|
|
SREDIŠNJI POJAS > SREDIŠNJE BOSANSKO-HERCEGOVAČKE PLANINE > GRUPA ZELENGORE (MASIV ZELENGORE) > Lelija
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Velika Lelija, planina Lelija, 2032 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.4225, 18.4876
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Velika Lelija, planina Lelija, 2032 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.4225, 18.4876
|
|
UvodLELIJA je krška planina koja čini dio Planinskog bloka Zelengore, (Grupa Zelengore ili masiv Zelengore - u širem smislu), koji čine Lelija, planina Zelengora te više planinsko-gorskih grebena na sjeveroistoku masiva).
Lelija se prostire jugoistočno od područja Oblja (nom. Obalj), južno od toka rijeke Jezernice, te visoravni Zagorje (općina Kalinovik). Prema sjeveroistoku proteže se kroz šumovito područje Ravna planina (odn. Ravna gora) sve do Husad planine (odn. Usad), jedne od tzv. "jelečkih planina" (prema mjestu Jeleč), koja je zapravo krajnji greben Lelije prema sjeveroistoku. Na istoku, jugoistoku i jugu oštru granicu prema planini Zelengori čine rijeka Govza, Urdenske stijene te Muravska strana (ponegdje se može pronaći i naziv Murmovska stijena). Prema zapadu, prirodnu granicu Lelije čine Kladovsko polje i dio gornjeg toka rijeke Neretve oko mjesta Obalj u regiji Zagorje. Dio Lelije pripada Nacionalnom parku "Sutjeska". Planinu obilježava pet šiljatih vrhova, među kojima je najviši Velika Lelija (2032 m), koji je ujedno najviši vrh u cijelom planinskom bloku Zelengore. Krajolik Lelije je tipičan visokoplaninski. Prema sjeveru ga obilježavaju strmi odsjeci po 50 do 100 metara, koji su slični ledenjačkim cirkovima. I površina planine prekrivena je vrtačama (ponikvama) i prečagama (vapenačkim gredama). Ispod strmih litica i po vrtačama su sipari od lomljenog kamenja koji se odronjava. Na planini ima i više jama i pećina. Šumskih površina (bukva, jela, bor), koje rastu do oko 1400 m n.v., ima više na istočnom dijelu Lelije, prema kanjonu rijeke Bistrice i području mjesta Miljevine. Na područjima višim od 1400 m n.v., stanište je klekovine odn. bora krivulja (Pinus mugo). Lelija je građena od vapnenaca i dolomita. Poprečno kroz planinu Leliju, prolazi neasfaltirana cesta koja povezuje Kalinovik i Jelašca na sjeveru sa Zelengorom na jugu, i dalje preko Čemerna s Gackom te Sutjeskom. Uz Jablan vrelo nekada se nalazila planinarska koliba, danas zapuštena. ENGLISH SUMMARY: LelijaLelija is a karstic mountain that forms part of the wider Zelengora massif - in a broader sense this massif consists of Lelija, the Zelengora mountain and several mountain-mountain ridges in the northeast of the massif). Lelija is situated south of the river of Jezernica, and the Zagorje plateau (Kalinovik municipality). To the northeast it extends through the wooded area of Ravna Mountain (Ravna gora) all the way to Husad Mountain (or Usad), one of the so called "Jeleč mountains" (according to the place Jeleč), which is actually the extreme ridge of Lelija to the northeast. In the east, southeast, and south the river Govza makes a sharp border between Lelija and Zelengora mountains, as well as the Urden rocks and the Muravska side (the name Murmovska rock can be found in some places). To the west, the natural boundary of Lelija is the field of Kladovo (Kladovsko polje) and part of the upper course of the Neretva River around the town of Obalj in the Zagorje region. Part of Lelija belongs to the Sutjeska National Park. The highest mountain zone is marked by five pointed peaks, the highest of which is Velika Lelija (2032 m), which is also the highest peak in the entire Zelengora massif. 
Lelija i susjedne planine
Izvor: Stara topografska karta izvornog mjerila 1:300.000 |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS
|
Planinski blok Zelengore, odnosno Grupa Zelengore ili masiv Zelengore - u širem smislu, obuhvaća planinsko područje omeđeno sa zapada visoravni Morine i Neretvom, s jugozapada i juga također rijekom Neretvom, s jugoistoka rijekom Sutjeskom i njezinom pritokom Jabučnicom, s istoka rijekom Drinom, a sa sjevera rijekom Bistricom i visoravni Zagorje (područje Kalinovika).
Unutar toga visokoplaninskog područja nalaze se planina Lelija, planina Zelengora (masiv Zelengore – u užem smislu) te više planinsko-gorskih grebena na sjeveroistoku masiva. U nekom je komentaru jednom navedno: "Planinari Bosne i Hercegovine, Leliju smatraju kao zasebnu planinu, a ne dijelom masiva Zelengore". No, iz reljefne karte je jasno vidljivo kako Lelija i planina Zelengora, zajedno s nizom gorsko-planinskih grebena na sjeveroistoku, zajedno tvore jedinstveni gorski blok, koji je još 1935. ing. Jovo Popović (Kroz planine Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1935.), odličan poznavatelj bosansko-hercegovačkih planina i stanovništva definirao ovako: Zelengora (i Lelija)* Obje planine čine zajedno široku planinsku gromadu koja je općenito poznata pod nazivom Zelengora. Ta Popovićeva "široka planinska gromada Zelengora", odgovara Planinskom bloku Zelengore (Grupi Zelengore, odn. masivu Zelengore - u širem smislu), kako je prikazana na reljefnoj karti u nastavku. Analogija se ovdje može povući s Vraničkom grupom (Planinskim blokom Vranice), koja je Masiv Vranice - u širem smislu, i kojega čini sâma planina Vranica, kao i još nekoliko planina i planinsko-gorskih grebena. Popović još dodaje: Cijela Zelengora predstavlja gorski plato koji je u raznim pravcima ispresijecan visokim grebenima (Lelija, Husad, Orlovac), moćnim i širokim gromadama (Orufa, Tovarnica) i samostalnim kupastim vrhovima (Todor, Todora, Videš, Stog i dr.). Sa zapada i sjeverozapada ivicu toga platoa čine visoki grebeni Lelije i Orlovca. Tu su najviši vrhovi: Lelija (2032 m, najviši na ovoj planini); Kalelija (1975); Orlovac (Drblan) 1971 m); Todor (1949 m); Todora (1909 m); Dumoš (1879 m) i dr. Iza toga visokoga grebena visoravan se počevši od sjeverozapada postepeno izdiže prema jugoistoku. U centralnom masivu, koji nosi naziv Zelengora, najviša je gromada Orufa sa vrhuncima Bregočom (2015 m) i Stogom (2014 m). Odatle dalje prema jugoistoku visoravan se nešto spušta do Tovarnice. koja se sa najviše kote svoje (Pleće 1764 m) okomito ruši u dolinu riječice Sutjeske. |
Planinski blok Zelengore, reljefna karta
Podloga: Elastic Terrain Maps, 2024. 
Lelija, pogled iz Mušića
Mušići (43.566846, 18.507695) se nalaze na cesti R-433 koja od kanjona Bistrice (Dobro Polje) vodi prema Kalinoviku. |
Vijenci, planine i vrhovi
Kanjon Neretve (desno, dolje) i Lelija na horizontu; pogled iz msjera zapada
Vrhovi Lelije:
Velika Lelija 2032 m
Mala Lelija
Mali Maglaj 1961 m
Golija 1934 m
Golovo brdo 1763 m
Velika Lelija 2032 m
Mala Lelija
Mali Maglaj 1961 m
Golija 1934 m
Golovo brdo 1763 m
Karta Zelengore i Lelije, iz knjige Kroz planine Bosne i Hercegovine, autora Jove Popovića, Sarajevo 1935.
Naslovna fotografija
Pogled na Leliju iz smjera južnog podgorja Visočice 
|
Velika Lelija, najviši vrh Lelije
Autor: Martin Brož; Wikipedija Velika Lelija 2032 m/n
Autor: Amar Alagić Adventures Datum objave: 13.10.2020. Opis. LELIJA je krška planina koja čini dio masiva Zelengore - u širem smislu (masiv čine Lelija, planina Zelengora te više planinsko-gorskih grebena na sjeveroistoku masiva). Lelija se prostire jugoistočno od područja Oblja (nom. Obalj), južno od toka rijeke Jezernice, te visoravni Zagorje (općina Kalinovik). Prema sjeveroistoku proteže se kroz šumovito područje Ravna planina (odn. Ravna gora) sve do Husad planine (odn. Usad), jedne od tzv. "jelečkih planina" (prema mjestu Jeleč), koja je zapravo krajnji greben Lelije prema sjeveroistoku. Na istoku, jugoistoku i jugu oštru granicu prema planini Zelengori čine rijeka Govza, Urdenske stijene te Muravska strana (ponegdje se može pronaći i naziv Murmovska stijena). Prema zapadu, prirodnu granicu Lelije čine Kladovsko polje i dio gornjeg toka rijeke Neretve oko mjesta Obalj u regiji Zagorje. Dio Lelije pripada Nacionalnom parku "Sutjeska". Planinu obilježava pet šiljatih vrhova, među kojima je najviši Velika Lelija (2032 m), koji je ujedno najviši vrh u cijelom masivu Zelengore. Na planinskom području Lelije prevladava planinska klima, koju obilježavaju hladne zime, umjereno topla ljeta i hladnijie jeseni od proljeća. U dolini gornjeg toka rijeke Neretve, pr. na području Uloga, klima je blaža, odnosno umjereno kontinentalna. Tome doprinosi rijeka Neretva, odnosno njena kotlina koja je zaklonjena od jakih i hladnih vjetrova, naročito u zimskom razdoblju. Amar Alagić Adventures Pd Plješevica Bihać |
Klima
Na planinskom području Lelije prevladava planinska klima, koju obilježavaju hladne zime, umjereno topla ljeta i hladnijie jeseni od proljeća.
U dolini gornjeg toka rijeke Neretve, pr. na području Uloga, klima je blaža, odnosno umjereno kontinentalna. Tome doprinosi rijeka Neretva, odnosno njena kotlina koja je zaklonjena od jakih i hladnih vjetrova, naročito u zimskom razdoblju.
U dolini gornjeg toka rijeke Neretve, pr. na području Uloga, klima je blaža, odnosno umjereno kontinentalna. Tome doprinosi rijeka Neretva, odnosno njena kotlina koja je zaklonjena od jakih i hladnih vjetrova, naročito u zimskom razdoblju.
Kalinovik
Austro-ugarska vojna utvrda iznad Kallinovika
Kalinovik je bosanskohercegovački gradić koji se nalazi 62 kilometara južno od Sarajeva, cestom preko Trnova (1:20 h vožnje automobilom). Administrativno pripada Republici Srpskoj. a graniči s općinama Foča, Foča-Ustikolina, Konjic, Nevesinje, Gacko, te Trnovo. Godine 2013. u njemu su živjela 1093 stanovnika. Leži na krškoj visoravni, između Treskavice i Lelije, uz cestu koja iz Nevesinja vodi prema Sarajevu i Foči.
Kalinovik je od aneksije Bosne i Hercegovine veliki vojni poligon i na izvjestan način kroz ijelo 20. stoljeće on je vojnički gradić, koji je živio od svog garnizona. Tvrdi se kako je jedno vrijeme, oko 1960-ih, bio čak drugi po veličini u Europi sa svoja dva logora u koje se moglo smjestiti i do 10 000 vojnika. Kako je vojska bila trajna činjenica u Kalinoviku još od kraja 19. stoljeća to se je i ekonomija tog inače malog orijentalnog gradića na 2000 m namorske visine, prilagodila potrebama tog velikog garnizona. Od 1990-ih i raspada SFR Jugoslavije i njezine JNA vojni logor Kalinovik nije bio u funkciji, a privreda Kalinovika nije pronašla nikakvu adekvatnu zamjenu za to, što je dovelo do propadanja ovoga mjesta. Obrazovanje U Kalinoviku postoji jedna osnovna i jedna srednja škola - gimnazija. Kultura KUD "Zagorje", Kalinovik. Naselja i stanovništvo Naseljena mjesta u općini Kalinovik 1991. bila su: Bak, Bojići, Boljanovići, Borija, Božanovići, Brda, Bukvica, Cerova, Čestaljevo, Daganj, Dobro Polje, Dragomilići, Dubrava, Gapići, Golubići, Gradina, Graiseljići, Gvozno, Hotovlje, Hreljići, Jablanići, Jažići, Jelašca, Jezero, Kalinovik, Klinja, Kolakovići, Kovačići, Krbljine, Kruščica, Kuta, Kutine, Ljusići, Ljuta, Luko, Mekoča, Mjehovina, Mosorovići, Mušići, Nedavić, Obadi, Obalj, Obrnja, Osija, Plačikus, Pločnik, Polje, Popovići, Porija, Presjedovac, Rajac, Rastovac, Ruđice, Sela, Sijerča, Sočani, Strane, Susječno, Šivolji, Tmuše, Tomišlja, Trešnjevica, Trnovica, Tuhobić, Ulog, Unukovići, Varizi, Varoš, Vihovići, Vlaholje, Vrhovina, Vujinovići i Zelomići. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, veći dio općine Kalinovik ušao je u sastav Republike Srpske. U sastav Federacije Bosne i Hercegovine ušla su naseljena mjesta: Brda, Gapići, Luko, Ljuta, Polje i Zelomići, te dijelovi naseljenih mjesta: Hotovlje, Ljusići i Rajac. Ovo područje ušlo je u sastav Hercegovačko-Neretvanskog kantona. U sastav Bosansko-Podrinjskog kantona ušao je dio naseljenog mjesta Dragomilići. Po službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Kalinovik imala je 4.657 stanovnika, raspoređenih u 73 naselja. Prema nacionalnom sastavu: Srbi 2.821 (60,57%), Muslimani 1.726 (37,06%), Hrvati 18 (0,38%), Jugoslaveni 46 (0,98%) i ostali 46 (1,01%). Nacionalni sastav stanovništva; u gradu Kalinoviku, prema popisu 1991. je živjelo ukupno 1.385 stanovnika, od čega Srba 1.061 (76,60%), Muslimana 244 (17,61%), Hrvata 4 (0,28%), Jugoslavena 30 (2,16%) i ostalih, neopredijeljenih i nepoznato - 46 (3,32%). Godine 1971. godine u općini Kalinovik živjelo je ukupno 9.458 stanovnika: Srbi 5.536 (58,53%), Muslimani 3.796 (40,13%), Hrvati 44 (0,46%), Jugoslaveni 20 (0,21%) i ostali 62 (0,67%). Razno Na kalinovičkom području rođeni su, među ostalima: Ratko Mladić (rođen u selu Božanovići, na južnim obroncima Treskavice), Petar Baćević, četnički vojvoda iz II svjetskog rata (rođen u Kalinoviku) koji je s četničkim kvislinškim snagama MVAC (it. Milizia volontaria anticommunista) sudjelovao u više vojnih operacija fašističke Italije na jugoslavenskom ratištu, tijekom kojih su počinili niz zločina nad civilnim stanovništvom (pokolj u Prozoru, pokolj u Makarskoj). 
Kalinovik
Autor: Martin Brož; Wikipedija 
Krajolik okolice Kalinovika
|
Austro-ugarska vojna utvrda
Iznad Kalinovika nalaze se ruševine Austro-ugarske vojne utvrde izgrađene u 19. stoljeću nakon aneksije Bosne i Hercegovine, na brdu koji dominira nad mjestom. Tvrđava je teško oštećena i paljena za Drugog svjetskog rata, kada je zadnji put korištena u vojne svrhe. Nakon rata tvrđava je potpuno napuštena, i prepuštena potpunoj propasti. Među stanovnicima Kalinovika kruži priča (vrlo nepouzdana i najvjerojatnije netočna) da je u toj utvrdi služio vojsku Adolf Hitler, čak da je tu stekao i svoj prvi čin narednika. IZV: WIKIPEDIJA Crkva Svetih apostola Petra i Pavla
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla je hram Srpske pravoslavne crkve u Kalinoviku. Pripada Dabrobosanskoj mitropoliji, Arhijerejskom namjesništvu fočanskom i sjedište je parohije u Kalinoviku. Crkva je posvećena svetim apostolima Petru i Pavlu. Crkva je sagrađena 1888. godine na mjestu gde je bila jedna mala kapela. Tada je pripadala Zahumsko-hercegovačkoj eparhiji kojom je upravljao mitropolit Serafim (Perović). IZV: WIKIPEDIJA 
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Kalinoviku
Među stanovnicima Kalinovika kruži priča (vrlo nepouzdana i najvjerojatnije netočna) da je u utvrdi i kasarni Kučevo, koju je u Kalinoviku sagradila Austro-Ugarska, redovni vojni rok služio Adolf Hitler, čak da je ovdje stekao i svoj prvi čin narednika. Mnogi i dan-danas zabavljaju pričom o navodnom natjecanju u natezanju rukom u kojemu je Kalinoviku vođu Trećeg Rajha, pobjedio neki Tepavčević” i tako je, kažu oni, „Srbin nanio prvi poraz velikom Adolfu”.
|
Jelašci
KOORDINATE 43.4875, 18.4858 NADMORSKA VISINA 1140 m n.v.
|
Jelašci su selo u općini Kalinovik na području regije Zagorje.
Nalazi se na cesti koja od sjevera prema jugu prolazi područjem planina Lelije i Zelengore i povezuje Kalinovik s Gackom, preko sela i prijevoja Čemerno. Najčešće je mjesto odakle se pristupa planini Leliji i polazi na uspone na njezin najviši vrh. U Jelašcima je 1788. godine rođen turski muselim Smail-aga Čengić. Stanovništvo Broj i sastav stanovništva: Godine 1991. u selu su živjela 350 stanovnika, a prema popisu iz 2013. godine 133 stanovnika. Prema nacionalnom sastavu stanovništva (popis 1991. godine): Srbi 225 (64,29%), Muslimani 122 (34,86%), Hrvati 1 (0,28%), Jugoslaveni 1 (0,28%), ostali 1 (0,28%). Kretanje broja stanovnika sela kroz povijest: 1961. 650 stanovnika 1971. 495 stanovnika 1981. 401 stanovnika 1991. 350 stanovnika 2013. 133 stanovnika |
Ostaci džamije, crkve i stare lipe
KOORDINATE: 43.488222, 18.491045 U selu se nalaze ostaci crkve Arhangela Mihaila ali i džamije koja je kasnije podignuta na temeljima pravoslavne bogomolje.[1] Džamija je porušena u Drugom svjetskom ratu. U porti nekadašnje crkve i danas lista i cvate lipa koju je, priča se, prije sedam stotina godina, zasadio Kralj Milutin, u isto vrijeme kada je i podizao u crkvu u Jelašcima. Selo Jelašca se spominjalo u novijoj prošlosti zbog događaja iz 1.8.1992. kada su milicioneri Stanice javne bezbjednosti (SJB) Kalinovik opkolili selo i zarobili žene i djecu (odveli ih u Osnovnu školu u Kalinoviku koja je bila pretvorena u logor), pri tome paleći kuće, a pripadnici artiljerijskih jedinica bivše JNA su protuavionskim topom, koji je bio postavljen kod Badnjarevih kuća, davali artiljerijsku potporu napadu, pri čemu su u zaseoku Karaula ubili jednog civila i jednog ranili, a zapaljivim mecima zapalili sve kuće. Ukupno je u događajima koji su slijedili u selu Jelašca ubijeno 7 civila, uglavnom starijih osoba. Odgovorni za ove događaje su uhićeni i osuđeni.
Izvor: Sud BiH, Presuda iz 2009. godine |
Pogled na selo Jelašca
Smail-aga Čengić
Smail-agina smrt Od boja na Grahovcu (1836.) do 1840. Smail-aga Čengić nije izlazio u Drobnjake. Te godine izašao je prikupiti harač. Krajem jula, drobnjački glavari i seoski knezovi, njih 12 na broju, održali su jedan tajni sastanak, po jednima u manastiru Podmalinskom, a po drugima u kuli Čupića, na Dobrijem selima, i tu se dogovorili, da ubiju Smail-agu. Tu svoju odluku priopćili su pismom (koje je ponio na Cetinje Mušo Cerović) vladici Petru, a drugim su pozvali u pomoć Moračane i drobnjačke uskoke (pleme Uskoci, op.), koji su uvijek bili protiv Turaka. Vladika se tome obradovao i obećao je Drobnjacima pomoć u vojsci i oružju. U isto doba vladika je zamolio i moračke glavare, od kojih je bio najvažniji vojvoda Mina Radović, da skupe vojske i pomognu Drobnjacima da ubiju Smail-agu. Oko Krstovdana Smail-aga je krenuo iz Lipnika sa svojom pratnjom. Imao je oko 500 konjanika i nešto malo posluge. Usput je činio razna nasilja. Drobnjaci su bili riješili da Čengića dovedu do Mljetička, sela blizu uskočkih drobnjačkih sela, nadomak Morače i da tu izvrše napad na Turke. Turci su bili svi na konjima, bili su dobro naoružani, a Drobnjaci su većinom imali šešane i po koju malu pušku. Čengić je pristao da ide na Mljetičak i s pratnjom je krenuo s Pošćenja 4. oktobra i istoga dana rano stigao na Mljetičak. U neposrednoj Čengićevoj pratnji bili su Ahmet Bauk, Elez Đečević i Odža Mušović iz Nikšića, a od Drobnjaka bili su knez Hamza, vojvoda Šujo i Filip Žugić. Novica Cerović, jedan od glavnih zavjerenika, još sa Pošćenja se vratio u Tušinu, s nalogom, da prikupi uskoke i privede Moračane, i da na dati znak napadne Turke. Dan za napad bio je utvrđen 5. oktobra. Čengić se pribojavao Drobnjaka, pa je sam s Ahmetom Baukom, knezom Hamzom i vojvodom Šujom, kojima je mnogo vjerovao, određivao ljude na stražu. S Turcima oko samoga Čengićevog šatora bili su određeni Mijo Godijelj s Godijelja, Dimitrije Kovijanić s Pošćenja i Milić Tomić s Previša, tri najbolje nišandžije u plemenu, s naređenjem, da oni, čim napadnu uskoci i Moračani i počne se boj, ubiju Čengića Za starješinu straže pod planinom, prema Tušini, bio je određen vojvoda Mujo s nalogom, da održava vezu s Novicom i uskocima i Moračanima, koje je predvodio vojvoda Mina Radović i koji su se već bili prikupili u Tušini. Utvrđeno je bilo, da se Turci napadnu pred zoru. Poslije izvjesnih nesporazuma između Drobnjaka i Moračana oko vodstva, vojska je krenula i na jedan sat pred zoru napala Turke. Turci su se uzbunili i smeli. Čengić je pogođen puškama iz njegove najbliže okolice. Drobnjaci i vojska su se izmiješali i stali polusanjive Turke razgoniti i ubijati. Tom prilikom poginuo je 81 Turčin. Njihove su glave odnesene u Tušinu i Moraču, a Čengićevu glavu odnijeli su na Cetinje je vladici Radu, Mirko Aleksić, Novica Cerović i još nekoliko uskoka. |
Smrt Smail-age Čengića je spjev kojeg je napisao Ivan Mažuranić, njegovo najveće djelo objavljeno 1846. godine. Spjev je nastao djelomice po narudžbi Dimitrija Demetra. Osnovnu građu Mažuranić pronalazi u stvarnom događaju, pogibiji turskoga junaka i hercegovačkoga paše Smail-age Čengića u sukobu s hercegovačkim Crnogorcima (današnja Crna Gora, Drobnjaci) u jesen 1840. Osnovna ideja spjeva je prolaznost sile, vjera u pravdu i konačnu pobjedu dobra u životu. Ukupno, djelo ima 1134 stiha komponiranih u pet pjevanja (Agovanje, Noćnik, Četa, Harač, Kob).
Radnja spjeva: Osmanski vojskovođa i hercegovački muselin Smail-aga Čengić, poznat po svojoj hrabrosti, ali i okrutnosti skuplja zajedno sa svojim četama harač po Crnoj Gori. Zarobljuje neke Crnogorce, među njima i svoga sunarodnjaka Duraka i sina mu Novicu. Kada Durak zamoli agu da oslobodi Crnogorce ovaj ga ubije, pa Novica bježi iz turskog logora ka crnogorskim hajducima. Aga i dalje nemilosrdno skuplja harač po Drobnjačkoj regiji, dok ga jedne noći ne napadne četa u kojoj je i Novica. Borba je bila jako dramatična, pa na kraju izginiše mnogi hajduci i Turci, uključujući i Smail-agu i Novicu. CIJELI SPJEV U Jelašcima na Zagorju je (12.7.1952.) rođen pjesnik i povjesničar Petar Aškraba Zagorski. Studirao je više fakulteta i radio je razne poslove u više mjesta bivše Jugoslavije, od fizičkog radnika, preko referenta, učitelja, inspektora, profesora, ekonomista do direktora poduzeća. Do raspada Jugoslavije je većinom živio u Sarajevu, sada živi u Foči. Njegove teorije i radovi izazivaju mnogo polemika i kritika posebno od strane (također i srpske, op.) stručne javnosti. Među ostalim, kao samoproglašeni "istraživač antičke istorije srpskog naroda", tvrdi kako "posjeduje neoborive dokaze o postojanju prastare srpske države na Balkanu", koja se, prema njegovim riječima, "prostirala od Alpa do Soluna i koja je nosila naziv Zagorska Srbija, u čijem je središtu bilo Kučevo, današnji Kalinovik".
ZAPIS O SELU JELASCI
Autor: Zapis o selu - Bojan Cvoro Datum objave: 15.11.2018. |
VRŠNO PODRUČJE
|
|
|
Uobičajen pristup planini Leliji i njezinom najvišem vrhu je iz smjera Kalinovika, do kuda se može doći iz smjera Sarajeva, Foče (istočna Bosna, Podrinje i Srbija) ili Nevesinja (Hercegovina) i Konjica. Pristup iz Sarajeva automobilom je magistralnom cestom (M18) preko Dobrinje, Trnova do Dobrog Polja, gdje treba skrenuti na regionalnu cestu (R433) u smjeru Kalinovika. Prije Kalinovika, a nakon naselja Jažići, treba skrenuti lijevo (cesta R434) prema selu Jelašca. Kada se prođe selo, vozi se makadamskim putem još 4 km (dobar makadam) do početka staze.
Staza počinje kod informativne ploče (43.462910, 18.510763). U početku ona slijedi karavanski put kroz šumu. Po izlaku iz šume nastavlja se livadama, a mjestimično kroz klekovinu bora. Ukoliko postoji potreba, dio ove dionice moguće je skratiti terenski vozilom. Ovdje se nalazi i izvor vode Jablan vrelo (43.432098, 18.498873). Potom slijedi uspon na sam vrh. Staza je obilježena. Dio je planinarskog puta "Dr. Jovo Elčić". Zapadnim dijelovima Lelije može se pristupiti od naselja uz regionalnu cestu R433, na dionici između Kalinovika i Uloga. Pristup Leliji s juga je regionalnom cestom (makadamska!) R434 od sela Vrba i Čemerno (koja se nalaze na M20, između Gackog i Tjentišta). 
Turistički putokaz kod Kalinovika
#/media/File:Udoli_v_pohori_Lelija,_nejvyssi_vrch_(2032_m)_uprostred.jpg)
Velika Lelija (2032 m)
Autor: Martin Brož; Wikipedija 
Pogled s vrha Lelije
Autor: Matin Brož; Wikipedija |
Lelija 2032 m
Pohod na Leliju - Obalj; Kladovo polje; Vrh Mali Maglaj 1961 m.n.v.; Muranske strane
Autor: Explore The Bosnian Mountains Datum objave: 13.12.2023 Opis. LELIJA je krška planina koja čini dio masiva Zelengore - u širem smislu (masiv čine Lelija, planina Zelengora te više planinsko-gorskih grebena na sjeveroistoku masiva). Lelija se prostire jugoistočno od područja Oblja (nom. Obalj), južno od toka rijeke Jezernice, te visoravni Zagorje (općina Kalinovik). Prema sjeveroistoku proteže se kroz šumovito područje Ravna planina (odn. Ravna gora) sve do Husad planine (odn. Usad), jedne od tzv. "jelečkih planina" (prema mjestu Jeleč), koja je zapravo krajnji greben Lelije prema sjeveroistoku. Na istoku, jugoistoku i jugu oštru granicu prema planini Zelengori čine rijeka Govza, Urdenske stijene te Muravska strana (ponegdje se može pronaći i naziv Murmovska stijena). Prema zapadu, prirodnu granicu Lelije čine Kladovsko polje i dio gornjeg toka rijeke Neretve oko mjesta Obalj u regiji Zagorje. Naš današnji zimski uspon je upravo pohod na Leliju i njen slabo posjećeni vrh Mali Maglaj. Polazna tačka selo Obalj gdje smo i ostavili auto. Dobrodošlicu su nam priredili lokalni psi čuvari i za one koji imaju strah od pasa napomena da su oni ti tokom cijele godine prisutni na tom području. To u biti ne treba da bude prepreka jer su isti "velike maze" i neće vas napasti ako im se javite. Na samoj polazištu nema snijega ali tog jutra minus nije izostao. Krećemo se makadamskim putem koji vodi sve do Kladovog polja i štala. Društvo na pohodu će nam svo vrijeme praviti dva mala psića križanca. Na Kladovom polju se naziru i prve nakupine snijega, a lokalne bare i jezerce su pod ledenim pokrivačem. Sunce koje je netom prije izašlo se stidljivo krije iza oblaka te nam to daje još ljepši ambijent i pogled na snijegom prekrivene vrhove Zelengore i Lelije. Sa makadamskog puta umjesto da idemo pravcem prema Čengića barama mi idemo ranije pripremljenom rutom put vrha Mali Maglaj koji nije markiran i nepostoji trasirana ruta kretanja. Sa prelaskom preko livada i početkom ozbiljnijeg uspona nailazimo na prve veće nanose snijega koji je pod uticajem hladnoće suh i prhak te ga nije teško savladati. Mic po mic i dolazimo do poddno vrha gdje pravimo kraću pauzu jer smo uvjereni da nas na samom vrhu čeka jaći vjetar i nećemo biti u mogućnosti duže se zadržati. Kretko slikanje i bježanija prema Muranskim stranama je propraćena i razigranim psićima koji su se također obradovali spuštanju sa vjetrovitog vrha Mali Maglaj 1961 m.n.v. Preko Muranskih strana stižemo tačno iznad Kladopoljskog jezera i VIP lože sa koje se idealno vidi cijelo jezero i potoci koji se slijevaju u njega. Sa Muranskih strana dolazimo ponovo do Kladovog polja. Rezime današnjeg zimskog pohoda je pređenih 17 km i savladanih cca. 900 m.n.v., za nekih ukupno 6h i 30 minuta. Sa obzirom da je kratak dan jedna odlična tura za sve ljubitelje zimskog planinarenja. Fotografije Lelije pok. Jove Elčića na Panoramio.com
Uspon na vrh Velika Lelija (2032m) 03.03.2024.
Autor: Planinar. ba Datum objave: 5.3.2024. Lelija je bosanskohercegovačka planina koja se nalazi se na prostoru između planina Treskavice i Zelengore. Neko je smatra dijelom Zelengore, a neko zasebnom planinom. Planinari Bosne i Hercegovine, Leliju smatraju kao zasebnu planinu, a ne dijelom masiva Zelengore. Najviši vrh, Velika Lelija, je na 2032m nadmorske visine. |
MALA LELIJA
Mala Lelija, pogled iz smjera Hotovlja podno Treskavice
|
Sjeverni obronci Lelije
|
Bike - Lelija, 2032 mnv, 03.08.13.
Autor: Nenad Rajić MTB: Čemerno - Zelengora (krug kanjonom Neretve i oko Lelije)
Datum objave: 20.9.2021. Autor: Sarafanje Opis: Vožnja bajkovima Čemerno - izvor Neretve - kanjonom Neretve - Ulog - Kalinovik - Jelašca - Lelija - Zelengora - Orlovačko i Jugino jezero i nazad u Čemerno. Duga i teška tura, s tim da smo čitav dan žurili da završimo prije mraka. Krenuli smo iz Čemerna putem prema Zelengori. Nakon par kilometara dolazimo do izvora Neretve, ispod planine Jabuka, koji nakratko obilazimo i nastavljamo s vožnjom kroz kanjon Neretve. Kroz sami kanjon se nema šta vidjeti. Vozi se kanjonom, s tim da se Neretva većinu puta ne vidi. Kroz kanjon na našoj turi vrijedi istaknuti da sam upao u potok Igašnica, tako da sam ostatak ture vozio mokrih nogu i na jednom dijelu nam je izletjela srna na put. Nakon 4 sata vožnje, dolazimo u selo Ulog, gdje pravimo prvu kraću pauzu i nastavljamo s usponom do vidikovca, iznad hidroelektrane u izgradnji "HE Ulog". Od vidikovca do sela Kalinovik smo vozili po lošem asfaltu. Usput prelazimo i preko užasnog drvenog mosta, koji se na dijelovima več počeo raspadati i ko zna koliko dugo će još trajati.Nakon 5 i po sati dolazimo do Kalinovika i nastavljamo prema Leliji. Preko kasarne, makadamskim putem dolazimo do sela Jelašce, odakle vozimo lijepom makadamskom stazom prema Zelengori. 7 sat vožnje napokon pravimo pauzu od 15-20 minuta da pojedemo nešto. Nakon skoro 9 sati vožnje napokon dolazimo do Orlovačkog jezera, ali nije nam se dalo silaziti, pa opet popeti do ceste. Ipak snimili smo jezero dronom i nastavljamo dalje do Jugovog jezera. Par brzinskih slika i idemo dalje prema prevoju. Na vrhu prevoja smo bili oko 5 sati popodne. Do mraka nam je ostalo odprilike još 2 sata, i još oko 20 kilometara za preći. Do raskrsnice, gdje smo se odvojili za kanjon neretve, smo imali prelijepe prizore na vrhove i greben Zelengore, tako da je spust stvarno bio za uživanje. Prije same raskrsnice i zadnjeg uspona za taj dan pravimo još jednu pauzu, te nastavljamo do Čemerna. Kod auta smo bili pred sami mrak, tako da smo baš ono knap bili s vremenom. Sve u svemu, mislim da bi nam puno bolje bilo da smo izostavili ovaj dio kroz kanjon Neretve i da smo se uputili direktno prema Orlovačkom jezeru. Imali bi više vremena, mogli bi lagano voziti, a i više uživati u prirodi. Detalje rute možete naći na sljedećem linku: https://www.strava.com/activities/593... GPX trek: https://drive.google.com/file/d/1Pu2t... |
|
Na visoravni Zagorje
Pogled prema Leliji s ceste Kalinovik-Ulog na dijelu koji prolazi preko krške visoravni Zagorje. |
OD KALINOVIKA DO OBLJA
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:100.000
|
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:100.000
|
Zagorje
|
ZAGORJE, ili Župa zagorska obuhvaća jugozapadni dio općine Kalinovik. Župu zagorsku čini tridesetak sela: Jelašca, Kutine, Bojići, Daganj, Sočani, Hotovlje, Brda, Obalj, Luko, Polje i dr. Prirodne granice Zagorja čine riječice Zavala i Tatinac te Vrhovinska rijeka sa sjeverne i istočne strane, s južne strane rijeka Neretva, a sa zapadne rijeka Ljuta.
Zagorje je i naziv za srednjovjekovnu župu koja je obuhvaćala područje između gornjeg toka Neretve i Drine; uključivala je srednjovjekovnu župu Viševa te velikim dijelom zahvaćala i današnje kalinovačko područje. Župa se prvi put spominje oko 1322. godine u povelji bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, kojom knezu Vukoslavu daruje župe Banicu i Vrbanju. Iz spomenute povelje vidi se da je Zagorje predstavljao župan Poznanj Purčić.
U poveljama aragonsko-napuljskog kralja Alfonza V. iz 1444. i 1445. godine spominju se Veletin i Obalj kao utvrđeni gradovi u Zagorju. Pored ovih u kalinovičkom kraju postoje ostaci još dvaju srednjovjekovnih gradova, nepoznate povijesti. Jedan je kod naselja Ljusići, a drugi kod sela Bojići. (Š. Bešlagić, 1962). Viševa je u izvornom području rijeke Neretve (in loco dicto Visevi, 1422). Veletin s podgrađem Podveletin (subtus castrum Vellentin, 1442) nalazi se na području Bjelimića. Moguće je kako su područje Zagorja držali Sankovići tijekom 14. stoljeća, iako to nije potpuno poznato.[3] Župa je kasnije, od 1404. sve do kraja državne samostalnosti srednjovjekovne Bosne 1463., predstavljala dio feudalne domene poznate obitelji Hranić-Kosača. O naseljenosti ovog kraja u srednjem vijeku govore brojne nekropole sa stećcima. Među njima je veliki broj ukrašenih stećaka, a nekoliko ih ima originalne motive i natpise. Stećci iz okolice Kalinovika se mogu okvirno datirati u 14. i 15. stoljeće. Zagorje se u povijesnim izvorima spominje u više oblika (de Sagoria; de Sagorie; de Ixagoria; in Xagorie). |
Zagorjem je u 15. stoljeću vladala krvna osveta. Knjige kažu da je „čitava muška svojta ubijenoga ili ranjenog dužna osvetiti nedjelo i starati se za obranu”. Osveta se „nije vršila za smrt u ratu kako se to uvrštuje u ugovorima o miru”, a uz to ona se „morala obznaniti”. [1]
|
VUČJA BRDA
|
Greben Vučja brda nalazi se na sjeverozapadnom području Lelije, južno od Kalinovika.
Na djelu toga područja nalazi se vojni poligon, koji je nekada bio u vlasništvu bivše JNA, jer je Kalinovik bio glavno vježbalište rezervnog sastava JNA u BiH. I danas se ovo područje koristi kao Lokalni poligon za obuku (LPO) i strelište Armije BiH, a također se ovdje održavaju vježbe rezervista i uništava naoružanje i municija tako da u bližoj okolici poligona ima i ostataka municije i zaostalih mina, zbog čega tamo treba biti oprezan. Info iz 2015. god. 
|
Pogled s visoravni Zagorja na Vučja brda
|
Graiseljići
|
Selo u općini Kalinovik. Selo se nalazi između južnih dijelova Treskavice i krške visoravni na sjevernu Lelije.
|
|
Detalj Kalinovačkog jezera
Umjetno jezero u kršu, Kalinovačko, odn. jezero Graiseljići u rano proljeće |
|
Kalinovačko jezero, odn. jezero Graiseljići (često se susreće i oblik Grajseljići) je umjetno jezero u općini Kalinovik. Nalazi se kod naselja Graiseljići uz cestu Kalinovik – Glavatičevo – Konjic, i u blizini ceste Kalinovik - Ulog. Jezero je dugačko oko 100 metara, a za visokog vodostaja jedan njegov sjeveroistočni krak se jednim usjekom može protegnuti i više od 200 m. Također ovisno o razini vode široko je oko 70 do 100 metara, a duboko 2 metra. Jezero Graiseljići se nalazi na 1000 metara nadmorske visine. Ovo akumulacijsko jezero se vodom napaja iz Graiseljićke rijeke. Jezero su 2000. godine pregrađivanjem rijeke formirali članovi planinarskog društva "Kalinovik". U blizini jezera u Graiseljičku rijeku ulijeva se potok Tatinac.
Pogled na Kalinovačko jezero s nasipom pregrade
|
Satelitski snimak Kalinovačkog jezera
Izvor: GoogleMaps, pristupljeno 2019. god. 
Izlijev Kalinovačkog jezera
|
Graiseljička rijeka, odn. Graiseljski potok
Pogled na šire područje ušća potoka Tatinac u Graiseljičku rijeku i Kalinovačkog jezera
|
Tok Graiseljičke rijeke
Most nad potokom Tatinac kod sela Graiseljići
|
Obalj
KOORDINATE 43.470205, 18.356813 NADMORSKA VISINA 1103 m n.v.
Selo Obalj nalazi se na rijeci Neretvi u općini Kalinovik. 15-ak kilometara udaljeno od općinskog središta.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, mjesto je imalo 150 stanovnika (Srbi 139; Hrvati 9; Muslimani 1; ostali 1).
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 464 (1961.), 412 (1971.), 259 (1981.), 150 (1991.).
U Oblju danas žive uglavnom staračke obitelji Sladoja, Ćeranića, Purkovića, Đoga, Jovanovića i Vukovića u oko 40 kuća (izv: 2014.).
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, mjesto je imalo 150 stanovnika (Srbi 139; Hrvati 9; Muslimani 1; ostali 1).
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 464 (1961.), 412 (1971.), 259 (1981.), 150 (1991.).
U Oblju danas žive uglavnom staračke obitelji Sladoja, Ćeranića, Purkovića, Đoga, Jovanovića i Vukovića u oko 40 kuća (izv: 2014.).
Znamenitosti
|
Nektopole sa stećcima
Crkva sv. Vaznesenja Gospodnjeg. Seoska crkva, čija je gradnja završena 1869. godine, pokrivena je kamenom koji je donesen s visoravni Morine (planina Crvanj), a zvono, koje je dopremljeno iz Metkovića, bilo je teško oštećeno 1914. u Prvom svjetskom ratu. U njoj se čuva svetinja (relikvija) koja se već više od jednog i pol stoljeća smatra zaštitnikom sela. Radi se o ruci jednog čobančeta (pastira), koju su u 18. stoljeću posjekli Turci, a koja do danas nije istrunula. Obljani pričaju kako su deset godina nakon završetka crkve, iznenada noću, njihovi preci počeli viđati neobičnu svjetlost, koja se kao stub dizala između Sladojskog i groblja Ćeranića.
- Pozovu oni tada kneza i popa Marka Sladoja da zajedno otvore grob koji svjetli i u njemu, zaista, nađu netruležne ruke srpskog čobančeta kojeg su na pravdi Boga, posjekli Turci. Kažu da se nikad nije saznalo gdje se nalazi druga, posvećena ruka. Jedni vjeruju da je ona bila u manastiru Žitomislići kod Mostara, a drugi misle da se nalazi u Zavali kod Trebinja.[4] Ova relikvija se tradicionalno obnosi oko crkve u Oblju na Spasovdan (40. dan nakon Uskrsa). Ovdje u vezi zaštitnih svojstava ove relikvije u selu znaju reći kako selo nikada nisu pogodili grad, suša, glad, niti ga je osvojila neprijateljska vojska. U porti (ograđenom prostoru dvorišta) crkve u Oblju nalazi se groblje s krstačama (nadgrobno obilježje u obliku krsta/križa). Ovdje je sahranjivanje Srba počelo sredinom 19 stoljeća jer, kažu, ranije to turska vlast nije dopuštala, već se prije toga sahranjivalo na Pliješ Dolu, iznad Oblja. Na jednoj kamenoj krstači uklesano je ime Mare Sladoje. Starice koja „ovđe počiva u miru božjem”. Rođena je 1790, a umrla 1909. godine, sa 119 godina. Ukoliko su ovi podaci vjerodostojni, Mara Sladoja, zvana baka Kolakuša, mogla bi biti najstariji čovjek koji je ikada živio. Naime, 2013. godine u Japanu je u starosti od 116 godina umro Jiroemon Kimura koji je zabilježen u Guinnessovoj knjizi rekorda kao osoba koja je dokazano najduže živjela. Obljani kao primer svoje tolerantnosti i čovjekoljublja vole posjetiteljima pokazati spomenik austro-ugarskom vojniku, koji je od željeza, podignut u selu 1886. I dan-danas, spomenik tadašnjem okupatorskom vojniku stoji neoštećen usred groblja. KOORDINATE 43.461392, 18.350479 Stijena Grad. Smatra se kako je selo Obalj dobilo ime po zaobljenoj stijeni koja se nalazi uz cestu Kalinovik-Ulog, između sela Oblja i Nedavića, par kilometara prije tunela.
Stijena se zove Grad a njezina okolica Podgrađe. Ovdje je navodno bio stari grad koji se spominje u poveljama aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa V. iz 1444. i 1445. godine, u kojima se navode Veletin (u Bjelimićima, u vlasništvu Poznanja Purčića) i Obalj kao utvrđeni gradovi u Zagorju. Pored ovih, u kalinovičkom kraju postoje ostaci još dvaju srednjovjekovnih gradova, čija je povijet manje poznata. Jedan je kod naselja Ljusići, a drugi kod sela Bojići. (Š. Bešlagić, 1962). Iz toga razdoblja na Oblju se vide samo konture podrumskih prostorija, tragovi čatrnje (rezervoar za vodu) i put uklesan u stijenu. Kasnija legenda priča kako se tamošnji beg penjao na ovu stijenu na konju kako bi sa nje promatrao svoj imanje i radove na njemu. KOORDINATE 43.462785, 18.343327 Austro-ugarski kameni most. Kvalitetno građen most djelo je austro-ugarskih inžinjera. Kasnije, za socijalističke Jugoslavije, djelomično je bio nadograđen.
KOORDINATE 43.461098, 18.346291 Osnovna škola. Zgrada osnovne škole u Oblju zaključana je i propada jer nema dovoljno učenika. Oni malobrojni preostali prevoze se u školu u Kalinovik.
Hidroelektrana "Ulog". Podno Oblja na rijeci Neretvi je 2015. godine započela gradnja Hidroelektrane "Ulog".
Pogled iz Hotovlja na Obalj
|
RAZNO
O nekadašnjoj katoličkoj zajednici u Oblju
U srednjem vijeku postojala je župa Zagorje čije je sjedište bila utvrda Obalj. Obalj je dio Donjeg Borča. U Oblju je postojala hrvatska katolička zajednica koja je imala ovdje svoja imanja. Zabilježeno je da od 1872. godine u Oblju kod Uloga žive katoličke obitelji Đure Marića i Đure Raguža, u zapisu župnika stolačkog i provikara trebinjskog don Lazara Lazarevića iz godine 1887. godine. Katolici su u Borču u crkvenim zabilješkama registrirani i polovicom 19. stoljeća, a Humljaci s 20. stoljeća dosta su naselili po gornjim predjelima nevesinjskog kotara, a posebice po Borču. Tada su sela Donjeg Borča pripadala uloškoj općini. Obalj pripada sjevernom dijelu nevesinjske župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, u predjelu zvanom Donji Borač, u kojem je nekad bio bio veći broj Hrvata katolika. Nakon austro-ugarskog zaposjedanja 1878. doselili su novi katolici. Prije zaposjedanja također je bilo katolika. Na Oblju su bile otprije četiri kuće Raguža i Marića. Muslimani nezadovoljni novim uvjetima odseljavali su u Tursku, a imanja i zemlju prodavali. Biskup Buconjić to je uočio te otkupljivao zemlju, a nagovarao ljude iz prenapučenih krajeva svoje biskupije neka dosele u ovaj kraj. Muslimani su osobito prodavali zemlju katolicima iz Donje Hercegovine. Katolici s područja Borča (Klinja, Ulog, Cerova, Baketa, Boljuni, Obadi, Obalj, Tomišlja, Kladovo Polje) htjeli su sagraditi 1913. crkvu za ovaj dio nevesinjske župe, ali prvi svjetski rat odgodio je gradnju u Klinji, a poslije Prvoga svjetskog rata novi jugoslavenski režim priječio je i na kraju zabranio gradnju crkve. Rastuća katolička zajednica u Borču bila je toliko narasla da su bez obzira na nepovoljne prilike za katolički puk između dvaju svjetskih ratova 24.1.1929. godine ovdašnji katolici zatražili i utemeljenje zasebne župe u koju bi se ušla sva naselja Borča. Na kraju je crkva sagrađena u Ulogu 1937. godine. Drugi svjetski rat bio je vrlo tegobno razdoblje za Hrvate nevesinjskog kraja. Mnogi su otišli, već 1941. planištarima je opao broj, a kobne 1942. slijedi krvavo opadanje i propadanje. Već od siječnja/januara 1942. počeli su pohodi četničkih snaga. Prema pričanjima četnici su u prvom pohodu bacali ljude u Neretvu, žene i djecu, ubijene i žive - koje su onda s obale puškom gađali. Preživjele su spasili muslimani kroz čija ih je sela nosila Neretva. Zbog višekratnog četničkog zločinačkog pohoda nevesinjska župa izgubila je oko 300 članova. Godina 1942. bila je osobito teška za obaljske katolike, kad je ubijeno je i nestalo: 5 osoba prezimena Raguž i Marić. Dosta preživjelih se 1946. godine vratilo na svoja imanja, no snažni pritisci učinili su da su napustili svoju djedovinu i raselili se diljem svijeta. U poraću je tako val iseljavanja zahvatio čitav ovaj kraj, no odseljenici su održavali cijelo vrijeme vezu s rodnim krajem. Mnogo je pokušavao oživiti ovaj dio župe nevesinjski župnik fra Mirko Magzan. Godine 1955. je uz dopuštenje Ordinarijata blagoslovio groblje na Oblju i tu slavio prvu sv. Misu nakon Drugoga svjetskog rata. IZVORI NAVEDENI NA STRANICI Obalj. Wikipedija (hr) |
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
Planinarski put "Dr. Jovo Elčić"
|
Planinarski put ''Dr Jovo Elčić'', otvoren je 2013. g; povezuje tri bosansko-hercegovačke planine: Treskavicu, Leliju i Zelengoru. Put nosi ime u znak sjećanja i poštovanja na rano preminulog planinara dr Jovu Elčića (1976-2012). Staze koje su markirali i uredili dr Jovo i njegovi prijatelji–planinari čine okosnicu ove obilaznice.
Dr. Jovo Elčić (1976.-2012.) ljubav prema planini stjeće već u rano djetinjstvo odlascima na planine oko Sarajeva. Tijekom studija na Medicinskom fakultetu u Foči, zajedno s kolegicom, a kasnije životnom suputnicom dr. Bobanom Petrović samostalno započinje istraživati planine u okolici Foče - Zelengoru, Maglić, Volujak i dr. Nakon završenih studija Jovo i Bobana u kratkom razdoblju osvajaju skoro sve značajne vrhove u BiH, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Nakon uspona na Olimp u Grčkoj (2007.) i Triglav u Sloveniji (2008.) te nekoliko vrhova visokih od 3000-3700 m/nv u Nevadi (USA), privlači ih odlazak u Svjetska velegorja. Godine 2009. odlaze na ekspediciju u Himalaje (Nepal) i uspješno pristupaju na vrh Mera Peak 6476 m/nv. Godine 2011. sudjeluju u ekspediciji na Ande (Argentina), gdje takođe uspješno pristupaju na vrh Aconcagua 6962 m/nv, najviši vrh Anda i južne i sjeverne Amerike. Posljednjih su godina njegova života Jovo i Bobana, zajedno s nekoliko prijatelja, intezivno i marljivo radili na markiranju i uređenju planinarskih putova na Leliji, Zelengori i Treskavici. (Izvor: klix.ba) Obilaznica je podijeljena u tri područja, a svako područje ima pet kontrolnih točaka, ukupno petnaest (KT). Posjetilac sam bira termin i prilaz cilju markiranim planinarskim stazama. Vrijeme obilaska nije ograničeno. Planinarski put je otvoren 7.9.2013. godine.
U znak priznanja za obilazak cijelokupnog Planinarskog puta, PSD ''Treskavica'' Trnovo dodjeljuje Počasnu značku. U Vodiču je dat detaljan opis pristupa do svake kontrolne točke na Planinarskom putu i ucrtanom trasom markiranih staza na topografskim kartama u omjeru 1:25.000. Vodič je ilustriran odabranim fotografijama koje će vas motivirati da krenete sigurnim i markiranim stazama do cilja i zadovoljni se vratite svojoj kući. Tu su i savjeti: o opremi, pripremi za turu, osnovi meteorologije, orijentaciji, postupcima u slučaju nesreće, prvoj pomoći i još mnogo toga. Narudžbe: (plaćanje pouzećem) na adresu: e-mail: [email protected] ili na tel.: +387 (0) 65/944-524 (Bobana Petrović). Cijena 25,00 KM (2014.) u koju je uračunata Počasna značka. |
Planinarski put "dr Jovo Elčić"
VODIČ I DNEVNIK Autor: Braco Babić Izdavač: JP ''Zavod za udžbenike i nastavna sredstva'' a.d.Istočno Novo Sarajevo, Prvo izdanje, 2014. Kartografija: Braco Babić Fotografije: Braco Babić i Bobana Petrović Format: 17,5 x 12,5 cm Broj stranica: 97; Broj fotografija 47; Broj karata: 8 |
BORAVAK U PLANINI I OKO NJE
Smještaj
|
Planinarsko-turistički dom, Jelašca,Kalinovik
Dom je podignut kod naselja Jelašca, izmedju Zelengore i Treskavice na "Bijeloj stazi" " Via Dinarica".U sklopu doma je auto-kamp ostava za bicikle, suvenirnica. Telefon: 00387(0)65241951 |
|
Upozorenja i opasnosti u planini
|
Planinsko područje - Na vršnom planinskom području Lelije nije bilo ratnih sukoba u razdoblju 1992.-1995. tako da na području planine nema opasnosti od minsko-eksplozivnih sredstava.
Lokacija Meka brda - Vučja brda (43.48861, 18.458889) - Na lokaciji Meka brda (bivša kasarna) i prostoru prema grebenu Vučja brda (sjeverozapadno područje Lelije), južno od Kalinovika, nalazi se vojni poligon, nekada u vlasništvu bivše JNA. Kalinovik je bio glavno vježbalište rezerve JNA u BiH. Na širem području poligona treba biti oprezan jer se okolici u prošlosti znalo pronaći ostatke minsko-eksplozivnih sredstava. I danas se ovo područje koristi kao Lokalni poligon za obuku (LPO) i strelište Armije BiH, a također se ovdje održavaju vježbe rezervista i uništava naoružanje i municija tako da u bližoj okolici poligona ima i ostataka municije i zaostalih mina (Info iz 2015. god.). |
|
IZVORI I LITERATURA
Reference
[1] Politika: Kako je Srbin obarao ruke sa Hitlerom
[2] Wikipedija: Zagorje (župa)
[3] KONS: Nekropola sa stećcima na lokalitetu Križevac u Doljanima, historijsko područje
[4] Fočak: Obalj jedino srpsko naselje na Neretvi
[2] Wikipedija: Zagorje (župa)
[3] KONS: Nekropola sa stećcima na lokalitetu Križevac u Doljanima, historijsko područje
[4] Fočak: Obalj jedino srpsko naselje na Neretvi
