  |
|
|
Grupa Ljubišnje
Područje: Površi i brda Crne Gore i Prokletije
Država: Crna Gora, Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Dernečište, Dernačište, Dernjačišta (2238 m)
Koordinate najvišeg vrha: 43.3202, 19.0867
Država: Crna Gora, Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Dernečište, Dernačište, Dernjačišta (2238 m)
Koordinate najvišeg vrha: 43.3202, 19.0867
Naslovna fotografija
|
O planini ...
|
U SURADNJI SA:
BOOKING
Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području Ljubišnje  
Oglašavajte ovdje: lokalnu ponudu, usluge i servise - smještaj - gastronomija - lokalni proizvodi - turistička ponuda - aktivnosti na otvorenom i dr. |
Krajolik Krička
Granice sjeverozapadnog dijela grupe Ljubišnje
Sjevernu prirodnu granicu ovog planinskog lanca tvori tok rijeke Ćehotine, na zapadu to je rijeka Drina, a prema jugozapadu i jugu rijeka Tara.
Sjevernu prirodnu granicu ovog planinskog lanca tvori tok rijeke Ćehotine, na zapadu to je rijeka Drina, a prema jugozapadu i jugu rijeka Tara.
Granice sjeveroistočnog dijela grupe Ljubišnje
Sjevernu i sjeveroistočnu prirodnu granicu ovog planinskog lanca tvori tok rijeke Ćehotine, od njezina ušća u Drinu kod Foče sve do njezina izvora i dalje preko prijevoja Kovren dolinom Ljubovuđe. Jugozapadnu granicu tvori rijeka Tara na dionici od Mojkovca do spoja s Pivom kod Šćepan Polja i dalje novom rijekom Drinom.
Sjevernu i sjeveroistočnu prirodnu granicu ovog planinskog lanca tvori tok rijeke Ćehotine, od njezina ušća u Drinu kod Foče sve do njezina izvora i dalje preko prijevoja Kovren dolinom Ljubovuđe. Jugozapadnu granicu tvori rijeka Tara na dionici od Mojkovca do spoja s Pivom kod Šćepan Polja i dalje novom rijekom Drinom.
Granice jugoistočnog dijela grupe Ljubišnje
Sjevernu i sjeveroistočnu prirodnu granicu ovog planinskog lanca tvori tok rijeke Ćehotine, od njezina ušća u Drinu kod Foče sve do njezina izvora i dalje preko prijevoja Kovren dolinom Ljubovuđe do ušća rječice Lepešnice, potom na zapad prateći tok rječice Lepešnice prema Mojkovcu. Jugozapadnu granicu tvori rijeka Tara na dionici od Mojkovca do spoja s Pivom kod Šćepan Polja i odakle nastavljaju kao jedna rijeka Drina.
Sjevernu i sjeveroistočnu prirodnu granicu ovog planinskog lanca tvori tok rijeke Ćehotine, od njezina ušća u Drinu kod Foče sve do njezina izvora i dalje preko prijevoja Kovren dolinom Ljubovuđe do ušća rječice Lepešnice, potom na zapad prateći tok rječice Lepešnice prema Mojkovcu. Jugozapadnu granicu tvori rijeka Tara na dionici od Mojkovca do spoja s Pivom kod Šćepan Polja i odakle nastavljaju kao jedna rijeka Drina.
|
Poput najvećeg dijela crnogorskih Površi i brda, veći dio planina grupe Ljubišnje također se izdiže sa prostrane planinske visoravni (površi, zaravni). Ova površ sjeverni je i sjeveroistočni nastavak: Jezerske površi s koje se izdiže Durmitor, zatim nastavak površi Pivske planine te sinjajevinske površi s koje se uzdiže mnoštvo sinjajevinskih grebena i planina. Međutim ova je jedinstvena zaravan presječena vro dubokim kanjonom rijeke Tare koji odvaja površ Grupe Ljubišnje od drugih, prethodno navedenih crnogorskih površi. Na njezinom sjevernom i sjeveroistočnom rubu visoravan Ljubišnje seže do kanjona rijeke Ćehotine i Pljevaljske kotline. Pored kanjona Tare, visoravan Ljubišnje vertikalno je "zasječena" i dubokim kanjonom rijeke Drage, koja se pruža sve od Tare do samog podnožja Velike Ljubišnje (područje Kolijevka). Južni-jugoistočni dio Grupe Ljubišnje također je nastavak ove površi, i s nje se ovdje uzdiže više paralelnih planinskih grebena u dinarskom smjeru (SZ-JI), jugoistočno od područja Kosanice i Pljevaljske kotline te između kanjona rijeka Tare, Ćehotine. Ljubovuđe i Lepešnice.
|
Litice Obzira uzdižu se 1300 metara nad rijekom Tarom.
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Planine Ljubišnje građene su od vapnenaca iz srednjeg i gornjeg trijasa, poput građe susjednog Durmitora, ali na njima ima i područja snažnih izljeva eruptivnih materijala. Tako je primjerice najviši dio grebena planine Ljubišnje izgrađen od vapnenaca, a njezina podgorina pretežno od eruptivnih materijala.
Iz razdoblja kenozoika od ruda najviše ima ugljena, koji se javlja u Pljevaljskoj kotlini.
Sredinom tercijara, točnije u savskoj fazi alpskog nabiranja (orogeneze), dogodilo se nabiranje Alpa i Dinarida. Na području Ljubišnje endogenim procesima tada nastaju planine, kotline, rasjedi, površi i dr. Prema Jovanu Cvijiću površi su dijelovi ciklički formiranih geomorfoloških razina i uklapaju se jedna u drugu, dajući ovom prostoru karakterističan izgled. (Cvijić J., 1920.).
Iz razdoblja kenozoika od ruda najviše ima ugljena, koji se javlja u Pljevaljskoj kotlini.
Sredinom tercijara, točnije u savskoj fazi alpskog nabiranja (orogeneze), dogodilo se nabiranje Alpa i Dinarida. Na području Ljubišnje endogenim procesima tada nastaju planine, kotline, rasjedi, površi i dr. Prema Jovanu Cvijiću površi su dijelovi ciklički formiranih geomorfoloških razina i uklapaju se jedna u drugu, dajući ovom prostoru karakterističan izgled. (Cvijić J., 1920.).
Planine u ovoj planinskoj grupi su:
Sjeverozapadni dio Grupe:
Područje Pliješa: Pliješ (1717 m): Vukuša planina, odn. na topografskim kartama prikazana je kao Jelovča gora (1415 m), Zeča (1692 m), Slabić (1503 m), Lovar (1494 m), Bakić (1445 m), Crni vrh (1332 m), Kruščičko brdo (1190 m)
Središnji dio Grupe:
Ljubišnja, odn. Velika Ljubišnja ili Ljubišnja planina (2238 m)
Radovina (1992 m)
Lisac (1769 m)
Obzir (1869 m)
Bunetina (1838 m)
Ravna gora, kod Kosanice (1554 m)
Osoje, kod Plevalja (Ruđe, 1022 m)
Jugoistočni dio Grupe:
Omornjaš, na pojedinim kartama Omorjaš (Omornjaš, 1170 m): Velika Pliješ (909 m) - Mala Pliješ (891 m) - Ilino brdo (871 m) - Đedovak (1083 m) - Omorjaš (1170 m) - Prisoje (1138 m)
Katabun (Gradina, 1118 m): Lijanovac 1078 m - kota 1096 - Gradina (1118 m)
Crni vrh, kod Kosanice (1540 m)
Ujač (Konačine, 1361 m): kota 1033 m - Konačine (1361 m) - kota 1281 m - kota 1180 m - Kuželj brdo (1246 m)
Rutava glava (1307 m)
Prošćenjske planine: Ljeljeni vrh/Ljelja (1855 m) - Ledenica (1688 m) - Javorova gora (1714 m)
Sjeverozapadni dio Grupe:
Područje Pliješa: Pliješ (1717 m): Vukuša planina, odn. na topografskim kartama prikazana je kao Jelovča gora (1415 m), Zeča (1692 m), Slabić (1503 m), Lovar (1494 m), Bakić (1445 m), Crni vrh (1332 m), Kruščičko brdo (1190 m)
Središnji dio Grupe:
Ljubišnja, odn. Velika Ljubišnja ili Ljubišnja planina (2238 m)
Radovina (1992 m)
Lisac (1769 m)
Obzir (1869 m)
Bunetina (1838 m)
Ravna gora, kod Kosanice (1554 m)
Osoje, kod Plevalja (Ruđe, 1022 m)
Jugoistočni dio Grupe:
Omornjaš, na pojedinim kartama Omorjaš (Omornjaš, 1170 m): Velika Pliješ (909 m) - Mala Pliješ (891 m) - Ilino brdo (871 m) - Đedovak (1083 m) - Omorjaš (1170 m) - Prisoje (1138 m)
Katabun (Gradina, 1118 m): Lijanovac 1078 m - kota 1096 - Gradina (1118 m)
Crni vrh, kod Kosanice (1540 m)
Ujač (Konačine, 1361 m): kota 1033 m - Konačine (1361 m) - kota 1281 m - kota 1180 m - Kuželj brdo (1246 m)
Rutava glava (1307 m)
Prošćenjske planine: Ljeljeni vrh/Ljelja (1855 m) - Ledenica (1688 m) - Javorova gora (1714 m)
Pliješ je najviši vrh prve skupina vrhova, koja se nalazi na krajnjem sjeverozapadu grupe Ljubišnje i na državnom području Bosne i Heregovine. Skupina oko Pliješa je sa zapada ograničena rijekom Drinom, sa sjevera Ćeotinom, s juga Tarom a prema istoku rječicom Skakavac (pritoka Ćehotine).
Ljubišnja je planina na sjeveru Crne Gore i dijelom na području Bosne i Hercegovine, između rijeka Tare i Ćehotine. Njen najviši vrh Dernjačišta odn. Dernečište se nalazi na 2238 metara. Vidik s Ljubišnje pruža se na planine Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, prema Jahorini, Treskavici, Zelengori; Magliću, Bioču, Durmitoru, Moračkim planinama, Sinjajevini, Bjelasici, Zlataru, Zlatiboru i dr. Obrasla je uglavnom crnogoričnom šumom, a ima i prostranih pašnjaka. U Crnoj Gori poznata je po raznim endemičnim i ljekovitim biljkama. Često se snijeg zadržava i ljeti, a zimi padne i po nekoliko metara, kada su sela i zaseoci na njoj potpuno odsječeni. Na njezinoj sjeverozapadnoj podgorini se nalazi rudnik olova, cinka i srebra "Šuplja Stijena", kao i rudarsko naselje Šula. Na Ljubišnjoj ima više visokih naselja, poput sela Slatina (1550 m n.v.), Kolijevka (1600 m) i najviše selo, Kalušići na 1680 m. Planina je od najbližeg grada Pljevalja udaljena tridesetak kilometara. Preko nje ide i lokalna cesta koja vodi iz Pljevalja za Foču.
Radovina (1992 m)
Lisac, naziv za više planina i plan. vrhova: L. u Crnoj Gori (si. od Durmitora), visok 1838m; L. i kod Pljevalja, visok 1769 m; L. u Hercegovini (sjev. od Nevesinjskog polja), visok 1497m; L. na Velebitu, visok 1540 m.
Ljubišnja je planina na sjeveru Crne Gore i dijelom na području Bosne i Hercegovine, između rijeka Tare i Ćehotine. Njen najviši vrh Dernjačišta odn. Dernečište se nalazi na 2238 metara. Vidik s Ljubišnje pruža se na planine Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, prema Jahorini, Treskavici, Zelengori; Magliću, Bioču, Durmitoru, Moračkim planinama, Sinjajevini, Bjelasici, Zlataru, Zlatiboru i dr. Obrasla je uglavnom crnogoričnom šumom, a ima i prostranih pašnjaka. U Crnoj Gori poznata je po raznim endemičnim i ljekovitim biljkama. Često se snijeg zadržava i ljeti, a zimi padne i po nekoliko metara, kada su sela i zaseoci na njoj potpuno odsječeni. Na njezinoj sjeverozapadnoj podgorini se nalazi rudnik olova, cinka i srebra "Šuplja Stijena", kao i rudarsko naselje Šula. Na Ljubišnjoj ima više visokih naselja, poput sela Slatina (1550 m n.v.), Kolijevka (1600 m) i najviše selo, Kalušići na 1680 m. Planina je od najbližeg grada Pljevalja udaljena tridesetak kilometara. Preko nje ide i lokalna cesta koja vodi iz Pljevalja za Foču.
Radovina (1992 m)
Lisac, naziv za više planina i plan. vrhova: L. u Crnoj Gori (si. od Durmitora), visok 1838m; L. i kod Pljevalja, visok 1769 m; L. u Hercegovini (sjev. od Nevesinjskog polja), visok 1497m; L. na Velebitu, visok 1540 m.
Kričak je dobio ime po Kričima
|
Kriči odn. Kričke, po kojima i danas područje između Pljevalja i desne obale rijeke Tare nosi to ime, bili su staro neslavensko pleme neutvrđenog, možda vlaškog, odn. španjskog porijekla, s područja uz rijeku Taru u Crnoj Gori. Svoje katune ranije su Kriči imali na planini Sinjajevini i u kraju poznatom kao Jezera (Jezerska visoravan). Kriči su po dolasku Slavena bili u neprekidnim sukobima s crnogorskim plemenom Drobnjak koji su ih krajem 15. stoljeća protjerali preko rijeke Tare. O uzroku sukoba se nagađa. Jedan od njih su pašnjaci za stoku, a po drugome su se Kriči i Drobnjaci našli na različitim stranama u Tursko-mletačkom ratu krajem 15. stoljeća. Prema presudnom krvavom sukobu između Kriča i Drobnjaka na Bukovičkoj gori (planini s lijeve strane ceste od Žabljaka prema Šavniku) jedan izvor vode iznad sela Gornja Bukovica (15-ak km od Žabljaka) prozvan je Krvavac. Na lokaciji Poljana nalazi se kamen s urezanim mačem i kopljem - prema legendi to je spomenik kričkom vojvodi poginulom u ovoj bitci.
Sami izvori o Kričima i njihovim spomenima su vrlo oskudni. Oko 1300. godine se u crnogorskim krajevima javlja osobno ime Kričak, a prvi spomen mjesta Krička je od Dubrovčana iz 1453. godine, kada se spominju braća Dobrija i Đurađ Nenadići iz tog naselja. Prema turskom defteru (registru) 1477. godine se u hercegovačkom sandžaku spominje nahija Kričak s pet katuna (džemata) od kojih je jedan na ime domaćeg kneza Jarosava, a drugi na ime Nikole Kričkova. Godine 1492. zabilježen je jedan David Kričković iz dalmatinskih Poljica. 1528. godine je Nikola Grubanović Kričak iz sela Kruševice prepisao jednu srpsku crkvenu knjigu, a krajem 16. ili početkom 17. stoljeća se u pomeniku manastira Hilandar spominje komoranski prota Filip Kričak i nekoliko njegovih rođaka. 1694. godine se spominje srpski svećenik Radojica Krička u Drnišu, a 1762. godine svećenik Maksim Kričković. U kotorskim spisima postoje dva spomena Kriča, jedno vlaško i drugo slavensko. Godine 1326. Lore Kričko je imao jednu kuću u Kotoru koju je dobio u miraz, i Kriče Vitomirov 1327. godine koji daje jednu priznanicu budućem srpskom protovestijaru. Kričke su vremenom nestale u ovim krajevima, promijenile prezimena, a veliki ih je broj odselio u zapadnije krajeve. Sela Kričke postoje u Dalmaciji (Kričke kod Drniša) i u zapadnoj Slavoniji (Kričke kod Novske i Kričke kod Pakraca). Prezime postoji još u selu Bratiškovci u Dalmaciji i Kljevci kod Sanskog Mosta u Bosni, te u selu Mlaka u zapadnoj Slavoniji. Mjesto Kričići u okolici Jajca, najvjerojatnije je nazvano po izbjeglicama iz Kriča pred Turcima. Kod Bribira u Dalmaciji nalazi se toponim Kričina. Potomci slaveniziranih i slavenskih Kričana su opstali u svojoj domovini jedino kod Nefertare (zapadno od Kosanice, nad kanjonom Tare), gdje žive i kao pravoslavci i muslimani, i svoju podvojenost duguju dugotrajnom nemiješanju starinaca i doseljenika. Odijelom koje nose, oni se vidno razlikuju od svih Drobnjaka. [2] |
Porijeklo kričkoga imena je neutvrđeno. Moguće je kako dolazi od tračke riječi "krisio", ili ilirske "krusi", što bi označavalo da su Kriči bili ili tamnoputi ljudi, ili da su bili crnokosi. Moguće je i da su im naziv dala okolna slavenska plemena, jer su u borbama ispuštali glasne krike tj. kričali. Kriči su se prostirali od Sutjeske do Kolašina, a njihovo sjedište je bilo kod Pljevalja, lokalizirano na današnji Kričak između Pljevalja i Bijelog Polja. Staro ime Kolašina je moguće bilo "Kričak", te su se Kolašinci zvali "Kričkovići". Uspomenu na iščezlo kričačko pleme na Sinjajevini ukazuju Kričak i Kričačko polje i još po neki lokalitet, kao i prezime Kričković koje postoji u tom kraju. |
|
|
19. stoljeće
Austrougarska je na temelju odluka Berlinskog kongresa dobila pravo držati garnizone u svim većim mjestima u Novopazarskom sandžaku. Tako Austrougarska ima svoj garnizon u Pljevljima od 1878. do 1908. godine. Civilna vlast je pripadala Osmanskom carstvu.
|
|
|
20. stoljeće
1918.
U 11. mjesecu 1918. Pljevlja su Pljevlja su oslobođena od austrougarske oukpacije i ušla su u sastav Kraljevine SHS. 1941.
1.-2.12.1941. u Drugom svjetskom ratu vođena je Pljevaljska bitka. 1994.
4.1.1994. Gradu Foča u Bosni je poslije 500 godina promijenjen naziv u Srbinje. |
|
Pljevaljska svadba
(Пљеваљска Свадба - Милош Чепић Пљевља) Etno biseri Pljevalja
Emisija Miloša Čepića iz Pljevalja |
Hum
|
O prilikama i zbivanjima u Srbiji sredinom XII veka pisao je vizantijski hroničar i istoričar Jovan Kinam: Vizantijski car Manojlo I Komnin (1143-180) prodro je u Srbiju 1149. godine da bi kaznio srpskog župana koji se pridružio savezu nekoliko evropskih vladara protiv Vizantije. Razorena je tvrđava Ras i neka druga utvrđena u oblasti nazvanoj Nikava, zatim tvrđava Galič, a opustošena je i popaljena sva srpska zemljz. Sledeće, 1150. godine, drugi pohod cara Manojla I Komnina na Srbiju okončan je porazom zajedničke srpske i ugarske vojske na reci Tari. U novije vreme izneto je mišljenje po kome se odlučujuća bitka nije odigrala na reci Tari, sastavnici Drine, već na istoimenoj rečici u okolini Valjeva, pa bi se tu, oko Valjeva, nalazila i severna granica srpske države velikog župana Uroša II, koji je tada bio na vlasti. Ovome tumačenju suprostavljaju se raniji podaci o teritoriji srpske države koji se teško mogu vezivati za oblasti severno od Zapadne Morave i Đetinje. Pritisak Ugarske sa severa, koja pored Hrvatske već u prvoj polovini XII veka uspeva da potčini Bosnu, prisiljavao je Vizantiju na energične mere odbrane severnih područja i brze vojne akcije koje dugo nisu dopuštale da se granice srpske države pomere ka severu. Iz kratkog izlaganja Jovana Kinama saznaje se da je car Manojlo Komnin vojsku sakupio kod Niša. Potom je da bi sprečio dolazak ugarskih četa Srbima u pomoć, prešao sa vojskom preko oblasti Lugomir idući ka Savi, blizu Save je zaokrenuo ka Drini, na granici prema Bosni. U daljem toku pohoda izbio je sukob prethodnice vizantijske vojske sa manjim ugarskim odredom. Car je morao biti u blizini, jer je, saznavši za to, poslao u pomoć protosevasta Jovana. Vizantinci su sterali Ugre u “tok reke Strimona” i gonili ih dalje sve do reke Tare. Carev logor je bio na polovini puta koji vodi ka Sečenici. Tu je car saznao od zarobljenika gde se nalazi veliki župan i krenuo je ka reci Tari na kojoj se potom odigrala odlučujuća bitka. Opis mesta bitke pokazuje da se radi o velikoj reci koja se prelazi mostom, gde je okolina bila zarasla u čestar i pokrivena debelim nanosima snega. Mala rečica Tara kod Valjeva teško bi mogla da odgovara mestu ove bitke. Kako i Kinamovo izlaganje nalaže, i Strimon i Sečenicu treba tražiti na prostoru od Drine prema Tari. Samo mesto sukoba između srpsko-ugarske i vizantijske vojske bliže je planini Tari nego današnjoj reci Tari. Na tome području živeli su Autarijati, jedno od najvećih ilirskih plemena, koje pominje Strabon. Oba naziva, i planine i reke Tare, starija su od imena ilirskog plemena jer se ono po njima naziva Autarijatima. Rečica Derventa, koja izvire na planini Tari i uliva se u Drinu kod sela Rastišta, današnje ime dobila je u turskom periodu, od turske reči derbent (klanac), a njeno staro ime nije poznato. Međutim, prema opisu bitke na Tari, brza i skoro neprelazna planinska reka Tara, sastavnica Drine, iako je dosta daleko prema jugozapadu, najverovatnije je bila Kinamova Tara. Na stavama Pive i Tare nalazi se Šćepan-Polje, a i ispod planine Vukuša u selu Humu prema reci Tari postoji manje proširenje rečne doline. Na oba ova mesta mogoa je da se odigra jedan srednjovekovni okršaj dve nevelike vojske. Ishod bitke na Tari pokazao je da su Srbija i Ugarska i udruženih snaga bile slabe da se suprostave Vizantiji.
Izvor: mr Gordana Tomović, Užice nekad i sad; Srednji vek; Od kasne antike do kraja 12. veka. |
|
PLIJEŠ
Pliješ je najviši vrh prve skupine vrhova, koja se nalazi na krajnjem sjeverozapadu grupe Ljubišnje i u potpunosti na državnom području Bosne i Heregovine. Skupina oko Pliješa je sa zapada ograničena rijekom Drinom, sa sjevera Ćehotinom, s juga Tarom, a prema istoku rječicom Skakavac (pritoka Ćehotine). Ove planine obiluju pašnjacima, livadama, proplancima i crnogoričnim šumama. 
Pogled s vrha Pliješa
Pogled na visoravan Vučevo, Bioč (lijevo), Maglić (u sredini), i Volujak (desno). Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. Vukuša planina
Vukuša planina zahvaća najjužniji dio skupine Pliješa, dio koji se neposredno uzdiže nad kanjonom Tare, nad sastavkom Tare i Pive kod Šćepan Polja te prvim kilometrima desne obale Drine. Vukuša planina je od najvišeg dijela Pliješa malo izdvojeni plato, visine oko 1400 do 1480 m, s kojega uzdiže par blago zaobljenih glavica-vrhova: Opočje (1434 m), Borovac (1438 m) i dr. Prema jugu, kanjonima Tare i Drine, kao i prema jugoistoku, prema kanjonu potoka Šipčanica, Vukuša planina strmo se ruši u vertikalnim liticama. Od obale rijeke Drine (437 m n.v.) se uspinje staza kroz lokalna sela na Vukušu s koje se pruža odličan pogled na područje Šćepan Polja i kanjone rijeka Tare, Pive i Drine 
Vukuša planina nad kanjonom Tare, u daljini Velika Ljubišnja
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. Iz starog tiska Put na Vukušu Marko S. Popović Članak je objavljen u časopisu Bosanska vila, 15.7.1890. godine ... Pošto nam ispriča to Milovan, popijemo po kavu, oprostimo se i pođemo dalje putovati. Išli smo čas pješe, čas na konjima, jer put bijaše sad ravan, sad strmenit. Na dva sahata pred veče, stignemo u selo Mazoč, opština Ðurevo, I u Mazoču nalazi se porodica Pavlovića. Tu je najstariji i najviđeniji čovjek, po imenu Mato. Crni brci pokrili su mu usne, junačkoga pogleda i lika - pravog tipa plemićskoga. Čovjek, kad se s njim razgovara, vidi, da on nije prostak, kao što ima našijeh seljaka. Kod njegove smo se kuće malo pozabavili, razgovarajuci se o koječemu. On ima nekolicinu braće, ali su se na žalost, na nekoliko dana pred naš dolazak, izdijelili između sebe. To je jedna velika - tako reci „kužna bolest", koja mnogi srpski dom okuži, t. j. uništi! Sacuvaj nas Bože! . . . Mato ima dva sina poodrasla, pa pošto im je daleko, da idu u Foču u školu, to ih on sam sobom uči čitati i pisati. Bukvar im je stari, te sam im po želji njihovoj - napisao nova ćirilovska rukopisna slova. Mato zna prilicno čitati, a ima trebnik, te kazuje ondašnjim seljacima, kad se koji dan ne radi, pa ga s toga svaki i zove popom, a ženu mu popadijom. Na pola sahata pred veče, krenemo iz kucć njegove i dođemo na konak u komšiluk popa Mata Pavlovića, kod vrijedne braće Markovića. Tuj imaju tri brata. Ne zna se, koji je od koga bolji i pošteniji. Tu smo prenoćili, pričajući i razgovarajući se, pokraj lijepe vatrice. U jutru donese nam planinka, te doručkujemo. Spremimo se i pođemo na planinu Vukušu, da razgledamo pećinu. Zovnemo - te s nama pođe iz kuće Markovića srednji im brat Ilija. On je ponio dugačku pušku. Išli smo od njihove kuće sjeveroistočno i dođemo poslije jedan sahat na planinu Vukušu. S Vukuše je lijep pogled na sve strane. Već vidjemo i grad Sokolac, koji se pruža od nje na južnu stranu, ispod koga se pružilo Stjepan polje, gdje se sastaje Tara i Liva, te stvaraju valovitu Drinu. Drina razdvaja Vukušu prema Vučevu. Po Vukuši su se pružili mnogi otkosi i i pitomi pašnjaci. Vukuša je plodna sa osobitim sijenom, koje ss računa u najbolje i najljepše sijeno u Hercegovini. Ðordo mi je pricao: Jedan Hercegovac došao je u Carigrad u nekakva Hercegovca handžije. On zaište konju sijena. Handžija, pošto izmjeri sijeno, odnese konju i položi. Hercegovac, kad viđe sijeno, ne donađe mu se, pa će reći handžiji : „Da nu, čoječe, donesi ti meni boljeg sijena, ta ovoga mi konj — Božju ti vjeru zadavam — ni okusiti neće!" Na to ce hadžija: „E, ne donio ti ja sad sa Vukuše sijena . . . Ja nemam boljeg!" . . . Sa Vukuše ugledah ja podaleko na zapadu s onu stranu Drine, jednu povisoku planinu, koja se k nebu, kao šiljage dizaše. Tako mi se činjaše. Zapitam Iliju, kako se zove ? „Ono je Čagošta." Ja gledah, gledah, kako se romantično pružaju pojedini ogranci. A Ilija poče ovako pricati: „E, moja braćo! Ono vam je prije nekoliko stotina godina bio jedan veliki jaramaz Turčin, koji je što se kaže: i klao i palio. Taki je bio! Mnoga je srpska majka, zbog njega zakukala. Mnogog je Srbina skasapio na pravdi božijoj! Na Čagošti nalazi se jedna ravnica, gdje se može sijati žito. Na nju je teško i pješe izaći, a sa konjem se ne može nikako. Jedan put orao jedan težak Srbin, sa dva vola na Čagošti. Tu mu se nalazila ljetna kolibica. Pošto je nekoliko izorao, stane se odmarati. Kad u dnu Čagošte vidi, gdje ide putem, onaj veliki jaramaz na debelu atu (konju, op.) čogatastu. Srbin. kad ga vidje, vikne sa Čagošte: „O Turčine! Da nu, čoče, dođi mi gore na konak da prenoćimo!" Turčin je to iuo, pa je šutke u sebi govorio: „Valah ću ti se, Vlaše, osvetiti, već ako živ ne budem!" Srbin ga je opet dozivao: „Da nu, svrati se, ne prolazi konaka!" Govorio je tako, jer je znao, da Turčin ne može s konjem gore izači. Na jedan put Turčin mu se izgubi ispred očiju. On, pošto se odmori, počne opet orati. Pred veče pomoli se kod njegova oranja onaj isti Turčin zlikovac, vodeći konja za uzdu. Srbin, kad ga vide pred sobom, ne bi mu milo, ali opet se oslobodi i pritrči k njemu, uzme mu konja i počne vadati. Turčin, pošto se odmori, zapitaće Srbina: „Pravo mi kaži, što si me zvao na konak!?" Srbin tada reče: „Ja se samo našalio, jer sam mislio, da nećeš moći sa konjem izaći." „E dobro! Sad brže bolje brave i gotovi večeru. Ja hoću da prenoćim, kad si me zvao!" „Bogme ovdje mi nijesu bravi, nego su dolje u drugijem kolibama pod Čagoštom; a ni ja nemam šta večerati ovdje." „A ti kad nemaš, kolji odmah vola." „Ne, aga, dina ti, pa cemo sjutra zajedno dolje kolibama." „Odmah, Vlaše kolji, ili ću ga ja klati!" Kad je vidio Srbin, da druga biti ne može, zakolje vola. Pošto ga odere, tada Turčin priđe volu, odreže jedan ražanj mesa, to ispeče i izjede, a ostalo ostane onako. Jadni seljak se snuždio, pa ne može više ni da govori, jer ne zna sa čim ce sjutra orati! ... Turčin pošto izjede ražanj mesa reče: „Vlaše, ja nijesam gladan, ali si ti za ovo kriv, da me ne zva, ne bi ovako bilo. Sjutra bi opet orao, a ovako ćeš se za dugo mučiti sa tuđim volovima. Za to znaj ti, a nek zna i Čagošta za gosta!" To reče i ode, a Srbin ostane jadan, gledajući za njim i kajući se šta je učinio. Od toga je i sada ostala u narodu poslovica. Pošto Ilija to ispriča, mi ga zapitamo: „Da li je to istina?" Na to će Ilija: „Svaki, koji mi je god o tome pričao, kazao mi je i kleo se, da je istina, pa ja ne znam; a sigurno da nije nešta bilo, ne bi se ni spominjalo. Ta i Vuk Branković da ne izdade Lazara, zar bi se o Vuku, kao o izdajici govorilo!" . . . Kad Ilija to reće, mi mu još radosnije odgovorimo: „Živio Srbine! Ti si pravi Srbin, dok ti poštuješ srpsku svetinju: gusle." To nam gusle, to nam pjesma kaže, to nam predanje govori, pa ko hoće, može izmišljati šta drugo, i govoriti da Vuk nije izdao. Čim bi to vjerovali, odmah bi trebalo, da zavitlamo sa srnskim guslama u kraj; odmah bi trebalo, da se uguši srpska pjesma, što jedno bez drugoga ne može, kao riba bez vode. Ali ne, ne daj Bože, to nece biti, ma se i hiljadili oni, koji peru Vuka .. |
Vrh Pliješa i njegov travnati rub, gledan od jugoistoka
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. 
Šumovite sjeveroistočne padine Pliješa kod platoa Slabića
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. 
Mazočka planina u jugoistočnom podnožju Pliješa
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. 
Pliješ - jugoistočne padine i stočarske kolibe u podnožju
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. 
Pogled s platoa Vukuše planine na Šćepan Polje, Pivu i Taru koje tvore Drinu
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Vrbica
|
U zaseoku Vrbica nadomak sela Čelebići, koje se nalazi na istočnim padinama ogranaka brda Pliješa, uz lokalnu cestu od Foče prema Čelebićima (od Foče cca 20 km zračne linije u pravcu jugoistoka), na lokaciji Mramor (Crkvina) 948 m n.v, (koordinate: geografske širine N 43º 23' 24.99" i geografske dužine E 18º 56' 34.99"), smještena je nekropola sa 207 stećaka, 3 kasnoantičke ploče i jednom rimskom arom. Nekropola je nacionalni spomenik kulture.
Pročitaj više > Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine od 26.10.2010. o proglašenju povijesnog područja –Nekropola sa stećcima i četiri kasnoantička spomenika na lokalitetu Mramor (Crkvina) u Vrbici, opština Foča, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čini nekropola sa 207 stećaka, tri kasnoantičke ploče i jedna ara. (OTVORI)
|
Nekropola Mramor
Izvor fotografije: http://whc.unesco.org/ |
Ovo je središnje područje planinske grupe Ljubišnje, s najvišim planinama i formiranim planinskim masama, koje tvore blage izdužene grebene koji se pružaju dinarskim smjerom sjeverozapad-jugoistok. Najviša i najprostranija planina je Ljubišnja, s kojom u širem smislu, cjelinu čini i njezina prostrana Podgorina na sjeveroistočnoj strani njezine glavne planinske mase - u smjeru Ćehotine i Pljevalja. Ostale planine su Radovina, Buren, Obzir, Lisac te Bunetina, na jugoistoku, na području Kosanice.
- Planine u sjeveroistočnom dijelu Crne Gore pripadaju geomorfološki dosta ujednačenom prostoru s kojeg se izdiže samo jedna visokoplaninska jedinica (Ljubišnja). Ostali dio prostora pokrivaju u najvećoj mjeri one geomorfološke cjeline (Crni vrh — 1.544 m, Stožer — 1.577 m, Kovač — 1.532 m, Gradina — 1.445 m, Kamena gora — 1.482 m i Lisac planina — 1.509 m) u kojima dominiraju fluvijalni (brojne manje doline) i krški elementi reljefa (zaravni sa kojih se izdižu kose i planinski vrhovi srednje visine) — pogodni za turističku valorizaciju, prije svega, na liniji durmitorskog turističkog pravca (Jabuka — Kosanica) i na potezu kojeg slijedi prometnica Sarajevo — Pljevlja — Jadranska magistrala (Metaljka — gornja Ćehotina — Kovren — Ljuboviđa). I dok se u sjeveroistočnom pojasu sjeverne Crne Gore, na jednoj strani izdvajaju, planine prosječne nadmorske visine (1.445 — 1.632 m), dotle se na drugoj jasno ističe, kao što je već istaknuto, planina Ljubišnja s najvišom točkom od 2.238 m. U njenoj geomorfološkoj strukturi figuriraju dinarski usmjereni i blago izraženi planinski vrhovi, paralelne kose i uske karstificirane zaravni, između kojih po morfološko-motivskim osobinama treba izdvojiti jedinice (V. Ljubišnju — 2.238 m, Kokot — 1.862 m, Buren — 1.792 m i Lisac planinu — 1.805 m) koje se nalaze u najpovoljnijem prostornom odnosu s kanjonom Drage i najgorostasnijim dijelom kanjona Tare, s jedne, te dolinom rijeke Ćehotine, s druge strane. Dalje, njihova topografska površina se na sjeveroistočnim, jugozapadnim i južnim ekspozicijama spušta pod kutom od 15 (Buren i Dernjačišta), 16 (Razvršje) i 20° (Kokot). Pod istim ovim kutom, ona se, u stvari, spušta kod izdvojenih lokaliteta, sve do njihove neposredne podgorine, po kojoj je, uz postojeća ruralna naselja (Meki do, Jovići, Morajice i dr.) i lokalne promtnice (Pljevlja — Bobovo — Ograđenica i Pljevlja — Gradac — sjeverna podgorina Ljubišnje), moguće zasnovati skromnu turističku infrastrukturu koja bi bila u funkciji sportsko-rekreativnog, sportsko— manifestacionog, lovnog, izletničkog i vikend turizma.
PLANINA LJUBIŠNJA
Najviši vrh: Dernečište, Dernačište, Dernjačišta (2238 m)
Završ, odn. Teti
Plato Završ odn. Teti nalazi se na sjeverozapadnoj strani planine Lubišnje a ovo područje obilježava teško pristupačni teren okružen visokim planinama, gorama, neprohodnim šumama, sa slabim prometnim komunikacijama, dubokim kanjonima rijeka i potoka te oštrom planinskom klimom, što je rezultiralo time da i danas ovaj kraj ostane ekološki očuvano područje.
Nekada je područje Završi bilo općina istog naziva koja je obuhvaćala Čelebiće, Meštrevac i Zavait, današnje tri mjesne zajednice na području općine Foča (BiH), koje se graniče s Crnom Gorom.
Nekada je područje Završi bilo općina istog naziva koja je obuhvaćala Čelebiće, Meštrevac i Zavait, današnje tri mjesne zajednice na području općine Foča (BiH), koje se graniče s Crnom Gorom.
Čelebići
KOORDINATE: 43.383889, 18.975; BROJ STANOVNIKA (2013.): 63; WIKIPEDIJA: Čelebići (Foča)
|
Čelebići su naselje u općini Foča (postoje još i Čelebići kod Konjica), od toga grada udaljeno 50-ak kilometara. Smjestili su se između planina Ljubišnje (2238 m) i Pliješa (1717 m) s prevojem na Bakiću (1262 m). Pripadaju području Završi ili Tetima. Prosječna nadmorska visina Čelebića je između 1000 i 1200 metara. U selu je osnovna škola "Veselin Masleša". Pravoslavna crkva sv. Nikole, u narodu poznata kao Šklopotnica, potječe iz 1831. godine. Glavna gospodarska djelatnost Čelebićana je poljodjelstvo.
Povijest Na ovom prostoru evidentirano je 14 pretpovijesnih gradina i tumulusa neolitskog i mlađeg brončanog doba te više desetina srednjovjekovnih gradina, krstina, crkvišta i nekropola. Na temelju oskudnih izvora, ovo područje je u predrimsko doba pripadalo ilirskom plemenskom savezu Pirusta, koje Ptolomej ubraja među civitates istočne Dalmacije. Strabon ih smatra jednim od moćnijih panonskih plemena. Skupa sa Desitijatima borili su se do kraja protiv Rimljana i posljednji bili poraženi u Batonovom ustanku 6 – 9 godine n.e. Oblast Drine/Gornje Podrinje, oko gornjeg toka istoimene rijeke spominje se već kod popa Dukljanina sredinom 12. stoljeća. Od tog vremena može se pratiti njen izuzetan značaj u privrednom i političkom pogledu, bilo da se nalazi u sastavu srpske ili bosanske države. Godine 1373. ova oblast pripala je Bosni, kada je Tvrtko I Kotromanić u sporazumu s knezom Lazarom, savladao i podijelio posjed srpskog velikaša župana Nikole Altomanovića. |
Kretanje broja stanovnika Čelebića u prošlosti:
1961. - 203 stanovnika 1971. - 248 1981. - 164 1991. - 132 2013. - 63 Prema etničkom sastavu (1991.): Srbi 128, Jugoslaveni 1, ostali 3 1960-ih i 1970-ih godina Čelebićani su dosta iselili, ponajviše u Beograd. |
Rijeka (Čelebići)
|
Rijeka je zaseok Čelebića. Ovdje se nalazi crkva sv. Nikole, koja je, zajedno s pet starih hrastova proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Narod crkvu zove i Šklopotnicom, po obližnjem potoku. Crkva se službeno datira u prvu polovicu 19. stoljeća (1832. godina).
Na lokaciji oko crkve Šklopotnica nalazi se 5 hrastova vrste hrast cer, Quercus cerris. Ovo je južnoeuropsko i zapadnoeuropsko listopadno drvo koje dostiže visinu do 30 m, a debljinu promjera preko 1 m te starost od 200 godina. Pročitaj više > Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine od 3.-9.7.2007. o proglašenju prirodno-graditeljske cjeline - Crkva Šklopotnica (crkva sv. Nikole) u Čelebićima, općina Foča, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik se sastoji od objekta crkve i groblja sa pet starih hrastova. (OTVORI) |
Crkva Sv. Nikole (Šklopotnica) u Rijeci
Autor fotografije: elmagneto (Panoramio) |
Bobovo
KOORDINATE: 43.270556, 19.079444; BROJ STANOVNIKA (2003): 101; WIKIPEDIJA - Bobovo (Pljevlja)
|
Selo Bobovo smjestilo se na obroncima planina Lisac, Ljubišnja i Radovina. Nalazi se u općini Pljevlja (Crna Gora). udaljeno oko 50 km od toga grada. Širem području sela, koje obuhvaća površinu od oko 36 km², protječe rijeka Tara. Prema istoku se graniči sa selima Glibaći i Dragaši, a prema jugoistoku je Slatina.
Teren na području Bobova izgrađen je od vapnenaca i od eruptivnih stijena, s bezbroj uvala, vrtača, jama i ponora. Okolica je obrasla crnogoričnim šumama, koje su najznačajnije prirodno bogatstvo ovoga kraja. Međutim, nakon Drugog svjetskog rata započelo je njihovo obimnije iskorištavanje, što dovodi do njihova siromašenja. Godišnje se iz Bobova izveze preko 40.000 kubika zdrave tehničke građe. Bobovo ima oštru planinsku klimu. Među visokim planinama, sudaraju se vjetrovi na oštrom Bobovskom platou. Ljeta su kratka i svježa. Zimi obično napada dosta snijega, pa je cijelo naselje prometno izolirano. Zemljoradnja je od davnina bila slabo razvijena. Domaće stanovništvo se isključivo prehranjivalo žitnim proizvodima od domaćeg ječma, raži heljde, koji uspijevaju na području Bobova. Uz to, ljudi su gajili krumpir (lokalno. krompir) i kupus. Bobovo je uvijek bilo slabo prometno povezano. S obzirom kako je Bobovo vrlo daleko od najbližeg grada, Pljevalja, u njega se zimi teško dolazi i pješice. Makadamski put preko Prijekog Dola i Ljutih Strana prema granici s BiH završen je 1962. godine. Danas je vrlo zapušten. Iz prošlosti ... Krajem aprila 1941. godine, početkom rata u ovim krajevima, narod se uznemirio, ljudi su strahovali za svoje živote, a škole su prestale s radom. Već 14.5.1941. godine, Bobovo je bombardirano, a krajem 6. mjeseca je zabilježen pokušaj napada iz pravca Čelebića od strane ustaša. Čim su saznali za ovaj pokušaj, Bobovci su se organizirali i dočekali neprijatelje na Radovini i Konjskom Polju. Ovaj događaj bi se uvjetno mogao smatrati početkom ustanka u Crnoj Gori. U drugoj polovici 1941, godine formirana je Bobovska četa čiji je politički komesar bio Živko Džuver. On je poginuo 1.11.1944. godine u Ranu kod Prijepolja u bitci protiv neprijatelja. Život je također izgubilo i još 30 boraca ove čete, koji su bili strijeljani. Sva njihova imena upisana su na Spomen česmi u Bobovu. Poslije Drugog svjetskog rata, ljekari su samo povremeno počeli posjećivati ovo naselje. Na Jelovom panju je izgrađena moderna zdravstvena stanica. Tada je uvedena i struja. Međutim, stanje se brzo pogoršalo, jer se skupa aparatura počela prebacivati iz Bobova u Pljevlja, da bi na kraju ambulanta ostala prazna i zaključana, tako da su stanovnici Bobova ponovo ostali bez zdravstvene zaštite. Zbog velikog interesa, priljeva đaka i politike razvoja osnovnog obrazovanja u Bobovu je u to vrijeme otvorena i osmogodišnja škola, koja je otpočela s radom školske godine 1959/1960. Školska zgrada je otvorena na imanju Momčila Jelovca na Jelovom Panju, a prvi upravitelj-direktor bio je Rade Bulatović. Stanovništvo ... Tijekom seobe Srba u 18. stoljeću neke su obitelji napustile Bobovo i naselile se u Srbiji u Podgorini, ispod planine Medvednik, i novo selo nazvali su, Bobova, po rodnom kraju. U naselju Bobovo živi 100-ak stanovnika (s tendencijom pada od 1960-ih, odn. 70-ih), visoke prosječne starosti - 48,2 godina (44,8 kod muškaraca i 51,7 kod žena). U naselju ima 35 domaćinstava. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1948. godina - 387 stanonika; 1953. - 424; 1961. - 430; 1971. - 368; 1981. - 292; 1991. - 207; 2003. - 101. Etnički sastav (popis 2003. godine): Srbi 72 (71.28%); Crnogorci 24 (23.76%). |
Pogled s Lisca na Bobovo
Autor fotografije : Janko Cvijović, Wikipedija Kolijevka je zaseok Bobova, okružen crnogoričnim šumama, koji se smjestio pod južnim padinama planine Ljubišnje, na kraju duge i uske doline - u izvorišnom području rijeke Drage i iznad gornjeg dijela njezina kanjona. Kolijevci se može prići iz Trešnjice gdje počinje odvojak ceste Pljevlja (37 km od Lolijevke) - Bobovo - slatina. Od Kolijevke (od Trešnjice), preko Riđeg kamena do vrha Ljubišnje ima oko 1:30 h hoda (oko 640 m visinske razlike). |
Dragaši
Dragaši
Autor fotografije: Rakunat (Wikipedija) |
Dragaši su naselje u općini Pljevlja. Prema popisu iz 2003. bilo je 73 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 122 stanovnika).
|
Konjsko polje
|
Konjsko polje nalazi se na jugozapadnom podnožju Ljubišnje, prema planini Radovini, koja se u nastavku, iznad polja uzdiže blagim padinama. Dugačko je oko 3 kilometara. Ime je dobilo ime po tomu što su na njemu nekada boravila stada konja na ispašama. Na polju ima prostranih livada, kao i područja prekrivenih crnogoricom. Bogato je vodom, u vidu mnoštva potočića, čijih dio voda otječe prema malom jezercu, i u druge poljane. Na jugoistočnom dijelu polja, u njegovom najnižem dijelu, potok koji odvodi oborinske vode, mahom Ljubišnje, ponire prema rijeci Dragi. Na Konjskom polju se nalaze i ostaci par napuštenih katuna.
Konjskom polju najlakše je pristupiti iz smjera Čelebića (od sjeverozapada) ili Kolijevke u Bobovu (od jugoistoka). Od Kolijevke do Konjskog ima oko 20-ak minuta hoda, a od škole u Slatini, preko izvorišnog dijela rijeke Drage i gornjeg dijela njezina kanjona, ima oko sat i pol. 
Volovi u Konjskom polju
Autorica fotografije: Aleksandra Vojinović. Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Ljubišnja i Konjsko polje u Bobovu
Autor fotografije: Janko Cvijović (Wikipedija) Konjsko polje
Produkcija: Fotostudio ,,M'' Foča |
PLANINA RADOVINA
Najviši vrh: Velika Radovina (1992 m)
Planina Radovina nalazi se jugozapadno od planine Ljubišnje, najvećim dijelom na državnom teritoriju Bosne i Hercegovine, a manjim u Crnoj Gori. Njezin glavni greben pruža se paralelno s Ljubišnjom u dinarskom smjeru SZ-JI, od sela Čelebići na SZ do Slatine na JI. Od Ljubišnje je odvojena Konjskim poljem. Upravo zbog sličnosti reljefa, vegetacije i istog smjera pružanja, Radovina djeluje poput izdvojenog grebena Ljubišnje, ali se najčešće smatra zasebnom planinom. Obilježje Radovine su blage padine prekrivene travnjacima i mjestimično crnogoričnim šumama. Bogata je šumskim plodovima (borovnice, maline, jagode).
Najviši vrh planine je Velika Radovina (1992 m). Prema jugostoku nižu se vrhovi Griža (1875 m), Srednji vrh (1762 m), Vršak (1732 m) i Bjelobor (1678 m). Prema sjeverozapadu je Jablan vrh (1806 m).
Radovina je zbog svojih blagih padina, otvorenih prostora i lako prohodnih šuma, vrlo zahvalno područje za pješačenje i planinarenje. Radovina je ipak, poput okolnih planina, slabo posjećena, prije svega zbog udaljenosti od glavnih prometnica. Također je i rijetko korištena planina zbog opće depopulacije ovoga područja. Iako je vrlo pogodna za ispašu, na njoj više nema mnogo stoke. Na nju svojim stadima ovaca još izdižu stanovnici sela Slatine, Uz jugozapadne obronke Radovine smjestilo se selo Meštrevac.
Radovinu je moguće bez većih problema obilaziti uzdužno (grebenski) ali i poprečno, od Konjskog polja prema platou Meštrevca i dalje stazama preko obronaka planine Obzir, primjerice u smjeru sela Vranovine i dalje u kanjon Tare.
Najviši vrh planine je Velika Radovina (1992 m). Prema jugostoku nižu se vrhovi Griža (1875 m), Srednji vrh (1762 m), Vršak (1732 m) i Bjelobor (1678 m). Prema sjeverozapadu je Jablan vrh (1806 m).
Radovina je zbog svojih blagih padina, otvorenih prostora i lako prohodnih šuma, vrlo zahvalno područje za pješačenje i planinarenje. Radovina je ipak, poput okolnih planina, slabo posjećena, prije svega zbog udaljenosti od glavnih prometnica. Također je i rijetko korištena planina zbog opće depopulacije ovoga područja. Iako je vrlo pogodna za ispašu, na njoj više nema mnogo stoke. Na nju svojim stadima ovaca još izdižu stanovnici sela Slatine, Uz jugozapadne obronke Radovine smjestilo se selo Meštrevac.
Radovinu je moguće bez većih problema obilaziti uzdužno (grebenski) ali i poprečno, od Konjskog polja prema platou Meštrevca i dalje stazama preko obronaka planine Obzir, primjerice u smjeru sela Vranovine i dalje u kanjon Tare.
Oblje Stijene na Radovini, u pozadini se vidi planina Ljubišnja
Autorica fotografije: Aleksandra Vojinović. Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. 
Radovina, u pozadini Ljubišnja
Autorica fotografije: Aleksandra Vojinović. Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Konji na obroncima Radovine
Autorica fotografije: Aleksandra Vojinović. Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. 
Obronci gornje Radovine
Autorica fotografije: Aleksandra Vojinović. Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. 
Pogled s Oblih stijena
Autorica fotografije: Aleksandra Vojinović. Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Šume Radovine
Autorica fotografije: Aleksandra Vojinović. Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Autorica fotografije: Aleksandra Vojinović. Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Meštrevac
|
Selo Meštrevac (Meštrevci) smjestilo se na oko 1300 m nadmorske visine, u blizini kanjona Tare, između planina Radovine i sjeverozapadnih obronaka Obzira. Čine ga Gornji i Donji Meštrevac s mnoštvom zaselaka. Meštrevac je ujedno i mjesna zajednica na području općine Foča, smještena uz granicu BiH s Crnom Gorom. Od Foče je udaljeno više od 60 km. Donji Meštrevac je u BiH, a Gornji Meštrevac u Crnoj Gori. Godine 1962. godine mjesnoj zajednici Meštrevac pripojeno je selo Vranovina.
Meštrevac je bio poznat po proizvodnji krumpira, kojega su imali dovoljno i za prodaju van sela, te po uzgoju stoke. Godine 1991. u selu je živjelo 208 stanovnika, a 2013. taj broj je pao na 69 stanovnika. Selo je zimi, zbog snježnih nanosa obično odsječeno od svijeta - npr. u 3. mjesecu 2015. godine, dok su okolni niži krajevi uživali u počecima proljeća, Meštrevac je bio 20 dana prometno odsječen. "Sa područja Meštrevca izvozi se velika šumska građa, od čega se dobrim dijelom puni budžet općine Foča. Mještani su kivni na opštinu, što im, kako ističu, to vraća neodržavanjem lokalnog puta, što je, podsjećaju, zakonska obaveza. Poručuju da će od Šumarstva tražiti da ubuduće sredstva od šume iz Meštrevca ne uplaćuju opštini, već mjesnoj zajednici. U suprotnom će, kažu, spriječiti sječu, a ako treba, na ulicu izvesti i najstarije". (Izvor: ATV, 23.3.2015.) 
Pogled na Meštrevac s vrha Pandurice
S vrha Pandurice se može vidjeti veći dio sela Meštrevac. U daljini se vidi Dulin Breg, kanjon rijeke Tare, planina Durmitor u Crnoj Gori čiji je vrh na slici pod oblacima. Autorica fotografije: Aleksandra Vojinović. Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. 
Livada Tipac - Nabojna (na kartama Nabojine) u Meštrevcu, na SZ obroncima Obzira
Autorica fotografije: Aleksandra Vojinović. Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. 
Dio Meštrevca u dnu padina Radovine krajem jednog decembra
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Zapis o selu Meštrevci
Proizvodnja: RTRS Meštrevac
Postavio na YT: Radivoj Obrenović Kretanje broja stanovnika u prošlosti Meštrevca:
1971. - 407 1981. - 301 1991. - 208 2003. - 69 Prema etničkom sastavu: Srbi 100% |
PLANINA OBZIR
Najviši vrh: Smjetovača, odn. Smjetovače (prema topografskoj karti Vojnogeogr. zavoda u Beogradu) (1869 m)
Planina Obzir smjestila se južno od planina Radovine i Ljubišnje. Proteže se paralelno s obje navedene planine, također u dinarskom smjeru sjeverozapad-jugoistok. Obzir je s tri strane, zapadne, jugozapadne i južne, okružen dubokim kanjonom rijeke Tare, a prema istoku znatno kraćim, ali jednako impresivno dubokim kanjonom rječice Drage. I južne i jugozapadne padine Smjetovače, najvišeg vrha Obzira, protežu se do ivice kanjona i ruše strmo u kanjon Tare. Upravo je na području planine Obzir kanjon Tare najdublji jer je vrh obzira na 1869 m n.v. a rijeka teče na visini od oko 500 m. Tih više od 1300 metara visinske razlike osigurali su kanjonu Tare status najvišeg u Europi i jednog od najviših na svijetu.
S Obzira se pružaju odlični vidici jer je glavni greben, između Vranovine i Ograđenice, otvoren i bez visoke vegetacije. Osobito su atraktivni pogledi s ivica Obzira u dubinu prema kanjonu Tare, kao i na crnogorske i bosansko-hercegovačke planine na suprotnoj obali Tare.
S Obzira se pružaju odlični vidici jer je glavni greben, između Vranovine i Ograđenice, otvoren i bez visoke vegetacije. Osobito su atraktivni pogledi s ivica Obzira u dubinu prema kanjonu Tare, kao i na crnogorske i bosansko-hercegovačke planine na suprotnoj obali Tare.
Vrhovi planine Obzir nad kanjonom Tare. U pozadini masiv Durmitora.
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Pogled na padine Obzira prema sjeverozapadu. U daljini na platou, selo Vranovina
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Obzir - sa sjevernih padina decembarski pogled na masive Bioča i Maglića - kanjon Tare ispred
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Pogled sa Smjetovače na planini Obzir u smjeru kanjona Tare, Pivske planine i u pozadini na Bioč i Maglić
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Pogled sa Smjetovače, najvišeg vrha planine Obzir, prema Bioču i Magliću
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Vranovina
KOORDINATE: 43.4874, 18.9072; BROJ STANOVNIKA (posljednji popis izvršen je 1961. godine): 77; WIKIPEDIJA: Vranovina
|
Vranovina je selo u općini Foča. Nalazi se uz granicu s Crnom Gorom, nad kanjonom rijeke Tare. Godine 1962. Vranovina je godine pripojena mjesnoj zajednici Meštrevac. Prema posljednjem popisu stanovništva koji je ovdje obavljen 1961. godine, u Vranovini su živjela 77 stanovnika (prema etničkom sastavu: 67 Srbi, 10 ostali).
Kako se Vranovina nalazi na platou nad kanjonom Tare, odavdje je moguće stazom sići u kanjon do područja Siga Bajlovića i pećine Bucavice. |
Vranovina
Autorica fotografije: Aleksandra Vojinović. Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Ograđenica
Obzir - idilična ljetna slika iz sela Ograđenica
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Slatina
|
Slatina krajem jednog decembra - iza Ljubišnja
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Obzir - selo Slatina pod sjeveroistočnim stranama planine. U pozadini planina Ljubišnja
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Obzir - pogled s vršnog grebena Obzira prema kanjonu Tare i masivu Durmitora u pozadini
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Autor fotografije: ZORAN VUKADINOVIC; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad.
Lisac
Bunetina
|
Planinarenje - LJUBIŠNJA uspon na vrh Bunetina
Autor videa: Slobodan Stefanović Opis videa: Planinarski klub ,,Era,, iz Užica je u septembru 2016. godine organizovao planinarsku akciju na području planine Ljubišnja u Crnoj Gori. Prešlo se vozilima od Ekokampa ,,Drno brdo,, u Kosanici do sela Glibaći, iz koga je izvršen uspon na vrh Bunetina (1838 m.n.v.) iznad Lazinog kamena sa pogledom na kanjon Tare i spuštanje sa ovog vrha preko Javorka i izvora Lisina u Meki do. Povratak na početnu tačku pretežno makadamskim putem. Ekokamp ,,Drno brdo,, je pogodan za smeštaj planinara, biciklista i drugih ljubitelja prirode (domaćin je Saša Mrdaković mob. +381 62 81 091 94 i +382 69 894 403) |
Đurđevića Tara
|
Spomenik Božidaru Žugiću
|
Kosanica, kao reljefna cjelina predstavlja dio šireg i morfološki istovrsnog prostora, formiranog između jugoistočnih ogranaka Ljubišnje, Crnog vrha, pljevaljske kotline i kanjonske doline Tare (Glibaći, Bitina i Bitinsko polje). To je jedinstvena morfološka cjelina koja na visini većoj od 1200 m obuhvaća manje udoline, kose, podove i kupaste uzvišice (Crni vrh, 1540 m; Ladin vrh, 1425 m; Kozlinovača, 1471 m; Mrčevac, 1401 m; Cigasko brdo, 1386 m itd.), tj. obilježavaju ju blago razvedeni i mozaično izraženi fluvio-krški elementi reljefa.
Preko površi Kosanice prolazi tzv. durmitorski prometni pravac (Pljevlja - Kosanica - Žabljak - Jezera - Nikšić)
Preko površi Kosanice prolazi tzv. durmitorski prometni pravac (Pljevlja - Kosanica - Žabljak - Jezera - Nikšić)
Crni vrh kod Kosanice
KOSANICA - Eko kamp "Drno brdo"; Telefon: +381 62 81 091 94 +382 69 894 403; Facebook - Eko kamp Drno brdo; Na samom ulazu u Kosanicu idući iz Pljevalja, na uzvišenju zvanom Drno brdo, sa leve strane pomenutog puta
Legenda:
Today=danas; Mon=ponedjeljak; Tue=utorak; Wed=srijeda; Thu=četvrtak; Fri=petak; Sat=subota; Sun=nedjelja
Today=danas; Mon=ponedjeljak; Tue=utorak; Wed=srijeda; Thu=četvrtak; Fri=petak; Sat=subota; Sun=nedjelja
|
CEROVIĆ, Branislav: Ljubišnja; iz knjige Crnogorske planine, odabrane ture; str. 76-79; Beograd, 2002.
DELIBAŠIĆ, Tomica; Planinom; str. 58-60; Beograd, 2004. POLJAK, Željko: Ljubišnja, Hrvatski planinar, BR. 4, GOD. 1955; Zagreb, 1955. |
Svi materijali (tekstualni, kartografski, fotografski, audio i video) kojih je isključivi autor DINARSKO GORJE mogu se slobodno preuzimati, bez ikakvih dodatnih uvjeta. Radi se o materijalima na stranici uz koje nije posebno navedeno tko je njihov izvor ili se iz samog sadržaja to ne vidi. Ukoliko želite koristiti pojedine sadržaje sa stranice, a u dvojbi ste o njihovu porijeklu, molimo da kontaktirate DINARSKO GORJE.
|
|
