|
|
SREDIŠNJI POJAS > PLANINE VISOKE HERCEGOVINE > Prenj (masiv)
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: 2155 m, (na starijim topografskim kartama navedena je visina od 2103 m, dok je na samome vrhu napisana visina od 2155 m)
Koordinate najvišeg vrha: 43.5496, 17.9040
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: 2155 m, (na starijim topografskim kartama navedena je visina od 2103 m, dok je na samome vrhu napisana visina od 2155 m)
Koordinate najvišeg vrha: 43.5496, 17.9040
|
U SURADNJI SA:
|
UvodPrenj je visoki planinski masiv u sjevernom dijelu Hercegovine.
Na njegovu sjeveroistoku, sjeveru i zapadu i jugozapadu okružuje ga u širokom luku rijeka Neretva, od mjesta Glavatičevo (na sjeveroistoku) sve do Bijelog polja kod Mostara (na jugoistoku). Padine Prenja prema obalama Neretve vrlo su strme, mjestimice, u strmim odsjecima od 700 do 800 metara visine. Prema Boračkoj drȁzi taj je pad puno blaži. Također, i manje riječice koje izviru u masivu Prenja te nakon kraćeg toka utječu u Neretvu, stvorile su kanjone i veće udoline, kao što su to konjička Bijela, Idbar, Šanica i mostarska Bijela. Na rubovima planinskog područja nalazi se više prirodnih i umjetnih jezera kao što je Boračko jezero (prirodno) te umjetna jezera na rijeci Neretvi: Jablaničko, Grabovičko i jezero Salakovac. Prema jugozapadu i jugoistoku, uz rubne dijelove Prenja prostiru se polja Bijelo polje, Velika draga, Hansko polje i planina Bahtijevica (nadmorske visine 1163 m, ogranak planine Prenja), koja se nalazi blizu staroga puta koji je Bosnu povezivao s obalom Jadrana. Sa suprotnih obala rijeke Neretve okružuju ga planine Visočica s istoka, Bjelašnica sa sjeveroistoka, Bitovnja sa sjevera, Čvrsnica sa zapada; s juga, odvojen prijevojem Rujište (1050 m) Velež (1969 m) te Crvanj (1921 m) s jugoistoka. Prenj je išaran dolinama i kanjonima, visokim vrhovima i liticama. Ovdje se nalazi 11 (prema drugima 10) vrhova viših od 2000 metara. Najviši vrh Prenja je Zelena glava (2155 m). Na samom masivu nalazi se više dolina: Tisovica, Lučine Barni dô, Glogovo, Štirni dô, Poljica, Crnog polje, Vlasni dô, Velike bare, Bijele vode, Rapta. Prenj ima planinsku klimu s mnogo sniježnih padalina, no zbog njegove građe, usprkos velikoj padalina površinski vodeni tokovi su vrlo rijetki. Na njemu je moguće naći dosta tragova nekadašnjih ledenjaka. Mnogi Prenj smatraju najljepšom, najatraktivnijom ali i najsurovijom planinom u Bosni i Hercegovini. 
Pogled iz Tisovice na Otiš i Zelenu glavu
Ime planineLatinski naziv Prenja je Mons Daversus.
Jedna od pretpostavki je da je Prenj svoje današnje ime dobio po Perunu, bogu gromovniku starih Slavena. |
 BOOKING
Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području Prenja Oglašavajte ovdje:
|
GEOGRAFIJA (ZEMLJOPIS) PLANINE
Reljef
Položaj
Prenj je smješten u velikoj okuci što ju čini rijeka Neretva u prostoru od Glavatičeva preko Konjica do Rame i odatle preko Jablanice, Donje Drežnice do južno Prigrađana (Bijelo polje, kod Mostara). Omeđen je s istoka od Glavatičeva do Konjica Neretvom, sa sjevera od Konjica do Rame i Jablanice Jablaničkim jezerom i od Jablanice prema jugu do Prigrađana Neretvom, dok se prema jugu postepeno spušta prema visoravni Gornje i Doljnje Zijemlje (Zimlje).
Prenj je smješten u velikoj okuci što ju čini rijeka Neretva u prostoru od Glavatičeva preko Konjica do Rame i odatle preko Jablanice, Donje Drežnice do južno Prigrađana (Bijelo polje, kod Mostara). Omeđen je s istoka od Glavatičeva do Konjica Neretvom, sa sjevera od Konjica do Rame i Jablanice Jablaničkim jezerom i od Jablanice prema jugu do Prigrađana Neretvom, dok se prema jugu postepeno spušta prema visoravni Gornje i Doljnje Zijemlje (Zimlje).
Podjela Prenja prema prevladavajućim morfološkim obilježjima
U Prenju se uočavaju tri razna gorska dijela, od kojih svaki ima svoje zasebne morfološke značajke. Prvi dio sačinjavaju duboke doline sa riječnim koritima i njihovi pristranci, koje možemo zajedničkim putem označiti kao predgorje Prenja; drugi dio iznad ovoga je visoravan Prenja i napokon treći dio je sam gorski greben s velikim brojem vrhova preko 2000 m n.v.
Predgorje; Predgorje čine predjeli u visini od 180 m do 1500 m. i ima karakteristike alpskih predjela. Razlog je u geološkom sastavu tih dijelova, koji su izrađeni od naslaga iz razdoblja trijasa, s obilnim vrelima, bujnom vegetacijom i florom. Do visine od 1000 m je bujna bjelogorična šumom u kojoj prevladava bukva. Iznad ove zone do visine od 1200 m pretežno raste bor, kojega narod tamo zove smrč. Predgorje je najjače razvijeno na sjevernoj strani, a donekle na istočnoj i zapadnoj, dok jedino na jugu ima osobine krša.
Visoravan; Drugi dio Prenja je visoravan koja se uzdiže do 1400 m, podijeljena u zapadni i istočni dio. Zapadni dio je cjelovita visinska ploča, okružena na istoku kanjonom Bijele, a na zapadu kanjonom Neretve. Ova velika (zapadna) kamenita visoravan nosi ime Glogovo, pa je u pretežnom dijelu gola i krševita s nešto košanica i obradive zemlje.
Vrhovi; Treći i najviši dio Prenja, koji se uzdiže do iznad visine od 2000 m je njegov gorski greben, koji se pruža prevladavajućim smjerom SZ—JI u dužini od oko 15 km. Smješten je gotovo u sredini između zapadne i istočne visoravni. Središnji greben sastavljen je od oštrih oblika, s tipičnim obilježjima dinarskog gorskog sistema.
U Prenju se uočavaju tri razna gorska dijela, od kojih svaki ima svoje zasebne morfološke značajke. Prvi dio sačinjavaju duboke doline sa riječnim koritima i njihovi pristranci, koje možemo zajedničkim putem označiti kao predgorje Prenja; drugi dio iznad ovoga je visoravan Prenja i napokon treći dio je sam gorski greben s velikim brojem vrhova preko 2000 m n.v.
Predgorje; Predgorje čine predjeli u visini od 180 m do 1500 m. i ima karakteristike alpskih predjela. Razlog je u geološkom sastavu tih dijelova, koji su izrađeni od naslaga iz razdoblja trijasa, s obilnim vrelima, bujnom vegetacijom i florom. Do visine od 1000 m je bujna bjelogorična šumom u kojoj prevladava bukva. Iznad ove zone do visine od 1200 m pretežno raste bor, kojega narod tamo zove smrč. Predgorje je najjače razvijeno na sjevernoj strani, a donekle na istočnoj i zapadnoj, dok jedino na jugu ima osobine krša.
Visoravan; Drugi dio Prenja je visoravan koja se uzdiže do 1400 m, podijeljena u zapadni i istočni dio. Zapadni dio je cjelovita visinska ploča, okružena na istoku kanjonom Bijele, a na zapadu kanjonom Neretve. Ova velika (zapadna) kamenita visoravan nosi ime Glogovo, pa je u pretežnom dijelu gola i krševita s nešto košanica i obradive zemlje.
Vrhovi; Treći i najviši dio Prenja, koji se uzdiže do iznad visine od 2000 m je njegov gorski greben, koji se pruža prevladavajućim smjerom SZ—JI u dužini od oko 15 km. Smješten je gotovo u sredini između zapadne i istočne visoravni. Središnji greben sastavljen je od oštrih oblika, s tipičnim obilježjima dinarskog gorskog sistema.
Karta; Podjela Prenja prema rasporedu njegovih grebenskih grupa
|
Podjela Prenja prema rasporedu njegovih grebenskih grupa
1. Središnji dio Prenja Najviši greben Prenja nalazi se jugozapadno od doline Tisovice, istočno od mostarske Bijele i zapadno od Crnog polja i njegova produžetka Vlasnog dola. Čine ga najveći grebeni i vrhovi: Otiš, Zelena glava, Botini, Sedla, Kapljuč, Velike vršine te Vjetrena brda (Erač), Lupoglav, Ovča, Galić (Galič / Golić), Vidina kapa i Herač. Glavni greben ima pravac pružanja SZ – JI, a najviši vrhovi idu sredinom grebena koji je sastavljen poglavito od dolomita, a točilima i žljebnicama duboko je razriven u pojedine visoke, osamljene vrhove. Strane vrhova i grebena neobično su strme s velikim nagibima. Karakteristike udolina ovog dijela Prenja su bunaraste vrtače koje su često ispunjene snijegom. 2. Sjeverni dio Prenja Sjevernim dijelom Prenja dominira izraženi dugački greben Konjičke (Prenjeve) Bjelašnice koji se prema jugu uspinje do njegova najvišeg vrha Velika kapa. Prema sjeveru greben se lagano spušta preko Rapta (oko 1300 m n.v.) i Ljubine (1110 m n.v.) sve do Konjica, odnosno Neretve i Jablaničkog jezera, dok se zapadno manjim odsjecima preko Vranovine spušta u dolinu Tisovicu. Sjeverna strana doline Tisovice pored Djevojačkog kuka (1502 m n.v.) spušta se niz strmi Zmijinac, te kroz Bukov laz u dolinu Idbra. U ovom dijelu Prenja svakako vrijedi istaći dva markantna šiljata vrha: Taraš i Zubac, kao i ljevkastu vrtaču kod izvora Jezerce ispod Taraša. 3. Sjeveroistočni dio Sastoji se iz zaravni koja se prostire između udolina konjičke Bijele i Boračke drage. Na njoj se izdižu Osobac, Zubci, Poslušnik i Borašnica. S istoka, jugoistoka i sjeveroistoka padine se spuštaju u dolinu Boračkog potoka i Neretve. Na zapadu je strmi odsjek gdje se nalazi Osobac. Sa sjeverozapada, zapada i sjevera teren se strmo spušta niz Rakov laz u dolinu konjičke Bijele predjelom obraslim šumama munike, crnog bora i bukve. 4. Jugoistočni dio Ovaj dio Prenja nalazi se istočno od doline Bijele vode (oko 1400 m n.v.) i južno od Crnog polja i Boračke drage. Glavni lanac vrhova u ovome dijelu Prenja su Sivadije odvojene na sjeveru sedlom Prijevorac (1673 m n.v.), od središnjeg dijela Prenja. Prema jugu se jugoistočni dio pruža do Rujišta i Zijemlja (i kod Bahtijevice do planine Crne gore). Na krajnjem istoku ovoga dijela Prenja nalazi se visoravan Crna gora (Jelovina), čije se rubne padine strmo spuštaju prema uvali Boračkog jezera. 5. Jugozapadni dio Prenja Juzozapadni dio Prenja nalazi se između doline Bijele vode na istoku, planinske uvale Rive i Razdolja na sjeveru. Prije strmog pada prema dolini Bijelog polja (kod Mostara), tvori prostranu stepenicu (visoravan) Rošce planinu. 6. Sjeverozapadni dio Prenja Krajnji sjeverozapadni greben Prenja čine Kantar, Veliko brdo, Vidovo, Cetina (Cvitina/Cvitinje) i Veliki Prenj, odn. Has. Ovaj greben je prepun krških relejfnih oblika tipičnih za visoke dinarske planine. 7. Zapadni dio Prenja – visoravan Glogovo Najzapadnije dijelove Prenja čini prostrana visoravan Glogovo koja se postepeno spušta od Hasa i Galić Prenja na istoku, do kanjona Neretve na zapadu. Visoravan Glogova podijeljena je na Stajski, Vidovski i Jesenjski gvozd. Prema istoku visoravan Glogovo naglo se spušta u duboku dolinu mostarske Bijele, a prema sjeveru strmo se spušta u dolinu Glogošnice. |
Prenj obilježava osobiti tip krša - krš u dolomitima. Za vrijeme ledenog doba ovaj je masiv bio pod ledom iznad 1500 metara visine. Tu su bili ledenjaci: Otiš s 5 - 6 km dužine, Tisovica 4 - 5 km, dolinski valov Bijele, Kantarski cirk i dr. Danas se vide ostaci mutonirane stijene, cirkni odsjeci i najmoćniji najniži morenski bedemi Tisovice na 1200 m visine. To su najniži morenski bedemi u Dinarskim planinama. [1]
PROČITAJ VIŠE
Tragovi glaciokrškog reljefa najzastupljeniji su na Prenju Izvor: BHDOCumentary; Piše. Alen Lepirica Planina Prenj - Bosanskohercegovački Himalaji (4K video)
Datum objave: 16.2.2021. Autor: Sejo Ivković Opis: Udobno se smjestite u svoje fotelje i saznajte zašto je Prenj planeta, a ne samo planina. |
Geologija
|
Pogled na Konjic i Prenj
Mala Gradina, pogled na kotlinu Trešanice, Ovčare, Konjic i vrhove Prenja. Autor: nihadciko; Izvor: Panoramio 
Krška dolina Zakantar (Za Kantarom) s brojnim škrapama iz kojih raste vrbica (ljubičasti cvijet) i grmovi maline.
Autor: nihadciko; Izvor: Panoramio |
Vijenci, grebeni, vrhovi
|
Najviši vrhovi Prenja su:
Zelena Glava (2155 m nv; na starijim topografskim kartama navedena je visina od 2103 m, dok je na samome vrhu označena visina od 2155 m n.v.) Lupoglav (2102 m n.v.) Otiš (2097 m n.v. moguće je pronaći i podatak od 2098 m) Erač, ponegdje i Erać, odn. Vjetreno Brdo 2082 m n.v. ; mogu se pronaći i podaci o 2076 m, odn. 2088 m n.v.) Herač, ponegdje i Herać (2042; na starijim topografskim kartama 2046 m, moguće je pronaći i podatak o 2059 m n.v.) Osobac (2024 m n.v.; dok je 2099 m navedeno u brošuri Prenj autora Muhameda Gafića i dr. Šemsudina Džeke; Sarajevo 2009.) Vidina Kapa (2032 m n.v.) Ovča (2021 m n.v., moguće je pronaći i podatak o 2029 m) Botini (2015 m n.v.) Velika Kapa (2004 m n.v.; dok je 2007 m navedeno u brošuri Prenj M. Gafića i Š. Džeke; Sarajevo 2009.) Kerać (2019 m n.v., 2030 m navedeno je u knjizi Forgotten Beauty, Mathias Gómez) Ostali vrhovi: Cetina (Cvitina, 1991 m, moguće je ponegdje pronaći i podatak o 2000 m n.v.) Taraš 1742 m n.v. Velika motika 1832 m n.v. Kruna 1914 m n.v. Podaci o vrhovima navedeni su prema planinarsko-turističkoj karti Prenj (godina izdanja 2014., mjerilo 1:40.000; Autor: Zehrudin Isaković; Izdavač: KPZ Planet; Kartu izradio: Bakir Sujoldžić; Recenzent: Braco Babić; Tisak: Amos-Graf d.o.o. Sarajevo). 
Vrh Zelena glava (2155 m)
|
Reljefni i ostali oblici u prostoru
|
Planinske doline
Među prenjskim vrhovima nalazi se nekoliko visokoplaninskih dolina i uvala na visinama iznad 1000 metara. To su: Tisovica, Vlasni dô i Velike bare, Lasni dô, Crno polje, Bijele vode, Čemerni dô, Lučine i Glogovo. Planinski prijevoji
Rujišta (Ruišta) odn. Ruište (Rujište) (1050 m) 
Dolina Tisovica
|
.jpg)
Prijevoj Rujište (1050 m) dijeli Prenj i Velež
Izvor: Wikipedia; Autor: Martin Brož |
|
Na putu od Tisovice prema Jezercu
U pozadini je krševita planinska uvala Zakantar (Za Kantarom) i desno od nje vrh Kantar (1883 m). Iznad lijeve strane doline piramidalno se diže vrh Crnoglav. |
Klima
|
Klima Prenja je najčudljivija i najhirovitija, tako da su nagle promjene vremena ponekada gotovo trenutne. Za vrijeme nepogoda munje osvjetljavaju vrhove Zelene glave, gromovi se slivaju u jedinstvenu kanonadu. Tutnjava odzvanja niz dolinu Boračkog potoka sve do Boračkog jezera. I kada se sve to iznenada utiša kao što je i počelo, pred nama se ukaže divno ogledalo jezera, zeleno i prozirno. Na Prenju je 19. augusta 1949. godine osvanuo lijep sunčan dan. Dvije studentkinje iz Slovenije, članovi planinarskog društva "Kranj", Ada Modić (rođ. 1916) i Marica Hribar (rođ. 1925), krenule su sa Boračkog jezera ka planinarskom domu "Jezerce". Oko 15,00 sati oblak je prekrio planinu i nastala je provala kiše. Hladan vjetar počeo je da puše strahovitom brzinom donoseći ledenu kišu i snijeg. Temperatura se spustila na 0 stepeni. U tom trenutku strašne mećave dvije studentkinje bile su nadomak planinarskog doma "Jezerce". Ali, zahvaćene panikom, skrenule su sa pravca i počele lutati po planini. Hladno nevrijeme bijesnilo je planinom. Studentkinje su bile u ljetnoj opremi. Poslije dva sata mećava je prestala noseći u smrt dva mlada života. Aprila 1954. godine Anton Skreb, student iz Zagreba, od nevremena je nastradao na Prenju, u Vlasnom dolu, tik do doma "Jezerce". 1962. godine na Prenju su poginule sestre Kezić. 14. februara 1970. godine iz planinarskog doma "Jezerce" krenula su na prvo zimsko osvajanje Lupoglava (2102 m) trojica hrabrih planinara-alpinista: Ilija Dilber, Zijo Jajatović i Momčilo Stjepanović. Tog dana nemilosrdna snježna lavina snijela je s vrha Lupoglava i uništila ovu trojicu mladih alpinista. Kad se snijeg otopio, u kamenom amfiteatru Barnog dola pronađeni su 11. jula 1970. godine.
Na klimatske osobine Prenja utiču blizina mora, reljef i nadmorska visina. Do južnih strana planine dopiru uticaji izmjenjene mediteranske klime, koja prodire uz dolinu rijeke Neretve skoro sve do Konjica. Nadmorska visina znatno utiče na klimatske osobine planine. Na Prenju se prema visini, izdvajaju tri kata reljefa: niski dolinski, srednji kraški i visoki glacijalni. Ovi se katovi razlikuju u pogledu klimatskih osobina a naročito temperaturnih. Planinski vrhovi sa sjevera sprječavaju prodiranje hladnih masa iz unutrašnjosti kontinenta, ali isto tako i mediteranskih strujanja u unutrašnjost. Takvo sukobljavanje različitih vazdušnih masa izaziva česte i nagle promjene vremena. Prenj je kao kuća na vjetrometini. [1] |
The mountain Prenj
Autor: Dženad Džino; Datum objavljivanja: 25.3.2019. |
Vode
Rijeke, rječice i manji vodeni tokovi
Uprkos velikoj količini padalina, zbog geološke građe Prenja, površinski vodeni tokovi su vrlo rijetki. Oko masiva Prenja i na njegovim padinama nalaze se rijeke: Neretva, konjička Bijela, mostarska Bijela, Idbar, Šanica. Između prenjskih vrhova su mrežaste vrtače ispunjene snježnicima. U kasno ljeto, čak i sušnih godina, vide se ispod najviših vrhova (Lupoglava, Zelene glave i Otiša) snježnici, okrenuti ka sjeveroistoku. Tu ima jama u kojima se nalazi vječni led. [1] Jezera na Prenju Jezera - gorske oči su na velikim nadmorskim visinama, u bespuću, u neprohodnim šumama, u golim krševima, skrivena od očiju ljudi u još neotkrivenim prirodnim ljepotama planinske divljine. Ta razbacana jezera po planinskom bespuću imaju svoju posebnu draž. U srednjem katu krškog reljefa u vrtači ispod Otiša, nalazi se malo jezerce, koje dobiva vodu iz izvora Jezero na obali. U Tisovici su Gornje i Donje jezero, za koje možemo reći da su povremene lokve, koje se formiraju u jesen prilikom maksimuma padalvina i u proljeće prilikom topljenja snijega. [1] Jezera u okolici Prenja Masiv Prenja okružuje više prirodnih i umjetnih jezera. To su: Boračko, Jablaničko, Grabovičko i Salakovačko. 
Boračko jezero
Jezero glacijalnotektonskog porijekla, ime je dobilo po crnim borovovima koji rastu u okolici. Nalazi se obroncima masiva Prenja. Najveće je prirodno jezero ovoga tipa u BiH. |
PRIRODA
Biljni svijet
|
PRVI PRILOG POZNAVANJU MUNIKE ILI SMRČA: Prenj planina
IZVOD IZ ČLANKA Ing. PAVLE FUKAREK (Sarajevo): PRVI PRILOG POZNAVANJU MUNIKE ILI SMRČA POVEZNICA https://www.sumari.hr/sumlist/194108.pdf#page=16 Na ovoj planini nalaze se sigurno najljepše sastojine munike. Prema Becku (Beck Dr. G.: Flora von Bosnien, der Herzegowina und des Sandžak Novi pazar. Wissensch. Mitteilungen aus B. u. H. 9. 1904, str. 410), koji ju je tu prvi pronašao i proučio, tvori ona ovdje jedan značajan pojas vegetacije u najvišoj šumskoj zoni, koji se proteže gotovo kontinuirano oko cijele planine, isprekidan samo mjestimice okomitim stijenama. Već Beck bilježi gotovo sva glavna staništa na ovoj planini! i njenim ograncima. Tako spominje Borašnicu (leg. Degen ), Bjelašnicu, Veliku Kapu, Tisovicu, Kantar, Prenj, Četinje, Herač, Lupoglav, Zelenu Qlavu, Polica, Glogovo i dolinu potoka Bijele. Fiala ( Fiala F.: Zwei interessante Nadelhölzer des bosnischen Waldes. Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und d. Herzegowina Bd. I. 1893, str. 570.) još dodaje k ovim staništima i stanište na Riječici (Lešini) iznad varošice Ostrošca, a Petratsche k (Petratsehek: Bosnien und die Herzegowina auf. d. Millenium Ausstellung in Budapest. str. 272 i dalje) navodi lokalitete probnih stabala munike u Bukovom Lazu i Dubokom Potoku (?) u dolini potoka Idbra. Prema navodima staništa, koje je naveo Beck, izgledalo bi, da munika na ovoj planini pokriva samo njene vrhove i najviše planinske kose. Međutim kod Becka su samo označeni glavni predjeli, u kojima dolaze staništa munike, pa je potrebno pojedina staništa točnije označiti. Na Zelenoj Glavi, najvećem vrhu planine, nema nigdje ni jedne jedincate munike. Da bi dobili što pregledniju sliku rasporeda staništa munike na ovoj planini, poslužit će nam priložena skica. Na ovoj skici označena su sva staništa munike, koja su do sada poznata u predjelima oko rijeke Neretve. Staništa na planini Prenju, a isto tako i ostala staništa, označena su, prema zabilješkama na terenu, bez nekog naročito točnog premjeravanja. Za našu potrebu, za upoznavanje samog rasporeda ii karaktera njenih staništa, ovakvo označavanje može podpuno zadovoljavati. Da bi se lakše i preglednije moglo na skici pratiti ova staništa u savezu sa opisom u tekstu, povezali smo ih u više izrazitih skupina. Te se skupine nižu na sjevernoj strani planine, od istoka prema zapadu, zatim prelaze na južnu stranu planine i idu od zapada na istok pa se konačno vežu za početnu skupinu. a) Boračka Draga b) Crno Polje - Jezerce c) Konjička Bijela d) Konjička Bjelašnica - Tisovica - Idbar e) Glogovo - Lučine f) Poljica - Pritres - Gruča - Bijele Vode 4. Porim i Prislab planina. 
|
Stare munike iznad Lučina u planini Prenja.
Foto: Dr. Radivoje Simonović 
Munikova sastojina na Velikom Prenju. Debla pokazuju sabljast rast usljed pritiska snijega.
Foto: Dr. Radivoje Simonović |
Životinjski svijet
ŠUNJE, Emina: Prenjski daždevnjak. BHDOCumentary, 18.4.2014.
ŠUNJE, Emina: Distribution and Conservation of Endangered Prenj Black Salamander (Salamandra atra prenjensis) in Bosnia and Herzegovina and Establishment of Long Term Monitoring. BHDOCumentary, 25.4.2014.
ŠUNJE, Emina: Distribution and Conservation of Endangered Prenj Black Salamander (Salamandra atra prenjensis) in Bosnia and Herzegovina and Establishment of Long Term Monitoring. BHDOCumentary, 25.4.2014.
Zaštita prirode i prostora
Prenjski masiv je kilmatska granica karakteristična po solsticijskim olujama s munjama i grmljavinama. Preko puta Prenja izdiže se Čvrsnica i Čabulja. Sve tri planine karakterizira bogatstvo flore i faune. Zato se i nazivaju “Prenjski endemni centar”. Predviđene su Prostornim planom Bosne i Hercegovine da se proglase Nacionalnim parkom i da se kao neponovljiv fenomen nominiraju na Svjetsku listu prirodnog nasljeđa UNESCO-a. [3]
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
20. stoljeće
1943.
9.2.1943. Počeo je protunapad partizana u Drugom svjetskom ratu na združene fašističke snage na Neretvi, poznat kao Bitka za ranjenike. Početkom marta osam partizanskih brigada odbacilo je glavninu njemačkih trupa i svih 3.500 ranjenika prebačeno je na lijevu obalu Neretve.
9.2.1943. Počeo je protunapad partizana u Drugom svjetskom ratu na združene fašističke snage na Neretvi, poznat kao Bitka za ranjenike. Početkom marta osam partizanskih brigada odbacilo je glavninu njemačkih trupa i svih 3.500 ranjenika prebačeno je na lijevu obalu Neretve.
Narodna baština - Tradicionalne aktivnosti
Stan u južnom dijelu Prenja; arhivska fotografija
Izvorni opis: Stan na južnoj strani Prenja (Hercegovina); Foto: Dr. R. Simonović. Sombor; objavljena u: Hrvatski planinar, 1923. broj 6 |
Eksploatacija snijega i leda na Prenj planini
Izvor: BhDOCumentary, 24.4.2014.; Piše: Mirnes Hasanspahić |
Turizam
Prenj omogućuje bavljenje mnogim aktivnostima - obiluje pješačkim stazama, alpinističkim i freeclimbing (slobodno sportsko penjanje) usponima, skijaškim i snowboard turama, raftingom u podnožju planina (na rijeci Neretvi), moguć je obilazak i kupanje u planinskim jezerima i vožnja skuterima, brodicama te jedrenje na dasci (Jablaničko i Boračko jezero), sve do istraživanja bogate flore ovog podneblja.
Uz Jablaničko i Boračko jezero nalazi se i više kampova.
Uz Jablaničko i Boračko jezero nalazi se i više kampova.
PRIČE IZ PLANINE
Prenj na starim fotografijama
Prenj iz doline Bijele
Autor fotografije: Ing. B. Dilber; Izvor: Hrvatski planinar 1941, broj 1 |
Prenj je najljepša planina u Hercegovini, jer je vrlo divlji, rastrgan i ispremetan, pak je veoma zanimljivo po njemu putovati. Tako je velika planina, da se može na njoj zabaviti i 14 dana. Tu ima 11 ljetnih naseobina i u svakoj po 5—10 stanova, što je zgodno i dobro došlo, jer kad nestane provianta uvijek se može prenoćiti kod stanova, gdje sc dobije mlijeka i kiseline, pa i hljeba od raži i koje janje ili kozlić za pečenje. |
Prenj u starijim zapisima
|
Prenj planina
Autor: dr. Josip Poljak Objavljeno u časopisu Hrvatski planinar, 1928. broj 8. U nizu gorskih lanaca i sklopova velikog dinarskog sistema zauzima Prenj Planina bezuvjetno zasebno i važno mjesto koliko sa znanstvenog, toliko i sa planinarskog gledišta. Istina, ne odlikuje se onom duljinom gorskog grebena, kojom se ponosi naš gordi Velebit ili kršna Dinara, nema tu onih osobitih vrletnih kukova i raznih bizarnih oblika, koji su zasebna karakteristika samo Velebita, pa unatoč toga ipak je Prenj Planina veličanstvena u svojoj zasebnosti i s punim pravom nosi oznaku »najljepše planine« Bosne i Hercegovine. A koji su to razlozi, da tako mali gorski sklop nosi posve zasebne oznake, i što mu unatoč toga daje onaj veličanstveni izgled, ljepotu i čar? U prvom redu je geografski smještaj Prenja, a u drugom njegov razvoj od prvog momenta, kada je s današnjih njegovih slojeva nestalo mora, pa do dana današnjega, u vezi sa silama, koje su uzročnice izdizanju svakog gorja, pa tako i cijelog dinarskog sistema, a s njime i Prenja.
Uočimo li njegov geografski smještaj, to vidimo, da je Prenj smješten u velikoj okuci što ju čini rijeka Neretva u prostoru od Glavatičeva preko Konjica do Rame i odavle preko Jablanice, Donje Drežnice do južno Prigradjana. Prema tome je omedjen s istoka od Glavatičeva do Konjica Neretvom, a isto tako sa sjevera od Konjica do Rame i sa zapada od Rame do južno Prigrađjana, dok se prema jugu postepeno spušta prema visoravni Gornje i Dolnje Zimlje. Uočimo li drugi važni faktor u konfiguraciji Prenja, njegov geološki postanak, to vidimo, da su te tvorevine iz kojih je Prenj izgradjen posve suglasne sa cijelim dinarskim sistemom, i da su izgradjuiuće sile u veliko djelovale na konfiguraciju njegovu stvorivši od njega jednu rastrganu skupinu visoke gorske ravni, razdijeljenje tektonskim linijama u duboke dolove, sa uzdignutim slojevima starijih geoloških perioda. Iz ovih dvaju momenata proizlazi cijela današnja konfiguracija terena, sav njegov zasebni karakter i ona veličanstvenost i ljepota. Geološke su dakle sile uvjetovale današnji Neretvin tok, kao i tok potoka koji silaze bočinom Prenja. Pa kako je Neretva svoje kortio duboko urezala u odnosne naslage, nastojali su i potoci koji s Prenja silaze prema njoj i u nju se slijevaju, da i oni snize svoju bazu na visinu baze Neretve. Posljedica je toga bila, da je trupina Prenja bila time raščlanjena i da su se stvorile uz duboku dolinu Neretve duboke doline potoka na bočinama Prenja, kao dolina Bijele na južnoj strani, dolina Glogošnice, Idbara i Bijele na sjevernoj strani Prenja, pa je tako gorska trupina Prenja zadobila svoj izraziti karakter raskidane ploče, koja je nekada u geološkoj prošlosti bila zasigurno znatno veće protege, obuhvaćajući Čvrsnicu, Čabulju sa zapada, a visoravan Bjelašnice sa sjeveroistoka. Time u vezi možemo kod Prenja lučiti tri raznolika gorska dijela, od kojih svaki dio ima svoie zasebne morfološke značajke. Prvi dio sačinjavaju duboke doline i njihovi pristanci, koje možemo označiti skupnim imenom Predgorje Prenja; drugi dio je visoravan Prenja i napokon treći dio je sam gorski greben Prenja. Predgorje nosi posve karaktere alpinske, pa se bitno razlikuje od ostala dva dijela, koja nose sve tipične značajke krša. Razlog tome leži u geološkom sastavu tili dijelova, jer je Predgorje izgradjeno od trijadičkih naslaga, koje uvjetuju obilno nastupanje izvor vode, a time i bujniju vegetaciju i floru, dok je visoravan i greben izgradjen od jurskih i krednih vapnenaca i dolomita, koji po svojoj biti uvjetuju relijef krša, a time oskudicu izvor vode i pomanjkanje bujne vegetacije i flore. Predgorje je najjače razvijeno na sjevernoj strani, a donekle i na istočnoj i zapadnoj, dok na jugu ima to predgorje takodjer karakter krša. Ono polazi od lijeve obale Neretve u aps. visini popriječno 180 m do visine 1500, pa je od visoravni strmo odlomljeno nazublienim i oštrim grebenima, koji poput pravih alpskih orijaša ponosito uzdižu svoje bijele glavice iznad sunovratih litica nad bujnim i zelenim dolinama Neretve, Glogošnice, Idbara i sjeverne Bijele. Cijelo predgorje izbrazdano je što plićim što dubljim manje više usporednim brazdama, kroz koje se ruše u gornjem dijelu bujice, a u donjem brojni gorski potoci, koji u pretežnoj česti silaze prema Neretvi, a u manjoj česti prema dolini Idbarskoj, dolini Bijele i Glogošnice. Zapadno, sjeverno i istočno Predgorje obraslo je do visine od 1000 m. bujnom bjelogoričnom šumom u kojoj prevladava bukva, uz hrast, jasen, javor i crni grabar, a iznad ove zone do visine od 1200 m. preteže borovina, dok iznad toga dolazi vrsta bora, koju tamošnji narod zove smrč (Pinus leucodermis). Raznolikost vegetacije u mnogom uvećava prirodne krasote odnosnih dolina. Svojim prirodnim krasotama ističe se osobito dolina Neretve na cijelom prostoru od Glavatičeva do južno Prigradjana. Od Glavatičeva pa do Mljetvine ona je nešto proširena, obala joj je stjenovita i obrasla šumom, a na desnoj obali borom koji se spušta sve do same Neretve. Od Mljetana se dalje naglo suzuje njeno korito, jer je utisnuto izmedju silnih okomitih stijena, koje dosežu često visinu do 600 metara, pa teče takvim kanjonom sve do Polja pred Konjicem. Na tome putu prima ispod Košutića odvirak Boračkog jezera Šišticu, koja se ruši u Neretvu prekrasnim slapovima, nešto sjevernije s desne strane divlju Rakitnicu, koja dolazi sa podnožja Treskavice i Bjelašnice kroz silan i preko 600 m. urezani kanjon. Ispod utoka Rakitnice, a podno Biholja korito je Neretve osobito strmo i duboko urezano u pećine, koje se već iz daleka zapažaju. Tu je s desne strane obale strmoglavnica Krnjača, a s lijeve silna litica Pećina. Tik pred Konjicem prima s desne strane jaki potok Ljuta, koji izvire podno platoa Lovnice planine, a s lijeva Bijelu i Idbar, koji dolaze s podnožja Prenja. Primivši kod Konjica s desne strane potok Trešanicu, postaje dolina sve širja i pitomija do Ostrožca, gdje se opet sužuje i teče dosta uskom, ali pitomom dolinom do Rame, gdje s desne strane prima jaki potok Ramu. Od Rame je korito još uže i postaje strmijih strana obilazeći Ružno Brdo, pa izašavši iz te sutjeske postaje znatno šire tako, da je oko Jablanice lijepa, široka i pitoma dolina. Kod Jablanice prima s desne strane potok Doljanku, koja dolazi dugom i romantičnom dolinom sa podnožja Blačine planine. Od Jablanice uzima Neretva točan smjer prema jugu, prolazeći duboko urezanim, divljim i vanredno romantičnim kanjonom usječena izmedju pristranaka s lijeve strane Prenja, a s desne strane Plase i Čvrsnice. Na tom odsječku prima Neretva s desne strane Divu Grabovicu i Drežanku, koje su se izvanredno duboko usjekle u trupinu Čvrsnice tvoreći kanjon od preko 1200 m. visokih strana. S lijeve strane prima omanje pritoke kao Dobrinju kod Jablanice i Glogošnicu južno Jablanice. Osim toga na tom odsječku ima s lijeve i desne strane više orijaških krških vrela, koja se slijevaju u Neretvu, a od kojih se osobito ističe svojim lijepim slapovima Praporac vrelo, koje izbija na podnožju grebena Plase. Od ostalih dolina ističe se svojom izvanrednom ljepotom dolina Idbara, koja teče točno smjerom od juga prema sjeveru dolazeći s podnožja Prenja, a koja je u svom gornjem dijelu divlja i romantična sa pozadinom silnih nazublienih dolomitničnih litica Gole Glavice i Gornjeg Konačišta, (Sl. u prilogu) dok je donji dio pitom i slikovit koliko svojom konfiguracijom toliko i malim naseljima, koja su se nanizala uz lijevu i desnu obalu Idbara. Paralelna njoj, no istočnije smještena je znatno šira i pitomija dolina Bijele, koja počinje ispod predjela Rakov laz. Dolina južne Bijele je tipična krška dolina kanjonskog oblika, strmih stijena i vratolomnih strmnoglavica, koja počinje na podnožju samog Prenja i Galiča. Konačno u predjel Predgorja spada i kraj oko Boračkog jezera te dolina Boračkoga potoka. Dolina je smjera SZ, JI, pa teče paralelno s dolinom Neretve. Strane su doline dosta strme osobito one s Prenjske strane, a u jugoistočnom njenom kutu uvalilo se prekrasno Boračko jezero. Sa zapada mu se uzdižu ogranci šumovite Jelovine, a sa istoka ogranci ošumljenog Gornjeg Jelika. U gornjem dijelu doline t. j. SZ. ima više vrela iz kojih postaje Borački potok, koji protječe gotovo cijelom dolinom, pa utječe sa zapadne strane u Boračko jezero. Iz jezera istječe na na istočnoj strani potok Šištica, koji prolazi kroz usku stjenovitu dolinu, i slijeva se u Neretvu prije spomenutim slapovima. Sam kraj oko Boračkog jezera je lijep i romantičan, sa divnim i čistini gorskim zrakom, pa je nedaleko jezera sagradjena kuća društva planinara za Bosnu i Hercegovinu. Drugi dio Prenja je visoravan koja se uzdiže do 1.400 m, pa ju glavni greben dijeli u dva dijela, u zapadni i istočni dio. Zapadni dio predstavlja cjelovitu ogromnu ploču koja je na istoku strmo odlomljena kanjonom Bijele, a na zapadu kanjonom Neretve, dok se prema sjevero istoku veže uskom barijerom zvanom Barica, sa visoravni Hasom, koja čini razvodnicu izmedju područja Bijele i Glogošnice, pa je jedva široka 200X300 m. Ta visoravan nosi ime Glogovo, pa je u pretežnom dijelu gola i krševita sa nešto pašnjaka i zemlje težatnice. Sjeverni i zapadni dio ošumljen je pretežno bukovom šumom, a u višim dijelovima crnogoricom, pa je osobito lijepa šuma na sjeveru Stajski, a na zapadu Vidovski Gvozd. Najviša tačka Glogova je brdo Vidova 1.451 m, a sjeverno Vidove na odlomljenoj crti izmedju visoravni i Predgorja nalazi se skupina klisura zvanih Samograd. To su do 100, a i više metara visoke strmoglavnice, čiji su slojevi tanko pločasti, nagnuti nešto prema jugu, raskidani u pojedinačne stupove, koii nam u cjelini daju sliku kula nekog starog grada. Na jugoistočnom rubu Stajskog Gvozda nalazi se šumska kuća, gdje se može noćiti, a ključeve za istu valja uzeti u Jablanici kod nadlugara. Glogovo je Baricom vezano na drugi dio zapadne česti visoravni na t. zv. Has, koji je dio za 800 m viši od glogovske visoravni. Na njega se uzlazi divnom i slikovitom smrčevom šumom, koja seže ovdje do 1600 m, a na nižim mjestima nalazimo nisku bukovu šumicu. Tu se uzdižu vrhovi Mali Prenj 1916 m, na istoku, pa Veliki Prenj 1992 m, (zvan i Cvitinje, na karti pogrešno Cetinje) i Veliko brdo 1827 m. Ovaj je dio Prenja okrenut prema Jablanici, pa ga narod zove pravi Prenj, jer sve ostalo narod ne računa više u Prenj. K pravom Prenju nadovezuje se još izmedju Velikog brda, Vratoloma 1657 m, Kantara 1852 m i Crnoglava 1893 m pusti i najstrašnijeg kršnog relijefa Čemerni dol. (SI. 1.). Strahovita pustoš, koja vlada ovdje neda se pravo niti opisati. Sam tanko pločasti vapnenac liaske formacije, raskidan je i razlomljen u nebrojene ploče i pločice, koje oteščavaju napredovanje po tom bespuću. Taj je dio bez ikakve vegetacije, a tek tu i tamo viri po koja zelena travka, ili se žuti lišaj na stancu kamenu. Desno od puta u smjeru prema sjeveru, a na sjeveroistočnoj strani Čemernog dola nalazi se lijepa i ogromna sniježnica u tanko pločastom vapnencu, posve pravilno u kvadratu, sa malim ulazom od sjevera. Cijela ta sniježnica daje sliku urušene kule, u čijem dnu se nalazi više metara debela naslaga vječnoga snijega. Na jugu se Čemerni dol nastavlja u slijepu kršku dolinu Lučine, koja zalazi sve do pod Lupoglav i Galič, a u kojoj dolini ima osobito dubokih i širokih škrapa neposredno iznad stanova. Uskom priječkom vezan je Čemerni dol sa sličnim dolom zvanim Ploče, koje se nalaze ispod Crnoglava i Kamenite Glavice. I Ploče pokazuju nam strašni i goli krš, s razlikom prema Čemernom dolu, što su Ploče izgradjene od debelog slojenog vapnenca, koji se u većoj česti odklizao po slojnoj plohi do kraja dola, a na zaostaloj plohi izduble su vode sisteme škrapa, koje su po svojoj oštrini srhova slične množini naslaganih noževa jedan uz drugi. Od Ploča je sedlom Prijevorca rastavljena najljepša dolina Prenja Tisovica, (SI. 2.) koja se pruža smjerom SZ. tj. izmedju podnožja Kantara i Velikog brda na jugozapadu, te podnožja Velike Kape i Djevojačkih Kukova na sjeveroistoku. Prema jugoistoku proteže se sve do neposrednog podnožja Otiša. pa stoga i sve vode nakon otapljanja snijega i za jakih kiša teku od bočine Otiša. u dolinu Tisovice, gdje se gube u nizu ponora. Istočni dio visoravni raskidan je raznim dolovima u više odjela, pa nam uslijed toga ne daje sliku cjelovite visinske ploče, nego omanje visoravni koje se nalaze izmedju pojedinih dolova. Pošto su te visoravni manje izrazite mi ćemo ih spomenuti kod pojedinih dolova i polja. Boračka draga je prodorna krška dolina izmedju visoravni Osobca i Crne Gore, strmo odlomljenih strana, koje su relativne dubine 400—500 m. Ona se pruža smjerom JZ, SI. pa je omedjena sa sjeverozapada Crvenicom i Poslušnik brdom (1744 m), a sa jugoistoka Brezom, Vodenim Kukom i Osojnom Stranom. Gornji dio drage zove se Žara, a srednji koji se nalazi ispod Osojne Strane zove se Valja, pa je dno toga dijela ispunjeno silnim kamenim balvanima sa strana doline. Cijela je draga obrasla gustom bukovom šumom, u kojoj ima ljeske, javora i brekinje, a u gornjoj česti crnogorice. Sedlom visokim 1360 m veže se ona na najveću uvalu istočnog dijela na Crno Polje. To je eveliko pravo krško polje koje se uvalilo s jedne strane izmedju Osobca i Dvogrla, a Sivadije s druge strane. Dno njeno je sastavljeno od plitkih vrtača posve nepravilna oblika, medju kojima se nalaze dvije lokve vode sniježnice. Prema sjevero zapadu produžuje se ona i dijeli u Vlasni Do, koji seže do Jezera podno Taraša 1199 m, i Velike Bare koja se svršava podno Otiša. Ove su dvije doline medjusobno usporedne, pa su odjeljene uskim grebenom oblih vrhova. Osim ovih glavnih dolova vrijedno je spomenuti još Poljica dol koji je prekrasna amfiteatralna kotlina uvaljena izmedju Lupoglava i Kapljuće, a koja se produžuje prema jugozapadu u dol strmih stjenovitih strana Pritres, pa dol Bijele Vode, koji je udubljen izmedju Kamenca i Sivadije. I u ovom dijelu imamo pojavu Samograda, pa se takav nalazi južno brda Borašnice 1887 m iznad doline Bijele zvan Veliki Samograd, koji je na isti način nastao kao i glogovački Samograd. I sam vrh Osobca 2026 ш predstavlja nam 600—700 m visoki stup sastavljen od pločastih slabo nagnutih dolomita, pa ga narod stoga takodjer zove Samo grad. Tome su slični i vrhovi Sivadije, koji su uz to izbrazdani dubokim žljebovima, na podnožju kojih nalazimo silna točila odrenjenog materijala, koji seže sve do baze Crnopolja. *) *) Nekoji podaci gornjeg stupca uzeti su iz Cvijićeva djela „GlacijaIne i morfološke studije o planinama Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Glas Srpske Akadem. Knj. LVII.
Treći i najviši dio Prenja koii se uzdiže do iznad visine od 2000 m je gorski greben njegov, koji se pruža smjerom SZ, JI. u dužinu od kojih 15 km. On je smješten gotovo u sredini izmedju zapadne i istočne visoravni, pa poput kakva kiklopskog zida rastavlja ta dva medjusobno različna područja. Greben Prenja ne predstavlja jednu ravnu gorsku crtu, nego polazi od Galiča do Otiša u cik-caku, a osim toga ima osamljenih vrhova koji su se udaljili od centralnog masiva. Sav centralni greben sastavljen je od oštrih oblika visokih planina, koji sačinjavaju lijepe i veličanstvene grupe, sa osamljenim visokim i nižim vrhovima više medjusobno vezanim i nazupčenim. Centralni gorski greben sastavljen je od slijedećih vrhova počamši od sjevero zapada prema jugoistoku: Iznad preko 1000 m dubokog kanjona južne Bijele ustrmio se Herač 2019 m, koji se prema sjevero zapadu svršava 800 m visokom strmoglavnicom Vilina Plana 1400 m, dok se prema istoku veže na ogromnu i veličanstvenu kamenu piramidu Galiča 2059 m, koja se poput kakvog silnog bedema ustrmila iznad doline Lučine. Nešto južno veže se na Galič majestetična trupina Lupoglava 2102 m, (Slika u prilogu) čija se izvanredno strma zapadna bočina svršava prema dolini Lučine, a karakterizovana je svojim izdaleka se bjelasajućim sniježnicima, koji znadu i za najjače ljetne žege zaostati, pa u zajednici sa golim kamenim čunjevima Lupoglava, daju osobito lijepo kombinovanu grupu. Na Lupoglav se vežu ponajprije u pravcu sjeveroistočnom, a zatim u pravcu jugoistočnom Vjetrena brda (SI. u prilogu) To je niz vrhova što viših, što nižih, svi iznad 2000 m, koji svojim nazubljcnim grebenom izgledaju kao kakvi ogromni češalj, pa su pojedini vrhovi obostrano odijeljeni dubokim izluženim brazdama., na čijem podnožju nalazimo silna točila, odlomljenog materijala. Na Vjetrena Brda veže se prema sjeveroistoku najviša skupina gorskog lanca Prenja Otiš ili Otriš sa 2123 m. (SI. u prilogu) Toj skupini pripada i vrh Zelena Glava 2097 m. Grupa Otiša karakterizovana je golim kamenim trovrhom, koji se iz daleka sa svih strana jasno razabire, a podno kojega ima više sniježnica poput onih na Lupoglavu. I ona je izbrazdana jakim brazdama punim ogromnih točila, koja u ostalom karakterizuju cijeli greben Prenja od Galiča do Otiša. Od grupe Otiša nešto sjeveroistočno dijeli se greben u dvije panoge, jedna skreće izravno prema sjeveru sa vrhovima Velike Motika 1820 m, a dominira u Velikoj Kapi 2004 m, koja svojim izdancima seže s jedne strane do doline Tisovice, a s druge strane do doline Bijele. Druga panoga skreće preko Taraša 1799 m na jug dominirajući u Osobcu (Samograd) 2026 m od kojega se još dalje prema jugu odvijaju Sivadije 1922 m i Kamenac 1848. m. Izvan linije grebena dolaze obostrano još neki osamljeni vrhovi, tako na zapadnoj strani Crnoglav 1893 m i Kamenita Glavica 1704 m. a na istoku Borašnica 1887 m, pa južno nje Poslušnik 1744 m i napokon na skrajnjem jugu Ruda Lastva 1835 m i Brlin 1596 m. Glavni gorski greben je pretežito gol i krševit, obrastao tu i tamo klekovinom, a na podnožjima smrčom i gdje gdje kojom starom velikom bukvom.
Hidrografija u ovim dvjema visokim odjelima Prenja je oskudna, pa u glavnom nalazimo vodu pod sniježnicima, dok pravih vrela ima vrlo malo. Od vrela na zapadnoj strani spomenuti nam je vrelo ispod sedla Barica na zapadnoj bočini južne Bijele, zatim vrelo na Pločama pod Kantarom, i vrelo u Tisovici na sjevernoj bočini Kantara. Istočna strana ima nešto više vrela kao na Poljici ispod istočne bočine Lupoglava, iznad Pritresa, u Velikim Barama je vrelo Česma, i još jedno bezimeno vrelo na zapadnoj strani polja, zatim vrela na zapadnoj bočini Kamenca, česma u Crnom Polju, Bunar Lokvica na visoravni Osobca i vrela u dolini Bijele Vode. I od tih vrela znade većina njih za jakih i dugih ljetnih suša presahnuti, jer to nisu jaka krška vrela, nego slaba slojna vrela, pa je u takvim slučajevima narod prisiljen, da za svoju potrošnju topi snijeg i pije sniježnicu, dok blago tjeraju na sniježnice, gdje si utažuje žedju lizanjem snijega. Osim u Predgorju nema inače na Prenja stalnih naselja, nego samo za ljetnih mjeseci izgoni narod blago (hajvan) u goru na pašu. Ljudi stanuju po vrlo primitivnim stanovima, sabitim iz dasaka i gromače, sa jedva toliko prostora, da se mogu u njih smjestiti samo domaći. I nutrašnje uređjenje tih stanova je posve jednostavno, kao što je i cijeli život čobanski jednostavan, ali slobodan u onim nehotičnim visinama. Stanovi su većinom svi vezani na nizove prije spomenutih dolina i uvala, jer su ti dijelovi najzeleniji, pa ako nije godina odviše sušna, blago se može dobro ugojiti. Na stanove se dolazi redovno oko Vidov dana, a ostaju već prema tome kakvo je vrijeme do početka ili konca rujna. Na zapadnoj strani Prenja nalazimo stanove samo na tri mjesta, na Glogovu, i na Lučinima kamo dolaze Bjelopoljci, pa na Tisovici kamo dolaze seljaci iz sjevernog Predgorja. Kako istočna strana obiluje većim brojem dolina, to na njoj nalazimo i više stanova. Tako na stanove u Poljici, u Kosovcu i na Gruci dolaze seljaci katolici i pravoslavni iz Bijela Polja kod Mostara. Ispod Jezera pod Vršinom su Turci Domazeti, na Bijelim Vodama su Lojpuri i Berberovići pravoslavni iz Dračeva kod Gabele. U Crnom Polju su katolici iz Broznja. **) Iz ovog zbijenog opisa vidimo, da je Prenj vrlo zanimiva planina, i za planinara vrlo privlačiva tim više, što putovanje po Prenju nije teško i naporno, a naplaćuje trud svojim krasnim vidicima i veličanstvenošću Prirode. **) Ovi podatci o stanovima u istočnom dijelu su od Dr. Simonovića, iz članka »Prenj planina u Hercegovini« Priroda br. 5. i 6., 1926. 
Prenj Planina: Skupina Otiša. Foto: J. Poljak.
Prenj Planina: Skupina Vjetrenih Brda. Foto: J. Poljak.
|
IZ STARIH ZAPISA
Autor: nije naveden Objavljeno u časopisu Hrvatski planinar, 1900. br. 9. (tekst i fotografija) Planina Prenj u Hercegovini. Planinari i putnici, koji su prošli kraj od Konjice preko Jablanice do Mostara, nisu mogli da se načude prirodnim krasotama i tvorevinama. Taj je kraj tako vanredne ljepote, da ga pero nije kadro da opiše. Od Konjice do Jablanice kraj je osobito bujan i plodan. Tu ima od voćaka: trešanja, šljiva, kestena, oraha i mnogo divljih krušaka. I kuće su ovdje mnogo pitomije, nego u drugim krajevima kršne Hercegovine. Osobit je položaj Jablanice, jer leži u krasnoj dolini, koju okružuju, nehotične gore i planine. Sjevero-zapadno uzdiže se Raulja (1648 m.), zapadno Trinaca (2045 m.), dočim se straga uzdižu veličanstvene stiene Velike Čvrstnice (2227 m.), a zapadno gorda Prenj-planina, koja je najvišim vrhom Lupoglavom (2102 m.) zamakla u oblačne visine, te je još usried ljeta pokrivena sniegom. Sa zapadne je strane strma, sa iztočne položitija i bujna. Od mnogoga riedkoga bilja, krasi krševite stiene Prenj-planine i bjelolist. Jablanicu zovu »planinarskim rajem«, pa je zemaljska vlada, shvativ važnost mjesta, sagradila hotel sa 19 soba, a na okolo uredila krasan perivoj. Od planinara dolaze u Jablanicu ponajviše Francezi i Danci i mnogi se je već vinuo na Lupoglav i Veliku Čvrstnicu, a medju njima i glasoviti botaničar dr. Engler. I za lovce je u onim krajevima Eldorado, znamenit je lov na divokoze, a u krajevima Prenja, Maharnice i Drežnice na medjede i brkute (Lammergeier), najveću pticu grabilicu u Evropi. U Jablanici je i željeznička stanica, odkuda dolaziš željeznicom u Mostar. 
Pogled na planinu Prenj u Hercegovini
... u poezijiPRENJ
Prenj planina nije, Visok grad je vila, Sijelo je bogova Drevnih bogumila: Još vrijeme brazde Po čelu mu ore; U njem se žestoko Dobro i zlo bore. Prenj planina nije, Divova je kuća, Kojom bitka bjesni Sve veća i ljuća: Rat naših vrlina S našim porocima, Borba u još divljim Barbarskim grudima. I Prenj stoji. Sav je Od jednog komada; Krvav je kad sunce U maglu zapada; U jesenje dane Kao žuć se žuti, Grozan kad prozbori, Strašan kada šuti. Prenj planina nije Žrtvovani je kamen Što čeka da sveti Očisti ga plamen. I Bijeli Svećenik K njemu jednom stigne, Put k zvijezdama i Suncu Sebe i nas digne. Vladimir Nazor, (Iz zbirke "Pjesme partizanke", svibanj 1943) 
Vladimir Nazor (1876.-1947.)
BOSNIA AND HERZEGOVINA LANDSCAPE PRENJSKA PRIČA 1/2
Datum objave: 3.4.2021. Autor: Bosnia and Herzegovina Landscapes Opis: Trodnevna tura prenjskim prostranstvima, posjeta planinarskim kućama u Međuprenjima i Vrutku. Zimski uspon na najveći vrh Prenja... BOSNIA AND HERZEGOVINA LANDSCAPE PRENJSKA PRIČA 2
Datum objave: 3.4.2021.Autor: Bosnia and Herzegovina Landscapes Opis: Trodnevna tura prenjskim prostranstvima, posjeta planinarskim kućama u Međuprenjima i Vrutku. Zimski uspon na najveći vrh Prenja... 4 HAVERA & 5 PRENJSKIH DVOTISUCNJAKA
Izvor: Youtube; Autor: Amer Keskin 4 havera ( Šehić Almin-Žica,Hindić Salko-Kale,Keskin Amer-Pele & "Medi".. ) u obilasku 5 Prenjskih vrhova iznad 2000 m/n.v : Vjetrena brda (Erač) - 2082 m/n.v.. 
Poštanska marka s motivom Prenja izdana u vrijeme austrougarske vlasti
|
|
Prenj planina u Hercegovini
Napisao dr. Radivoj Simonović, Sombor Članak je objavljen u časopisu Priroda 1926. godine broj 5-6. Po svojoj lepoti Prenj je nesumnjivo prva planina u celoj Bosni i Hercegovini, a koliko sam ja prošao, mogu reći, da od Crne Gore do Triglava nigde lepše nema ni veličanstvenije.
Dok su najviše planine Bosne i Hercegovine većinom glomazni planinski masivi sa širokim visoravnima i zaobljenim vrhovima, Prenj je dubokim provalijama razdeljen na više delova, a vrhovi su mu oštri i zubasti. Na mnogo mesta ima strmih odrona i okomitih zidova sa točilima i kukovima. Najvipi goli vrhovi dižu se preko 2000 m nad morem. Prisojne strane većinom su goli kamen, ljut, krš, škrip, škrape i ploče. Ha osojnim stranama ima usred leta puno snega i velikih snežanika, gde god su rupe i udubine, a bočine lastve i grbine okićene su gore tamno-zelenom klekovinom, koja se do pod same vrhove penje, a niže dole smrčevina i borovina. Na temenu planine, gde ne raste gora, ima dosta dobrih pašnjaka, gde svako leto seljaci izlaze na planinu sa blagom svojim. Na ograncima u visini od 1000 —1500 m nad morem ima još dosta prastarih bukovih i jelovih gvozdova, gde još nije sekira krčila. Ha podnožju po dubokim dolinama ima gajeva i šumaraka, a kraj potoka, gde ima ravne zemlje za oranje, ima među njivama planinskih sela i raštrkanih kuća u zaklonu starih oraha. Putovanje no Prenju vrlo je zanimljivo. Ko hoće samo da se prošeta i letimice da uživa veličanstvo i divotu prirode, može bez velikog truda i napora lepim putem preći i na konju prejahati za tri dana. Dva puta može noćiti u kućama za turiste na mekoj postelji u sigurnom zaklonu od nepogode, a tamo može kuvati i peći kao usred varoši. Dosad su već i mnoge ženske prešle preko Prenja. Ko hoće da se zadubi i da proučava tajne prirode, taj treba malo i stranputicom da ide po kozjim stazama i da noćiva pod vedrim nebom kraj planinskih stanova, gde će od dobrih seljaka dobiti gunjača za postelju, sira i varenike za jelo, a vode od snega za piće. Ko hoće da se penje na vrhove i kukove i da se kao divokoza puza po stenama i zidovima, ima dosta prilike, da proba svoju snagu i veštinu, a ima dosta vratolomnih mesta, gde se može strmoglaviti u dubinu i razbiti o stene, ako ne pazi. Slikar i amater će na Prenju naći pebrojeno lepih motiva. Ima tu raznih glava, krasnih kukova, zubastih stena, gradina i “samograda”, vratolomnih odrona i zidova, škrapa i škripova, jama i žlebova, divljih borova i smrčeva, jela i bukava. Slikar, koji bi hteo kao Zvjeržina da slika od vetra iskrivljena i polomljena drva, može ih naći do mile volje tamo na visini, gde šume nestaje i gde bura vlada. Romantičnih katuna sa stanarima i čobana i čobanica sa ovcama i kozama ima svagde no planini. Naučenjaci, osobito geografi i geolozi, naći će na Prenju mnogo problema za razmišljanje i proučavanje. Osobito su zanimljivi rasedi, razvale, pukline, uvale, odroni i provalije, koje su postale onda, kad se planina izdizala. Možda su još lepši škripovi i žlebovi, škrape i ploče, što je u ljutome kršu voda izlokala. Najteže je razumeti hidrografiju Prenja, jer je velika zagonetka, kuda nestane vode iz rupa i dolina. Na planini gore ima tri, a možda i četiri mesta, gde su nekada glečeri bili i morene iza njih ostale. Šteta, što osim dve manje lokvice na celome Prenju nema gore nigde ovećega lepoga jezera. Ime Prenj načitao sam negde da znači: arnautski “pašnjak”. Po tome je ovo neslovensko ime planine ostalo još iz onoga doba, kad su ovde živeli stari Iliri ili Kelti. Gore na planini nema stalnih stanovnika, a stanari, koji preko leta izgone hajvan na planinu, obično ostanu samo oko svojih stanova i poznaju samo najbližu okolinu, a nemaju pregleda od cele planine. Otuda biva, da često jedno isto brdo stanari na jednoj strani zovu jednim imenom, a na drugoj drugim imenom. Granice Prenj planine i njenih ogranaka sa podnožjem obeležene su tačno sa zapada, severa i istoka klancem i dolinom reke Neretve. Na jugu nema prave granice, pego Prenj stoji u svezi sa južnim brdima. Belo polje više Mostara i sedla i uleglice, preko kojih vodi stari put iz Mostara u Konjic, možemo uzeti kao južne granice Prenja. Centralni masiv Prenj planine dugačak je oko 15km, a isto toliko i širok. Na toj masi od 200km2 stoje najviši vrhovi cele planine sve preko 2000 m., a dno najdubljih dolina stoji između 1300—1400 m nad morem. Planinski masiv sačinjavaju slojevi krečnjaka kamena, većinom koso nagnuti prema jugu, retko gde još izvinuti na drugu stranu. Sredinom planinskog masiva proteže se od zapada prema istoku kao neki greben, na kome su najviši vrhovi Galič 2059 m, Lupoglav 2102 m, Erać 2021 m, Vetreno Brdo 2021 m, Vilina Glavica 1912 m, Zelena Glava 2123 m, Otiš 2097 m. Od grebena prema jugu pružaju se tri kraka: Ovčije Brdo 2023m, Kapljuća 1930m i Vršine 1888m. Na severnoj strani grebena diže ce Crnoglav 1893m, iza kojega je duboka razjedena dolina, posle koje se dalje prema severu masiv opet diže i čini dva severna vrha Mali Prenj 1906m i Cetinj ili Vel. Prenj 1992 m. Na istočnoj strani planinskoga masiva, odeljeno od grebena, diže ce još nekoliko usamljenih vrhova kao Kapa 2004m, Osobac (Samograd) 2026m, Sivadija 1922m i Kamenac 1927m. Udubine na planinskom masivu bile su većinom nekad korita glečera. Severno od Lupoglava je dugačka uzana dolina Lučine sa dnom nižim od 1500m. Severno od Crnoglava je u strašnome kršu pusta kotlina, kojoj je dno 1507m nad morem. 
Lupoglav (2102 m) sa južne strane i Vetreno (2021 m). Foto: Dr. Radivoj Simonović.
Severno od Otiša spušta se pet kilometara dugačko uzano glečersko korito Tisovica, puna morena.
Na južnoj strani grebena ima na planinskom masivu više dolina, korita i kotlina. Barni Dol na zapadu strmo pada. Poljica je divna amfiteatralna kotlina između Lupoglava i Kapljuće, u neravnom dnu najniže mesto je 1491 m nad morem, a produžuje se prema jugo-zapadu u uzanu glečersku dolinu Pritres, gde su na dnu užasni škripovi na pločama, a levo i desno strm zid. Između Kapljuće i Vršine je treća dolina do stanova Grudaca i dalje niz brdo. Između Vršine i Kamenca je četvrta dolina, gde je lokva Jezero i ispod njega Domazeti, turski stanovi. Između Kamenca i Sivadije udubljeno je glečersko korito Bele Vode. Između Osobca i Sivadije leži glečersko korito Vlasni Dol, koji se na istok produžuje u Crno Polje. Ogranci Prenj planine na zapadu, severu i istoku većinom su tako veliki, da ih narod i ne računa u Prenj, nego ih posebnim imenima naziva. Geologija Prenja još nije tačno proučena, a tako je zanimljiva i puna problema, da bi vredno bilo, da kakav stručnjak žrtvuje nekoliko godina, na da prouči potanko ovu najlepšu planinu Bosne i Hercegovine, osobito da kupi okamenine (petrefakte) i da nam pomoću njih tačno obeleži granice pojedinih formacija. Pramaterijal, iz koga se sastoji Prenj planina, to su krečnjački slojevi, staloženi u moru, koje je tu nekad moralo biti. To svedoče okamine od životinja, koje samo u moru žive. Na podnožju Prenja, u dolini Neretve, ima i slatkovodnih naslaga, koje su posgtle kasnije od oblutaka, što ih je voda dovaljala. Na najvišem grebenu planine od Galiča do Otiša svi su vrhovi sastavljeni od slojeva krede, koja se još samo u Vidovoj Gori na Glogovu nalazi. Inače je sav planinski masiv sastavljen od slojeva Jure, u kojoj su nađene okamine od elipsaktinije na nekim mestima. Ogranci planine i predgorje sastavljeno je iz slojeva trijasa, kojih najviše ima levo i desno od Udbarske doline. Podgorje i podnožje planine sastavljeno je iz tankih slojeva verfenskog škriljca, koji se brzo troši i najbolje zemljište stvara. Kakvi su najdublji slojevi pod planinom i na čemu leži cela planina, da li ima pod njom granita i ohlađene magme, to se ništa ne zna. Kako je Prenj prvobitno izgledao, ne možemo daias tačno znati. Voda i mraz rastrošili su veliki dio planine. Ima mesta, gde se vidi, da su se čitavi bregovi odvalili i dole survali, a nebrojena točila na strmim stranama i odvaline pod njima svedoče nam, da se i danas planina neprestano troši, mrvi i kruni. Kako su strašno u ledeno doba glečeri promenili lice planina, najbolje nam svedoče duboke brazde i doline, koje su izdubili no nekoliko stotina metara u dubinu i mnoge morene, koje su za sobom ostavili na dnu korita. Kako erozija modelira Prenj, kako kruni vrhove, zaobljava oštrice, razjeda i žlebi stene, raskida i cepa ploče, pa stvara škrape i dubi vrtače, vanredno je zanimljivo posmatrati i proučavati. Ja sam našao i slikao nekoliko mesta, gde su tragovi od erozije tako lepo i jasno zabeleženi, da i nestručnjak sasvim lako može razumeti, kako voda i led vremenom rastroše i najtvrđe stene. Najglavniji produkti erozije su škrape, zemlja i vrtače. Škrape su najlepše tamo, gde su slojevi nagnuti i ploče položite, pa se sa njih voda odleva, osobito na mestima u visini, gde ima mnogo snega, koji se lagano topi i gde su dani proletni topliji, a noći studene, da se mrzne. Tu se tanke ploče brzo raspadaju u crepove, debele ploče u rombično komađe, a vrlo debeli slojevi dobiju na površini žlebove i škripove, ili se raspuknu i rascepe u velike komade, koji se spuzaju i skotrljaju niz brdo. Žlebovi su na steni plitko izlokane paralelne brazde, rastavljene oštricama. Najlepše žlebove našao sam u Lučinama ispod Galiča. Baš svuda se jasno vidi, da žlebovi onde postaju, gde voda curi niza stenu, osobito gde sa debelih slojeva pada dole, na kamen izliže. Ima mesta, gde taki žlebovi izgledaju kao suvi vodopad. 
Otiš vrh (2097 m) i okolina. — Foto: Dr. Radivoj Simonović.
Škripovi su u steni duboko izlokani uzani kanali, nepravilno raspoređeni i rastavljeni podebelom, na površini opranom masom kamena, na kome kadgod ima i plitkih brazda. Hodati preko krša, gde ima mnogo dubokih škripova, vrlo je opasno, jer noga vrlo lako može okliznuti, pa zapasti u škrip i slomiti se. Pričali su mi čobani, da kadgod vô zapadne i dve noge slomije u škripu, a po nekad upadne i koza, pa ne može da se oslobodi, zaglavi se u škripu, pa tamo i krepa. Najlepše škripove našao sam u Lučinima, blizu stanova, kod kojih smo noćili. Kad sam slikao škripove, mene su morala dva čoveka držati i čuvati, da mi pri poslu noga ne upadne u škrip.
Škrape, u kojima ima mnogo žlebova i dubokih škripova, Hercegovci zovu ljut. U ljutu obično nema nikakove vegetacije, najviše, ako u dnu škripova ima gdegod malo zemlje, te izraste iz škripa kakva trava ili kržljav žbunić ili klekovina, ali se brzo osuši, jer u škripu nema dosta vlage, pošto voda kroz pukotine u zemlu propada. Zemlja postane, kad se kamen sasvim rastroši. Na Prenju ima mnogo mesta, gde se kamen razdrobi u sitne mrvice, u belu “pržinu“, osobito tamo, gde se dolomiti troše na severnom predgorju i na južnoj strani kod Kamenca. Prava zemlja je sitnija od pržine, obično je crvenkasta (Terra rossa) od gvožđa, koga ima u svakom krečnjaku. U Prenju goe na planini nema nigde debele zemlje, da bi se moglo orati i kopati, pa stanari ne sade nigde kupusa ni krompira. Na ograncima planine ima već više zemlje. Na Glogovu ima malih njivica i no dolinama jurskih krečnjaka. Mnogo više zemlje ima u severnom predgorju, gde se raspadaju trijaski krečnjaci. No pošto je zemlja pomešala sa pržinom i sitnim kamenom, dosta je neplodna i brzo se osuši, te seljaci u Glogošnici i Udbaru zagaćuju potoke i navode na njive vodu. Najplodnija je zemlja od verfenskog škriljca u severo-istočnom podgorju pred Konjicom i u Borcima, gde ima dosta njiva za oranje i u dolini i po stranama brda. Vrtača, rupa i dolina ima po Prenju dosta svakojakoga oblika. Najlepše su vrtače na Glogovu i osobito se lepo vide odozgo sa Prenja. Velikih vrtača, punih snega, ima gore na leđi Prenja između dva severna vrha. Tu nas je 1908. premorene noć uvatila, pa smo, ložeći suvu klekovinu, celu noć proveli u jednoj vrtači kraj snega i pekli kavu sa snežnicom vodom. Najlepšu levkastu vrtaču vidio sam kod Jezera ispod Osobca. Bunarastih vrtača ima na plećima severnoga Prenja i na bokovima južne strane. Dolaca i dolina, kojima je dno zemljom zaravljeno, ima na Glogovu, u Tisovici, u Crnom Polju i u Belim Vodama. Koritastih dolina ima između Kamenca i Vršina. Hidrografija Prenja vrlo je zagonetna. Na leđima Prenja i njegovih ogranaka ima golema površina od 200—300 km2, gde nema ni izvora ni potoka. Tu se 300,000.000 kub. metara vode svake godine ulije u zemlju, a osim Glogošnićkog, Udbarskog, Belog i Boračkog potoka ne izlazi voda iz Prenja, čak ni u dubokoj provaliji reke Neretve nema sa prenjske strane velikih izvora. Čobani i stanari na Prenju leti se teško muče zbog brezvodice i većinom donose sneg i tope ga na suncu u koritima i škipocima. Video sam više puta, kako ovce, koze i goveda dođu u podne na snežanik da planduju, pa ližu sneg i leže na njemu. Svi izvori, koje sam ja na Prenju video, vrlo su mali. Samo ispod snežanika curi voda, a gde se cedi kroz slojeve, tu leti tek što kaplje. Sva ta voda, što se cedi kroz nagnute slojeve, ili otiče ispod snežanika, ne teče ni desetak koraka na površini, na propada u zemlju. U Tisovici pod Kantarom izvire dosta vode ispod snežanika, pa posle tri koraka propada u zemlju, žuboreći dole kao potok.a  Snežanik i lokva više Crnog Polja u Prenju ispod Sivadije. Foto: Dr. Radivoj Simonović.
Najviše izvora ima u severnom predgorju, gde su trijaski krečnjaci i u podgorju, gde su verfenski škriljci.
Danas na Prenju ima dosta snežanika, osobito po udubinama na osojnim stranama. U prisoju na južnoj straini snežanici se već u julu svi istope. Najveći su snežanici na istočnoj strani Otiša i na severnoj strani Lupoglava, gde celoga augusta ima snega, pa i novi dočeka. Sneg je tako sabijen, da natovareni konji mogu preko njega preći, a površina snega je prljava od naduvane prašine i talasasta, kao kad preko mirne vode vetar ćarlija. Tragova od usova našao sam na Prenju samo na jednome mestu i to ispod severnoga odrona pod zapadnim vrhom. Tu se valjda svako proleće, kad se sneg počne kraviti, pokrene snežanik, pa provrvi i poleti dole niz točilo, rušeći sve pred sobom. Dole pod točilom ima u staroj šumi jedno mesto oko 20 m široko i jedan kilometar dugačko, gde zbog usova ne mogu da izrastu debela drva, nego samo tanke šibljike, koje se poklone po zemlji niz brdo, kad usov preko nih leti, a što je deblje to usov polomi. Tu je 1908. u proleće u jednom točilu povrvio snežanik niz brdo i povaljao bukovu šumu čak do dole, drva debela kao trup sva polomio ili iz korena izvalio, a tanke bukve ispresavijao i sve tako ogulio, da se leti cela ta pruga belila na suncu od oguljelih stabala. Glečera bilo je na Prenju u glacijalno doba nekoliko. Ja mislim, da je celi planinski masiv bio pod ledom. Jedan glečer u Tisovici konstatirao je nesumnjivo već dr. Cvijić i opisao cirke ispod Otiša i korito sa morenama u dnu Tisovice, dokazav, da se taj glečer spuštao čak do 1300 m nad morem. Ja mislim, da je i glečer na pločama ispod Crnoglava ovamo išao. Drugi glečer u Lučinama ispod Lupoglava našao sam ja g. 1906. i slikao sam celi taj koritasti predeo sa morenama na dnu. Ko pogleda tu sliku, tome ne treba boljega dokaza, da je tu zaista bio glečer, koji je preko gata oticao između Galiča i Malog Prenja u Belu. Flora planine Prenja nije vrlo bogata ni lepa kao u Alpima, a nema ni kakvih neobičnih vrsti bilja. Osim smokve i drače (Paliurus aculeatus) na južnom podnožju u dolini Neretve, biljke su dole po pašnjacima i šumama mahom srednojevropske. U šumama dole prevlađuje hrast i jasen, dalje gore bukva, a po stenama bor, pa onda smrč i klekovina. Hrastove šume dole su potlačene, debelih stabala nema. Što je blizu sela, to je sve posečeno, jer nema sena za hajvan, pa mlado lisnato granje seku i slažu u plastove, da blago zimi brsti. Oko nekih kuća na stranama brda ne može se proći kroz užasni kaos od silnih suvih grana. Hrast i jasen dole čine samo šiprag sa obrštenim vrhovima i unakaženim stablima. Bukva dopire obično do visine od 1600 m. Na strmim mestima, daleko od kuća i stanova, ima još dosta starih gvozdova, sa debelim stablima. Inače bukvu mnogo lomi bura i tlači koza, no najveći joj je neprijatelj čovek sa sekirom. Granje seče za brst hajvanu, stabla seče za vatru i za građenje stanova, osobito da teše daske za krov. Žalost je videti, kako su razređene i potlačene bukve oko planinskih stanova. Bor raste po nepristupnim stenama, gde mu kadgod samo grom dosaditi može, u visini oko 700—1100 m. Seku ga najviše zbog luča, jer ima u drvetu mnogo smole na iver, kad se zapali, lepo svetli. Po stenama na severnom predgorju ima dosta borovine, a najviše u okolini sela Boraka, koje je otuda i ime dobilo. Tisovine sam našao vrlo malo i to sve kržljava stabla na severnom obronku u visini oko 1100 m. Zašto tisovina izumire, ne znam. Neki vele, da su je ljudi isekli i potamanili, jer joj crveno, tvrdo i gusto drvo u vlagi ne trune, pa je dobro za posuđe, osobito za kašike na kolu od mlinova. U Tisovici danas nema ni jednog tisa. 
Mlada bukova šuma pokošena i povaljana od usovine (lavine). Foto: Dr. Radivoj Simonović.
Smrč raste u visini od 1200—1600 m i otimlje se sa bukvom o prvenstvo, osvajajući nepristupne stene. Oko stanova dosta je razređen. Za vreme turske vlade gulili su seljaci sa smrečetne koru, pa su je kamenim pločama pritisli i ispravili i onda njome pokrivali stanove. Pošto se takav krov svake godine morao menjati, možete misliti, koliko je smrekovine potlačeno. Sasvim oguljenih suvih stabala i poluoguljenih ima i sada na planini dosta.
Klekovina raste u visini iznad 1500 m i pruža se do najviših vrhova. Mestimice je vrlo bujna i sva okolina od nje miriši. Ima je po celoj planini oko vrhova. Prašume ili gvozdova, gde još nije šuma sečena, ima u Prenju malo, a no predgorju još dosta. Od sitnih planinskih biljaka nalaze se dosta na Prenju, ali vegetacija nije bujna, valjda za to, što je leti suša. Runolista nisam nigde našao, ma da ga ima na obližnjoj Plasi. Lepoga rododendrona, koji sa svojim crvenim cvetom razveseli svakoga putnika u Alpima, ovde nigde nema. Gore, na vrhovima planine, raste žuti Ranunculus, žuta Viola, sitna plava Gentiana i kraj snežanika lepa Sondanella sa krivim vratom i plavim cvetom. Dryas octopetala je ovde slaba, kržljava biljka i ne čini veliko busenje, koje se od mnogih cvetova iz daleka beli, kao na pr. gore na Triglavu. Campanula i Saxifraga ima razne vrsti, Geraniuma malo. Po šumama i pašnjacima u sredi planine raste lepa jaglika (Trollius europaeus) sa velikim žutim cvetom, krasni Cyclamen čak do pred jesen, a našao sam jedared u šumi u Gentiana asclepiadea sa dugačkom stabljikom, punom plavih cvetova. Na nižim mestima ima mnogo kadulje (Salvia), koja u maju cveta. Ovce i koze obrste ne samo travu i žbunje, nego i sve planinsko cveće, pa mestimice poštede samo otrovni kukurek (Helleborus) i još otrovniju čemeriku (Veratrum). Fauna na Prenju također nije bogata ni raznovrsna za to, što u sve kutiće dopiru čobani sa stadima, pa razvijaju i rasplaše. Od biljoždera ima zečeva valjda i na najvišim vrhovima. Poljički stanari zovu jedan vrh u grebenu zapadno od Otiša — Zečica. Srna ima po gvozdovima još dosta; ja sam joj nalazio trag ložu više puta, i po dlaki, koja se tu olinjala, uverio sam se, da je tu baš srna ležala. Divokoza ima još dosta osobito na ograncima Prenja. Svi vele, da je prije mnogo više divokoza bilo; za turskog vakta viđali su se čopori od 20 do 30 divokoza, a danas retko vidiš 4—5 zajedno. Leti beže divokoze ispred čobana i stada u pustinje i na najviše vrhove i na strme stene, gde ne mogu ljudi doći. Zimi, kad na planini padne visok sneg, spuštaju se dole u gvozdove i u šume. Puhova po bukovim gvozdovima i hrastovim šumama ima još dosta, žive od žira, a služe za hranu sovuljagama i lasicama. Od mesoždera ima malo vrsti na Prenju. Risova sad nigde nema, a da ih je nekad bilo, svedoči ime brda Risovac, koje sam na dva mesta čuo. Divljih mačaka nisam čuo da ima. Kuna i lasica, pa i lisica ima još dosta i hvataju ih zbog kože, koja je dosta skupa. Međeda vrlo retko ima sad u Prenju. Poslednji međed ubijen je na Izlazini više Glogošnice, a živeo je tamo u bukovoj gvozdini. Vukova ima leti svuda dosta, osobito na Glogovu i u Poljicima. Zakolje mnogo ovaca i koza. Gde je šuma blizu stanova, ugnezdi se i vuk. Čobani kad pasu ovce gde ima vukova, neprestano viču i pevaju, da plaše vuka, a u večer prebrajaju blago i za vida idu još u šumu, da traže i kući dogoie zalutale ovce i koze. Ha Poljicima sam morao Matiši Kreziću dati leka od vukojednne za konja, kome je vuk razderao grdno butinu. Od ptica ima dosta orlova i vrana, a pajviše no ste-nama ćukova i sovuljaga, koje celu noć viču. Tetreba (kokota) ima po nižim gvozdovima osobito na istočnoj strani u Jelovini. Jareba nisam nigde video. 
Glečersko korito u Prenju. Vrhovi: Vetreno (2021 m), Lupoglav (2102 m) i Galič (2059 m). Drveće: Pinus leucodermis. — Foto: Dr. Radivoj Simonović.
Otrovnih zmija ima na podnožju Prenja dosta; gore, na planini, nisam ni jedne video. U jezeru pod Osobcem živi jedna vrsta vodenjaka, Triton alpetris, koji je po trbuhu crljen, a u šumi više Crnog Polja nakupio sam posle kiše mnogo crnih daždevnjaka, Salamandra atra.
Od sitnih životinja spomenuću samo cvrčka, koga ovde zovu cvrčavac. Taj primorski “slavuj” živi na podnožju Prenja, a njegova pesma i zvuk prati te, dok god se ne popneš na visinu od 800 do 1000 m. Skakavaca ima na planini tma. 1) 1) tma - ne zna im se broja; kad polete, tama se uhvati pred očima, toliko ih je. — Ured. Narod, koji leti na Prenju živi, nije tu sav u zimi. Samo na severnom podnožju Prenja ima po selima i dolinama stalnih naseljenika, sve tri vere, po većinom Muslimana. Oni tu žive zimi i leti, a stanovi su im najviše u Tisovici. Na Glogovu i na južnoj strani planine nema sela i zimi je sve pusto. Leti samo izlaze čobani iz donje Hercegovine, pa isteruju blago na planinu i ostaju tri meseca gore. Antropološki su svi postali usled mešavine starih Ilira i Kelta sa Romanima i Slovenima. Većinom su smeđi, visoki i muskulozni, ovalnog lica, pravog ili kukastog nosa i kratkoglavi. Narod ovaj nije baš zdrav i jedar. Mladi čobani i čobanice, koje idu celi dan za hajvanom, najzdraviji su i najedriji. Inače među odraslima mnogo ima bolesnih zbog rđave hrane i nezdravih stanova. Najviše kunjaju mala deca do tri godine, a to je za to, što moraju da jedu tešku hranu, leb od ječma, puru suvu od kukuruza i uštipke od ječmenog brašna, pa sir i kajmak. Ja sam svuda po stanovima morao lečiti decu; čim su doznali, da sam doktor, imali su vazda da pitaju i da se tuže. Detinstvo preživi samo jači, pa bi mogli biti zdraviji i dugovečniji, da bolje paze. Odrasli su na poslu vrlo izdržljivi, osobito su dobri pešaci i neumorni po planini. Nepogodu i zimu lako izdrže, a isto tako glad i žeđ. Duševne osobine ne poznajem im dobro, ali toliko mogu reći, da su pošteni i pouzdani, da su dobroćudni i vesele naravi i dosta gostoljubivi. Sve tri vere žive u miru i ljubavi, a ako su komšije, pravi su prijatelji jedan drugome. Etnografiju nisam mnogo proučavao, ni život ni običaje po selima, jer nisam u kuće zalazio. Zanimljivo je, da Turkinje na planini ne kriju lica i da idu odevene u gaćama kao katolikinje i pravoslavne, od kojih ih često ne možeš ni raspoznati, osim ako tursko dete nosi fes na glavi. Stočarstvo na Prenju veoma je zanimljivo. Osim zemljoradnje u podgorju na severnoj strani stočarstvo je glavna i skoro jedina privreda. Gore na plaiini, po stanovima, tako je sve primitivno i starinsko, da se čovek, kad to sve vidi, u mislima i nehotice zanese u doba, kad je živeo Omir i u svojoj Odiseji opevao stare grčke pastire. Početkom juna, ili kako Hrišćani kažu, nedelju dve prije Vidova, izađu seljaci iz donjih sela hercegovačkih i dogone blago (hajvan) na planinu. To je osobito za mlađariju svečan dan i ako se ne slavi tako, kao u Alpima. Mlađi gone ovce i koze, a stariji idu ostrag sa tovarnim konjima, na kojima su kotlovi, korita, škipovi, muzlice, gunjci, vreće sa brašnom i mala deca. Tu na planini, u najvećoj slobodi, provedu po tri meseca, mlađi čobaneći, a stariji sabirajući beli smok za zimu. Ljudi se ljeti vraćaju kući sa planine, da kose livade i žanju žito, a kadgod i da idu u nadnicu. Na planini ostane stopanica sa mlađarijom i decom celo ljeto. Kadgod ostanu gore i starci, koji ne mogu teške poslove raditi, tek da ima muške glave. U jesen se sa debelim hajvanom i teško natovarenim konjima opet vraćaju dole u pitominu i župnije krajeve, jer na planini ne mogu duže ostati, zbog studeni i snega. Na Glogovu i na Tisovici su stanovi seljaka severnog predgorja. Na Lučine i u Poljice, u Kosovac i na Gruca dolaze katolici i pravoslavni iz Bela Polja kod Mostara. Ispod Jezera pod Vršinom su Turci Domazeti. Na Belim Vodama su Lojpuri i Berberovići pravoslavni iz Dračeva kod Gabele. U Crnom Polju su katolici iz Brotnja. 
Stan na Poljicama pod Lupoglavom. — Foto: Dr. Radivoj Simonović.
Na planini žive svi jednako. Stanovi su sa svim primitivni, većinom tri niska zida od naslaganog kamena bez lepa, nemaju tavanice, a pokriveni su obično bukovim daskama, koje sami seljaci sekirom otešu. Na krovu često leži kamenje, da vetar daske ne odnese. Svaki krov prokisava, a vetar u svaki stan ima pristupa. Na pročelju su daske i tako niska vrata, da se čovek mora sagnuti, kad ulazi u kolibu. U stanu se samo u sredini može čovek ispraviti. U kolibi nema nikakve pregrade. U začelju stoje čabrice i škipovi sa razlivenim maslom i mehovi sa sirom i kajmakom. Na sredi je ognjište sa pločom, na kojoj se leb peče, pokriven sačom (pekvom), na kojoj je žeravica. Na ognjištu gori večita vatra, ili bar tinja žeravica pod pepelom, a kad vetar puše, puna je koliba dima. Postelja nema nigde, levo i desno od vatre leže svi po podu na debelim vunenim gunjevima (belcima). Stanovi su svi u dolinama, da im grom ne dosađuje. Obično su kolibe na mestima, gde ima vode ili snega u blizini. Kad god su snežanici dosta daleko, pa mlađi moraju da vuku po čitav sahat grudve snega, koje ostave pred kolibom u velikom koritu, izdubljenom od debeloga stabla. Tu se sneg topi, a voda je od njega studena i nije dobra za piće. Vredna stopanica svaki dan očisti korito, a u polenje piju svi vodu trunjavu i prljavu. Cisterne, kao na Velebitu, nema niko. Hercegovačka stoka mora celo leto da se zadovolji sa ono malo trave, što nađe među kamenom i da brsti bukovo lišće. Tvrdulja trava dobra je za goveda i za koze, koje vrlo dobro napreduju i nagoje se. Ovce su dosta kržljave na i janjci. Stranac bi pomislio, da su Hercegovci bogati blagom, jer kraj svakoga stana imaju tor ili kočak za 100—200 ovaca, janjaca i koza. No treba znati, da se dole u selu slože, pa jedna porodica istera od više kuća blago na planinu. Stopanice, kad se vrate, podele beli smok prema broju ovaca i nikad se ne svađaju. Hajvan mnogo strada od kiše i zime, jer nigde nema zaklona ni pokrivenih štala, pa hajvan i noćiva samo u oborima. Samo su negde kočaci za janjce pokriveni. Čobanski život pun je poezije i ako je težak. U jutro, kad zora svane, još sve spava. Tek kad sunce dođe i u stanove, dižu se ovce i muzu. Onda mlađarija, ponajviše devojke i mlađe žene, izgone blago u planinu. Svaka čobanica ponese u torbi jela za celi dan: komad kruva i grudvu sira, pa predući i skakutajući preko stena ide za blagom, često peva i podvikuje da plaši vuka i pazi, da se stado ne raštrka i da se koje ludo janje ne izgubi u šumi, ili da ne zapane u škrip. U podne se planduje gdegod kraj lokve ili kraj vrela ili na snegu. Čobanice večito žive u slobodi, pa su zdrave, jedre, rumene i vesele. Milina je pogledati im lice od sunca oprljeno i gledati ih, kako hitro hodaju i potrčavaju, a mudre su, pa svaku ovcu i kozu po imenu znaju. Divota je gledati u večer, kad blago kući dogone, osobito gdegod, gde ima više stanova na gomili. Sa svih strana dolaze ovce i koze kući. Čitava vreva i graja, osobito ako ima i goveda sa zvoncadima i klepetušama. Ovce bleje, koze mekeću, goveda muče, psi laju, klepetuše zveče, a čobanice zvižde i podvikuju i rastavljaju stada, da se ne izmešaju. Ovce i koze dogone kući još za sunca, pa ih odmah redom muzu. Tek pod sami mrak, kad su ovce i koze već pomužene, dogone kući i janjce i kozliće. Sad da vidite tu vrevu i graju. Kad janjci opaze ovce, počnu trčati i mekati iz svega grla, a isto tako deru se i ovce, jer se sigurno po glasu poznaje i nađe svaka ovca sa svojim janjetom. Janjci i ako su već veliki, da mogu pasti travu, još uvek sisaju. Smešno je videti, kad se janje zaleti na tuđu majku da sisa, pa ga ova gura od sebe, a ima i nemilosrdnih ovaca, koje i svoje janje od sebe guraju ili od janjeta beže. Stopanica (starija žena, domaćica) ostaje vazdan u stanu sa decom i nejači. Ona se brine za celi domazluk na planini, pere, kuva i leb mesi. Najviše posla ima pripravljajući beli smok za zimu. U jutru i u veče, kad se ovce pomuzu, uzvari mleko u kotlu, na vareniku razlije u plitke škipove, da se uvati kajmak. Ovaj za sebe pokupi u mešinu, na onda od ostalog mleka pravi sir, na najprimitivniji način sa sirištem. Oceđen sir ostavlja se za zimu u mešine, a surutku piju čeljad i daju je kozama i ovcama. Kiselog mleka ili kiseline neke godine nismo nigde dobili na Prenju. Putovanje no Prenju zgodno je samo leti, kad gore po planini u stanovima ima ljudi. Zimi je planina sasvim pusta, puna je i zavijana snegom tako, da se staze i putevi ne poznaju, pa je vetar užasan i studen velika, tako, da se ne može proći bez velika jada. Ko hoće da putuje po Prenju, najzgodnije mu je doći prvo u Jablanicu, pak tu odsesti, prepakovati prtljag i pripraviti se za put. Tu može od hoteljera dobiti mineralne vode i vina, leba i mesa pečenoga za put za nekoliko dana. Tu ima uvek ljudi i vođa, koji putuju no Prenju sa strancima. Ko hoće da pređe preko Prenja samo lepo opravljenim putem, a ne će da ide stranputicom, može dobiti i jahaćega konja. Ako ne će, da jaše na drvenom samaru, može dobiti u hotelu gospodsko sedlo za muške i za ženske. Primetiti moram, da ovde vođe nemaju kao u Švajcarskoj i Tirolskoj svu opravu za pužanje no stenama. Vođe su obično seljaci u opancima, a osim sekire ne nose sobom ni uže, ni palicu, ni čekić, ni potkovane cipele. Ovde se obično ide najlakšim putem ili stazama, kuda hajvan prolazi, a na vrhove se penje sa najlakše strane. Ko hoće da reskira život, puzajući se uz vratolomne i strmoglavne stene, taj mora sam bez vođe ići. Ja sam vodio obično sa sobom čitav mali karavan, pet do sedam ljudi i dva ili tri konja. Karavanbaša mi je bio uvek Velija Spahić, koji svake godine prelazi 15—20 puta Prenj i okolne planine sa strancima. On je kao pešak imao sa mnom fotografirati, a još jedan ili dva mladića, koji su pošli bez konja, pomagali su pri slikanju. Ja sam većinom išao peške osobito prvih dana, dok sam imao mnogo prtljaga. Obično sam dva konja sa sepetima natovario vodom, lebom, jelom i konzervama, šatorom i odelom. Ko ide na više dana, treba da ponese košulja i čarapa, da se može presvući, kad se oznoji ili pokisne. Osim toga treba jedno toplo odelo, da se u veče preobuče i dobar ogrtač, jer je noću na planini zima. Ja sam četiri puta bio gore na Prenju i hodao sa konjima i bez konja; jedared sam bio pet dana, a jedared punih sedam dana na planini i nikad mi nije bilo dosadno, a ni onima, koje sam sa sobom vodio. Ko umije da uživa u veličanstvu prirode i da se gore pod oblacima divi svemoći božijoj, ko uživa da provede nekoliko dana u divljini i pustinji, ko hoće da vidi najstariju nomadsku kulturu, ko želi da slika lepe predele i ko tgraži, da proučava divlji krš, neka otide na Prenj, ne će se kajati. |
Prenj u likovnoj umjetnosti
Lazar Drljača (1882.-1970.)
Lazar Drljača, (Blatna kod Bosanskog Novog, 10.10.1882. – Konjic, 13.7.1970.), bosanskohercegovački akademski slikar. Živio je u osami, stvarajući za sebe i ne pokazujući svoja djela nikome. Ostavio je dubokog traga, ne samo svojim umjetničkim djelom koje spada u sam vrh europskog slikarstva (Srbi ga smatraju jednim od najznačajnijih srpskih slikara ekspresionizma 20. stoljeća, Izv: Wikipedija.sr), nego i načinom svog života, zbog kojeg ga još nazivaju i posljednjim bosanskim bogumilom.
O Lazaru možemo govoriti kao o jednom od najznačajnijih slikara u BiH i jednoj veličini koja nije pridonosila etnikumu kojem je pripadao i Prosvjeti, već duhovnoj energiji i snazi onoga što zovemo duhovna moć Bosne i Hercegovine. To je jedan od najvećih historijskih zaloga koji je našem prostoru dao snagu i vjeru da se može ići uzlaznom putanjom bez obzira na to kakve su nas historijske tegobe opterećivale. Obilazeći okolinu Sarajeva u jednom trenutku je prešao preko Prenja i ugledao Boračko jezero i poslije Beča, Pariza, Sardinije, Korzike, Rima... rekao je 'ovo je prostor na kojem mogu živjeti'. * Po svome znanju, kulturi i umjetničkom imenu, ovaj gorštak mogao je biti umjetnik i zabavljač bogataških salona, dvorski slikar i bogataš koji vješto portretiše milostive gospođe i njihove pudlice u enterijerima punim mirisa parfema i bogatih trpeza. Mogao je biti štićenik ministara, generala i fabrikanata, provodeći život po bjelosvjetskim konkarnicama, biti počastvovan posjetama dvorana, posjedovati čekovne knjižice i šepuriti se po prostranim ateljeima u svjetskim metropolama, igrati golf i bridž i ulaziti u pomodne kataloge i enciklopedije umjetničkih mešetara na panađurima skorojevićke taštine... |
Biografija
Rođen je 10.10.1882. godine u zaseoku Blatna kod Bosanskog Novog, u obitelji seljaka Mihajla Drljače. Bez obzira na siromaštvo, roditelji su ga odlučili školovati. U Sarajevo dolazi 1896. godine i tu završava bravarski zanat. 1906. godine polaže završni ispit na Tehničkoj srednjoj školi na građevinskom odjelu. Prijemni ispit na Bečkoj akademiji likovne umjetnosti Drljača polaže u listopadu/oktobru 1906. Primljen je kod profesora Christiana Griepenkerla. 1911. godine dobija poziv i sudjeluje na međunarodnoj izložbi u Rimu. Sporna je godina rođenja Lazara Drljače. U jednom izvoru nalazimo da je rođen 1881. god., u drugom 1883. god., a na panju koji se nalazio iznad Lazarevog groba, umjesto spomenika, piše da je ovaj umjetnik rođen 1882. god. Nakon Sarajeva, glavnog grada Lazareve rane mladosti, potom austrougarskog Beča, mediteranskog Rima, odlazi u Pariz. Od osam pariških godina, tri prve su fovističke, i životom i slikarski (Drljača ima atelje, istražuje muzej Louvres), pet slijedećih su tajnovite, tako da u zavičaju ništa ne znaju o svom Lazaru. Tek 1919. pročulo se da je, južnije, u Italiji, bio u logoru interniraca.
1920.-ih godina vraća se u Bosansku krajinu, među svoje planine, potom danima plovi rijekom Unom, u čamcu koji je sam napravio "po ugledu na feničansku lađu". Drljača se već tada, sagradivši u zavičaju "slikarsku kolibu", pripremao za višegodišnji bogumilski život na Borcima. 
Pejzaž s Boračkim jezerom (Le paysage avec le lac de Borci)
Tehnika: ulje na platnu; Dimenzije: 45,5 × 63 cm Točan datum konačnog naseljenja Drljače u Brcima, teško je utvrditi, jer je on neprestano putovao i vraćao se: "ovdje je pola puta između Sarajeva i Mostara, dva kulturna centra". Uglavnom to bi moglo biti 1931. godine kada se nastanjuje se u takozvanoj "kolibi u Kotaradži. Prije nego je 1931. definitivno postao zatočenik planinske ljepote, Drljača intenzivno putuje. Najprije se odmetnuo od zavičaja, uputivši se drvenom dvokolicom u Sarajevo, potom - niz Hercegovinu, sa stvaralačkim izletima u dolinu rijeke Drine, do Mostara i pod Durmitor.
Slikao je tako da je izazivao divljenje poznavatelja umjetnosti širom svijeta, izlagao je po Europi, a sam je jednom prilikom rekao da slika zato što to voli, a izlaže samo zato da preživi. Cijeli život je proživio izuzetno oskudno, ali je bio prava riznica duhovnog bogatstva. Posebno se mora naglasiti njegov specifični odnos s prirodom. On je živio u prirodi, slikao motive iz prirode, iako je imao izvanredne uspjehe sa svojim jako upečatljivim portretima. Na Drljačinim rijetko sačuvanim uljanim radovima najbolje se vidi snaga umjetnikovog ekspresionizma. Nakon dugih lutanja po svijetu, progonstva na Sardiniji gdje je proveo 4 godine tijekom Prvog svjetskog rata, vratio se kući u selo Blatna. Četiri godine je živio slobodno, nesputano, u prirodi i od onoga što mu je ona davala. Otkrio je potpuno novi svijet, svijet izvan civilizacije i osjećao se puno bolje nakon svih godina potucanja i patnji koje su ostale iza njega. To vrijeme će postati presudno za njegov dalji život. U rano proljeće 1930. godine u dvokolici (ćeze) koju je sam napravio, Lazar Drljača prvi put stiže u Konjic, a 1931. godine definitivno se odlučuje naseliti u okolici Boračkog jezera. Do Drugog svjetskog rata živio je u vili Alekse Šantića, ali tijekom Drugog svjetskog rata silom prilika seli u planinsku kolibu u Kotaradžama. Poratno razdobije, koje nije u Drljači umjelo prepoznati umjetnika, "prekvalificiralo" ga je u šumskog radnika, pa u kosca. Nakon požara koji je 1946. godine izbio u njegovoj kolibi, izgorjele su sve njegove slike, osim jedne. Lazar se seli u kolibu u Jažvama na Borcima, da bi mu kasnije općinske vlasti iz Konjica dodijelile Šantićevu vilu u kojoj će živjeti do smrti 1970. godine. Gubitak najvećeg dijela svog slikarskog opusa u požaru, slikar nikada nije prežalio, jer je najplodnije slikarsko razdoblje nestalo u trenu. O svom životu na obroncima planine Prenj, na obali Boračkog jezera u čistoj i prelijepoj prirodi Boraka, sam Lazar je govorio: "Upoznao sam mnogo feniga i ljekovitog bilja i cvjetova. Pošto sam ostao vjeran planini i slobodi, ljudi i žene - svi su me voljeli i pomagali. Bande su mi u ratu slike pokrale. Ostao sam go i bos. Srećom imao sam dva veća platna na štafelaju i slike sa uljem na njima. Boju sam ostrugao i od gola platna napravio sebi odijelo." Sam je izrađivao boje za svoje slike od prirodnih materijala koje je nalazio po planini Prenj. Lazar Drljača umro je 13.7.1970. godine. Još davne 1932. godine za sebe je rekao: Ja sam vidite, nakon Rima i Pariza u kojima sam radio i izlagao postao pravi, tvrdi bosanski seljak. Ja sam vam u stvari Bogumil. Njegova jedina želja je bila da bude sahranjen kao Bogumil, a na grobove Bogumila stavljaju se stećci. Živio je u osami, stvarajući za sebe i ne pokazujući svoja djela nikome. Doživljavao je niz neugodnosti, ali i ljubavnih trauma. U svojoj 80. godini zaljubio se u 60 godina mlađu učiteljicu. Zbog neuzvraćene ljubavi je bio toliko očajan da je pomišljao na samoubojstvo. (kix.ba) Djela
Od "Portreta Berte", prve zapaženije Drljačine umjetničke kreacije (1909. godine), pa do "Kopernika" i "Capinera" iz 1969. godine, stvaralački vijek ovog slikara trajao je šest desetljeća. Mijenjajući mjesta življenja, mijenjao se i slikar, susretao s različitim slikarskim poetikama, profilirajući osobni stil. Drljača je, kao bečki đak, bio "ozračen" tzv. bečkim plenerizmom, karakterističnim po "iskoraku" iz ateljea i ulasku u vrevu života. U slici "Iz bosanske mahale" Drljača je na sokaku, boje su razlivene, iz slike prema nama idu najprije starac, pa iza pokrivena žena. Arhitektonska čvrstoća slike postignuta je kroz kontrast sjenki vremešnih kuća, koje "nasrću" na ljude i bljeska svjetlosti, pojačavajući jos više skrajnutost života. "Tri konjanika" su iz slikarevog pariškog razdoblja. Majstor je sada u fovizmu, tom "derivatu" europskog ekspresionizma. Konjanici odlaze od nas, u sliku, u neizvjesnost - dva minareta "zabodena" u nebo su im izgleda orijentir. Disperzija boja kojima je naslikano nebo također pojačava dramu odlaska "junaka" slike. Dvadesetih godina Drljača "ide" prema akvarelu, hvatajući u zamku slike impresije, ponajviše iz Italije, "Na putu iz Firence za Viterbo", "vjenčavajući nebo i zemlju", rečeno blejkovski. Kroz Drljačine akvarele "protječu" Una, Neretva, pokatkad i Radobolja. Mlinovi su također često u "fokusu" akvarela, očito u vizuelnom "srodstvu" s kolibama koje su bile dom slikaru. Rustikalni su pejzaži u koje bismo se naselili. Tek pokatkad borovi, u paru kao uskličnici s akvarela nas opominju na okrutnosti egzistencijalnog kruga. Odmah tu negdje su i "Capineri", čiju je gotovo sizifovsku dramu Drljača "ispričao" u četiri akvarela. Slikar je s planina bojama silazio i u gradove na mostove. Akvarelima se pripremao za tu novu "kolorističku ekstazu", prepoznatljivu na slikama koje su ekspresionistički odgovor na stvaralački susret s mostarskim i konjičkim starim mostom. Na tim slikama Drljača se upravo nije priklonio nego je u "zavadi" s tzv. "kolorističkim realizmom", napravivši otklon od "prepisivanja" stvarnosnog. Boje su ozvučene, stihijnost prirode ukroćena arhitektonikom mostova - to je svojevrsna slikarska sinestezija: slikama "šumi" Neretva. "Koloristički kaos" bit će uslikan i u portrete, one kasnije, "kopernikanske", s izvariranim likom tog astronoma s kojim će se Drljača "družiti" decenijama, čak do pred smrt. Nije li slikar svoje "emotivne pejzaže" posuđivao ovom renesansnom Poljaku? I portret majke s djecom, iz godine 1968., viđen nedavno kod slikarevog "pobratima", bivšeg lugara s Boraka Andrije Anđelića, sveden je na slikanje brižnosti, emocija. Otud i asketizam, prigušenost boja, priklonut će ka odgonetanju "panike tijela", intimitetu, mentalnoj drami čovjekovoj. 1953. godine na popisu stanovništva Drljača u rubrici "zanimanje" navodi: akademski slikar, arhitekta, tehničar, bravar, zapinjač gvožđ, pekač rakije, kosac, pružni radnik, capiner, miner, kuhar, kopač... Anegdota o Lazaru Drljači
Spuštajući se s planine, dole na magistralni put, više iz znatiželje nego iz potrebe, podigne slikar Lazar Drljača ruku pred dolazećim autom, da ga poveze do grada. Vozač se zaustavi i nastave vožnju. Pokazalo se ubrzo da su Lazarevi saputnici bili stranci – iz Švajcarske i da su krenuli do Jadranskog mora. S obzirom da je Lazar bio čudno obučen, u dugačkom kaputu pa još sa pelerinom izgledao je kao neko iz XIX vijeka, žena je prigovorila vozaču na njemačkom jeziku; - Zašto si primio ovog luđaka u auto? - Gospođo, ja nisam luđak, ja samo patim od kostobolje, pa mi je uvijek hladno, uzvratio je Lazar na odličnom njemačkom jeziku. Žena se, šta bi drugo, zastidi, ali poslije nekog vremena opet je protestovala kod vozača, ali sad na francuskom jeziku: - Šta ti bi da primiš ovog klošara? Lazar ne ostade dužan, odgovori na tečnom francuskom: - Gospođo, iako sam par puta spavao ispod mostova u Parizu, to ne znači da sam klošar. Stanovao sam daleko od Sene, pa kad hoću da slikam jutro na Seni, ja prespavam ispod mosta, jer me jutarnja hladnoća probudi na vrijeme. Lazarovi domaćini u autu totalno se zbune i ušute. Napokon će vozač ironično, ovaj put na italijanskom, posumnjati da je njihov saputnik slikar. - Kaže da je slikar, kladim se da nikad nije čuo za, recimo, Modiljanija. Na to će Lazar na dosta dobrom italijanskom: - Ne samo da sam čuo za Modiljanija nego sam ga i lično poznavao i posuđivao sam mu novac, a poslije pijanki ga i trijeznio, uzvratio je Lazar Drljača i dodao; - Sad zaustavite auto da izađem, mora da sam i luđak i klošar kad s vama imam posla. Zabilježeno prema sjećanju doktora Rajka Sarića jednog od rijetkih ljudi s kojim se Lazar Drljača upuštao u razgovor. IZVOR Dijaspora.online GALERIJA: Lazar Drljača
IZVORI
Wikipedija - Lazar Drljača Kontrapunkt - Lazar Drljača - Slikar mimo svih ostalih Klix.ba - Lazar Drljača je bio posljednji bosanski bogumil Dijaspora online - Čovjek za kojim je planina plakala Radio slobodna Europa - Postavljen stećak na grob Lazara Drljače, 16.8.2010. Zapadni Srbi - Lazar Drljača |
Prenj u filmskoj umjetnostiBitka na Neretvi
O bitci na Neretvi snimljen je 1969. film “Bitka na Neretvi” u režiji Veljka Bulajića, koji je uz brata Stevana Bulajića i Ratka Đurovića učestvovao i u pisanju scenarija. “Bitka na Neretvi” smatra se najboljim i najskupljim filmom jugoslavenske kinematografije; nominiran je za Oskara, za najbolji strani film 1969, a po broju statista i utrošenih sredstava uvršten je u povijesne filmske spektakle. Film je sniman 18 mjesec. Glazbu je napisao Bernard Herrmann, uz izvođenje londonske filharmonije. Plakat za film napravio je Picasso.
U filmu su glumili čuveni Orson Welles, Sergej Bondarčuk, Yul Brynner, Anthony Dawson, Milena Dravić, Boris Dvornik, Milena Dravić, Ljubiša Samardžić, Velimir Bata Živojinović, Franco Nero, Silva Košćina, Lojze Rozman, Nikola-Kole Angelovski, Stole Aranđelović, Miha Baloh, Faruk Begoli, Milena Dapčević, Dragomir Felba, Fabijan Šovagović, Pavle Vujisić, Abdurahman Šalja, Radko Polič, Branislav-Ciga Jerinić i dr. Na premijeri 29.11.1969. u Sarajevu bili su i Sofia Loren i Omar Shariff. Na Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi, u konkurenciji 120 filmova svjetske kinematografije, uvršten je 2010. u deset najvažnijih filmova o Drugom svjetskom ratu. U svijetu ga je, u više od 80 zemalja, vidjelo 350 milijuna gledatelja, a u bivšoj SFRJ četiri i po milijuna, što ga čini najgledanijim jugoslavenskim filmom.
|
Vrhovi Balkana: Prenj
Proukcija: Al Jazeera Balkans Lupoglav video [14.02.2015.]
Datum objave: 14.2.2015. Objavio: BHRT - Radiotelevizija Bosne i Hercegovine Opis: Dinno Kassalo: ''Lupoglav 2012'' Dan mladosti na Prenju
Autor: Adnan Adilović, objavljen 26.5.2014. Opis Videa: Konjička Bijela-Rapte-Tisovica-Vrutak-Sedlo-Zelena Glava |
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
|
Karta planinarskih staza na Prenju
|
Biciklizam
Bike Park Prenj - Biciklistička kartaBike Park Prenj, kojega čini 360 kilometara mapiranih, označenih (na području šume) i kategoriziranih prometnica na širem području Prenja, namijenjen je prije svega za brdski biciklizam, ali i za druge vrste rekreacije.
Na četiri glavne ulazne lokacije postavljene su informativne ploče s kartom cjelokupnog područja i svim potrebnim informacijama, kako slijedi: 1. Rujište (ispred motela Snježna kuća) 2. Jablanica (na platou ispred muzeja) 3. Konjic (na šetalištu kod gradskog tunela) 4. Boračko Jezero (na recepciji kod ulaza) Osim informativnih ploča napravljene su i informativne džepne kartice koje se mogu dobiti u informacijskim centrima turističke zajednice, biciklističkih klubova i turističkih objekata na području. Za korištenje staze preporučuje se kretnje isključivo označenim cestama i uz korištenje džepnih karata i GPS uređaja za orijentaciju. Korisnici upotrebljavaju staze na vlastitu odgovornost pri čemu moraju postupati odgovorno kako ne bi na bilo koji način ugrozili ili povrijedili sebe ili druge. |
BORAVAK
Pristupi
Uobičajeni pristupi planinskom područu Prenja su iz najbližih većih gradova Konjica, Jablanice i Mostara, koji se svi nalaze na magistralnoj cesti Sarajevo - Ivan-sedlo - Konjic - Jablanica - Mostar - Jadran. Iz ovih gradova se pristupa manjim mjestima i kanjonima te udolinama odakle počinje večina staza i markiranih putova do planinarskih objekata i vrhova - iz kanjona konjičke Bijele, Idbara, Šanice, mostarske Bijele, potoka (Potoci).
Osim markiranih planinarskih staza, od rubnih dijelova Prenja vode i mnogobrojne šumske ceste (putovi), prohodne za brdske bicikle, terenska vazila i pješake - sve do visokih planinskih dolina, sa kojih su mogući usponi prema središnjem dijelu masiva.
Osim markiranih planinarskih staza, od rubnih dijelova Prenja vode i mnogobrojne šumske ceste (putovi), prohodne za brdske bicikle, terenska vazila i pješake - sve do visokih planinskih dolina, sa kojih su mogući usponi prema središnjem dijelu masiva.
- Konjic - Borak - Ruište / Rujište (35 km; dionica Borci Ruišta 22 km),
- Konjic - Rapta - dolina Tisovice (25 km),
- Konjic - Borak - vrh Borašnice (25 km)
- Jablanica - potprenjska sela - pod vrh Cvitine-Cetine (25 km),
- Mostarska Bijela (na magistralnom putu M - 17) - Varda - Glogovo (ispod vrha Veliki Prenj (24 km).
Smještaj
Planinarski domovi, kuće i skloništa
|
Planinarska kuća Međuprenje
Planinarska kuća "Međuprenje" nalazi se na istoimenoj lokaciji, u neposrednoj blizini "Milanove kolibe" (izgrađena 1936. godine), na planini Prenj, na nadmorskoj visini od 1540 metara. Izgradilu su ju članovi Planinarskog društva "Prenj - Glogošnica 1979" u razdoblju od 2012. do 2016. godine. Sve informacije o rezervaciji boravka i posjeti ovoj planinarskoj kući možete dobiti na facebook stranici Planinarskog društva "Prenj - Glogošnica, ili putem mail-a: pdpg1979@gmail.com. Cijene noćenja u ovoj planinarskoj kući za 2017. godinu su: 5 KM - za članove PS BIH/FBIH, odnosno članove bilo kojeg planinarskog društva iz Bosne i Hercegovine s uredno plaćenom članarinom i važećom markicom za tekuću godinu; 10,00 KM - za sve planinare i posjetioce koji ne posjeduju člansku iskaznicu PS BIH/FBIH, odnosno nisu članovi niti jednog planinarskog društva BiH. Za sve članove PD "Prenj - Glogošnica 1979" boravak i noćenje u ovoj planinarskoj kući su besplatni. |
Planinarska kuća "Međuprenje" (1540 m n/v)
Autor: Planinarsko društvo Prenj-Glogošnica 1979 Akcija Jezerce (Prenj)
Opis videa: Akcija izgradnje planinarske kuće "Jezerce" u srcu Prenja, od 03-05- srpnja 2009. |
IZVORI I LITERATURA
Reference[1] Zone 2000 - Priča o Prenju
[2] Zone 2000 - Zatiranje povjesnih naziva toponima na Prenju i Čvrsnici, Bećir Behrem, septembar 2011. god. [3] Hercegovina, časopis za kulturno i historijsko nasljeđe, br. 11-12, Mostar 2000. (PDF) [4] Wikipedija - Boračko jezero Ostali izvori i literaturaANĐELIĆ, dr. Pavao. Historijski spomenici Konjica i okoline, I. Konjic: Skupština općine, Konjic, 1975.
ANON. Sniježna jama na putu iz Malog Prenja na Tisovicu, Nada - pouci, zabavi i umjetnosti, Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, br. 21, 1.novembar, god. VIII, 290-291; Sarajevo, 1902. LEPIRICA, Alen: Geomorphological characteristics of the massif Prenj (Geomorfološke karakteristike Prenjskog masiva), Acta Carsologica 37/2-3, str. 307-329, Postojna, 2008 (PDF) LEPIRICA, Alen: Fizičko-geografske karakteristike endemnog razvojnog centra Prenj, Čvrsnica i Čabulja. EKO BiH MONOGRAFIJA. 2008. (DOC)
POPOVIĆ, Jovo, 1934. Ljetni stanovi (staje) na Prenj planini, GZM, Sv. 1, Sarajevo, 81-115; RAZNO; Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine - Prahistorijski tumulus i nekropola sa stećcima na lokalitetu Dabića (Velika) poljana, na obroncima planine Bahtijevice, historijsko područje (OTVORI) VARIŠIĆ, Amir. Prenj, Udruženje za zaštitu okoline Zeleni Neretva Konjic, Konjic, 2012. Otvorena "Konjička kuća": Atrakcija koja spaja turizam, ruralni razvoj i običnog čovjeka, Klix.ba, 23.11.2016. Otvorena Konjićka kuća, Poljoprivreda Konjic, 23.11.2016. Otvorena planinarska kuća "Međuprenje", 21.8.2016. Otvorena planinarska kuća "Jezerce" na Prenju, 9.7.2016. Tunel kroz „Planetu Prenj“, Deutsche Welle, 24.2.2016. Izašla nova knjiga Kenana Husremovića: "Na visovima Prenja". 10.1.2016. Životna priča Armina Gazića: Preživio pad sa stijene visoke pedeset metara, Faktor.ba, 2.1.2016. Vanjske poveznice i korisne adrese |
| ||||
Knjiga Kenana Husremovića: "Na visovima Prenja"
Početkom 2016. godine iz tiska je izašla knjiga "Na visovima Prenja" autora Kenana Husremovića, u kojoj su prikupljeni njegovi zapisi sa planinarskih uspona po Prenju. U knjizi se nalazi i topografska karta s ucrtanim ucrtanim planinarskim stazama, lovačkim i pastirskim stazama kojima je autor prošao za vrijeme svog boravka na Prenju. Glavni i odgovorni urednik: Braco Babić. Knjiga je tiskana u boji, ima 158 stranica na kojima su prikazane mnoge fotografije, među kojima je i 30 panoramskih i topografska karta Prenja. Format knjige: širina 29,7 cm x visina 19,8 cm; Korice: tvrdi uvez i šivano. Tiraž: 1000 primjeraka. Knjigu možete kupiti ili naručiti pouzećem na adrese: Foto galerija "Planinarski kutak" (prodavnica "Madera"), Baščaršijski trg 17, Sarajevo, tel.: +387 (0) 61 85 80 98 Kenan Husremović, e-mail: kenanhusremovic@gmail.com tel.: 00387 (0) 61 68 63 70 Planinarski savez Federacije BiH, e-mail: psbih1@bih.net.ba tel.: 00387 (0) 33 55 56 86 Braco Babić, e-mail: babicbraco@gmail.com, tel.: 00387 (0) 62 87 72 62 Cijena knjige je 40,00 KM Izvor: Braco Babić |
Prenj
Autori: Muhamed Gafić, dr Šemsudin Džeko, Izdavač: Turistička zajednica kantona Sarajevo, Sarajevo, 2009. |
Prenj
BROŠURA Udruženje Neretva Zeleni Konjic |
