskih otvora. Otvor je trapezasto usječen u zidove od talpi, sa širom stranom okrenutom ka unutra, što omogućava bolje širenje svijetlosti u unutarnjost crkve. Otvori se pojavljuju na zidovima priprate sa sjeverne i južne strane po jedan i dva na poprečnom zidu crkve. Kod obje vrste prozora, sa unutarnje strane je drveni poklopac, koji se klizno navlači na otvor. Postavljen je na drveni okvir i sudeći prema izgledu, novijeg je datuma. Ulaz u crkvu je sa zapadne strane objekta. Pošto je fasada zaklonjena dubokom strehom, nad ulaznim dijelom krov je lučno usječen radi lakšeg pristupa unutarnjosti crkve. Širina usjeka je 1,35 m, a dubina cca 0,50 m. Vrata su uokvirena ramom koji sačnjavaju dva stuba u funkciji dovratnika umetnuta između dvije krajnje nosive grede zida. Stubovi ili dovratnici su pravokutnog poprečnog presjeka 10 x 12 cm (stub prema sjevernoj fasadi) i 9 x 12 cm (stub prema južnoj fasadi). Istovremeno služe i kao nosivi elemeti fasade. Masivna dvokrilna vrata od hrastovine imaju pravokutni oblik, sa gornje strane na središnjem dijelu završen istakom u vidu plitkog luka. U gornju i donju nosivu gredu takođe je usječen luk pribižnih dimezija. Ukupna širina vrata je 1,24 m, a visina po najdužoj osi 1,48 m. Svijetla širina vrata iznosi 1,12 m, a svijetla visina 1,41 m. Krila vrata su sastavljena od po tri vertikalne daske sa unutarnje strane učvršćene horizontalnim prečkama. Vrata su postavljena na metalne baglame sa gvozdenom bravom i velikim ključem. U enterijeru crkve prostor izgleda znatno veći i monumentalniji zahvaljući odsustvu tavanice, sa vidljivom kostrukcijom krova. Izražen osjećaj za mjeru čine prostor je veoma dobro iskorištenim i funkcionalnim. Unutarnja obrada je od prirodnih materijala u kombinaciji vidljive drvene kostrukcije krova i zidova i poda od kamenih ploča. Ogoljenost materijala u kome je vidljiva izvorna kostrukcija i ispisana tehnika gradnje, daju objektu autentičan izgled stvoren rukom narodnog neimara. Odsustvo svjetlosti u objektu, zbog malih prozorskih otvora, također utječe na stvaranje specifičnog ambijenta, mirom i tišinom izoliranog od vanjskog okruženja. Dekoracija na crkvi je skromna. Ističe se dekoracija carskih dvera s poljima uokvirenim tordiranom vrpcom. Nešto skromnija dekoracija u vidu drvoreza pojavljuje se i na polijeleju. Ulazna vrata s vanjske strane reljefno su ukrašena drvenim križem. Prema opisu Petra Momirovića, također su stupci pritvora bili lijepo oblikovani i ukrašeni osobitom dekoracijom. Tijekom poslednje rekonstrukcije crkve, u objekt je uvedena električna energija. Crkveno dvorište ograđeno je drvenom ogradom s monumentalnom kapijom od drveta i kamena na ulazu. Kapija je izvedena s nadstrešnicom u obliku četvrovodnog krova koju nosi konstrukcija od po tri nasuprotno postavljena stuba. Pokov nadstrešnice je drveni klis, koji podržava izgled pokrova na crkvi. U dvorištu crkve nalaze se spomenik, zvonik, izgrađen u novije vrijeme i prizemni objekt (ukopan u teren sa zapadne strane) – kapela od kamena za crkvene potrebe. Spomenik je u odnosu na crkvu pozicioniran na sjevernoj strani, na rastojanju od oko 1 m. Na spomeniku su dva nadgrobnika u obliku kamenih stela. Nadgrobnici su postavljeni na postament od lomljenog kamena, a kao vezivo je korišten cementni malter. Dimenzije kamenog postamenta iznose cca 1,40 x 1,80 m. l Natpisi na nadgrobnicima su teško čitljivi. Na fotografijama snimljenim nakon rekonstukcije krova koja je izvedena 1979. godine, zvonik i kapela nisu postojali, pa prema tome ne uživaju režim zaštite. Pokretno naslijeđe Carske dveri su podjeljene na devetnaest polja od kojih šest nose prizore, dok su ostala ispunjena floralnim ornamentom. Polja su uokvirana tordiranom vrpcom i ispunjena prilepljenim papirnim gravurama. Gravure su priljepljene na izdubljena polja lipovih dasaka. Potječu iz ilustriranih ruskih tiskanih izdanja iz 19. st., ali i grčkih gravura iz 18. st., koloriranih, tiskanih u Veneciji, jeftinih i stoga dostupnih i rasprostranjenih. Ove iznimno zanimljive i rijetke carske dveri, danas su u veoma lošem stanju te je prizore gotovo nemoguće raspoznati. Prestone ikone Hrist i Bogorodica, te ikona Sabor Arhanđela s Hristovim likom na keramionu koje se spominju u literaturi prilikom terenskog istraživanja (27.1.2012.) nisu zatečene u crkvenom prostoru. Dimenzije dveri su: visina 145 cm, širina 82 cm. |
Narodne predaje
O nastanaku crkve brvnare ima više narodnih predaja. Kad se crkva gradila u tursko vrijeme, Turci su odredili mjesto na Spasovinama. Spremljenu japiju (građu) na tom mjestu narod je preko noći prenio dva kilometra dalje, na sadašnju lokaciju, i javili su turskom starješini da je ona sama tamo prešla (prema jednoj verziji Turcima je objašnjeno da su ju prenijeli sâmi anželi) . Kad je ovaj čuo da je građa sama prešla, dozvolio je da se tu i sagradi. Druga priča kaže kako su turske vlasti branile da se crkva podiže, ali je beg hadžija Đumišlić dozvolio svojim kmetovima da se hram sagradi u selu. Kad su ga drugi optužili vlastima, turski ga je sud kaznio tako da mu je naložio da stane na vagu, pa ako ga pretegnu vlastiti dukati, da time plati i bude slobodan. On je dao 110 oka dukata, koliko je bio težak i otišao slobodan. Uz izgradnju crkve vezuje se još jedna legenda. Priča ide ovako: Pričao mi Đurađ Tovilović, crkveni klisar, star 53 godine. Sva brvna stesali majstori, a samo jedno je otsekla i otesala neka Striktna djevojka od porodice Strika, 12 Tovilovića. Vremenom su sva brvna ispucala, samo je njeno ostalo čitavo... Zanimljivosti Na području Banja Luke do danas su ostale sačuvane su samo tri crkve-brvnare: u Tovilovićima, u Ljubačkim dolinama i u Kolima. Ulazna vrata crkve u Tovilovićima su niska. Kao što je to posvuda u Bosni, kažu kako su tako namjerno napravljena – jedni kažu da se to radilo kako turski begovi ne bi mogli svojim konjima ući u crkvu, a drugi, kako Turci ne bi mogli uvoditi stoku i skrnaviti crkvu. IZVORI
ARNAUTOVIĆ-AKSIĆ, Dragica: Arhitektura crkava brvnara Banjalučke eparhije. Banja Luka: Ingra inženjering, 2009. MOMIROVIĆ, Petar: Drvene crkve Zapadne Bosne. Sarajevo: Naše starine, br. III, str. 149-172, 1956. (PDF) ODLUKA o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine: Povijesno područje – Crkva brvnara posvećena svetom Nikoli u Krupi na Vrbasu, Grad Banja Luka. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika. Sarajevo, 27.3.2012. (HTML) Crkve brvnare Gradnja crkava brvnara u Bosni i Hercegovini ima korijene još u dalekoj prošlosti gradnje objekata slovenskih plemena pomiješane sa tradicijom starosjedilačkog stanovništva balkanskog poluostrva. Prvi objekti koje su ova plemena gradila vjerojatno su nastali kao rezultat sinteze između sopstvene i novozatečene tradicije gradnje prvih objekata. Jedna od pretpostavki je i da su Sloveni na balkanskom poluostrvu osim stambenih objekata, zatekli i prve oblike drvenih hramova. Gradnja drvetom razvija se i prilagođava različitim povijesnim i prirodnim uvjetima i transformira se sukladno trenutačnim uvjetima okružja, gospodarstvenim i političkim prilikama u zemlji. Današnji sačuvani ostaci crkvi brvnara vjerojatno su rezultat transformacije, odnosno evolucije od prvobitnog koncepta drvenih objekata za stanovanje, što je prepoznatljivo u unutarnjem rasporedu i organizaciji prostora do razvijene forme crkvi brvanara koje su se do danas sačuvale, a građene su u XVIII i XIX vijeku. Gradnja crkvi brvnara je osobit oblik građenja proistekao iz narodnog graditeljstva ne vezujući se ni uz jednu poznatu kulturu. Prema tome, arhitektura ovih objekata predstavlja osobit i autentičan oblik gradnje proistekao iz povijesnog okvira i uvjeta. Tijekom vremena veliki broj ovih zdanja je nestao. Postoje dva čimbenika uništenja ovih objekata: prirodni ili vještački (ljudski faktor). Najveći broj ovih crkvi na području Bosne i Hercegovine sačuvao se u zapadnoj Bosni, a pripadaju Eparhiji banjalučkoj. Postoji podatak da je na prostoru Bosanske krajine postojalo ukupno 83 sakralna objekta izgrađena od drveta. Objekti su nastali u sljedećim vremenskim razdobljima: sedam nastalo u XVIII stoljeću, šesnaest u XIX stoljeću (do 1878. godine), a do 1911. godine ukupno šezdeset. Do 1952. godine ih je bilo približno trideset. Veliki broj drvenih crkava nestao je u tijeku Drugog svjetskog rata i u godinama poslije njegovog završetka, za šta su glavni razlozi uglavnom bili vezani uz rat, odnosno kasnije loše ili nedovoljno održavanje ovih objekata(5). Do danas je sačuvano samo dvanaest ovih objekata koji su pretežito locirani u selima oko Banja Luke i Prijedora. 
Crkva brvnara u Tovilovićima
Izvor fotografije: Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BIH, Sarajevo 
Crkva brvnara u Tovilovićima
Izvor fotografije: Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BIH, Sarajevo 
Crkva brvnara u Tovilovićima, carske dveri
Izvor fotografije: Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BIH, Sarajevo |
Zvečajska klisura
Nizvodno od Krupe na Vrbasu nalazi se Zvečajska klisura koju je probila rijeka Vrbas. Na suprotnoj strani rijeke od Krupe na Vrbasu nalazi se zaselak Kovačevići poznat po prirodnom fenomenu Kamenom, odn. Djevojačkom mostu.
Kovačevići
|
Prirodni Kameni most (Djevojački most) Prirodni fenomen Kameni most nalazi se u blizini naselja Krupa na Vrbasu (2km), sa desne strane rijeke - selo Kovačevići. Nastao je erozivnim djelovanjem vjetra koji je hiljadama godina probijao rupu u stijeni. Na ovom lokalitetu se nalazi nekoliko penjačkih smjerova koji predstavljaju posebnu atrakciju zbog panoramskih vidikovaca i pogleda na dolinu rijeke Vrbas. Takođe, prirodni Kameni most je mjesto polazišta planinarsko-pješačke staze “Kočićevim stazama” koja vodi sve do manastira Gomionice.
http://www.banjaluka-tourism.com/ |
|
AKTIVNOSTI
Aktivnosti u zraku
|
|
BORAVAK
|
KAFA U 5 - Otvaranje turisticko - rekreativnog centra Manjaca
Datum objave: 19.6.2020. Autor: Elta HD |
Turističko-rekreativni centar Manjača / 4K
Datum objave: 24.8.2020. Autor: DRON PRO DRIVER Opis: Turističko rekreativni centar Manjača / 4K Jezero Manjača 2020 Banja Luka Izletište Manjača |
IZVORI I LITERATURA
|
CICA: Do Mačkića pećine u potrazi za blagom – Manjača. Putovanja za 5, 1.12.2020.
STOPAR, Jože; RUKŠE, Stopar: V jamah na planini Manjača v Bosni. Dolenjski kras, broj 6. str 115-120. (PDF) |
| ||||
