|
|
POGLAVLJE JE U IZRADI. HVALA NA RAZUMIJEVANJU!
Crnogorski guslar, 1926.
Istočna Ilidža: KUD ''VOJKOVIĆI'' VOJKOVIĆI
Autor: LJUDI GOVORE, Prva internet TV Datum objave: 19.2.2018. Opis. Video snimanje, montaža i produkcija: LJUDI GOVORE Glavni i odgovorni urednik (producent): NEDELJKO ŽUGIĆ Napomena: Prema drevnoj mudrosti - čovjek je odgovoran prema mislima, a riječima kazanim i napisanim još više! Kupres - A ovako se nekada pjevalo
Autor: Draganm61 Datum objave: 25.2.2008. IOpis. Izvorna grupa Kupres 1980-1990 |
Mi smo djeca kordunaških brda
Autor: Balkansko blago Datum objave: 25.12.2022. Opis. Etno grupa Bovićanke pjevaju tradicionalnu kordunašku pjesmu ojkaču. Pjevaju: Marija Maca Mraović Marija Arlov Mraović Danica Polimac Ljubica Mraović Snimljeno u selu Bović, na OPG Milena Putina Najstarija tonski sačuvana sevdalinka iz Novog Pazara
Datum objave: 6.6.2020. Postavio: Stari Dedo Opis: Najstarija tonski sačuvana sevdalinka iz Novog Pazara u izvedbi pokojnog Mija Radovića i rahmetli Zenuna Haskovića. Pokojni Mijo je bio poznati historičar, pisac, prvoborac, fudbaler, profesor i direktor Radničkog Univerziteta u Novom Pazaru. Zenun Hasković također prvoborac, po njemu je i Obrazovni centar dobio ime. Sevdalinku su snkmkli Milman Parry i Albert Lord prije WW2 u poznatoj Granati, a Harvard objavio 1950. godine. Zvuci Golije, Javora i Mučnja 2022
Autor: Dom Kulture Ivanjica Datum objave: 4.1.2023. Opis. Tradicionalna 47. Smotra narodnog stvaralaštva „Zvuci Golije, Javora i Mučnja“ održna je u Domu kulture u Ivanjici. Nastupale su u izvorne pevačke grupe, folklori, svirači starih instrumenata, zdravičari, pesnici i humoristi. IZVORNO-ROMANIJSKE PJESME - IZVORNA GRUPA ''JAHORINA'', ISTOČNI STARI GRAD SARAJEVO
Autor: LJUDI GOVORE, Prva internet TV Datum objave: 27.3.2017. Opis. Video snimanje, montaža i produkcija: LJUDI GOVORE Glavni i odgovorni urednik (producent): NEDELJKO ŽUGIĆ Napomena: Prema drevnoj mudrosti - čovjek je odgovoran prema mislima, a riječima kazanim i napisanim još više! |
Tradicija Crne Gore - Brđanski napjevi
Objavio: Duh Crnih Brda . Дух Црних Брда Datum objave: 19.12.2019. Opis. Tradicija Crne Gore - Brđanski napjevi. Dokumentarni Program Radio Televizije Crne Gore, 2016. Nastup ženske pjevačke „Vojvoda Vlatko Vuković" iz Bileće
Autor: Moja Hercegovina Datum objave: 21.9.2012. Etno grupa STARINA NOVAK Jelovci
Autor: cobrabih Datum objave: 14.10.2013. Opis. Ženska etno grupa "Starina Novak" egzistira nešto više od 10 godina. Pobjednice su više festivala. Članice: - Dragica Lopatić rođ. Vučićević - Stana Pandurević - Mira Simanić - Mila Lopatić rođ. Radenković - Branka Vuković rođ. Pandurević Ramski bećarac
Autor: jurerama Datum objave: 20.7.2011. Opis. "Nema raja bez rodnoga kraja ni miline bez Hercegovine" 
Ganga : pjesma o životu u Hercegovini : (sociologijske marginalije o gangi)
Autor: Ivan Cvitković; [autor fotografija Mario Iličić] Mjesto i godina izdanja: Zagreb, 2017. Nakladnik: Sarajevo : University Press, Izdanja Magistrat ; Zagreb : Plejada, 2017. Materijalni opis: 195 str. : ilustr.; 23 cm Nakladnički niz: Editio Civitas ; knj. 28 Opis. Knjiga sveučilišnog profesora posvećena je gangi, tradicionalnoj pjesmi među Hrvatima u zapadnoj Hercegovini i Imotskoj krajini, a nastala je kao izraz autorove želje da se sačuva uspomena i tradicija na ovu vrstu pjesme koja je u Hrvatskoj proglašena zaštićenom kulturnom baštinom. Autor je ukratko opisao i povijest Hercegovine, objasnio je običaje i pojmove hercegovačkog kraja, a knjiga je podijeljena u 20 cjelina u kojima su sortirane poruke i pouke iz gangi kao što su ljubav, obitelj, cvijeće, pečalbarstvo, kuća, rodno mjesto, kolo i ples, jelo i piće…itd. ISBN 9789537782597 (Plejada); ISBN 9789958673542 (University Press) |
Tužbalice (lelek, naricanje)
Tužbalica, naziv za stari široko prihvaćeni obredni pjesnički oblik koji se pojavljuje kao sastavni dio kulta mrtvih. Riječ je o raširenoj vrsti pjesme u mnogim književnostima (od Europe do Afrike i Azije). U većini europskih književnosti tužbalica je nestala tijekom procesa modernizacije. Potkraj 19. st. običaj tuženja postojao je još u Finskoj, Litvi, kod većine slavenskih naroda, u Rumunjskoj, Albaniji, Italiji. Tužbalica se sastoji od pohvale i spominjanja pokojnika istodobno sa žaljenjem i pozivanjem da se vrati, obraćanja pokojniku kao da je živ, vjerovanja da je zagrobni život isti kao ovozemaljski, poruke mrtvim srodnicima i prijateljima i sl. Riječ je o lirskoj pjesmi s epskim elementima koja, ovisno o narodu ili kraju iz kojega potječe, ima ustaljenu metričku formu, gotove stihove, formule i utvrđenu (tužnu i jednoličnu) melodiju.
Hrvatska. Većina hrvatskih tužbalica ispjevana je u osmercu, a ima i ponešto deseteračkih. Tužbalica je konvencionalna pjesma s ustaljenim načinom, mjestom i vremenom izvedbe, a kao izvođači pojavljuju se rođaci, prijatelji, susjedi ili posebno vješte osobe (najčešće žene) koje to rade profesionalno (narikače, tužilice, pokajnice). O prvim tužbalicama u hrvatskoj književnosti pisao je J. Šižgorić opisujući običaje Šibenika u djelu O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku (1487). Običaj tuženja kod nas se zadržao do najnovijega doba u ruralnim krajevima poput Like, Dalmatinske zagore te u susjednoj Hercegovini.
IZVOR Tužbalica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2021. Pristupljeno 20. 4. 2023.
Hrvatska. Većina hrvatskih tužbalica ispjevana je u osmercu, a ima i ponešto deseteračkih. Tužbalica je konvencionalna pjesma s ustaljenim načinom, mjestom i vremenom izvedbe, a kao izvođači pojavljuju se rođaci, prijatelji, susjedi ili posebno vješte osobe (najčešće žene) koje to rade profesionalno (narikače, tužilice, pokajnice). O prvim tužbalicama u hrvatskoj književnosti pisao je J. Šižgorić opisujući običaje Šibenika u djelu O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku (1487). Običaj tuženja kod nas se zadržao do najnovijega doba u ruralnim krajevima poput Like, Dalmatinske zagore te u susjednoj Hercegovini.
IZVOR Tužbalica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2021. Pristupljeno 20. 4. 2023.
|
|
KUD ,,Mijat Mašković" - "Ja bi' malo govorila" - tužbalica
Autor: Kolasin Heritage Datum objave: 7.5.2018. Opis. Snimak tuženja naše članice Vanje Kljajić na festivalu VEF u Negotinu 2015. (Drugo mjesto) Prema zapisu Davora Sedlarevića. • VEF Negotin, 2015... |
Srbske narodne tužbalice
Autor: starisloven14 Datum objave: 8.1.2020. Opis. Извори ''Драгачевке – руковет народних умотворина из Драгачева'', сакупио: Никола Ника Стојић. ''Калиопа'', Чачак, Гуча 1995. ''Антологија народних тужбалица''. ''Народна књига'', Београд 1962. ''Етнографски списи; о Црној Гори'', сакупио Вук Стефановић Караџић. ''Просвета'' – ''Нолит'', Београд 1987. http://www.svevlad.org.rs/predanje_fi... Више о томе: http://etno-institut.co.rs/cir/pojmov... |
LITERATURA
BANJEVIĆ, Branko: Polje jadikovo, antologija crnogorskih narodnih tužbalica. Grafički zavod. Titograd, 1971.
BUTORAC, Martina: Naricaljke u tradicijskoj kulturi. Završni rad. Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet. Osijek, 2015. (PDF)
ĐURIĆ, Vojislav: Tužbalica u svetskoj književnosti. Beograd, 1940.
DŽAKOVIĆ, Vukoman: Narodne tužbalice. Beograd, 1962.
DŽAKOVIĆ, Vukoman: Crnogorske narodne tužbalice. Titograd: Grafički zavo. Titograd, 1970.
KARADŽIĆ, Vuk: Život i običaji naroda srpskoga. Beograd, 1957.
KATANIĆ, Tomaš Kn: Jedna tužbalica iz Vasojevića. Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, XIV. Beograd, 1939.
LALEVIĆ, Miodrag S: Odnos i veze bugarštica i tužbalica. Prilozi proučavanju narodne poezije, III/1–2, Beograd, 1936.
LALEVIĆ, Miodrag S: Narodni izraz saučešća u okviru improvizacije. Narodno stvaralaštvo – Folklor, XII/47–48, 1973.
PARTIZANSKE crnogorske tužbalice. Fakultet za crnogorski jezik i književnost (i) Sekretarijat za kulturu Glavnog grada. Biblioteka Posebna izdanja Knjiga 31. Urednici: Boban Batrićević, Adnan Čirgić. Podgorica, 2019.
ŠAULIĆ, Novica: Srpske narodne tužbalice. Beograd: Grafički institut "Narodna misao". Beograd, 1929.
VLAHOVIĆ, Petar: Neki noviji oblici naših narodnih tužbalica. Narodno stvaralaštvo. Folklor, IX/35-36. Beograd, 1970.
VRČEVIĆ, Vuk: Tužbalice. Priredio dr Danilo Radojević, drugo izdanje, dopunjeno faksimilom rukopisa. Institut za crnogorski jezik i književnost. Podgorica, 2011.
VUKANOVIĆ, Tatomir: Narodne tužbalice. Vranje, 1972.
VUKANOVIĆ, Tatomir: Enciklopedija narodnog života, običaja i verovanja u Srba na Kosovu i Metohiji. Beograd: Vojnoizdavački zavod – Verzal press. Beograd, 2001.
VUKOVIĆ, Jovan: Intonacioni momenti i struktura stiha u tužbalicama. Rad VII-og kongresa folklorista Jugoslavije u Ohridu 1960. godine, Ohrid, 1964.
BUTORAC, Martina: Naricaljke u tradicijskoj kulturi. Završni rad. Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet. Osijek, 2015. (PDF)
- Sažetak. U brojnim radovima o pogrebnim običajima pojedinih krajeva, potvrđen je i običaj naricanja (plakanja) još od najstarijih civilizacija. Riječ je o drevnoj praksi usmene književnosti u tradicijskoj kulturi, o posebnom glazbeno- poetskom obliku bez obzira što izvori i kazivači govore da to nije pjevanje, a ni plač. Ustaljene forme, od kojih je najzastupljeniji deseterački stih, razne stilske figure i ponavljanja, istraživačima i etnomuzikolozima su dali razloga da naricaljke svrstaju u oblik lirske pjesme. Osim prikladnog deseterca, nailazi se također i na propisan sadržaj naricaljke kojim se obraća pokojniku. Indogermansko porijeklo ovog običaja proširuje istraživanje, ali rasprostranjenost istoga u našim krajevima dovoljna je za opis. Uz psihološku podlogu, zajednička obilježja naricanja svih krajeva su ponavljajuće formule, stilizirano melodijsko izvođenje, propisi i norme izvođenja, a zatim magijska funkcija i onozemaljska komunikacija. Praznovjerja i ostaci poganskih običaja postupno su slabili pred kršćanskim utjecajem, a pogrebi poprimaju oblik mirnijih i dostojanstvenijih ispraćaja. Ožalošćena obitelj tuguje u mirnom okruženju, a na sam ispraćaj dolaze ljudi koji su poznavali pokojnika i/ili obitelj. Sredinom 20.stoljeća naricanje se gubi i ostaju rijetke sredine u kojima se održao taj običaj.
- Opis. Tvrtko Čubelić smatra da se u načinu izvođenja tužbalice nekoga kraja mogu naslutiti osnovna obilježja pjevanja uopšte u tome kraju jer je tužbalica uklopljena u sistem pjevanja kraja ili prostora kojemu pripada. Tako nalazi da je crnogorska tužbalica nerazdvojivi dio razvijenoga načina guslarskog pjevanja u Crnoj Gori. Slušajući tužilice iz raznih krajeva Crne Gore, što uživo, što na snimcima do kojih smo uspjeli doći, uočili smo zajedničku karakteristiku da se akcenat tužilice u tužbalici ne poklapa s njezinim stvarnim akcentom, akcentom kraja kojemu pripada.
ĐURIĆ, Vojislav: Tužbalica u svetskoj književnosti. Beograd, 1940.
DŽAKOVIĆ, Vukoman: Narodne tužbalice. Beograd, 1962.
DŽAKOVIĆ, Vukoman: Crnogorske narodne tužbalice. Titograd: Grafički zavo. Titograd, 1970.
KARADŽIĆ, Vuk: Život i običaji naroda srpskoga. Beograd, 1957.
KATANIĆ, Tomaš Kn: Jedna tužbalica iz Vasojevića. Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, XIV. Beograd, 1939.
- Opis. O običaju "tuženja" žena za umrlim srodnicima i plemenicima. Da je tužaljka improvizovana žalostna pesma ili žalopojka koja se bez predaha izgovara. Žalopojke su protkane raznovrsnim motivima iz narodnog života, jer govori o svemu i svačemu.
LALEVIĆ, Miodrag S: Odnos i veze bugarštica i tužbalica. Prilozi proučavanju narodne poezije, III/1–2, Beograd, 1936.
LALEVIĆ, Miodrag S: Narodni izraz saučešća u okviru improvizacije. Narodno stvaralaštvo – Folklor, XII/47–48, 1973.
PARTIZANSKE crnogorske tužbalice. Fakultet za crnogorski jezik i književnost (i) Sekretarijat za kulturu Glavnog grada. Biblioteka Posebna izdanja Knjiga 31. Urednici: Boban Batrićević, Adnan Čirgić. Podgorica, 2019.
- Opis. Tužbalice iz ove zbirke pohranjene su u fondu NOB u Državnome arhivu Crne Gore, arhivsko odjeljenje Podgorica, pod nazivom „Pjesme i tužbalice za drugove koji su poginuli u toku NOB-a (1941–1944)“. Nijesu sve jednake estetske vrijednosti, ali je iz književnoistorijskih i kulturnoistorijskih razloga ovđe publikovana svaka – bez obzira na estetsku vrijednost. Svaka se od njih odnosi na konkretne ljude i konkretne događaje. Ono u čemu se partizanska tužbalica prije svega razlikuje od klasične crnogorske tužbalice jeste stalno prisutan motiv izdaje i izdajnika. Herojstvo i ideal bezuslovne borbe za nacionalno oslobođenje koji je do nivoa kulta bio izgrađen kroz prethodnih dvjesta godina vladavine Petrovića nije ostavljao mjesta za kolaboracionizam s neprijateljem. (...) U partizanskom, odnosno Narodnoosobodilačkom pokretu Jugoslavije, učestvovalo je dosta boraca iz Crne Gore, od kojih je širom jugoslovenskih bojišta i u Crnoj Gori život ostavilo oko 14.500 crnogorskih partizana. Upravo tim borcima posvećene su tužbalice koje se priređuju u ovoj knjizi. U njima je prisutan odraz tih borbi, u njima se pominju stratišta i stradanja, velike ofanzive i velike bitke, ali i konkretni učesnici – dželati i žrtve. Na vrijednost ove knjige uticao je i popis tužilica, žena koje su izgovarale ove tužne pjesme, kao i znatan broj fotografija s ratišta, zbjegova i najrazličitijih mjesta tokom Drugoga svjetskog rata.
ŠAULIĆ, Novica: Srpske narodne tužbalice. Beograd: Grafički institut "Narodna misao". Beograd, 1929.
VLAHOVIĆ, Petar: Neki noviji oblici naših narodnih tužbalica. Narodno stvaralaštvo. Folklor, IX/35-36. Beograd, 1970.
VRČEVIĆ, Vuk: Tužbalice. Priredio dr Danilo Radojević, drugo izdanje, dopunjeno faksimilom rukopisa. Institut za crnogorski jezik i književnost. Podgorica, 2011.
VUKANOVIĆ, Tatomir: Narodne tužbalice. Vranje, 1972.
VUKANOVIĆ, Tatomir: Enciklopedija narodnog života, običaja i verovanja u Srba na Kosovu i Metohiji. Beograd: Vojnoizdavački zavod – Verzal press. Beograd, 2001.
VUKOVIĆ, Jovan: Intonacioni momenti i struktura stiha u tužbalicama. Rad VII-og kongresa folklorista Jugoslavije u Ohridu 1960. godine, Ohrid, 1964.
Pojmovnik: Tužbalica
IZVOR Etnografski institut SANU - Pojmovnik: Tužbalica (Web archive: HTML)
IZVOR Etnografski institut SANU - Pojmovnik: Tužbalica (Web archive: HTML)
Tužbalica (naricaljka, zapevka) je pjesma obrednog karaktera i važan dio posmrtnog obreda i kulta, ali i dragocjen fenomen folklora i narodne književnosti.
Etnološka obrada
Osnovni tekst
Tužbalica (naricaljka, zapevka) je pjesma obrednog karaktera i važan dio posmrtnog obreda i kulta, ali i dragocjen fenomen folklora i narodne književnosti. NJome je oglašavana smrt, i u okviru žaljenja za umrlim shvatana je kao dug i obaveza prema pokojniku.
Postojala je od pamtivijeka u svim kulturama i kod svih naroda, a u novije vrijeme iščezava. Na Balkanu, pa tako i u Srbiji i krajevima naseljenim srpskim življem, tužbalica se još uvijek može čuti u ruralnim krajevima. Ovaj običaj se najduže zadržao u ekonomski manje naprednim oblastima sa patrijarhalnom kulturom, kao što su Crna Gora, Hercegovina, Kosovo, Lika, Dalmatinska Zagora, jugozapadna Srbija, Makedonija. U poslednje vrijeme ovo je vještina isključivo starijih izvođača. Novi naraštaji rijetko razumiju njen značaj, i nikad je ne uče. Mlađa osoba koja bi znala (ili željela da zna) da tuži bila bi zapanjujući izuzetak. Ne primajući tuženje (naricanje, zapevanje, bugarenje, kukanje, lelekanje) u svoje nasleđe, mladi ga se nerijetko stide i ne podržavaju ovu praksu u svojoj porodici i okolini.
Za tužbalice je u različitim, posebno patrijarhalnim kulturama zajedničko da ih izvode žene. Takav je slučaj i sa srpskom tužbalicom. Dešavalo se i da muškarci nariču, o čemu ima pomena u epskim pjesmama (Ženidba Milića barjaktara i Smrt vojvode Kajice). I danas se, na primer u Crnoj Gori (doduše vrlo rijetko), može čuti muško naricanje, tzv. lelekanje. Za upokojenim bližnjima muškarci i žene žale na različite načine. Žena žali duže, javno, glasnije, i „artikulisano“, kroz tužbalicu. NJu bi započinjale, izvodile i predvodile žene koje su se u tuženju izvještile, koje su po ovom daru u zajednici prepoznatljive i pamćene, vrsne tužilice (tuškinje, narikače, pokajnice, zapevalje, jaukalice). Od njih su vještinu od mladosti učile naslednice, slušajući i podražavajući. Tužilice izražavaju sopstvenu bol i/ili bol porodice umrlog (a to nije nužno tuga za istim pokojnikom), oblikuju ga i kanališu kroz pjesmu koja je zamišljeni dijalog sa umrlim, direktno obraćanje njemu. U mnogim krajevima u određenim prilikama (ukoliko u porodici nije bilo dobre tužilice, ili da bi oplakivanje bilo što ljepše) javno su za nadoknadu tužile tzv. profesionalne narikače, posebno vješto i dirljivo.
Iako je spontani izraz bola i žalosti (vjerovalo se da pripremanje tuženja priziva zlo), naricaljka ima konvencionalni karakter sa ustaljenim obrednim pravilima, načinom, mjestom i vremenom tuženja. U prvom redu tuži najbliža rođaka. Majka, sestra ili ćerka tuži najiskrenije i najdirljivije. One koje nisu rođake (susjetke, prijateljice, profesionalne narikače), tužeći za upokojenim uvijek pomenu umrle iz svoje porodice. Naricanje se praktikuje tokom dana do zalaska sunca, počinje sa časom smrti i traje do sahrane (nešto skromnije se može tužiti nakon četrdeset dana i nakon navršene godine od pokojnikove smrti). Naricalo se pred skupom i u samoći, u kući, neposredno posle nečije smrti, u pogrebnoj povorci, na grobu (ali i kasnije, na putu, kraj izvora, u hladu…). Naročito snažno se kroz tužbalicu oplakivao ugledan muškarac u punoj snazi, što je u sprezi sa činjenicom da je tužbalica bila od naročitog značaja u patrijarhalnim krajevima. Ukoliko je pokojnik umro daleko od kuće, moglo se tužiti nad njegovim odijelom, slikom, oružjem, nad bilo kojim predmetom koji bi ga zamjenjivao.
Struktura tužbalice, konzervativna po formi, sačuvala se kroz dugi niz vjekova. Sadrži pohvalu pokojnika i isticanje njegovih osobina, žaljenje zbog smrti i pozivanje da se vrati, razgovor sa pokojnikom kao da je živ, poruke umrlim rođacima, predstavu o zagrobnom životu kao sličnom zemaljskom, itd. Jednolična, otegnuta melodija i gotovi izrazi, stihovi i formule, pomažu u stvaranju tužbalice. U oblastima u kojima je srpski narod više ginuo u ratovima, tužbalica se razvijala u smjeru ratničke i rodoljubive pjesme, a oplakivanje poginulog kao srčanog borca imalo je osjetnu usmjerenost ka isticanju nacionalnih ideala. Ovakav tip tuženja bio je dominantan u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini. U krajevima gdje se umiralo uglavnom prirodnom smrću, na primer u Makedoniji, tužbalica je bila prisnijeg, porodičnog karaktera.
Tužbalicom se, dakle, pokojni valjano ispraća, ali i ne zaboravlja. NJegovom smrću prekida se uobičajeni tok privatnog i društvenog života i neophodna je restauracija tog toka, pamćenje, urezivanje u sjećanje, da bi se vaspostavio (minulom smrću do temelja uzdrman) individualni i kolektivni osjećaj trajanja, neosporno suštinski za čovjeka i čovječanstvo. Tužilice čuvaju svoje umrle od zaborava pohvalom fizičkih i psihičkih odlika, isticanjem svima poznatih specifičnih životnih prilika pokojnika, i naročito, gomilanjem vlastitih imena. Osim pokojnikovog, to su lična imena živih koji ostaju da tuguju i lična imena onih koji će umrlog dočekati na „onom svijetu“ (najbliži članovi porodice, kumovi i bliski prijatelji). Ako tužilica nije pokojnikova rođaka, ona će pomenuti i „pozdraviti“ i svoje pokojne bližnje. Tu su i geografska imena karakteristična i usko vezana za pokojnika i njegovu zajednicu, ne samo naselja u kojima je rođen, živio i umro, već i planina, rijeka, puteva kojim je obično hodio ili drva pod kojim se volio odmoriti. Tako se stvara detaljna i neponovljiva društvena i topografska reljefna mapa pomoću koje se neuhvatljiva, neopipljiva, nesigurna egzistencija umrlog stavlja u okvire konkretnog okruženja živih. Korišćenjem i ponavljanjem vlastitih imena žena-stvaralac konvencionalne formulaične izraze personalizuje, pretvara ih u nešto lično, posebno, jedinstveno i neponovljivo.
Srpsku obrednu tužbalicu mogla je izvoditi jedna žena, dvije žene naizmjenično, ili više njih u skupu. Zapijevalo se obično u osmercu i desetercu. Ako bi tužile dvije žene, zapijevale bi jedna za drugom i lagano obilazile odar, pri čemu je druga ponavljala svaki stih prve tužilice. U naricanju u skupu jedna žena je predvodila pjevajući stih koje su ostale redom prihvatale, ili bi se učesnice nadovezivale jedna na drugu, tako da stih sa prethodnim čini cjelinu. Prva varijanta tuženja u skupu mogla se sprovoditi i u tzv. posmrtnom oru ili žalosnom kolu (Ženidba Milića Barjaktara). U njemu se tužilice drže za ruke i okupljene oko odra poklanjaju pokojniku. Žensko tuženje je nekada bivalo praćeno drugim izrazima žalosti, obrednim radnjama koje su zajedničke za mnoge kulture. To su nošenje crnine ili korote (koje se još uvijek praktikuje), odsijecanje kose, skidanje marame ili obuće, grebanje obraza i nagrđivanje lica.
Prizor tuženja na posmatrača svakako ostavlja snažan utisak. Žena koja tuži često je percipirana kao neuravnotežena usled bola, čak opasna po sebe i druge. Same žene koje tuže, pak, svoju pjesmu shvataju ne kao nekontrolisani emotivni ispad, već kao sredstvo kojim se izrazito teške emocije kanališu, kao ventil kojim se upravo izbjegava ludilo i (samo)destruktivnost. Ovaj katarzični, konstruktivni i terapeutski potencijal tuženja veoma je važan i blizak graničnom, demarkacionom aspektu tužbalice kao mosta između živih i mrtvih. Tužilice su složne u tome da je naricanje unutrašna potreba, društveno prihvatljivija i zdravija (i po ožalošćenu ženu i po ožalošćeni skup) od nekontrolisanog plača, vriska i jecanja. Tužbalica je izgrađen, artikulisan, emotivno formulisan odgovor na smrt. Žene se čak međusobno ohrabruju da tuže, umjesto da samo plaču, da podjele svoju priču i bol, da dopuste drugima da u njihovoj žalosti učestvuju (živima, prisutnima, ali i mrtvima, pomenutima). Kroz ovo dijeljenje one se postepeno smiruju, rane zacjeljuju, i ono što je počelo kao nekontrolisani plač završava kao strukturisana tužbalica, nekad pamćena, zapisivana i snimana. Terapeutski aspekt odnosi se i na izvođača i na cijelu pokojnikovu porodicu, i na čitav skup koji se od pokojnog oprašta. Pokojnikovu porodicu smiruje saznanje da je njihov bližnji ispraćen valjano. Otići neoplakan smatrano je nesrećom u mnogim kulturama.
Dajući odušak spektru veoma snažnih osjećanja, tužbalice se brzo i lako transformišu iz pjesme žalosti u osvetničke pjesme, pjesme koje pozivaju na osvetu ili je, čak, izvršenu opisuju. Često se, dakle, u istom narativu smjenjuju i preplijeću tuga i gnijev, bol zbog gubitka i poziv na osvetu, jasna granica između ovih osjećanja se gubi. Ovaj osvetnički aspekt je u ne tako davnoj prošlosti bio karakterističan za one krajeve u kojima je dugo bio živ strašni običaj krvne osvete (Crna Gora, Hercegovina, Grčka, Albanija, Sicilija…). Ugrađivanje bola u pjesmu je samo po sebi izbacivanje, ispoljavanje patnje, oslobađanje od nje, sređivanje emotivnih utisaka, kontrolisanje istih. Kroz pjesmu tužilice dijeli se bol i njegovo težište prebacuje sa individue na kolektiv. Možda se označavanjem krivca težište izmešta sa boli zbog gubitka na bijes usmjeren ka vinovniku. Tako bol uminjuje, rasipa se, ustupa pred drugim osjećanjem. U oba slučaja intimna, privatna patnja izlazi iz jedne duše u javnost, u zajednicu, nalazi utjehu u prolivanju suza sa onima koji saosjećaju, ili u fokusiranju na onoga ko je smrt izazvao.
Tužbalicu stvaraju žene, pogružene majke, sestre, ćerke, supruge. One koje život donose i ispraćaju ga. Tuženje je i stvaranje, stvaralaštvo, umjetnost. Stoga je gašenje ovog običaja i gašenje jedne umjetnosti. Stvaralački aspekt naricanja je u tijesnoj vezi sa pomenutim iscjeliteljskim. Tužilice su narodne pjesnikinje, kompozitori i pjevači, ali i glumci, scenski izvođači. Bolna umjetnost tuženja je umjetnost žene, rodno specifična. Ne može svaka žena biti tužilica. Neophodno je posjedovati određene verbalne i muzičke vještine, znati ih kombinovati i tako svoju i tuđu bol oblikovati u umjetničko djelo. Tužilica koristi zalihu predajom utvrđenih tekstualnih i muzičkih formula i neizreciva osjećanja oblikuje u misli, ideje, shvatljive i opipljive. Ona je zanatlija, stvaralac, izvođač, narodni pjesnik, umjetnik. Neke izvedbe iznenađuju snagom i ljepotom izraza, dirljivom metaforom, suptilnim odabirom riječi, melodijom koja uprkos monotoniji omamljuje, repetitivnim ritmom i neočekivanom izmjenom. Nekada i stav tijela žene koja tuži govori mnogo. Jecaj, uzdah, jek, pauza, govor kroz suze, nemoć tijela i drhtaj glasa, efekat difonične/polifonične strukture tuženja u duetu/grupi, sve su to elementi koje glumac koristi na pozornici.
Ovaj žanr karakteriše višestruka fluidnost. To je forma između govora i pjesme, povezuje tradicijom utvrđene formule i individualnu vještinu. Proces komponovanja teče paralelno sa procesom (javnog, scenskog) izvođenja, titra između spontanog izražavanja duševnog bola i pažljivog i promišljenog poetskog tkanja, povezuje bujice različitih osjećanja koja se smjenjuju. Naročito je zanimljivo da je žena mogla pri radu (npr. pletenju ili tkanju) pjevušiti neku, u njenom kraju poznatiju tužbalicu. Ovaj nesvakidašnji fenomen folklora, simultano bavljenje dvama izrazito stvaralačkim radinostima, zaslužan je što su neke naše lijepe naricaljke sačuvane. U prošlosti su neke od ovih pjesama slovile za krasne i dirljive. Takve su mogle ući u književnost. Petar II Petrović NJegoš je u Gorski Vijenac uveo tuženje sestre Batrićeve za bratom. Ovaj biser među tužbalicama, visoke poetske i dramske vrijednosti, ne prestaje da zadivljuje.
Tužbalicom se žene direktno obraćaju mrtvima, „dižu ih iz groba“ i podstiču na interakciju sa živima. U ovom dijalogu sa umrlim ogleda se određena (moglo bi se reći subverzivna) moć koju žene posjeduju u domenu smrti. U patrijarhalnim društvima, u kojima je potcjenjivana, žena je osim određene kontrole nad životom (kroz ulogu roditeljke i babice) imala i određenu kontrolu nad smrću, upravo kroz važnu ulogu u posmrtnom ritualu. Tuženje nije samo ženski odgovor na smrt. Ono nastaje iz odnosa čitave zajednice prema smrti, pa shodno tome i prema životu.
Etnološka obrada
Osnovni tekst
Tužbalica (naricaljka, zapevka) je pjesma obrednog karaktera i važan dio posmrtnog obreda i kulta, ali i dragocjen fenomen folklora i narodne književnosti. NJome je oglašavana smrt, i u okviru žaljenja za umrlim shvatana je kao dug i obaveza prema pokojniku.
Postojala je od pamtivijeka u svim kulturama i kod svih naroda, a u novije vrijeme iščezava. Na Balkanu, pa tako i u Srbiji i krajevima naseljenim srpskim življem, tužbalica se još uvijek može čuti u ruralnim krajevima. Ovaj običaj se najduže zadržao u ekonomski manje naprednim oblastima sa patrijarhalnom kulturom, kao što su Crna Gora, Hercegovina, Kosovo, Lika, Dalmatinska Zagora, jugozapadna Srbija, Makedonija. U poslednje vrijeme ovo je vještina isključivo starijih izvođača. Novi naraštaji rijetko razumiju njen značaj, i nikad je ne uče. Mlađa osoba koja bi znala (ili željela da zna) da tuži bila bi zapanjujući izuzetak. Ne primajući tuženje (naricanje, zapevanje, bugarenje, kukanje, lelekanje) u svoje nasleđe, mladi ga se nerijetko stide i ne podržavaju ovu praksu u svojoj porodici i okolini.
Za tužbalice je u različitim, posebno patrijarhalnim kulturama zajedničko da ih izvode žene. Takav je slučaj i sa srpskom tužbalicom. Dešavalo se i da muškarci nariču, o čemu ima pomena u epskim pjesmama (Ženidba Milića barjaktara i Smrt vojvode Kajice). I danas se, na primer u Crnoj Gori (doduše vrlo rijetko), može čuti muško naricanje, tzv. lelekanje. Za upokojenim bližnjima muškarci i žene žale na različite načine. Žena žali duže, javno, glasnije, i „artikulisano“, kroz tužbalicu. NJu bi započinjale, izvodile i predvodile žene koje su se u tuženju izvještile, koje su po ovom daru u zajednici prepoznatljive i pamćene, vrsne tužilice (tuškinje, narikače, pokajnice, zapevalje, jaukalice). Od njih su vještinu od mladosti učile naslednice, slušajući i podražavajući. Tužilice izražavaju sopstvenu bol i/ili bol porodice umrlog (a to nije nužno tuga za istim pokojnikom), oblikuju ga i kanališu kroz pjesmu koja je zamišljeni dijalog sa umrlim, direktno obraćanje njemu. U mnogim krajevima u određenim prilikama (ukoliko u porodici nije bilo dobre tužilice, ili da bi oplakivanje bilo što ljepše) javno su za nadoknadu tužile tzv. profesionalne narikače, posebno vješto i dirljivo.
Iako je spontani izraz bola i žalosti (vjerovalo se da pripremanje tuženja priziva zlo), naricaljka ima konvencionalni karakter sa ustaljenim obrednim pravilima, načinom, mjestom i vremenom tuženja. U prvom redu tuži najbliža rođaka. Majka, sestra ili ćerka tuži najiskrenije i najdirljivije. One koje nisu rođake (susjetke, prijateljice, profesionalne narikače), tužeći za upokojenim uvijek pomenu umrle iz svoje porodice. Naricanje se praktikuje tokom dana do zalaska sunca, počinje sa časom smrti i traje do sahrane (nešto skromnije se može tužiti nakon četrdeset dana i nakon navršene godine od pokojnikove smrti). Naricalo se pred skupom i u samoći, u kući, neposredno posle nečije smrti, u pogrebnoj povorci, na grobu (ali i kasnije, na putu, kraj izvora, u hladu…). Naročito snažno se kroz tužbalicu oplakivao ugledan muškarac u punoj snazi, što je u sprezi sa činjenicom da je tužbalica bila od naročitog značaja u patrijarhalnim krajevima. Ukoliko je pokojnik umro daleko od kuće, moglo se tužiti nad njegovim odijelom, slikom, oružjem, nad bilo kojim predmetom koji bi ga zamjenjivao.
Struktura tužbalice, konzervativna po formi, sačuvala se kroz dugi niz vjekova. Sadrži pohvalu pokojnika i isticanje njegovih osobina, žaljenje zbog smrti i pozivanje da se vrati, razgovor sa pokojnikom kao da je živ, poruke umrlim rođacima, predstavu o zagrobnom životu kao sličnom zemaljskom, itd. Jednolična, otegnuta melodija i gotovi izrazi, stihovi i formule, pomažu u stvaranju tužbalice. U oblastima u kojima je srpski narod više ginuo u ratovima, tužbalica se razvijala u smjeru ratničke i rodoljubive pjesme, a oplakivanje poginulog kao srčanog borca imalo je osjetnu usmjerenost ka isticanju nacionalnih ideala. Ovakav tip tuženja bio je dominantan u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini. U krajevima gdje se umiralo uglavnom prirodnom smrću, na primer u Makedoniji, tužbalica je bila prisnijeg, porodičnog karaktera.
Tužbalicom se, dakle, pokojni valjano ispraća, ali i ne zaboravlja. NJegovom smrću prekida se uobičajeni tok privatnog i društvenog života i neophodna je restauracija tog toka, pamćenje, urezivanje u sjećanje, da bi se vaspostavio (minulom smrću do temelja uzdrman) individualni i kolektivni osjećaj trajanja, neosporno suštinski za čovjeka i čovječanstvo. Tužilice čuvaju svoje umrle od zaborava pohvalom fizičkih i psihičkih odlika, isticanjem svima poznatih specifičnih životnih prilika pokojnika, i naročito, gomilanjem vlastitih imena. Osim pokojnikovog, to su lična imena živih koji ostaju da tuguju i lična imena onih koji će umrlog dočekati na „onom svijetu“ (najbliži članovi porodice, kumovi i bliski prijatelji). Ako tužilica nije pokojnikova rođaka, ona će pomenuti i „pozdraviti“ i svoje pokojne bližnje. Tu su i geografska imena karakteristična i usko vezana za pokojnika i njegovu zajednicu, ne samo naselja u kojima je rođen, živio i umro, već i planina, rijeka, puteva kojim je obično hodio ili drva pod kojim se volio odmoriti. Tako se stvara detaljna i neponovljiva društvena i topografska reljefna mapa pomoću koje se neuhvatljiva, neopipljiva, nesigurna egzistencija umrlog stavlja u okvire konkretnog okruženja živih. Korišćenjem i ponavljanjem vlastitih imena žena-stvaralac konvencionalne formulaične izraze personalizuje, pretvara ih u nešto lično, posebno, jedinstveno i neponovljivo.
Srpsku obrednu tužbalicu mogla je izvoditi jedna žena, dvije žene naizmjenično, ili više njih u skupu. Zapijevalo se obično u osmercu i desetercu. Ako bi tužile dvije žene, zapijevale bi jedna za drugom i lagano obilazile odar, pri čemu je druga ponavljala svaki stih prve tužilice. U naricanju u skupu jedna žena je predvodila pjevajući stih koje su ostale redom prihvatale, ili bi se učesnice nadovezivale jedna na drugu, tako da stih sa prethodnim čini cjelinu. Prva varijanta tuženja u skupu mogla se sprovoditi i u tzv. posmrtnom oru ili žalosnom kolu (Ženidba Milića Barjaktara). U njemu se tužilice drže za ruke i okupljene oko odra poklanjaju pokojniku. Žensko tuženje je nekada bivalo praćeno drugim izrazima žalosti, obrednim radnjama koje su zajedničke za mnoge kulture. To su nošenje crnine ili korote (koje se još uvijek praktikuje), odsijecanje kose, skidanje marame ili obuće, grebanje obraza i nagrđivanje lica.
Prizor tuženja na posmatrača svakako ostavlja snažan utisak. Žena koja tuži često je percipirana kao neuravnotežena usled bola, čak opasna po sebe i druge. Same žene koje tuže, pak, svoju pjesmu shvataju ne kao nekontrolisani emotivni ispad, već kao sredstvo kojim se izrazito teške emocije kanališu, kao ventil kojim se upravo izbjegava ludilo i (samo)destruktivnost. Ovaj katarzični, konstruktivni i terapeutski potencijal tuženja veoma je važan i blizak graničnom, demarkacionom aspektu tužbalice kao mosta između živih i mrtvih. Tužilice su složne u tome da je naricanje unutrašna potreba, društveno prihvatljivija i zdravija (i po ožalošćenu ženu i po ožalošćeni skup) od nekontrolisanog plača, vriska i jecanja. Tužbalica je izgrađen, artikulisan, emotivno formulisan odgovor na smrt. Žene se čak međusobno ohrabruju da tuže, umjesto da samo plaču, da podjele svoju priču i bol, da dopuste drugima da u njihovoj žalosti učestvuju (živima, prisutnima, ali i mrtvima, pomenutima). Kroz ovo dijeljenje one se postepeno smiruju, rane zacjeljuju, i ono što je počelo kao nekontrolisani plač završava kao strukturisana tužbalica, nekad pamćena, zapisivana i snimana. Terapeutski aspekt odnosi se i na izvođača i na cijelu pokojnikovu porodicu, i na čitav skup koji se od pokojnog oprašta. Pokojnikovu porodicu smiruje saznanje da je njihov bližnji ispraćen valjano. Otići neoplakan smatrano je nesrećom u mnogim kulturama.
Dajući odušak spektru veoma snažnih osjećanja, tužbalice se brzo i lako transformišu iz pjesme žalosti u osvetničke pjesme, pjesme koje pozivaju na osvetu ili je, čak, izvršenu opisuju. Često se, dakle, u istom narativu smjenjuju i preplijeću tuga i gnijev, bol zbog gubitka i poziv na osvetu, jasna granica između ovih osjećanja se gubi. Ovaj osvetnički aspekt je u ne tako davnoj prošlosti bio karakterističan za one krajeve u kojima je dugo bio živ strašni običaj krvne osvete (Crna Gora, Hercegovina, Grčka, Albanija, Sicilija…). Ugrađivanje bola u pjesmu je samo po sebi izbacivanje, ispoljavanje patnje, oslobađanje od nje, sređivanje emotivnih utisaka, kontrolisanje istih. Kroz pjesmu tužilice dijeli se bol i njegovo težište prebacuje sa individue na kolektiv. Možda se označavanjem krivca težište izmešta sa boli zbog gubitka na bijes usmjeren ka vinovniku. Tako bol uminjuje, rasipa se, ustupa pred drugim osjećanjem. U oba slučaja intimna, privatna patnja izlazi iz jedne duše u javnost, u zajednicu, nalazi utjehu u prolivanju suza sa onima koji saosjećaju, ili u fokusiranju na onoga ko je smrt izazvao.
Tužbalicu stvaraju žene, pogružene majke, sestre, ćerke, supruge. One koje život donose i ispraćaju ga. Tuženje je i stvaranje, stvaralaštvo, umjetnost. Stoga je gašenje ovog običaja i gašenje jedne umjetnosti. Stvaralački aspekt naricanja je u tijesnoj vezi sa pomenutim iscjeliteljskim. Tužilice su narodne pjesnikinje, kompozitori i pjevači, ali i glumci, scenski izvođači. Bolna umjetnost tuženja je umjetnost žene, rodno specifična. Ne može svaka žena biti tužilica. Neophodno je posjedovati određene verbalne i muzičke vještine, znati ih kombinovati i tako svoju i tuđu bol oblikovati u umjetničko djelo. Tužilica koristi zalihu predajom utvrđenih tekstualnih i muzičkih formula i neizreciva osjećanja oblikuje u misli, ideje, shvatljive i opipljive. Ona je zanatlija, stvaralac, izvođač, narodni pjesnik, umjetnik. Neke izvedbe iznenađuju snagom i ljepotom izraza, dirljivom metaforom, suptilnim odabirom riječi, melodijom koja uprkos monotoniji omamljuje, repetitivnim ritmom i neočekivanom izmjenom. Nekada i stav tijela žene koja tuži govori mnogo. Jecaj, uzdah, jek, pauza, govor kroz suze, nemoć tijela i drhtaj glasa, efekat difonične/polifonične strukture tuženja u duetu/grupi, sve su to elementi koje glumac koristi na pozornici.
Ovaj žanr karakteriše višestruka fluidnost. To je forma između govora i pjesme, povezuje tradicijom utvrđene formule i individualnu vještinu. Proces komponovanja teče paralelno sa procesom (javnog, scenskog) izvođenja, titra između spontanog izražavanja duševnog bola i pažljivog i promišljenog poetskog tkanja, povezuje bujice različitih osjećanja koja se smjenjuju. Naročito je zanimljivo da je žena mogla pri radu (npr. pletenju ili tkanju) pjevušiti neku, u njenom kraju poznatiju tužbalicu. Ovaj nesvakidašnji fenomen folklora, simultano bavljenje dvama izrazito stvaralačkim radinostima, zaslužan je što su neke naše lijepe naricaljke sačuvane. U prošlosti su neke od ovih pjesama slovile za krasne i dirljive. Takve su mogle ući u književnost. Petar II Petrović NJegoš je u Gorski Vijenac uveo tuženje sestre Batrićeve za bratom. Ovaj biser među tužbalicama, visoke poetske i dramske vrijednosti, ne prestaje da zadivljuje.
Tužbalicom se žene direktno obraćaju mrtvima, „dižu ih iz groba“ i podstiču na interakciju sa živima. U ovom dijalogu sa umrlim ogleda se određena (moglo bi se reći subverzivna) moć koju žene posjeduju u domenu smrti. U patrijarhalnim društvima, u kojima je potcjenjivana, žena je osim određene kontrole nad životom (kroz ulogu roditeljke i babice) imala i određenu kontrolu nad smrću, upravo kroz važnu ulogu u posmrtnom ritualu. Tuženje nije samo ženski odgovor na smrt. Ono nastaje iz odnosa čitave zajednice prema smrti, pa shodno tome i prema životu.
IZVORI I LITERATURA
SKENDI, Stavro: Albanian and South Slavic Oral Epic Poetry (1954). Reprint New York, 1969. (PDF)
