|
|
SREDIŠNJI POJAS > KRŠKE VISORAVNI (PLANOTE) SLOVENIJE I HRVATSKE > SNEŽNIČKO-GORSKOKOTARSKA VISORAVAN > Javorniki
Država: Slovenija
Najviši vrh: Dedna gora, 1293 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.657608,14.377831
Država: Slovenija
Najviši vrh: Dedna gora, 1293 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.657608,14.377831
O planini
|
|
UvodJavorniki (Javorniško višavje) su šumoviti planinski greben na sjevernom, nižem dijelu Snežničke visoravni (slov. Snežniška planota), i dio Snežniško-Javorniškog pogorja, smješten između kotline Pivke (slov. Pivška kotlina, Pivška dolina, ili samo Pivka) i Cerkniškog polja. Na sjeveru se nalazi Rakovško-Unško polje i dolina rijeke Rak, a na jugoistoku Loško polje. Najviši vrhovi Javornika visoki su između 600 i 1293 m. Ovo područje visokodinarskog krša široko je 5 do 15 km i dugačko do 20 km - od Postojnskih vrata i Malog Javornika (1219 m n.v.) do doline Mašun i Leskove doline.
Javorniki su uglavnom građeni od krednih vapnenaca. Prošarani su dubokim dolinama, vrtačama (ponikvama), jamama i ledenim špiljama. Manje zaravni nalaze se na nadmorskoj visini od oko 1000 m. Područje Javornika podložno je obilnim količinama oborina (u prosjeku 2000 do 3000 mm godišnje) koje hrane jezera Cerkniško, Plaško i Petelinjsko jezero, te izvore rijeke Pivke i Notranjske reke. U glavnom grebenu Javornika ističe se pet vrhova viših od 1200 metara: uz Veliki i Mali Javornik, između njih je i Urhov grič te Debeli i Suhi vrh istočno od Velikog Javornika. Prema visini, najviši vrhovi Javornika su: Dedna gora (1293 m), Debeli vrh (1273 m), Veliki Javornik (1268 m) i Mali Javornik (1219 m). Do Velikog Javornika vode markirane staze iz dva smjera: Cerkniškog (kraća od Rakova Škocjana i duža iz Dolenje vasi) i Postojne. Obrasli su uglavnom šumama smreke i mješovitim šumama, te bukovom šumom na južnim padinama. U šumama Javornika obitavaju divlje životinje poput jelena, srna, divljih svinja, vuka, risa i medvjeda. Bivši planinski pašnjaci zarastaju, i prekrivaju ih grmlje i drveće. Na Javornikima nema stalnih naselja, ali ima dosta lovačkih i šumskih objekata. Cijelo područje je prošarano šumskim cestama. ENGLISH SUMMARY: JavornikiThe Javornik Hills (Slovene: Javorniki) is a limestone plateau in Slovenia and part of the Dinaric Alps. The highest peak is Dedna gora at 1,293 metres above sea level. At the northern edge of the Javornik Hills lies the Postojna Gate. SOURCE WIKIPEDIA 
Glavna šumska cesta koja prolazi kroz Rakov Škocjan u sjevernom podnožju Javornika
|
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS PLANINE
Reljef
Reljef Javornika
|
Naslovna foografija
Pogled na Javornike iz smjera Rakeka 
Pogled od Uneca na Javornike
Autor: Sl-Ziga; Wikipedija |
Klima
Zbog svoga zemljopisnog područja planinska masa Javornika zaustavlja topli i vlažni zrak koji siže iz smjera mora prema unutrašnjosti, te su za ovo područje karakteristične obilne padaline, koje hrane periodična jezera s obje strane grebena, kao i izvorišta Pivke i Reke.
Pogled na Javornike s brda Sv. Trojica iznad Pivke
Autor: Yerpo; Wikipedija
Autor: Yerpo; Wikipedija
Vode (Hidrologija)
Visok jesenski vodostaj krškog izvora Kotliči u Rakovom Škocjanu
Mali dio velikog porječja
Rak je brzi mali dio veće rijeke koja na putu od izvora do ušća šest puta nestaje pod zemljom, a zatim se ponovno pojavljuje pod drugim imenom. Njezin je uobičajeni naziv krška rijeka Ljubljanica. Izvor: informativna ploča uz Edukacijsku stazu Rakov Škocjan 
Hidrogeološka karta sjeverozapadnog dijela Snežniške planote, s Javornikima
KOVAČIĆ, Gregor: Hidrogeološka študija kraškega izvira Malenščica (JZ Slovenija) z metodo analize časovnih vrst. Acta Carslogica 39/2 – 2010. str. 210-215. |
Rakov Škocjan
Vodeno bogatstvo u kršu
Teritorij između Postojnskog i Cerkničkog polja (a radi se o sjeverozapanom dijelu Javornika) najveće je podzemno stjecište voda (sutok -> sutočje; slov. sovodenj, odn. sotočje) u Sloveniji. Ovdje su najduže i teritorijalno najgušće slovenske vodene špilje: Mala Karlovica (1,3 km), Velika Karlovica (3,5 km), Zelške jame (2,7 km), Tkalca jama (0,55 km). Planinska jama (5 km) i Postojnska jama (15,3 km). Ako se tome dodaju Predjama (5,78 km), dvije špilje na izlivnoj strani Planinskog polja (Logarček 2,2 km, Najdeno jama, 3,2 km) i Križna jama (7 km), na ulivnoj strani Cerkničkog polja,ukupna dužina tunela iznosi 46 km. Ove su špilje udaljene najviše 27 km. Zanimljivosti U prošlosti su postojali planovi za uređenje Cerkničkog jezera i Planinskog polja te hvatanje krških voda ispod Javornika za tzv. regionalni primorski vodovod. |
PRIRODA
Biljni svijet
|
Šume Javornika dio su velikog neprekinutog šumskog područja koje se nastavlja prema jugoistoku, prema šumama Snežnika i Gorskog kotara Hrvatskoj. Ovaj šumski kompleks koji se nalazi u dvije države predstavlja najveći neprekinuti šumski kompleks u ovom dijelu Europe.
Dolina Rakovog Škocjana je okružena jelovo-bukovim šumama (Omphalodo-Fagetum ili Abieti-Fagetum), a tu je još i zajednica (Ostryo carpinifoliae-Fraxinetum orni) crnog jasena (lat. Fraxinus ornus) i crnog graba (lat. Ostrya carpinifolia) koja raste na sunčanim, stjenovitim liticama. Zajednica hrasta i graba (Carpino betuli - Quercetum roboris) smještena je niže, u višem i mokrijem dijelu doline, dok vrbe, topole i obična joha rastu gusto na rubu rijeke i često poplavljenim dijelovima doline. Vrlo je eksplicitna i jasno vidljiva ekološka granica u dolini rijeke Rak koja dijeli poplavnu šumu od šume dovoljno visoko da izbjegne redovito plavljenje. U dolini Rakovog Škocjana također raste relativno rijetka vrsta paprati. Močvarna zelenka, odn. močvarna paprat (Thelypteris palustris), uobičajena paprat u vlažnim, sunčanim područjima, ugrožena je vrsta u Sloveniji - još uvijek se može pronaći u dolini rijeke Rak. Za ovo područje uobičajen je dinarski tip biljaka. Mnoge od njih preživjele su ledeno doba, a kasnije naselile i druga područja srednje Europe. Neke od tih biljnih vrsta su: velecvjetna gorska metvica (Calamintha grandiflora), proljetno mišje uho (Omphalodes verna), vazdazeleni likovac (Daphne laureola) i dr. 
|
Močvarna zelenka (lat. Thelypteris palustris)
|
Životinjski svijet
|
U šumama Javornika žive mnoge divlje vrste, među kojima i najveće zvjeri: medvjed, ris i vuk, a zamijećena je i divlja mačka (lat. Felis silvestris; slo. divja mačka).
Na sjevernim padinama Jaornika u Rakovo Škocjanu (u Zelškim jamama, Prunkovcu i Kotlu) pronađeni su endemi podzemnog porječja Ljubljanice: sitni slatkovodni puževi (Belgrandiella kusceri), i mali špiljski puževi (Acroloxus tetensi). Mali rakovi - račići (Pseudocandona pretneri) vrsta je koja se nalazi samo u Rakovu Škocjanu. Tamo su svoje stanište pronašle i neke druge ugrožene ili ugrožene životinjske vrste:
U rijeci Rak žive: klen, potočna pastrva, štuka, linj. 
Životinjski svijet krškog podzemlja
Izvor: Prikaz na informativnoj ploči uz Poučnu stazu u Rakovom Škocjanu |
Pjegavi daždevnjak, poznat i kao šareni daždevnjak (Salamandra salamandra) je vodozemac iz roda daždevnjaka.
Morimus funereus
Autor: Слободан Стевчић; Crative Commons, Wikipedia |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
|
Arheološki nalazi ostataka alata iz paleolitika dokazuju da je prapovijesni čovjek u naseljavao klizišta u Rakovu Škocjanu.
Iz mlađeg željeznog doba pronađeni su ostaci keramike istražene u blizini crkve sv. Kancijana i obrambeni nasip na zapadnoj strani, što upućuje na zaključak da je tu bilo i ilirsko naselje. 15. stoljeće Tijekom turskih prodora u ove krajeve, od 15. st. nadalje, u Rakov Škocjan su se sklanjali stanovnici obližnjih sela, o čemu svjedoče nalazi ostataka u ponorima ispod Malog prirodnog mosta. 1684. Valvasor se prvi puta spustio u špilju Tkalca u Rakovom Škocjanu, na način, da je iz mirnog jezera ispod prirodnog mosta ušao ćamcem u njezinu ulaznu dvoranu. Opis svoga posjeta objavio je u djelu Slava vojvodine Kranjske (1689.) 1687. Janez Vajkard Valvazor objavio je u časopisu Philosophical Transactions of the Royal Society prvi poznati opis Tkalca jame u Rakovom Škocjanu 1949. Rakov Škocjan je na inicijativu prirodoslovca Paula Kunavera i naporima slovenske botaničarke Angele Piskernik od 1949. zaštićen kao prirodna znamenitost i postao je prvi slovenski pokrajinski park (krajinski park). 
Javorniki (Mons Iavornikh) na grafici Janeza Vajkarda Valvasora koja prikazuje Cerkničko jezero
Izvor: Cerkniško jezero (1689); Die Ehre Deß Hertzogthums Crain (Vol. 4) |
Franz Kurz zum Thurn und Goldenstein, Rakov Škocjan II.
Djelo nastalo sredinom 19. st. |
PRIČE IZ PLANINE
|
CIRKNIČKO JEZERO
Dijelovi poglavlja Cirkniško jezero iz knjige Gorski kotar Dragutina Hirca Cijelo poglavlje formatu .pdf OTVORI Tko da nije čuo, bivši još u školama, pripoviedati ob onom jezeru, koje s proljeća i u ljeti presuši, a pod jesen i preko zime opet se napuni vodom? Kako smo začudjeni slušali učitelja, kad nam je to jezero opisivao i spomenuo, da se na njemu i kosi i žanje, i riba i lov lovi. Tko nebi žudio, da vidi jezero, kojega nam je postanak razjasnio još Kirchner , a po njemu poslie pisao bajoslovni V a l v a s o r, kad ga obadje g. 1779 i obzirni svećenik Tobija Gruber?* ) Ogriešio bih se bio, da Cirkničko jezero god. 1882, bivši u Prezidu ne bi posjetio bio. *) Herren Thobias G r u b e r's Weltpriesters u. k. k. Bau- u. Navigations-Direktors in Temesvarer Banat: »Brief e hydrographische n u. physikalische n Inhalts au s Krain « an Ignatz Edlen von Born, k. k. wirklichen Hofrath. Wien, 1781 Bijaše u nedelju 13. kolovoza, kad me je kočija saučenika Dragutina Račkog a spremna čekala. Turnuv u žep preporučno pismo, krenusmo u 8 i po sati na put. Prošav Babinim poljem, stupismo na slovensko tlo, te zakrenusmo u Podgore, Igo Vas, Pudobe i naletismo u Stari trg, što leži u prekrasnoj okolici, a na briegu mu podori nekoga grada. U Starom smo trgu odpočinuli, a tad se zaputismo preko Loža do Bloške poljice , odkuda zagledah najveće čudovište krasa — Cirkničko jezero. Kad smo minuli Obločice, Grahovo i Martinjak, dodjosmo u Cirknicu; bijaše upravo 12 sati. Tu sam skrenuo u gostionicu i predao preporučno pismo. Gostioničar, koji je sa mnom cielo vrieme razgovarao slovenski, priskrbi mi vješta, sigurna i izkusna vodića, a taj mi bijaše uz mjestnoga učitelja, bivši načelnik Jezera dolnjega, g. A. Krasović. U gostionici je i čitaonica u kojoj nadjoh Ljubljanski zvon, Kres, Slovenski narod, Edinost, Slovenca, Učiteljski Tovariš, od naših listova Hrvatsku vilu. U knjizi spomenici nadjoh imena onih, koji jezero posjetiše, a medju njima i ime našega čuvenoga Kuhača. Došao sam u C i r k n i c u upravo u horu, jer je jezero presušilo i tako sam mogao sve razgledati i zirnuti u njegovo tajinstveno dno o kojem V a l v a s o r puno baja. Znamo, da je Cirkničko jezero od g. 1707—1714 samo jedan put presušilo dočim g. 1781, nije s proljeća ni u zimi zaplavilo. I Gruber našao ga presušeno. Ostaviv C i r k n i c u, krenusmo nizdolicu i evo nas u selu Jezeru dolnjem, koje se pribralo nedaleko obale. U blizini ceste zagledasmo prvo ždrielo Ilovu jamu, dalje Rešeto, Ribičku jamu, Županovu luknju, odkuda se reda ždrielce do ždrielca. Sva se ta ždriela, ždrielca, ponori i ponorci zovu Vodonos, a voda, koja u njima uvire, da izbija kod Ljubljane kao Bistra i Borovnica. U dubljini zagledasmo vapnene pećine iz kojih zievaju ždrielca, a te su pećine pokrivene ilovačom koju je voda naplavila. Sigurno je, da cielo dno jezera sastavlja isti vapnenac na kojem se staložiše razne naplavine i u kojoj su sahranjene kućice onih puževa, koji i sada u njemu živu. Našli smo Limnaeus stagnalis , Planorbis corneus , P. marginatus i Bithynia tentaculata. Ždriela ima u jezeru koja stotina i toga radi nalikuje dolina u kojoj se razlilo, ogromnomu rešetu. Ima ih, koja vodu izbacuju, ali ju poslie ne gutaju, a takova zovu Slovenci »b l j u v a l n i k«. U jezeru uzdižu se nekoji humovi, a prvi najbliži zarasao je šumom crnogorice. Tu su nam kola stala, a mi se uzpeli na jednu pećinu, odkuda smetnusmo pod oko cielo jezero, što se pod nama pružilo poput daleka zelena saga u kojem se kao srebrne niti blistahu vijugajući se potočići. Na okolo se biele mjesta Grahovo, Žirovnica, na visoku briegu crkva sv. Križa, na kraju Jezero gornje, a do njega evo Laza u alpinskoj zeleni, gdje se je iztaknuo opet otegnut otočić, a na njemu seoce Otok. Kad smo se nagledali krasna kraja, koji uzveličavaju one ogromne i mrke šume crnogorice, sjedosmo opet u kola te se povezosmo do ždriela Velika ponikva gdje smo malone zaglavili. Naš se konjić uzvrpoljio, pa bi i neprilike bilo, da nismo kola ostavili, jer nije šala, voziti se krajem u kojom sa sviju strana prieti pogibelj. Velika ponikva zieva iz zemlje crnice, koja je nekoliko metara debela, a pokriva je žutkasti pjeskar. I ovo se ždrielo suzuje poput lievka, a otvor, kojim i sada nešto vode uviralo, veoma je uzak. Blizu Velike ponikve leži Sitarca i Mala ponikva, koje vodu gutaju, kada ona u jezero pada, a izbacuju, kada ona u jezeru raste. Tom prilikom skače voda na Sitarcu kao na vodoskok, a valjda s toga, što su podzemne šupljine uzke, a navala vode velika. Za Malu ponikvu pripovieda nam Gruber, da ju ribari drže za predteču, kada će voda rasti ili padati. Ako ona vodu izbacuje, siguran je znak, da će jezero naskoro odteći, nu guta li vodu, da to neće naskoro biti. Popeljav se malo, dodjosmo do otoka Drvoseča, koji je takodjer zarasao crnogoricom, a kad krenusmo mimo, evo nas na gornjem jezeru, koje zaprema preko 280 četvornih hektara, dočim ima cielo jezero 4028 hektara površine. I gornje jezero obrubljeno je visokim briegovima, dočim mu je naplavljeno tlo ravno i rogozom zaraslo. Ovdje izvadi K. žigicu i zapali suho rogozje. Da vidiš čuda!. Plamen zahvatio je munjimice i u čas pružilo se pred nama ognjeno more. Rade to ovuda često, i zato nadjosmo ogromnih garišta, a čitao sam nekom sgodom, da su rogoz zapalili pod ledom, što bijaše sigurno nešto čarobna. Na dalnjem su putu spomena vriedni Otočk i Obrh i Vranja jama. Na prvome mjestu nadjosmo izprebacano kamenje, ali i čitave stiene, koje pritajivaju podzemne šupljine. Kada ovdje voda izbije, ruši se kaskadama i sigurno je jedno od najzanimivijih mjesta Cirkničkoga jezera. I sada nadjosmo vrelo, koje je voda preticala, da se naskoro podzemno izgubi. U Vranju jamu, koja je do 7 m visoka, dade se unići, nu dalje se pećina tako suzuje, da čovjek samo puzajući može napried. Na kraju svršava dubokom razpuklinom u kojoj je Gruber našao kal sa sitnim ribicama. Znamenito je ždrjelo susjedna Bobnarca , koja se podzemno širi u veliku spilju. Gruber nam pripovieda, da su se nekoji ribari konopima spustili u te mračne dubljine i našli u spilji podzemno jezero. Svod joj je pun stalaktita, s kojih voda poput kiše pada i dosta jak šum prouzrokuje. Ribari tvrde, da u Bobnarci prije, što će voda izbiti, tako tutnji, kao da bi bubnjao, pa joj odtuda i ime. Mi smo pozorno slušali, ali nismo ovaj put nikakove buke razabrali. Još su u ovome kraju dva važnija ždriela: Kotel i Gebno u kojima voda uvire i izbija. Nedaleko Drvoseča podvikne g. K.: Otok!, i sa svih strana odjekuje: Otok! pet puta. Kad smo ostavili gornje jezero, krenusmo pod Javornik , koji je na visoko sa jelom i smrekom zarasao, a proći je njegovim podnožjem pješice cio sat. Utroba te gorske kose sva je sigurno izšupljena, mora da je tu na stotine spilja, pećina i raznih drugih šupljina, a bit će i podzemnih jezera. Cielo podnožje puno je razpuklina, razsjelina, ždriela i ždrielaca na koje voda provaljuje, tekući ili skačući. Glasovita je spilja Suha dolca na koju izbija tolika voda, kao i na Vranju jamu, a provaljuje silom, da izbacuje i veliko kamenje. Kad je voda jaka, zaplavi za tri sata cieli zapadni dio jezera. Unidjosmo u spilju, koja je do 60 metara duga, te se na kraju suzi, a ima u njoj sige. Svršava ždrielom kraj kojega je G r u b e r razabrao mukli šum vode, koja se valjda ruši sa visine slapom. Nedaleko Suhe dolce leži ponor Rešeto i Križ , gdje se vode križaju . Ovdje da je ribolov najobilniji, a love menke (Lota vulgaris), štuke, linje, klene, bjelice, a ima i liepih rakova. Cirkničko jezero pruža se od sjevero-iztoka prama jugo-zapadu. Ciela južna i zapadna strana jezera je pusta, akoprem je tu i tamo naplavina i 10 m debela. Tu raste šaš i rogoz, a od cvatućih bilina osobito se izticao na metar i po visoki S e n e c i o paludosus. Nekoji krajevi biele se tako, da sam mislio, da se voda cakli, al' kad tamo, opazih pred sobom bjelinu poput sniega, a tako nježnu, da ju je slast gledati. Posegneš li rukom, razpada se u prah. To su mahovi tresetnjaci, koje sam prvi put zagledao u tolikoj množini. Kad jezero presuši, usahnu i mahovi, ugodna zelen premetne se na suncu u bjelinu, nu čim jezero zaplavi, ožive iznovice i uzbujaju visoko. Sjeverna je strana jezera bujna, tu se protežu pašnjaci koliko možeš okom daleko segnuti, tu pasu goveda, a bilo je krava i volova nekoliko stotina komada. Na sjeveroiztočnom kraju mjesta su Dolnj a Vas i Zetše , s traga ima zelen brieg T r ž i š ć e na kojem se našlo rimskih starina. Oko jezera bieli se preko 20 crkava i crkvica ponajviše na briegovima i brežuljcima. Samim poljem vijuga se Cirkniščica , teče kraj Jezera dolnjega i okreće mlinska kolesa. U taj se potok zaklanjaju ribe, pa smo i sada našli nekoje dječake, koji su ribarili. Kako nam je na kolima puknuo klin, moradosmo poći pješice, da razgledamo bližnja, ali ujedno i glavna ždriela: Ve l i k u i Malu Karloucu. Velika Karlouca jedino je ždrielo u koje voda iz jezera poput bujice i velikom silom uvire. Od nje ovisi visina vode i sigurnost kraja, jer da se oba ždriela zabrtve, voda ne bi mogla odticati, cio bi kraj zaplavila i silnu štetu prouzročila. Kolika je sila vode, vidi se od tuda, što doplavljuje trupce, panjeve, da čitava stabla, te bi se ždrielo naskoro zabrtvilo, da ga ne čiste. Dogodilo se, da se i koje blažče odviše približilo, a voda ga u ždrielo utegnuta. Unišli smo, da ga razgledamo, ali ga naskoro ostavismo, jer tu struji tako hladan zrak, da nas je zeblo u nogama. Za vrućine poganjaju ovamo krave i volove, da se odmore i ohlade. Krasović pokušao je prije nekoliko godina, da cielu spilju i ždrielo izpita. Najprije je prodro po suhu tlu 152 m daleko, poslie zaplovi 20 m malim čamcem, a zatim prodje 153 m po zemlji, pa opet 18 m vodom i tako izmjenice, dok ga nakon osamsatnoga napornoga propinjanja ne zaustaviše pećine. I Gruber bijaše u V. Karlouci te je dospio do nekoga ponora u kojem nadjoše dva ribarska čamca, što je voda doplavila. Steinberg , koji je 14 godina kraj jezera stanovao, reć bi, da je još dalje prodro i našao spilju sa jezercem. Nedaleko Velike Karlouce, leži spilja Skednenca , tada Mala Karlouca , a na desno joj osovna stiena sa podorima Karlovskoga grada o kojem narod i danas priča. Po ovim spiljama gniezde golubovi — dupljaši (Columba livia), nu kad voda nahrupi, ostavljaju svoje stanove, a u jeseni kreću kao selice prama jugu. Osim Cirkniščice ima i drugih potoka, koji protiču jezero i vodu mu privažaju. Kod mjesta Dane, provaljuje voda strašnom bukom, uvire u duboko ždrielo Golubinku, a izbija kod Jezera gornjega, zaplavljujući gornju stranu. Voda se pojačava i Žirovnicom , Martinskim potokom , koji pritiče od Martinjaka, i Lipsenjščicom koja dolazi od Lipsenja. Uz cielu desnu obalu Cirkničkoga jezera steru se polja, njive i djetelinjaci do kuda voda riedko dopre. S ove strane leži i liepo trgovište Cirknica , kamo umorni stigosmo, da nakon četiri satnoga izpitivanja po jezeru, odpočinemo i malo se pozabavimo, hvaleći čašom piva vrlomu načelniku i sudrugu, što su nam naše naučno putovanje tako zasladili, a znanje obogatili. Prije, što završimo sa opisom Cirkničkoga jezera, valja nam odgovoriti na dva pitanja; prvo, odkuda dolazi tolika voda u jezero, a drugo gdje opet izbija. Kad bi voda priticala sa naokoličnih briegova i vrhova, bila bi to obična poplava, nu tomu nije tako. Voda, koja ovaj kraj u jezero pretvara, dolazi ponajviše s dola, a pomanje sa visina, koje ju propuštaju. Cielo jezero nije ino, nego duboka kraška ponikva. Zna se, da kras obiluje šupljinama i da kroz ove voda propada, a zna to i narod oko Cirknice, pa toga radi i prispodablja nekoje ponore i ždrielca situ i rešetu. Kada se snieg po planinama topi, voda propada, a isto se dogadja, kada zaredaju kiše. Voda, što je propala, izbija naročito na podnožju Javornika na bljuvalnike (Speiloch) i u dnu jezera. Tu je sila vode tako jaka, da mjestimice skače poput vodoskoka, dočim drugdje bije tolikom snagom, da podzemno kamenje kida i uz tutnjavu ga izbacuje. Po tome imali bi dva jezera: jedno na površini, a drugo u utrobi zemaljskoj. 
Sada nam valja odgovoriti na drugo pitanje; gdje naime provaljuje voda, koja uvire na Veliku i Malu Karloucu. Iz Cirknice valja nam poći u susjedni Rake k (željezničku postaju), a od ovdje prama Planini dolnjoj uz obalu glasovite ponornice Pivke. U gustoj šumi leže podori Maloga grada (Kleinhäusel) od kojih se u zeleni iztiče još jedna kula. Puškomet od ovdje izvanredna je Planinska pećina, koju je prvi posjetio i opisao G r u b e r, a tačnije izpitao neustrašivi spiljar dr. Ad. Schmidl.*) U toj glasovitoj pećini (spilji) moramo da potražimo prvi prodor Cirkničkoga jezera. Najprije unidješ u preddvorje, koje se širi poput hrama, kad začuješ silan šum i buku, a za čas razabireš, da se čamcem voziš na podzemnoj rieči. To je ponornica Pivka , koja protiče Postojnsku spilju i provaljuje nedaleko Postojne (kod Magdalenske pećine), uvire po drugi puta u Planinsku pećinu, izlazi kao Unka, uvire opet kao takova i izbija napokon kao Ljubljanica kod biele Ljubljane. Vozeći se dalje pećinom, hodnik se sve više širi, a ti si zapao, evo čuda, — na podzemno jezero, koje je 80 m dugo, 50 m široko, a svod nad njime do 30 m visok. Dalje jezera dieli se pećina u dva ogromna hodnika: desnim se probija, ruši i buči Pivka, dočim lievim prodire Cirkničko jezero . Na jednome se mjestu ruši voda preko pećina silnim slapom, a takovom bukom, da sva spilja ječi i odjekuje. Neustrašivi Schmidl prošao je svojim čamcem cieli taj odtok Cirkničkoga jezera na 2300 m daleko. Na tom putu divio se bogatstvu sige, divio se prostorima, kojima je plovio. Drugi odtok Cirkničkoga jezera leži takodjer nedaleko Planine, u kotlini, koju nam je takodjer G r u b e r prvi opisao. Protiče ju potok Rak , poznat u turističkom svietu sa svojih »prirodnih mostova.« Za poplave napuni potok cielu kotlinu, te ju pretvara u malo jezero. Težko je reći, koji je tada vidik zanimiviji: da li potok sa svojim spiljama ili kameni i zelenjem načičkani prirodni mostovi, ili jezerce, okruženo bliedim stienama i bujnom šumom. Nedaleko od ovdje, iznenadjuje putnika drugo prirodno čudovište, duboka ponikva usred šume, koju protiče opet potok Rak , koji ovdje iz jedne pećine izbija, da za kratko u drugu uvire. Ovi prodori u savezu su sa potokom Rakom, te utiču u Unku, da s njome prodju nedogledne zemaljske puteve. Godine 1751 bijaše u spomenutoj dolini poplava, a tom su prilikom ulovljene u Unki prve moćarile (čovječje ribice; Proteus anguineus, Grottenolm), koje nam je I. aurenti god. 1768 i prvi opisao i naslikao.**) Steinberg piše, da su to nepoznate ribe, pedalj duge, biela tiela, sa četiri nožice, a rep da im nalikuje šibki. L a u r e n t i spominje, da ih ima s proljeća i u Cirkničkom jezeru, gdje ih izbacuje voda. Godine 1772 tačnije je moćarilu opisao Scopoli, a navadja kao novo stanište spilju kod Zatična (Sittih). Osobitu pažnju posvetio je ovoj čudnovatoj životinj i F i t z i n g e r, bivši pristav bečkoga muzeja 1), koji je iztražio iz Kranjske 479 komada, medju ovima 140 živih, a dobavio ih od 11 staništa. On je odredio i više vrsta, jednu i za Dalmaciju (Hypochton Cararae) iz Sinja i Neretve. Osobito zanimiva je monografija o Proteju, koju su napisali Talijani P. Configliac h i i M. Rusconi , ukrasiv je sa dvie tablice. 2) Danas znamo, da se moćarila razplodjuje jajima i u tome su pogledu veoma zanimiva iztraživanja gospodjice Marije Chauvin 3) te dr.. E. Zellera 4), dočim nas je sa okom (jer moćarila nije bezočna ili sliepa) upoznao K. W. Schlamp. 5)
*) Dr. Adolf Schmidl: »Die Grotten und Hohlen von Adelsberg, Luegg, Planina u. Laas. « Wien, 1854. **) Steinberg: »Nachricht von den Zirknitzer See. « 1761, p. 197. — Jos. Nik. Laurenti : »Synopsis Reptilium. « Beč 1768, p. 214; 8°. Tabla IV, sl. III. predočuje nam plivajućega P r o t e j a. 1 ) Ueber d. Proteus anguineus der Autoren. U publikacijama matem. - prirod. odsjeka bečke akademije (1850, sv. od listopada, p. 1 —13). 2 ) Del Proteo angnino di Laurenti. Pavia, 1819, 4. p. 119, tab. 6. 3 ) Die Art der Fortpflanzung des Proteu s anguineu s (Zeitschrift f. wissenschaft. Zoologie). Leipzig 1883, Band 38, p. 671-685. 4 ) Ueber d. Fortpflanzung d. Prot. ang. u. seine Larve. Stuttgart 1889, poseb. odtis p. 131 —138. 5 ) Das Auge d. Grottenolm. Zeitschr. f. wissensch. Zoolog Band. 53. p. 537 — 557, tabl. XXI. |
|
|
Rakov Škocjan Pogled s obale rijeke Rak na Veliki prirodni most |
Po planini i po kraju
1. VRŠNO PODRUČJE
Veliki Javornik (1268 m)
|
Veliki Javornik treći je vrh po visini na visoravni Javornika na Snežniškoj planoti. Na vrhu se nalazi geodetski kamen; iz teksta je jasno da su ga postavili austrijski geodetski mjerači 1823. godine. U blizini je kuća amaterskog radio kluba iz Postojne, s antenom. Na vrhu se nalazi i kutija sa žigom Cerkničkog planinarskog puta (slov. Cerkniška planinska pot). Zbog visoke vegetacije, s vrha Veliki Javornik je zatvoren vidik, osim prema Snežniku.
|
Opisi uspona na Veliki Javornik (na Hribi.net)
Rakov Škocjan - Veliki Javornik (Javorniki) 2 h; laki, označeni uspon Kalce - Veliki Javornik (Javorniki) 1 h 30 min; laki označeni uspon Jeršiče - Veliki Javornik (Javorniki) 2 h 20 min; laki označeni uspon Ostali opisi Javorniki nad Cerkniškim jezerom - Osnovni podatki. Zaplana.net Javorniki nad Cerkniškim jezerom - Vzpon na Javornik. Zaplana.net |
Mali Javornik (1219 m)
|
Mali Javornik se nalazi na šumovitom grebenu Javornika. Zbog visoke šume sa samoga vrha nema pogleda, no pod vrhom je oveća livada, s koje se otvara pogled prema Snežniku i Sv. Trojici.
|
Opisi uspona na Mali Javornik (na Hribi.net)
Kalce - Mali Javornik (Javorniki) 1 h; laki označeni uspon Jeršiče - Mali Javornik (Javorniki) 1 h 50 min; laki označeni uspon |
Baba, pri Javornikih (1085 m)
|
Baba (Baba, pri Javornikih) je 1085 metrov visok vrh, koji se nalazi između glavnog grebena Javornika in vrha Sveta Trojica. S travnatog vrha se pruža dobar pogled na greben Javornika, notranjski Snežnik, Svetu Trojicu, Nanos, Pivšku i Postojnsku kotlinu, a za dobre vidljivosti pogled seže sve do Alpa.
|
Opisi uspona na Babu, pri Javornikih (na Hribi.net)
Jeršiče - Baba (pri Javornikih) 1 h 30 min; laka, neoznačena staza Mesnice - Baba (pri Javornikih) 25 min; laka, neoznačena staza |
Dedna gora (1293 m)
Pogled na šume oko Dedne gore
Izvor: Gozdnogospodarski načrt Gozdnogospodarske enote Mikula-Dedna Gora 2017-2026 |
Dedna gora, najviši vrh Javornika nalazi izdvojena od glavnog uzdužnog grebena, na južnom dijelu Javornika, sjeverno od Mašuna. Na vrhu se nalaze ostaci vojnog objekta.
Ostaci vojnog objekta na vrhu
Izvor: Gozdnogospodarski načrt Gozdnogospodarske enote Mikula-Dedna Gora 2017-2026 |
Sveta Trojica nad Pivko
|
Istočno od Pivke, na obroncima Javornika, uzdiže se vrh Svete Trojice (hrv. Sveto Trojstvo), pod kojim bi trebao ležati legendarni Vrh od Sv. Trojice, dom legendarnog Martina Krpana - barem su mještani u to uvjereni, te u čak Krpana uklopili i u grb općine Pivka. Na taj vrh vodi nekoliko označenih staza; do njega se može doći iz Trnja ili Slovenske vasi, a za mlađe planinare vrlo je ugodan kratak i lagan uspon, koji počinje visoko na padini, do mjesta do kuda vodi lijepa makadamska cesta.
|
PROČITAJ VIŠE
FLORJANČIČ, Mateja: Ideja za izlet: Po poteh Martina Krpana. Slovenske novice, 13.5.2016. Sveta Trojica v Krpanovi deželi. Zaplana.net |
2. SJEVERNO PODNOŽJE
Rakov Škocjan
|
Rakov Škocjan je slovenski regionalni park, koji se sastoji od doline u kršu kroz koju prolazi potok Rak. Leži između Cerknice i Planinskog polja u području jugoistočno od slovenske autoceste A1 između Postojne i Uneca. Na zapadu se iznad kotline diže niže brdo Tolsti vrh (681 m), a na jugu su visoki Javorniki. Dolina je dobila ime po sv. Kancijanu kome je bila posvećena crkva koja se nalazi uz Veliki prirodni most i danas su vidljive samo njezine ruševine. Rakov Škocjan je na inicijativu prirodoslovca Paula Kunavera i naporima slovenske botaničarke Angele Piskernik od 1949. zaštićen kao prirodna znamenitost, a danas kao regionalni park.
U literaturi i publicistici koriste se različiti nazivi. Za središnje područje od izvora Rake do vrtače gdje rijeka ponire koristi se naziv Dolina Raka ili Rakov Škocjan (odn. dolina Rakova Škocjana), dok se za šire krško područje koristi naziv kotlina Rakova Škocjana. Zbog svojstva vapnenca od kojega je građen ovaj teren vodotoci su s vremenom otapali tu karbonatnu stijenu i gradili podzemne tunele i dvorane. Ako takva podzemna rijeka teče negdje blizu površine, može se dogoditi da otapanjem stijene strop špilje postaje sve tanji i na kraju se uruši zbog vlastite težine. To se u dalekoj prošlosti dogodilo i u Rakovu Škocjanu. Stvorio se kanjon, a urušene kamene blokove voda je i dalje polako otapala, čime je na većem dijelu toka rjeke Rak formirana mirna pitoma dolina. No, u izvornom (Zeške jame) i ponornom (špilja Tkalac) dijelu još su preostali impresionirajući klanci s kamenim mostovima (lukovima) kao ostacima nekadašnjeg stropa - u gornjem slijepom dijelu kanjona to je Mali prirodni most, a oko 2 i pol kilometara nizvodno Veliki prirodni most. Arheološki nalazi ostataka alata iz paleolitika dokazuju da je prapovijesni čovjek u naseljavao klizišta u Rakovu Škocjanu. Iz mlađeg željeznog doba pronađeni su ostaci keramike istražene u blizini crkve sv. Kancijana i obrambeni nasip na zapadnoj strani, što upućuje na zaključak da je tu bilo i ilirsko naselje. Tijekom turskih prodora u ove krajeve, od 15. st. nadalje, u Rakov Škocjan su se sklanjali stanovnici obližnjih sela, o čemu svjedoče nalazi ostataka u ponorima ispod Malog prirodnog mosta. Prirodne atrakcije u parku su:
Prirodna osnova Rakovog Škocjana
Autor: Šerko, 1949. 
Shematski profil uvale Rakovog Škocjana
Rakov Škocjan kroz vrijeme
|
Bukva obična, europska - Fagus sylvatica
Mali prirodni most
|
Rakov Škocjan, poprečni profili
Izvor: GOSPODARIČ, Rado., KOGOVŠEK, J., LUZAR, M.: Hidrogeologija in kraški izviri v Rakovem Škocjanu pri Postojni. Acta carsologica 11. Ljubljana, 1982.
Izvor: GOSPODARIČ, Rado., KOGOVŠEK, J., LUZAR, M.: Hidrogeologija in kraški izviri v Rakovem Škocjanu pri Postojni. Acta carsologica 11. Ljubljana, 1982.
OBILAZAK ZAŠTIĆENOG PODRUČJA RAKOVOG ŠKOCJANA
Kružna prirodoslovna poučna staza (slov. Naravoslovna učna pot)
|
Kroz kršku dolinu Rakova Škocjana izvedena je kružna Prirodoslovna poučna staza, koja pohodnika vodi kroz kroz prirodne atrakcije poput brojnih krških izvora, dva prirodna mosta, ponornice, špilje, raznoliku floru i faunu i kulturnu baštinu uz rijeku Rak. Staza je opremljena s 16 ploča s edukativnim sadržajem. Duljina staze je 3 km u jednom smjeru i povratno dodatnih 2,5 km - ukupno oko 3 do 4 sata hoda. Službeni (numerirani) početak staze je Mali prirodni most, a kraj je kod ruševina crkve sv. Kancijana na Velikom prirodnom mostu. Zbog lakšeg pristupa, mnogi posjetitelji obilazak započinju kod Velikog prirodnog mosta. Dva su moguća pristupa stazi: s ceste Postojna - Unec i iz Podskrajnika kroz Zelše.
Topografska karta Rakovog Škocjana s ucrtanom Poučnom stazom (slov. Učna pot) i pojedinim točkama na stazi (1-14)
Karta atrakcija i informativnih točaka na poučnoj stazi u Rakovom Škocjanu
Na obali rijeke Rak
|
Rakov Škocjan, prilazi i staze
Izvor: /www.notranjski-park. 
Ulaz u Rakov Škocjan iz smjera Postojne, odn. Uneca
Informativni stupići postavljeni su duž staza u Rakovu Škocjanu
|
1. Mali prirodni most (Mali naravni most)
|
Početna točka obilaska Poučne staze kroz Rakov Škocjan je Mali prirodni most (slov. Mali naravni most). Njegov stjenovit luk, visok 42 m iznad tla (odn. vodene površine), nalazi se na području krških provalija Zelške jame, na istočnom dijelu Rakovog Škocjana, u koju stižu vode iz Cerkniškog polja. Dug je 20-ak, širok oko 6 m.
Prema postanku, Mali prirodni most je ostatak stropa između dva urušena dijela špiljskog stropa, odn. dvije udornice (slovenska terminologija za ovaj reljefni oblik, op.). Udornica je krška dolina nastala urušavanjem stropa špilje, koja je nekako otkrila špilju i pretvorila je u dolinu. Vremenom se ova dolina može uzdizati i na jednom kraju pojavljuju se izvori, a na drugom ponikve. To su, naravno, ostaci rijeke koja je nekada prolazila kroz špilju. U hrvatskoj strukovnoj krškoj terminologiji udornicu zovu provalija i urušna ponikva, u srpskoj salomna vrtača, u engleskoj karst window, collapse sinkhole, collapse doline, shakehole in natural well, u francuskoj dolines d'effondement, u njemačkoj die Einsturzdoline (IZV: Stepišnik, Uroš. Collapse dolines in Slovenia / Udornice v Sloveniji. 2010.).
Prikaz procesa urušavanja krških dvorana i nastajanja prirodnih mostova, provalija (udornica) i dolina
Izvor: Informativna tabla na Poučnom putu Rakov Škocjan 
Provalija ispod Malog prirodnog mosta i dio koji se zove Rakove brzice.
Pogled iz Zelških jama prema pješačkom mostu i stazi koja prolazi dnom provalije (slov. udornici) ispod Malog prirodnog mosta.
|
Pogled na Mali prirodni most
Vodena bujica podno Malog prirodnog mosta, u vrijeme visokih voda
Rakov Škocjan (vjeroj. oko 1930.-ih)
Autor fotografije: Stanko Ribnikar, Ljubljana; iz zbirke Aleksander Zgonc, Zbirka fotografij Tujsko – prometno društvo za Notranjsko Rakov Škocjan - Najboljši izleti po Sloveniji
Datum objave: 23.7.2020. Autor: Tomaž Gorec Opis: Rakov Škocjan je zelo zanimiv kraj. Več o njemu najdete na https://www.tomazgorec.si/rakov-skocjan 
|
1a. Zelške špilje (Zelške jame) i Rakove brzice
|
Zelške jame (hrv. špilje) su vodeni špiljski sustav s ulazom na istočnoj strani Rakova Škocjana, a kroz njih teče voda iz zapadnog dijela Cerkniškog polja (odn. jezera). Podzemni dio špilja na širem području nekada je bio duži, no nakon urušavanja stropova špilja formirala se dolina Rakov Škocjan, a od nekadašnjih stropova tako su preostali Veliki i Mali prirodni most, a u Zelškim jamama formiralo se osam provalija (slov. udori -> udornice) dubokih 8 do 50 m.
Kod dovoljne nakupine vode u Cerkniškom polju, voda teče kroz špiljski sustav Karlovica (Velika i Mala Karlovica) do Zelških špilja. Iz Zelških jama vodotok izlazi na njihovom jugozapadnom kraju (izvir Raka) kao rijeka Rak, koja pripada krškim izvorištima sliva rijeke Ljubljanice. Rak potom teče u dužini od 1.776 m dolinom Rakova Škocjana, a ispod prirodnog Velikog mosta prelazi u slijepu dolinu i dalje ulazi u špilju Tkalca (Tkalca jama) prema podzemnom ušću u rijeku Pivku u Planinskoj jami. Špiljski sustav Zelških špilja dugačak je ukupno 4.742 m (u pojedinim izvorima navedeno je oko 3 km) i dubok do 45 m. Provalije (udornice) Zelških špilja, od kojih je najslikovitija ona najveća s prirodnim Malim mostom, leže u istočnom, stijenama (slov. zatrepe) oivičenom krškom dijelu doline (slov. zatrepna dolina) Rakova Škocjana. Slovenski pojam zatrepna dolina označava kratku riječnu dolinu koja se postupno otvara od svog izvora između zatvorenih padina (neprohodnih stijena). Zelške jame su ime dobile prema obližnjem selu Zelše u slovenskoj Općini Cerknici. PRISTUP I OBILAZAK U špiljski sustav se može ući kroz prostrani špiljski otvor na dnu vrtače nedaleko od Malog prirodnog mosta. Ulaz je obilježen putokazom, a zbog vlažnog tla i strmine potreban je pojačan oprez, na što također upućuje informacija na tabli. Spustom po toj stazi se može doći do razine potoka, i u vrijeme niskog vodostaja nastaviti šetati dalje uzvodno uz potok, po dnu ostalih provalija. Kroz tamni tunel dolazi se tako do slijedeće provalije gdje se nalazi mali kameni most. Ovdje, od potoka i mosta, jedna strma staza vodi uzbrdo prema cesti Zelše - Rakov Škocjan. Tom je stazom također moguće pristupiti Zelškim jamama od te ceste. Na ovome je mjestu uz potok i mostić djelovala Zelška žaga (pilana) sve do proljeća 1853. godine, kada ju je izuzetno velika poplava u potpunosti uništila. Prešavši kameni mostić stiže se do slijedeće prostrane provalije, iznad koje se nalazi luk Malog prirodnog mosta. Na kraju ove provalije dolazi se do stijene iz koje izbija voda koja dotječe iz Cerkniškog polja. Ako je vodostaj nizak, moguće je pristupiti u još jednu provaliju. |
Doline između Zadnje (Zelške) jame, na kraju Zelških jama i početka doline rijeke Rak
|
Rakove brzice u Zelškim jamama
|
Iz prošlosti Rakovog Škocjana Još je oko 1847. vlasnik vlastelinstva Haasberg / Hošperk (Windischgrätz) dao urediti pristup Rakovu Škocjanu. Uređeni su cesta, drveće (platane, kesteni i dr.), šetnice i provjerene špilje. Izgrđen je most ispod malog prirodnog mosta, gdje u Škocjan dotječe voda od Cerkniškog jezera do Škocjana), do Kristinine špilje (nazvane po njegovoj kćeri Kristini). U posebnim prigodama špilja je bila osvijetljena bakljama i za goste. Vodeni dio je dobio ime po njegovom sinu Hugonu (jezero Hugon). Danas taj sustav znamo samo pod imenom Zelške jame. Manja špilja iznad pilane Zelška, bila je nazvana prema njegovoj drugoj kćeri Ernesti. IZVOR Komentar (Jože) u članku: 1930 Rakov Škocjan. Stare slike-Cerknica.org, 21.6.2010. 
Pogled iz Zelških jama na okolni prostor
|
2. Stara jela
Veliko stablo jele staro je više od 200 godina.
3.a. Izvor rijeke Rak (Izvir Raka)
|
Rak je slovenska rijeka ponornica, po redoslijedu četvrta od šest ponornica koje su preteče rijeke Ljubljanice. Izvire iz otvora u strmoj litici gdje dotječu vode iz ponora Zelških jama koje su nastale urušavanjem stropova podzemnih tunela i dvorana. Od svoga izvora rijeka Rak teče površinom kroz pitomiju kršku dolinu Rakova Škocjana u dužini nešto manjoj od 2 kilometra, a zatim tone u špilju Tkalca, gdje teče još 3 km i ulijeva se u rijeku Pivku u Planinskoj jami i nastavlja kao Unica. To je jedno od najvećih podzemnih ušća u Europi.
Izvor rijeke Rak
|
Voda rijeke Rak dotječe iz Zelških špilja
|
3.b. Ostaci pilana
|
Sredinom 18. stoljeća, uz izvorni dio rijeke Rak izgrađene su tri kamene pilane pogonjene snagom vode: Zelška, Rakovska i Modčeva žaga (slov. žaga = pilana). Uz izvor Raka djelovala je Rakovska žaga. Oko 150 metar nizvodno od nje stajala je Modčeva žaga, a u južnoj provaliji Zelških jama Zelška žaga. Posao je bio vrlo zahtjevan, ali se zbog visoke cijene drva isplatio. Razdoblje piljenja na Raku trajalo je samo do proljeća 1853. godine, kada je izuzetno velika poplava u potpunosti uništila Zelšku pilanu i oštetila ostale dvije toliko da više nisu obnovljene. Danas se uz desnu obalu još mogu vidjeti samo ostaci zidova, a djelomično je sačuvana i velika sabirna brana.
Ostaci Rakovske pilane uz izvor Raka
|
Detalj informativne ploče na kojoj su prikazane nekadašnje pilane uz rijeku Rak
Žiga žaga, poje žaga, |
4. Vrbe i dolina rijeke Rak
|
Bijele vrbe (Salix alba) gusto rastu uz obale rijeke Rak, koja je često poplavljena.
Tok rijeke Rak između izvora i Velikog prirodnog mosta
Rijeka Rak na dijelu između izvora Raka i starog hrasta
Visoka voda potopila je drveni most (lijevo na fotografiji) preko kojega prolazi poučna staza |
Rijeka Rak nizvodno od Rakovske pilane
|
5. Stara jela
Bizerjev laz
Hotel Rakov Škocjan
|
Odvojak staze, nedaleko od hotela, koja vodi prema grebenu Javornika
Udaljenosti od ove točke (Bizerjev laz, 518 m): Veliki Javornik 2h 10 min; Rakek (preko Velikog prirodnog mosta) 1h 35 min; Rakek (preko Malog prirodnog mosta) 1h 15 min Staza prema Velikom Javorniku
Označena staza do Javornika započinje samo nekoliko metara dalje od hotela u središtu Rakovog Škocjana i u početku vodi makadamskom cestom (označen je prometnim znakom za slijepu ulicu). uspon prolazi kroz vikendaško naselje, do okretišta i dalje strmo ns greben Javonika. |
|
Prije gradnje hotela Rakov Škocjan (1960.-1963.) godine cesta kroz Rakov Škocjan je kod oveće livade obilazila zgradu bivše talijanske carinske zgrade (Guardia di Finanza) i u blagom zavoju zaobilazila kameni oval kojega je formiralo sedam obodnih stijena i dvije u sredini i koji se ovdje nalazio najmanje 5000 godina. Starost stjenovitog ovala procijenjena je na temelju sličnih nalaza u Sloveniji i svijetu. No, u vrijeme gradnje hotela, izravnavanjem ceste i njezinim odmicanjem od gostionice (s noćnim barom) ova je kamena konstrukcija, nepoznate funkcije, bila uništena i otišla u zaborav te je dugo vremena na njezinom mjestu staljao pomoćno parkiralište hotela. O ovalu je pisao (časopis Proteus, 1971.) samo slovenski prirodoslovac prof. Kunaver. U vezi toga on je zapisao:
"Idem u Rakov Škocjan od 1918. godine, puno puta s omladinom nakon oslobođenja. Da bismo se opustili, voljeli smo se zaustaviti na zelenom dijelu, gdje su kasnije postavili neukusnu gostionicu i noćni bar na vrhu! Ali odmah na rubu šume i kolovoza - cesta je izgrađena tek kasnije - u sjeni smreke bilo je neobično mjesto. U obliku elipse s velikom osi od desetak metara postavljeno je sedam stijena, a dvije u sredini. Bile su stare, mahovinaste, relativno sve iste veličine i već pomalo utonule u zemlju. Unatoč njihovoj velikoj težini, bilo je očito da ih je netko odnekud doveo savršene ili ih odvukao u ovu ravnicu usred moćnih šuma. Čemu su služile ove neobično uređene stijene? Jesu li se ovdje susrele starješine nekog sela ili čak iz nekoliko naselja?" Pavel Kunaver je zapisao da se užasnuo kad je saznao da je kamenja nestalo jer su ih graditelji uništili. Voditelj gradilišta tvrdio je da su stijene zdrobljene kako bi ispunile kolnik proširene i pomaknute ceste. No, jedan mještanin tvrdi, da mu je ujak koji je sudjelovao u izgradnji hotela, rekao da su stijene korištene za temeljenje hotela. Tek u 21. stoljeću javila su se nastojanja da se ovaj misterozni oval na neki način prezentira i obnovi na temelju jedne Kunaverovove arhivske fotografije. Neki ljudi tvrde da taj lokalitet sadržava točke jačeg energetskog zračenja, kao i neke neke točke u bližnjoj okolici (izvor Prunkovec, stari hrast i dr.), koje su prema zagovarateljima sličnih ideja. od davnina predstavljale splet nevidjivih prirodnih sila od kojih su nekadašnji drevni stanovnici doline Raka imali koristi. Nakon istraživanja 2014. radiestezijom i bioenergetičarima, isti tvrde da stjenoviti oval označava niz energetskih točaka koje blagotvorno djeluju na svakoga tko se dulje zadržava u području nekadašnjeg stjenovitog ovala. Ukratko, kako kameni oval označava (geomantsko) područje čistih energija, odnosno pejzažno je svetište. |
Crno-bijela fotografija koju je u zimu 1950.-ih godina snimio prirodoslovac prof. dr. Pavel Kunaver. Na njemu se nalazi ogroman stjenovit oval - kojega čini sedam obodnih stijena i dvije u sredini - na kojima stoje Kunaverovi učenici.
|
Prunkovec
|
Pod stijenom, podno kružne ceste, tristotinjak metara istočno od hotela Rakov Škocjan i na pola puta prema Malom prirodnom mostu, nalazi se nepresušni izvor Prunkovec (Prunk). U Rakovom Škocjanu osim izvora Raka ima još 7 grupa krških izvora, koji se uglavnom nalaze na lijevoj padini doline. Za visokih voda su aktivni također i izvori na višem položaju.
Radi se zapravo od dva susjedna izvora. Jedan je nepresušni izvor (slov. izvir) Prunkovec, a u njegovoj blizini je i vrelo koje presušuje (slov. bruhalnik - vrelo koje "bljuje" vodu). Vrlo često se vrelo tretira (pa i na obližnjoj informativnoj ploči) kao Prunkovec, zbog nevidljivosti nepresušnog izvora, i to posebno kada količina vode iz vrela preplavi slabiji izvor. Izvor Prunkovca najvidljiviji je kada to obližnje vrelo miruje. No, za domaće stanovništvo ime Prunkovec nosi ovaj nepresušan izvor. Kao jedini aktivni izvor tijekom sušnih mjeseci, njime su se koristili i ljudi i divljač. Vrlo je zanimljiva situacija da za razliku od nepresušnog Prunkovca obližnje vrelo ljeti presuši, a očiti razlog tomu su dva različita izvorišna sustava kojima voda do njih dotječe. Vrelo se opskrbljuje vodom iz okršenog područja Javornika i oživljava nakon obilnih kiša, kao što je to inače slučaj s vrelima na ovom krškom području. Izvor Prunk je bio poznat kao "muška voda" (ako ga čovjek popije, povećava mu se spolna snaga), a usmena predaja tvrdi da i voda Prunkovca općenito osnažuje. Šo se tiče pitkosti, godine 1916. napravljena je analiza vode iz Prunkovca koja je pokazala onečišćenje izvorske vode fekalnim bakterijama koje u nju vjerojatno ulaze vodom iz vrela. 
Način na koji voda dotječe do izvora
|
The Prunkovec Spring, Rakov Škocjan Valley, 2019 July
Datum objave: 28.7.2019. Autor: Mitja Fajdiga Opis: Footage of the never run dry forest creek Prunkovec and nearby effluent cave bearing the same name. This is to prove the brook's classification of effluent cave wrong. The false calssification theory has been advocated by hydrographic academy community of Slovenia (Slovenija), which goes against the well known oral tradition on the spring. Effluent cave bearing the same name is located couple of meters away, indeed. The never dry brook and effluent cave shouldn't be viewed as one and the same karst phenomenon, however. (©Photo & Ink, by Mitja Fajdiga, Rakek Tourist Association, Slovenia) |
6. Stari hrast: Orjak Rakovega Škocjana (Div Rakova Škocjana)
 Crtež starog hrasta na informativnoj ploči uz stablo
Hrast lužnjak (slov. dob; lat. Quercus robur) je najpoznatija, ali ne i najčešća vrsta hrasta u Sloveniji. Najbolje uspijeva na dubokim, mineralima bogatim tlima s visokom podzemnom vodom i na povremeno poplavljenim tlima. Div iz Rakova Škocjana jedno je od najstarijih i najdebljih stabala u Rakovu Škocjanu. Izniklo je početkom 17. stoljeća i staro je preko 400 godina, pa je počelo gubiti vitalnost. Mrtvi dijelovi stabla pružaju sklonište i hranu mnogim sićušnim životinjskim vrstama, gljivicama i mikroorganizmima. Hrast će polako dugo nestajati, a na kraju, pretvoren u plodno tlo, dat će novi život drugim biljkama.
Krošnja je nepravilna i nesimetrično razgranata. Grane rastu iz debla pod pravim kutom. Kora je u mladosti glatka, kasnije postaje duboko izbrazdana i ljušti se u obliku malih pločica. Listovi su grupirani u gornjem dijelu izboja, jednostavni su i perasto-režnjasti ( ršnjasti, krpasti - urezi u plojku manji od polovice). Stabljike su kratke, ne duže od 1 cm. Plodovi imaju duge peteljke. Žir je izduženo eliptičan i s donje strane nalazi se u drvenom ovoju u obliku polukružbe zdjelice ili kapice. |
Stari hrast iz Rakova Škocjana
|
7. Šumske zajednice uz izvor
8a. Krški izvori Kotliči (Kraški izviri Kotliči - Očesa)
|
Kotliči (prev. Kotlovi) su skupina izvora u udubini ispod kružne ceste. Potok koji ovdje potječe ulijeva se u Rak nakon 100 m i njegova je najjača pritoka. Ovisno o vodenim uvjetima, ona doprinosi od četvrtine do tri četvrtine svih voda Raka. Zbog kolebanja vodostaja Kotliči imaju drugačiji izged tijekom godine. Tijekom suše u dubokim bazenima djeluju samo dva izvora, odakle i stari naziv – Očesa (hrv. Oči). Nakon kiše, kada je voda visoka, izvori su poplavljeni i voda se povrati pod takvim pritiskom da se na površini ribnjaka stvore mjehurići vode visoki do metar. Voda se u Kotliče ulijeva podzemnim tunelima, a i prije ovih izvora možemo je vidjeti u obližnjem vrelu (izvorna vrtača) Kotel, s kojime su povezani.
Kotliči u vrijeme srednjeg vodostaja
Tok vode od Kotliča prema rijeci Rak
Od suše do poplave
Informativna ploča uz Edukacijsku stazu Zavod RS za varstvo narava, Občina Cerknica, Geografski Inštitut Antona Melika, ZRC SAZU; ilustracija i oblikovanje: Marijan Pečar |
Kotliči u vrijeme srednje viskog vodostaja
Zanimljivosti
Izgled Kotliča ovisi o vodostaju:
Za niskog vodostaja, u pijesku uz izvor moguće je vidjeti bijele točkice. To su naplavljene kućice špiljskih vodenih puževa, koji žive samo u porječju krške Lubljanice, kojemu pripada i rijeka Rak. 
Rakov Škocjan, Kotliči - potapljanje
Datum objave: 12.3.2011. Autor: Scubaholic Opis: www.scubaholic.si Potop ni primeren za začetnike, traja pa cca. 20-30 minut. Najbolje je, da se po vstopu v vodo spustite najprej po rečni strugi tako, da prehitite kar boste ob vstopu zamuljili. Blato se namreč vdira tudi do kolen. Bodite pozorni tudi na to, da ne vstopate v bljižini "Očes", saj si boste v trenutku uničili sicer odlično vidljivost. Za konec potopa pa si prihranite še potop v jamo kjer je tudi izvir potoka. Profil jame je narisan na posnetku - na avtu :-) Mi smo jamo penetrirali z vrvico, vendar ta ni nujna, saj se lepo vidi izhod, ki je na obeh straneh naravnega mosta. Jama sama je dovolj široka le za enega, na nekaterih delih največ dva potapljača. Svetilka je nujna pradvsem za spust do izvira, kjer se navadno zadržuje na tisoče ribjih mladic. |
8b. Izvor Kotel (Izvir Kotel)
Kotel
|
Vrelo Kotel (prev. Kotao) nalazi se u vrtači, koja je ostatak nekadašnje podzemne dvorane čiji se strop urušio (slov. udorna vrača).
Voda se iz Kotela izlijeva podzemnim tunelima koji su povezani s obližnjim izvorom Kotliči. 
Kotel
|
9. Monokultura smreke
10. Srednja njiva
Livada uz obalu rijeke Rak
|
Do 1960.-ih godina ljudi su još kosili livade u dolini Rakova Škocjana. Ovdje su na sjenokošu dolazi seljaci iz zadruge Unec (Kmetska zadruga Unec). Inače, sjenokoša (livada koja se kosi) na slovenskom jeziku se kaže senožet.
Redovita košnja održava raznoliku floru i faunu na livadama i iskrčenim šumama.
Izvor: informativna ploča uz Edukacijsku stazu Rakov Škocjan |
11. Ekosustavi i tipične životinjske vrste
12. Veliki prirodni most (Veliki naravni most)
Veliki prirodni most
Južna strana Velikog prirodnog mosta
Veliki naravni most u vrijeme visokog vodostaja rijeke Rak
Za poplave rijeka Rak napuni cijelu kotlinu, te ju pretvara u malo jezero |
Veliki prirodni most (slov. Veliki naravni most) je ostatak srušenog špiljskoga stropa na ponornoj strani potoka. Bio je to dio podzemnog sustava iz vremena kada je čitav tok Raka bio pod zemljom. Čak se i danas na unutrašnjem dijelu luka mogu vidjeti ostaci oblika stalaktita iz toga razdoblja.
Most je dugačak oko 40 širok 10 metara, a preko njega prolazi cesta. Njegov luk se diže 37 m iznad rijeke Rak. U suho razdoblje može se proći koritom rijeke kroz otvor ispod velikog luka. No, tijekom visokog vodostaja vode preplavljuju dolinu Raka, sjeverno od mosta stvara se prostranije jezero, a voda dopire sve do vrha luka Velikog prirodnog mosta. Na luku stoje pločice kojima su označene ekstremne visine poplavnih voda. 
Veliki prirodni most
|
13. Špilja Tkalca (Tkalca jama) i ponor Raka
|
Tkalca jama (hrv. špilja Tkalca), vodena je špilja koja započinje na zapadnom dijelu Rakova Škocjana, gdje ima dva ulaza (ponor Raka i bočni špiljski ulaz-ponor, uz cestu), i nastavlja se u smjeru Planinske špilje (Planinska jama). U špilju ponire i njome teče rijeka Rak, koja pripada prostranom krškom izvorištu sliva rijeke Ljubljanice. Stoga Rak čini dio hidrološke veze između Cerkniškog i Planinskog polja. Špilju Tkalca su također zvali i Jama pod Velbom ili Zatična jama (Dragutin Hirc u svojoj knjizi Gorski kotar spominje selo Zatično - njem. Sittih; neki izvori spominju i naziv Zatočna jama, op.).
Ljeti, kada se voda povuče isred šilje, može se ući u nju do kraja ulaznog hodnika, gdje započinje mračni tunel dug 400 metara, koji završava sifonom dugim 150 i dubokim 26 m. Iza toga sifona nastavlja se vodeni tunel dug oko 1.800 m do novog sifona, nakon čega slijedi još nekoliko stotina metara špilja do tunela Rak u Planinskoj jami. Zbog dijelova sa sifonima tok Raka je bilo vrlo teško pratiti, i ronioci su ga istražili tek 1974. godine, kada je veći dio špilje istražen tijekom spasilačke ekspedicije u kojoj se tragalo za utopljenim roniocem Jankom Petkovšekom, i u kolovozu 2012. Špilja, duga 2885 m, dobila je ime po formaciji stalaktita u kojem su neki prepoznali tkalca. Prema narodnoj predaji ona predstavlja tkalca koji se pretvorio u kamen, nakon što se za kaznu sakrio u špilju, jer je bio radio u nedjelju - na Dan Gospodnji. Prvi opis špilje potječe od Janeza Vajkarda Valvazora, koji ga je objavio 1687. godine u časopisu Philosophical Transactions of the Royal Society. Valvasor je također objavio i grafiku s njezinim prikazom. Špilju su prikazivali i drugi umjetnici uključujući Franza Goldensteina (1808.–1878.) u 1850-tima. Njegova slika Veliki prirodni most prikazuje Rakov Škocjan gledan iz špilje Tkalca, i izložena je u Slovenskoj narodnoj galeriji u Ljubljani. Valvasor se prvi puta spustio u špilju Tkalca 1684. godine na način da je iz mirnog jezera ispod prirodnog mosta ušao čamcem u njezinu ulaznu dvoranu. U opisu Rakovog Škocjana u djelu Slava vojvodine Kranjske (1689.) s divljenjem opisuje čudesa prirode - posebno Veliki prirodni most i špilju Tkalca - opisavši stalaktitnu skupinu koja ga podsjeća na tkalca pogrbljenog preko razboja, ali čini se kako nije istražio izvorni dio doline (Zelške jame i Mali prirodni most). 
Tkalca jama, tlocrt i nacrt
Prelovšek, Mitja (2009). Present-Day Speleogenetic Processes, Factors and Features in the Epiphreatic Zone: Dissertation (PDF). University of Nova Gorica. pp. 217–228. |
Pogled na Veliki prirodni most iz špilje Tkalca
Autor slike: Franz Kurz zum Thurn und Goldenstein, oko 1854. 
Veliki prirodni most sa špiljom Tkalca u pozadini
Grafika prvi put objavljena 1687. u časopisu Philosophical Transactions of the Royal Society |
Ponor Raka
|
|
14. Ruševine crkve sv. Kancijana (Ruševine cerkve sv. Kancijana)
|
Već su pretpovijesni ljudi od kraja ledenog doba naseljavali doline u Rakovu Škocjanu, a u željeznom dobu Veliki prirodni most prvi su naselili Iliri. Tijekom turskih upada, koji su započeli od 15. stoljeća, ovdje su se sklanjali stanovnici obližnjih sela, a s prijelazoma iz 15. u 16. stoljeće, i ranom 16. stoljeću ovdje je izgrađeno nekoliko kamenih i drvenih objekata, među kojima vjerojatno i crkva sv. Kancijana, po kojoj je dolina dobila ime Škocjan. Crkva se prvi se put spominje 1526. godine u sudskom aktu o doprinosu poreza za obranu od Turaka. Na kamenom luku prozora na sjevernoj strani uklesana je 1616. godina, što je vjerojatno datum obnove crkve. Na bakrorezu nazvanom S. Cantianvs u Valvasorovu djelu Slava vojvodine Kranjske (1689.) vidljiva je slika donjeg toka Raka s Velikim prirodnim mostom, crkvama sv. Benedikta i sv. Kancijana, groblje, zgrada crkvenjaka i dvije gospodarske zgrade. Do jozefinske reforme oko 1780. godine crkve i zgrade na Velikom prirodnom mostu bile su naseljene, ali s vremenom, posebno od početka 19. stojeća su napuštane i danas su od njih ostale samo ruševine.
S ove lokacije nad Velikim prirodnim mostom se pruža dobar pogled na donji dio doline Raka s jedne strane i kanjon ispred špilje Tkalca s druge strane. 
|
Sveti Kancij, Kancijan i Kancijanila († San Canzian d'Isonzo, Italija, 31.5.304.) - kršćanski sveci i mučenici, koji su poginuli zajedno sa svojim učiteljem Protom za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana. Kancij i Kancijanila bili su blizanci, a Kancijan njihov brat. Prema legendi, potječu iz bogate rimske obitelji Anicii - iz ove obitelji bio je rimski car Karin (lat. Carinus). Njihov učitelj Prot poučio ih kršćanskoj vjeri. Kada je Dioklecijan počeo progoniti kršćane, prodali su sve svoje posjede u Rimu i pobjegli u Akvileju, gdje su također imali neku imovinu. Nažalost, progon kršćana u Akvileji nije bio ništa manji nego u Rimu. Lokalni vladari tražili su od Kancija, Kancijana i Kancijanile da daju znak odanosti vlasti: trebali su se pokloniti rimskim bogovima. To su odbili s gnušanjem. Pokušali su pobjeći iz Akvileje s kolicima, ali nisu uspjeli. Odrubljene su im glave na mjestu zvanom Ad aquas Gradatas (danas San Canzian d'Isonzo u blizini Akvileje; slov. Škocjan ob Soči) na dan prije lipanjskih kalenda (31.5.) - vjerojatno 304. Tijela su im kršćani potajno spremili u kameni sarkofag nad kojima su kasnije izgradili crkvu sv. Kancijana. Arheološka iskopavanja u 20. stoljeću potvrdila su prisutnost grobnice s ostacima pokojnika. Sveti Kancijan i braća postali su kasnije vrlo popularni među Slovencima. U Sloveniji im je posvećeno nekoliko crkava npr. u Kranju. Slovenski naziv za Kancijana je Škocjan, a to ime nose mnoga mjesta, osobita lijepa mjesta u blizini vode kao npr. Rakov Škocjan. Prema sv. Kancijanu nastala su česta slovenska prezimena Kocjan, Kocijan i Kocjančič. IZVOR Sveti Kancij, Kancijan i Kancijanila. Wikipedija |
Kunaverjeva pot (Rakek - Rakov Škocjan)
|
Kunaverjeva pot je obilježena pješačko-planinarska staza koja povezuje naselje Rakek s područjem Rakova Škocjana. Tom stazom se također početkom ljeta odvija tradicionalni godišnji pješački pohod: Tradicionalni Pohod po Kunaverjevi poti (Rakek - Rakov Škocjan – Rakek), u organizaciji Turističnog gruštva Rakek. Riječ je o kružnoj ruti srednje zahtjevne dužine 14 km. Kako pohod stazom nije zahtjevan primjeren je također i za obitelji s mlađom djecom. Put je imenovan prema prirodosovcu profesoru Pavlu Kunaveru (1889.-1988.). Upravo je naporima Pavela Kunavera i slovenske botaničarke Angele Piskernik od 1949. Rakov Škocjan zaštićen kao prirodna znamenitost.
Pohod ovom stazom kreće od željezničke stanice u Rakeku, kroz selo, i pored crkve arhitekta Jože Plečnika, dalje preko Rakovškog polja do Stražnika i kroz prekrasne jelovo-bukove šume, nakon otprilike sat vremena stiže se do Malog prirodnog mosta, gdje put vodi do središta poznatih krških depresija i dolina nastalih urušavanjem svodova (slov. udornica) u Rakovoj kolini (slo. Rakovska kotlina). Odavde se pridružuje Kružnoj edukativnoj stazi, koja prolazi kroz sve ostale prirodne znamenitosti ovog parka prirode. Opis pješačkog izleta od Rakeka do Rakova Škocjana
Krenuti od željezničke stanice Rakek, proći pored gostionice Furman, popeti se uz padinu brda Srnjak (664 m) i kolovozom se dolazi do starog kaptiranog izvora, odakle se penje do Tičnice (664 m), zatim se spušta grebenom do ceste u Pretržje i nastavlja do posljednjeg dijela Rakeka, gdje se prelazi glavnu cestu na benzinskoj postaji i penje na Stražnik (646 m) i zatim nastavlja put do Rakova Škocjana do Malog prirodnog mosta gdje počinje Prirodoslovna poučna staza po Rakovom Škocjanu.
|
Pavel Kunaver 19.12.1889., Ljubljana, † 19.4.1988., Ljubljana Bio je slovenski pedagog, pedagoški savjetnik, jedan od pionira slovenskog alpinizma, skijanja, speleologije, predratni vođa slovenskih izviđača, poslijeratni suosnivač izviđača, popularizator astronomije, zagovornik zaštite prirode, slikar amater. i znanstveno-popularni pisac. PROČITAJ VIŠE Pavel Kunaver (19.12.1889, Ljubljana, † 19.4.1988, Ljubljana) životopis na Wikipediji Pavel Kunaver je u Sloveniji bio jedan od prvih boraca za zaštitu prirodne baštine, posebice za zaštitu Škocjanskih jama od onečišćenja rijeke Reke, Postojnske jame te za očuvanje Planinskog polja i Cerkniškog jezera u njihovom prirodnom obliku. Osobito je zaslužan i postao poznat po tome što je javno pozivao na očuvanje i zaštitu Cerkničkog jezera, kojemu je krajem 1960-ih godina prijetila opasnost od umjetnog pojezerenja. I prije toga javno se zalagao protiv korištenja Triglava i okolice kao skijaškog turističkog središta te protiv korištenja voda Bohinjskog jezera, Kamniške Bistrice i Soče za hidroelektrane. Nekoliko godina (od 1962. nadalje) vodio je povjerenstvo za zaštitu špilja i špiljskog turizma. Od 1917. do 1918. boravio je u neposrednom zaleđu soške bojišnice kao član vojne skupine koja je istraživala špilje, najprije u Doberdobskom krasu, ali uglavnom u Trnovskom gozdu i Banjskoj visoravni (Banjška planota). Zajedno s Ivanom Michlerom istražio je i dokumentirao više od 100 krških špilja. Kao poznavatelj krša, nakon Prvog svjetskog rata upozoravao je generala Maistera na opasnost od nepravednog razgraničenja te je na njegovu inicijativu sudjelovao u komisiji za razgraničenje na jednom od dionica granice na području Krasa. 
Portret Pavla Kunavera, najvjerojatnije snimljen u Kamniškoj Bistrici u kasno proljeće ili rano ljeto 1914. Portret i podatke o autoru dao je Jurij Kunaver, Pavlov sin.
Avtor: Bogumil Brinšek – https://www.dzrjl.si/publikacije/vikipedija/; licenca: Javna domena; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=99706114 |
|
Tlocrt Zelških jama
Izvor: Naše jame 1964., broj 6 |
Mašun
|
Mašun (1025 m) je zaselak na sjeverozapadnom dijelu Snežničke visoravni. Okružen je prostranim šumama, pa su se na tom mjestu najprije naselili šumari i lovci. Kod Mašuna je također spoj šumskih cestovnih veza između općina Cerknice, Ilirske Bistrice, zatim cesta koja vodi od Knežaka u kotlini Pivke i iz Pudoba u Loškoj dolini, pored dvorca Snežnik. Osim naselja Sviščaki, to je i najčešća polazna točka za uspon na Snežnik (uspon traje oko četiri sata).
Nakon ukidanja zemljišnih obveza sredinom 19. stoljeća, seljaci su preuzeli šume, vlastelinske šume bile su izuzete iz služnosti. Vlastelinstvo grada Snežnika, koje je obuhvaćalo i prostrane šume s Mašunom, 1853. godine kupila je saska kneževska obitelj Schönburg-Waldenburg. Da bi generirali više prihoda od šuma, započeli su sa sustavnim razvojem intenzivnog gospodarenja šumama. Za učinkovitiji rad prvo su u Leskovoj dolini (1870), a zatim u Mašunu, Jurjevoj dolini i Gomancima sagradili lugarske kuće i ispostave. Kako bi spriječio nekontroliranu sječu šuma - posebice poljoprivrednika s područja Knežaka (gornja Pivka) i okolice - Jurij Schönburg-Waldenburg sagradio je 1874.-1875. godine na Mašunu, ranije nenaseljenom, usamljenom i teško pristupačnom mjestu, šumsku kuću, gdje bi stalno boravili šumar i nadšumar kako bi spriječavali poljoprivrednike da zadiru u šume. Zbog neuređenih podaničkih prava i jer su u tome vidjeli zadiranje u njihova prava i slobode, seljaci iz Gornje Pivke su se pobunili i 24.8.1874. okupilo se njih 120 koji su deložirali građevinske radnike koji su gradili šumarsku kuću i srušili sve do tada izgrađeno. 1875. dovršena je šumarska predstraža. Godine 1877. izgrađena je nova šumska cesta od dvorca Snežnik kroz Leskovu dolinu. Tako je Mašun dobio funkciju kontroliranog prijelaza, kojime je kneževa obitelj željela osigurati stalnu kontrolu nad velikim dijelom svog posjeda. Zapravo, prema tradiciji, naziv mašun potječe iz riječi mašiti (slov. zapirati; hrv. zatvarati) jer je upravo na ovome prijevoju trebalo zatvoriti pristup snežničkim šumama. Nakon 1887. godine u blizini šumske kuće izgrađeni su brojni gospodarski objekti i kameni podrum za čuvanje hrane, a u široj okolici uređene su i šetnice. 1888. šumar Heinrich von Schollmayer Lichtenberg posadio je lipu ispred kuće i sagradio put do vidikovca Anine stijene. Pri svakom je posjetu članova kneževske obitelji Mašunu, na stupu ispred kuće vijorila se crveno-bijela zastava obitelji. 1902. godine počeli su sustavno obnavljati šumsku kuću u lovačku kuću za potrebe prinčeve obitelji. Nakon Prvog svjetskog rata Mašun je pripao Italiji, ali je i dalje bio u vlasništvu kneževske obitelji Schönburg-Waldenburg. 1919. lovačka je kuća izgorjela, i umjesto te brvnare sagradili su veću kuću za gospodu, kojoj su dodane i tri kule, dajući zgradi izgled utvrđenog dvorca ("lovski gradič"). O restauraciji svjedoči natpis iznad ulaza u nekadašnje dvorište. Prije Drugog svjetskog rata talijanska je vojska uz državnu granicu u blizini ljetnikovca u sklopu izgradnje tzv. Alpskog zida izgradila nekoliko vojnih objekata, ali oni nikada nisu korišteni u vojne svrhe. Tijekom Drugog svjetskog rata život na Mašunu se zaustavio, no tijekom NOB-a imao je važnu ulogu. Postrojbe NOV nekoliko su puta boravile u prostranim šumama i borile se protiv okupatora. U rujnu 1943. brigada slovenskih interniraca stigla je u Mašun, osnovana nakon talijanske kapitulacije 12.9. na Rabu. Od otoka Raba do Bakra prevoženi su brodovima, a odatle su došli u Mašun, gdje su uključeni u XIV. diviziju. U listopadu 1943. Tomšičeva brigada borila se 10 dana s elitnom njemačkom oklopnom divizijom; u to je vrijeme spaljen i dvorac. Na te borbe podsjeća ploča na kući u blizini gostionice. Nakon stvaranja velikih oslobođenih teritorija, početkom 1944. u NOV-u i POS-u organizirana je prometna služba. Jedna takva ruta vodila je od Mašuna, gdje se nalazilo sjedište Istarske ratne zone, preko Loške doline, Čabra, Osilnice, Kuželja, Starog trga ob Kolpi do Črnomlja i Črmošnjica. Sjeverno od Mašuna, iznad Sladkih voda, nalazila se prijelazna bolnica za prvu pomoć teškim pacijentima. Za konačno oslobođenje, jedinice NOV-a također su na ovom području vodile žestoke borbe za opkoljavanje 97. njemačkog armijskog korpusa. Kurirska stanica P-1 osnovana je u ožujku 1943. godine u Jesenovcu kod Mašuna, koja je održavala veze s kurirskim stanicama TV-18 na Račnoj gori, P-2 na Slavniku (nakon kapitulacije Italije s P-2a na istočnom Brkinima) i P- 3 u Lažama kod Senožeča. Prvi zapovjednik bio je Anton Princ - Dušan iz Jasena kraj Ilirske Bistrice. Na zgradi u kojoj se nalazi gostionica nalazi se spomen-ploča s natpisom: "Na području Mašuna u NOV-u je djelovala relejna kurirska stanica P-1. Pali kuriri Janez Gregorič 1924–1944, Vincenc Hace 1920–1944, Pavel Smrdelj 1915–1945. Vaša krv je u osvit slobode preplavila temelje našeg života. Kolovoza 1982. Zahvalni drugovi i mlada generacija." Od izgorjele lovačke kuće 1943. godine ostale su samo dvije, kasnije obnovljene kule (četverokutna i okrugla). Nakon Drugog svjetskog rata Mašun je postao središnje šumsko naselje u ovom dijelu snežničkih šuma. U jesen 2005. godine u bivšoj šumarskoj kući otvoren je informativno-obrazovni centar pod nazivom Šumska kuća Mašun. Na Mašunu se sada nalazi nekoliko zgrada za potrebe šumarstva, tu su i lovački dom i gostionica Mašun Šumskog gospodarstva Postojna (otvorena je svakodnevno, a poslužuje se i topla hrana; na raspolaganju su 33 kreveta). Danas je u Mašunu turizam najvidljivija aktivnost. Biciklistički klub Postojna organizira biciklističko natjecanje s cestovnim biciklima u disciplini "Biciklističko penjanje na Mašun". U neposrednoj blizini uređena je edukativna šumska staza duga 1700 metara, u ponudi je prostor za piknik, a tijekom zime postoje staze za skijaško trčanje, uređene su mala skijaška staza i staza za sanjkanje. Područje Mašuna nalazi se na području zaštićenog Notranjskog regionalnog parka (slov. Notranjski regijski park). Šumska kuća Mašun U nekadašnjoj šumarskoj kući 2005. godine otvoren je informativno-edukacijski centar "Šumska kuća Mašun", čija je namjena podizanje javne svijesti i edukaciji o šumama i divljini. U "medvjeđoj sobi" posjetitelji dobivaju informacije o smeđem medvjedu i razgledavaju predmete iz njegovog života. Uz pomoć jedanaest plakata posjetitelji se upoznaju sa šumama na Snežničkoj visoravni, poviješću gospodarenja šumama na šumskogospodarskom području Postojna i upoznaju prirodne znamenitosti šireg područja. Uz ured za informiranje, tu su i višenamjenska dvorana s modernom audio-vizualnom opremom (do 54 mjesta) i prostorija za sastanke (do 12 mjesta), čajna kuhinja s potrebnom opremom i sanitarnim čvorovima te svlačionica. Za organizirane grupe organizira se i obilazak i prezentacija Šumske kuće Mašun te projekcija znanstvenih filmova. Kuća je također pogodna za organizaciju radionica, savjetovanja, predavanja, tečajeva i edukativnih dana. "Lovski gradič" Kule nekadašnjeg lovačkog zamka stoje na istočnom dijelu Mašuna. Izvorna zgrada sagrađena je 1874. godine za potrebe šumarskog osoblja i pripadala je obitelji Schönburg-Waldenburg, tadašnjim vlasnicima snežniških šuma. 1888. godine na Mašunu je uređen prirodni park. Kroz povijest je zgrada doživjela nekoliko nesreća, uključujući uništenje vatrom 1919. godine. Obnovljena zgrada postala je lovački "zamak" (slov. lovski gradič). U studenom 1943. "zamak" je ponovno spaljen. Od cijelog kompleksa sačuvane su samo dvije kule, građene u romantičnom stilu. KAKO STIĆI NA MAŠUN
Mašun. Wikipedija (slo); Mašun (gozdarska hiša, lovski dvorec). Gradovi.net Mašun. Pot kurirjev in vezistov PROČITAJ ViŠE Opširniji opis Mašuna, na web-stranici pavlin.si FLORJANčič, Mateja: Ideja za izlet: Mašun, stičišče štirih vetrov. Slovenske novice, 19.8.2016. PERKO, Franc: 1927 Mašun – Akademski slikar Franc Sterle. Stare slike - Cerknica.org, 16.3.2019. JERIČ, Anja P.: Mašun – gozdna postojanka v kraljestvu snežniških gozdov. RTV SLO, 29.7.2020. |
Šumska kuća Mašun
Izvor: Zavod za gozdove Republike Slovenije 
Mašun, Lovski grad
Izgled grada između dva svjetska rata Izvor: Notranjski muzej, Postojna Zanimljivosti
Ledenica U blizini Lovskog dvorca nalazi se ledenica koja je služila za čuvanje hrane (općenito ledenice su prostor za čuvanje leda, a također i krške jame u kojoj se led održava velik dio godine). Po uzoru na neke primjere svjetske arhitekture (Firenca, Varsailles) sagrađena je u obliku kapelice. Zvono koje je nekad bilo na njezinom zvoniku na preslicu, danas zvoni u jednom od susjednih sela. Njezin je krov u potpunosti prekriven mahovinom i travom i doslovno se stapa s okolinom. Anina skala Anina skala je točka nad Mašunom, odakle se pruža lijep pogled na okolne krajeve. Ovaj osigurani vidikovac nazvan je po princezi Anni Schönburg, kćeri tadašnjeg vlasnika posjeda Snežnik, princa Hermana, U razdoblju 1888.-1889. su uređivane su i pješačke staze koje su kroz susjedna šumska područja vodile do Mašuna i završavale na strmoj stjenovitoj padini, odakle se pružao pogled na Snežnik, suhu dolinu Leskov grm i hrvatske planine. Ovu su stijenu su 12.8.1889., u nazočnosti princa Hermana i njegove sestre princeze Ane., imenovali Aninom skalom (Annafelsen). Krajem 1891. godine princeza Anna udala se za vladinog princa Günthera von Schwarzburga Rudolstadta, a kada je u proljeće 1893. godine posjetila Mašun, na Aninoj stijeni bila je izvješena plavo-bijela Schwarzenburgova zastava. Gostionica U 19. stoljeću, u takvoj šumskoj samoći kao što su bile snežničke šumske stanice, bile su potrebne stanice za osvježenje šumskih radnika, ugljenare (oglarje), kočijaše itd. Na Mašunu je tako stari šumar Safran imao dozvolu za gostionicu koja je bila u šumskoj kući. Činjenica da bi gospodinov namjesnik bio gostioničar bila je za mnoge neprihvatljiva. Stari šumar, koji se povukao 27.9.1889., napustio je Mašun 16.10., a gostionica je napuštena. Bilo je potrebno zadržati gostionicu, pa su 1890. godine sagradili malu gostionicu uz cestu. U početku je bila građena od drveta, ali ju je data u zakup gostioničaru iz Pivke. Ovo je početak druge izgrađene samostalne zgrade na Mašunu. |
Mašunska gozdna učna pot
|
Opis staze
Na Mašunskoj šumskoj poučnoj stazi posjetitelji se prvo upoznaju s bogatom poviješću Mašuna i njegovim raznim ulogama. Druga je informativna ploča postavljena pored atraktivnog stabla bukve s velikim rakom bukve (Nectria ditissima) na deblu. Prikazana je ova vrsta drva i njezina svojstva. S Anine se stijene (Anina skala) pruža pogled na Veliki Snežnik i vegetacijske pojaseve na njegovim padinama. Usput posjetitelji zastaju "u posjeti medvjedu" i vide medvjeđu jazbinu. Također su predstavljena stabla jele, a najtipičnije za područje Postojne su upravo jelovo-bukove šume. Kako staza vodi pored laza i ruba šume, posjetitelji upoznaju još dva posebna i vrlo važna životna prostora. Istodobno dobivaju neke informacije o populaciji risa i šumskim pticama. Pojedinosti o prirodnoj obnovi nalaze se na sljedećoj informativnoj točki. Posljednja točka na stazi za učenje upoznaje posjetitelje s poviješću brvnare i lovačkog "zamka" (Lovski gradič) na Mašunu. Zbog svoje dužine staza je prikladna za sve skupine sudionika. Za obiaza treba lakša terenska obuća. Također se preporučuje posjet Šumskoj kući Mašun. IZVOR Mašunska gozdna učna pot. Zavod za gozdove Republike Slovenije |
TEHNIČKI PODACI O STAZI
Duljina staze: 1,7 km Vrijeme potrebno za obilazak: 45 min Broj informativnih točaka: 7 edukacijskih tabli + 1 posebna točka: obilazak medvjeđeg brloga Oznaka: Krug s crvenim bijelim prugama. Posebitosti: Posjetitelji se na putu zaustavljaju "posjetiti medvjeda", vidjeti medvjeđi brlog, i pogled na Veliki Snežnik s vidikovca Anina Skala. Početak rute: Informacijska platforma ispred Restorana Mašun (Gostišče Mašun), staza je kružna. Pristupi: Postojnska cesta - Pivka - Knežak - Mašun ili Stari trg - Leskovska dolina - Mašun ili cestom Ilirska Bistrica - Knežak - Mašun. |
Karta Šumske edukativne staze Mašun
|
Zanimljivost
Stablo s rakom bukve Velika grmolika formacija na debelom deblu bukve na Poučnoj stazi je bukov rak. Ovu bolest uzrokuju dvije vrste gljivica roda Nectria. Njihove spore vjetar nosi zrakom. Gljiva prodire unutar stabla kroz rane na trupcu ili granama i uzrokuje postupnu smrt kore. Stablo se brani pokušavajući izolirati zaraženo mjesto ubrzanim rastom stanica. Kancerozno zadebljanje raste s godinama. Slična se bolest javlja i kod drugih vrsta šumskog drveća, ali je češća na mjestima s umjerenom ili hladnom klimom. Bukva uz Poučnu stazu cijelo vrijeme raste na otvorenom prostoru, tako da ima veliku krošnju koja seže do tla, za razliku od onih bukava u sastojinama (šumama) gdje su krošnje drveća obično puno kraće, pogotovo ako rastu blizu. |
Praktično
|
|
IZVORI I LITERATURA
Reference
Ostali izvori i literatura
|
ČAR, Jože, GOSPODARIČ, Rado: O geologiji krasa med Postojno, Planino in Cerknico. Acta carsologica 12. Ljubljana, 1983.
FERK, Mateja; STEPIŠNIK, Uroš: Geomorfološke značilnosti Rakovega Škocjana / Geomorphological Characteristics of Rakov Skocjan. Ljubljana, 2011. (PDF)
HABIČ, Peter, GOSPODARIČ, Rado: The Rakov Škocjan karst valley. V: Man’s impact in Dinaric karst. Postojna, 1987. HABIČ, Peter, GOSPODARIČ, Rado: 1989. Rakov Škocjan Karst Valley. International Journal of Speleology, 18, 1989. str. 43-48. (PDF)
KOGOVŠEK, J.: Nova spoznanja o podzemnem pretakanju vode v severnem delu Javornikov (visoki kras). Acta carsologica, 28, 1, 1999. str. 161–200 KOVAČIĆ, Gregor: Hidrogeološka študija kraškega izvira Malenščica (JZ Slovenija) z metodo analize časovnih vrst. Acta Carslogica 39/2 – 2010. str. 210-215. (PDF)
KUNAVER, P.: Rakov Škocjan. Kulturni in naravni spomeniki Slovenije 6. Ljubljana, 1966. LOVRENČAK, Franc: Naravnogeografska problematika Rakovško-Unškega polja. Dela - Oddelek za geografijo Filozofske fakultete v Ljubljani, 2019, številka 52 (PDF)
SILAN, Stanko, i suradnici: Rakov Škocjan in narovoslovna učna pot. Ljubljanski regionalni zavod za varstvo naravne in kulturne dediščine. Ljubljana, 1955. STEPIŠNIK, Uroš, FERK, Mateja, KODELJA, Blaž, BURGER, Boštjan, ABRAMOVIĆ, Maja, PETERCA, Simona: Brezstropa jama v Podbojevem lazu, Rakov Škocjan. Dela 31. 2009. str. 37–53. (PDF)
ŠKRABEC, Milan, ŠUMRADA, Janez, SLABE, Marjan: Dežela ob Cerkniškem jezeru. Cerknica, 1990. VALENČIĆ, Vlado: Steklarni na notranjskem Javorniku. Kronika (Ljubljana), letnik 3, številka 2, 1955. str. 87-93. (PDF) ELEKTRONIČKI IZVORI Javorniki. Wikipedija Javorniki, na Notranjski regijski park Veliki Javornik, na Hribi.net Mali Javornik, na Hribi.net Rakov Škocjan (hotel) - Rakov Škocjan (Rakova pot). Hribi.net Izlet Postojna-Vrh Korena. Pespoti.si BR-004 Dedna gora. S53X BLOG O SOTI, O GORSKEM KOLESARJENJU FAJDIGA, Mitja: Nepresahljivi izvir Prunkovec. Slivniški pogledi, maj 2018. str. 39. ZUPAN, Tjaša: Rakov Škocjan – čudovita kraška dolina. 24.7.2020. |
Brošura Rakek i Rakov Škocjan (Turistično društvo Rakek) (PDF)
|
Vanjske poveznice i adrese
|
|
