|
|
SREDIŠNJI POJAS > PLANINE VISOKE HERCEGOVINE > Prenj (masiv)
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Zelena glava (2155 m)
Koordinate najvišeg vrha: 43.5494, 17.9039
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Zelena glava (2155 m)
Koordinate najvišeg vrha: 43.5494, 17.9039
|
U SURADNJI SA:
|
UvodPrenj je visoki planinski masiv u sjevernom dijelu Hercegovine.
Na njegovu sjeveroistoku, sjeveru i zapadu i jugozapadu okružuje ga u širokom luku rijeka Neretva, od mjesta Glavatičevo (na sjeveroistoku) sve do Bijelog polja kod Mostara (na jugoistoku). Padine Prenja prema obalama Neretve vrlo su strme, mjestimice, u strmim odsjecima od 700 do 800 metara visine. Prema Boračkoj drȁzi taj je pad puno blaži. Također, i manje riječice koje izviru u masivu Prenja te nakon kraćeg toka utječu u Neretvu, stvorile su kanjone i veće udoline, kao što su to konjička Bijela, Idbar, Šanica i mostarska Bijela. Na rubovima planinskog područja nalazi se više prirodnih i umjetnih jezera kao što je Boračko jezero (prirodno) te umjetna jezera na rijeci Neretvi: Jablaničko, Grabovičko i jezero Salakovac. Prema jugozapadu i jugoistoku, uz rubne dijelove Prenja prostiru se polja Bijelo polje, Velika draga, Hansko polje i planina Bahtijevica (nadmorske visine 1163 m, ogranak planine Prenja), koja se nalazi blizu staroga puta koji je Bosnu povezivao s obalom Jadrana. Sa suprotnih obala rijeke Neretve okružuju ga planine Visočica s istoka, Bjelašnica sa sjeveroistoka, Bitovnja sa sjevera, Čvrsnica sa zapada; s juga, odvojen prijevojem Rujište (1050 m) Velež (1969 m) te Crvanj (1921 m) s jugoistoka. Prenj je išaran dolinama i kanjonima, visokim vrhovima i liticama. Ovdje se nalazi 11 (prema drugima 10) vrhova viših od 2000 metara. Najviši vrh Prenja je Zelena glava (2155 m). Na samom masivu nalazi se više dolina: Tisovica, Lučine Barni dô, Glogovo, Štirni dô, Poljica, Crnog polje, Vlasni dô, Velike bare, Bijele vode, Rapta. Prenj ima planinsku klimu s mnogo sniježnih padalina, no zbog njegove građe, usprkos velikoj padalina površinski vodeni tokovi su vrlo rijetki. Na njemu je moguće naći dosta tragova nekadašnjih ledenjaka. Mnogi Prenj smatraju najljepšom, najatraktivnijom ali i najsurovijom planinom u Bosni i Hercegovini. 
Pogled iz Tisovice na Otiš i Zelenu glavu
Ime planineLatinski naziv Prenja je Mons Daversus.
Jedna od pretpostavki je da je Prenj svoje današnje ime dobio po Perunu, bogu gromovniku starih Slavena. |
 BOOKING
Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području Prenja Oglašavajte ovdje:
|
GEOGRAFIJA (ZEMLJOPIS) PLANINE
Reljef
Položaj
Prenj je smješten u velikoj okuci što ju čini rijeka Neretva u prostoru od Glavatičeva preko Konjica do Rame i odatle preko Jablanice, Donje Drežnice do južno Prigrađana (Bijelo polje, kod Mostara). Omeđen je s istoka od Glavatičeva do Konjica Neretvom, sa sjevera od Konjica do Rame i Jablanice Jablaničkim jezerom i od Jablanice prema jugu do Prigrađana Neretvom, dok se prema jugu postepeno spušta prema visoravni Gornje i Doljnje Zijemlje (Zimlje).
Prenj je smješten u velikoj okuci što ju čini rijeka Neretva u prostoru od Glavatičeva preko Konjica do Rame i odatle preko Jablanice, Donje Drežnice do južno Prigrađana (Bijelo polje, kod Mostara). Omeđen je s istoka od Glavatičeva do Konjica Neretvom, sa sjevera od Konjica do Rame i Jablanice Jablaničkim jezerom i od Jablanice prema jugu do Prigrađana Neretvom, dok se prema jugu postepeno spušta prema visoravni Gornje i Doljnje Zijemlje (Zimlje).
|
Podjela Prenja prema rasporedu njegovih grebenskih grupa
1. Središnji dio Prenja Najviši greben Prenja nalazi se jugozapadno od doline Tisovice, istočno od mostarske Bijele i zapadno od Crnog polja i njegova produžetka Vlasnog dola. Čine ga najveći grebeni i vrhovi: Otiš, Zelena glava, Botini, Sedla, Kapljuč, Velike vršine te Vjetrena brda (Erač), Lupoglav, Ovča, Galić (Galič / Golić), Vidina kapa i Herač. Glavni greben ima pravac pružanja SZ – JI, a najviši vrhovi idu sredinom grebena koji je sastavljen poglavito od dolomita, a točilima i žljebnicama duboko je razriven u pojedine visoke, osamljene vrhove. Strane vrhova i grebena neobično su strme s velikim nagibima. Karakteristike udolina ovog dijela Prenja su bunaraste vrtače koje su često ispunjene snijegom. 2. Sjeverni dio Prenja Sjevernim dijelom Prenja dominira izraženi dugački greben Konjičke (Prenjeve) Bjelašnice koji se prema jugu uspinje do njegova najvišeg vrha Velika kapa. Prema sjeveru greben se lagano spušta preko Rapta (oko 1300 m n.v.) i Ljubine (1110 m n.v.) sve do Konjica, odnosno Neretve i Jablaničkog jezera, dok se zapadno manjim odsjecima preko Vranovine spušta u dolinu Tisovicu. Sjeverna strana doline Tisovice pored Djevojačkog kuka (1502 m n.v.) spušta se niz strmi Zmijinac, te kroz Bukov laz u dolinu Idbra. U ovom dijelu Prenja svakako vrijedi istaći dva markantna šiljata vrha: Taraš i Zubac, kao i ljevkastu vrtaču kod izvora Jezerce ispod Taraša. 3. Sjeveroistočni dio Sastoji se iz zaravni koja se prostire između udolina konjičke Bijele i Boračke drage. Na njoj se izdižu Osobac, Zubci, Poslušnik i Borašnica. S istoka, jugoistoka i sjeveroistoka padine se spuštaju u dolinu Boračkog potoka i Neretve. Na zapadu je strmi odsjek gdje se nalazi Osobac. Sa sjeverozapada, zapada i sjevera teren se strmo spušta niz Rakov laz u dolinu konjičke Bijele predjelom obraslim šumama munike, crnog bora i bukve. 4. Jugoistočni dio Ovaj dio Prenja nalazi se istočno od doline Bijele vode (oko 1400 m n.v.) i južno od Crnog polja i Boračke drage. Glavni lanac vrhova u ovome dijelu Prenja su Sivadije odvojene na sjeveru sedlom Prijevorac (1673 m n.v.), od središnjeg dijela Prenja. Prema jugu se jugoistočni dio pruža do Rujišta i Zijemlja (i kod Bahtijevice do planine Crne gore). Na krajnjem istoku ovoga dijela Prenja nalazi se visoravan Crna gora (Jelovina), čije se rubne padine strmo spuštaju prema uvali Boračkog jezera. 5. Jugozapadni dio Prenja Juzozapadni dio Prenja nalazi se između doline Bijele vode na istoku, planinske uvale Rive i Razdolja na sjeveru. Prije strmog pada prema dolini Bijelog polja (kod Mostara), tvori prostranu stepenicu (visoravan) Rošce planinu. 6. Sjeverozapadni dio Prenja Krajnji sjeverozapadni greben Prenja čine Kantar, Veliko brdo, Vidovo, Cetina (Cvitina/Cvitinje) i Veliki Prenj, odn. Has. Ovaj greben je prepun krških relejfnih oblika tipičnih za visoke dinarske planine. 7. Zapadni dio Prenja – visoravan Glogovo Najzapadnije dijelove Prenja čini prostrana visoravan Glogovo koja se postepeno spušta od Hasa i Galić Prenja na istoku, do kanjona Neretve na zapadu. Visoravan Glogova podijeljena je na Stajski, Vidovski i Jesenjski gvozd. Prema istoku visoravan Glogovo naglo se spušta u duboku dolinu mostarske Bijele, a prema sjeveru strmo se spušta u dolinu Glogošnice. |
Prenj obilježava osobiti tip krša - krš u dolomitima. Za vrijeme ledenog doba Prenj je bio pod ledom iznad 1500 metara visine. Tu su bili ledenjaci: Otiš s 5 - 6 km dužine, Tisovica 4 - 5 km, dolinski valov Bijele, Kantarski cirk i dr. Danas se vide ostaci mutonirane stijene, cirkni odsjeci i najmoćniji najniži morenski bedemi Tisovice na 1200 m visine. To su najniži morenski bedemi u Dinarskim planinama. [1]
PROČITAJ VIŠE
Tragovi glaciokrškog reljefa najzastupljeniji su na Prenju Izvor: BHDOCumentary; Piše. Alen Lepirica |
Geologija
|
Pogled na Konjic i Prenj
Mala Gradina, pogled na kotlinu Trešanice, Ovčare, Konjic i vrhove Prenja. Autor: nihadciko; Izvor: Panoramio 
Krška dolina Zakantar (Za Kantarom) s brojnim škrapama iz kojih raste vrbica (ljubičasti cvijet) i grmovi maline.
Autor: nihadciko; Izvor: Panoramio |
Vijenci, grebeni, vrhovi
|
Najviši vrhovi Prenja su:
Zelena Glava (2155 m nv; na starijim topografskim kartama navedena je visina od 2103 m, dok je na samome vrhu označena visina od 2155 m n.v.) Lupoglav (2102 m n.v.) Otiš (2097 m n.v. moguće je pronaći i podatak od 2098 m) Erač, ponegdje i Erać, odn. Vjetreno Brdo 2082 m n.v. ; mogu se pronaći i podaci o 2076 m, odn. 2088 m n.v.) Herač, ponegdje i Herać (2042; na starijim topografskim kartama 2046 m, moguće je pronaći i podatak o 2059 m n.v.) Osobac (2024 m n.v.; dok je 2099 m navedeno u brošuri Prenj autora Muhameda Gafića i dr. Šemsudina Džeke; Sarajevo 2009.) Vidina Kapa (2032 m n.v.) Ovča (2021 m n.v., moguće je pronaći i podatak o 2029 m) Botini (2015 m n.v.) Velika Kapa (2004 m n.v.; dok je 2007 m navedeno u brošuri Prenj M. Gafića i Š. Džeke; Sarajevo 2009.) Kerać (2019 m n.v., 2030 m navedeno je u knjizi Forgotten Beauty, Mathias Gómez) Ostali vrhovi: Cetina (Cvitina, 1991 m, moguće je ponegdje pronaći i podatak o 2000 m n.v.) Taraš 1742 m n.v. Velika motika 1832 m n.v. Kruna 1914 m n.v. Podaci o vrhovima navedeni su prema planinarsko-turističkoj karti Prenj (godina izdanja 2014., mjerilo 1:40.000; Autor: Zehrudin Isaković; Izdavač: KPZ Planet; Kartu izradio: Bakir Sujoldžić; Recenzent: Braco Babić; Tisak: Amos-Graf d.o.o. Sarajevo). 
Vrh Zelena glava (2155 m)
|
Reljefni i ostali oblici u prostoru
|
Planinske doline
Među prenjskim vrhovima nalazi se nekoliko visokoplaninskih dolina i uvala na visinama iznad 1000 metara. To su: Tisovica, Vlasni dô i Velike bare, Lasni dô, Crno polje, Bijele vode, Čemerni dô, Lučine i Glogovo. Planinski prijevoji
Rujišta (Ruišta) odn. Ruište (Rujište) (1050 m) 
Dolina Tisovica
|
.jpg)
Prijevoj Rujište (1050 m) dijeli Prenj i Velež
Izvor: Wikipedia; Autor: Martin Brož |
|
Na putu od Tisovice prema Jezercu
U pozadini je krševita planinska uvala Zakantar (Za Kantarom) i desno od nje vrh Kantar (1883 m). Iznad lijeve strane doline piramidalno se diže vrh Crnoglav. |
Klima
|
Klima Prenja je najčudljivija i najhirovitija, tako da su nagle promjene vremena ponekada gotovo trenutne. Za vrijeme nepogoda munje osvjetljavaju vrhove Zelene glave, gromovi se slivaju u jedinstvenu kanonadu. Tutnjava odzvanja niz dolinu Boračkog potoka sve do Boračkog jezera. I kada se sve to iznenada utiša kao što je i počelo, pred nama se ukaže divno ogledalo jezera, zeleno i prozirno. Na Prenju je 19. augusta 1949. godine osvanuo lijep sunčan dan. Dvije studentkinje iz Slovenije, članovi planinarskog društva "Kranj", Ada Modić (rođ. 1916) i Marica Hribar (rođ. 1925), krenule su sa Boračkog jezera ka planinarskom domu "Jezerce". Oko 15,00 sati oblak je prekrio planinu i nastala je provala kiše. Hladan vjetar počeo je da puše strahovitom brzinom donoseći ledenu kišu i snijeg. Temperatura se spustila na 0 stepeni. U tom trenutku strašne mećave dvije studentkinje bile su nadomak planinarskog doma "Jezerce". Ali, zahvaćene panikom, skrenule su sa pravca i počele lutati po planini. Hladno nevrijeme bijesnilo je planinom. Studentkinje su bile u ljetnoj opremi. Poslije dva sata mećava je prestala noseći u smrt dva mlada života. Aprila 1954. godine Anton Skreb, student iz Zagreba, od nevremena je nastradao na Prenju, u Vlasnom dolu, tik do doma "Jezerce". 1962. godine na Prenju su poginule sestre Kezić. 14. februara 1970. godine iz planinarskog doma "Jezerce" krenula su na prvo zimsko osvajanje Lupoglava (2102 m) trojica hrabrih planinara-alpinista: Ilija Dilber, Zijo Jajatović i Momčilo Stjepanović. Tog dana nemilosrdna snježna lavina snijela je s vrha Lupoglava i uništila ovu trojicu mladih alpinista. Kad se snijeg otopio, u kamenom amfiteatru Barnog dola pronađeni su 11. jula 1970. godine.
Na klimatske osobine Prenja utiču blizina mora, reljef i nadmorska visina. Do južnih strana planine dopiru uticaji izmjenjene mediteranske klime, koja prodire uz dolinu rijeke Neretve skoro sve do Konjica. Nadmorska visina znatno utiče na klimatske osobine planine. Na Prenju se prema visini, izdvajaju tri kata reljefa: niski dolinski, srednji kraški i visoki glacijalni. Ovi se katovi razlikuju u pogledu klimatskih osobina a naročito temperaturnih. Planinski vrhovi sa sjevera sprječavaju prodiranje hladnih masa iz unutrašnjosti kontinenta, ali isto tako i mediteranskih strujanja u unutrašnjost. Takvo sukobljavanje različitih vazdušnih masa izaziva česte i nagle promjene vremena. Prenj je kao kuća na vjetrometini. [1] |
The mountain Prenj
Autor: Dženad Džino; Datum objavljivanja: 25.3.2019. |
Vode
Između prenjskih vrhova su mrežaste vrtače ispunjene snježnicima. U kasno ljeto, čak i sušnih godina, vide se ispod najviših vrhova (Lupoglava, Zelene glave i Otiša) snježnici, okrenuti ka sjeveroistoku. Tu ima jama u kojima se nalazi vječni led. [1]
Rijeke, rječice i manji vodeni tokovi Uprkos velikoj količini padalina, zbog geološke građe Prenja, površinski vodeni tokovi su vrlo rijetki. Oko masiva Prenja i na njegovim padinama nalaze se rijeke: Neretva, konjička Bijela, mostarska Bijela, Idbar, Šanica. Jezera Jezera - gorske oči su na velikim nadmorskim visinama, u bespuću, u neprohodnim šumama, u golim krševima, skrivena od očiju ljudi u još neotkrivenim prirodnim ljepotama planinske divljine. Ta razbacana jezera po planinskom bespuću imaju svoju posebnu draž. U srednjem katu krškog reljefa u vrtači ispod Otiša, nalazi se malo jezerce, koje dobiva vodu iz izvora Jezero na obali. U Tisovici su Gornje i Donje jezero, za koje možemo reći da su povremene lokve, koje se formiraju u jesen prilikom maksimuma padalvina i u proljeće prilikom topljenja snijega. [1] Jezera u okolici Prenja Masiv Prenja okružuje više prirodnih i umjetnih jezera. To su: Boračko, Jablaničko, Grabovičko i jezero, Salakovačko. 
Boračko jezero
Jezero glacijalnotektonskog porijekla, ime je dobilo po crnim borovovima koji rastu u okolici. Nalazi se obroncima masiva Prenja. Najveće je prirodno jezero ovoga tipa u BiH. |
PRIRODA
Biljni svijet
|
PRVI PRILOG POZNAVANJU MUNIKE ILI SMRČA: Prenj planina
IZVOD IZ ČLANKA Ing. PAVLE FUKAREK (Sarajevo): PRVI PRILOG POZNAVANJU MUNIKE ILI SMRČA POVEZNICA https://www.sumari.hr/sumlist/194108.pdf#page=16 Na ovoj planini nalaze se sigurno najljepše sastojine munike. Prema Becku (Beck Dr. G.: Flora von Bosnien, der Herzegowina und des Sandžak Novi pazar. Wissensch. Mitteilungen aus B. u. H. 9. 1904, str. 410), koji ju je tu prvi pronašao i proučio, tvori ona ovdje jedan značajan pojas vegetacije u najvišoj šumskoj zoni, koji se proteže gotovo kontinuirano oko cijele planine, isprekidan samo mjestimice okomitim stijenama. Već Beck bilježi gotovo sva glavna staništa na ovoj planini! i njenim ograncima. Tako spominje Borašnicu (leg. Degen ), Bjelašnicu, Veliku Kapu, Tisovicu, Kantar, Prenj, Četinje, Herač, Lupoglav, Zelenu Qlavu, Polica, Glogovo i dolinu potoka Bijele. Fiala ( Fiala F.: Zwei interessante Nadelhölzer des bosnischen Waldes. Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und d. Herzegowina Bd. I. 1893, str. 570.) još dodaje k ovim staništima i stanište na Riječici (Lešini) iznad varošice Ostrošca, a Petratsche k (Petratsehek: Bosnien und die Herzegowina auf. d. Millenium Ausstellung in Budapest. str. 272 i dalje) navodi lokalitete probnih stabala munike u Bukovom Lazu i Dubokom Potoku (?) u dolini potoka Idbra. Prema navodima staništa, koje je naveo Beck, izgledalo bi, da munika na ovoj planini pokriva samo njene vrhove i najviše planinske kose. Međutim kod Becka su samo označeni glavni predjeli, u kojima dolaze staništa munike, pa je potrebno pojedina staništa točnije označiti. Na Zelenoj Glavi, najvećem vrhu planine, nema nigdje ni jedne jedincate munike. Da bi dobili što pregledniju sliku rasporeda staništa munike na ovoj planini, poslužit će nam priložena skica. Na ovoj skici označena su sva staništa munike, koja su do sada poznata u predjelima oko rijeke Neretve. Staništa na planini Prenju, a isto tako i ostala staništa, označena su, prema zabilješkama na terenu, bez nekog naročito točnog premjeravanja. Za našu potrebu, za upoznavanje samog rasporeda ii karaktera njenih staništa, ovakvo označavanje može podpuno zadovoljavati. Da bi se lakše i preglednije moglo na skici pratiti ova staništa u savezu sa opisom u tekstu, povezali smo ih u više izrazitih skupina. Te se skupine nižu na sjevernoj strani planine, od istoka prema zapadu, zatim prelaze na južnu stranu planine i idu od zapada na istok pa se konačno vežu za početnu skupinu. a) Boračka Draga b) Crno Polje - Jezerce c) Konjička Bijela d) Konjička Bjelašnica - Tisovica - Idbar e) Glogovo - Lučine f) Poljica - Pritres - Gruča - Bijele Vode 4. Porim i Prislab planina. 
|
Stare munike iznad Lučina u planini Prenja.
Foto: Dr. Radivoje Simonović 
Munikova sastojina na Velikom Prenju. Debla pokazuju sabljast rast usljed pritiska snijega.
Foto: Dr. Radivoje Simonović |
Životinjski svijet
Prenjski daždevnjak
Izvor: BHDOCumntary; Piše: Emina Šunje, 18.4.2014.
Distribution and Conservation of Endangered Prenj Black Salamander (Salamandra atra prenjensis) in Bosnia and Herzegovina and Establishment of Long Term Monitoring
Izvor: BHDOCumntary; Piše: Emina Šunje, 25.4.2014.
Izvor: BHDOCumntary; Piše: Emina Šunje, 18.4.2014.
Distribution and Conservation of Endangered Prenj Black Salamander (Salamandra atra prenjensis) in Bosnia and Herzegovina and Establishment of Long Term Monitoring
Izvor: BHDOCumntary; Piše: Emina Šunje, 25.4.2014.
Zaštita prirode i prostora
Prenjski masiv je kilmatska granica karakteristična po solsticijskim olujama s munjama i grmljavinama. Preko puta Prenja izdiže se Čvrsnica i Čabulja. Sve tri planine karakterizira bogatstvo flore i faune. Zato se i nazivaju “Prenjski endemni centar”. Predviđene su Prostornim planom Bosne i Hercegovine da se proglase Nacionalnim parkom i da se kao neponovljiv fenomen nominiraju na Svjetsku listu prirodnog nasljeđa UNESCO-a. [3]
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
20. stoljeće
1943.
9.2.1943. Počeo je protunapad partizana u Drugom svjetskom ratu na združene fašističke snage na Neretvi, poznat kao Bitka za ranjenike. Početkom marta osam partizanskih brigada odbacilo je glavninu njemačkih trupa i svih 3.500 ranjenika prebačeno je na lijevu obalu Neretve.
9.2.1943. Počeo je protunapad partizana u Drugom svjetskom ratu na združene fašističke snage na Neretvi, poznat kao Bitka za ranjenike. Početkom marta osam partizanskih brigada odbacilo je glavninu njemačkih trupa i svih 3.500 ranjenika prebačeno je na lijevu obalu Neretve.
Narodna baština - Tradicionalne aktivnosti
Stan u južnom dijelu Prenja; arhivska fotografija
Izvorni opis: Stan na južnoj strani Prenja (Hercegovina); Foto: Dr. R. Simonović. Sombor; objavljena u: Hrvatski planinar, 1923. broj 6 |
Eksploatacija snijega i leda na Prenj planini
Izvor: BhDOCumentary, 24.4.2014.; Piše: Mirnes Hasanspahić |
Turizam
Prenj omogućuje bavljenje mnogim aktivnostima - obiluje pješačkim stazama, alpinističkim i freeclimbing (slobodno sportsko penjanje) usponima, skijaškim i snowboard turama, raftingom u podnožju planina (na rijeci Neretvi), moguć je obilazak i kupanje u planinskim jezerima i vožnja skuterima, brodicama te jedrenje na dasci (Jablaničko i Boračko jezero), sve do istraživanja bogate flore ovog podneblja.
Uz Jablaničko i Boračko jezero nalazi se i više kampova.
Uz Jablaničko i Boračko jezero nalazi se i više kampova.
PRIČE IZ PLANINE
Prenj na starim fotografijama
Prenj iz doline Bijele
Autor fotografije: Ing. B. Dilber; Izvor: Hrvatski planinar 1941, broj 1 |
Prenj je najljepša planina u Hercegovini, jer je vrlo divlji, rastrgan i ispremetan, pak je veoma zanimljivo po njemu putovati. Tako je velika planina, da se može na njoj zabaviti i 14 dana. Tu ima 11 ljetnih naseobina i u svakoj po 5—10 stanova, što je zgodno i dobro došlo, jer kad nestane provianta uvijek se može prenoćiti kod stanova, gdje sc dobije mlijeka i kiseline, pa i hljeba od raži i koje janje ili kozlić za pečenje. |
Prenj u starijim zapisima
|
Prenj planina
Autor: dr. Josip Poljak Objavljeno u časopisu Hrvatski planinar, 1928. broj 8. U nizu gorskih lanaca i sklopova velikog dinarskog sistema zauzima Prenj Planina bezuvjetno zasebno i važno mjesto koliko sa znanstvenog, toliko i sa planinarskog gledišta. Istina, ne odlikuje se onom duljinom gorskog grebena, kojom se ponosi naš gordi Velebit ili kršna Dinara, nema tu onih osobitih vrletnih kukova i raznih bizarnih oblika, koji su zasebna karakteristika samo Velebita, pa unatoč toga ipak je Prenj Planina veličanstvena u svojoj zasebnosti i s punim pravom nosi oznaku »najljepše planine« Bosne i Hercegovine. A koji su to razlozi, da tako mali gorski sklop nosi posve zasebne oznake, i što mu unatoč toga daje onaj veličanstveni izgled, ljepotu i čar? U prvom redu je geografski smještaj Prenja, a u drugom njegov razvoj od prvog momenta, kada je s današnjih njegovih slojeva nestalo mora, pa do dana današnjega, u vezi sa silama, koje su uzročnice izdizanju svakog gorja, pa tako i cijelog dinarskog sistema, a s njime i Prenja.
Uočimo li njegov geografski smještaj, to vidimo, da je Prenj smješten u velikoj okuci što ju čini rijeka Neretva u prostoru od Glavatičeva preko Konjica do Rame i odavle preko Jablanice, Donje Drežnice do južno Prigradjana. Prema tome je omedjen s istoka od Glavatičeva do Konjica Neretvom, a isto tako sa sjevera od Konjica do Rame i sa zapada od Rame do južno Prigrađjana, dok se prema jugu postepeno spušta prema visoravni Gornje i Dolnje Zimlje. Uočimo li drugi važni faktor u konfiguraciji Prenja, njegov geološki postanak, to vidimo, da su te tvorevine iz kojih je Prenj izgradjen posve suglasne sa cijelim dinarskim sistemom, i da su izgradjuiuće sile u veliko djelovale na konfiguraciju njegovu stvorivši od njega jednu rastrganu skupinu visoke gorske ravni, razdijeljenje tektonskim linijama u duboke dolove, sa uzdignutim slojevima starijih geoloških perioda. Iz ovih dvaju momenata proizlazi cijela današnja konfiguracija terena, sav njegov zasebni karakter i ona veličanstvenost i ljepota. Geološke su dakle sile uvjetovale današnji Neretvin tok, kao i tok potoka koji silaze bočinom Prenja. Pa kako je Neretva svoje kortio duboko urezala u odnosne naslage, nastojali su i potoci koji s Prenja silaze prema njoj i u nju se slijevaju, da i oni snize svoju bazu na visinu baze Neretve. Posljedica je toga bila, da je trupina Prenja bila time raščlanjena i da su se stvorile uz duboku dolinu Neretve duboke doline potoka na bočinama Prenja, kao dolina Bijele na južnoj strani, dolina Glogošnice, Idbara i Bijele na sjevernoj strani Prenja, pa je tako gorska trupina Prenja zadobila svoj izraziti karakter raskidane ploče, koja je nekada u geološkoj prošlosti bila zasigurno znatno veće protege, obuhvaćajući Čvrsnicu, Čabulju sa zapada, a visoravan Bjelašnice sa sjeveroistoka. Time u vezi možemo kod Prenja lučiti tri raznolika gorska dijela, od kojih svaki dio ima svoie zasebne morfološke značajke. Prvi dio sačinjavaju duboke doline i njihovi pristanci, koje možemo označiti skupnim imenom Predgorje Prenja; drugi dio je visoravan Prenja i napokon treći dio je sam gorski greben Prenja. Predgorje nosi posve karaktere alpinske, pa se bitno razlikuje od ostala dva dijela, koja nose sve tipične značajke krša. Razlog tome leži u geološkom sastavu tili dijelova, jer je Predgorje izgradjeno od trijadičkih naslaga, koje uvjetuju obilno nastupanje izvor vode, a time i bujniju vegetaciju i floru, dok je visoravan i greben izgradjen od jurskih i krednih vapnenaca i dolomita, koji po svojoj biti uvjetuju relijef krša, a time oskudicu izvor vode i pomanjkanje bujne vegetacije i flore. Predgorje je najjače razvijeno na sjevernoj strani, a donekle i na istočnoj i zapadnoj, dok na jugu ima to predgorje takodjer karakter krša. Ono polazi od lijeve obale Neretve u aps. visini popriječno 180 m do visine 1500, pa je od visoravni strmo odlomljeno nazublienim i oštrim grebenima, koji poput pravih alpskih orijaša ponosito uzdižu svoje bijele glavice iznad sunovratih litica nad bujnim i zelenim dolinama Neretve, Glogošnice, Idbara i sjeverne Bijele. Cijelo predgorje izbrazdano je što plićim što dubljim manje više usporednim brazdama, kroz koje se ruše u gornjem dijelu bujice, a u donjem brojni gorski potoci, koji u pretežnoj česti silaze prema Neretvi, a u manjoj česti prema dolini Idbarskoj, dolini Bijele i Glogošnice. Zapadno, sjeverno i istočno Predgorje obraslo je do visine od 1000 m. bujnom bjelogoričnom šumom u kojoj prevladava bukva, uz hrast, jasen, javor i crni grabar, a iznad ove zone do visine od 1200 m. preteže borovina, dok iznad toga dolazi vrsta bora, koju tamošnji narod zove smrč (Pinus leucodermis). Raznolikost vegetacije u mnogom uvećava prirodne krasote odnosnih dolina. Svojim prirodnim krasotama ističe se osobito dolina Neretve na cijelom prostoru od Glavatičeva do južno Prigradjana. Od Glavatičeva pa do Mljetvine ona je nešto proširena, obala joj je stjenovita i obrasla šumom, a na desnoj obali borom koji se spušta sve do same Neretve. Od Mljetana se dalje naglo suzuje njeno korito, jer je utisnuto izmedju silnih okomitih stijena, koje dosežu često visinu do 600 metara, pa teče takvim kanjonom sve do Polja pred Konjicem. Na tome putu prima ispod Košutića odvirak Boračkog jezera Šišticu, koja se ruši u Neretvu prekrasnim slapovima, nešto sjevernije s desne strane divlju Rakitnicu, koja dolazi sa podnožja Treskavice i Bjelašnice kroz silan i preko 600 m. urezani kanjon. Ispod utoka Rakitnice, a podno Biholja korito je Neretve osobito strmo i duboko urezano u pećine, koje se već iz daleka zapažaju. Tu je s desne strane obale strmoglavnica Krnjača, a s lijeve silna litica Pećina. Tik pred Konjicem prima s desne strane jaki potok Ljuta, koji izvire podno platoa Lovnice planine, a s lijeva Bijelu i Idbar, koji dolaze s podnožja Prenja. Primivši kod Konjica s desne strane potok Trešanicu, postaje dolina sve širja i pitomija do Ostrožca, gdje se opet sužuje i teče dosta uskom, ali pitomom dolinom do Rame, gdje s desne strane prima jaki potok Ramu. Od Rame je korito još uže i postaje strmijih strana obilazeći Ružno Brdo, pa izašavši iz te sutjeske postaje znatno šire tako, da je oko Jablanice lijepa, široka i pitoma dolina. Kod Jablanice prima s desne strane potok Doljanku, koja dolazi dugom i romantičnom dolinom sa podnožja Blačine planine. Od Jablanice uzima Neretva točan smjer prema jugu, prolazeći duboko urezanim, divljim i vanredno romantičnim kanjonom usječena izmedju pristranaka s lijeve strane Prenja, a s desne strane Plase i Čvrsnice. Na tom odsječku prima Neretva s desne strane Divu Grabovicu i Drežanku, koje su se izvanredno duboko usjekle u trupinu Čvrsnice tvoreći kanjon od preko 1200 m. visokih strana. S lijeve strane prima omanje pritoke kao Dobrinju kod Jablanice i Glogošnicu južno Jablanice. Osim toga na tom odsječku ima s lijeve i desne strane više orijaških krških vrela, koja se slijevaju u Neretvu, a od kojih se osobito ističe svojim lijepim slapovima Praporac vrelo, koje izbija na podnožju grebena Plase. Od ostalih dolina ističe se svojom izvanrednom ljepotom dolina Idbara, koja teče točno smjerom od juga prema sjeveru dolazeći s podnožja Prenja, a koja je u svom gornjem dijelu divlja i romantična sa pozadinom silnih nazublienih dolomitničnih litica Gole Glavice i Gornjeg Konačišta, (Sl. u prilogu) dok je donji dio pitom i slikovit koliko svojom konfiguracijom toliko i malim naseljima, koja su se nanizala uz lijevu i desnu obalu Idbara. Paralelna njoj, no istočnije smještena je znatno šira i pitomija dolina Bijele, koja počinje ispod predjela Rakov laz. Dolina južne Bijele je tipična krška dolina kanjonskog oblika, strmih stijena i vratolomnih strmnoglavica, koja počinje na podnožju samog Prenja i Galiča. Konačno u predjel Predgorja spada i kraj oko Boračkog jezera te dolina Boračkoga potoka. Dolina je smjera SZ, JI, pa teče paralelno s dolinom Neretve. Strane su doline dosta strme osobito one s Prenjske strane, a u jugoistočnom njenom kutu uvalilo se prekrasno Boračko jezero. Sa zapada mu se uzdižu ogranci šumovite Jelovine, a sa istoka ogranci ošumljenog Gornjeg Jelika. U gornjem dijelu doline t. j. SZ. ima više vrela iz kojih postaje Borački potok, koji protječe gotovo cijelom dolinom, pa utječe sa zapadne strane u Boračko jezero. Iz jezera istječe na na istočnoj strani potok Šištica, koji prolazi kroz usku stjenovitu dolinu, i slijeva se u Neretvu prije spomenutim slapovima. Sam kraj oko Boračkog jezera je lijep i romantičan, sa divnim i čistini gorskim zrakom, pa je nedaleko jezera sagradjena kuća društva planinara za Bosnu i Hercegovinu. Drugi dio Prenja je visoravan koja se uzdiže do 1.400 m, pa ju glavni greben dijeli u dva dijela, u zapadni i istočni dio. Zapadni dio predstavlja cjelovitu ogromnu ploču koja je na istoku strmo odlomljena kanjonom Bijele, a na zapadu kanjonom Neretve, dok se prema sjevero istoku veže uskom barijerom zvanom Barica, sa visoravni Hasom, koja čini razvodnicu izmedju područja Bijele i Glogošnice, pa je jedva široka 200X300 m. Ta visoravan nosi ime Glogovo, pa je u pretežnom dijelu gola i krševita sa nešto pašnjaka i zemlje težatnice. Sjeverni i zapadni dio ošumljen je pretežno bukovom šumom, a u višim dijelovima crnogoricom, pa je osobito lijepa šuma na sjeveru Stajski, a na zapadu Vidovski Gvozd. Najviša tačka Glogova je brdo Vidova 1.451 m, a sjeverno Vidove na odlomljenoj crti izmedju visoravni i Predgorja nalazi se skupina klisura zvanih Samograd. To su do 100, a i više metara visoke strmoglavnice, čiji su slojevi tanko pločasti, nagnuti nešto prema jugu, raskidani u pojedinačne stupove, koii nam u cjelini daju sliku kula nekog starog grada. Na jugoistočnom rubu Stajskog Gvozda nalazi se šumska kuća, gdje se može noćiti, a ključeve za istu valja uzeti u Jablanici kod nadlugara. Glogovo je Baricom vezano na drugi dio zapadne česti visoravni na t. zv. Has, koji je dio za 800 m viši od glogovske visoravni. Na njega se uzlazi divnom i slikovitom smrčevom šumom, koja seže ovdje do 1600 m, a na nižim mjestima nalazimo nisku bukovu šumicu. Tu se uzdižu vrhovi Mali Prenj 1916 m, na istoku, pa Veliki Prenj 1992 m, (zvan i Cvitinje, na karti pogrešno Cetinje) i Veliko brdo 1827 m. Ovaj je dio Prenja okrenut prema Jablanici, pa ga narod zove pravi Prenj, jer sve ostalo narod ne računa više u Prenj. K pravom Prenju nadovezuje se još izmedju Velikog brda, Vratoloma 1657 m, Kantara 1852 m i Crnoglava 1893 m pusti i najstrašnijeg kršnog relijefa Čemerni dol. (SI. 1.). Strahovita pustoš, koja vlada ovdje neda se pravo niti opisati. Sam tanko pločasti vapnenac liaske formacije, raskidan je i razlomljen u nebrojene ploče i pločice, koje oteščavaju napredovanje po tom bespuću. Taj je dio bez ikakve vegetacije, a tek tu i tamo viri po koja zelena travka, ili se žuti lišaj na stancu kamenu. Desno od puta u smjeru prema sjeveru, a na sjeveroistočnoj strani Čemernog dola nalazi se lijepa i ogromna sniježnica u tanko pločastom vapnencu, posve pravilno u kvadratu, sa malim ulazom od sjevera. Cijela ta sniježnica daje sliku urušene kule, u čijem dnu se nalazi više metara debela naslaga vječnoga snijega. Na jugu se Čemerni dol nastavlja u slijepu kršku dolinu Lučine, koja zalazi sve do pod Lupoglav i Galič, a u kojoj dolini ima osobito dubokih i širokih škrapa neposredno iznad stanova. Uskom priječkom vezan je Čemerni dol sa sličnim dolom zvanim Ploče, koje se nalaze ispod Crnoglava i Kamenite Glavice. I Ploče pokazuju nam strašni i goli krš, s razlikom prema Čemernom dolu, što su Ploče izgradjene od debelog slojenog vapnenca, koji se u većoj česti odklizao po slojnoj plohi do kraja dola, a na zaostaloj plohi izduble su vode sisteme škrapa, koje su po svojoj oštrini srhova slične množini naslaganih noževa jedan uz drugi. Od Ploča je sedlom Prijevorca rastavljena najljepša dolina Prenja Tisovica, (SI. 2.) koja se pruža smjerom SZ. tj. izmedju podnožja Kantara i Velikog brda na jugozapadu, te podnožja Velike Kape i Djevojačkih Kukova na sjeveroistoku. Prema jugoistoku proteže se sve do neposrednog podnožja Otiša. pa stoga i sve vode nakon otapljanja snijega i za jakih kiša teku od bočine Otiša. u dolinu Tisovice, gdje se gube u nizu ponora. Istočni dio visoravni raskidan je raznim dolovima u više odjela, pa nam uslijed toga ne daje sliku cjelovite visinske ploče, nego omanje visoravni koje se nalaze izmedju pojedinih dolova. Pošto su te visoravni manje izrazite mi ćemo ih spomenuti kod pojedinih dolova i polja. Boračka draga je prodorna krška dolina izmedju visoravni Osobca i Crne Gore, strmo odlomljenih strana, koje su relativne dubine 400—500 m. Ona se pruža smjerom JZ, SI. pa je omedjena sa sjeverozapada Crvenicom i Poslušnik brdom (1744 m), a sa jugoistoka Brezom, Vodenim Kukom i Osojnom Stranom. Gornji dio drage zove se Žara, a srednji koji se nalazi ispod Osojne Strane zove se Valja, pa je dno toga dijela ispunjeno silnim kamenim balvanima sa strana doline. Cijela je draga obrasla gustom bukovom šumom, u kojoj ima ljeske, javora i brekinje, a u gornjoj česti crnogorice. Sedlom visokim 1360 m veže se ona na najveću uvalu istočnog dijela na Crno Polje. To je eveliko pravo krško polje koje se uvalilo s jedne strane izmedju Osobca i Dvogrla, a Sivadije s druge strane. Dno njeno je sastavljeno od plitkih vrtača posve nepravilna oblika, medju kojima se nalaze dvije lokve vode sniježnice. Prema sjevero zapadu produžuje se ona i dijeli u Vlasni Do, koji seže do Jezera podno Taraša 1199 m, i Velike Bare koja se svršava podno Otiša. Ove su dvije doline medjusobno usporedne, pa su odjeljene uskim grebenom oblih vrhova. Osim ovih glavnih dolova vrijedno je spomenuti još Poljica dol koji je prekrasna amfiteatralna kotlina uvaljena izmedju Lupoglava i Kapljuće, a koja se produžuje prema jugozapadu u dol strmih stjenovitih strana Pritres, pa dol Bijele Vode, koji je udubljen izmedju Kamenca i Sivadije. I u ovom dijelu imamo pojavu Samograda, pa se takav nalazi južno brda Borašnice 1887 m iznad doline Bijele zvan Veliki Samograd, koji je na isti način nastao kao i glogovački Samograd. I sam vrh Osobca 2026 ш predstavlja nam 600—700 m visoki stup sastavljen od pločastih slabo nagnutih dolomita, pa ga narod stoga takodjer zove Samo grad. Tome su slični i vrhovi Sivadije, koji su uz to izbrazdani dubokim žljebovima, na podnožju kojih nalazimo silna točila odrenjenog materijala, koji seže sve do baze Crnopolja. *) *) Nekoji podaci gornjeg stupca uzeti su iz Cvijićeva djela „GlacijaIne i morfološke studije o planinama Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Glas Srpske Akadem. Knj. LVII.
Treći i najviši dio Prenja koii se uzdiže do iznad visine od 2000 m je gorski greben njegov, koji se pruža smjerom SZ, JI. u dužinu od kojih 15 km. On je smješten gotovo u sredini izmedju zapadne i istočne visoravni, pa poput kakva kiklopskog zida rastavlja ta dva medjusobno različna područja. Greben Prenja ne predstavlja jednu ravnu gorsku crtu, nego polazi od Galiča do Otiša u cik-caku, a osim toga ima osamljenih vrhova koji su se udaljili od centralnog masiva. Sav centralni greben sastavljen je od oštrih oblika visokih planina, koji sačinjavaju lijepe i veličanstvene grupe, sa osamljenim visokim i nižim vrhovima više medjusobno vezanim i nazupčenim. Centralni gorski greben sastavljen je od slijedećih vrhova počamši od sjevero zapada prema jugoistoku: Iznad preko 1000 m dubokog kanjona južne Bijele ustrmio se Herač 2019 m, koji se prema sjevero zapadu svršava 800 m visokom strmoglavnicom Vilina Plana 1400 m, dok se prema istoku veže na ogromnu i veličanstvenu kamenu piramidu Galiča 2059 m, koja se poput kakvog silnog bedema ustrmila iznad doline Lučine. Nešto južno veže se na Galič majestetična trupina Lupoglava 2102 m, (Slika u prilogu) čija se izvanredno strma zapadna bočina svršava prema dolini Lučine, a karakterizovana je svojim izdaleka se bjelasajućim sniježnicima, koji znadu i za najjače ljetne žege zaostati, pa u zajednici sa golim kamenim čunjevima Lupoglava, daju osobito lijepo kombinovanu grupu. Na Lupoglav se vežu ponajprije u pravcu sjeveroistočnom, a zatim u pravcu jugoistočnom Vjetrena brda (SI. u prilogu) To je niz vrhova što viših, što nižih, svi iznad 2000 m, koji svojim nazubljcnim grebenom izgledaju kao kakvi ogromni češalj, pa su pojedini vrhovi obostrano odijeljeni dubokim izluženim brazdama., na čijem podnožju nalazimo silna točila, odlomljenog materijala. Na Vjetrena Brda veže se prema sjeveroistoku najviša skupina gorskog lanca Prenja Otiš ili Otriš sa 2123 m. (SI. u prilogu) Toj skupini pripada i vrh Zelena Glava 2097 m. Grupa Otiša karakterizovana je golim kamenim trovrhom, koji se iz daleka sa svih strana jasno razabire, a podno kojega ima više sniježnica poput onih na Lupoglavu. I ona je izbrazdana jakim brazdama punim ogromnih točila, koja u ostalom karakterizuju cijeli greben Prenja od Galiča do Otiša. Od grupe Otiša nešto sjeveroistočno dijeli se greben u dvije panoge, jedna skreće izravno prema sjeveru sa vrhovima Velike Motika 1820 m, a dominira u Velikoj Kapi 2004 m, koja svojim izdancima seže s jedne strane do doline Tisovice, a s druge strane do doline Bijele. Druga panoga skreće preko Taraša 1799 m na jug dominirajući u Osobcu (Samograd) 2026 m od kojega se još dalje prema jugu odvijaju Sivadije 1922 m i Kamenac 1848. m. Izvan linije grebena dolaze obostrano još neki osamljeni vrhovi, tako na zapadnoj strani Crnoglav 1893 m i Kamenita Glavica 1704 m. a na istoku Borašnica 1887 m, pa južno nje Poslušnik 1744 m i napokon na skrajnjem jugu Ruda Lastva 1835 m i Brlin 1596 m. Glavni gorski greben je pretežito gol i krševit, obrastao tu i tamo klekovinom, a na podnožjima smrčom i gdje gdje kojom starom velikom bukvom.
Hidrografija u ovim dvjema visokim odjelima Prenja je oskudna, pa u glavnom nalazimo vodu pod sniježnicima, dok pravih vrela ima vrlo malo. Od vrela na zapadnoj strani spomenuti nam je vrelo ispod sedla Barica na zapadnoj bočini južne Bijele, zatim vrelo na Pločama pod Kantarom, i vrelo u Tisovici na sjevernoj bočini Kantara. Istočna strana ima nešto više vrela kao na Poljici ispod istočne bočine Lupoglava, iznad Pritresa, u Velikim Barama je vrelo Česma, i još jedno bezimeno vrelo na zapadnoj strani polja, zatim vrela na zapadnoj bočini Kamenca, česma u Crnom Polju, Bunar Lokvica na visoravni Osobca i vrela u dolini Bijele Vode. I od tih vrela znade većina njih za jakih i dugih ljetnih suša presahnuti, jer to nisu jaka krška vrela, nego slaba slojna vrela, pa je u takvim slučajevima narod prisiljen, da za svoju potrošnju topi snijeg i pije sniježnicu, dok blago tjeraju na sniježnice, gdje si utažuje žedju lizanjem snijega. Osim u Predgorju nema inače na Prenja stalnih naselja, nego samo za ljetnih mjeseci izgoni narod blago (hajvan) u goru na pašu. Ljudi stanuju po vrlo primitivnim stanovima, sabitim iz dasaka i gromače, sa jedva toliko prostora, da se mogu u njih smjestiti samo domaći. I nutrašnje uređjenje tih stanova je posve jednostavno, kao što je i cijeli život čobanski jednostavan, ali slobodan u onim nehotičnim visinama. Stanovi su većinom svi vezani na nizove prije spomenutih dolina i uvala, jer su ti dijelovi najzeleniji, pa ako nije godina odviše sušna, blago se može dobro ugojiti. Na stanove se dolazi redovno oko Vidov dana, a ostaju već prema tome kakvo je vrijeme do početka ili konca rujna. Na zapadnoj strani Prenja nalazimo stanove samo na tri mjesta, na Glogovu, i na Lučinima kamo dolaze Bjelopoljci, pa na Tisovici kamo dolaze seljaci iz sjevernog Predgorja. Kako istočna strana obiluje većim brojem dolina, to na njoj nalazimo i više stanova. Tako na stanove u Poljici, u Kosovcu i na Gruci dolaze seljaci katolici i pravoslavni iz Bijela Polja kod Mostara. Ispod Jezera pod Vršinom su Turci Domazeti, na Bijelim Vodama su Lojpuri i Berberovići pravoslavni iz Dračeva kod Gabele. U Crnom Polju su katolici iz Broznja. **) Iz ovog zbijenog opisa vidimo, da je Prenj vrlo zanimiva planina, i za planinara vrlo privlačiva tim više, što putovanje po Prenju nije teško i naporno, a naplaćuje trud svojim krasnim vidicima i veličanstvenošću Prirode. **) Ovi podatci o stanovima u istočnom dijelu su od Dr. Simonovića, iz članka »Prenj planina u Hercegovini« Priroda br. 5. i 6., 1926. 
Prenj Planina: Skupina Otiša. Foto: J. Poljak.
Prenj Planina: Skupina Vjetrenih Brda. Foto: J. Poljak.
|
IZ STARIH ZAPISA
Autor: nije naveden Objavljeno u časopisu Hrvatski planinar, 1900. br. 9. (tekst i fotografija) Planina Prenj u Hercegovini. Planinari i putnici, koji su prošli kraj od Konjice preko Jablanice do Mostara, nisu mogli da se načude prirodnim krasotama i tvorevinama. Taj je kraj tako vanredne ljepote, da ga pero nije kadro da opiše. Od Konjice do Jablanice kraj je osobito bujan i plodan. Tu ima od voćaka: trešanja, šljiva, kestena, oraha i mnogo divljih krušaka. I kuće su ovdje mnogo pitomije, nego u drugim krajevima kršne Hercegovine. Osobit je položaj Jablanice, jer leži u krasnoj dolini, koju okružuju, nehotične gore i planine. Sjevero-zapadno uzdiže se Raulja (1648 m.), zapadno Trinaca (2045 m.), dočim se straga uzdižu veličanstvene stiene Velike Čvrstnice (2227 m.), a zapadno gorda Prenj-planina, koja je najvišim vrhom Lupoglavom (2102 m.) zamakla u oblačne visine, te je još usried ljeta pokrivena sniegom. Sa zapadne je strane strma, sa iztočne položitija i bujna. Od mnogoga riedkoga bilja, krasi krševite stiene Prenj-planine i bjelolist. Jablanicu zovu »planinarskim rajem«, pa je zemaljska vlada, shvativ važnost mjesta, sagradila hotel sa 19 soba, a na okolo uredila krasan perivoj. Od planinara dolaze u Jablanicu ponajviše Francezi i Danci i mnogi se je već vinuo na Lupoglav i Veliku Čvrstnicu, a medju njima i glasoviti botaničar dr. Engler. I za lovce je u onim krajevima Eldorado, znamenit je lov na divokoze, a u krajevima Prenja, Maharnice i Drežnice na medjede i brkute (Lammergeier), najveću pticu grabilicu u Evropi. U Jablanici je i željeznička stanica, odkuda dolaziš željeznicom u Mostar. 
Pogled na planinu Prenj u Hercegovini
... u poezijiPRENJ
Prenj planina nije, Visok grad je vila, Sijelo je bogova Drevnih bogumila: Još vrijeme brazde Po čelu mu ore; U njem se žestoko Dobro i zlo bore. Prenj planina nije, Divova je kuća, Kojom bitka bjesni Sve veća i ljuća: Rat naših vrlina S našim porocima, Borba u još divljim Barbarskim grudima. I Prenj stoji. Sav je Od jednog komada; Krvav je kad sunce U maglu zapada; U jesenje dane Kao žuć se žuti, Grozan kad prozbori, Strašan kada šuti. Prenj planina nije Žrtvovani je kamen Što čeka da sveti Očisti ga plamen. I Bijeli Svećenik K njemu jednom stigne, Put k zvijezdama i Suncu Sebe i nas digne. Vladimir Nazor, (Iz zbirke "Pjesme partizanke", svibanj 1943) 
Vladimir Nazor (1876.-1947.)
BOSNIA AND HERZEGOVINA LANDSCAPE PRENJSKA PRIČA 1/2
Datum objave: 3.4.2021. Autor: Bosnia and Herzegovina Landscapes Opis: Trodnevna tura prenjskim prostranstvima, posjeta planinarskim kućama u Međuprenjima i Vrutku. Zimski uspon na najveći vrh Prenja... BOSNIA AND HERZEGOVINA LANDSCAPE PRENJSKA PRIČA 2
Datum objave: 3.4.2021.Autor: Bosnia and Herzegovina Landscapes Opis: Trodnevna tura prenjskim prostranstvima, posjeta planinarskim kućama u Međuprenjima i Vrutku. Zimski uspon na najveći vrh Prenja... 4 HAVERA & 5 PRENJSKIH DVOTISUCNJAKA
Izvor: Youtube; Autor: Amer Keskin 4 havera ( Šehić Almin-Žica,Hindić Salko-Kale,Keskin Amer-Pele & "Medi".. ) u obilasku 5 Prenjskih vrhova iznad 2000 m/n.v : Vjetrena brda (Erač) - 2082 m/n.v.. |
Prenj u likovnoj umjetnosti
Lazar Drljača (1882.-1970.)
Lazar Drljača, (Blatna kod Bosanskog Novog, 10.10.1882. – Konjic, 13.7.1970.), bosanskohercegovački akademski slikar. Živio je u osami, stvarajući za sebe i ne pokazujući svoja djela nikome. Ostavio je dubokog traga, ne samo svojim umjetničkim djelom koje spada u sam vrh europskog slikarstva (Srbi ga smatraju jednim od najznačajnijih srpskih slikara ekspresionizma 20. stoljeća, Izv: Wikipedija.sr), nego i načinom svog života, zbog kojeg ga još nazivaju i posljednjim bosanskim bogumilom.
O Lazaru možemo govoriti kao o jednom od najznačajnijih slikara u BiH i jednoj veličini koja nije pridonosila etnikumu kojem je pripadao i Prosvjeti, već duhovnoj energiji i snazi onoga što zovemo duhovna moć Bosne i Hercegovine. To je jedan od najvećih historijskih zaloga koji je našem prostoru dao snagu i vjeru da se može ići uzlaznom putanjom bez obzira na to kakve su nas historijske tegobe opterećivale. Obilazeći okolinu Sarajeva u jednom trenutku je prešao preko Prenja i ugledao Boračko jezero i poslije Beča, Pariza, Sardinije, Korzike, Rima... rekao je 'ovo je prostor na kojem mogu živjeti'. * Po svome znanju, kulturi i umjetničkom imenu, ovaj gorštak mogao je biti umjetnik i zabavljač bogataških salona, dvorski slikar i bogataš koji vješto portretiše milostive gospođe i njihove pudlice u enterijerima punim mirisa parfema i bogatih trpeza. Mogao je biti štićenik ministara, generala i fabrikanata, provodeći život po bjelosvjetskim konkarnicama, biti počastvovan posjetama dvorana, posjedovati čekovne knjižice i šepuriti se po prostranim ateljeima u svjetskim metropolama, igrati golf i bridž i ulaziti u pomodne kataloge i enciklopedije umjetničkih mešetara na panađurima skorojevićke taštine... |
Biografija
Rođen je 10.10.1882. godine u zaseoku Blatna kod Bosanskog Novog, u obitelji seljaka Mihajla Drljače. Bez obzira na siromaštvo, roditelji su ga odlučili školovati. U Sarajevo dolazi 1896. godine i tu završava bravarski zanat. 1906. godine polaže završni ispit na Tehničkoj srednjoj školi na građevinskom odjelu. Prijemni ispit na Bečkoj akademiji likovne umjetnosti Drljača polaže u listopadu/oktobru 1906. Primljen je kod profesora Christiana Griepenkerla. 1911. godine dobija poziv i sudjeluje na međunarodnoj izložbi u Rimu. Sporna je godina rođenja Lazara Drljače. U jednom izvoru nalazimo da je rođen 1881. god., u drugom 1883. god., a na panju koji se nalazio iznad Lazarevog groba, umjesto spomenika, piše da je ovaj umjetnik rođen 1882. god. Nakon Sarajeva, glavnog grada Lazareve rane mladosti, potom austrougarskog Beča, mediteranskog Rima, odlazi u Pariz. Od osam pariških godina, tri prve su fovističke, i životom i slikarski (Drljača ima atelje, istražuje muzej Louvres), pet slijedećih su tajnovite, tako da u zavičaju ništa ne znaju o svom Lazaru. Tek 1919. pročulo se da je, južnije, u Italiji, bio u logoru interniraca.
1920.-ih godina vraća se u Bosansku krajinu, među svoje planine, potom danima plovi rijekom Unom, u čamcu koji je sam napravio "po ugledu na feničansku lađu". Drljača se već tada, sagradivši u zavičaju "slikarsku kolibu", pripremao za višegodišnji bogumilski život na Borcima. 
Pejzaž s Boračkim jezerom (Le paysage avec le lac de Borci)
Tehnika: ulje na platnu; Dimenzije: 45,5 × 63 cm Točan datum konačnog naseljenja Drljače u Brcima, teško je utvrditi, jer je on neprestano putovao i vraćao se: "ovdje je pola puta između Sarajeva i Mostara, dva kulturna centra". Uglavnom to bi moglo biti 1931. godine kada se nastanjuje se u takozvanoj "kolibi u Kotaradži. Prije nego je 1931. definitivno postao zatočenik planinske ljepote, Drljača intenzivno putuje. Najprije se odmetnuo od zavičaja, uputivši se drvenom dvokolicom u Sarajevo, potom - niz Hercegovinu, sa stvaralačkim izletima u dolinu rijeke Drine, do Mostara i pod Durmitor.
Slikao je tako da je izazivao divljenje poznavatelja umjetnosti širom svijeta, izlagao je po Europi, a sam je jednom prilikom rekao da slika zato što to voli, a izlaže samo zato da preživi. Cijeli život je proživio izuzetno oskudno, ali je bio prava riznica duhovnog bogatstva. Posebno se mora naglasiti njegov specifični odnos s prirodom. On je živio u prirodi, slikao motive iz prirode, iako je imao izvanredne uspjehe sa svojim jako upečatljivim portretima. Na Drljačinim rijetko sačuvanim uljanim radovima najbolje se vidi snaga umjetnikovog ekspresionizma. Nakon dugih lutanja po svijetu, progonstva na Sardiniji gdje je proveo 4 godine tijekom Prvog svjetskog rata, vratio se kući u selo Blatna. Četiri godine je živio slobodno, nesputano, u prirodi i od onoga što mu je ona davala. Otkrio je potpuno novi svijet, svijet izvan civilizacije i osjećao se puno bolje nakon svih godina potucanja i patnji koje su ostale iza njega. To vrijeme će postati presudno za njegov dalji život. U rano proljeće 1930. godine u dvokolici (ćeze) koju je sam napravio, Lazar Drljača prvi put stiže u Konjic, a 1931. godine definitivno se odlučuje naseliti u okolici Boračkog jezera. Do Drugog svjetskog rata živio je u vili Alekse Šantića, ali tijekom Drugog svjetskog rata silom prilika seli u planinsku kolibu u Kotaradžama. Poratno razdobije, koje nije u Drljači umjelo prepoznati umjetnika, "prekvalificiralo" ga je u šumskog radnika, pa u kosca. Nakon požara koji je 1946. godine izbio u njegovoj kolibi, izgorjele su sve njegove slike, osim jedne. Lazar se seli u kolibu u Jažvama na Borcima, da bi mu kasnije općinske vlasti iz Konjica dodijelile Šantićevu vilu u kojoj će živjeti do smrti 1970. godine. Gubitak najvećeg dijela svog slikarskog opusa u požaru, slikar nikada nije prežalio, jer je najplodnije slikarsko razdoblje nestalo u trenu. O svom životu na obroncima planine Prenj, na obali Boračkog jezera u čistoj i prelijepoj prirodi Boraka, sam Lazar je govorio: "Upoznao sam mnogo feniga i ljekovitog bilja i cvjetova. Pošto sam ostao vjeran planini i slobodi, ljudi i žene - svi su me voljeli i pomagali. Bande su mi u ratu slike pokrale. Ostao sam go i bos. Srećom imao sam dva veća platna na štafelaju i slike sa uljem na njima. Boju sam ostrugao i od gola platna napravio sebi odijelo." Sam je izrađivao boje za svoje slike od prirodnih materijala koje je nalazio po planini Prenj. Lazar Drljača umro je 13.7.1970. godine. Još davne 1932. godine za sebe je rekao: Ja sam vidite, nakon Rima i Pariza u kojima sam radio i izlagao postao pravi, tvrdi bosanski seljak. Ja sam vam u stvari Bogumil. Njegova jedina želja je bila da bude sahranjen kao Bogumil, a na grobove Bogumila stavljaju se stećci. Živio je u osami, stvarajući za sebe i ne pokazujući svoja djela nikome. Doživljavao je niz neugodnosti, ali i ljubavnih trauma. U svojoj 80. godini zaljubio se u 60 godina mlađu učiteljicu. Zbog neuzvraćene ljubavi je bio toliko očajan da je pomišljao na samoubojstvo. (kix.ba) Djela
Od "Portreta Berte", prve zapaženije Drljačine umjetničke kreacije (1909. godine), pa do "Kopernika" i "Capinera" iz 1969. godine, stvaralački vijek ovog slikara trajao je šest desetljeća. Mijenjajući mjesta življenja, mijenjao se i slikar, susretao s različitim slikarskim poetikama, profilirajući osobni stil. Drljača je, kao bečki đak, bio "ozračen" tzv. bečkim plenerizmom, karakterističnim po "iskoraku" iz ateljea i ulasku u vrevu života. U slici "Iz bosanske mahale" Drljača je na sokaku, boje su razlivene, iz slike prema nama idu najprije starac, pa iza pokrivena žena. Arhitektonska čvrstoća slike postignuta je kroz kontrast sjenki vremešnih kuća, koje "nasrću" na ljude i bljeska svjetlosti, pojačavajući jos više skrajnutost života. "Tri konjanika" su iz slikarevog pariškog razdoblja. Majstor je sada u fovizmu, tom "derivatu" europskog ekspresionizma. Konjanici odlaze od nas, u sliku, u neizvjesnost - dva minareta "zabodena" u nebo su im izgleda orijentir. Disperzija boja kojima je naslikano nebo također pojačava dramu odlaska "junaka" slike. Dvadesetih godina Drljača "ide" prema akvarelu, hvatajući u zamku slike impresije, ponajviše iz Italije, "Na putu iz Firence za Viterbo", "vjenčavajući nebo i zemlju", rečeno blejkovski. Kroz Drljačine akvarele "protječu" Una, Neretva, pokatkad i Radobolja. Mlinovi su također često u "fokusu" akvarela, očito u vizuelnom "srodstvu" s kolibama koje su bile dom slikaru. Rustikalni su pejzaži u koje bismo se naselili. Tek pokatkad borovi, u paru kao uskličnici s akvarela nas opominju na okrutnosti egzistencijalnog kruga. Odmah tu negdje su i "Capineri", čiju je gotovo sizifovsku dramu Drljača "ispričao" u četiri akvarela. Slikar je s planina bojama silazio i u gradove na mostove. Akvarelima se pripremao za tu novu "kolorističku ekstazu", prepoznatljivu na slikama koje su ekspresionistički odgovor na stvaralački susret s mostarskim i konjičkim starim mostom. Na tim slikama Drljača se upravo nije priklonio nego je u "zavadi" s tzv. "kolorističkim realizmom", napravivši otklon od "prepisivanja" stvarnosnog. Boje su ozvučene, stihijnost prirode ukroćena arhitektonikom mostova - to je svojevrsna slikarska sinestezija: slikama "šumi" Neretva. "Koloristički kaos" bit će uslikan i u portrete, one kasnije, "kopernikanske", s izvariranim likom tog astronoma s kojim će se Drljača "družiti" decenijama, čak do pred smrt. Nije li slikar svoje "emotivne pejzaže" posuđivao ovom renesansnom Poljaku? I portret majke s djecom, iz godine 1968., viđen nedavno kod slikarevog "pobratima", bivšeg lugara s Boraka Andrije Anđelića, sveden je na slikanje brižnosti, emocija. Otud i asketizam, prigušenost boja, priklonut će ka odgonetanju "panike tijela", intimitetu, mentalnoj drami čovjekovoj. 1953. godine na popisu stanovništva Drljača u rubrici "zanimanje" navodi: akademski slikar, arhitekta, tehničar, bravar, zapinjač gvožđ, pekač rakije, kosac, pružni radnik, capiner, miner, kuhar, kopač... Anegdota o Lazaru Drljači
Spuštajući se s planine, dole na magistralni put, više iz znatiželje nego iz potrebe, podigne slikar Lazar Drljača ruku pred dolazećim autom, da ga poveze do grada. Vozač se zaustavi i nastave vožnju. Pokazalo se ubrzo da su Lazarevi saputnici bili stranci – iz Švajcarske i da su krenuli do Jadranskog mora. S obzirom da je Lazar bio čudno obučen, u dugačkom kaputu pa još sa pelerinom izgledao je kao neko iz XIX vijeka, žena je prigovorila vozaču na njemačkom jeziku; - Zašto si primio ovog luđaka u auto? - Gospođo, ja nisam luđak, ja samo patim od kostobolje, pa mi je uvijek hladno, uzvratio je Lazar na odličnom njemačkom jeziku. Žena se, šta bi drugo, zastidi, ali poslije nekog vremena opet je protestovala kod vozača, ali sad na francuskom jeziku: - Šta ti bi da primiš ovog klošara? Lazar ne ostade dužan, odgovori na tečnom francuskom: - Gospođo, iako sam par puta spavao ispod mostova u Parizu, to ne znači da sam klošar. Stanovao sam daleko od Sene, pa kad hoću da slikam jutro na Seni, ja prespavam ispod mosta, jer me jutarnja hladnoća probudi na vrijeme. Lazarovi domaćini u autu totalno se zbune i ušute. Napokon će vozač ironično, ovaj put na italijanskom, posumnjati da je njihov saputnik slikar. - Kaže da je slikar, kladim se da nikad nije čuo za, recimo, Modiljanija. Na to će Lazar na dosta dobrom italijanskom: - Ne samo da sam čuo za Modiljanija nego sam ga i lično poznavao i posuđivao sam mu novac, a poslije pijanki ga i trijeznio, uzvratio je Lazar Drljača i dodao; - Sad zaustavite auto da izađem, mora da sam i luđak i klošar kad s vama imam posla. Zabilježeno prema sjećanju doktora Rajka Sarića jednog od rijetkih ljudi s kojim se Lazar Drljača upuštao u razgovor. IZVOR Dijaspora.online GALERIJA: Lazar Drljača
IZVORI
Wikipedija - Lazar Drljača Kontrapunkt - Lazar Drljača - Slikar mimo svih ostalih Klix.ba - Lazar Drljača je bio posljednji bosanski bogumil Dijaspora online - Čovjek za kojim je planina plakala Radio slobodna Europa - Postavljen stećak na grob Lazara Drljače, 16.8.2010. Zapadni Srbi - Lazar Drljača |
Prenj u filmskoj umjetnostiBitka na Neretvi
O bitci na Neretvi snimljen je 1969. film “Bitka na Neretvi” u režiji Veljka Bulajića, koji je uz brata Stevana Bulajića i Ratka Đurovića učestvovao i u pisanju scenarija. “Bitka na Neretvi” smatra se najboljim i najskupljim filmom jugoslavenske kinematografije; nominiran je za Oskara, za najbolji strani film 1969, a po broju statista i utrošenih sredstava uvršten je u povijesne filmske spektakle. Film je sniman 18 mjesec. Glazbu je napisao Bernard Herrmann, uz izvođenje londonske filharmonije. Plakat za film napravio je Picasso.
U filmu su glumili čuveni Orson Welles, Sergej Bondarčuk, Yul Brynner, Anthony Dawson, Milena Dravić, Boris Dvornik, Milena Dravić, Ljubiša Samardžić, Velimir Bata Živojinović, Franco Nero, Silva Košćina, Lojze Rozman, Nikola-Kole Angelovski, Stole Aranđelović, Miha Baloh, Faruk Begoli, Milena Dapčević, Dragomir Felba, Fabijan Šovagović, Pavle Vujisić, Abdurahman Šalja, Radko Polič, Branislav-Ciga Jerinić i dr. Na premijeri 29.11.1969. u Sarajevu bili su i Sofia Loren i Omar Shariff. Na Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi, u konkurenciji 120 filmova svjetske kinematografije, uvršten je 2010. u deset najvažnijih filmova o Drugom svjetskom ratu. U svijetu ga je, u više od 80 zemalja, vidjelo 350 milijuna gledatelja, a u bivšoj SFRJ četiri i po milijuna, što ga čini najgledanijim jugoslavenskim filmom.
|
Vrhovi Balkana: Prenj
Proukcija: Al Jazeera Balkans Dokumentarni film Dinno Kassalo: ''Lupoglav 2012''
Dan mladosti na Prenju
Autor: Adnan Adilović, objavljen 26.5.2014. Opis Videa: Konjička Bijela-Rapte-Tisovica-Vrutak-Sedlo-Zelena Glava |
PO VRŠNOM PODRUČJU
Dolinom Idbra na Prenj
Idbar
|
Idbar, odn. Udbar je naziv za selo i rijeku u porječju Neretve. Idbar je njezina lijeva pritoka zapadno od Konjica – danas utječe u akumulacijsko Jablaničko jezero. Idbar je turski oblik za raniji naziv Dbar (kod popa Dukljanina nazvan Debreca), kraj u gornjem toku Neretve. Rijeka Bašćica u dolini zvala se Dbarčica. Na lokalitetu Gradina nalazio se utvrđeni grad Dbar o čijem nastanku nema nikakvih podataka. Prvi pisani spomen potječe iz 1411. - dana 8.4.1411. godine bosanski kralj Stjepan Ostoja spominje "Dbar na Neretvi". Ostali spomeni su iz: 1444., 1448., 1454., 1469., itd., zajedno sa srednjovekovnim gradom Borovcem (danas u istoj općini Konjic). Oba grada su pripadala humskoj Neretvi i u pohodu sultana Mehmeda el Fatiha (maj-jun 1463.) oba su pala pod tursku vlast. Jedno vrijeme ga je, po dolasku Turaka, koristila turska vojska.
|
|
Tisovica
|
Tisovica je najpoznatija i najprostranija dolina Prenja. To je visokoplaninska dolina koju sa sjevera okružuju mjestimično strme padine Velikog brda (1865 m), prema jugozapadu se iz doline dižu do 500 m okomite litice Kantara (1883 m), prema sjeveru Djevojački kuk (1506 m), s istoka Konjička (odn. Prenjeva) Bjelašnica (s najvišim vrhom Velika kapa, 2004 m), a od juga Otiš (2097 m) i Zelena glava (2155 m).
Tisovica je preglacijalna slijepa dolinu dužine od 5 km, širine od 1 km, pravca pružanja sjeverozapad-jugoistok. Ovo je bila dolina i prije glacijacije pa ju je ledenjačka erozija transformirala. Najniži dio doline Tisovice nalazi se na 1280 m n.v. i ispunjen je niskim morenskim bedemima, koji praktično predstavljaju prag (prečagu) prema dolini Idbra. Prema jugu snježnik Otiša u dnu cirka dugačak je oko 80 m, a širok 40-50 m. Dolina Tisovice je u ljetnim danima prekrivena bujnom planinskom travom (pogodnom za ispašu stoke) kroz koju mjestimično žubori sočnica i voda s tri izvora: Zagon, Novak i Vruci. Okolne padine uglavnom prekrivaju šume munike, a na vrhovima klekovina. Posebice su prema istoku padine Bjelašnice obrasle gustom šumom pretežno sastavljenom od munike - pinus leucodermis. 
Jutarnja magla u Donjoj Tisovici
Gornja Tisovica; Kantar lijevo
|
|
VELIKO BRDO
Na padini Kantara. U pozadini jutarnje sunce obasjava jedan od vrhova (1845 m) Velikog brda.
KANTAR
Stijene Kantara iznad doline Tisovice
|
Crnoglav (lijevo) i Kantar (desno)
Krajnji jugoistočni dio Kantara
|
CRNOGLAV
KONJIČKA BJELAŠNICA
|
FUKAREK, Pavle: Prvi prilog poznavanju munike ili smrča. Šumarski list, 1941. br. 8. (PDF)
Konjička Bjelašnica — Tisovica — Idbar Najveći i najljepši kompleks sastojina munike nalazi se na jugozapadnim padinama Konjičke Bjelašnice iznad doline Tisovice. Ove sastojme vežu se preko Tisovice i gornjeg Idbra sa sastojinama oko Crnih Kosa, ispod Četinja i Međuprenja. Staništa su ova: ispod Podotiša, iznad Tvrde Vode na Bjelašnici, ispod Gradine, na glavicama u dolini Tisovice ispod Kantara, Vrela za Kantarom (samo nekoliko osamljenih stabala) i u dnu Tisovice. Na K. Bjelašnici oko Pasjih Dolina i oko stanova Bjelašnica (na kamenitim glavicama unutar bukove šume), kota 1520, kota 1559, Borova Glava, (okolo starih stanova velika množina niskih od stoke obrštenih razasutih primjeraka), Smrč, na putu sa Bjelašnice u Rapte, Djevojački Kuk, zatim prelaze preko Gornjih Tonatišta, Zmijinca, Bukovog Laza ispod Tisovice, obuhvataju gornji tok Idbra te prelaze preko Crnih Kosa, Gole Glavice, Točila, Grebena ispod Cvitinja (Četinja) na Letukin Grad, Letukino Oblje, Međuprenj (Milanova koliba), u Gvozdinama. Burin Klis (Risovac), Suvu Smrčevinu i Veliki Stog. Ponešto odijeljeno od ovog niza dolazi: munika na strmim stijenama Rječice i Lisine (Lešine) iznad doline potoka Idbra. 
Sastojina munike u stranama Konjičke Bjelašnice nad Tisovicom (Prenj planina)
Foto: Fukarek (1941.) |
PRIJEVORAC
Vrutak
|
|
Vrutak
|
|
Podotišje
|
|
Podotišje je naziv za kamenjar sjeverozapadnih padina Otiša, prema Vrutku i dolini Tisovici.
OTIŠ
|
U dijelu starijih zapisa ime vrha je zapisano kao Ortiš, a neki od njih govore i o Ortišu kao najvišem vrhu Prenja. Danas svi znamo kako je to ipak Zelena glava. Sjeverna stijena Otiša je vertikala visoka 250-300 m.
|
|
Prijevoj između Otiša i Zelene glave
|
|
ZELENA GLAVA
|
|
BOTINI
SEDLA
KAPLJUČ
|
|
VELIKE VRŠINE
KOPILICA
MALA KOPILICA
CVAT
Veline bare
Velike bare i istočniji Vlasni dvije su usporedne uvale između Otiša, Osobca i Taraša, razdvojene nižim grebenom Koplice - Cvat - Pržine glav. Velike bare imaju karakter slijepe doline. Uvala je otvorena prema jugu Bijelim vodama. Na pojedinim topografskim kartama upisan je naziv Veline bare.
|
|
Jezerce
|
|
Planinarska kuća Jezerce KOORDINATE 43.5555, 17.9252 NADMORSKA VISINA 1650 m
|
Planinarska kuća Jezerce nalazi se na na konjičkom dijelu Prenja, na 1650 m n.v., nedaleko od izvora Jezerce i podno vrha Taraš.
Na području Jezerca Austro-Ugarska Monarhija sagradila je kuću “Katharinen Hütte”. Naime, Zemaljska vlada austrijske Bosne i Hercegovne je putem Građevinske direkcije gradila objekte do kojih su vodili uređeni i markirani putevi, a stajali su na raspolaganju i planinarima uz plaćanje prenoćišta. U vodiču Juliusa Pojmana, direktora Banje Ilidže i instruktora Zemaljske vlade za razvoj turizma, oni nose zajedničko ime Schutzhütte (skloništa). Skloništima na Prenju i Čvrsnici, data su imena prema damama iz visokih krugova tadašnje vlasti, koje su posjećivale b-h planine. Na Prenju to su bila skloništa: Maria - Theresia Hutte (Tisovica, oko Tvrde vode), Ida Hutte (predio Glogova) i Katharinen Hutte, čija lokacija nije zabilježena, no pretpostavlja se kako se radi o kući na području Jezerce. No, kuća na Jezercu nije cijela dočekala kraj I. svjetskog rata. U istoj dolini, na sadašnjoj lokaciji, 1933. godine planinarsko društvo Prijatelj prirode iz Sarajeva (osnovano 1905. godine) gradi manji objekt - prizemnu jednosobnu planinarsku kućicu. Poslije drugog svjetskog rata kucu dograđuje Planinarski savez BIH i ustupa je 1951. na upravljanje PD-u "Borašnica" iz Konjica, ali ubrzo nakon toga je dodjeljena PD-u "Prenj" iz Mostara. Ovo društvo 1965. rekonstruira i dograđuje kuću. U 1980-ima je bila pokrenuta inicijativa da se dom vrati ''Borašnici'' na upravljanje, jer je bilo neprirodno da njome upravlja društvo koje je bilo mnogo dalje i tada nezainteresirano, a objekt je bio često nasilno otvaran zbog neizlazaka dežurnih. Polovinom 1980-ih dom nije više zaključavan i održavali su ga samoincijativno sami planinari. U raznim dokumentima (kao i na ploči na objektu) vodi se kao planinarska kuća, ali sami planinari i alpinisti su je nazivali planinarskim domom. Napravljen je bio od kamena i u raznim razdobljima proširivan, nadograđivan i različito pokrivan - do početka 1980-ih pročelje je bilo od šindre, koja je vremenom propala. Uz sva ta dograđivanja i probleme oko upravljanja, ipak je služio planinarima sve do Rata u BiH (1992.-1995.), kada je kuća zapaljena. Godine 2005. neformalna grupa zaljubljenika u Prenj, okupljena oko foruma planinarskog web-portala Zone-2000 (www-zone-2000.net) pokreće aktivbnosti na izgradnji nove kuće Jezerce. Kuću su dobrovoljnim radom gradile stotine planinara iz cijele regije i utrošili oko 1500 radnih sati u organiziranim akcijama. Većinu građevinskog materijala oni su prenijeli na leđima i u rukama planinarskom stazom s Crnog polja, koja je tada popularno nazvana "Ulica žrtava Stamala" (stamal=mješavina betona i pijeska). Planinarima ovom stazom inače treba oko 2 do 3 sata hoda, ali su oni, natovareni građevinskim materijalom, znali hodati i po 8 sati. Također je trasa stazice od "kamenoloma" (gdje se prikupljao kamen) do na brijeg gdje se gradila kuća, dobila ime "Sizifovica čikma" (čȉkma = slijepa ulica, ćorsokak, od tur. çıkmaz: bez izlaza). Obnovljena planinarska kuća svečano je otvorena 9.7.2016. godine. U vlasništvu je Udruženja građana "Zone-2000". Izgrađena je od kamena i drveta, obložena izolacijom i limom. Vanjske dimenzije kuće su 6,5 x 6,5 metara. Sastoji se iz dvije etaže: prizemlja sa dnevnim boravkom i drvarnicom i potkrovlja u kome je spavaonica. Kapacitet kuće je 20 osoba. U dnevnom boravku je peć na drva, a u blizini kuće izvor s pitkom vodom. Kuća se ne zaključava, ali su posjetioci dužni brinuti o njoj.Poznati snimatelj Dino Kasalo snimio je 2009. godine za BHT1 film "Siva masa" koji govori o izgradnji kuće i ljudima koji su je gradili. PRISTUPI Do Jezerca vodi nekoliko staza iz različitih dijelova Prenja. Iz smjera konjičke Bijele Najbliži pristup Jezercu je iz Konjica preko Bijele. Iz Konjica cestom do naselja Gornja Bijela (pješice, autom, biciklom, taksijem ako stignete autobusom ili vlakom). Vozilo je moguće ostaviti u blizini mlina za drvo (43.5935, 17.9423). Odatle slijediti markiranu stazu do Jezerca, kroz Rakov laz i preko prijevoja Skok (1450 m). Trajanje uspona od Gornje Bijela do Jezerca je 3 - 4 sata. Iz smjera Boraca Iz Konjica cestom prema naselju Borci i Boračkom jezeru. U selu Borci skruniti u smjeru Boračke drage, makadamskom šumskom cestom. Na otprilike pola uspona stiže se na račvanje, gdje treba nastaviti desnom cestom do kraja ceste. Ovdje treba ostaviti vozilo i nastaviti markiranom stazom preko Crnog polja i sjevernim podnožjem Sivadija. Trajanje uspona od markiranom stazom od kraja ceste do Jezerca je 2 - 3 sata. Iz ostalih smjerova Do Jezerca je također moguće doći iz iz smjera Rujišta (Mostara), preko Bijelih voda te iz smjera doline Ibra, preko doline Tisovice. IZVOR ZONE 2000 I DR. |
trailer 3D siva masa.flv
Datum objave: 28.9.2011. Objavio: TheOsobac Opis: Orginalni naziv dokumentarca je Siva masa by Dinno Kasalo. Remastering software, recomanded anaglyph glasses (rad-cyan) and grayscale option or shutter glass. |
|
Ljevkasta vrtača kod izvora Jezerce ispod Taraša
|
|
Pogled od Jezerca u smjeru Zupca
|
TARAŠ
|
|
VELIKA MOTIKA
CETINA (CVITINA)
Sunce na zalasku iza Cetine (pogled s Velike kape).
|
Dana 14.2.2021. na padinama Cetine poginuo je pripadnik Oružanih snaga BiH Rade Šimić (1990.). Bio je zaljubljenik u putovanja i uživao je boraveći u prirodi, autor je knjige o svom putovanju kroz Južnu Ameriku, a planinarenje je bilo njegova najveća ljubav. Rade je poginuo nakon što ga je lavina bacila na stijenu, nakon čega je njegovo tijelo bilo na nepristupačnom terenu te je zbog toga akcija spašavanja dugo trajala. Pomoć je pozvao njegov supenjač.
|
LUPOGLAV
Lupoglav; arhivska fotografija
Izvorni opis: Pod Lupoglavom u Prenju (Hercegovina); Foto: Dr. R. Simonović. Sombor; objavljena u: Hrvatski planinar, 1923. broj 2 Uz ovu je fotografiju njezin autor zapisao slijedeće: "... naša slika priloga prikazuje nam partiju ispod Lupoglava u Prenj planini u Hercegovini. Kad sam s jednim mladim planinarom slikarem pošao g. 1909. u Prenj planinu, da ostanemo pet, šest dana morao sam povesti pet nosača sa dva konja, da nam ponesu šator, odijelo, hljeb, konserve, fotografske ploče i aparate. Dva goniča sa konjima išla su polagano putevima kojim idu ljudi, a mi drugi tražili smo motive za fotografiranje i slikanje, pak smo se penjali kao koze čas lijevo čas desno na stijene i brda. Kad smo treći dan krenuli iz Lučina put Lupoglava bilo je na sjevernoj strani pod Lupoglavom toliko snijega, da smo teškom mukom mogli provesti konje. Na južnoj strani Lupoglava nije bilo snijega. Spuštajući se na sedla nismo pazili na put, pak smo zašli medju kamenje i stijenje gdje nije bilo puta. Da se ne vraćamo daleko natrag morali smo rastovariti konje, pak na svojim ledjima nositi prtljagu, a ispred konjskih nogu uklanjati krupno kamenje, da konji ne polome noge. Dva sata smo se tako mučili dok nismo izašli opet na nogostup. Slikali smo 2200 m visoki vrh Lupoglav sa istočne strane zato što se na njemu crne žbunovi klekovine (Pinus montana), koja se ovdje penje iznad 2000 m, malo ne baš na sam vrh." |
ZELENA KARTA-LUPOGLAV
Datum objave: 22.2.2017. Autor: RTVTK Opis: U čast prvih penjača na Lupoglav u zimskim uslovima 1970. godine, Zijaha Jajatovića, Ilije Dilbera i Milorada Stjepanovića koji su taj podvig platili životima, Planinarski savez BIH/FBIH je tradicionalno i ove godine organizovao Memorijalni uspon na Lupoglav. Više od 200 planinara i alpinista iz cijele regije odalo je počast na grobovima stradalih alpinista i njima u čast izveli su zahtjevni zimski uspon na vrh Lupoglav 2.102 mnv. Uspon na Lupoglav snimila je reporterska ekipa RTV TK za emisiju Zelena karta. PLANINA PRENJ - Uspon na vrhove Lupoglav 2 102m – Kerač 2 030 m 09 10 2020
Datum objave: 12.10.2020. Autor: Mevludin Spahic |
Lupoglav 10. 08. 2014.
Autor:Adnan Adilović |
|
Čemerni dô
U srcu Prenja nalazi se krška uvala Čemerni do, u koju se ogromnim odsjecima spuštaju visoki vrhovi Lupoglava (2102 m) i Erača (2082 m). Vijugavi uzani Čemerni do sastavljen je iz mnogobrojnih vrtačastih ulegnuća, bez normalnih vrtača. Ovdje nema tipskih vrtača i škrapa. Sličan je po oblicima alpskim vapnenačkim visoravnima. 
Vrh Erač (Vjetrena brda) 2076 mnv + Lupoglav + Vidina kapa
Autor: nihadciko; Izvor: Panoramio Lučine
Krška uvala Čemerni dô produžuje se u suhu dolinu Lučine. Ispod Lupoglava i Ovče u cirkovima okrenutim prema sjeverozapadu nalazio se ledenjak, koji je prelazio preko stepenice i spuštao se u uvalu Lučine krećući se prema sjeverozapadu i preobratio ovu uvalu u valov (korito). I dalje nastavljajući svoj put prema zapadu-jugozapadu, zaoblio je stepenicu i završavao se na strmoj padini, kojom su Lučine rastavljene od doline Mostarske Bijele. Od Lupoglava dubokom dolinom potoka Bijele otvara se prolaz u dolinu Neretve. 
Lučine; arhivska fotografija
Izvorni opis: Stan u Lučanima na Prenju (Hercegovina); Foto: Dr. R. Simonović. Sombor; objavljena u: Hrvatski planinar, 1923. broj 6 |
PLANETA PRENJ vrh Ovča 10.-11.12.2016.
Autor: Adnan Adilović Opis videa: Pristup na Ovču iz Štirnog dola s noćenjem u Donjim Poljicama u kontejneru BOTINI 2016-PRENJ
Autor: Adnan Adilović Planet Prenj
Autor: Amer Keskin, 22.6.2015. Opis videa: Pola sata "planete Prenj"..... rijetko posjećeni i još rijeđe kamerom zabilježeni predjeli planine Prenj...sa Salakovca,preko sela Ravni na Ledenice,pa ulazak u jednu od najljepših Prenjskih dolina "Poljice"...potom uspon na uvijek privlačno Vjetreno brdo (Erač) 2082 m.n/v,....kamp uz prelijepi zalazak sunca i ovaj put na omiljenom mjestu ispod vrha Lupoglav 2102 m.n/v..... Novi dan,nova nafaka....jos četiri Prenjska dvotisućnjaka (redom: Ovča 2021 m.n/v, Kerač 2030 m.n/v, Vidina kapa 2032 m.n/v, Herač 2042 m.n/v ), potom silazak preko izvora Sopot u najljepšu Prenjsku dolinu "Lučine"....povratak u Glogošnicu dobro poznatim putem preko Medjuprenja......UŽIVAJTE !!! |
|
Glogovo
Na najzapadnijem dijelu Prenja nalazi se prostrana niža visoravan Glogovo, duga oko 7 a široka 4 kilometra, nadmorske visine od 1110 m do 1451 (vrh Vidovo). Ona se od vrhova Cetine (1992 m), Velikog Prenja (1916 m) i Kerača (2019 m) postepeno spušta prema zapadu prema kanjonu Neretve. Sa sjevera i sjeveroistoka ograničena je Glogošnicom, a s juga i jugoistoka kanjonom Bijele. Glogovo ima tri dijela: Stajski, Vidovski i Jasenjski gvozd. 
Velika Vidova, pogled na Prenj
Pogled na Prenj. U prednjem planu: lijevo Has, desno Herač. U zadnjem planu: Crnoglav, Otiš i Zelena glava. Autor: nihadciko; Izvor: Panoramio 
Breza, pogled na Bukov laz i Cetinu
Lokalitet Breza iznad doline Idbar. Autor: nihadciko; Izvor: Panoramio |
Planina Prenj-Cetina 20 03 2016
Autor: Adnan Adilović Opis videa: Cetina (Cvitina) je jedan od dominantnih vrhova Prenja, iznad jablanice. Do vrha Cetine se može doći iz Glogošnice preko Milanove kolibe i iz sela Ravni preko Vidrinih gruda i Uborka. U stijeni Cetine ima nekoliko ispenjanih alpinističkih smjerova, od kojih su najpoznatiji Medov kuloar i Duga bosanska smijer. Sa vrha Cetine (1992 m n/v) je jedan od najljepših pogleda na masiv Prenja i dolinu Neretve. Prenj Planina
Autor: Adnan Adilović Opis videa: Tri dana u tri etape -Prva etapa puta; Glogošnica-bunar(autom 11 km) bunar-Milanova koliba-greda 1860m n/v(4,9km). Noćenje -Druga etapa puta; greda-Zakantar-Crnoglav 1892 m n/v(5,6km). Noćenje -Treća etapa puta; Crnoglav-Lučine-Has-Glogovo-Bunar(18km) Hike - Prenj, Erač, Lupoglav, Ovča i dr. , 20.06.18.
Datum objave: 10.11.2018. Autor: Nenad Rajic Opis: Malo avanture i istraživanja novih puteva po Prenju, prelazaka sa vrha na vrh. Krenuli iz Tisovice, pa preko Za kantara ispenjali se na Vjetrena brda i vrh Erač. E sada slijedi avantura, ovuda nismo išli, kako naći put direktno sa Erača na sedlo prema Lupoglavu. Produžavamo pravo i slijedimo kamenu markaciju (hvala tko je to obilježio) i spuštamo se strmim kamenim padinama prema putu za Lupoglav. Onda slijedi klasičan uspon na Lupoglav siparom, sedlom. A onda opet avantura. Kuda najjeftinije i najbrže preći na Ovču? Silazimo grebenom između Lupoglava i Ovče što je još jedna lijepa avantura (nikada prošli), pa onda planiramo popeti uski kuloar ispod vrha Ovče gdje ima neka pečina. Uspinjemo se do pečine po teškom siparu, pa onda jednom policom do zadnjeg kuloara, kratkog sipara i eto nas na Ovči. Istim putem se vraćamo i hvatamo se sedla prema Keraću i Vidinoj kapi. Ispenjemo i taj greben, a Božo i Dragan nastavljaju grebenom do Herača. Potom opet avantura, treba se spustiti siparom ispod Vidine kape, pa preko doline Lučina i Mršića dola doći do sedla ispod vrha Soplje. I tu postoje kamene markacije, ali se gube u jednom dijelu, ali postoji optička vidljivost i nije problem u snalaženju. Iz Mršića dola smo opet našli pokoju kamenu markaciju. E onda i Prenj pokazuje svoju čud, te iako nenajavljeno od norvežana, opere nas jakom kišom i ledom, uz snažne gromovite zvuke, samo da se pokaže tko je tu glavni. Mokrih nogu bauljamo po Rupama, Čemerikovim docima i Za kantarom i u duboku noć dolazimo u Tisovicu. A tu nas čeka pivica za proslavu. Tek sada se treba vratiti u Konjic i kućama. Oko 2.30 smo natrag, skoro 24 h avanture. Mraka. |
Pogled prema Cetini s Velike kape na konjičkoj Bjelašnici
Galić - Prenj
Galić - Prenj; arhivska fotografija
Izvorni opis: Prenj Planina: Galič; Foto: Dr. J. Poljak; objavljena u: Hrvatski planinar, 1928. broj 2 Uz fotografiju Josipa Poljaka i zapisano je: Slika u prilogu prikazuje nam jedan od vrlo zanimivih dijelova Prenj planine u Hercegovini Galič. Skupina Galiča, i ako nije najviša u Prenja, ono je svakako najzanimivija koliko za stručnjaka istraživača toliko i za planinara. Već izdaleka privlači vas ogromna trupina Galiča, koja se poput ogromne kamene piramide izdiže od svoga okoliša vezujući se prema jugu na sklop Lupoglava (2102 m.), koji se dolje veže na Vjetreno brdo i sklop Otiša gdje je ujedno najviši vrh Prenja Zelena glavica 2.123 m. Prema zapadu ruše se obronci Galiča strmo u dolinu Bijele potoka, a prema izvoru se veže grebenom sa pravim Prenjem zvanim Mali Prenj (1916 m.) Podnožje mu je djelomično ošumljeno posebnom vrsti bora (Pinus leucodermis), kao glavnim vegetaeijskim faktorom, a sporedno nastupa bukva. Glavni gorski greben je manje više gol, a pojedini su dijelovi prekriveni klekovinom gorskog bora. Tjeme mu je prekrito košanicama. Prema sjeveru je strmo odlomljen, pa su mu bočine s te strane prepune upravo savršenih točila. Na podnožju sjevernom nalazi se nekoliko stanova zvanih Lučine, kamo za ljetnih mjeseci izgone Bjelopoljci svoj ajvan (blago). Kraj oko Galiča je lijep i romantičan, a sa tjemena prekrasan je izgled na sam Prenj, na Bjelopolje sve do Mostara kao i na susjedni Veleš, pa na Čvrsnicu i Čabulju. Prilaz na Galič najzgodniji je iz stanice Prenj preko Risovca, Glogova, Malog Prenja i Vratoloma u Lučine, a odavle na sam Galič. |
ISTOČNI DIO PRENJA
OSOBAC (SAMOGRAD)
Pogled iz Vlasnog dola na Osobac (lijevo)
|
Osobac sa Zubaca
Autor: nihadciko; Izvor: Panoramio 
Panorama sa Osobca
Široki pogled sa Osobca na Prenj. Autor: nihadciko; Izvor: Panoramio PROČITAJ VIŠE
BJELAN, Mirko: Ferrata Osobac - Prenj. Gorja.net, 10.6.2018. (HTML) Osobac. Planinarenje.hr (HTML) UPOZORENJE! Sedlo između Osopca i Zupca minski je sumnjivo, zbog opasnosti od zaostalih mina iz posljednjeg rata. Ferata Osobac
2018. godine puštena je u upotrebu Ferata Osobac, izgrađena po sjeveroistočnom bridu Osobca. Dugačka je 1200 metara s visinskom razlikom oko 700 metara, po čemu je jedna od najvećih ferata u regiji. Kategorizira se kao zahtjevna, tehnički srednje teška i povremeno vrlo teška, sa svim elementima viskogorskog planinarenja. Nositelj projekta Ferate je Planinarski savez F BiH, projektni manager Zehrudin Isaković, a izvođač radova je NVO Cetina. Prenj-Osobac 2024 m.n.v
Datum objave: 3.7.2019. Autor: samo putnik Opis: Pogled sa Prenjskog vrha - Osobac |
Pogled na Podosobac i Osobac (desno, iza)
Mali Osobac
ZUBCI (ZUPCI) / ZUBAC
|
Šiljati vrh Zubac zbog njegova oblika popularno zovu prenjskim Matterhornom. Njegova se sjeverna strana vrlo strmo ruši u dolinu kpnjičke Bijele.
|
Dronko u akciji - Zubci, Prenj, 26.03.21.
Datum objave: 29.3.2021. Autor: Nenad Rajic Opis: Zubci na Prenju. Prekrasan dan. Prekrasna planina. Prekrasna ekipa. SkiSpust - Zubci, Prenj, 26.03.21.318 pregleda
Datum objave: 29.3.2021. Autor: Nenad Rajic Opis: Malo dronko snimao spust sa Zubaca na Prenju. Nešto falio u snimanju, ali eto bar nešto. 
Zupci i Zelena glava
Autor: nihadciko; Izvor: Panoramio 
Zupci, u pozadini Osobac i Zelena glava
Autor: nihadciko; Izvor: Panoramio |
BORAŠNICA
|
Borašnica, pogled sa Dvogrle
Autor: nihadciko; Izvor: Panoramio 
Borašnica i strme njene strane koje padaju spram Bijele. Munika prekriva gotovo
cijelu stranu (Prenj planina).
Foto: Fukarek (1941.) |
Vlasni do (Lasni do)
|
Vlasni do, prosječne visine od oko 1400 m n.v., i zapadnije Velike bare (cca 1450 m.n.v.) dvije su usporedne uvale između Otiša, Osobca i Taraša, razdvojene nižim grebenom Koplice - Cvat - Pržine glav. Vlasni do je otvoren sjeverno prema dubokoj dolini konjičke Bijele, sjeveroistočno prema Tisovici, prema jugoistoku spušta se u Crno polje, a prema jugu vodi u Bijele vode preko sedla Prijevorac. Na pojedinim topografskim kartama upisan je naziv Lasni do.
|
|
|
|
Dolovi
|
|
Pogled na Pržinovu glav. iz Dolova
|
|
Prijevorac
Pogled iz Dolova prema prijevoju Prijevorac
JUGOISTOČNI DIO PRENJA
|
Crno polje
Crno polje je velika krška uvala između Osobca, Sivadijskog Osobca (1922 m) i lanca Sivadija (1967 m), sastavljena od dvije udoline različitog smjera pružanja sjeverozapad-jugoistok i sjeveroistok-jugozapad. Dno uvale leži na visini od 1320 m, a stepenica (prag / prečaga) između njih je na 1420 m. Područje Crnog polja je građeno od bijelog trošnog dolomita. Crnopoljska uvala je prekrivena plitkim vrtačama raznih nepravilnih oblika, u kojima se nalaze dvije lokve sa snježničkom vodom, a između njih su od izlomljenih dolomitnih stijena niski, glavičasti, obli vrhovi u obliku stepenica. Tu su i izvori žive vode Česma, Lokvice, Kamenac. U ljetnim mjesecima po Crnom polju raste bujna planinska trava i okružena šumom. Nastavljajući se na staništa u stijenama Boračke Drage nalaze se i unutar subalpinske bukove šume, koja pokriva veliki dio krške visoravni Crnog Polja, pojedine veće skupine munike. Nekoliko takvih skupina nalazi se oko nekadašnje planinarske kuće "Prijatelja prirode" iznad vrela Česme. Na Crnopoljskom Osobcu i prema sedlu Prevorcu (Prijevorac), zatim od Bunar lokvice na Tvrđi, na Poslušniku i na Borašnici nalazimo vrlo lijepo razvijene munikine sastojine manjega prostranstva. Na Osobcu, na njegovim južnim i zapadnim padinama, u Vlasnom dolu i Velikim Barama nastavljaju se sastojine munike (dobro očuvane i gotovo bez ikakvih stranih primjesa) i protežu se prema Jezercu, gdje se razbijaju u nekoliko manjih skupina (Stolovi, padine Taraša; "Izgorjela koliba"). IZVOR lng. PAVLE FUKAREK (Sarajevo): PRVI PRILOG POZNAVANJU MUNIKE ILI SMRČA. Šumarski list, 1941. br. 8. 
|
Zapadni greben Sivadija-Mali Osobac
Izvor: Youtube; Autor:Adnan Adilović Opis videa: Prvi dan: Rujište-Vilin klanac-Bijele vode-greben Sivadija. Drugi dan: Bijele vode-Mali Osobac-Vilin klanac-Rujište. Mystcal Sivadija
Autor: ClubScorpio Opis videa: Published on Jan 29, 2015Ski mountaineering on Prenj Mountian, BIH, following a game of clouds and light, which gave a mystical touch to the trip…. Hike - Prenj, Sivadije, S. Osobac, 15.07.15.
Datum objave: 29.7.2015. Autor: Nenad Rajic Opis: Rujište - Bijele vode - Sivadije - Sivadijski Osobac - Prevorac ... Tura za 10. |
|
U sjevernom podnožju Sivad‚ija, uz planinarsku stazu koja vodi preko Crnog polja nalazi se izvor Kamenac, sakriven u stijenama pored staze.
|
|
U Crnom polju
Horizontom dominira vrh Osobac (lijevo), kojega su stanari stanova na Crnom polju nazivali Samograd. Desno od Osopca je greben Zubaca koji se dalje desno nastavlja u Borašnicu.
Horizontom dominira vrh Osobac (lijevo), kojega su stanari stanova na Crnom polju nazivali Samograd. Desno od Osopca je greben Zubaca koji se dalje desno nastavlja u Borašnicu.
|
Sivadije
Fotografija prikazuje krajnje istočne vrhove lanca Sivadija, koje se nalaze u jugoistočnom dijelu Prenja i s juga i jugozapada zatvaraju prostrano Crno polje. |
SIVADIJE
|
Sivadije su lanac vrhova u jugoistočnom dijelu Prenja s više stjenovitih visova, koji ipak ne dosižu 2000 metara visine. Među tim vrhovima ističe se cjelina od tri stjenovita vrha - skupina crnopoljskog Osopca - koji naizgled podsjećaju na glasovite "Tre cime" ("Tri vrha") u talijanskim Dolomitima. Zbog svoga izoliranog položaja dominiraju nad Crnim poljem i jugoistočnim dijelom Prenja. Najlakši pristup Sivadijama je iz Crnog polja do kuda se stiže Boračkom dragom. Druge mogućnosti pristupa su iz smjera Vlasnog dola (tj. od Jezerca do kojega se stiže iz doline Bijele, ili iz smjera Tisovice), te od Rujišta, preko Bijelih voda.
O imenima triju sivadijskih vrhova
Postoje određene razlike ranijeg, u odnosu na današnje nazivlje triju poznatih sivadijskih vrhova. S. Brezovečki u članku "Sjeverna strana Osobca u Prenju" (Hrvatski planinar, 1941. broj 11.) imenuje tri najpoznatija sivadijska vrha na slijedeći način: - za najistočniji kaže kako mu ime nije bilo zapisano na specijalnoj karti pa su ga za potrebe uspona tada uvjetno nazvali "Mali Osobac" - u sredini je crnopoljski Osobac - a za najzapadniji vrh navode kako mu je ime Prijevorac, poput prijevoja pod njime. Cijelu grupu od ta tri vrha nazivaju skupinom crnopoljskog Osopca, dok Sivadijama zovu ostatak grebena u zaleđu tri vrha, koji zatvara Crno polje sa zapadne strane. S. Brezovečki je s D. Dilberom 24.8.1940. ispenjao prvi uspon sjevernim bridom srednjeg vrha - Osopca, dok su J. Mesarić i S. Brlečić ispenjali prvenstveni uspon kroz sjevernu stijenu Osopca dva dana kasnije 26.8.1940. Sjevernu stijenu Malog Osopca prvi su penjali Josip Mesarić i Zdravko Ceraj 24.8.1940. godine. Opis iz prve ruke, prvoga uspona Brezovečki-Dilber može se pročitati na: PDF Zlatko Smerke u svome Alpinističkom vodiču (Zagreb, 1963.) imenuje tri Sivadijska vrha na slijedeći način: - najistočniji je Mali Osobac - u sredini je Crnopaljski Osobac - a zapadnome vrhu ne navodi imena. Smerke u navedenoj knjizi također daje opise prvenstvenih alpinističkih uspona na te vrhove - i pod navedenim imenima. Smerke dakle, nastavlja imenovati tri Sivadijska vrha, kao što su ih imenovali alpinisti koji su ih ispeli 1940. (penjali su tada dva od tri), ali je također i naveo visine tih vrhova koji ipak ne odgovaraju današnjim mjerenjima: navodi 1724 m za najistočniji - 1922 m za srednji - 1850 m za najzapadniji. U današnjim opisima u publicistici, tri vrha imenuju se na slijedeći način: - najistočniji nazivaju Velika glava - u sredini je Sfinga (1967 m) - najzapadniji nazivaju Sivadijski, odn. Crnopoljski Osobac (1892 m). Onaj vrh iznad Jezerca, koji nam je danas poznat pod imenom Osobac, nekadašnji stanari stanova u Crnom polju, nazivali su ga Samograd, dok su Osopcem nazivali zapadni i osamljeni kuk u Sivadiji (1892 m). 
Alpinisti koji su prvi puta penjali sivadijske vrhove 1940. godine, nazivali su ih na slijedeći način (s lijeva nadesno): Mali Osobac, cropoljski Osobac i Prijevor.
Izvor: članak "Sjeverna strana Osobca u Prenju", Hrvatski planinar, 1941. broj 11. 
Kako danas nazivaju tri sivadijska vrha: lijevo je Velika glava, u sredini stijena Sfinge i desno Sivadijski Osobac.
Vrhovi Velika glava (ili Mali Osobac, lijevo) i Sfinga (ili crnopoljski Osobac prema Brezovečki-Dilber; desno) u Sivadijama
|
|
VISIN
OBRLIN
ČELOPEK
JUGOZAPADNI DIO PRENJA
|
Bijele vode
Uvala Bijele vode leži jugozapadno od sedla Prijevorac, a njezino dno je na visini nižoj od 1500 m. U Uvali ima glacijalnih oblika: drumlini (glatki izduženi brežuljci sastavljeni od gline), komčići (mutonirane stijene - dijelovi stijena koje preostaju nakon erozije, bočne i čeone morene, koje dopiru do visine od 1420 m. Postojanje ledenjaka na ovoj na jugozapadnoj strani Prenja dokazuju i velike naplavine fluvioglacijalnog nanosa na sjeveroistočnom obodu Bijelopoljske kotline, na izlazu Velike drage koja leži u podnožju Bijelih voda i Klenove drage koja leži u podnožju Grušče. |
Rujišta
Rujišta (Ruišta) odn. Ruište (Rujište) (1050 m) je prijevoj na prijelazu izmedu planina Prenj i Velež na nadmorskoj visini od 1050 m nv. Poznato je izletište Mostaraca - od Mostara je udaljeno 25 kilometara. Naročito je ugodno ljeti, kada su u Mostarskoj kotlini velike vrućine. Dok se temperature u Mostaru ljeti znaju kretati u rasponu između 30° i 40°C, na Rujištu one gotovo ne prelaze 25°, a noći su još i svježije. Okolica je bogata crnogoričnom endemskom munikom. Planinarski dom Bijele Vode nalazi se na 1450 m. Osim što je privlačno izletnicima, Rujište je važna polazna destinacija za sve planinare koji s južne strane pristupaju Prenju, kao i za sportaše koji se ovdje pripremaju za natjecanja. Područje je atraktivno za visinske sportske pripreme zbog planinske klime i zraka bogatog kisikom od šuma bora munike. |
KAMENAC
ISTOČNOM PODGORINOM PRENJA
Dolina Bijele
Između Borašnice i Velike Kape, prostr Rakovog laza, kao u nekom pravilnom luku okružuju strme stijene izvorište i gornji tok potoka Konjičke Bijele. Ove stijene su obrasle gotovo na cijelom svom protezanju većim i manjim sastojinama munike. Počevši od padina Borašnice - staništa se protežu ispod Tvrđe (Zubca), Osobca, u Skoku, Sačmaliu ispod Taraša, u Rakovom Lazu, pod Velikom Motikom u Mlječnom Dolu.
Rakov laz
|
Tvrđa i Rakov laz sa Zubaca
Autor: nihadciko; Izvor: Panoramio |
Boračka draga
|
Boračka draga je krševita dolina, fluvio-glacijalni prodor u zapadnom produženju doline između visoravni Osobca i Crne Gore, strmo odlomljenih strana visokih 400-500 m. Pruža se smjerom juzozapad-sjeveroistok. U istočnom produženju Boračke drage (u smjeru Glavatičeva) leži Boračko jezero. Gornji dio drage zove se Žara, a srednji koji se nalazi ispod Osojne strane zove se Valja, pa je dno toga dijela ispunjeno silnim kamenitim balvanima.
Cijela je draga obrasla bukovom šumom, a u gornjoj česti crnogoricom. Na stijenju oko Boračke drage nižu se staništa munike: Breza, Boračka mera, Vodeni kuk, Lišaj, Rudo polje, Brdnici, Somine, Ravna planina, Crvenica, ispod Poslušnika i ispod Samograda. Ova staništa u luku okružuju Boračku Dragu od istoka prema zapadu. Sedlom visokim 1360 m Boračka draga se veže na Crno polje, najveću uvalu istočnog dijela Prenja. Kroz Boračku dragu vodi šumska cesta od sela Borci do platoa Crnog polja, odn. do navedenog sedla. 
Pogled na Boračko jezero od šumske ceste koja vodi kroz Boračku dragu.
Pogled niz Boračku dragu
Na sedlu (1360 m) nalazi se kraj i okretište šumske ceste. Sedlo se nalazi na jugoistočnom rubu platoa Crnog polja, a to je ujedno i najviši dio Boračke drage.
|
Šumska cesta kroz Boračku dragu
Serpentine na šumskoj cesti u gornjem dijelu Boračke drage
|
Borci |
KOORDINATE 43.5807, 18.0166 BROJ STANOVNIKA 38 (2013.); WIKIPEDIJA Borci
|
|
Naselje Borci nalazi se, zajedno s Boračkim jezerom, na Boračkoj visoravni, 10 km zračne udaljenosti jugoistočno od Konjica, u podnožju planine Prenj, na njegovoj sjeveroistočnoj strani, tj. u podnožju istočnih padina prenjske planine Borašnice. Borci se nalaze uz cestu koja iz Konjica preko Boraka vodi za Glavatičevo i dalje, uz Neretvu, na jugoistok u Zaborane na Nevesinjskom polju. Ovuda je prolazio put još od antičkog doba. Kod Boraka se odvaja put koji zaobilazi Boračko jezero i južno od njega vodi na jugozapad, između Prenja i planine Crne Gore, prema Porimu i Mostaru - to je tzv. "turski put". Ovim trasama, uz neke manje korekcije, vodili su putevi u srednjem vijeku i u osmanskom dobu.
Povijesni pregled
Područje naselja Borci naseljeno je od željeznog doba, iz vremena Ilira. Arheološki materijal iz starijeg i mlađeg željeznog doba, kao i suhozidni ostaci na lokalitetu Gradina, svjedoče da je područje Boraka bilo naseljeno od pretpovijesti, tj. barem od početka prvog tisućljeća prije naše ere. Bilo je to doba Ilira. Lokalitet Gradina se nalazi u sjevernom dijelu sela. Već u to doba ovim lokalitetom je prolazio neki karavanski put, po čijoj trasi uz manje korekcije vodi današnja, moderna cesta. Ispod gradine leže ruševine naselja iz antičkog (rimskog) doba. Na okolnim parcelama prema izbočinama terena zaključeno je da se radi o ruševinama većeg broja građevinskih objekata. U Borcima su na nekoliko mjesta pronađeni rimski miljokazi. Na jednom od njih je pisalo ime cara Julija Filipa, zvanog Arab, koji je vladao od 247. do 249. godine. Dijelovi tri miljokaza upotrebljeni su u srednjem vijeku kao nadgrobni spomenici unutar nekropole sa stećcima, a dva miljokaza su upotrijebljena kao nišani. Nađeni su i ostaci rimske cigle. Srednji vijek Područje sela Borci je u srednjem vijeku pripadalo seoskoj općini čiji je centar bio u utvrđenju Vrabač, u župi Neretvi. Ova seoska općina obuhvaćala je još sela Gakići i Džajići. Tvrđava Vrabač je dominirala dolinom rijeke Bijele i kontrolirala je put koji se od davnina penje iz doline Neretve na Vrabač i Borke, da bi dalje produžio prema Hercegovini (jedan krak ka Nevesinju, drugi ka Potocima kod Mostara) i Primorju. U srednjem vijeku područje je pripadalo feudalnoj obitelji Kosača. U povijesnim izvorima iz 15. stoljeća spominje se carinarnica u Vrapču kao i utvrda. Točno vrijeme gradnje utvrde nije poznato. Carinarnicu je vjerojatno osnovao Sandalj Hranić Kosača početkom 1410. godine, koja je s prekidima funkcionirala kao usputna carina sve dok je herceg Stjepan Vukčić Kosača, nasljednik Sandaljevih oblasti, držao Vrabač 1463. godine. Vrijeme razaranja Vrapča ostaje također nepoznato. U osmanskim izvorima nema spomena Vrapča kao utvrde. Iz razdoblja srednjeg vijeka potječe i nekropola sa stećcima na lokalitetu Kaursko groblje. Austro - Ugarski period Podatke o broju stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti na lijevoj obali Neretve iz 1873. godine dao je fra Petar Bakule, koji je prilikom obilazaka Konjičke župe popisivao uz katolike i pravoslavce, ukoliko su i oni živjeli u tim selima. Prema evidenciji fra Petra Bakule, u Borcima je bilo 26 kuća u kojima je živjelo 136 pravoslavaca. U periodu 1878-1918, na području današnje općine Konjic, izgrađena su dva vjerska objekta: Crkva svetog Vasilija Velikog u Konjicu, 1886. godine i Crkva svetih apostola Petra i Pavla, na Borcima, 1896. godine. Poglavar Bosne i Hercegovine, barun Benko, je 1902. godine sagradio vilu na Borcima, kasnije nazvana Vila Šantića. |
Stanovništvo
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 2013. 38 stanovnika; 1991. 254 stanovnika; 1981. 223 stanovnika; 1971. 225 stanovnika u 11 domaćinstava. Godine 1991. Srbi su činili 73,62% (187 st.), Hrvati 16,54% (42) i Bošnjaci 8,661% (22). |
Nekropola sa stećcima na lokalitetu Kaursko groblje u Borcima
Borci, nekropola stećaka "Kaursko groblje"
|
Ova nekropola nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, površine oko 1000 m2, nalazi se u sjevernom dijelu sela Borci, na lokalitetu Kaursko groblje, na udaljenosti od oko 980 m sjeverozapadno od crkve sv. Petra i Pavla, neposredno uz put Konjic-Glavatičevo. Smještena je na malom uzvišenju, a od nje ka sjeveru i jugu teren blago pada. Sa zapadne strane, iza obližnjih livada, je Borački potok. Tako je nekropola smještena na tipičnom mjestu uz put i obližnju vodu tekućicu. S istočne strane puta diže se kosa na čijem se vrhu nalazi pretpovijesna gradina.
Krajem 19. stoljeća na Kaurskom groblju je bilo 140 spomenika. Danas se na nekropoli nalazi 121 stećak. Na nekropoli su većinom, osim dva sljemenjaka, zastupljeni stećci u obliku sanduka, ploča i prelaznog oblika sanduka ka pločama. Neki spomenici su oblikovani od skoro amorfnih komada, a među stećcima su i tri odlomka rimskih miljokaza. Nekropola je nacionalni spomenik i datirana u razdoblje od kraja 14. do početka 16. stoljeća. Svi likovni motivi - antropomorfni križ, mačevi, grb i figura oranta (orant, lat. orans, u starokršć. umjetnosti, ljudski lik s rukama uzdignutima na molitvu) su usmjereni prema zapadu. Spomenici su utonuli, zarasli u šiblje, a lokalni kamen vapnenac, od kojeg su isklesani, podložan je oštećenju i raspadanju pod utjecajem atmosferskih uvjeta. Inače, na području Konjica ima gotovo 125 nekropola, s preko 4.000 stećaka! 
Nacrt nekropole u Borcima (izvor: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH)
Nekropola u Borcima
Izvor: Panoramio; Autor: Stećci u Bosni i Hercegovini |
Središnji dio nekropole u Borcima (Izvor: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH)
Stećak u Borcima
Autor: Senad.sabovic (Wikipedija) |
Vila Šantića
|
Barun Benko, poglavar austrougarske Bosne i Hercegovine, 1902. godine sagradio je vilu na Borcima. Nakon osam godina, 1910. godine, prodao je vilu obitelji Šantić. Tako se poznati pjesnik Aleksa Šantić nastanio u vili na Borcima 1913. godine, kada je bio protjeran iz Mostara od strane austrougarske vlasti zbog svojih rodoljubnih pjesama. Tu je boravio i književnik Svetozar Ćorović. Nakon Prvog svjetskog rata Aleksa Šantić je prodao vilu Domu zdravlja (Higijenskom zavodu) Mostar, koji je 1928. godine vilu osposobio za Dječije oporavilište nadogradnjom još jednog kata. U Drugom. svjetskom ratu vila je služila kao partizanska bolnica. Kasnije je okupatorska vojska zapalila vilu.
Poslije Drugog svjetskog rata Ministarstvo šuma BiH je obnovilo vilu za svoje potrebe i pretvorilo je u šumsko-lovačku kuću. Godine 1960. u Šantića vilu je po drugi put uselio, zbog bolesti, i neprekidno do smrti 13.7.1970. godine u njoj boravio akademski slikar Lazar Drljača. Drljača je prema vlastitoj želji i sahranjen na proplanku, pored vile. Objekt Vila Šantića je u ratu 1992-1995. godine stradao usljed ratnih djelovanja, tako da su sada ostali samo dijelovi kamenih zidova. Mjesto i ostaci povijesne građevine – Šantića vila u Borcima kod Konjica proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. 
|
|
Pravoslavna crkva svetih apostola Petra i Pavla u Borcima
|
Crkva se nalazi oko 30-ak metara istočno od prometnice Konjic-Borci-Glavatičevo.
Početkom 1880. godine, mještani sela Borci obratili su se Zemaljskoj vladi za Bosnu i Hercegovinu zamolbom da im se odobri izgradnja manje crkve s pratećim prostorijama na Borcima i materijalna pomoć za njezinu izgradnju. Zemaljska vlada udovoljila je ovoj molbi: odobrila je gradnju i pomoć od 300 florina. O tome je aktom od 6.3.1880. godine obavijestila Kotarski ured u Konjicu. Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu postavila je i određene uvjete «obćini Borki Kotara ovoga» za gradnju crkve, citirano: «...1) Sagradnji ..... crkve u vlastitoj napravi obaviti, da će potrebite radne sile kao i potrebito gradivo tomu sama u vlastitom obaviti, 2) da će po dogotovljenom sagrađenju crkve jednu školu o vlastitom trošku postaviti», a posljednji uvjet je bio da će paroh, do izgradnje škole, djecu podučavati prema uputstvima Zemaljske vlade za BiH. Izgradnja crkve završena je 1896. godine, o čem govori navod iz članka protojereja Dimitrija Jovanovića, paroha konjičke parohije, «Proslava pri osveštenju novosagrađene crkve na Borcima kod Konjica», napisanog u Konjicu, 12.9.1896. godine: «1. Septembra ove 1896. god. zabilježiće se u povjesnici zlatnim slovima kršne zemlje hercegove, vojvodini sv. Save. Danas je dovršena sa znatnom pripomoći visoke zemaljske vlade u Sarajevu nova crkva na Borcima, koju je istog dana njegovo Visoko-preosveštenstvo gos. AE i mitropolit Serafim Perović (mitropolit hercegovačko-zahumski, napom.) osveštao u slavu i čast svetih apostola Petra i Pavla»,..., U doba austrougarske vlasti na području općine Konjic sagrađena su dva pravoslavna vjerska objekta: crkva Sv. Vasilija Velikog u Konjicu (1886) i ova crkva. U martu/ožujku 2006. crkva je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine od strane Državne komisije za očuvanje nacionalnih spomenika (VIŠE). Crkva u Borcima je jednobrodna, a u funkcionalnom smislu je podijeljena na: prostor naosa, širine 5,78 m i dužine od 9,40 m, oltarski prostor sa proskomidijom, đakonikonom i časnom trpezom, smješten u apsidi, te galeriju, preko koje se pristupa stubištu crkvenog tornja. Crkva ima jedan ulaz, smješten na zapadnoj strani crkve. Crkva je u funkciji, a na gornjoj zoni ikonostasne pregrade crkve postavljeno je nekoliko ikona: Sv.velikomučenik Georgije, Bogorodica sa Hristom, Sv. Nikola, Sv.apostoli Petar i Pavle, Sveta Trojica, i Sv. Nikola Čudotvorac. Sasvim pouzdano se može zaključiti da je zvonik naknadno prizidan uz crkvu i na tmelju sljedećih opažanja: doziđivanjem tornja uz zid zapadne fasade crkve je potpuno zatvorena vizura kamenoj rozeti, pozicioniranoj na zapadnoj (ulaznoj) fasadi, koja je, svakako, najminucioznije urađen arhitektonski ukras crkve, a isto se može reći i za kameni križ postavljen u nivou sljemena krova na vrhu zapadnog zabatnog zida crkve. |
Crkva sv. Petra i Pavla
Južno pročelje
|
Boračko jezero
|
Boračko jezero je prirodno planinsko jezero, ledenjačkog porijekla, koje se nalazi na sjeveroistočnoj strani masiva Prenja, između kanjona Neretve i viskoplaninskog područja Prenja. Jezero leži u donjem kraju Boračke drage i pruža se od sjeverozapada ka jugoistoku. Okruženo je s jugozapada pošumljenom Crnom Gorom (1595 m), s istoka Tranjinom (1055 m), s jugoistoka Košutom (490 m), sa sjevera ga odvaja od Boraka strmi Krstac (700 – 800 m). Kotlina u kojoj se formiralo jezero ima ljevkasto-amfiteatralni oblik i taj je bazen nastao procesom ledenjačke erozije. Okolica Boračkog jezera izgrađena je od dolomita i dolomitiziranih vapnenaca, te se u ovome kraju pojavljuju krške pojave. Jezero dobija vodu od Boračkog potoka i brojnih okolnih izvora, kojih ima i po dnu jezera. Iz jezera istječe Šištica, koja se poslije kratkog toka od 3 kilometra klisurom dugom 6 km i dubokom 60 m ruši 30 m visokim vodopadom u Neretvu.
Jezero se nalazi se na 397 m n.v. Jezero je elipsastog obika. Dužina jezera iznosi 762-786 m, širina 402-408 m, ukupne površine oko 0,26 km2 i dužine obalne linije 2.400 m. Jezero je najdublje u jugoistočnom užem dijelu (oko 17 m), a sadrži približno 2,5 miliona m3 vode, koja je zbog bistrozelene boje prozirna i do 8,3 m dubine. Voda je najtoplija u kolovozu/augustu (oko 25 °C), a najhladnija u veljači/februaru (0 °C). Površina Boračkog jezera rijetko je kad mirna. Jezero je poznato po dobroj pastrvi i rakovima. Okružuju ga listopadne šume, nešto dalje ima i crnogorice. Krošnje borova imaju oblik kišobrana. Do Boračkog jezera vodi asfaltirana cesta iz Konjica u dužini od 21 km. Na jezeru postoje manje kućice - bungalovi za iznajmljivanje, mogućnost postavljanja šatora kao i iznajmljivanje soba od lokalnog stanovništva. U turističkom naselju ljeia postoje prodavaonice namirnica i pošta. Za kamp otvorenog tipa određen je prostor na desnoj obali Šištice. Restorani, opskrbni i zabavni objekti locirani su na prostoru centralne plaže. 
Batimetrijski nacrt (izmjer dubina) Boračkog jezera (prema: Spahić, M., Ekološka studija Boračkog jezera: Fizičko-geografske karakteristike
Boračkog jezera, Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo, 2003.
|
Nekoliko je verzija legende o nastanku Boračkog jezera. U načelu se svode na priču o nekadašnjem naselju ili kući obijesne bogate osobe koja je nedolično ponijela prema siromahu ili svecu, zbog čega su bili kažnjeni potopom, zatim konju koji je triput udario nogom o zemlju i gradu Konjicu koji je na tom mjestu sagrađen i po tom konju dobio ime.
U prvoj legendi o Boračkom jezeru spominje se bogati i zao Gavan, čije se ime vrlo često pojavljuje u mnogim drugim legendama dinarskog područja - neki govore čak o 40-ak takvih legendi (od Imotskog do Konjica).
Predaja kaže kako je na mjestu gdje je danas Boračko jezero nekad davno postojalo planinsko selo koje je bilo bogato. U njemu je živio bogat čovjek, Gavan. Jednom su mu na vrata došla dvojica prosjaka moleći konak i kruh. Gavanova supruga im je ponudila samo kruha, ali ne i konačište. Kruh im je dala kao psima, metnuvši ga sebi na ispružene noge pa im ga tako dodala, neka ga uzmu. Upozorili su ju, dok su kruh ponizno uzeli. Gavanova supruga im je rekla "Šta će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj!". Zbog ovoga gu Gavan i njegovi dvori bili kažnjeni potopom u kojem je nastalo jezero nakon velike nepogode koja je bjesnila nekliko dana nad ovim krajem. Ovakav tijek legende se ponavlja i u sličnim legendama, a samo se jedna verzija odnosi na Boračko jezero. Druga legenda kaže da je na mjestu današnjeg jezera stajala bogata varoš. Obogativši se, njeni stanovnici su postali bezbožni i obijesni, tako da božji svetac, koji je prerušen u siromaha putovao svijetom, nije mogao u tom mjestu dobiti hranu i prenoćište. Jedina osoba koja ga je ugostila bila je siromašna udovica koja je imala mnogo djece. Od imanja je imala samo konja i nešto pokućstva. Prije nego je svanulo, svetac je naredio udovici svoju imovinu natovariti na konja i neka bježi iz negostoljubivog grada, koji će biti kažnjen. Na putu je morala ići za svojim konjem; gdje se konj zaustavi i triput udari nogom o zemlju, ondje neka se naseli i biti će sretna. Sirotica je učinila po svečevoj zapovijedi. Kada se je iz Stranina ispod sela Boraka, okrenula, umjesto grada vidjela je samo vodu - jezero. Grad je sa svim svojim zgradama i stanovnicima bio potopljen. Tako je nastalo Boračko jezero. Udovica nastavi put za svojim konjem i prema svečevim uputama naseli se na mjestu gdje se konj zaustavio i tri puta udario nogom o zemlju. Za uspomenu na udovičina konja, to mjesto se nazove Konjic.
IZVORI
RB Donja Hercegovina Kako je postalo Boračko jezero; prema Ivanu Vukorepu, 7. veljače 2004. Boračko jezero, Zaštita i održivi razvoj, Udruženje za zaštitu okoline Zeleni Neretva, Konjic, rujan 2011. |
SJEVERNOM PODGORINOM PRENJA
DOLINOM NERETVE I JABLANIČKOG JEZERA - OD KONJICA DO JABLANICE
Konjic
Turistički vodič Konjica
Izdavač: Turistička zajednica HNŽ-HNK |
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
|
Karta planinarskih staza na Prenju
|
Biciklizam
Bike Park Prenj - Biciklistička kartaBike Park Prenj, kojega čini 360 kilometara mapiranih, označenih (na području šume) i kategoriziranih prometnica na širem području Prenja, namijenjen je prije svega za brdski biciklizam, ali i za druge vrste rekreacije.
Na četiri glavne ulazne lokacije postavljene su informativne ploče s kartom cjelokupnog područja i svim potrebnim informacijama, kako slijedi: 1. Rujište (ispred motela Snježna kuća) 2. Jablanica (na platou ispred muzeja) 3. Konjic (na šetalištu kod gradskog tunela) 4. Boračko Jezero (na recepciji kod ulaza) Osim informativnih ploča napravljene su i informativne džepne kartice koje se mogu dobiti u informacijskim centrima turističke zajednice, biciklističkih klubova i turističkih objekata na području. Za korištenje staze preporučuje se kretnje isključivo označenim cestama i uz korištenje džepnih karata i GPS uređaja za orijentaciju. Korisnici upotrebljavaju staze na vlastitu odgovornost pri čemu moraju postupati odgovorno kako ne bi na bilo koji način ugrozili ili povrijedili sebe ili druge. |
BORAVAK
Pristupi
Uobičajeni pristupi planinskom područu Prenja su iz najbližih većih gradova Konjica, Jablanice i Mostara, koji se svi nalaze na magistralnoj cesti Sarajevo - Ivan-sedlo - Konjic - Jablanica - Mostar - Jadran. Iz ovih gradova se pristupa manjim mjestima i kanjonima te udolinama odakle počinje večina staza i markiranih putova do planinarskih objekata i vrhova - iz kanjona konjičke Bijele, Idbara, Šanice, mostarske Bijele, potoka (Potoci).
Osim markiranih planinarskih staza, od rubnih dijelova Prenja vode i mnogobrojne šumske ceste (putovi), prohodne za brdske bicikle, terenska vazila i pješake - sve do visokih planinskih dolina, sa kojih su mogući usponi prema središnjem dijelu masiva.
Osim markiranih planinarskih staza, od rubnih dijelova Prenja vode i mnogobrojne šumske ceste (putovi), prohodne za brdske bicikle, terenska vazila i pješake - sve do visokih planinskih dolina, sa kojih su mogući usponi prema središnjem dijelu masiva.
- Konjic - Borak - Ruište / Rujište (35 km; dionica Borci Ruišta 22 km),
- Konjic - Rapta - dolina Tisovice (25 km),
- Konjic - Borak - vrh Borašnice (25 km)
- Jablanica - potprenjska sela - pod vrh Cvitine-Cetine (25 km),
- Mostarska Bijela (na magistralnom putu M - 17) - Varda - Glogovo (ispod vrha Veliki Prenj (24 km).
Smještaj
Planinarski domovi, kuće i skloništa
|
Planinarska kuća Međuprenje
Planinarska kuća "Međuprenje" nalazi se na istoimenoj lokaciji, u neposrednoj blizini "Milanove kolibe" (izgrađena 1936. godine), na planini Prenj, na nadmorskoj visini od 1540 metara. Izgradilu su ju članovi Planinarskog društva "Prenj - Glogošnica 1979" u razdoblju od 2012. do 2016. godine. Sve informacije o rezervaciji boravka i posjeti ovoj planinarskoj kući možete dobiti na facebook stranici Planinarskog društva "Prenj - Glogošnica, ili putem mail-a: pdpg1979@gmail.com. Cijene noćenja u ovoj planinarskoj kući za 2017. godinu su: 5 KM - za članove PS BIH/FBIH, odnosno članove bilo kojeg planinarskog društva iz Bosne i Hercegovine s uredno plaćenom članarinom i važećom markicom za tekuću godinu; 10,00 KM - za sve planinare i posjetioce koji ne posjeduju člansku iskaznicu PS BIH/FBIH, odnosno nisu članovi niti jednog planinarskog društva BiH. Za sve članove PD "Prenj - Glogošnica 1979" boravak i noćenje u ovoj planinarskoj kući su besplatni. |
Planinarska kuća "Međuprenje" (1540 m n/v)
Autor: Planinarsko društvo Prenj-Glogošnica 1979 Akcija Jezerce (Prenj)
Opis videa: Akcija izgradnje planinarske kuće "Jezerce" u srcu Prenja, od 03-05- srpnja 2009. |
IZVORI I LITERATURA
Reference[1] Zone 2000 - Priča o Prenju
[2] Zone 2000 - Zatiranje povjesnih naziva toponima na Prenju i Čvrsnici, Bećir Behrem, septembar 2011. god. [3] Hercegovina, časopis za kulturno i historijsko nasljeđe, br. 11-12, Mostar 2000. (PDF) [4] Wikipedija - Boračko jezero Ostali izvori i literaturaANĐELIĆ, dr. Pavao. Historijski spomenici Konjica i okoline, I. Konjic: Skupština općine, Konjic, 1975.
ANON. Sniježna jama na putu iz Malog Prenja na Tisovicu, Nada - pouci, zabavi i umjetnosti, Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, br. 21, 1.novembar, god. VIII, 290-291; Sarajevo, 1902. LEPIRICA, Alen: Geomorphological characteristics of the massif Prenj (Geomorfološke karakteristike Prenjskog masiva), Acta Carsologica 37/2-3, str. 307-329, Postojna, 2008 (PDF) POPOVIĆ, Jovo, 1934. Ljetni stanovi (staje) na Prenj planini, GZM, Sv. 1, Sarajevo, 81-115; RAZNO; Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine - Prahistorijski tumulus i nekropola sa stećcima na lokalitetu Dabića (Velika) poljana, na obroncima planine Bahtijevice, historijsko područje (OTVORI) VARIŠIĆ, Amir. Prenj, Udruženje za zaštitu okoline Zeleni Neretva Konjic, Konjic, 2012. Otvorena "Konjička kuća": Atrakcija koja spaja turizam, ruralni razvoj i običnog čovjeka, Klix.ba, 23.11.2016. Otvorena Konjićka kuća, Poljoprivreda Konjic, 23.11.2016. Otvorena planinarska kuća "Međuprenje", 21.8.2016. Otvorena planinarska kuća "Jezerce" na Prenju, 9.7.2016. Tunel kroz „Planetu Prenj“, Deutsche Welle, 24.2.2016. Izašla nova knjiga Kenana Husremovića: "Na visovima Prenja". 10.1.2016. Životna priča Armina Gazića: Preživio pad sa stijene visoke pedeset metara, Faktor.ba, 2.1.2016. Vanjske poveznice i korisne adrese |
| ||
Knjiga Kenana Husremovića: "Na visovima Prenja"
Početkom 2016. godine iz tiska je izašla knjiga "Na visovima Prenja" autora Kenana Husremovića, u kojoj su prikupljeni njegovi zapisi sa planinarskih uspona po Prenju. U knjizi se nalazi i topografska karta s ucrtanim ucrtanim planinarskim stazama, lovačkim i pastirskim stazama kojima je autor prošao za vrijeme svog boravka na Prenju. Glavni i odgovorni urednik: Braco Babić. Knjiga je tiskana u boji, ima 158 stranica na kojima su prikazane mnoge fotografije, među kojima je i 30 panoramskih i topografska karta Prenja. Format knjige: širina 29,7 cm x visina 19,8 cm; Korice: tvrdi uvez i šivano. Tiraž: 1000 primjeraka. Knjigu možete kupiti ili naručiti pouzećem na adrese: Foto galerija "Planinarski kutak" (prodavnica "Madera"), Baščaršijski trg 17, Sarajevo, tel.: +387 (0) 61 85 80 98 Kenan Husremović, e-mail: kenanhusremovic@gmail.com tel.: 00387 (0) 61 68 63 70 Planinarski savez Federacije BiH, e-mail: psbih1@bih.net.ba tel.: 00387 (0) 33 55 56 86 Braco Babić, e-mail: babicbraco@gmail.com, tel.: 00387 (0) 62 87 72 62 Cijena knjige je 40,00 KM Izvor: Braco Babić |
Prenj
Autori: Muhamed Gafić, dr Šemsudin Džeko, Izdavač: Turistička zajednica kantona Sarajevo, Sarajevo, 2009. |
Prenj
BROŠURA Udruženje Neretva Zeleni Konjic |
