|
|
  |
Lelija
Područje: Središnje bosansko-hercegovačko područje
Grupa: Grupa Zelengore
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Velika Lelija (2032 m)
Koordinate najvišeg vrha: 43.4225, 18.4876
Grupa: Grupa Zelengore
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Velika Lelija (2032 m)
Koordinate najvišeg vrha: 43.4225, 18.4876
Naslovna fotografija
Lelija, pogled iz Mušića Mušići (43.566846, 18.507695) se nalaze na cesti R-433 koja od kanjona Bistrice (Dobro Polje) vodi prema Kalinoviku. |
|
o planini ... |
|
Uvod |
BOOKING
Klikom na logo direktno pronađi smještaj na području planine Lelije.  
Oglašavajte ovdje: lokalnu ponudu, usluge i servise - smještaj - gastronomija - lokalni proizvodi - turistička ponuda - aktivnosti na otvorenom i dr. |
LELIJA je krška planina koja čini dio masiva Zelengore - u širem smislu (masiv čine Lelija, planina Zelengora te više planinskih grebena na sjeveroistoku masiva).
Lelija se prostire južno od područja Oblja (nom. Obalj), toka rijeke Jezernice (43.4673, 18.3321) te visoravni Zagorje (općina Kalinovik). Prema sjeveroistoku proteže se kroz šumovito područje Ravna planina (odn. Ravna gora) sve do Husad planine (odn. Usad), jedne od tzv. "jelečkih planina" (prema mjestu Jeleč), koja je zapravo krajnji greben Lelije prema sjeveroistoku. Na jugoistoku i jugu oštru granicu prema planini Zelengori čine rijeka Govza, Urdenske stijene te Muravska strana (ponegdje se može pronaći i naziv Murmovska stijena). Prema zapadu, prirodnu granicu Lelije čine Kladovsko polje i dio gornjeg toka rijeke Neretve oko mjesta Obalj u regiji Zagorje. Dio Lelije pripada Nacionalnom parku "Sutjeska". Planinu obilježava pet šiljatih vrhova, među kojima je najviši Velika Lelija (2032 m), koji je ujedno najviši vrh u cijelom masivu Zelengore. Krajolik Lelije je tipičan visokoplaninski. Prema sjeveru ga obilježavaju strmi odsjeci po 50 do 100 metara, koji su slični ledenjačkim cirkovima. I površina planine prekrivena je vrtačama (ponikvama) i prečagama (vapenačkim gredama). Ispod strmih litica i po vrtačama su sipari od lomljenog kamenja koji se odronjava. Na planini ima i više jama i pećina. Šumskih površina (bukva, jela, bor), koje rastu do oko 1400 m n.v., ima više na istočnom dijelu Lelije, prema kanjonu rijeke Bistrice i području mjesta Miljevine. Na područjima višim od 1400 m n.v., stanište je klekovine odn. bora krivulja (Pinus mugo). Lelija je građena od vapnenaca i dolomita. Poprečno kroz planinu Leliju, prolazi neasfaltirana cesta koja povezuje Kalinovik i Jelašca na sjeveru sa Zelengorom na jugu, i dalje preko Čemerna s Gackom te Sutjeskom. Uz Jablan vrelo nekada se nalazila planinarska koliba, danas zapuštena. 
Pogled s vrha Lelije
Autor: Matin Brož |
|
Ime planine - etimologija |
Foto - galerija Fotografije Lelije pok. Jove Elčića
na Panoramio.com |
GEOGRAFIJA/ZEMLJOPIS PLANINE
|
Reljef planine Vrhovi Vrhovi Lelije:
Velika Lelija 2032 m Mala Lelija Mali Maglaj 1961 m Golija 1934 m Golovo brdo 1763 m #/media/File:Udoli_v_pohori_Lelija,_nejvyssi_vrch_(2032_m)_uprostred.jpg)
Velika Lelija (2032 m)
Autor: Martin Brož #/media/File:Vrcholek_Lelije_(2032_m).jpg)
Velika Lelija, najviši vrh Lelije
Autor: Martin Brož Ostali oblici u prostoru Hidrologija - vode (rijeke i jezera) Geologija planine Klima |
Bike - Lelija, 2032 mnv, 03.08.13.
Autor: Nenad Rajić |
PRIRODA
|
Prirodna baština Biljni svijet - flora Životinjski svijet - fauna Zaštita prirode i ekologija |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
Povijesni/historijski pregled Kulturno-povijesna baština Tradicionalne aktivnosti i narodna baština Tradicionalna gastronomija - jela i pića Turizam Toponimija - nazivlje u planini |
Priče iz planine ...
|
|
Sjeverni obronci Lelije
o kraju ...
Zagorje
ZAGORJE, ili Župa zagorska obuhvaća jugozapadni dio općine Kalinovik. Župu zagorsku čini tridesetak sela: Jelašca, Kutine, Bojići, Daganj, Sočani, Hotovlje, Brda, Obalj, Luko, Polje i dr. Prirodne granice Zagorja čine riječice Zavala i Tatinac te Vrhovinska rijeka sa sjeverne i istočne strane, s južne strane rijeka Neretva, a sa zapadne rijeka Ljuta.
|
Zagorje je i naziv za srednjovjekovnu župu koja je obuhvaćala područje između gornjeg toka Neretve i Drine; uključivala je srednjovjekovnu župu Viševa te velikim dijelom zahvaćala i današnje kalinovačko područje. Župa se prvi put spominje oko 1322. godine u povelji bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, kojom knezu Vukoslavu daruje župe Banicu i Vrbanju. Iz spomenute povelje vidi se da je Zagorje predstavljao župan Poznanj Purčić.
U poveljama aragonsko-napuljskog kralja Alfonza V. iz 1444. i 1445. godine spominju se Veletin i Obalj kao utvrđeni gradovi u Zagorju. Pored ovih u kalinovičkom kraju postoje ostaci još dvaju srednjovjekovnih gradova, nepoznate povijesti. Jedan je kod naselja Ljusići, a drugi kod sela Bojići. (Š. Bešlagić, 1962). Viševa je u izvornom području rijeke Neretve (in loco dicto Visevi, 1422). Veletin s podgrađem Podveletin (subtus castrum Vellentin, 1442) nalazi se na području Bjelimića. Moguće je kako su područje Zagorja držali Sankovići tijekom 14. stoljeća, iako to nije potpuno poznato.[3] Župa je kasnije, od 1404. sve do kraja državne samostalnosti srednjovjekovne Bosne 1463., predstavljala dio feudalne domene poznate obitelji Hranić-Kosača. O naseljenosti ovog kraja u srednjem vijeku govore brojne nekropole sa stećcima. Među njima je veliki broj ukrašenih stećaka, a nekoliko ih ima originalne motive i natpise. Stećci iz okolice Kalinovika se mogu okvirno datirati u 14. i 15. stoljeće. Zagorje se u povijesnim izvorima spominje u više oblika (de Sagoria; de Sagorie; de Ixagoria; in Xagorie). |
Zagorjem je u 15. stoljeću vladala krvna osveta. Knjige kažu da je „čitava muška svojta ubijenoga ili ranjenog dužna osvetiti nedjelo i starati se za obranu”. Osveta se „nije vršila za smrt u ratu kako se to uvrštuje u ugovorima o miru”, a uz to ona se „morala obznaniti”. [1]
|
|
KOORDINATE: 43.504149, 18.447206
KALINOVIK je bosanskohercegovački gradić koji se nalazi 62 kilometara južno od Sarajeva, cestom preko Trnova (1:20 h vožnje automobilom). Administrativno pripada Republici Srpskoj. a graniči s općinama Foča, Foča-Ustikolina, Konjic, Nevesinje, Gacko, te Trnovo. Godine 2013. u njemu je živjelo 1093 stanovnika. Leži na krškoj visoravni, između Treskavice i Lelije, uz cestu koja iz Nevesinja vodi prema Sarajevu i Foči. Kalinovik je od aneksije Bosne i Hercegovine veliki vojni poligon i na izvjestan način kroz ijelo 20. stoljeće on je vojnički gradić, koji je živio od svog garnizona. Tvrdi se kako je jedno vrijeme, oko 1960-ih, bio čak drugi po veličini u Europi sa svoja dva logora u koje se moglo smjestiti i do 10 000 vojnika. Kako je vojska bila trajna činjenica u Kalinoviku još od kraja 19. stoljeća to se je i ekonomija tog inače malog orijentalnog gradića na 2000 m namorske visine, prilagodila potrebama tog velikog garnizona. Od 1990-ih i raspada SFR Jugoslavije i njezine JNA vojni logor Kalinovik nije bio u funkciji, a privreda Kalinovika nije pronašla nikakvu adekvatnu zamjenu za to, što je dovelo do propadanja ovoga mjesta. Spomenici i znamenitosti Iznad Kalinovika nalaze se ruševine austro-ugarske vojne utvrde izgrađene u 19. stoljeću nakon aneksije Bosne i Hercegovine na brdu koji dominira nad mjestom. Tvrđava je teško oštećena i paljena za Drugog svjetskog rata, kada je zadnji put korištena u vojne svrhe. Nakon tog rata potpuno je napuštena, i prepuštena potpunoj propasti. Obrazovanje U Kalinoviku postoji jedna osnovna i jedna srednja škola - gimnazija. Kultura KUD "Zagorje", Kalinovik. Naselja i stanovništvo Naseljena mjesta u općini Kalinovik 1991. bila su: Bak, Bojići, Boljanovići, Borija, Božanovići, Brda, Bukvica, Cerova, Čestaljevo, Daganj, Dobro Polje, Dragomilići, Dubrava, Gapići, Golubići, Gradina, Graiseljići, Gvozno, Hotovlje, Hreljići, Jablanići, Jažići, Jelašca, Jezero, Kalinovik, Klinja, Kolakovići, Kovačići, Krbljine, Kruščica, Kuta, Kutine, Ljusići, Ljuta, Luko, Mekoča, Mjehovina, Mosorovići, Mušići, Nedavić, Obadi, Obalj, Obrnja, Osija, Plačikus, Pločnik, Polje, Popovići, Porija, Presjedovac, Rajac, Rastovac, Ruđice, Sela, Sijerča, Sočani, Strane, Susječno, Šivolji, Tmuše, Tomišlja, Trešnjevica, Trnovica, Tuhobić, Ulog, Unukovići, Varizi, Varoš, Vihovići, Vlaholje, Vrhovina, Vujinovići i Zelomići. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, veći dio općine Kalinovik ušao je u sastav Republike Srpske. U sastav Federacije Bosne i Hercegovine ušla su naseljena mjesta: Brda, Gapići, Luko, Ljuta, Polje i Zelomići, te dijelovi naseljenih mjesta: Hotovlje, Ljusići i Rajac. Ovo područje ušlo je u sastav Hercegovačko-Neretvanskog kantona. U sastav Bosansko-Podrinjskog kantona ušao je dio naseljenog mjesta Dragomilići. Po službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Kalinovik imala je 4.657 stanovnika, raspoređenih u 73 naselja. Prema nacionalnom sastavu: Srbi 2.821 (60,57%), Muslimani 1.726 (37,06%), Hrvati 18 (0,38%), Jugoslaveni 46 (0,98%) i ostali 46 (1,01%). Nacionalni sastav stanovništva - u gradu Kalinoviku, prema popisu 1991. je živjelo ukupno 1.385 stanovnika: Srbi 1.061 (76,60%), Muslimani 244 (17,61%), Hrvati 4 (0,28%), Jugoslaveni 30 (2,16%) i ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 46 (3,32%). Godine 1971. godine u općini Kalinovik živjelo je ukupno 9.458 stanovnika: Srbi 5.536 (58,53%), Muslimani 3.796 (40,13%), Hrvati 44 (0,46%), Jugoslaveni 20 (0,21%) i ostali 62 (0,67%). Razno Na kalinovičkom području rođeni su, među ostalima: Ratko Mladić (rođen u selu Božanovići, na južnim obroncima Treskavice), Petar Baćević, četnički vojvoda iz II svjetskog rata (rođen u Kalinoviku) koji je s četničkim kvislinškim snagama MVAC (it. Milizia volontaria anticommunista) sudjelovao u više vojnih operacija fašističke Italije na jugoslavenskom ratištu, tokom kojih su počinili niz zločina nad civilnim stanovništvom (pokolj u Prozoru, pokolj u Makarskoj). 
Krajolik okolice Kalinovika
|
.jpg)
Kalinovik
Autor: Martin Brož Među stanovnicima Kalinovika kruži priča (vrlo nepouzdana i najvjerojatnije netočna) da je u utvrdi i kasarni Kučevo, koju je u Kalinoviku sagradila Austro-Ugarska, redovni vojni rok služio Adolf Hitler, čak da je ovdje stekao i svoj prvi čin narednika. Mnogi i dan-danas zabavljaju pričom o navodnom natjecanju u natezanju rukom u kojemu je Kalinoviku vođu Trećeg rajha, pobjedio neki Tepavčević” i tako je, kažu oni, „Srbin nanio prvi poraz velikom Adolfu”.
|
|
JELAŠCA su selo u općini Kalinovik na području regije Zagorje.
Nalazi se na cesti koja od sjevera prema jugu prolazi područjem planina Lelije i Zelengore i povezuje Kalinovik s Gackom, preko sela i prijevoja Čemerno. Najčešće je mjesto odakle se pristupa planini Leliji i polazi na uspone na njezin najviši vrh. U Jelašcima je 1788. godine rođen turski muselim Smail-aga Čengić. Stanovništvo Broj i sastav stanovništva: Godine 1991. u selu je živjelo 350 stanovnika, a prema popisu iz 2013. godine 133 stanovnika. Prema nacionalnom sastavu stanovništva (popis 1991. godine): Srbi 225 (64,29%), Muslimani 122 (34,86%), Hrvati 1 (0,28%), Jugoslaveni 1 (0,28%), ostali 1 (0,28%). Kretanje broja stanovnika sela kroz povijest: 1961. 650 stanovnika 1971. 495 stanovnika 1981. 401 stanovnika 1991. 350 stanovnika 2013. 133 stanovnika Ostaci džamije, crkve i stare lipe
43.488222, 18.491045 U selu se nalaze ostaci crkve Arhangela Mihaila ali i džamije koja je kasnije podignuta na temeljima pravoslavne bogomolje.[1] Džamija je porušena u Drugom svjetskom ratu. U porti nekadašnje crkve i danas lista i cvate lipa koju je, priča se, prije sedam stotina godina, zasadio Kralj Milutin, u isto vreme kada je i podizao ovaj hram u Jelašcima. |
Jelašca
|
Smail-agina smrt Od boja na Grahovcu (1836.) do 1840. Smail-aga Čengić nije izlazio u Drobnjake. Te godine izašao je prikupiti harač. Krajem jula, drobnjački glavari i seoski knezovi, njih 12 na broju, održali su jedan tajni sastanak, po jednima u manastiru Podmalinskom, a po drugima u kuli Čupića, na Dobrijem selima, i tu se dogovorili, da ubiju Smail-agu. Tu svoju odluku priopćili su pismom (koje je ponio na Cetinje Mušo Cerović) vladici Petru, a drugim su pozvali u pomoć Moračane i drobnjačke uskoke (pleme Uskoci, op.), koji su uvijek bili protiv Turaka. Vladika se tome obradovao i obećao je Drobnjacima pomoć u vojsci i oružju. U isto doba vladika je zamolio i moračke glavare, od kojih je bio najvažniji vojvoda Mina Radović, da skupe vojske i pomognu Drobnjacima da ubiju Smail-agu. Oko Krstovdana Smail-aga je krenuo iz Lipnika sa svojom pratnjom. Imao je oko 500 konjanika i nešto malo posluge. Usput je činio razna nasilja. Drobnjaci su bili riješili da Čengića dovedu do Mljetička, sela blizu uskočkih drobnjačkih sela, nadomak Morače i da tu izvrše napad na Turke. Turci su bili svi na konjima, bili su dobro naoružani, a Drobnjaci su većinom imali šešane i po koju malu pušku. Čengić je pristao da ide na Mljetičak i s pratnjom je krenuo s Pošćenja 4. oktobra i istoga dana rano stigao na Mljetičak. U neposrednoj Čengićevoj pratnji bili su Ahmet Bauk, Elez Đečević i Odža Mušović iz Nikšića, a od Drobnjaka bili su knez Hamza, vojvoda Šujo i Filip Žugić. Novica Cerović, jedan od glavnih zavjerenika, još sa Pošćenja se vratio u Tušinu, s nalogom, da prikupi uskoke i privede Moračane, i da na dati znak napadne Turke. Dan za napad bio je utvrđen 5. oktobra. Čengić se pribojavao Drobnjaka, pa je sam s Ahmetom Baukom, knezom Hamzom i vojvodom Šujom, kojima je mnogo vjerovao, određivao ljude na stražu. S Turcima oko samoga Čengićevog šatora bili su određeni Mijo Godijelj s Godijelja, Dimitrije Kovijanić s Pošćenja i Milić Tomić s Previša, tri najbolje nišandžije u plemenu, s naređenjem, da oni, čim napadnu uskoci i Moračani i počne se boj, ubiju Čengića Za starješinu straže pod planinom, prema Tušini, bio je određen vojvoda Mujo s nalogom, da održava vezu s Novicom i uskocima i Moračanima, koje je predvodio vojvoda Mina Radović i koji su se već bili prikupili u Tušini. Utvrđeno je bilo, da se Turci napadnu pred zoru. Poslije izvjesnih nesporazuma između Drobnjaka i Moračana oko vodstva, vojska je krenula i na jedan sat pred zoru napala Turke. Turci su se uzbunili i smeli. Čengić je pogođen puškama iz njegove najbliže okolice. Drobnjaci i vojska su se izmiješali i stali polusanjive Turke razgoniti i ubijati. Tom prilikom poginuo je 81 Turčin. Njihove su glave odnesene u Tušinu i Moraču, a Čengićevu glavu odnijeli su na Cetinje je vladici Radu, Mirko Aleksić, Novica Cerović i još nekoliko uskoka. Smrt Smail-age Čengića je spjev kojeg je napisao Ivan Mažuranić, njegovo najveće djelo objavljeno 1846. godine. Spjev je nastao djelomice po narudžbi Dimitrija Demetra. Osnovnu građu Mažuranić pronalazi u stvarnom događaju, pogibiji turskoga junaka i hercegovačkoga paše Smail-age Čengića u sukobu s hercegovačkim Crnogorcima (današnja Crna Gora, Drobnjaci) u jesen 1840. Osnovna ideja spjeva je prolaznost sile, vjera u pravdu i konačnu pobjedu dobra u životu. Ukupno, djelo ima 1134 stiha komponiranih u pet pjevanja (Agovanje, Noćnik, Četa, Harač, Kob).
Radnja spjeva: Osmanski vojskovođa i hercegovački muselin Smail-aga Čengić, poznat po svojoj hrabrosti, ali i okrutnosti skuplja zajedno sa svojim četama harač po Crnoj Gori. Zarobljuje neke Crnogorce, među njima i svoga sunarodnjaka Duraka i sina mu Novicu. Kada Durak zamoli agu da oslobodi Crnogorce ovaj ga ubije, pa Novica bježi iz turskog logora ka crnogorskim hajducima. Aga i dalje nemilosrdno skuplja harač po Drobnjačkoj regiji, dok ga jedne noći ne napadne četa u kojoj je i Novica. Borba je bila jako dramatična, pa na kraju izginiše mnogi hajduci i Turci, uključujući i Smail-agu i Novicu. CIJELI SPJEV |
U Jelašcima na Zagorju je (12.7.1952.) rođen pjesnik i povjesničar Petar Aškraba Zagorski. Studirao je više fakulteta i radio je razne poslove u više mjesta bivše Jugoslavije, od fizičkog radnika, preko referenta, učitelja, inspektora, profesora, ekonomista do direktora poduzeća. Do raspada Jugoslavije je većinom živio u Sarajevu, sada živi u Foči. Njegove teorije i radovi izazivaju mnogo polemika i kritika posebno od strane (također i srpske, op.) stručne javnosti. Među ostalim, kao samoproglašeni "istraživač antičke istorije srpskog naroda", tvrdi kako "posjeduje neoborive dokaze o postojanju prastare srpske države na Balkanu", koja se, prema njegovim riječima, "prostirala od Alpa do Soluna i koja je nosila naziv Zagorska Srbija, u čijem je središtu bilo Kučevo, današnji Kalinovik".
Selo Jelašca se spominjalo u novijoj prošlosti zbog događaja iz 1.8.1992. kada su milicioneri Stanice javne bezbjednosti (SJB) Kalinovik opkolili selo i zarobili žene i djecu (odveli ih u Osnovnu školu u Kalinoviku koja je bila pretvorena u logor), pri tome paleći kuće, a pripadnici artiljerijskih jedinica bivše JNA su protuavionskim topom, koji je bio lociran kod Badnjarevih kuća, davali artiljerijsku podršku napadu, pri čemu su u zaseoku Karaula ubili jednog civila i jednog ranili, a zapaljivim mecima zapalili sve kuće. Ukupno je u događajima koji su slijedili u selu Jelašca ubijeno 7 civila, uglavnom starijih osoba. Odgovorni za ove događaje su uhićeni i osuđeni. (Izvor: Sud BiH, Presuda iz 2009. godine).
|
|
Selo Obalj nalazi se na rijeci Neretvi u općini Kalinovik. 15-ak kilometara udaljeno od općinskog središta.
U Oblju danas žive uglavnom staračke obitelji Sladoja, Ćeranića, Purkovića, Đoga, Jovanovića i Vukovića u oko 40 kuća (izv: 2014.) Stanovništvo Broj i sastav stanovništva: Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, mjesto je imalo 150 stanovnika (Srbi 139; Hrvati 9; Muslimani 1; ostali 1). Kretanje broja stanovnika: 1961. 464 1971. 412 1981. 259 1991. 150 Crkva sv. Vaznesenja Gospodnjeg
43.461392, 18.350479 Seoska crkva, čija je gradnja završena 1869. godine, pokrivena je kamenom koji je donesen s visoravni Morine (planina Crvanj), a zvono, koje je dopremljeno iz Metkovića, bilo je teško oštećeno 1914. u Prvom svjetskom ratu. U njoj se čuva svetinja (relikvija) koja se već više od jednog i pol stoljeća smatra zaštitnikom sela. Radi se o ruci jednog čobančeta (pastira), koju su u 18. stoljeću posjekli Turci, a koja do danas nije istrunula. Obljani pričaju kako su deset godina nakon završetka crkve, iznenada noću, njihovi preci počeli viđati neobičnu svjetlost, koja se kao stub dizala između Sladojskog i groblja Ćeranića. - Pozovu oni tada kneza i popa Marka Sladoja da zajedno otvore grob koji svjetli i u njemu, zaista, nađu netruležne ruke srpskog čobančeta kojeg su na pravdi Boga, posjekli Turci. Kažu da se nikad nije saznalo gdje se nalazi druga, posvećena ruka. Jedni vjeruju da je ona bila u manastiru Žitomislići kod Mostara, a drugi misle da se nalazi u Zavali kod Trebinja.[4] Ova relikvija se tradicionalno obnosi oko crkve u Oblju na Spasovdan (40. dan nakon Uskrsa). Ovdje u vezi zaštitnih svojstava ove relikvije u selu znaju reći kako selo nikada nisu pogodili grad, suša, glad, niti ga je osvojila neprijateljska vojska. U porti (ograđenom prostoru dvorišta) crkve u Oblju nalazi se groblje s krstačama (nadgrobno obilježje u obliku krsta/križa). Ovdje je sahranjivanje Srba počelo sredinom 19 stoljeća jer, kažu, ranije to turska vlast nije dopuštala, već se prije toga sahranjivalo na Pliješ Dolu, iznad Oblja. Na jednoj kamenoj krstači uklesano je ime Mare Sladoje. Starice koja „ovđe počiva u miru božjem”. Rođena je 1790, a umrla 1909. godine, sa 119 godina. Ukoliko su ovi podaci vjerodostojni, Mara Sladoja, zvana baka Kolakuša, mogla bi biti najstariji čovjek koji je ikada živio. Naime, 2013. godine u Japanu je u starosti od 116 godina umro Jiroemon Kimura koji je zabilježen u Guinnessovoj knjizi rekorda kao osoba koja je dokazano najduže živjela. Obljani kao primer svoje tolerantnosti i čovjekoljublja vole posjetiteljima pokazati spomenik austro-ugarskom vojniku, koji je od željeza, podignut u selu 1886. I dan-danas, spomenik tadašnjem okupatorskom vojniku stoji neoštećen usred groblja. |
Stijena Grad
43.462785, 18.343327 Smatra se kako je selo Obalj dobilo ime po zaobljenoj stijeni koja se nalazi uz cestu Kalinovik-Ulog, između sela Oblja i Nedavića, par kilometara prije tunela. Stijena se zove Grad a njezina okolica Podgrađe. Ovdje je navodno bio stari grad koji se spominje u poveljama aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa V. iz 1444. i 1445. godine, u kojima se navode Veletin (u Bjelimićima, u vlasništvu Poznanja Purčića) i Obalj kao utvrđeni gradovi u Zagorju. Pored ovih, u kalinovičkom kraju postoje ostaci još dvaju srednjovjekovnih gradova, čija je povijet manje poznata. Jedan je kod naselja Ljusići, a drugi kod sela Bojići. (Š. Bešlagić, 1962). Iz toga razdoblja na Oblju se vide samo konture podrumskih prostorija, tragovi čatrnje (rezervoar za vodu) i put uklesan u stijenu. Kasnija legenda priča kako se tamošnji beg penjao na ovu stijenu na konju kako bi sa nje promatrao svoj imanje i radove na njemu. Austro-ugarski kameni most
43.461098, 18.346291 Kvalitetno građen most djelo je austro-ugarskih inžinjeraca. Kasnije, za socijalističke Jugoslavije, djelomično je bio nadograđen. Osnovna škola
Zgrada osnovne škole u Oblju zaključana je i propada jer nema dovoljno učenika. Oni malobrojni preostali prevoze se u školu u Kalinovik. Hidroelektrana “Ulog”
Podno Oblja na rijeci Neretvi se gradi Hidroelektrana “Ulog” (2015.) |
aktivnosti ...
|
Kada boraviti u planini? Pješačenje i planinarenje Uobičajen pristup planini Leliji je iz smjera Kalinovika, do kuda se može doći iz smjera Sarajeva, Foče (istočna Bosna, Podrinje i Srbija) ili Nevesinja (Hercegovina) i Konjica. Pristup iz Sarajeva automobilom je magistralnom cestom (M18) preko Dobrinje, Trnova do Dobrog Polja, gdje treba skrenuti na regionalnu cestu (R433) u smjeru Kalinovika. Prije Kalinovika, a nakon naselja Jažići, treba skrenuti lijevo (cesta R434) prema selu Jelašca. Kada se prođe selo, vozi se makadamskim putem još 4 km (dobar makadam) do početka staze.
Staza počinje kod informativne ploče (43.462910, 18.510763). U početku ona slijedi karavanski put kroz šumu. Po izlaku iz šume nastavlja se livadama, a mjestimično kroz klekovinu bora. Ukoliko postoji potreba, dio ove dionice moguće je skratiti terenski vozilom. Ovdje se nalazi i izvor vode Jablan vrelo (43.432098, 18.498873). Potom slijedi uspon na sam vrh. Staza je obilježena. Dio je planinarskog puta "Dr. Jovo Elčić". Zapadnim dijelovima Lelije može se pristupiti od naselja uz regionalnu cestu R433, na dionici između Kalinovika i Uloga. Pristup Leliji s juga je regionalnom cestom (makadamska!) R434 od sela Vrba i Čemerno (koja se nalaze na M20, između Gackog i Tjentišta). Slobodno penjanje i alpinizam Biciklizam - brdski i klasični Aktivnosti na vodi Aktivnosti u zraku |
Lelija 2032 m
Planinarski put
"Dr. Jovo Elčić" Planinarski put ''Dr Jovo Elčić'', otvoren je 2013. g; povezuje tri bosansko-hercegovačke planine: Treskavicu, Leliju i Zelengoru. Put nosi ime u znak sjećanja i poštovanja na rano preminulog planinara dr Jovu Elčića (1976-2012). Staze koje su markirali i uredili dr Jovo i njegovi prijatelji–planinari čine okosnicu ove obilaznice. Dr. Jovo Elčić (1976.-2012.) ljubav prema planini stjeće već u rano djetinjstvo odlascima na planine oko Sarajeva. Tijekom studija na Medicinskom fakultetu u Foči, zajedno s kolegicom, a kasnije životnom suputnicom dr. Bobanom Petrović samostalno započinje istraživati planine u okolici Foče - Zelengoru, Maglić, Volujak i dr. Nakon završenih studija Jovo i Bobana u kratkom razdoblju osvajaju skoro sve značajne vrhove u BiH, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Nakon uspona na Olimp u Grčkoj (2007.) i Triglav u Sloveniji (2008.) te nekoliko vrhova visokih od 3000-3700 m/nv u Nevadi (USA), privlači ih odlazak u Svjetska velegorja. Godine 2009. odlaze na ekspediciju u Himalaje (Nepal) i uspješno pristupaju na vrh Mera Peak 6476 m/nv. Godine 2011. sudjeluju u ekspediciji na Ande (Argentina), gdje takođe uspješno pristupaju na vrh Aconcagua 6962 m/nv, najviši vrh Anda i južne i sjeverne Amerike. Posljednjih su godina njegova života Jovo i Bobana, zajedno s nekoliko prijatelja, intezivno i marljivo radili na markiranju i uređenju planinarskih putova na Leliji, Zelengori i Treskavici. (Izvor: klix.ba) 
Planinarski put "dr Jovo Elčić"
VODIČ I DNEVNIK Autor: Braco Babić Izdavač: JP ''Zavod za udžbenike i nastavna sredstva'' a.d.Istočno Novo Sarajevo, Prvo izdanje 2014 Kartografija: Braco Babić Fotografije: Braco Babić i Bobana Petrović Tiraž: 500; Format: 17,5 x 12,5 cm Broj stranica: 97; Broj fotografija 47 Broj karata: 8 Obilaznica je podijeljena u tri područja, a svako područje ima pet kontrolnih točaka, ukupno petnaest (KT). Posjetilac sam bira termin i prilaz cilju markiranim planinarskim stazama. Vrijeme obilaska nije ograničeno. Planinarski put je otvoren 7.9.2013. godine.
U znak priznanja za obilazak cijelokupnog Planinarskog puta, PSD ''Treskavica'' Trnovo dodjeljuje Počasnu značku. U Vodiču je dat detaljan opis pristupa do svake kontrolne točke na Planinarskom putu i ucrtanom trasom markiranih staza na topografskim kartama u omjeru 1:25.000. Vodič je ilustriran odabranim fotografijama koje će vas motivirati da krenete sigurnim i markiranim stazama do cilja i zadovoljni se vratite svojoj kući. Tu su i savjeti: o opremi, pripremi za turu, osnovi meteorologije, orijentaciji, postupcima u slučaju nesreće, prvoj pomoći i još mnogo toga. Narudžbe: (plaćanje pouzećem) na adresu: e-mail: bobanap@yahoo.com ili na tel.: +387 (0) 65/944-524 (Bobana Petrović). Cijena 25,00 KM (2014.) u koju je uračunata Počasna značka. |
praktične informacije ...
|
Pristupi planini Smještaj Ugostiteljski objekti i usluge Vremenska situacija / vremenske prilike Legenda: Today=danas; Mon=ponedjeljak; Tue=utorak; Wed=srijeda; Thu=četvrtak; Fri=petak; Sat=subota; Sun=nedjelja Prometna situacija / Saobraćajne prilike Upozorenja i sigurnost u planini
|
|
izvori ...
|
Reference [1] Politika - Kako je Srbin obarao ruke sa Hitlerom
[2] Wikipedija - Zagorje (župa) [3] KONS - Nekropola sa stećcima na lokalitetu Križevac u Doljanima, historijsko područje [4] Fočak - Obalj jedino srspko naselje na Neretvi Ostali izvori Vanjske poveznice - korisni linkovi i adrese |
kontakt ...
|
Imate li bilo kakve komentare, ispravke, mišljenja ili priloge o ovoj planini?
Molimo pošajite ih putem slijedećeg obrasca ili direktno na adresu elektroničke pošte: E-MAIL Navedite o kojoj se planini ili temi radi. Ovisno o Vašoj želji, Vaš identitet u objavljenom tekstu (prilogu) može biti prikazan ili neobjavljen. (obavezna je samo rubrika ´vaši prilozi´ ili ´vaši komentari´) |
|
