|
  |
|
SREDIŠNJI POJAS > KRŠKE VISORAVNI (PLANOTE) SLOVENIJE I HRVATSKE > Snežniško-gorskokotarska visoravan
Snežniško-gorskokotarska visoravan
Država: Slovenija, Hrvatska
Najviši vrh: Snežnik ili Veliki Snežnik, odn. Notranjski Snežnik (1796 m), Slovenija
|
Opis grupeOva planinska grupa i veliki planinski blok je zapravo prostrani krški plato s kojega se uzdižu planinski lanci i vrhovi, a smjestio se između zapadne (Klana-Rijeka-Vinodol) i istočne rasjedne linije (slov. Idrijska tektonska prelomnica - Prezid), Postojnskih vrata na sjeverozapadu (najnižeg prevoja između jadranskog i panonskog bazena) i prevoja Vrata (odn. Delnička vrata) na jugu.
Ova planinska skupina proteže se kroz nekoliko zemljopisnih regija:
U slovenskoj znanstvenoj literaturi pojam Snežniška planota (hrv. Snežnička visoravan) obuhvaća slovenski odn. notranjski te također i hrvatski, tj. gorskokotarski dio ove jedinstvene planinske mase. Činie to primjerice poznati slovenski geografi Melik (1960), Klemenčič (1959) i dr. S hrvatske strane nije se oblikovao jedinstven hrvatski termin (naziv) za cijelu masu koja seže od Delničkih do Postojnskih vrata u Sloveniji. Na hrvatskom dijelu se događa čak i suprotno, da se pojedini dijelovi te visoravni još jednom terminološki dijele i na manje cjeline ("Riječke/Grobničke Alpe", Risnjačka grupa i sl.) iz razloga što je prevladala regionalna, a ne strogo morfološka kategorizacija. Možda je tomu bio razlog što se najviši vrh Veliki Snežnik nalazi u Sloveniji te što je reljef na hrvatskom dijelu prilično razveden i s manje jasnim granicama (s izuzetkom doline Kupe) prema susjednim planinskim područjima i prema jugu (Velika Kapela). Regionalni pojam Gorskog kotara, koji je dao ime velikom dijelu te visoravni, osim područja sjeverno od Delničkih vrata u Hrvatskoj zahvaća i veliko kapelsko područje južnije od toga koridora, no koje ipak ne pripada Snežniško-gorskokotarskoj visoravni. Također, i vrhunci neposredno iznad Rijeke (pr. primorske strane Obruča, Tuhobića) i velikog dijela Hrvatskog primorja, kod lokalnog se primorskog stanovništva često ne percipiraju kao gorskokotarske planine (već kao liburnske ili planine riječkog zaleđa), iako taj planinski niz također pripada južno-jugozapadnom rubu velikog bloka Snežniško-gorskokotarske visoravni. Snežnička planota dio je većeg područja visokih krških visoravni u Sloveniji (visoke planote), koja obuhvaća još i visoravan Trnovskog gozda. Sjeverno od ovih visoravni leži područje Notranjskog podolja s Cerkniškim, Planinskim i Logaškim poljem, Logaškim i Hotenjskim ravnikom (ravnik - izravnana krška površina, koja se može podijeliti na male ili srednje krške kotline) i dolomitnim područjem Rakovške i Unške uvale. Najviši dijelovi ove planinske grupe imaju planinsku klimu i obiluju šumama, teško su prohodni, rijetko naseljeni i usprkos obilnim padalinama (maksimumi dosežu i 3.000-4.000 mm godišnje), zbog okršenog terena nedostaje površinskih vodenih tokova. Južni i jugozapadni obronci ove planinske grupe, oni okrenuti prema Kvarnerskom zaljevu, nalaze se pod utjecajem submediteranske klime (prijelazna sredozemna klima). Snežniška visoravan (slov. Snežniška planota) Snežniška planota je dio velike krške visoravni smještene između Notranjskog podolja (Notranjsko podolje) i Gornjeg Pokuplja (Zgornje Pokolpje) na istoku, te Pivske kotine (Pivška kotlina), doline Velike Vode (Velkovodska dolina) i Jelšansko - Brgudskog podolja na zapadu. Zbog različitih visina zemljišta, za najniži, sjeverni dio te visoravni se u Sloveniji udomaćio naziv Javorniki, za nešto viši, južni dio Risnjak, te za najvišji, srednji dio Snežnik. Granice između ovih cjelina idu suhim dolinama, dolovima i dragama (Melik, 1960; Klemenčič, 1959): - između Javornika i Snežnika: od Knežaka prema Mašunu i do Leskove doline, - između Snežnika i Risnjaka: iznad gornjeg toka Velike vode preko polja Gomance i Police do Čabra. Nadmorska visina ove visoravni je između 600 i 1796 metara, koliko je visok najviši vrh Veliki Snežnik, a 4/5 površine se nalazi na visinama 900-1400 m. Ovo je izrazito krško poručje, reljef je tipično krški s brojnim dulibama, vrtačama, dolovima, sustavima dolina (slov., podolje), među kojima se dižu jednako brojni šiljci, kukovi (slov., kolk), brda i planine. Ima i izrazitih pojava stožastog krša (slov., čokasti kras) Doline i drage su do 200 metara duboko usječene između brda i grebena. Na širem području Velikog Snežnika ima tragova glacijacije koja je djelomično oblikovala reljef (Melik, 1960; Klemenčič, 1959; Šifrer, 1959). IZVOR Relief občine Iirska Bistrica Granice Gorskog kotara Gorski kotar nalazi se u zapadnom dijelu Hrvatske, između Like i Slovenije. Sa sjevera mu granica ide od izvora Čabranke, rijekom Čabrankom i rijekom Kupom do Zdihova Bosiljevskog. To je ujedno povijesna državnopolitička granica sa Slovenijom. Sa sjeverozapada, od izvora Čabranke preko Prezida, Čabarske Police, zapadnih padina Obruča prema Klani, granica je povijesna, prirodno-zemljopisna i etnička. Tu je još od sredine 4. stoljeća postojao rimski obrambeni zid (limes) koji su Rimljani izgradili od Rijeke do Prezida, s utvrdama i kulama, da se zaštite od provale ilirskog plemena Japoda. Tu se dijeli zona hrvatskog gorskog bloka od slovenskog snežničkog masiva. Prema jugozapadu granica prolazi padinom Obruča iznad Grobničkog polja, preko Kamenjaka, Huma, Draževskog vrha, zatim Vinodolske udoline, Pletenog, Luke Krmpotske, Alana i Krivog Puta, uvijek na nadmorskoj visini oko 700 metara. Granicu jasno označava prijelaz opustošenog primorskog predjela u šumoviti goranski predjel. Prema istoku granica Gorskog kotara dodiruje Ogulinsko-plaščansku udolinu. Granica teče od Severina na Kupi prema Krpelju, obilazeći Ogulinsko polje do Ogulinskog Hreljina, pa padinama Kleka i Modruškog zagorja, do Modruša. Jugoistočna granica je široka prijelazna oblast prema Lici. Ona obuhvaća područje između Rudolfinske i Jozefinske ceste, a ove predjele zovemo Drežnički ili Kapelski kraj. Glavna značajka ovog predjela je krš obrastao visokim šumama. IZVOR Gorski kotar.hr, Zemljopisne značajke 
Izvor: maphill.com
|
U SURADNJI S: VIA DINARICA
Oglašavajte ovdje:
|
|
Mali Snežnik Vrh Mali Snežnik (1694 m), pogled sa staze od planinarskog doma na Sviščakima prema vrhu Snežnika. |
ZEMLJOPIS
Reljef
Vijenci, planine i vrhovi
|
Vrhovi na području Snežniške visoravni (Snežniška planota), u Notranjskoj, u Sloveniji
Javorniki ▲ Dedna gora (1239 m) ▲ Debeli vrh (1273 m) ▲ Veliki Javornik (1268 m) ▲ Mali Javornik (1219 m) Snežnik (Snežničko pogorje) ▲ Veliki Snežnik (1796 m) ▲ Mali Snežnik (1694 m) Vrhovi na području sjevernog dijela Gorskog kotara, u Hrvatskoj
Gorski kotar je brdsko-planinski prostor. Ipak, većina njegove površine nalazi se na prosječnoj nadmorskoj visini između 700 i 900 metara nad morem. Malo je vrhova viših od 1.500 metara (Risnjak, Bjelolasica). Od planinskih uzvišenja ističu se na sjeveru risnjačko-snježnička, zatim drgomaljska, te u južnom dijelu skupina Velike Kapele s Bjelolasicom i Viševicom. Udoline, zavale, doline i polja u kršu odvajaju ove planine. Posebno se ističe Kupska dolina. Najpoznatija polja Delničko, Lokvarsko i Ličko, ravnogorska visoravan te niže prema Kapeli Mrkopaljsko, Sungersko, Jaseničko. Risnjačko - Snježnička grupa Istočna - Risnjačka grupa ▲ Risnjak (1528 m) Zapadna grupa - Vijenac Snježnika ▲ Jelenc (1442 m) ▲ Planina (1426 m) ▲ Guslica (1490 m) ▲ Snježnik (1505 m) Drgomaljska grupa ▲ Drgomalj (1154 m) ▲ Skradski vrh (1043 m) Planine i vrhovi riječkog zaleđa
Vijenac Obruča Grupa Obruča sastoji se od spleta vrhova i kosa, među kojima se ističu dva niza, istočni i zapadni, koji se pružaju dinarskim smjerom. Područje se nalazi na granici mediteranskog i kontinentalnog područja. Oskudijeva vegetacijom. Ovu grupu često nazivaju Grobničkim Alpama, kako zbog bijelih vapnenačkih vrhova, tako zbog bjeline snijega tijekom zime. Istočni i zapadni niz dijeli udolina koja se sastoji od tri dijela: - gornji dio, Gorničko, širok i ravan, - srednji dio, Mudna dol, teško pristupačni klanac, gdje obitavaju divokoze, srne i jeleni, te - donji dio, bujičnjak Sušica. Zapadni niz je viši i kraći. Čine ga vrhovi: ▲ Trstenik (1240 m) ▲ Štulac (1212 m) ▲ Obruč (1376 m) ▲ Fratar (1353 m) Istočni niz je niži i duži. Čine ga vrhovi: ▲ Sleme (1271 m) ▲ Grleš (1325 m) ▲ Gornik (1322 m) ▲ Crni vrh (1335 m) ▲ (Primorski) Klek (1210 m) ▲ Kuk (1087 m) ▲ Bela Peša (921 m) ▲ Jasenovica (1338 m) ▲ Kamenjak (837 m) Južni vijenac ▲ Tuhobić (1109 m)* *u jugoistočnom nastavku Tuhobića nalazi se niži planinski vijenac (vrhovi oko 1000-1187 m: Medviđak, 1027 m; Kobiljak, 1119 m; Zagradski vrh, 1187 m; Sitovnik, 1082 m; Rujnik, 1044 m i dr.) koji je kontaktna zona između dva velika planinska bloka: Snežniško-gorskokotarskog na sjeverozapadu i Velikokapelskog na istoku. Kako je najniža točka u tome grebenu prijevoj između Liča i Zlobina na području između Tuhobića i Kobiljaka, tako se ovaj niži planinski lanac više naslanja prema Velikokapelskom bloku te se prijevoj Zlobin-Lič može smatrati i najjužnijom granicom Snežniško-gorskokotarskog bloka - što je prepoznala još Austro-Ugarska koja je preko te najniže točke izgradila dionicu željezničke pruge Budimpešta - Zagreb - Rijeka. |
Reljef Snežniško-gorskokotarskog planinskog bloka
Izvor: ElacticTerrain 
Naslovna fotografija
Pogled s Crnog vrha prema grebenu Snježnik-Gulica-Jelenc Snježnik (vrh, 1505 m) se, zbog blizine tzv. notranjskog Snežnika u Sloveniji (1796 m), često naziva i "hrvatski Snježnik". Tradicionalni čakavski naziv bio je Snižâk.
|
Geologija
Klima
|
Gorski kotar i Snežnička planota najvećim dijelom imaju svježu kontinentalnu klimu, a klima najviših dijelova (iznad 1500 m) je planinska tj. subalpskog tipa. Na nižim podučjima uz more prevladava umjereno topla vlažna klima s vrućim ljetom (tip Cfa), koja se najviše razlikuje od sredozemne klime u količini padalina kojih ima nešto više, te u njihovom ravnomjernijem rasporedu tijekom godine, iako su ljeta također dosta sušna. Takvu klimu osim kvarnersko-liburnijskoj primorja imaju priobalni dijelovi Istre i unutrašnjost Dalmacije.
Najviše kiše padne u hladnom dijelu godine, a česti su snijeg i magla. Gorski Kotar je najkišovitiji dio Hrvatske, a Snežnik je, uz Trnovski gozd, među najkišovitijim područjima Slovenije - no ipak manje no Julijske Alpe. Poseban problem su tzv. kisele kiše nanesene iz zapadne Europe zapadnim strujanjem (posebno iz visokoindustrijalizirane doline rijeke Po u sjevernoj Italiji). 
Babno Polje u Babnom polju
Autor fotografije: Sl-Ziga (Wikipedija) |
Babno Polje u Notranjskoj je statistički najhladnije naselje u Sloveniji. Naselje leži na osojnoj strani Babnog polja, koje zovu "slovenskim Sibirom". Ovdje su izmjerili najniže temperature u Sloveniji (-34,5 °C). Siječanjske temperature zraka ovdje nisu mnogo više od onih na 2000 metara višoj Kredarici (Triglav) u Julijskim Alpama. Srednje dnevne minimalne temperature u 1. mjesecu su iznosile -9,3 °C, srednja ljetna 6,2 °C.
Ravna Gora je jedno od najhladnijih mjesta u Republici Hrvatskoj s mrazištima gdje je nekada temperatura padala i do -30°C. |
|
Rijeka Kupa
Kupa izvire iz krškog jezerca tamnozelene boje u Nacionalnom parku Risnjak kod mjesta Razloge u Gorskom kotaru. |
Vode
Rijeke
|
Rijeke Notranjske i Primorske
Reka Reka je najveća slovenska rijeka ponornica. Izvire na nadmorskoj visini od 720 m, na južnome obronku Slovenskog Snežnika u Hrvatskoj, kao potok Vela Voda, nedaleko od Klane. Teče kroz slovensku regiju Primorsku do Škocjana, gdje ponire u Mohorčičevu jamu u Škocjanskim jamama. Podzemni joj je tok dug 33 km (vidljiv je u Kačnoj jami) te ponovno izlazi na površinu kao izvor rijeke Timave blizu grada Duina (Devin) u tršćanskoj regiji u Italiji. Površinski tok Reke je 54 km, porječje je površine 365 km². Ljubljanica Posebnost Ljubljanice je njezino prostrano zaleđe u kršu, koje se proteže na jugu sve do Snežnika i slovensko-hrvatske granice. U krškim izvorima na jugozapadnom rubu Ljubljanskog barja voda teče iz Notranjskog Podolja i sliva Pivke, gdje se vode krške Ljubljanice pojavljuju pod različitim imenima na dnu kraških polja. Budući da ima šest tih ponornica, ljudi su rijeku počeli nazivati Rijekom sedam imena. Ponornice koje čine to porječje Ljubljanice, a teku rubnim dijelovima Snežničko-gorskokotarske visoravni su slijedeće:
|
Rakov Škocjan
|
|
Goranske rijeke
Glavne i najveće goranske rijeke teku na sjeveroistoku Gorskog kotara u savsko-crnomorskom slivu: gornja Kupa, pritok Čabranka i gornja Dobra, dok su na jugozapadu u jadranskom slivu tek manje rječice i ponornice. Kupa Kupa (latin. Colapis, sloven. Kolpa, čakav. Kulpa) je pretežnim dijelom tj. duž 3/5 svoga gornjeg i srednjeg tijeka granična rijeka Hrvatske i Slovenije, a od toga 1/3 gornje Kupe teče kroz Gorski kotar. Kupa izvire iz krškog jezerca tamnozelene boje u Nacionalnom parku Risnjak kod mjesta Razloge u Gorskom kotaru. Oko 100 m nizvodno s desne strane prima vodu povremenog bujičnog potoka Krašićevica, a dalje s lijeve strane je povremeni pritok Sušica gdje skreće prema sjeveroistoku, pa zatim na sjever. Ispod izvora je Kupa brza rijeka, dok se nakon nekoliko kilometara smiruje i postaje mirna rijeka ispresjecana mnogim umjetnim slapovima koji su u povijesti služili za pogon vodenica tj. mlinova i pilana. Granična rijeka postaje na ušću lijeve pritoke Čabranke u Kupu. U svomu gornjem tijeku se Kupa probija kroz duboki šumoviti kanjon. Na nekim se mjestima kanjon proširuje pa se tamo nalaze plodne njive i polja. Sljedeća druga veća rijeka koja se ulijeva u Kupu je Lahinja sa sjevera iz Slovenije. Kupa kod Ozlja ulazi u svoj ravničarski tijek. Zatim stiže do Karlovca gdje se s desne strane ulijeva rijeka Dobra pa ubrzo nakon toga i Korana koja već nosi vode Mrežnice. Kasnije se u Kupu još ulijevaju rijeke žumberačka Kupčina s lijeve i banijska Glina s desne strane, a kod Petrinje se ulijeva i Petrinjčica iz Zrinske gore. Na kraju blizu njenog ušća u Savu kod Siska se u Kupu s lijeve strane ulijeva još i turopoljska rijeka Odra. Ukupna dužina korita rijeke Kupe je 296 km. Minimalna izdašnost izvora rijeke Kupe iznosi 1,2 m3/s, a maksimalna čak 144 m3/s, mjereno na limnigrafu u Kuparima. Srednja temperatura vode je 7°C. Glavni izvor nije kaptiran, a voda istječe na visini od 321 mnm. Kupa u godišnjem prosjeku rijeci Savi donese 283 m3/s vode. Čabranka Čabranka je kraća granična rijeka izmedju Hrvatske i Slovenije kao prvi lijevi pritok gornje Kupe. Dugačka je 17,5 km, a izvire kod Čabra pod planinom Obrhom na 546 m nadmorske visine. Najvažniji su joj manji pritoci rječica Sušica, ponornica Tršćanka i potok Mandli, a ulijeva se u Kupu kod Osilnice na 287 m. Čabranka je čista i bistra gorska rijeka, koja ima veliko značenje zbog prirodnih ljepota i sportskog ribolova, najviše na pastrve. Dobra Dobra (latin. Polanus) je hrvatska ponornica i desni pritok donje Kupe. Izvire iz dva izvora kod Skrada i Bukovog vrha. Dužina joj je 104 km i površina porječja 900 km². U gornjem tijeku od izvorišta do grada Ogulina teče Gorskim kotarom, a donja Dobra teče sjeverozapadnim rubom Kordunskog krša i ulijeva se u Kupu kod sela Mahično iznad Karlovca. Goranska gornja Dobra ponire u Ogulinu u Đulinom ponoru tj. u najdužem sustavu špilja u Hrvatskoj, da bi nekoliko kilometara dalje opet izišla na površinu. Rijeka Dobra je bogata ihtio- i ornitofaunom. Gornja i donja rijeka Dobra obiluju ribljim vrstama: potočna i kalifornijska pastrva, lipljan, klen, mrena, uklija, šaran i linjak u gornjoj Dobri, a donja Dobra je jedna od rijetkih hrvatskih rijeka u kojoj se još može naći i mladica, pa štuka, klen, plotica i mrena. Dobra ima 2 vodenice koje još uvijek rade i na njoj već rade hidocentrale Gojak i Lešće. Ostale rijeke Rječina Rječina - Fiumara (tal.) je rijeka koja se u gradu Rijeci ulijeva u Jadransko more. Duga je oko 19 km, korito joj je širine prosječno 9 - 16 m. Izvire iz pećine na nadmorskoj visini od 325 m ispod strme litice brda Kičeja (606 m n.m.). Do 1870. g izvirala je ispod susjednog vrha Podjavorja, no taj izvor se zatrpao zbog potresa u blizini Klane. Najveći pritoci su joj Sušica, Lužac, Zala, Zahumčica, Golubinka, Ričinica i Borovšćica no oni su uglavnom bujice i veći dio godine su suhi. Rječina velikim dijelom teče kroz strmi kanjon. U Rijeci se račva na Mrtvi kanal (staro korito) i novo korito koje je napravljeno u 19. stoljeću. |
Rijeka Kupa
|
PRIRODA
Biljni i životinjski svijet Gorskog kotara vrlo je bogat što je posljedica njegovog smještaja te čitavog niza ekoloških čimbenika.
Vegetacija
|
U biljnom pogledu glavna značajka ovog prostora su bujne šume s naglašenom visinskom promjenom slojeva vegetacije koja je posljedica promjena klimatskih uvjeta s porastom nadmorske visine na planinskim masivima.
U Gorskom kotaru se mogu izdvojiti tri izrazite vegetacijske zone: - zona umjereno vlažnih bukovih šuma - zona umjereno vlažnih šuma hrasta kitnjaka i običnog graba i - zona klekovine planinskog bora. Najznačajnija i najrasprostranjenija šumska zajednica je šuma bukve i jele. Osim šumskih površina Gorski kotar karakteriziraju i nalivadne i travnjačke zajednice, zajednice točila i stijena, te krčevine, a u višim predjelima i planinske rudine. Ovo je također prostor sa značajnijim udjelom endemskih vrsta koje su posljedica geografskog položaja između kontinentalnog i primorskog dijela Hrvatske. |
|
U Čabarskom kraju
Pogled s planine Rudnik na zaseoke u okolici Tršća |
STANOVNIŠVO I NASELJA
|
Gorski kotar površinom obuhvaća 1270 km2 (od čega na šume otpada 63%), s 342 naselja i 27.000 stanovnika (popis 2001. godine). Gorski kotar slabo je naseljeno područje sa svega 21,2 stanovnika po km2.
Iako je Gorski kotar jedinstveno zemljopisno područje, uočavaju se tri karakteristična dijela koja su na stanovništvo ostavila neizbrisiv trag. Zapadni dio Gorskog kotara oduvijek je gravitirao Rijeci i Hrvatskom primorju, a istočni dio Karlovcu i Zagrebu. Sjever je zbog slabije prometne povezanosti obilježio poseban način razvoja pod utjecajem Slovenije s obrtništvom, drvnom industrijom i malim kućnim obrtom. Zapadni dio goranskog kraja više karakterizira promet, vodno bogatstvo, trgovina i obrt, a za istočni su karakteristični industrija i danas manje poljoprivreda. |
Prometno značenje Gorskog kotara Dinarski gorski niz je tu najuži i najprohodniji, što omogućuje najlakše povezivanje susjednih primorskih i peripanonskih krajeva. Ovdje prolaze i važne međunarodne prometnice koje povezuju srednje Podunavlje sa sjevernim i južnim primorjem: Budimpešta - Zagreb - Rijeka, te Beč - Zagreb - Split. Stoga se taj dio naziva "hrvatskim vratima" (ili 'hrvatskim pragom'). |
Naselja
Većina goranskih naselja nalazi se u dolinama se zbog povoljnijih životnih prilika. Najpoznatija polja s naseljima su: Delničko, Mrkopaljsko, Sungersko, Lokvarsko i Ličko, te ravnogorska visoravan.
U Gorskom kotaru zbog velikih emigracija u povijesti nema većih gradskih središta, a razmjerno najveći polugoranski grad je Ogulin s preko 15.000 stanovnika koji leži rubno na istoku uz tromeđ s Likom i Kordunom. U unutrašnjosti Gorskog kotara su drugi značajni gradić Delnice s preko 6.000 stanovnika.
Zanimljivo kako polovica iseljenih Gorana danas živi u Americi gdje je sada i najveće naselje Gorana, Strawberry Hill, zapadno predgradje Kansas Cityja u SAD, za koje se procjenjivalo da je u njemu živjelo oko 20.000 kajkavaca većinom doseljenih iz Gorskog kotara.
U Gorskom kotaru zbog velikih emigracija u povijesti nema većih gradskih središta, a razmjerno najveći polugoranski grad je Ogulin s preko 15.000 stanovnika koji leži rubno na istoku uz tromeđ s Likom i Kordunom. U unutrašnjosti Gorskog kotara su drugi značajni gradić Delnice s preko 6.000 stanovnika.
Zanimljivo kako polovica iseljenih Gorana danas živi u Americi gdje je sada i najveće naselje Gorana, Strawberry Hill, zapadno predgradje Kansas Cityja u SAD, za koje se procjenjivalo da je u njemu živjelo oko 20.000 kajkavaca većinom doseljenih iz Gorskog kotara.
Povijesni pregled
|
Gornji paleolitik - Na području općine Lokve, u špilji Bukovac, pronađeni su tragovi pračovjeka kao i više ostataka životinja koje su davno boravile na ovom prostoru, poput pećinskog medvjeda i pantere.
Predantičko i antičko razdoblje Prvi sigurno poznati stanovnici Gorskog Kotara su bili antički Japodi (Iapydes) kojima je tu bila zapadna granica, dok su istočno dosezali do Une. Osim manjih japodskih sela, u antici tu nisu poznata veća naselja ni gradovi, jer su u rimsko doba glavne ceste zaobilazile područja nepreglednih šuma Gorskog kotara, pa je na jugu prostorom rimske provincije Dalmacije, primorjem Liburnije vodila glavna obalna cesta Senia-Tarsatica (Senj-Trst), a sjevernije je, prostorom rimske provincije Panonije, iza Kupe bila druga paralelna cesta uz slovensku Krku (Corcora). U samom Gorskom Kotaru su iz antike već prije Krista poznati starogrčki nazivi Kôlapis potamos (rijeka Kupa), pa planine Alphion oros (Kapela) i Hytmethos oros (Bitoraj-Viševica). Kasnije u rimsko doba su poznata latinska imena rijeka Colapis (Kupa) i Polanus (Dobra), pa gorja Alpes Albiae (Kapelsko gorje), Mons Venas (Risnjak + Snježnik), Mons Lacinius (Bitoraj-Viševica), dok imena nutarnjih naselja u Gorskom kotaru tada još nisu zapisana, osim istočnijih u Lici i primorskih luka na jugu. Srednji vijek Značajne promjene počinju s velikom seobom naroda, s provalama barbara iz dalekog istoka i sjevera, osobito od 4. stoljeća, sa snažnim gotskim udarima po rimskoj državi. Svjedok tih vremena su ostaci utvrđenog zida - "Liburnijskog limesa", koji se pruža od Tarsatike na moru preko Grobničkog polja do Prezida u Gorskom kotaru. Slom i nestanak Zapadnog Rimskog Carstva u 5. stoljeću prouzročio je na području Gorskog kotara stalne promjene gospodara od Langobarda do Franaka i Bizanta. U 7. stoljeću na ova područja doseljavaju se Hrvati. Prva poznata imena značajnijih naselja unutar Gorskog Kotara poznata su tek od srednjeg vijeka nakon doselidbe Hrvata. U početku do 9. stoljeća, južnohrvatski banovi Primorske Hrvatske uglavnom na zapadu vladaju samo do Grobnika i Rječine, a tek od Trpimira I. (848.- 863.) do Tomislava se hrvatska vlast širi dalje na istočnu Istru do Raše. Potom slabiji kraljevi od Krešimira II. do Svetislava Surine tj. od 948.- 999. gube Istru i granica je opet Grobnik-Rječina, a potom jači kraljevi Stjepan Dobroslav i Petar Krešimir IV. opet drže istočnu Istru, da bi ju od Zvonimira preuzela Venecija pa je zapadna granica opet Grobnik-Rječina. Naseljavanje Gorskog kotara počinje intenzivnije i s određenim političkim i gospodarskim planovima tek u drugoj polovici 13. stoljeća. Nakon turskih provala, koncem 15. stoljeća, Frankopani intenzivnije koloniziraju ovo područje novim, izbjeglim stanovništvom pred turskim osvajanjem iz južnih krajeva. Krčki knezovi, kasnije Frankopani, šire svoj posjed sve do granice s Kranjskom, razvijajući gospodarsku i kulturnu djelatnost. Prva naselja na današnjem goranskom prostoru spominju se 1481., kad kraljevski sud u Zagrebu traži od kneza Stjepana Frankopana da poštuje povlastice zagrebačkih trgovaca koji posluju u Lukovdolu, Brodu, Moravicama, Vrbovskom, Delnicama, Lokvama i dr. Zbog pogodnog položaja uz prijelaz preko Kupe, Brod s vremenom postaje središte prostranog imanja. U 16. stoljeću Frankopane nasljeđuju Zrinski, koji snažno aktiviraju trgovačke veze preko Vinodola s drugim krajevima Hrvatske, pa i sa Slovenijom i Mađarskom. U to vrijeme počinje se značenjem isticati i Čabar, koji će kasnije biti zasebno vlastelinstvo. Gorski kotar ostaje u posjedu knezova Zrinskih sve do njihove propasti 1670. godine. Od tada u Gorskom kotaru više različitih gospodara samovoljno i bezobzirno povećava feudalnu eksploataciju, sve dok Austro-Ugarska Monarhija nije zaposjela ove prostore. Najznačajnije razdoblje za gospodarski razvoj Gorskog kotara bilo je početak gradnje prometnica. Kada je 1726. godine započeta gradnja Karolinske ceste, određena je buduća orijentacija ne samo tih krajeva, nego i cijele Hrvatske. Karolinska cesta, koja je nazvana po Karlu III., prolazila je teškim i nenastanjenim terenom, pustim klancima i udolinama, te se uspinje na visoke planine i prijevoje gdje su zime oštre i duge. Održavanje takve ceste nije bilo moguće. No iako Karolinska cesta nije do kraja ispunila svoju glavnu namjenu, unijela je novi poticaj za gospodarsko oživljavanje Gorskog kotara i postupno ga je oblikovala u jedno od najvažnijih prometnih područja Hrvatske. 1803. godine započela je gradnja Lujzinske ceste koja još i danas bez većih izmjena služi motoriziranom prometu i povezuje mjesta od Karlovca do Rijeke, a u prošlosti je bila od životne važnosti za Gorski kotar i Primorje. Polovicom 19. stoljeća gradi se željeznica preko Gorskog kotara kako bi se tadašnja Rijeka spojila s Budimpeštom. Sve to stvara povoljnije uvjete za poticaj novih sadržaja u Gorskom kotaru, međutim nedovoljno za demografski, prostorni i gospodarski razvitak Gorskog kotara, tako da se te posljedice osjećaju i u 20. stoljeću. U novijoj povijesti Gorskog kotara nove mogućnosti gospodarskog razvoja donosi izgradnja moderne autoceste Rijeka - Zagreb. IZVORI Gorskikotar.hr i Wikinfo |
Jezik
|
Goranski dijalekti
Gorski kotar je poput Istre, Kvarnera, Međimurja i Hrvatskog zagorja većinom bio izvan direktnoga turskog dosega (osim kraćih pljačkaških provala), pa je zato do danas ostao izrazito starohrvatskim dijalektalnim područjem s tek neznatnom manjinom doseljenih novoštokavaca. U Gorskom kotaru su vidljive 4 glavne dijalektalne cjeline:
|
Narječja u zapadnim krajevima Hrvatske
(plavo-čakavski; zeleno-štokavski; ljubičasto-kajkavski) 
Rasprostranjenost čakavskog narječja hrvatskog jezika krajem 20. stoljeća
|
O kraju
|
|
PIVKA - Pivška kotlina: Gornja Pivka, Spodnja Pivka
*CERKNIŠKA: uključuje i Bloke (Plošku planotu) **Loška dolina s Babnim poljem |
|
|
|
Praktično
BORAVAK
Pješačenje i planinarenje
|
|
IZVORI I LITERATURA
Reference
[1] Gorski kotar. Wikinfo
Ostali izvori i literatura
|
Medvjed, vuk i ris novi junaci turističke priče Gorskog kotara. Novi list, 6.3.2017.
Woodland Ways: Engleski pustolovi trenirali preživljavanje na Risnjaku. Gorskim kotarom su - oduševljeni. Novi list, 4.3.2017. CUMIN, G.: Le piane alluvionali ed i fenomeni idrologici del' alto carso della Piuca. Bulletino di Societa Geographia Italiana. Roma, 1929. GAMS, I.: H kvartarni geomorfogenezi ozemlja med Postojnskim, Planinskim in Cerkniškim poljem. Geografski vestnik 37. Ljubljana, 1965. GRUPA AUTORA: Gorski kotar, monografija. Delnice, 1981. GRUPA AUTORA: Osnovna analiza stanja za strateški plan gospodarskog razvoja Gorskog kotara. 2009. (PDF) HABIČ, P.: Kraško porečje Zgornje Pivke in javorniški podzemeljski tok. Vodni viri za oskrbo Postojne. Elaborat, Inštitut za raziskovanje krasa ZRC SAZU. Postojna, 1968. HABIČ, P.: Pivka in njena kraška jezera. Ljudje in kraji ob Pivki. Kulturna skupnost Postojna. Postojna, 1975. HABIČ, Špela; KOVAČIĆ, Gregor: Intermittent karst lakes of Pivka basin (SW Slovenia) during high waters in November 2000. Acta carsologica, 34/3 (2005) (PDF)
MELIK, Anton: Pliocenska Pivka. Geografski vestnik 23. Ljubljana, 1951. (PDF) MELIK, Anton: Kraška polja Slovenije v pleistocenu. Dela inštituta za geografijo SAZU 3. Ljubljana, 1955. MULEC, Janez; MIHEVC, Andrej; PIPAN, Tanja: Presihajoča jezera na Pivškem. Acta carsologica 34/3. Ljubljana, 2005. (PDF)
|
|
