|
|
SI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SREDNJE I ISTOČNE BOSNE > PLANINE SREDNJE BOSNE > Ozren (kod Sarajeva) > Crepoljsko
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Crepoljsko, 1524 m (prema nekim izvorima 1525 m)
Koordinate najvišeg vrha: 43.9227, 18.4794
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Crepoljsko, 1524 m (prema nekim izvorima 1525 m)
Koordinate najvišeg vrha: 43.9227, 18.4794
|
|
UvodVisoravan Crepoljsko je dio većeg planinskog prostora sarajevskog Ozrena (masiv Ozrena u najširem smislu) koji obuhvaća još i Ozren-planinu (Ozren u užem smislu), Bukovik (1534 m) i na koje se naslanja nisko pobrđe sarajevskog Huma u Sarajevskom polju.
U dosadašnjim izvorima Crepoljsko se različito opisivalo. Dok ga jedni opisuju samo kao jedan od dijelova sarajevskog Ozrena, drugi su ga vidjeli kao "predvorje" prema sarajevskom Ozrenu u njegovu zaleđu, a članak u Jugoslavenskoj enciklopediji, npr. definira ga kao planinu 10 km sjeveroistočno od Sarajeva, s najvišim vrhom visokim 1524 m (odn. 1525 m prema drugim izvorima). Također, dio autora smatra kako je greben Bukovika dio cjeline Crepoljskog. Crepoljsko i Bukovik su od Ozren-planine (Ozrena u užem smislu) razdvojeni dubokom dolinom rječice Vogošće, njezina gornjeg toka koji se zove Perački potok, izvorišnom čelenkom toga potoka i istočnije uvalom Bludna ravan (sjeverno od Vučje Luke). Prema jugu padine Crepoljskog spuštaju se u dolinu Miljacke koja se u smjeru zapada otvara prema Sarajevskom polju. Padine toga dijela Crepoljskog već su dio urbanog prostora Sarajeva i njegovih prigradskih i gradskih naselja. Prema istoku u jugoistoku, Miljacka svojim gornjim i srednjim tokom čini granicu između Crepoljskog i planine Romanije. ENGLISH SUMMARY: Crepoljsko
- |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS / GEOGRAFIJA
Crepoljsko, prostorni prikaz iz smjera juga
Izvor: Google Earth, 2021.
Izvor: Google Earth, 2021.
Crepoljsko i Bukovik, prostorni prikaz iz smjera zapada
Izvor: Google Earth, 2021.
Izvor: Google Earth, 2021.
|
Crepoljsko je uglavnom građeno ot trijaskih vapnenaca. Sam vrh Crepoljsko je strmo uzdignuta, ali zaravnjena kupa, od koje se planina stupnjevito spušta prema jugu, jugozapadu i jugoistoku. Ima nekoliko izvora, među kojima se ističe Bijela voda. Jedino veće naselje na samoj visoravni je Vučja Luka, dok se ostala veća naselja nalaze na nižim visinama, u dolinama potoka koji teku s Crepoljskog prema Miljacki (Faletići) i južnim padinama - prema Sarajevu i Miljackoj (gradska i prigradska naselja: Barice, Mošćanica, Vratnik, Sedrenik, Hreša i dr.).
Neovisno o granicama planine i najvišem vrhu, Ozren-planina (Ozren u užem smislu), Bukovik i Crepoljsko uzdižu se s prostrane srednjobosanske visoravni, koja se prostire od Sarajeva (sarajevski Ozren) na jugoistoku, pa prema sjeverozapadu sve do velikog zavoja rijeke Bosne (od Kaknja do Zavidovića) i donjeg toka njezine pritoke Krivaje. IZVOR GAŠPAROVIĆ, Ratimir (Sarajevo): Crepoljsko. Enciklopedija Jugoslavije, Svezak II. Zagreb, 1956. str. 387 |
PRIRODA
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Priče iz planine
Crepoljsko
Autor fotografije: S. Suljagić; objavljena u časopisu Hrvatski planinar, 1940., broj 2 IZ STARIH ZAPISA Evo što je o Crepoljskom zapisao Uzeir Beširović, poznavatelj bh planina: Crepoljsko Glomazna planinska visoravan, koja sa sjevera zatvara sarajevsku kotlinu, ni danas nema jednog jedinstvenog imena. Planinari je obično, iako ne sasvim tačno, nazivaju Crepoljsko. Za one, koji vole prostranstva osunčanih planinskih pašnjaka i ubave doline potoka, koji vole stalnu smjenu jelovih i bjelogoričnih šuma, koji vole vlažni hlad prskavog vodopada, kao što je Skakavac, koji općenito žele da doživljuju planinu u njenoj pitomoj ljepoti — Crepoljsko ima nesumnjivo privlačnu snagu. Nekada je ovo bilo i eminentno skijaško područje, kojem je međutim Jahorina — bolje locirana i još bolje opremljena — oduzela prvenstvo. Danas dugim skijaškim stazama i spustovima Crepoljskog i Bukovika uglavnom krstare osamljeni skijaši, koji žele da dožive sve čari planinarskog skijanja bez mirisa sagorjelog benzina brojnih automobila i bez monotonog zvuka uspinjača. Gledani iz daljine, zaobljeni oblici Crepoljskog djeluju možda jednolično i sivo. Ali treba imati hrabrosti i prići im bliže, jer tek se tada otkriva toplota ovih krajeva, koji znaju da osvoje. |
Zanimljivosti
Prije Drugog svjetskog rata, pa i prve poratne godine, Crepoljsko je bilo skijaški centar Bosne i Hercegovine, sve dok primat nije preuzela Jahorina. UZEIR BEŠIROVIĆ, 1964. Skijaški klub iz Sarajeva je krajem 1938. pored Skijaškog doma napravio i skakaonicu, za skokove od 35 metara. 
Crepoljsko
Autor fotografije: Uzeir Beširović; objavljena u časopisu Naše planine, 1965., broj 7-8 
Pogled s padina brda Grdonj na Sarajevsku kotlinu; arhivska fotografija
Doživi Sarajevo - Crepoljsko, Bukovik i vodopad Skakavac
Datum objave: 14.10.2019. Autor: Tim System Media House |
Karta izletišta - Skakavac - Bukovik - Crepoljsko
|
Na horizontu
Sjevernim i sjeveroistočnim horizontom grada Sarajeva dominiraju visovi Crepoljskog, čijih se nekoliko grebena stupnjevito spušta prema dolini Miljacke na jugu. |
VRŠNI DIJELOVI CREPOLJSKOG
OD ČAVLJAKA DO VRHA CREPOLJSKOG
Barice
Pogled od Barica prema Crepoljskim grebenima - u prvom planu Goropač (1202 m) i desno od njega Rudine (1208 m)
Čavljak
|
Izletište Čavljak jedno je od najpopularnijih polazišta za uspone na Crepoljsko, Bukovik i Ozren. Do njega se stiže gradskim cestama iz Sarajeva preko Sedrenika i Barica (20 min. vožnje od Sarajeva). U smjeru Barica voze i gradski autobusi.
Česma (studenac) na Čavljaku
Posvećena je planinaru Osmanu Kariću |
Ispaša na livadama iznad toka potoka Grabovice - između Čavljaka i Pjeskovite ravni
|
Livade iznad toka potoka Grabovice - između Čavljaka i Pjeskovite ravni
Crepoljsko
Kamena koliba na putu između Čavljaka i Pjeskovite ravni i iznad Arapova dola 
Crepoljsko
Kamena koliba na putu između Čavljaka i Pjeskovite ravni i iznad Arapova dola |
Crepoljsko
Drvena koliba na putu između Čavljaka i Pjeskovite ravni i iznad Arapova dola |
Pjeskovita ravan
Pjeskovita ravan
Lasina koliba prije proširenja
Lasina koliba je mala koliba smještena na Pjeskovitoj ravni, u blizini sela. Ova koliba djeluje kao mali restoran u kojem možete kušati različitu organsku hranu koju pripremaju mještani: kuhani krumpir s krem sirom, gljive, različite salate, omlete, kifle od kukuruza i palente. Možete kušati domaću rakiju, sokove i dr. Domaćini proizvode mnoge vrste proizvoda: mliječne i mesne proizvode, začinsko bilje, jaja, džemove, sokove, kao i ostale proizvode od voća i povrća koje možete kupiti na licu mjesta. Također, izrađuju džempere i tradicionalne vunene čarape i dr. Koliba se nalazi na zelenoj stazi Via Dinarica, koja je vrlo popularna za planinare, trkače staza i brdske bicikliste. IZVOR: Via Dinarica |
|
Crepoljsko (vrh)
Pogled s vrha Bukovik na vrh Crepoljsko u čijem se podnožju (desno) vide kuće zaselka Gvozdarevo
|
ZAPADNI DIJELOVI CREPOLJSKOG
Gradina
Lijevo se nazire greben Bijelosave na Bukoviku. Rubni grebeni Crepoljskog (srednina, ispred, nad posljednjim kućama je Grdonj, 906 m; u pozadini Grdonja je Greda, 1275 m, dio grebena Gradine)
|
Borovac
Strmnica
Brestovac
PODRUČJE OKO CRNOG VRHA
Vučja Luka |
NADMORSKA VISINA 1309 m BROJ STANOVNIKA 249 (2013.) WIKIPEDIJA Vučija Luka (Istočni Stari Grad)
|
|
Pretpostavlja se da je selo Vučja Luka (odn. Vučija Luka) nastalo polovinom 19. stoljeća i da su ga osnovali doseljenici iz Hercegovine. Za vrijeme Prvog svjetskog rata muškarce iz Vučije Luke su Austrougari, kao i svuda po Bosni i Hercegovini, slali na Istočni front da ratuju protiv Rusije. Tamo ih se mnogo predala Rusima i dragovoljno su sudjelovali na njihovoj strani. Poslije toga rata mnogi stanovnici su se preselili u obližnje Sarajevo. Za vrijeme Drugog svjetskog rata na prostoru sela se oformila posebna četnička organizacija pod komandom Save Derikonje. Za vrijeme SFRJ selo doživljava nagli razvoj, dobija: školu, električnu energiju i asfaltirane ceste. Tijekom raspada SFRJ i rata u BiH selo je pod kontrolom Srba.
Vučja Luka, crkva i progon za preradu drveta (desno, dim). U pozadini je Crni vrh (1502 m n.v.).
|
Nakon završetka Rata u BiH mještani Vučje Luke su vlastitim sredstvima, uz pomoć grada i općine sagradili crkvu na Vučjoj Luci posvećenu Sv. Pantelejmonu, i uz nju parohijski dom. Izgradnja crkve na Vučjoj Luci započela je po završetku rata 1996., a završena 2002. godine. Općinska slava je 9.8.
Vucija Luka crkva
Datum objave: 17.9.2014. Proizvodnja: TV BN |
JUGOISTOČNI DIO CREPOLJSKOG
GREBENI NAD MILJACKOM
Greben između Mokranjske Miljacke i Lapišnice
Kovačevac (Gradište) (1071 m) - Koraja (1056 m) - Kosač (1093 m) - Gradac (2099 m) -
Mačkovac (1095 m) - Brda (1107 m) - Gnjilo brdo (1099 m)
Mačkovac (1095 m) - Brda (1107 m) - Gnjilo brdo (1099 m)
Pogled na brdo Gradište koje se uzdiže nad kanjonom Miljacke.
Pogled na kanjon potoka Lapišnice koji izlazi u kanjon Miljacke (dolje na fotografiji) između brda Gradište (desno) i Hrastove glavice (padine, lijevo).
Bulozi
Hodidjed / Hodiđed
 Grb Pavlovića
Hodiđed, poznat i kao Hodidjed ili Odiđed (ikav. Hodid) bio je srednjovjekovni utvrđeni grad koji se nalazio na uzvišenju između Pala i Sarajeva, točnije na Bulozima, nedaljeko od sastava Paljanske i Mokranjske Miljacke.
Danas na Bulozima postoji selo Hodiđed, samo stotinjak metara ispod uzvišenja Gradac, gdje su nekada rađena iskopavanja. Nedaleko od uzvišenja Gradac (1099 m) nalazi se slično uzvišenje koje se zove Gradište, nešto dalje je Mačkovac (1095 m), a prema sjeveru se nalazi uzvišenje Siljevina (1169 mnv) u čijem podnožju se nalazi kamenolom. Prema izvorima, na uzvišenju Gradac nalazio se stari grad Hodiđed koji je izgrađen krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Smatra se da je podignut prije obližnjeg Miljackog grada. Bio je to grad moćnog vlastelina Pavla Radinovića (rod Pavlovića) i jedini utvrđeni grad u Vrhbosanskoj župi. S ovog uzvišenja se kontrolirao prolaz u zemlju Pavlovića, srednjovjekovnih knezova koji su vladali ovom oblašću. Pretpostavlja se da je u ovom mjestu stolovao đed (djed), starješina heretičke Crkve bosanske, te otud i naziv mjestu. Za vrijeme Murata II 1424. i 1425. godine turska vojska je već krstarila Bosnom, a godine 1428. Turci od Pavlovića zauzimaju Hodiđed (koji je tada prvi put spomenut u zapisima), i 1430. godine Vrhbosnu (Sarajevo). U vrijeme dolaska Osmanlija na ovaj prostor, Hodiđed je bio jedini utvrđeni grad u Vrhbosanskoj župi. Imao je utvrđenje s glavnom kulom (površine oko 5.000 m2) i naknadno prigrađeni obor (6.500 m2). Nakratko ga je od Turaka povratio hrvatski ban Matko Talovac, da bi ga vojskovođa Barak u kolovozu/avgustu 1435. ponovno i konačno uključio u Osmansko Carstvo (naselje Barakovac nosi naziv po njemu). U jednom spisu u Dubrovniku stoji da je Vijeće umoljenih Dubrovačke Republike donijelo odluku da pošalje poklon od 300 perpera turskom vojvodi Baraku koji je provalio u zemlju Humsku, te se povukao u grad Hodiđed 1436. godine. Prema turskom popisu iz 1455. godine Hodiđed je imao dizdara i posadu od 23 vojnika dok je podgrađe Hodiđeda, Bulagaj, zavedeno kao selo. To selo vjerovatno je nestalo u požaru koji je započeo kralj Tomaš 1459. godine, nakon što nije uspio vratiti Hodiđed od Osmanlija. Godine 1550. posada brojala je 50 vojnika. Dizdarev timar od 5700 akči bio je u selu Ljubogošći, nedaleko od grada, a u Kijevu je bilo timara mustahfiza ovog grada. Posada bila je u tvrđavi sve do razdoblja 1811.-1833. kada prelazi u Bijelu tabiju iznad Sarajeva. Prema podatku iz 1565. godine, u Hodidjedu pohranjeno je 8.520 drama (26.3 kg) srebra iz kreševskih rudnika pa se predpostavlja da je u tvrđavi bila kovnica novca. Hodidjed je služio i kao tamnica. Postoje i mišljenja da se Hodidjed nalazio na lokalitetu današnje Bijele tabije, no prema drugim izvorima on se nalazio na Bulozima. Prema ovoj prvoj teoriji, Bijela tabija je nastala od Hodidjeda u ranom 18. stoljeću, u doba kad su bile pojačane fortifikacije Sarajeva nakon prodora Eugena Savojskog. IZVORI
Hodiđed. Wikipedija (sr) KREŠEVLJAKOVIĆ, Hamdija: Naše starine 1953 -Stari bosanski gradovi ĆIRKOVIĆ, Sima: Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd: Srpska književna zadruga, 1964. POVIJESNE RASPRAVE
Srednjovjekovni korijeni Sarajeva Autor: Amar Đulović Izvornik: Prometej, 12.12.2016 (HTML) Centar srednjovjekovne župe Vrhbosne predstavljao je grad-utvrda Hodidjed. Ovo utvrđenje, jedino poznato na sarajevskom prostoru, spominju i domaći latinsko-ćirilski i osmanski izvori. Međutim, ubikacija ovog grada bila je sporna dugo vremena. Većina historičara je identifikovala Hodidjed sa Starim Gradom u Bulozima, istočno od Sarajeva. Najnovija istraživanja ipak smještaju ovu utvrdu na mjesto danjašnje Bijele tabije na Vratniku. Prema izvornim podacima i terenskim ispitivanja, ubikaciju Hodidjeda na mjestu starog vratničkog grada iznio je A. Bejtić, koji je uradio i uspješnu rekonstukciju izgleda ove srednjovjekovne tvrđave. Radilo se o građevini pravougaone osnove sa četiri kule na uglovima, kvadratne osnove i petom iznad ulazne kapije. Ovakva koncepcija utvrde nedvojbeno je tip srednjovjekovne gradnje sa gotičkim uticajem, veoma sličan primjerima iz bosanskog susjedstva, naročito iz Ugarske. Hodidjed se u izvorima prvi put spominje 1434. kada su ga zauzeli Osmanlije. Vrijeme je to čestih sukoba oblasne vlastele i bosanskog vladara, kao i ekspanzije Osmanlija prema teritorijama Bosanskog kraljevstva, u kojem je zauzimanje Vrhbosne imalo veliki pozicioni i strateški značaj. Po osmanskom osvajanju ovog prostora vrlo brzo je došlo do urbanog razvoja na novim osnovama. Podizanjem dvora (saraja) i džamije na lijevoj obali Miljacke koju poklanja sultanu Mehmedu II, tekije na Bentbaši te niza objekata javne najmjene, Isa-beg Ishaković postaje utemeljitelj kasabe Saraj, novog naselja orijentalne fizionomije. Podizanjem kasabe Saraj u drugoj polovini XV vijeka postavljen je temelj za urbani razvoj koji je ovaj grad prošao u narednom periodu. Međutim, da li prvobitni razvoj Sarajeva u novom orijentalnom stilu znači da je došlo do potpunog raskida sa srednjovjekovnim korijenim? Za odgovor na ovo pitanje potrebno rasvijetliti nekoliko aspekata historije sarajevskog područja u prijelomnom periodu uspostavljanja osmanske vlasti. Prije svega, indikativni su nazivi mjesta koje su Osmanlije zatekli, te njihovi nazivi istih lokacija u kasnijem periodu. Vilajet koji su oformili na prostoru nekadašnje Vrhbosne nazivao se Hodidjed ili Saraj. Dakle, grad Hodidjed po kojem je vilajet dobio ime, morao je biti u najužoj vezi sa lokacijom na kojoj je uspostavljen saraj ili dvor. Nesumnjivo je, stoga, da se radi o Vratničkom gradu, čije podgrađe je činilo mjesto Utornik, odnosno isti prostor na kojem se počela razvijati i nova osmanska kasaba. |
Obrambena linija Sarajeva
Sve što se danas na Gradcu može pronaći su rovovi (tranšeje), ostaci obrambene linije Sarajeva koja je izgrađena 1918. godine. Obrambena linija je imala zadaću spriječiti ulazak u grad Sarajevo u vrijeme Prvog svjetskog rata. Linije i rovovi okružuju vrh uzvišenja, a s obzirom da su građeni prije 90 godina i da su jedva vidljivi, nije ni čudo što od grada starog 600 godina nema vidljivih ostataka. Kamen kojim je vojska utvrđivala rovove je oronuo niz liticu i vjerojatno je iskorišten za gradnju seoskih puteva i ograđivanje posjeda. Na zapadnoj strani uzvišenja se nalazi i jedna špilja, koja je vjerojatno bila zapovjedno mjesto u ono vrijeme. Na vrhu uzvišenja se nalazi betonirana ploča u kojoj se nalazi metalna šipka, za koju mještani kažu da je najvjerojatnije držala top. 
Ostaci austrougarskog bunkera na uzvišenju Gradac, gdje je bio Hodiđed
Autor: Vlado85 at Serbian Vikipedija - Transferred from sr.wikipedia to Commons; CC BY-SA 3.0 Legenda o zakopanom blagu Prema legendi, istočno od Hodiđeda postojala je tvrđava Miljacki stari grad koju je, prije Turaka, "sagradila Prokleta Jerina". Svaka je muška glava za gradnju morala dati tri litre zlata. I sada, kažu, u ruševinama tog grada, kod sela Hodiđeda na Bulozima, ima zakopano blago i nad njim, uoči Blagovijesti, gori modar plamen. Legenda o željeznim alkama Na stijenama u ovom kraju se mogu pronaći željezne alke za koje mještani tvrde da su se za njih vezali čamci iščezlog jezera. Međutim, te alke su vjerovatno imale ulogu vezanja telefonskih linija za ove vojničke rovove, koja je bila postavljena duž čitave trase, pa se alke mogu pronaći i na Trebeviću. Kada su Osmanlije, pedesetih godina 15. stoljeća, uspostavljale svoja prva stalna uporišta u župi Vrhbosni, oni su pored poznatog Tornika zatekli još i Kotorovce i Bulagaj, za koje se naglašava da su mali trgovi. Podgrađe Hodiđeda zavedeno je kao selo, premda nekoliko godina kasnije Dubrovčani pišu Mađarima da je bosanski kralj "zapalio veliki i dobro naseljeni burgus Hodiđed."
Ispod Gradca, prema Donjim Bulozima nalazi se groblje iz turskog perioda — Šehitluci. U prevodu to je groblje boraca za vjeru, što nam odaje da je ovo prostor gdje su se odvijale velike borbe. Ispod brda Gradac se vjerojatno u srednjem vijeku nalazilo selo. Arheološkim istraživanjima je tu pronađeno je dosta keramike, koja je pohranjena u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. S uzvišenja se pruža lijep pogled na sve strane. Vidljiv je centar Sarajeva i stari Miljacki grad s druge strane Mokranjske Miljacke. |
Popova pećina
|
Popova pećina koja se nalazi u stijeni Skakavac, nizvodno od istoimenog vodopada uz magistralnu cestu Sarajevo-Pale kod sela Bulozi bila je više poznata sve do 1977. godine kada ju je zatrpalo zagrebačko poduzeće "Vijadukt" gradeći novu magistralnu cestu. Ova je špilja danas potpuno nevidljiva i u nju se ne može ući. Prema pričama onih koji su u nju ulazili, pri ulazu je bilo šiblje koje ju je sakrivalo, na ulasku mali izvor, a malo dalje jezerce. S tavanica i od poda su stalaktiti i stalagmiti u raznim preljevima boja i raznim oblicima. Na bočnim zidovima su ljudskom rukom bile nacrtane neke rogate životinje. Pored životinja bilo je urezano neko pismo.
Popova pećina je danas potpuno zatrpana i njen ulaz je u okomitoj stijeni Skakavca. Samo se pomoću užadi može prići, ali se ni pri tome u pećinu ne može ući. IZVOR Pale Live - Popova pećina |
Sinjevo (Sumbulovac)
Pećina Orlovača
|
Pećina Orlovača, poznata i kao Savina pećina, nalazi se na brdu Orlovača, zaseok Sinjevo u naselju Sumbulovac, u općini Pale. Od magistralne ceste Sarajevo - Sokolac udaljena je 1 km.
Unutrašni dijelovi pećine su otkriveni relativno kasno, osamdesetih godina 20. stoljeća. Naime, ulaz u glavni kanal je u neko vrijeme (vjerovatno u nekom ranom historijskom periodu holocena) bio zatrpan debelom naslagom osipine. Do glavnog kanala se moglo doći samo pužući uskim i niskim (speleogenetski mlađim) kanalom dugačkim 206 m. Na kraju tog kanala bio je uski otvor koji su proširili prvi speleolozi i tako bili prvi posjetioci unutrašnjih dijelova pećine. To je istovremeno značilo i da su pećinski ukrasi i svi paleontološki nalazi bili u potpunosti očuvani. Odmah po otkrivanju glavnog hodnika javila se ideja o turističkom uređenju pećine Orlovače. Brigu oko uređenja vodilo je Speleološko društvo „Bosansko-hercegovački krš“ iz Sarajeva. Do 1992. godine izgrađeno je 220 m turističke staze. Napravljena je i prijemna kuća i dovedena električna struja. Rat je prekinuo dalji turistički razvoj. Pećina je za turiste otvorena ponovo 2002. godine. Izgrađen je novi pristupni put i stepenište uz sipar do ulaza u pećinu, postavljena rasvjeta i produžena turistička staza u dužini od 560 m. U 2010. godini ušla je u program razvoja rurarlnog turizma u okviru projekta koji podržava „Razvoj agroturizma u planinskim područjima BiH“ (nosilac regija Piemonte, Italija). Geologija Pećina je nastala u srednjotrijaskim vapnencima/krečnjacima i to na rubu grebena brda Orlovača ispod kojeg su starije verfenske naslage predstavljene pješčenjacima, pjeskovitim škriljevcima i laporima. Na obodu brda se pored pećine Orlovače u nizu nalazi nekoliko manjih pećina (Žohara, Vasina i Okrugla pećina), a na kontaktu vapnenaca i verfenskih naslaga nekoliko vrela od kojih je najveće vrelo rijeke Sinjeve. Njezin tok se može pratiti i unutar pećine u zadnjim dijelovima glavnog kanala. Za formiranje pećine presudan je bio sistem pukotina po dva osnovna pravca. Duž tih pukotina dolazilo je do protjecanja vode čija se erozijska baza spuštala sve niže, a više položeni hodnici su postajali suhi. U nima je tad nastupila faza korozivnog djelovanja vode i trošenja stijena. Rezultat korozije u glavnom kanalu je pećinska ilovača, a velika količina kamenih blokova i kamene drobine (posebno izražena u pojedinim dijelovima pećine) produkt su korozije i mehaničkog djelovanja. Pored toga, kroz pukotine na stropu, u glavni kanal prolaze duž pukotina s površine atmosferske vode bogate ugljičnim dioksidom koje otapaju vapnenac, da bi ga u podzemnim prostorima istaložile u obliku različitih sigastih formi. Formiranje pećine Orlovače započelo je tokom gornjeg i srednjeg pleistocena, budući da je u gornjem pleistocenu pećina već sadržavala crvenosmeđu ilovaču na više mjesta u kojoj su nađeni skeletni ostaci pećinskog medvjeda, crvenog alpskog vuka i kozoroga kao tipičnih predstavnika gornjopleistocenih sisavaca. Morfologija Podzemni sistem kanala pećine Orlovače rasprostire se na četiri međusobno povezana nivoa. Najniži je nivo spomenuti aktivni podzemni tok rijeke Sinjeve. Nešto više je postavljen ulazni hodnik, povremeno aktivan za vrijeme velikih voda. Zbog toga a i zbog veoma malih dimenzija (teška prohodnost) nema tragova ni boravka čovjeka, ni paleontoloških ostataka. Nešto viši nivo zauzima glavni kanal prostran, dobro prohodan i veoma bogat pećinskim ukrasima. U njegovom početnom dijelu nađeni su brojni paleontološki nalazi. Najviši nivo pećine je dug svega 14 metara, sastoji se od tri manje prostorije i spaja se sa glavnim hodnikom. U njemu su, cijelom dužinom, nađeni brlozi pećinskih medvjeda. Ukupna dužina do sada istraženih kanala je oko 2.500 m, ali postoje perspektive za nastavak istraživanja. Vrijednost pećine Orlovače je u iznimnom bogatstvu i jedinstvenoj očuvanosti pećinskih ukrasa i bogatom paleontološkom materijalu. Sigaste tvorevine zastupljene su različitim formama stalagmita i stalagmitskih kristaličnih ploča čije debljine idu od tanke kore do debljina od preko pola metra. Stalagmiti su formirani na raznim podlogama, ponekad i na ilovači, različitih debljina i visina. Boje su im najčešćebijele ili u raznim tonovima crvene zbog otopljenih oksida željeza. Ponekad su stalagmiti spojeni sa stalagmitima na stropu pa formiraju kolonade stupova. Stalaktiti su također zastupljeni različitim formama, ponekad pojedinačno, ponekad razvojem u grupi praveći zavjese. Postoji i nekoliko pojava heliktita, ali manjih dimenzija, što znači da strujanje vjetra u pećini nije bilo izraženo. Zabilježene su i pojave „pećinskog mlijeka“ i pizolita „pećinskih bisera“. Arheologija O paleontoloških nalaza najbrojnije su kosti pećinskog medvjeda (Ursus spelaeus) nađene na više mjesta u glavnom pećinskom kanalu i u najvišem kanalu, gdje su bili i njihovi brlozi. U tom dijelu kosti su bile prevučene samo tankom sigastom korom, dok su u glavnom kanalu kosti uložene u smeđecrvenkastu ilovaču. Osim po brojnosti kostiju pećinskog medvjeda, Orlovača je značajna i po tzv „medvjeđim gnijezdima“, tj. mjestima gdje su medvjedi boravili, posebno gravidne ženke kroz duže vremensko razdoblje ili tijekom zimskog mirovanja. Oblik „gnijezda“ je tanjurasto udubljenje promjera 2-3 metra, najčešće formirano u pećinskoj ilovači. Uz „pećinska gnijezda“ gotovo uvijek se mogu naći i tzv „medvjeđa brušenja“. To su uglačane površine bočnih stijena ili kamenih blokova nastale češanjem pećinskih medvjeda uglavnom radi brojnih parazita koji su živjeli u njihovim krznima. U krzna su također dospjele i brojne čestice različitih minerala kao posljedica valjanja medvjeda u pećinskoj ilovači. Upravo su te čestice polirale stijene. Pored brojnih nalaza pećinskog medvjeda nađeni su još samo pojedinačni nalazi crvenog alpskog vuka i kozoroga iz vremena pleistocena, te veći broj fragmenata svinje i goveda koji možda pripadaju i domesticiranim životinjama. IZVOR Pećina Orlovača. Wikipedija |
Pećina Orlovača / Orlovača cave
Autor: Palelive Put pod noge - Pećina Orlovača
Autor: tvslobomir Pecina Orlovaca nadomak Srpskog Sarajeva
Reportaza 12.6.2009. 2 od 3 Pećina Orlovača | Da li je moguće da naša zemlja ima ovako nešto?
Datum objave: 25.8.2021. Autor: Robert Dacešin - RIO Opis: Pećina Orlovača je bez dileme, jedna od najljepših pećina naše zemlje, sa unikatnim pećinskim nakitom, udaljena svega 15 km od Sarajeva. 
Pećina Orlovača
MONOGRAFIJA Autori: Milovan R. Pecelj, Slobodan B. Marković, Goran S. Jović, Jelena Pecelj, Milica Pecelj Izdanje: 2006.; Format: 18,41 x 26,67 cm; 104 stranice Opis izdanja: Monografska studija govori o pećini koju je priroda satkala od najfinijih ukrasa i oblika, išarala bojama i prožela tajanstvenošću, harmonijom i skalom, te od nje stvorila romanijski biser, jedinstven i veličanstven prizor. Pored bogatog sadržaja knjiga obiluje vrhunskim fotografijama i zapisima utisaka posjetilaca, koji su na svoj način potvrdili ljepotu i veličinu ovog zadivljujućeg speleološkog objekta. |
Gornje Sinjevo
|
|
Greben između Mošćanice i Lapišnice
BORIJA - Hrastova glavica/glava (896 m) - Barjak (1003 m) - Orlovac (1038 m) - Ravna stn. (936 m) - Grad (1094 m) - Siljevina (1169 m) - Zečija glav. (931 m)
Borija (Borije)
|
Zaravan Borije (na većini karta upisan je oblik naziva Borija) nalazi se istočno od Sarajeva, između potoka Moščanice i Lapišnice, na oko 1000 m n.v. Administrativno to područje pripada sarajevskoj općini Stari Grad.
Dio Borija pošumljen je u akcijama pošumljavanja nakon Drugog svjetskog rata, kao i nakon rata u BiH (1992-1995.). Tako se ovdje nalazi i crnogorična borova šuma poznata kao Orlovac (prema istoimenom vrhu, 1038 m n.v.) kojom gazduje KJP "Sarajevošume". Ostali dio zaravni (kojega nazivaju Golo brdo) je kamenit i bez visoke vegetacije. Ovdje se nastanio i suri orao (Aquila chrysaetos). PROČITAJ VIŠE P., A.: Borije su vazdušna banja i neiskorišteni zeleni dragulj nadomak Sarajeva. Klix.ba, 20.7.2019. |
Hreša
Pogled na Hrešu, sjedište općine Istočni Stari grad
Autor: Julian Nyča; Wikipedija, CC BY-SA 3.0 |
Daytonskim sporazumom, bivše naselje Hreša, koje se nalazilo u sarajevskoj općini Stari Grad podijeljeno je između dva bh entiteta. Veći dio naselja je ostao u Istočnom Sarajevu (RS), a manji je pripao Sarajevu (FBiH).
U Hreši se nalazi nekropola stećaka koja je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 
Tradicijska arhitektura, Hreša
|
Obhođa
Pogled na Obhođu s južne strane kanjona Miljacke
Pogled na greben koji završava Hrastovom glavicom (desno) iznad kanjona Miljacke.
Tok rijeke Miljacke uzvodno od Kozije ćuprije i pogled prema Hrastovoj glavici (lijevo)
|
Grdonj nad gradom
Pogled od južne obale Miljacke prema dijelovima Sarajeva (Vratnik, Sumbuluša, Medrese i Sedrenik) na obroncima brda Grdonj (u sredini) i Pašinog brda (desno). |
Greben Grdonj - Pašino brdo
Pašino brdo - Grdonj (906 m)
Vratnik
|
Vratnik je naselje u Sarajevu. Sagrađen u 18. i 19. stoljeću (1729.-1816.), utvrđeni grad Stari grad Vratnik, sada u istoimenom naselju, nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine od 2005. godine.
Naziv "Vratnik" je slavenskog porijekla iz korijena riječi Bratnik, što se pojavljuje u turskim dokumentima u drugoj polovini 15. stoljeća. Drugi vjeruju da naziv Vratnik dolazi od riječi "vrata". Stara vratnička tvrđava je povezana sa svojom lokacijom blizu cesti gdje su ljudi i dobra ulazili u grad sa istoka u to vrijeme. Carska džada, cesta od Sarajeva preko Višegrada do Istanbula, vodila je kroz Vratnik vijekovima. Vratnik je turistička atrakcija posebno zbog svoje stare arhitekture i pogleda na Sarajevo. 
Do racije princa Eugena Savojskog 1697. godine, kada je veliki broj zgrada izgorio do temelja i grad jako uništen, Sarajevo je bilo otvoreni tip grada. Godine 1727., Ahmed-paša Rustempašić Skopljak (guverner) naredio je da se utvrdi Vratnik. Prema njegovom ukazu, odbrambeni zid je trebao biti "jedan sad hoda dug, debeo dvije jarde i visok 10 jardi."
Ahmed-paša je dobavio arhitekte utvrda iz Dubrovnika da nadgledaju konstrukciju. Nakon završetka, 1739. godine, bile su sagrađene tri kapije (Širokac, Ploča i Višegradska) i pet utvrda od kojih su Bijela i Žuta tabija najznačajnije. Legenda kaže da je Vratnik dobio ime zbog činjenice da je simbolizirao "vrata Sarajeva". Vrata utvrde, koja su izrađena od hrastovog drveta, bila su zatvarana pri svakom zalasku sunca i opet otvarana pri izlasku. IZVOR Vratnik (Sarajevo). Wikipedija (bs) |
Značajni objekti i institucije na Vratniku
Panorama Vratnika, 1939. godina
Rezervoar na Jekovcu iznad Žute tabije
Postoji nekoliko predaja po čemu je ovaj dio grada dobio ime. Prema jednoj, svaka izgovorena riječ na Jekovcu odjekuje tri puta zbog mnoštva samoubojstava koja su se kroz povijest dogodila na stijenama koja se nalaze ispod Jevovca prema Bentbaši. Po drugoj predaji na ovom mjestu a pored Žute tabije, janjičari su u svojoj pobuni 1827. godine do smrt kamenovali sarajevskog uglednika Nurudin-efendiju Šerifovića te je ovaj dio grada zbog njegovog ječanja nazvan "Jekovac". |
Grdonj
|
Park "Šuma prijateljstva"
Na brdu/grebenu Grdonj, na lokaciji Sedam šuma, smještenoj između naselja Sedrenik i izletišta Barice, 2019. godine otvoren je Park "Šuma prijateljstva". Park je rezultat suradnje šumarskih i vladinih institucija BiH i Turske. Park šuma prijateljstva prostire se na površini većoj od šest hektara, i u njemu se nalazi više od stotinu različitih vrsta drveća, među kojima i nekoliko sekvoja, koje nisu tipične za ovo podneblje. U parku se nalazi vidikovac s odličnim pogledom na grad. U njemu su uređene staze za šetnju, sjenici i šadrvani, fontrane i dječje igralište. Izgrađeno je i malo umjetno jezero s mostovima, amfiteatar koji prima 80 posjetitelja, suvenirnica, 30 mjesta predviđeno je za piknike. Tu se nalazi i prostor za vježbanje sa spravama. Sagrađen je mesdžid (islamska bogomolja koja nema minaret) i uređena multimedijalna dvorana u kojoj se prikazuju turistički, dokumentarni i obrazovni filmovi, kao i povijesne snimke o lokalitetu Sedam šuma, na kojemu su se tijekom opsade Sarajeva 1990-tih nalazili rovovi prve linije. Ulaz u park je slobodan. Uz njega je sagrađeno i parkiralište za 80 vozila. Mala kula KOORDINATE 43.8797, 18.4313
Povijesnu tvrđavu Malu kulu sagradili su Austro-Ugari nakon aneksije BiH, na brdu Grdanj, važnoj strateškoj točci, a imala je značajnu ulogu i u Ratu u BiH (1992.-1995.), jer je bila jedno od prvih i brojnih uporišta odakle je Sarajevo držano u okruženju i mjesto odakle su srpske snage napadno djelovale po Sarajevu, i gdje su vođene presudne borbe za obranu grada. Na samoj Maloj kuli nalaze se stare puškarnice, s kojih se pruža odličan pogled na grad i koje su služile kao uporište snajperista. Osim Male kule, na brdu Grdonj nalazi se i Špičasta stijena, koja je građane Sarajeva u ratu bila sinonim za strah od srpskih snajpera - tzv. "snajper sa Špice". Linije Armije BiH bile su samo stotinu metara udaljene od tvrđave. Nakon što je bila uništena u posljednjem ratu tvrđava je renovirana i prenamijenjena u Muzej 105. motorizovane brigade. U njemu se posjetitelji mogu upoznati s poviješću obrane grada kroz stalnu izložbu ratne opreme koju su koristili pripadnici 105. motorizovane brigade te mnogih drugih predmeta. U sklopu Muzeja nalaze se restoran i ljetna bašta. Tvrđavu je izgradila austrougarska vojska kao dio sarajevskog fortifikacijskog sustava ("Tvrđava Sarajevo"; njem. "Festung Sarajevo"), u razdoblju od 1882. do 1908. godine, u kojemu je Mala kula na Grdonju bila jedna od tipičnih utvrđenih stražarnica. U povijesnom kontekstu Prvog svjetskog rata ovaj je velik fortifikacijski sustav imao funkciju strateške zaštite grada Sarajeva od mogućeg vojnog upada iz Srbije ili Crne Gore. Sustav je bio teško naoružan i u pripravnosti 1914. godine, kako je crnogorska vojska napredovala, ali nikada nije bio u ratnoj funkciji tj. u bitci, otkako su se ratna zbivanja 1915. preselila dalje na jugoistok. Pripadnici austrougarske vojske u tvrđavi su boravili do 1918. godine. Objekte su kasnije koristile jugoslavenske vojske, i kraljevske i JNA. Tlocrt objekta je pravokutnog oblika (9,75 x 9,15 m) s nastavcima eliptičnih kula dodanih na istočnu i zapadnu stranu zgrade. Njegova je visina 6,95 m, sadrži prizemlje i kat s visinom od 2,94 m. Izvorni krov je izvreden ravno s visinom fasade oko 1,10 m iznad njega. Kule su pokrivene kositrom. Kao kuriozitet, govori se kako tvrđava na Grdonju nije vidljiva niti s jednog mjesta u podnožju grada, dok se istovremeno s njenih zidina pruža izvanredan pogled na grad. Njezini kameni zidovi debeli su čak jedan metar. 
Mala kula nakon rata u BiH (1992.-1995.)
Autor: Leontom16; Wikipedija |
Grdonj
Datum objave: 31.3.2016. Autor: dobrinjko 
Mala kula u vrijeme Drugog svjetskog rata
|
Velika kula Barice KOORDINATE 43.8839, 18.4426
Velika kula Barice iznad Sarajeva
Autor: Julian Nyča; Wikipedija |
Velika kula Barice iznad Sarajeva
Autor: Julian Nyča; Wikipedija 
Velika kula Barice iznad Sarajeva
Autor: Julian Nyča; Wikipedija |
Pašino brdo
|
Na obližnjim Baricama se nalazio veliki ćifluk (zemljišni posjed) koji je od davnina pridadao uglednoj sarajevskoj obitelji Morićima, i na kome bijaše odžak (u ovome kontekstu: kuća) velik poput tvrđave, zvan Morića dvor. Predaja kaže da je Pašino brdo dobilo ime po jednom od članova te obitelji Paši Moriću.
Pogled s Bistrika na Pašino brdo
Hamdija Kreševljaković ostavio nam je zapis o obitelji Morić i saznanja o pogibiji braće Morića Ibre i Paše (Hamdija Kreševljaković: Morići; Prilog povijesti Sarajeva. Sarajevo, 1938. (PDF)).
Od svih uglednijih sarajevskih porodica najviše se pjeva o Morićima i to ne samo u Sarajevu nego i po ostaloj Herceg-Bosni. Njihovim se imenom zove još i danas jedan han Gazi Husrevbegova vakufa u Sarajevu koji je, zbog toga što leži u srcu čaršije, poznat po cijeloj zemlji. Pogibija dvaju braće Morića, opjevana u narodnoj pjesmi, desila se 1757 i odmah iza toga nastala je i dirljiva pjesma o tome događaju, koja se i danas pjeva. Ta je pjesma potakla poznatog književnika Jakšu Kušana na pisanje uspjele drame "Dva Morića dva Pašića". Kako je došlo do pogibije braće Morića. Godine 1747 zavladaše u Bosni, a naročito u Sarajevu, neredi i pobune. Ta anarhija trajala je punih deset godina, a nastala je deset godina nakon one rijetke jednodušnosti i besprimjernog sklada između Bošnjaka i bosanskog vezira, što se pokazala pri obrani zemlje od austrijske navale. Suvremeni kroničar Mula Mustafa Bašeskija zabiiježio je, da su te nerede po svoj prilici skrivile paše, koji su počeli tlačiti siromahe i progoniti ih, što je ponukalo sve građane, iz milosti prema siromasima, suprotstaviti se protiv paša i njihova nasilja. "U Sarajevu se počela sastajati svjetina na zborove i tu birati poznate bašeskije i ajane za vođe i zdušno ih pomagati u borbi protiv paša." Izgleda, da su u to vrijeme osobito oživile kahve, gdje su se vođe sastajale sa svojim pristašama. Priređivali su se i zajednički teferiči u istu svrhu. "U tom vremenu nije se poštivao ni paša, ni zapovijednik, ni kadija, pa čak ni ulema, no su se ajani i bašeskije stali miješati u upravne poslove, tobož da štite narod od pašinskih nasilja, i da ne daju pristupa mubaširima, te su po svoj Bosni uvrstili malo i veliko, kao i neke serhadlije, dapače i neke kapetane u jeničare i pod imenom jagmurluk akče sakupili u narodu silu novaca." Ali ta jednodušnost nije dugo potrajala. Došlo je do međusobnih borbi i prolijevanja krvi. Do 150 ljudi platilo je životom u samom Sarajevu. Po predaji zavadili su se u Sarajevu Morići i Halilbašići, a njihove pristaše borili su se kao dvije neprijateljske vojske. Još pred 35 godina vidjele su se na vratima Halilbašića kuće rupe od pušćanih taneta. Napokon su ovi nemiri dodijali mirnim Sarajlijama i nekoliko se trgovaca sporazumi sa gradskim zapovjednikom Mehmedagom, te prevarom dozovu u agin konak bašeskiju desetoga odjela Sari Murata te ga zatvore i Mehmedaga ga u zatvoru svojom rukom pogubi. Desilo se to 12 džum. II. 1170 (4 ožujak 1757). Čuvši za to njegove pristalice, navale slijedeći dan na konak i usmrte šestoricu trgovaca. Suvremena nam kronika kaže, kako je je dan 5 ožujka 1757 bio blag, bez studeni i snijega, kako se to početkom ovoga mjeseca često dešava i kako su se iza ićindije (oko 4 sata po podne) navukli crni oblaci i kako je noću napadao toliki snijeg, da nijedan od ubojica nije mogao nikud umaknuti. Građani, koji su se zgražali nad ubojstvom onih trgovaca, sakupe se sutradan i pohvataju kolovođe — njih 23 — i odvedu u grad (tvrđavu). Tu su svi podavljeni. Po onovremenom običaju svako je izvršenje smrtne kazne oglašeno Sarajlijama jednim topovskim hitcem. Među ovim nesretnicima bijahu i dva brata Morića: Hadži Mehmedaga (Pašo) i Ibrahimaga Mehmedaga Halilbašić, valjda kao zaim, odveden je u Travnik i ondje pogubljen. Time je učinjen kraj desetgodišnjoj anarhiji u Sarajevu. Jedino smrt braće Morića opjevala je narodna pjesma, a spjevao ju je po svoj prilici neko od njihovih pristaša. Jedino je njima neko uzidao spomen ploču u zid dvorišta Vekilharčove džamije, koja i danas stoji, a natpis na njoj u prevodu glasi: "Braći Morićima, Hadži Mehmedu i Ibrahimagi, puhnuo je iznenada smrtni i gorki vjetar te obojicu usmrti za čas. Ostaviše majku punu žalosti, a njima neka Bog učini milost. S jednim uzdahom napisa se datum. — Njima bi vječita pogibija 1170." Pjesma i spomen-ploča pokazuju naročitu pažnju spram Morića, no čime i kako su oni jedini to zaslužili, ne zna se. 
Dijelovi naselja Vratnik (lijevo) i Bijela tabija (desno, gore) na Pašinom brdu, dižu se okomito nad kanjonom Miljacke, gdje se među stijenama ističe soliterni stup Babinog zuba na Darivi.
Pašino brdo i gradsko naselje Vratnik naslanjaju se na kanjon MIljacke na području Bentbaše i Darive.
Pogled iz smjera zapada, preko centra Sarajeva, na Pašino brdo
|
Pjesma o pogibiji braće Morića
Zabilježeno je desetak varijanti ove pjesme, a jednu od najljepših zabilježio je Ivan Marunović u Sarajevu od postolara Muharema Porče, a glasi:
Ovo je ujedno i najdulja pjesma (160 stihova). Još i danas se pjeva u Sarajevu, naročito kad se pri čaši sastanu malo starije sarajevske bekrije, koje uživaju u starinskim pjesmama. ZAPISAO HAMDIJA KREŠEVLJAKOVIĆ |
Bijela tabija
|
Tvrđava Bijela tabija nalazi se na krajnjem dijelu Pašinog brda, nad stijenom kanjona Miljacke, koja dominira nad istočnim ulazom u Sarajevsku kotlinu. S toga prostora se pruža odličan pogled na Sarajevo i njegovo okruženje te je lokacija popularna među turistima i domaćim ljudima.
Bila je jedna od pet tabija (utvrda), koje su činile obrambene bedeme starog grada Vratnika. Vjeruje se kako je Bijela tabija ime dobila po bijelom kamenu od kojeg je sazidana. Arheološka istraživanja pokazala su kako je najstariji dio tvrđave sagrađen u srednjem vijeku, krajem 14. ili početkom 15. stoljeća. Tvrđava je kasnije dograđivana u vrijeme osmanske, a potom i austro-ugarske vladavine. Gornji dio Tabije u krupnim kamenim blokovima nastao je u austro-ugarskom razdoblju. Kula je bila od velikog značaja za obranu grada prilikom napada austrijskog princa Eugena Savojskog u 17. stoljeću. Bijela tabija se nalazi unutar graditeljske cjeline Stari grad Vratnik koja je proglašena Nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Otvorena je za posjetitelje, uz plaćanje ulaza. 
Bijela tabija
|
Bijela tabija
Bijela tabija, unutrašnjost)
Autor: Michael Büker; Wikipedija, Michael Büker, CC BY-SA 3.0 |
Bentbaša
|
Bentbaša (u izgovoru često i Bembaša) dio je Sarajeva koji prati tok rijeke Miljacke. U vrijeme nastanka grada ovdje su se nalazili Isa-begovi mlinovi i menzilhane (gostionice).
Rijeku je tu nekada premošćivala ćuprija od jarećih mijehova, koju je dao postaviti Omer-paša Latas; zatim, drveni most – sagrađen 1793. godine, koji je služio za vađenje drvenih balvana, koji su spuštani u Paljansku Miljacku i rijekom transportirani do grada. Tomrukčije (trgovci drvetom) vadili su ih iz vode na Bentbaši i prodavali. Dolaskom Austro-Ugarske na ovom dijelu sagrađeno je kupalište Da Riva. Gradnjom ceste ka Kozijoj ćupriji, probijen je tunel i sagrađena Narodna banja, koja je otvorena 20.7.1902. godine. Ovdje su Sarajke prale veš i tepihe, a vozili su se kerepi (kerep; skela od više povezanih lađa; stari dotrajali čamac, splav ili lađa na kojoj stoji vodenica, vodenica u obliku lađe). Bentbaša je opjevana u sevdalinkama. U Hadži-Šabanovoj kahvi, uz ples Armenki i dibek (tucanje zdrobljene kafe), ostajalo se do zore. Imala je dva nivoa, s terasom na stubovima iznad vode. Na brežuljku s druge strane rijeke, nalazila se kafana Babića bašta i jedno od prvih dječijih igrališta u Sarajevu. Naseljima Toplik – na lijevoj, i Brodac – na desnoj obali Miljacke, ulazilo se sa Bentbaše u grad. Danas se ovdje nalaze gradski bazen, brana, Institut Goethe BiH, Ambasada Republike Slovenije u Sarajevu i dr. Bentbaša je zbog svojih fizičko-geografskih i bioloških vrijednosti 2017. godine proglašena zaštićenim područjem - zaštićeni pejzaž, u Kantonu Sarajevo. Područje zaštićenog pejzaža "Bentbaša" obuhvaća kanjonski dio Miljacke koji započinje nekoliko stotina metara uzvodno od Vijećnice. Od padina Jekovca i Babića bašče, prema Bentbaši i Darivi (Da Rivi) okomito se spuštaju padine Vratnika i Zmajevca s jedne te Hrastove glavice i Borija (iznad Obhodže/Ophođe), s druge strane, čineći tako tjesnac kroz koji se provlači živopisna krška rječica Mošćanica, desna pritoka Miljacke. Klisura Miljacke se od ovog mjesta malo širi, formirajući, kroz dugi period, naslage s plodnim tlom i produktivnom vegetacijom, da bi se neposredno ispod Kozije ćuprije, ponovo suzila. Uzvodno od ovog mosta, padine Trebevića i Gradine su vrlo strme i visoke tako da kanjoj postaje uzak i dubok. Upravo na ovom mjestu, njegova dubina je i najveća (nadmorska visina na razini Miljacke je 570 m, vrh Trebevića 1629 m, a Gradine oko 1100 m). U ovom dijelu u Miljacku, kao desna pritoka, utječe i rijeka Lapišnica, (lat. lapis - kamen), koja zbog svog toka planinskog karaktera, ima posebnu, veliku krajobraznu vrijednost. (Đug, Drešković, Hamzić, 2008./ Žunić, 2013.)
Bentbaša je složenica turskog porijekla od dvije riječi bent - nasip, brana i baša - čelo, glava, starješina, glavni. Na ovome je dijelu Miljacke zaista izgrađena mala drvena brana još u vrijeme Osmanlija. U ratu u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. ona je devastirana, i popravljena 1997. godine, a od srpnja/jula 2012. godine je vraćena u funkciju pod motivom da se tako Miljacka čisti, da se spuštanjem brane stvara val, koji pročisti korito Miljacke cijelom dužinom kroz grad i eliminira mogućnost zadržavanja otpada ili glodara. Područje Bentbaše danas je značajno sportsko-rekreacijsko područje u kome se nalaze Aleja ambasadora i sl. kojom se šetaju brojni građani i turisti Sarajeva, a tu su i ostenjaci kao što je Babin Zub ili strmine Darive (područje oko ušća Mošćanice u Miljacku), gdje dolaze ljubitelji penjaštva, ili brdski biciklisti po okolnim padinama, itd. IZVORI ŽUNIĆ, Lejla: Hidrografski resursi Kantona Sarajevo - Zaštita i turistička funkcija. Voda i mi, broj 82, 2013., str. 12-18. (PDF) Bentbaša. Wikipedija (bs) 
Restoran "Bazeni# na Bembaši
|
Kupalište na Bentbaši, nekad
Početni dio šetališta Dativa
TOMISLAV KRIZMAN, Sarajevo - Babića Bašta
Tehnika: grafika; Dimenzije: 24 x 33 cm |
|
Zaštićeni pejzaž Bentbaša
Zaštićeni pejzaž Bentbaša je proglašen zaštićenim područjem u Kantonu Sarajevo 2017. godine. Nukleus zona ima površinu od 16,9 ha, a puferska zona je površine od 144 ha. S aspekta geoturizma najvrijednija je nukleus zona. Naglašena dinamika i energija reljefa (vertikalna raščlanjenost reljefa) ovog područja predstavlja najvrijednije geolokalitete istraživanog područja. U orografskom pogledu prostor je naročito atraktivan i predstavljen dubokom klisurastom i kanjonastom dolinom Miljacke i njene pritoke Lapišnice. U pojedinim dijelovima dubine iznose i oko 1100 metara (lijeva dolinska strana) dok je desna dolinska strana sa relativnim visinama oko 500 metara. Na pojedinim dolinskim stranama su formirane siparišne zone te zone kaverni/potkapina i pravih pećina. Istraživani prostor u vršnim hipsometrijskim dijelovima je izrazito fortifikacijskih obilježja što je prepoznato još od davnine kroz lokalitete "Bijele tabije" i "Ophođe", a koji predstavljaju jedan od kamena temeljaca nastanka naselja Sarajevo. U uzvodnom dijelu zaštićenog pejzaža se nalazi vrijedan lokalitet iz historijata grada Sarajeva -"Kozja Ćuprija". Možda najvrijedniji pojedinačni geolokalitet u ovom prostoru je poznati ostenjak "Babin zub" koji je danas prepoznatljiv geolokalitet za sportske penjače i ostale ljubitelje ekstremnih sportova. Inače, ovaj prostor je česta vikend destinacija stanovnika Sarajeva i njihovih gostiju, a u blizini je i poznata "Aleja ambasadora" tako da je ovaj geolokalitet poznat i u diplomatskim krugovima.
IZVOR TEMIMOVIĆ, Emir; JAHIĆ, Haris: Geoturizam u Kantonu Sarajevo – potencijali nove vrste turizma na odabranim geodestinacijma u istraživanom području. Acta geographica Bosniae et Herzegovinae 10; 2018; (29-42) (PDF) Zanimljive lokacije na području Bentbaša
Zaštićeni pejzaž Bentbaša sa prikazom zona zaštite
|
Babin zub, pogled od šetališta Dariva
|
Zavoj Miljacke kod Bentbaše i pješački most preko rijeke (desno)
Dariva
|
Dariva je naziv za dio kanjona rijeke Miljacke, na istočnom ulazu u Sarajevo, na prostoru između Bentbaše i Kozije ćuprije. To je najstarije sarajevsko šetalište koje prolazi duž rijeke Miljacke kroz njezin nekada teško prohodni kanjon. Ovaj je prostor postao pristupačan nakon što su Austro-Ugari probili tunel ispod Babinog zuba i napravili cestu prema Mokrom i nakon izgradnje uskotračne pruge duž kanjona Miljacke.
Šetnica kroz Darivu duga je oko 8 kilometara. Uz nju je posađen drvored "Aleja ambasadora" s više od 200 stabala lipe, koje su svojim rukama posadili diplomati na službi u BiH. Pokraj šetališta nalazi se par stijena koje su privlačne penjačima i alpinistima: Dariva i stijena Babin zub, gdje je i započela alpinizam u Sarajevu. Šetalište je zatvoreno za promet motornih vozila. 
Stijena Babina zuba nad šetalištem Dariva i vijaduktom magistralne ceste Sarajevo - Pale
Austrijanac Josef (Giuseppe) Da Riva, porijeklom Italijan doselio se u Sarajevo 1884. godine u vrijeme austrougarske vladavine, na posjed koji se nalazi u blizini ušća rijeke Mošćanice u Miljacku, pored pored Mevlevijske tekije i mosta.
U sarajevski privredni život tog vremena ušao je tako što je na toj lokaciji napravio skladište, pa je tadašnja gradilišta Sarajeva počeo opskrbljivati građevinskim materijalom. Tako se kao trgovac i skladištar obogatio, pa je 1889. godine na istome posjedu sagradio kuću za stanovanje i gostionicu, u kojoj je prvi u Sarajevu služio vino. U neposrednoj blizini kuće Da Riva je u brdu iskopao prostorije za vlastitu vinariju, te je na jedinstven način spojio kafanu s podrumom, u kojem je skladištio vino. Tako je Da Riva postao prvi sarajevski vinar s autentičnom vinarijom, koja je postojala sve do 1918. godine. Po uzoru na europske gradove, Da Riva je iskoristio blizinu rijeke Miljacke i napravio izletište za Sarajlije, sa branom na vodi i kupalištem - bazenom. To, praktički prvo kupalište za građane Sarajeva, otvoreno je 7.7.1889. godine. Bilo je to vrlo posjećeno mjesto, tako da je svakog sata polazio omnibus ispred Katedrale i vozio do kupališta. Da Rivino kupalište je radilo je sve dok nije izgrađeno novo kupalište na Bentbaši ("Bazeni"). Josef da Riva umro je u Sarajevu i sahranjen je u obiteljskoj grobnici na groblju "Sveti Mihovil" (Ciglane, pod Višnjikom). Narod je cijeli ovaj prostor, od bazena na Bentbaši do ušća Mošćanice u Miljacku, po njemu nazvao Dariva. 
Mali muzej BiH
Godine 2017. je na početku Aleje ambasadora otvoren Mali muzej BiH, čiji je idejni tvorac i osnivač Džemo Šurković. U tome malenom, ali zanimljivom prostoru možete čuti žubor Miljacke ispod Latinskog mosta s pogledom na sedam i pol metara visoko rodoslovno stablo dinastije Kotromanića za čiju je izradu bilo potrebno više od tri mjeseca. Stablo je došlo iz Sokoca - zapravo su dopremljena 2 hrasta koja su isječena u manje dijelove i uglavljena 10 cm u zid, a na njih ponovno zalijepljena kora. Na njegovim granama i oko njih su slike i imena bosanskih velikaša Kotromanića, a sve je rađeno prema djelu profesora Envera Imamovića.
U muzeju je još i replika Sebilja, na kojemu se nalazi djevojka u tradicionalnoj pravoslavnoj nošnji dok joj se udvara katolik. Tu je i autentična bosanska soba u kojoj nana peče kafu, a dedo sjedi a la turk, mota cigaru i ispred sebe ima lokum i kafu. Njihove figure su napravljene prema radovima slikara Petra Šaina. Multikulturalnost koja obilježava BiH predstavljena je s četiri sakralna objekta, Carevom džamijom, katoličkom katedralom, pravoslavnom crkvom i jevrejskom sinagogom. Repliku stećka iz Radimlje kod Stoca su 4 mjeseca klesala tri čovjeka. Na zidu muzeja je postavljana i replika štita i mača Kotromanića te tabla na kojoj je prikazana bosančica, staro pismo na kojem je pisana i Povelja Kulina bana iz 12. stoljeća. Na suprotnoj strani od zida s hrastom su replike Povelje Kulina bana, bosanski državni dokument iz 12. stoljeća, kojim se uređuju trgovinski odnosi s Dubrovačkom Republikom i Ahdnama iz Franjevačkog samostana, dokument kojim su osmanski osvajači omogućili franjevcima slobodno obavljanje vjerske službe. Kupališta Nekoliko stotina metara nizvodno od mjesta gdje se nekada nalazio prvi gradski bazen, koji je 1889. godine napravio Jozef Da Riva, nalazi se kupalište Golubnjak. Golubnjak je odmah iznad Oficirskog kupališta, nekih 100 metara. Dobio je ime po golubovima koji su se gnijezdili u Markovoj i još jednoj manjoj pećinici iznad. Kupališta na Miljacki (od Vijećnice uzvodno) su:
Nekada je i Miljacka duboka bila pa su se mnogi utapali u njoj: Panta, Pop, Oficir... Tako da su i njeni pojedini dijelovi tako dobijali imena. Zbog čestih utapanja, posebno na mjestima gdje su bili virovi i gdje je voda brže tekla, Gradska uprava je nakon Da Rivina kupališta uredila još jedan, protočni bazen, na samom početku Bembaše, na desnoj obali rijeke nazvan "Bazeni". Novi bazen je drvenim mostom (ćuprijom) spojen s lijevom obalom rijeke, odnosno s Babića baštom. Taj je bazen imao drvene kabine, prečišćivače te tuš-kabine. Zajedno s mostom, svečano je otvoren 20.7.1902. godine. No, prije otvorenja novih bazena, da bi zaštitile građane od plivanja u virovima, austrijske vlasti zatrpale su sva mala kupališta u Miljacki, poput Malog i Velikog Golubnjaka, Čifutnjaka, Arapovca. Tako se smanjio broj plivača u Da Rivinom bazenu, ali i u samoj rijeci. Novi bazen radio je sa malim pauzama sve dok nove socijalističke vlasti nisu odlučile napraviti branu i jezero na Bembaši. Drvene kabine na malom i veikom bazenu zamijenjene zidanima, a postavljena je i skakaonica. Ovi bazeni otvoreni su 1958. fodine. IZVOR NALO, A.: Prvi bazen 1890. godine napravio Italijan Da Riva. Kako su nastajala gradska kupališta. Dnevni avaz, 17.5.2015. |
Pogled na Bijelu tabiju i kanjon rijeke Miljacke
Babin zub je ostenjak - usamljeni stjenovit stup, složeniji reljefni oblik nastao razaranjem i raspadanjem stijena. U austrougarskim zapisima nazivan je Kleopatrina igla (Die Nadel der Kleopatra).
Babin zub
Doživi Sarajevo - Aleja, Babin zub i Dariva
Datum objave: 14.10.2019. Autor: Tim System Media House Let Darivom u Starom Gradu (Kozija cuprija, babin zub i Bijela tabija)
Datum objave: 6.5.2019. Autor 4Life Opis: Let Darivom u Starom Gradu (Kozija cuprija, babin zub i Bijela tabija). Snimci Youtube kanala "4Life" na kojem pratioci mogu gledati kvalitetan i zanimljiv sadržaj o najznačajnijim lokacijama i objektima u Sarajevu i okolini. Nevjerovatan let Darivom i koritom rijeke Miljacke u Sarajevu
Datum objave: 10.3.2021. Autor: 4Life Opis: Nevjerovatan let Darivom i koritom rijeke Miljacke u Sarajevu. Snimci Youtube kanala "4Life" na kojem pratioci mogu gledati kvalitetan i zanimljiv sadržaj o najznačajnijim lokacijma i objektima u Sarajevu i okolini. |
Zavoj rijeke Miljacke kod ušća njezine pritoke Mošćanice
Penjalište Dariva
Penjalište Dariva, s tridesetak smjerova za penjanje, udaljeno je samo 15-ak minuta hoda od središta Sarajeva, uz rijeku Miljacku. Dariva je bila kljucna za razvoj sportskog penjanja u BiH u poslijeratnom ratzdoblju. Za razvoj i opremu ovog kompleksa zaslužna je sad vec srednja generacija bh. alpinista i entuzijasta koji su uz talijanskog pukovnika Roberta Feranttea opremili penjalište prema svjetskim standardima. Dariva je jedno od rijetkih penjališta na prirodnoj stijeni u Europi, a da se nalazi u užem gradskom području. Ferante je 1996 godine je kao član talijanskog kontingenta UNPROFOR-a došao u Sarajevo, a s obzirom da je bio alpinista odmah se zainteresirao za Darivu i stijenu Orlovača. Inace je i ranije Dariva služila starim alpinistima kao poligon za vježbanje i pripreme za odlaske u velike stijene. Ferante je donio sa sobom jednu staru prepravljenu električnu bušilicu sa akumulatorom. Na penjalšstu je sreo tada vrlo rijetke penjače Namika Klinića i Samira Mehića, koje je pitao za mogućnost izrade nekog smjera za sportsko penjanje. Brzo su se dogovorili da smjerove rade zajedno i slijedećih su šest mjeseci uredili najljepše i sada najčešće penjanje smjerove na Darivi. Na sarajevskoj Darivi se organizira penjački memorijal "Adnan Ćatić Ćata", u znak sjećanja na nesretno preminulog bh. sportskog penjača Adnana Ćatića Ćate, koji se u maju 2012. godine utopio u nabujaloj Miljacki. Memorijal se sastoji iz natjecateljskog i revijalnog dijela. Natjecateljski dio memorijala se sastoji od toga da se natjecatelj popne na što više smjerova u zadanom vremenu, a svaki od smjerova se boduje po težini. Pobjednik je onaj koji na kraju sakupi najviše bodova, a samo natjecanje je u skladu s pravilima Internacionalne organizacije sportskog penjanja. U revijalnom dijelu memorijala zainteresirani posjetitelji imaju priliku isprobati penjanje po prirodnoj stijeni, za što su osigurani smjerovi, potrebna oprema i instruktori. 
Dariva, stijena Orlovača
|
Vježbanje na Orlovači
Sportsko penjanje na Darivi (Sarajevo)
Datum objave: 23.10.2014. Autor: Felina Visuals Opis: Video snimio i montirao: Benjamin Šehić |
Cesta-šetalište uz Miljacku, nizvodno od Kozije ćuprije
Rijeka Miljacka nizvodno od Kozije ćuprije
|
|
Kozija ćuprija (Kozja ćuprija)
|
Kozija ćuprija je jedini u potpunosti očuvani most iz otomanskog vremena u Sarajevu. Sagrađen je u 16. stoljeću na putu koji je vodio od Sarajeva prema Istanbulu, i upravo je to bilo mjesto gdje su dočekivani otomanski veziri iz Istanbula i ispraćane hadžije na hodočašća. Most je 2004. godine proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Pogled na Kozju ćupriju i kanjon Miljacke uzvodno od mosta
Kozija ćuprija nalazi se u kanjonu rijeke Miljacke nekoliko kilometara istočno od starog centra grada Sarajeva. Put na kojem je premošćivala rijeku je čuveni carigradski drum ili stambolska džada, tj. put kojim se, u doba osmanlijske vladavine, iz Sarajeva, preko Prače, Goražda, Sandžaka i dalje Srbije i Makedonije, išlo ka istočnim dijelovima Carstva, sve do Istanbula.
Kozija ćuprija je jedan od četiri stara mosta na području Grada koji su još uvijek sačuvani. Ostala tri mosta su Šeher-Ćehajina ćuprija, Latinska ćuprija i Rimski most (most na Plandištu kod Blažuja). Podataka o vremenu gradnje mosta je malo, i u dokumentima se navode samo okviri nastanka. Ova ćuprija ima jedan luk sa dva kružna otvora. Duga je 42 m, a široka 4,75 m. Raspon svoda joj je 17,5 m. Zidana je od vapnenca i sedre (bigra). U osmansko doba Kozija ćuprija bila je mjesto na kojem su se dočekivali carski namjesnici – veziri. Svakom novom veziru napravio bi se doček na mostu. Pred njega bi izašli svi viđeniji ljudi u Sarajevu, a skupio bi se i običan narod pošto je to bio jedan od značajnijih događaja. Spominje se još i to da bi u čast novog vezira neki od hrabrijih momaka skakali s ćuprije u Miljacku, a on bi ih darivao novcem (to skakanje predstavlja podvig za divljenje, jer Miljacka na tom mjestu i nema neku dubinu, a visina mosta je zaista velika). Postoje dvije slične narodne predaje o nastanku ovog mosta. Prva predaja kaže kako je Koziju ćupriju izgradio siromašni pastir Meho. Prema predaji, on je jednom prilikom primijetio kako koza nešto kopa oko grmlja uz rijeku i na tom mjestu je pronašao ćup pun zlatnika. To mu je omogućilo da ispuni svoj san, ode u Istanbul, tamo se obrazuje na visokim školama, a kasnije je nagrađen titulom paše. Trošnu kolibu svoje obitelji pretvorio je u raskošnu kuću, a u znak sjećanja na koze i blago koje je pronašao uz Miljacku, Meho je izgradio most koji je nazvao Kozija ćuprija. Prema drugoj predaji pastiri Mehmed Kečedžija i njegov brat Sinan, čuvajući koze na Jarčedolima, pronašli su blago u tamošnjoj pećini. Braća su novac podijelila. Sinan je otišao na hodočašće u Meku ("na ćabu") i kada se vratio izgradio je Sinanovu džamiju na Bistriku, a Mehmed je odlučio je sagraditi most na Miljacki kod mjesta gdje su mu koze ukazale na zlato. Prema tome zapisu legende, most je sagradio 1544. godine. 
Fotografija Kozje ćuprije iz 1905. godine
Ipak, danas se smatra da je ovaj most nastao prilikom velike akcije sređivanja cestovne mreže, u doba Mehmed-paše Sokolovića (veliki vezir 1565.-1579.). U to doba nastaju još neki čuveni mostovi u Bosni i Hercegovini - Arslanagića most kod Trebinja, Stari most u Mostaru i poznata Ćuprija na Drini u Višegradu.
Danas do Kozije ćuprije vodi pješački put duž Miljacke, čiji je početak na Darivi, u blizini Vijećnice. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 30.8. do 4.9.2004, donijela je odluku da se most proglasi nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. IZVOR Kozija ćuprija. Wikipedija (bs) 
Uzvodno pročelje i tlocrt Kozje ćuprije
Kozija ćuprija ima dva otvora u svome luku, kako bi se smanjila težina mosta.
|
Stara grafika s prikazom Kozje ćuprije
Vrijednost mosta je i u njegovoj očuvanosti jer na njemu nije bilo nikakvih preinaka. Tako je i kamena ograda mosta (korakluk) ista onakva kakva je sagrađena prije par stoljeća.
^ "Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika". Arhivirano s originala, 5. 3. 2016. Pristupljeno 15. 12. 2015.
Zanimljivosti
U osmanskom se razdoblju uz most nalazio i trg, gdje su se okupljali i trgovci. Put prema Stambolu nije bio samo takozvani haždijski put, kojim su haždije išle na hodočaće u Meku, već je također bio i trgovački put. A kada bi trgovci i putnici došli pred Sarajevo, zastali bi uz trg i most, ovdje se odmorili, okrijepili, jeli, i onda nastavili prema samom šeheru. Godine 2018. dovršena je restauracija povijesnog puta Bentbaša-Kozija ćuprija (od Bentbaše preko Šehove korije do Kozije ćuprije), lijevom obalom Miljacke (nasuprot šetnice kroz Darivu), koji je tuda prolazio u 16. stoljeću. Uz taj se put nalaze zanimljive lokacije: Šehova korija (pećina u kojoj su se derviši okupljali i obavljali zikr), dva mezara šejhova Ahmeda i Abdalmahmuta (stari više od 250 godina), vrelo Ebu Hajat (Vrelo života; prema predaji nikada nije presušilo, a otkriveno je prije više od 400 godina; nalazi se u blizini turbeta kod mezara). |
Na panoramskoj fotografiji Kozije ćuprije lijepo se vide koloristički efekti, dobiveni kombinacijom dvaju različitih građevinskih materijala: vapnenca i bigre (sedre).
BORAVAK
|
Na području Crepoljskog nalazi se nekoliko ugostiteljskih objekata, ali također i etno/eko sela kao što su: Vučja Luka, Eco futura, Eko kuća u Borinom Dolu i dr.
Eko kuća "Borin Do"
Udaljena je od centra grada samo 12-tak km.,leži na 1200 met. nadmorske visine i povezana je je mini-buskom linijom Vijećnica-Vučija Luka. Idealana je za ljetni i zimski turizam, za ljubitelje sportskih aktivnosti, sportske profesionalce ali i za one željne odmora u miru i intimnosti. Objekat je uređen u etno-planinskom stilu. Eko kuća „BORIN DO“ je idealno mjesto za odmor od gradske vreve. Gostima stoji na raspolaganju restoran koji nudi domaće proizvode ( pita,pura kiselo mlijekoi itd.) a postoji mogućnost jela po dogovoru ( napr. sač). Eko kuća „BORIN DO“ raspolaže sa dva apartmana, tri trokrevetne i dvije dvokrevetne sobe.Tu je i kamin sala gdje uz pucketanje vatre i dobru mezu možete uživati i odmarati se. Grijanje u objektu je centralno a za goste je obezbjeđen parking. Za one goste koji žele potpuni mir tu su i dvije kolibe gdje gosti sami sebi mogu organizovati nešto za jelo (roštilj,sač itd.) Eko kuća „BORIN DO“ u skorijoj budućnosti planira izgradnju mini ski lifta za djecu,veliko fudbalsko igralište, saunu, teretanu. Tu je i trim staza idealna je za šetnju ili zimi za skijaško trčanja. e-mail: [email protected] |
|
IZVORI I LITERATURA
BEŠIROVIĆ, Uzeir: Vučja noć na Crepoljskom. Naše planine, 1964, br. 9-10, str. 219 (PDF)
GRUPA AUTORA: Plan upravljanja zaštićenim pejzažem Bentbaša 2020-2030. Nacrt. Sarajevo, 2019. (PDF)
TEMIMOVIĆ, Emir; JAHIĆ, Haris: Geoturizam u Kantonu Sarajevo – potencijali nove vrste turizma na odabranim geodestinacijma u istraživanom području. Acta geographica Bosniae et Herzegovinae 10; 2018; (29-42) (PDF)
VLADA Kantona Sarajevo: Nacrt zakona o proglašenju Zaštićenog pejzaža ''Bentbaša''. 23.11.2016 (PDF)
GRUPA AUTORA: Plan upravljanja zaštićenim pejzažem Bentbaša 2020-2030. Nacrt. Sarajevo, 2019. (PDF)
TEMIMOVIĆ, Emir; JAHIĆ, Haris: Geoturizam u Kantonu Sarajevo – potencijali nove vrste turizma na odabranim geodestinacijma u istraživanom području. Acta geographica Bosniae et Herzegovinae 10; 2018; (29-42) (PDF)
VLADA Kantona Sarajevo: Nacrt zakona o proglašenju Zaštićenog pejzaža ''Bentbaša''. 23.11.2016 (PDF)
