|
|
SREDIŠNJI DINARSKI POJAS > POVRŠI I BRDA CRNE GORE I PROKLETIJE > Kučke planine (Žijovo) > Vodič - 1. dio
Praktična karta vrhova i grebena
|
U SURADNJI S: VIA DINARICA
 Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području Kučkih planina Oglašavajte ovdje:
|
|
Panorama s Magliča
Pogled s Magliča kučkog u smjeru juga, prema središnjoj grupi vrhova Kučkih planina, među kojima je najviši Surdup. Između njih, u sredini fotografije, pruža se niži greben Torača. |
|
Pogled od Bukumirskog jezera na kučke vrhove
S lijeva na desno: Pasjak (oblika glave šećera), Štitan (nazire se u sredini u pozadini, s položenim grebenom) te sjeverni izdvojeni greben Surdupa (dominira fotografijom, desno). |
|
Panorama Kučkih planina
Pogled s vrha Huma orahovskog u smjeru sjevera, na većinu vrhova Žijova. |
Planine, grebeni i vrhovi
|
Najviši vrh Kučkih planina je Surdup (2184 m). U Kučkim planinama ima više od 15 vrhova viših od 2000 metra n.v. Međutim, kako se kučki vrhovi dvotisućnjaci izdižu s krške površi njihova apsolutna visina ne dolazi uvijek do izražaja. No ipak, što se tiče njihove fizionomije i reljefa, radi se o visokoplaninskom području i visokim planinskim vrhovima - šiljatih i surovih kamenitih vrhova, glacijacijom oblikovanih grebena, mnoštva jama i ponora, dubokih uvala, planinskih polja i jezera.
Grupe planina i vrhova Kučkih planina
|
Grupe planina i vrhova Kučkih planina
Središnja grupa (1) Surdup, 2184 m Štitan, 2172 m (moguće je pronaći i podatke o 2147 m) Pasjak, 2050 m (može se pronaći i podatak o 2051 m) Treskavac, 2024 m Smojan, 2064 m (može se pronaći i podatak o 2080 m, 2082 m, te 2085) Toljevac, 2022 m Đebeza, 1755 m Zagon, 1871 m Jugozapadni dio (2) Žijovo (Žijevo), 2131 m Šila; Šila Velja, 2130 m (mogu se pronaći i podaci: 2129 m, 2134 m); Šilja Mala, 2022 m Jovanov vrh, 2084 m Pločnik, 2080 m (može e pronaći i 2082 m) Viljenica, 2009 m Suvo brdo, 2096 m (može se pronaći i 2098 m) Berovača, 1988 m Hum orahovski, 1833 m (može se pronaći i 1834 m) Labodnica, 1622 m Stružica, 1528 m Raušnik, 1242 m Siljevnik, 1150 m Suka (Suka gruda), 1214 m Jugoistočni dio (3) Vila, alb. Maja e Vilës, 2093 m Štrungeze, 2103 m Prijun, 2005 m Krisitor, 2024 m Samotorit, 1871 m Kodra kučka, 1858 m Beškeza-Koštica, 1954 m Maja e Prestomanit, 1946 m Maja Metohisë, 1835 m (na karti Vojnogeogr. zavoda iz BG stoji Metohija i Siprme 1836 m) Maja e Brinja e Viçit, 1883 m Maja e Kertolit, 1840 m Maja e Haramis, 1810 m Maja e Grebenit (Greben, Maj' e Grebenit), 1842 m (Vojnogeogr. zavod.), 1840 m Maja e Drenës, 1661 m Maja Pjeshkes, 1818 m Sjeverni dio (4) Maglič (Kučki), 2142 m Suvovrh, 1911 m |
|
Na Širokaru Lakovića
Kolibe katuna Širokar Lakovića i stijene zvane Pasjaci u pozadini. U usjeku Pasjaka u daljini proviruje Surdup, najviši greben Kučkih planina. |
Po planini i po kraju
1. OD VERUŠE DO ŠIROKARA
Detalj topografske karte; mjerilo 1:25000, sekcija Žijovo 149-3-3, podaci iz 1972. god., tiskano 1980. godine.
Katun Mokra
Katun Mokra
Na putu od Mokre prema Širokaru u blizini izvora Točak Rašovića, uz padine Torača (padina desno).
U pozadini desno je jedan od vrhova (kota 1988 m) na grebenu Pasjaci. 
Detalj topografske karte; mjerilo 1:25000, sekcija Žijovo 149-3-3, podaci iz 1972. god., tiskano 1980. godine.
Pristup Katunu Lakovića iz smjera Mokre
|
Katun Mokra se nalazi na 1500 m nadmorske visine i udaljen je 50 km od Podgorice, 1 km od Bukumirskog jezera i 6 km od Rikavačkog jezera. Do katuna se može doći asfaltnim cestama iz dva pravca od Podgorice: preko Meduna i preko Veruše.
Planinama Crne Gore: Kučke planine od Veruše do Carina
Datum objave: 12.5.2020. Proiuzvodnja: RTCG Opis: Natura Viva: Planinama Crne Gore - Kučke planine od Veruše do Carina Proizvodnja: Televizija Crne Gore, 1996-1998. PRIRODNI FENOMENI CRNE GORE - Kako i gdje nastaje "suza Evrope"?
Autor: RTCG - Zvanični kanal Datum objave: 13.3.2023. Opis. Tara, jedan od najvećih evropskih prirodnih rezervoara pitke vode na otvorenom. Dokumentarno-avanturistički serijal Prirodni fenomeni Crne Gore. Šest epizoda o specifičnostima iz oblasti ornitologije, botanike, speleologije, klimatologije i hidrologije. Ovaj YouTube kanal, kao i svi video i audio zapisi, vlasništvo su Javnog servisa. Bez pismene dozvole, zabranjeno je kopiranje video i/ili audio snimaka i postavljanje na druge kanale. Informacije: [email protected] +382 20 224 784 |
|
Torač
Pogled na greben Torača iz smjera istoka, od katuna Lakovića (Ljakovića) na Širokaru. |
Katun Lakovića odn. Ljakovića na Širokaru
Katun Širokar Lakovića u proljeće
Na prijevoju Širokar
|
Katun Lakovića odn. katun Ljakovića je dobio ime prema istoimenoj obitelji iz Kuča koja ovdje izdiže, a s obzirom kako se koriste obje varijante njihova prezimena, očito je ispravno ime katuna i Lakovića i Ljakovića. Po izvorima raznih autora je stoga moguće susresti obje varijante, te još i slijedeće: Širokar Ljakovića, Širokar Lakovića, katun Širokar. Dok se na terenu među lokalnim stanovništvom danas najčešće čuje Laković, na većini geografskih karata i među podacima o rodoslovima i povijesti Kuča zamjetnije je bila korištena varijanta Ljaković.
Lakovići (Ljakovići) su potomci Ljake Ilikova Drekalovića. Ima ih na Medunu (ogranak Iličkovića - Drekalovića). Dio njih se odselio i prema Plavu i Malim Cucama (Cetinje). Drugi Ljakovići u Kučima su ogranak Živkovića (Živkovića = Mrnjačevića). Dio njih je odselio u Rašku. |
Pogled od katuna na prijevoju Širokar prema Toraču (u pozadini lijevo) i Magliču kučkom (u pozadini desno)
|
Na grebenu Magliča kučkog
|
2. IZMEĐU ŠIROKARA I OPASANICE
MAGLIČ
NADMORSKA VISINA 2142 m
|
Planina Maglič, odn. Maglič kučki, leži na području zvanom Gornji Kuči, na izvorištima Veruške rijeke i Opasanice koje tvore rijeku Taru. Pruža se dinarskim smjerom sjeverozapad-jugoistok. Maglič je izduženi i i zaobljeni greben zaobljenih bokova, što ukazuje na njegov silikatni sastav, za razliku od izrazito krševitih južnih vapnenačkih kučkih predjela. Maglič prekriva površinski silikat na vapnenačkoj površini. Padine Maglića padaju prema dolini Mokre na jugozapadu, Vučjem potoku i Bindži na istoku. S masivom Komova povezan je prijevojima Kurlajem, Planinicom i Suvovrhom. U smjeru sjeverozapada greben Magliča nastavlja se u greben Crne planine. Najviši vrh Magliča je Veliki Maglič (2142 m).
Sjeverno i sjeveroistočno od Magliča, nalazi se područje bogato vodom, šumama i dobrim pašnjacima. Ovdje nema stalnih naselja, već nekoliko katuna koji oživljavaju samo ljeti u vrijeme ispaše. Kučko plemensko područje ovdje se proteže na sjever sve do Komova (Kom kučki 2487 m). Kako je ovo prijelazni prostor prema masivu Komova, često će se moći pronaći u literaturi kako se ovi katuni i grebeni nazivaju i komovskima. Zbog svojeg blažeg reljefa, uvjetovanog geološkom građom Maglić je s pojedinih strana relativno lako pristupačan, posebno iz smjera prijevoja Širokar. 
Maglič kučki
Južna strana Magliča. Pogled s grebena Surdupa 
Na grebenu Magliča u proljeće
Zaravnjeno tjeme Magliča kučkog i pogled na najviši vrh
|
Jugozapadna padina Magliča
Vrh Magliča kučkog
Maglič (Lokalni Hodači)
Autor: Lokalni Hodači Datum objave: 4.11.2024. Opis. Na poziv Jasne Gajević i Agencije za upravljanje zaštićenim područjima Podgorice, popeli smo prelijepi Maglič u masivu Kučkih planina i "bacili svoj pogled" na ostale planine Crne Gore! Našu turu počeli smo iz katuna Ljakovića do kojeg se dolazi makadamskim putem od oko 4km-5km od katuna Mokra ili Bukumirskog jezera, i za taj put preporučujemo nešto podignutija kola kao i bolje gume ukoliko se odlučite da krenete odakle smo mi krenuli: https://maps.app.goo.gl/dPvdge5566gtH... U nastavku je i GPX fajl ture: http://1drv.ms/u/c/d65a52d0ba826f11/E... |
|
Odličan vidikovac
Zbog svojeg izdvojenog položaja u odnosu na okolne planinske grupe, Maglič (kučki) odličan je vidikovac na brojne crnogorske i albanske planine. Pored toga, uspon na njegovo tjeme je lagan i orijentacijski jednostavan. |
Katun Maglič
|
Katuni zvani Maglič spadaju među veće prostore na koje izdižu bratstva Pavićevića i Radonjića sa Ubala. Udaljenost ovih katuna od sela je oko 10 sati pješačenja. Na ovim katunima ima dosta žive vode za domaće potrebe i za pojenje stoke, a prostranstvo paše i šume izdvajaju ove katune od ostalih.
IZVOR Vasilije Mujo Spasojević: Crnogorski katuni. Zagreb, 2006. |
Katun Bušat - Maglič (Donji i Gornji Bušat)
Katun Bušat
|
Na obroncima kučkog Magliča su katuni zvani Bušat bratstava Marovića iz Brskuta, Savovići s Momča, Čarapića s Ubalaca, Vujoševića iz Kosora i Kupusaca. Udaljenost od sela do katuna je oko 9 sati pješačkog hoda. Prostor je bogat živom vodom i velikim ispašama. Izdig je oko 15. juna do Male gospođe. Kolibe su na ovom katunu relativno grupirane.
|
|
Prema Katunu Krivodoljskom
Cesta od Širokara krivuda podno Sovrha prema Katunu Krivodoljskom, pružajući izvanredne vidike na najsjevernije vrhove Albanije (greben Planinica-Mojan-Marlules, ijevo), vrhove Visitorske grupe (pod snijegom, desno) te crnogorske i albanske Prokletije. |
Od Širokara prema Katunu Krivodoljskom
Pogled prema prijevoju Širokar
Stijena pod Sovrhom (Kariman) uz cestu od Širokara do Katuna Krivodoljskog
U pozadini Vila i lijevo albanske planine 
Križanje na putu od Širokara, gdje se skreće prema Katunu Krivodoljskom ili nastavlja nizbrdo prema uvali Vučjeg potoka i dalje za Carine pod Komovima.
|
Rušina Rupa
Na Širokaru postoji Rušina rupa, gdje su nekada izdizali sa stokom Milačići iz Veruše. Katun više nije aktivan. Na Komovima je katun Carine, gdje se do skoro izdizalo, pa je i tu ostao naziv katun Milačića. Jednom prilikom su Krivodoljani, pred državnom komisijom, osporavali Milačićima pravo na katun Milačića (Rušina rupa) na Širokaru. Sastala se komisija na planini kako bi sa suprotstavljenim stranama razriješili spor. I kako to već biva nisu se mogli dogovoriti. U to se začuje glas čobanina, visoko u stranama, kako doziva drugog čobanina da se sastanu na Katun Milačića. Komisija, kad je čula taj razgovor, nije dalje raspravljala nego presudila u korist Milačića. Tako se i danas taj katun, Rušina rupa na Komovima, naziva Milačića. IZVOR:(Perica - Pero Zekov Milaĉić; Milačići - Istorija sa Genealogijom; Podgorica, 2016. 
Spomenik nedaleko Širokara, uz put prema Katunu Krivodoljskom
|
|
Katun Krivodoljski (1708 m)
Do Krivodoljskog katuna (1708 m n.v.) odn. Širokara Krivodoljskog se stiže od katuna Ljakovića / Lakovića (1768 m n.v.) na prijevoju Širokar putem koji prelazi prijevoj i nastavlja preko Karimana južnim padinama Magliča u smjeru albanske granice i uvale Vučjeg potoka. Cijelim ovim putem se pružaju lijepi vidici prema dolini Vrmoše u Albaniji te planinske vrhove Prokletija, Komova, Planinice i dr. Ukoliko se nakon Karimana ne skrene odvojkom lijevo prema katunu, putom se može nastaviti nizbrdo kroz prostrano šumsko područje (oko 1550 m n.v.) kojime se spušta u Srpsku rupu (1280 m n.v.), na mjesto gdje se spajaju Velji i Prouški potoci i formiraju Vučji potok. Odatle počinje makadamski uspon prema Bindži i Carinama. Ovaj je put pogodan za biciklističke rute prema Komovima. Na katun izdižu mještani sela Kržanje: Gošovići, Milići, Manojlovići, Nikolići, Arambašići, Draškovići. Da bi stigli na katune potrebno im je, tjerajući stoku ispred sebe, oko 10 sati pješačenja. Ovaj se katun nalazi neposredno uz granicu sa susjednom Albanijom. Kolibe na ovom prostoru su dosta grupirane. Izdig je oko 15.6., a povraćaj u drugoj polovini 9. mjeseca. IZVOR: SPASOJEVIĆ, Vasilije Mujo; Crnogorski katuni, Zagreb, 2006. 
Nekadašnji granični bunker kod Katuna Krivodoljskog
|
Lokva na istočnom pristupu Katunu Krivdoljskom. U pozadini se ističe vrh Sovrh (1915 m).
Uvala Vučjeg potoka podno Katuna Krivodoljskog.
Na horizontu vijenac planina Planinica - Mojan - Zabelj - Marlulës |
Katun Krivodoljski. Lijevo u pozadini je vrh Sovrh (1915 m) a desno istočna strana glavnog grebena Magliča kučkog.
Travnata terasa podno Katuna Krivodoljskog, s vrhovima u pozadini (o lijeva nadesno): Maglič kučki, Kozelj, Kurlaj, Komovi (u daljini), Planinica.
|
Katun Zagon (Zagon Milovića)
Katun Zagon Milovića obiluje dobrom pašom, izvorskom vodom i šumom. Ovdje izdižu Milovići iz Bezjova, kojima je potrebno da sa stokom izdignu na katune oko 10 sati pješačenja. Kolibe su grupirane, a izdižu sredinom 6. mjeseca i na katunima ostaju do Male gospojine (Mala Gospa). IZVOR Vasilije Mujo Spasojević: Crnogorski katuni. Zagreb, 2006. 
Proljetni bujičnjak na katunu Zagon
Na sjevernim padinama Magliča formiraju se sniježnici koji traju duboko do ljeta. Njihovim topljenjem kroz prodore u planini i naniže, u gorskim uvalama, nastaju bujičnjaci od kojih se u dolini stvaraju potoci i riječice. 
Usjek potoka Kupala na sjevernom obodu katuna Zagon. Planinica i Komovi u pozadini.
Kolibe katuna Zagon
Pogled na stijene Magliča iz katuna Zagon Milovića
Gosp. Predragu Miloviću zahvalnost na ustupljenom |
Kučki Komovi - Zagon Milovića - planina Maglič 2142 m n/v
Autor: Predrag Milović Datum objave: 14.10.2023. 
Život u lokvi u Katunu Zagon
Na katunu Zagon
Pogled od katuna Zagon prema Komovima (stjenoviti vrhunci u pozadini)
Koliba (glada) katuna Zagon Milovića podno stijena Magliča
Gosp. Predragu Miloviću zahvalnost na ustupljenom 
Pogled na stijene Magliča iz katuna Zagon Milovića
Gosp. Predragu Miloviću zahvalnost na ustupljenom |
Između Magliča kučkog i Opasanice
Pogled s vrha Magliča kučkog prema sjeveroistoku
Lijevo dolje vidi se greben Kozelja bez viske vegetacije kojega Rupa od Kozelja dijeli od vrha Kurlaj koji pripada masivu Komova. Najviši vrhovi planine Komovi vide se u pozadini, a desno je planinski vijenac Planinica - Mojan - Marlulës.
Lijevo dolje vidi se greben Kozelja bez viske vegetacije kojega Rupa od Kozelja dijeli od vrha Kurlaj koji pripada masivu Komova. Najviši vrhovi planine Komovi vide se u pozadini, a desno je planinski vijenac Planinica - Mojan - Marlulës.
Maglič kučki
Pogled s katuna Bindža pod Planinicom, preko šumovite uvale Vučjeg potoka i njegovih pritoka prema Magliču kučkom. Prvi vrh desno je Kurlaj, piramidalnog oblika
Pogled s katuna Bindža pod Planinicom, preko šumovite uvale Vučjeg potoka i njegovih pritoka prema Magliču kučkom. Prvi vrh desno je Kurlaj, piramidalnog oblika
Pogled s vrha Magliča prema sjeveroistoku
Lijevo dolje vidi se greben Kozelja bez visoke vegetacije kojega Rupa od Kozelja dijeli od vrha Kurlaj koji pripada masivu Komova.
Lijevo dolje vidi se greben Kozelja bez visoke vegetacije kojega Rupa od Kozelja dijeli od vrha Kurlaj koji pripada masivu Komova.
Pogled od Katuna Krivodoljskog prema Planinici i pod njom terasom na kojoj se nalazi katun Bindža.
|
Na jugozapadnim padinama Magliča
Desno je greben Crne planine s najvišim vrhom Suvovrh (1911 m). U dubini se vidi omanja travnata uvala Crna rupa koju od katuna Mokra odvaja niska šumovita grebenska pregrada Mala Đebeza. |
CRNA PLANINA
|
CRNA PLANINA Katun Mokra - Suvovrh
Autor: Slobo Stefanovic Datum objave: 6.10.2024. Opis. Planinarsko društvo ,,OMORIKA,, iz Užica je u periodu od petka 23. avgusta do nedelje 25. avgusta 2024. godine izvelo planinarsku akciju na Kučkim planinama u Crnoj Gori. 1. dan – 23. avgust (petak) : Polazak učesnika na akciju iz Užica u ranim jutarnjim časovima. Nakon dolaska vozilima do mesta Mokra preko Prijepolja, Kolašina i Mateševa, uspon na Suvovrh (1911 m). Staza je laka, ukupne dužine oko 9 km sa kumulativnim usponom od 500 metara. Popodnevno kupanje u Bukumirskom jezeru i noćenje u šatorima kod jezera. |
|
Ostali katuni na Crnoj planini i Magliču kučkom
U niz katuna na Crnoj planini i na Magliču izdižu mještani sela Momče: Savovići, Mitrovići i Jovovići. Da bi izdigli na svoje katune potrebno im je od 10 do 12 sati pješačkog hoda sa stokom. Na katunima ima žive vode i bogate paše. Kolibe su relativno grupirane. Izdig je sredinom juna, a povraćaj u drugoj polovini septembra. Katun Rupa Ljakova (Crna planina) Katun na obroncima Crne Planine na koji izdižu Vujoševici iz Kupusaca. Njima je potrebno oko 9 sati pješačkog hoda računajući da tjeraju stoku. Prostor je za pašu veliki. Ima dosta žive vode. Kolibe su i ovdje relativno grupirane, a izdig je kao i na ostalim Kučkim katunima. Iako je to jedan od najudaljenijih i najnepristupačnijih katuna u Kučkim planinana do kojega je potrebno par sati hoda od posljednje točke do koje vodi loš planinski put, u katunu Rupa Ljakova, obitelj Petrovića iz Kupusaca i dalje izdiže sa stokom (podatak iz 2015. godine). Katun Rupa Mićkova (Crna planina) Mještani sela Bezjova Mićkovići su jedino bratstvo koje izdiže na Katune zvane Rupa Mićkova. Ovi katuni na obroncima Crne planine su udaljeni od sela oko 12 sati pješačenja, računajući da tjeraju stoku ispred sebe. I ovdje ima žive vode i dobrih paša. Kolibe su većinom grupirane, a izdig je od sredine juna pa do sredine septembra. Katun Prouš (katun Prouški) - Maglič Mještani sela Bezjova: Nikezići, Vučevići, Radosaovići i Durkovići iz Brskuta imaju svoje katune na lokalitetu Prouš. Da bi sa stokom izdigli na katune potrebno im je oko 9 sati pješačkog hoda. Prostor je kao i na ostalom dijelu Crne planine i Komova prema sjeveru, bogat dobrom ispašom. Ima žive vode. Kolibe su dijelom grupirane po bratstvima. Izdig je takođe oko sredine juna, a zdig krajem septembra. |
|
Bukumirsko jezero
Jezero ledenjačkog porijekla, leži na morenskoj pregradi koja se prostire između grebena Torača, Zagona i Đebeze na nadm. visini od 1448 m. |
3. OKO BUKUMIRSKOG JEZERA
Detalj topografske karte; mjerilo 1:25000, sekcija Žijovo 149-3-3, podaci iz 1972. god., tiskano 1980. godine.
|
Dolina Jezera
Između grebena Đebeze i Torača na sjeveroistoku, dva Velja vrha (koji su zapravo sjeverni grebenski izdanci Surdupa) i Pasjaka na jugu proteže se 4-5 kilometara duga dolina ledenjačkog porijekla, s više terasa i morenskih pregrada. Jednom od tih pregrada ujezerena je i voda Bukumirskog jezera. Sjeverni dio doline Jezera proteže se u smjeru sjever-jug, a zatim, idući dalje prema prema jugu, ona lagano skreće prema jugoistoku. |
Pogled na dolinu Jezera, s ceste koja vodi od Veruše i katuna Mokra, preko prijevoja Škala (1572 m, između Đebeze i Torača), prema Medunu.
|
|
Đebeza (1755 m)
Đebeza je visinom od 1755 m niži izduženi grebenski vrh na sjevernom dijelu masiva Žijova. Proteže se dinarskim smjerom između dolina Veruše na sjeveru i Mokre na istoku te doline Jezera na jugu i Ubogog dola na zapadu. U produženju Đebeze prema sjeveroistoku je nešto niži greben Zvekotuša. Greben Đebeze se nastavlja istim smjerom prema jugoistoku i prelazi u nešto viši greben Torača (1875 m), od kojega ga odvaja prijevoj Škala (1572 m). Na brdu Đebezi nalazi se "strašna" jama Zveketuša, za koju narod kaže kako "u njoj tutnji i duva".
Detalj topografske karte; mjerilo 1:25000, sekcija Žijovo 149-3-3, podaci iz 1972. god., tiskano 1980. godine.
|
Đebeza u suton
Pogled od južne obale Bukumirskog jezera. Iza Đebeze lijevo su stijene grebena Zvekotuše. |
Katun Popovića
Katun Popovića i Bukumirsko jezero
Katun Popovića smjestio se između obronaka Đebeze, Bukumirskog jezera i sjeveroistočnih obronaka Zagona. Njegovim zapadnim rubom prolazi cesta Medun - Mokra, a kroz sâm katun prolazi njezin odvojak prema Bukumirskom jezeru i Katunu Jezero (Ivanovića).
|
Na katunu Popovića
|
|
Bukumirsko jezero
Glacijalno jezero u Kučkoj krajini, na istočnom dijelu Crne Gore, površine 19.320 m2, dugo je 210 m, široko 130 m, duboko do 16,8 m.[1] Duljina jezerske obale iznosi 585 m. Leži na morenskoj pregradi koja se prostire između grebena Torača, Zagona i Đebeze na nadmorskoj visini od 1448 m. Vodom se puni putem oborina, otapanjem snijega i iz povremenih izvora s katuna Ivanovića. Razina vode u jezeru ima neznatne oscilacije koje iznose do jednog metra. Oko 15% jezera obraslo je barskim biljem koje je u ekspanziji. Voda je u jezeru alkalna. Bukumirsko jezero je autohtono stanište crnogorskog daždevnjaka (Triturus alpestris montenegrinus), endemske vrste koju je 1951. otkrio i prvi opisao Milutin Radovanović. Ova podvrsta planinskog mrmoljka (Triturus alpestris), u narodu poznata kao »žmigavac«, gotovo je iščezla iz jezera zbog višekratnog poribljavanja jezera. Do jezera vodi 50-ak kilometara dug asfaltirani put od Podgorice preko kučkih sela Doljani, Vrbica, Gornji i Donji, Medun, Dučići, Bezjova, Gornje i Donje Kržanje i Stravča. Može mu se pristupiti i iz smjera Veruše (veza prema Kolašinu, Andrijevici odn. Podgorici) preko Mokre. Jugoistočno od jezera, na padinama Zagona i Veljeg vrha nalazi se šumsko područje Gvozd, obraslo bukovom šumom. IZVOR: Wikipedija - Bukumirsko jezero Bukumiri
Bukumiri su staro predslavensko stočarsko pleme iz Crne Gore koje je poznato tek po predajama koje se pričaju među Kučima, a koji su živjeli u području oko Bukumirskog jezera i visoravni Momonjevo. O njima svjedoče, osim priča, tek nadgrobni spomenici kiljani. Bukumiri su vjerojatno srodnici Mataguža, iza kojih su ostali kiljani na brdu Ćafi od Nikića, južno od sela Ptiklja (nom. Ptikalj). I jedni i drugi doživjeli su sličnu sudbinu, Bukumiri su se prema predajama Kuča poubijali u međusobnom obračunu (krvnoj osveti) blizu Bukumirskog jezera. O njima je pisao Jovan Erdeljanović, koji je zaključio da ni Bukumiri i Mataguži, kao ni kiljani koji su iza njih ostali nemaju ništa zajedničkog sa Slavenima (Kučima), te da su im prethodili. Vrlo je moguće kako su Bukumiri bili romanizirano ilirsko ili vlaško pleme koje su, poput ostalih plemena na tome području, nakon 6 stoljeća asimilirali Slaveni, zadržavši svoje ime. Prof. dr Jovan Kovačević je zapisao: Crnogorsko - hercegovačka tradicija razvrstava etape naseljavanja na tri sloja: najmlađi - današnji, koji se istorijski može pratiti do roonačelnika bratstava i plemena u XVI vijeku ili najranije u kraj XV vijeka, na srednji tzv. Lužane ili stare Zećane, koji bi odgovarali srednjevjekovnom stanovnštvu Zete, i najstariji sloj, u koji spadaju Grci, rijetko Rimljani, Jaudije, Kriči, Španji, Bukumiri i drugi. (Dr J.vKovačević; Istorija Crne Gore; Knjiga prva, str. 307; Titograd 1967.) Postojala je pretpostavka kako ime ovog plemena potječe iz albanskog jezika buku+miri, što znači dobar kruh, što bi ukazivalo na njihovo relativno bogatstvo; V. Sekulović ovo odbacuje i pretpostavlja da je ime iskvareni oblik riječi bogumili. Međutim, niti o ovome nema vjerodostojnih dokaza. S. Bukumirović, srpski arheolog, odbacuje i ovo i pretpostavlja da je ime nastalo iz grčkog jezika buk+miri što znači mnoštvo stoke. Dr Srbislav Bukumirović piše Slažem se sa V. Sekulovićem da ime bukumiri nema nikakve veze sa albanskim jezikom, ali se ne slažem sa njegovom tvrdnjom da su bukumiri nastali od bogumila. Za vreme studija zavoleo sam starogrčki jezik i napamet naučio početak Ilijade, koji nisam zaboravio do današnjeg dana. Već u drugom redu Ilijade Homer koristi reč „MIRI“, koju Sabadoš i kolege prevode sa rečju „nebrojene“, dok Njegoš u svom prepevu koristi reč „mnoga“. Nemački, Altgrihische Worterbuch na Internetu pravodi kao bezbroj,mirijadu. Iz istorije znamo da se konj Aleksandra Makedonskog zvao Bukefal, što „Vikipedija“ i drugi sajtovi prevode kao „Volovska glava“. U Leksikonu (rečniku) Lidl Harta stoji bull-headed,što bi u bukvalnom prevodu bilo Bik-glavom. U Leksikonu (rečniku) Lidl Harta stoji da reč buk = bukolos znači vodič goveda- stoke. (tend cattle). Prema tome proizilazi da Bukumiri znači mnogo (nebrojeno) volova odnosno govedi. To je naziv za stočarska plemena koja imaju mnogo goveda. Mi smo već na početku naveli citat iz „Vikipedije“, gde se navodi da su Bukumiri stočarsko pleme. Ime su mogli dobiti od grčkih kolonista koji su imali svoje kolonije na Jadranu, pa su trgovali sa zaleđem. Jedna od tih kolonija bila je Budva. Kako ističe S. Popović u monografiji „Antička Budva“ „Grčka kolonizacija Jadrana znači prvenstveno trgovački poduhvat ka osvajanju novih tržišta za razmenu dobara sa Ilirima. Zahvaljujući međusobnim kontaktima postepeno se formira grčko-ilirska kulturna simbioza u periodu od početka VI veka pre n. e.“ Bukumiri su nekada živjeli na području Bratonožića (sjeverozapadno od Bukumirskog jezera, preko Male rijeke). Iz nekog su ih razloga pripadnici drugih plemena prezirali i odbijati se oženiti za žene iz Bukumira. S vremenom su isčezli s tog prostora, ili su bili asimilirani od Bratonožića. Danas postoje prezimena Bukumirić i Bukumirović. Izvori: Wikipedija - Bukumiri; Srbislav Bukumirović: Ilijada i Odiseja i Bukumiri Povratak montenegrinusa u Bukumirsko jezero
Izvor: Životinjsko carstvo
Ženka crnogorskog daždevnjaka iz Bukumirskog jezera
Izvor: Benny Trapp's Foto Datenbank - http://www.fototrapp.de/ |
Bukumirsko jezero
Narodna predaja o Bukumirima Prema narodnoj predaji, jezero je ime dobilo po Bukumirima, nomadskom neslavenskom narodu koji je živio uokolo jezera. Legenda priča kako je u jezeru živjelo mnoštvo mitskih bića koja su plašila Bukumire, a prema drugoj verziji radilo se o zmaju koji je povremeno noću izlazio i također plašio Bukumire. Oni su odlučili to prekinuti i od samih mitskih bića iz jezera doznali su način kako to učiniti. U okolici su posjekli brojno drveće i naložili veliku vatru podno goleme stijene koja se uzdiže nad jezerom. Ogromno kamenje doveli su do usijanja i tako užareno ga bacili u jezero, kuću tih bića, odn. kuću zmajevu. Jezero je odmah proključalo. Prema jednoj priči zmaju se krila zapališe i on ljuto prokle Bukumire: Kad ne možete s drugima, dabogda ne mogli ni sa sobom! Kletva se ispunila. U međusobnoj borbi, nestadoše Bukumiri ("istražili se"). Nadomak jezera i dalje stoji kamenje koje podsjeća na legendu o Bukumirima. Prema drugoj verziji, umjesto zmaja, iz jezera je nakon ključanja vode, iskočio čovjek na bijelom konju, koji je također bacio kletvu na Bukumire zbog toga što su napravili i prokle ih da se međusobom poubijaju. I kasnije se govorilo kako zmaj još živi u jezeru i da on dobroćudnim ljudima, ako su plemeniti, šapatom kaže tajnu za osvajanje nečijeg srca, a u slučaju da ju odaju bivaju prokleti. Priča se i kako se u jezeru kupaju vile koje pjevaju zanosne pjesme i mame mladiće da uđu u vodu. Još jedna priča govori da je jezero nastalo kada se neki žedni putnik, koji je prolazio ovim krajem, sjeo odmoriti i pomislio: Lijepog li mjesta, a nigdje vode. I pomolio se Bogu za kap vode. Ujutro kada se probudio, u uvali ispod mjesta gdje je zanoćio, ugledao je pravo jezero. Od tada kruži priča kako jezero ispunjava želje. Gradski vremeplov: Bukumirsko jezero
Autor: Gradska RTV Podgorica Datum objave: 22.9.2022. Opis. Rubrika: Gradski vremeplov Tema: Bukumirsko jezero Autor: Branko Vukelić Emisija: Lice Podgorice Korišćeni djelovi videa "Bukumirsko jezero" @GoranMPG |
Katun Jezero
|
Na Katun Jezero, koji se nalazi pod zapadnim padinama grebena Torača, izdizali su članovi obitelji Ivanović. Nešto istočnije, na većoj nadmorskoj visini, na padinama Torača nalazi se i Katun Torač, također s kolibama Ivanovića. Do jezera se stiže odvojkom ceste Medun - Katun Mokra kod Katuna Popovića, koji s istočne strane zaobilazi Bukumirsko jezero, a nakon što s jugozapadne strane obiđe i mali brijeg, počinju kolibe Katuna Jezera. Ovaj odvojak nastavlja i dalje blago nizbrdo travnatim humcima sve do uvale u kojoj se tijekom visokih voda formira periodično Dugačko jezero.
|
Koliba katuna Jezero (Ivanovića) uz Dugačko jezero
|
|
Dugačko jezero (Malo Bukumirsko jezero)
Desetak, petnaestak minuta hoda od Bukumirskog jezera prema jugu stiže se do katuna Jezera (kolibe Ivanovića) koje se nalazi uz Dugačko jezero koje još zovu i Malo Bukumirsko. Jezero je periodično; vode koje u proljeće nastaju od topljenja snijega s okolnih vrhova slijevaju se u kršku uvalu i formiraju jezero, koje potpuno isuši već s početkom ljeta (oko 6. mjeseca). Jezero može doseći i dužinu od 200-tinjak metara. 
Periodično Dugačko, odn. Malo Bukumirsko jezero
|
Torač
|
KUČKE PLANINE Bukumirsko jezero - vrh Torač
Autor: Slobo Stefanovic Datum objave: 13.10.2024. Opis. Planinarsko društvo ,,OMORIKA,, iz Užica je u periodu od petka 23. avgusta do nedelje 25. avgusta 2024. godine izvelo planinarsku akciju na Kučkim planinama u Crnoj Gori. 3. dan – 25. avgust (nedelja): Ovog dana je izvršen uspon na vrh Torač (1876 m). Staza je bila duga 6,1 km sa kumulativnim usponom od 470 metara. Sledi povratak u Užice do večernjih časova. |
Katun Bljuštura
|
Katun se nalazi na oko 1495 m n.v. Do katuna se može stići asfaltnim putem iz smjera Podgorice preko kučkih sela Doljani, Vrbica, Gornji i Donji, Medun, Dučići, Bezjova, Gornje i Donje Kržanje i Stravča i preko katuna Kastrat. Pristup je moguć i od Veruše, preko Mokre, Škale i Bukumirskog jezera. Od ovoga katuna u smjeru sjeveroistoka vodi stara pastirska staza prema području Grope (rupa na albanskom) između grebena Zagona (na sjevernoj) i Treskavca (na južnoj strani).
|
|
Katun Momonjevo
Katun se nalazi na oko 1773 m n.v. Do njega se može stići pješačkom stazom iz katuna Bljuštura preko Gropa, te također i starim stočarskim stazama od Bukumirskog jezera ili od katuna Guzovalja preko Ćafe od Treskavca. Od katuna Momonjevo pruža se dobar pogled na padine planine Maglič.
Istočno od Momonjeva, prema Gropama nalazi se lokalitet sa u zemlju pobodenim kamenim kiljanima - prema legendi to je groblje starog plemena Bukumira). Kiljan i kod Srba (Slavena, op.) i kod Arbanasa (Albanaca, op.) predstavlja kamen, koji je uspravno postavljen na mjesto gde je pogođen i pao netko od neprijatelja. Ali i na mjestu gdje je bio veliki broj izginulih - za svakoga od njih postavlja se kiljan. Kiljanom se još često zove i svaki nadgrobni mramor na groblju [9] te također i kamen koji označava granicu imovine. Podaci o negdašnjem velikom broju Bukumira, nastanjenih na desnoj strani Lima, svjedoče nam, da je moralo biti nekog većeg iseljavanja bukumirskog iz njihova starog sjedišta u Bratonožićima. Može biti da je ovo iseljavanje bilo poslije bukumirske pogibije na visoravni Momonjevu (u sadašnjim Kučima), o kojoj svjedoči mnogobrojno mramorje, pobodeno po toj visoravni. Narodno predanje kaže, da su se tu Bukumiri poklali među sobom, a meni se čini vjerovatnije, da su tu Bukumiri došli u sukob sa starim Kučima i da su ih Kuči nadjačali i odatle za svagda prognali. Da su se Bukumiri zaista nastanili i u Srbiji, vidimo po tome, što ih ima u ibarskom selu Ponorima, gdje se i sad zovu Vukumire, slave Sv. Nikolu i zna se, da su se doselili »od nekud iz Crne Gore«. |
Zagon i katun Momonjevo
Pogled s obronaka Surdupa 
Katun Momonjevo
Pogled sa sjeveroistočnih obronaka Treskavca |
|
U suton
Pogled s obronaka Treskavca prema katunu Momonjevo i brdu Zagon koje se uzdiže nad katunom. U pozadini dugačak travnati greben Crne planine koji se nastavlja prema Magliču kučkom. Skroz u daljini, prekriveni oblacima su Komovi. |
|
Jezerce na Ćafi od Treskavca
Odraz sjeveroistočnog ruba grebena Surdupa u vodi Jezerca, odn. Guzovaljskog jezera. |
|
Vrhovi središnje grupe
Pogled s južnih padina Torača prema središnjoj grupi Kučkih planina. U prvom planu je Pasjak. Između Pasjaka i litica Bigeza (lijevo) prolazi uska dolina kojom se stiže u ledenjački cirk Velja rupa između Bigeze i Štitana. Ovim se putem uspon obično nastavlja i dalje do Surdupa - najvišeg vrha (u pozadini, iza Pasjaka desno). |
4. PO SREDIŠNJEM DIJELU KUČKIH PLANINA
Detalj topografske karte; mjerilo 1:25000, sekcija Žijovo 149-3-3, podaci iz 1972. god., tiskano 1980. godine.
Praktična karta Surdupa i obližnjih vrhova
Vrh Šila gledan s obale Guzovaljskog jezera na Ćafi od Treskavaca
|
Surdup i Štitan (Kučke planine)
Autor: Alternativno udruženje planinara "Ćutuk" Opis videa: Dva najviša vrha Kučkih planina sa kojih je pogled gotovo identičan, osim što se sa Štitana vidi Bukumirsko jezero za razliku od Surdupa. Stoga, preporuka za oba vrha, takođe za spretnije i iskusnije planinare Pasjak (u neposrednoj blizini) je vrh sa kojeg se pruža možda i najljepši pogled (stvar ličnog dojma) na Bukumirsko jezero. Pasjak 2052 mnv -Kučke planine
Autor: Danko Karic Datum objave: 23.10.2022. Opis. Uspon na vrh Pasjak visok 2052 mnv stazom iz pravca Bukumirskih jezera. Uspon na Pasjak je jedan od najzahtjevnijih na Kučkim planinama.Na usponu učestvovali članovi PD Munika iz Herceg novog Dr Goran Komar i Goran Stanovčić i član PD Vučji zub iz Trebinja Danko Karić. |
Treskavac (2024 m)
Na Ćafi od Treskavca
|
Legenda o vili s Treskavca
U podnožju Treskavca kod katuna Momonjevo može se vidjeti ogroman kamen kako stoji na vertikalnom dijelu stijene (u nekim se krajevima takav kamen naziva "kamen čučavac"), za koji se veže legenda o vili koja je ovdje nekada živjela. Ova je vila, poput svih drugih vila, bila nemilosrdna prema momcima i kao uvjet da ju ožene od njih je zahtijevala da postave velik kamen na drugi kamen. Legenda kaže kako upravo postojanje ovoga kamena čučavca pod Treskavcem svjedoči o tome kako je jedan momak u tome ipak uspio. KUČKE PLANINE Bukumirsko jezero - vrh Treskavac
Autor: Slobo Stefanovic Datum objave: 6.1.2023. Opis. Planinarski uspon užičkih planinara na Kučkim planinama od 8. juna 2022. godine. Vodič i snimatelj: Stefanović Slobodan. |
Jezerce na Ćafi od Treskavca
|
Jezerce, odn. Guzovaljsko jezero
|
Katun Guzovalja (Guzovalje)
Katun se smjestio na oko 1650 m n.v., na omanjoj terasi na južnoj padini Treskavca, nasuprot sjevernim sijenama Šile.
Od katuna, stazama koje su nekada koristili i stočari, vodi markirana planinarska staza na prijevoj Ćafu od Treskavca, odakle se može dalje prema Momonjevu i Bukumirskom jezeru, odnosno uspeti se na vrh Treskavac.
Od katuna, stazama koje su nekada koristili i stočari, vodi markirana planinarska staza na prijevoj Ćafu od Treskavca, odakle se može dalje prema Momonjevu i Bukumirskom jezeru, odnosno uspeti se na vrh Treskavac.
Trepetljkov dô
Ova krška uvala između obronaka Treskavca i Surdupa na sjeveroistoku i Šile na jugozapadu, izdužena u dinarskom smjeru SZ-JI, dobila je ime prema drvetu jasika odn. trepetljika.
Ova krška uvala između obronaka Treskavca i Surdupa na sjeveroistoku i Šile na jugozapadu, izdužena u dinarskom smjeru SZ-JI, dobila je ime prema drvetu jasika odn. trepetljika.
Trepetljikov dô pod stijenama Šile
|
Jasika, trepetljika (Populus tremula) je biljna vrsta iz porodice Salicaceae (Vrbe) iz roda Populus (Topole). Raste kao samonikla biljka u Europi od sjevera sve do dinarskih krajeva. U Aziji je rasprostranjena u sjevernim krajevima od Sibira do Japana. Jasika raste na osunčanim površinama (heliofilnost). Zbog toga raste na šumskim čistinama, u svjetlijim brdskim i planinskim šumama te u opsegu acidofilnih šuma kitnjaka, te na paljevinama, sječinama ili vrištinama. List odnosno baza plojke je okruglasta (orbisulatus), približno jednako širok i dug. Budući da okruglasti nazubljeni listovi trepere i na vrlo slabom vjetru dobila je ime trepetljika. Simbiotska je biljka bijelog tartufa. Zbog mekoće drva, koristi ga se pri izradi furnira, iverica, žigica, vlaknatica i celuloze.
IZVORI: TRINAJSTIĆ, Ivo. Sistematika bilja. Šumarski fakultet u Zagrebu. POPOVIĆ, Željko. Jasika, trepetljika Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Učiteljski fakultet u Osijeku Listopadno bilje - jasika.BVO CRO Jasika Hrvatska enciklopedija JOVANOVIĆ, B., TUCOVIĆ, A. 1972. Fam. Salicaceae. U: Mladen Joifović (ur.) Flora SR Srbije III. str. 408–413. Beograd, SANU 
|
|
Surdup (2184 m)
Surdup je najviši vrh Kučkih planina. U dinarskom kršu postoji više toponima surdup (Dinara, Popovo) za koje se pretpostavlja kako su mogli nastati od turske riječi surduk, u značenju klanca.
Zapadni rub grebena Surdupa, nad Ćafom od Treskavca
|
Alpinizam Žijevo "Sanjam Bleki" VII- AK Slobodni penjači-Cetinje
Datum objave: 31.8.2021. Autor: rajko popovic Opis: U sklopu Alpinističkog kampa "Žijevo 2021" orgaizator "Mali alpinistički klub" iz Podgorice, ispeli smo prvog dana smjer "Sanjam Bleki" 300m VII- 3:20h. U sjevernoj stijeni vrha Štitan(2172mnm),(drugo ponavljanje). Prvi penjali: D. Branković, M. Čalija. 1999god. Naveza: Dejan i Rajko Popović Alpinistički klub "Slobodni penjači-Cetinje" Pasjak (2025 mnv) - Kuči
Datum objave: 27.7.2021. Autor: Geografija za sve Opis: Snimio: Strahinja Živaljević |
|
Smojan (2080 m)
Sjeverozapadne padine Smojana
|
|
Pogled na stijene nad Jablanovim dolom
Lijevo se uzdižu stijene Surdupa, iza Smojan.
Lijevo se uzdižu stijene Surdupa, iza Smojan.
Katun Gladišta
|
Katun Gladišta napušten je i u polju se mogu vidjeti samo ostaci temelja nekadašnjih koliba i zidova. Katun se nalazio stješnjen između obronaka Surdupa (na sjeveru), Smojana (na istoku) i Suvog brda (na zapadu).
Područjem nekadašnjeg katuna prolazi markirana planinarska staza od katuna Guzovalja ispod Treskavca i Surdupa, prema Smojanu. 
Na Gladištima
|
Ostaci zidova koliba na nekadašnjem katunu Gladišta
|
Krajolik južno od Gladišta
Katun Rupa Beljeva
|
Nakon kiše
Cijepanje naoblake nakon kiše, nad vrhovima iznad Jablanovog dola, istočno od katuna Guzovalja. Lijevo u pozadini je vrh Smojan (2080 m). |
|
Bio nekoć jedan katun ...
Vegetacija polako i postojano preuzima temelje i okućnice nekadašnjeg katuna Gladišta podno zapadnih padina Smojana. |
|
Katun Guzovalja
Kolibe i okućnice malog katuna Guzovalja odn. Guzovalje smjestile su se na terasi iznad Trepetljikavog dola (gore desno). |
|
Šila velja
Greben Šile strmo pada prema Tepetljikovom dolu, koji ga dijeli od Treskavca (desno u pozadini). |
5. PO JUGOZAPADU KUČKIH PLANINA
(Između Šile i Žijova)
Detalj topografske karte; mjerilo 1:25000, sekcija Žijovo 149-3-3, podaci iz 1972. god., tiskano 1980. godine.
Praktična karta Žijova i obližnjih vrhova
|
Alpinizam Žijevo prvenstven smjer "13 Jul" VII- AK Slobodni penjači-Cetinje Jul 2021.
Datum objave: 6.9.2021. Autor: rajko popovic Opis: Žijevo 12,13.07.2021. Za vrijeme boravka u alpinističkom kampu "Žijevo 2021", organizator "Mali Alpinistički klub". Drugog dana ispeli smo tradicionalnom alpinističkom tehnikom prvenstven smjer u sjeveroistočnim stijenama masiva Žijevo, smjer nazivamo po Danu državnosti "13 Jul" 350m, VII-/III-IV , 3h. Naveza: Dejan i Rajko Popović Alpinistički klub "Slobodni penjači-Cetinje |
Šila (Šila velja, 2129 m)
Šila velja
Pogled preko prijevoja Ćafa od Treskavca koji se nalazi na oko 1800 metara n.v., između obronka Treskavca (desno) i Surdupa (lijevo). Djelomično se vidi površina Jezerca odn. Guzovaljskog jezera. Lijevo od Jezerca na prijevoju je vrtača Rupa Jezerca. Između prijevoja i masiva Šile u pozadini, nalazi se duboka uvala Trepetljikov dô s malim katunom Guzovaljom. Prijevojem prolazi najkraći (pastirski) put između katuna Guzovalja i Momonjevo. |
|
Žijovo
Pristup vrhu Žijovo grebenom iz smjera istoka. |
6. OD BUKUMIRSKOG JEZERA PREMA PODGORICI
Katun Kastrat
|
Katun Kastrat smjestio se na oko 1450-1480 m n.v., udaljen oko sat vremena vožnje iz Podgorice (preko Meduna). Katun je još živ preko ljeta, gdje u više koliba tj. glada, boravi nekoliko obitelji.
Na katunu se nalazi bistijerna (cisterna) s vodom. Od katuna Katrat vodi markirana staza prema vrhu Šila Velja (2130 m n.v.; oko 4 sata hoda). 
Katun Kastrat
Zbog korita s vodom uz cestu, kod katuna Kastrat je vrlo često moguće naići na razne životinje: konje, krave i dr. U pozadini, pokriven oblacima je Treskavac. |
KUČKE PLANINE Katun Kastrat - vrh Šila
Autor: Slobo Stefanovic Datum objave: 7.10.2024. Opis. Planinarsko društvo ,,OMORIKA,, iz Užica je u periodu od petka 23. avgusta do nedelje 25. avgusta 2024. godine izvelo planinarsku akciju na Kučkim planinama u Crnoj Gori. 2. dan – 24. avgust (subota) : U jutarnjim časovima se prelazi vozilima od Bukumirskog jezera do katuna Kastrat od koga se kreće na uspon na vrh Šila (2022 m). Uspon je veoma težak zbog palih stabala bora preko jedva vidne staze. Povratak istom stazom nakon pređenih 8 km uz kumulativni uspon od 530 metara. Popodnevno kupanje u Bukumirskom jezeru i noćenje u šatorima kod jezera. |
Stravče
|
Postoje dva Stravča: Gornje i Donje.
Gornje se smjestilo uz cestu koja ide od Ubala do Mokre. Donje Stravče je selo u podnožju Žijova u kojemu je 2003. živio 21 stanovnik. 
Gornje Stravče
|
Položaj naselja na jugozapadnom dijelu Žijova
Izvor: Google Maps |
Momče
|
Broj stanovnika u prošlosti: 1948. godina 342 stanovnika; 1953. 368; 1961. 293; 1971. 213; 1981. 222; 1991.145; 2003. 63 stanovnika.
Stanovništvo po etničkom sastavu: Srbi 51 (80.95%); Crnogorci 10 (15.87%) |
|
Bezjovo
21.3.1928. U selu Bezjovu, u Kučima, rođen je istaknuti agronom Radosav Mićković, sudionik Narodnooslobodilačke borbe, omladinski aktivist i sudionik brojnih radnih akcija u poslijeratnoj Jugoslaviji. Nakon oslobođenja završio je ratom prekinuto gimnazijsko obrazovanje u Podgorici, a na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu diplomirao 1956. Po završetku studija obavljao je značajne funkcije u području poljoprivrede u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. U Republičkom zavodu za statistiku Crne Gore organizirao je poljoprivrednu statistiku u skladu sa suvremenim standardima. Zalagao se za očuvanje i zaštitu planinskih pašnjaka i unapređivanje planinskih privatnih i društvenih gazdinstava. Objavio je nekoliko zapaženih stručnih radova. Umro je 31.12.1983.
Ubli
Panorama Ubala
U pozadini, na drugoj obali Morače, uzdižu se planine Brotnjik i Kamenik (desno).
U pozadini, na drugoj obali Morače, uzdižu se planine Brotnjik i Kamenik (desno).
Dučići
|
Dubrovnik u Kučima - Mještani Dučića pokazali kako se može obnoviti selo
Mještani Dučića u Kučima s pravom mogu biti ponosni, jer nekad tipično crnogorsko selo, sa starim niskim kamenim kućama, do kojih se dolazilo uskim utabanim puteljcima kroz kamenjar, i prepoznatljivim bunarima u kojima se u toku sezone skuplja kišnica, zahvaljujući zajedničkom mukotrpnom radu, “slozi, ljubavi i poštovanju”, danas je kako u šali kažu, selo koje uživa status „malog Dubrovnika”. Pokretač i glavni organizator svih akcija u Dučićima je poznati podgorički biznismen Bato Đurović, vlasnik kompanije „Nivel”. Đurović ističe da je uređenje sela početo prije pet godina, i da je tada imao namjeru da adaptira staru porodičnu kuću. - Uređujući našu kuću i dvorište, počeli smo da uređujemo i okolni prostor. Narod je prihvatio našu inicijativu, i ubrzo, svi su se priključili vikend akcijama – rekao je Đurović. Većina kuća u selu je obnovljena ili renovirana, dok je porodična kuća Đurovića na „listi čekanja”. Mještani tvrde da Bato Đurović jednostavno nema vremena da završi početo, jer su u međuvremnu preovladali „opšti interesi”. Akcije su bile organizovane vikendom, a akcijaši su bili mještani, ali i stanovnici Dučića nastanjeni u Podgorici. Bato Đurović ne želi da priča o novcu koji je potrošio uređujući svoje rodno mjesto. - Nije to toliko bitno. Čak i moja žena ne zna tačan iznos. Ne vraćamo se selu samo obnavljajući infrastrukturu, nego se kroz zajedničke aktivnosti vraćamo jedni drugima – rekao je Đurović. Zajedničkim akcijama postojeći put kroz selo je proširen sa dva na šest metara, napravljeno je pet novih bistijerni za vodu, a najstariji bunar u selu je obnovljen. Đurovići ističu da seoski bunari zajedno imaju, nevjerovatnih, dva miliona kubika vode. Zvanje glavnog organizatora nosi Miloš Đurović, ali on ističe, dok mezimo smokve, da bez pomoći brata Bata i ostalih mještana, razumljivo ništa sam ne bi mogao uraditi. - Svakog vikenda na akcijama je bilo od 50 do 130 ljudi. Radilo se dosta, ali rad nije teško padao, jer smo se prije svega družili. Pomagali su i mještani susjednih sela, radom i darovima. Svake nedjelje u Dučićima, nakon napornog dana, družili smo se uz jagnjeće pečenje, pjesmu i priču – rekao je Miloš napomenuvši da vjeruje da je u sređivanju sela prema nezvaničnim podacima, utrošeno oko milion eura. Mještani Dučića posadili su u posljednjih pet godina oko 10 hiljada čokota vinove loze, i preko 500 sadnica drugog voća. Miloš Đurović kaže da su akcijaši posadili vinograde i komšijama koji ne žive u selu i rijetko dolaze. - Posadili smo im lozu i voćke, sredili imanja, a jedina nam je želja da češće dolaze i da se više gledamo – rekao je Miloš Đurović. Radovan Ivanović rekao je da su mještani zajednički obnovili crkvu, zgradu Omladinskog doma i uličnu rasvjetu. Selo Dučići ima 34 kuće, a kako kažu, prema posljednjem popisu, na teritoriji eks Jugoslavije živi oko 400 Dučića. Većina živi u Podgorici, Nikšiću, Beogradu, Trebinju, Nišu, Prijepolju i Boru. - Najteže je bilo uraditi kamene ograde i potporne zidove koje smo popunili zemljom. Ozidano je oko 4000 metara zida različite visine, i rašireno oko 5000 kubika zemlje. Ovi podaci najbolje svjedoče koliko je u selu urađeno – rekao je Ivanović, napomenuvši da je Bato Đurović finansirao izgradnju ili obnovu mnogih kuća u selu. - Mnogi ljudi su se vratili u Dučiće – podsjetio je Ivanović. I za Miloša Milića iz susjednog sela Orahovo, sloga mještana Dučića je za primjer i poštovanje. - Sjećam se da smo kao djeca na putu do škole, a ponekad gladni i bosi, prolazili kroz Dučiće, a posebno tetke Marice, koja nije propuštala priliku da nas roditeljski zapita da nijesmo gladni. Nema domaćina iz Dučića koji tada nije bio spreman da nam ponudi parče hleba. Njihovi potomci rade ono što su i njihovi stari. Sade smokve i drugo voće, zidaju bunare, kako bi čovjek, kojeg put nanese kroz selo, mogao da se posluži i osvježi. Njihovo gostoprimstvo je čuveno i Kuči se raduju njihovom napretku i slozi kojom obnavljaju starevinu – rekao je Milić. Istaknuti pjesnici, vajari, pisci... Književnik Dragoljub-Draško Vulević rekao je da su u Dučićima rođeni istaknuti pjesnici, vajari, pisci, sportisti, napomenuvši da je čuveni pjesnik i diplomata Jovan Dučić porijeklom iz tog sela. - Mnogi su pisali o Dučićima, od Jovana Erdeljanovića do prof. dr Jovana Čađenovića. Stevan Dučić je rođen 1884. godine, a pored toga što je pisao poeziju, prikupljao je epske pjesme iz Kuča. Učestvovao je u prepisivanju većine rukopisa vojvode Marka Miljanova. Istakao bih i vajara Komnena Dragovića. Uvažavajući takvu kulturnu zaostavštinu, selo ima i KUD „Stevan Dučić”, čiji članovi su tri puta bili prvaci na takmičenjima izvornog folklora Balkana, prvaci Međunarodnog festivala folklora u Zagrebu i Dubrovačkih igara – rekao je Vulević, dobitnik zlatne plakete grada Podgorice za doprinos u razvoju kulturno-umjetničkog stvaralaštva. Vinski podrum u pećini Vino iz Dučića, zajedno sa ne manje čuvenim gostoprimstvom seoskih domaćina, uskoro bi mogli biti dio turističke ponude sela. Bato Đurović ističe da nakon asfaltiranja proširenog puta kroz selo, razmšiljaju o otvaranju vinskog podruma. Razgovor o vinskom podrumu i predstojećim planovima protekao je u domaćinskoj atmosferi doma Branislava Đurovića uz domaći sir, i naravno, mezu. - Idealno mjesto za vinski podrum je pećina na kraju sela u kojoj je temperatura, bez obzira na godišnje doba, oko 15 stepeni. U davna vremena pećina je služila stanovništvu kao sklonište. Mještani je sada koriste kao mjesto gdje se ljeti okupljaju, druže, prirodno hlade gajbe piva, i uz partije karata prekraćuju slobodno vrijeme. Planiramo da pećinske prostorije produbimo i uredimo kao prirodni podrum vina – rekao je Bato Đurović. Zabilježio: J. Stanišić; objavljeno na: http://www.vijesti.cg.yu |
Stevan Dučić
Dučići, 4.1.1874. - Podgorica 30. 3.1918. Etnograf. Od 1904. po naputcima Jovana Erdeljanovića, ispitivao je narodni život Kuča. Rezultati njegovih istraživanja objavljeni su nakon njegove smrti. Poznat je i kao odličan kamenoklesac. Bibliografija S. Dučića: - Život i običaji Kuča, Srpski etnografski zbornik 1931. XLVIII. Pleme Kuči - život i običaji, 1931. 
Pleme Kuči - život i običaji
Autor: Stevan Dučić Izdavač: CID Podgorica, 1998. Ćirilica; 17x24 cm; 598 str. Reprint izdanje knjige iz 1931. godine samoukog narodnog istraživača i zapisivača S. Dučića, sadrži zanimljivu građu o plemenu Kuča i plemenskom i narodnom životu u Crnoj Gori uopće u razdoblju do 1912. god. kada je rukopis nastao. |
Kosor
KOORDINATE: 42.489722, 19.371389; BROJ STANOVNIKA; 70 (2003. godine); WIKIPEDIJA - Kosor (Podgorica)
|
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1948. godine 285 stanovnika; 1953. 273; 1961. 270; 1971. 197; 1981. 170; 1991. 106; 2003. 70.
Stanovništvo prema etničkom sastavu (2003. godine): Srbi 57 (81.42%); Crnogorci 13 (18.57%). U selu je 1670. godine rođen vojvoda Radonja Petrović. 
Spomenik vojvodi Radonji
Nalazi se desno od ulaza na kosorskom groblju, a u nadgrobnoj ploči ugrađen je kameni spomenik iz 18. stoljeća, koji je stajao na njegovom grobu kod Leskovca u Srbiji. Autor fotografije: G. 18, Panoramio |
Vojvoda Radonja Petrović - Iliković rođen je 1670. godine na Kosoru, Godine 1710. naslijedio je titulu vojvode kučkog, a bio je i guvernadur (gubarnator) Brdskih plemena. Radonjin otac Petar Ilikov Ljaljev bio je srednje dijete vojvode Ilika Laleva čija je titula vojvode nakon njegove smrti prešla na njegova brata Mirčetu. Na taj način je Radonja preuzeo vojvodsku titulu od ujaka Mirčete, kao pra-pra-unuk vojvode Drekala, epskog rodonačelnika Drekalovića.
Tijekom dvadesetsedmogodišnje vladavine postao je simbol oslobodilačke borbe protiv Turaka u kojoj je okončao i život u septembru 1737. godine na planini Jelici blizu Čačka, kamo je dospio predvodeći vojsku Brđana: Kuča, Pipera, Bratonožića i Vasojevića, kao i Klimenata, Gruda i Hota, u ratu protiv Turske kojeg su joj bile objavile Rusija i Austrija. Njegov sin Rade, monaškog imena Grigorije (arhimandrit niški) zemne ostatke svoga oca sahranio je u porti (prostor oko pravoslavne crkve) crkve Sv. Petke Paraskeve u selu Bošnjace kod Leskovca, odakle ih 2013. godine Fondacija "Vojvoda Radonja" prenijela na Kosor zajedno s nadgrobnim spomenikom, a svečano otvaranje spomenika se dogodilo 19.10.2014. godine u Kosoru. Opjevan je u više epskih pjesama, poput pjesme Ustanak sedmoro Brda i Arbanasa. Wikipedija - Radonja Petrović U vrijeme vojvode Radonje (1710. – 1737.) pleme Kuči bilo je na vrhuncu svoje moći i ugleda, a za skadarskog vezira predstavljalo je „ključ svih brda“. Novcem dobijenim od Rusije u Kučima je gradio vjerske hramove.
(Milislav Popovć, Srpske novine - CG) Radonja u Austro-rusko-turskom ratu (1735–39) Radonja je postao vođa više plemena, danas poznatih kao plemena crnogorskih Brda, koja su se u Austro-rusko-turskom ratu (1735–39) udružila s habsburškim i srpskim snagama, nasuprot turskoj vojsci. Također je bio imenovan Guvernadurom svih brda (i srpskih i arbanaških plemena), od strane Republike Venecije za koju je također održavao poštanski promet prema Otomanskom Carstvu. Vladika Vasilije III Petrović Njegoš u svojoj Kratkoj povijesti Crne Gore (Kratka istorija o Černoj Gori) spominje ga kao jednog od crnogorskih vojvoda koji su se 1711. godine pobunili protiv Turaka, pod utjecajem vladike Danila Petrovića Njegoša. U razgovorima s austrijskim predstavnicima u selu Tešići pored Niša 24.7.1737. godine, Radonja i pećki patrijarh Arsenije IV Jovanović Šakabenta obećali su feldmaršalu Seckendorfu da će mobilizirati brdska plemena u pobuni protiv Turka. Temeljem toga obećanja, na Carinama pod Komovima u julu 1737. brdska su plemena međusobno dogovorila pokretanje pohoda protiv Turaka. Kuči su spremili 500 naoružanih ljudi, vojvoda Vuksan Vojvodić 200 Vasojevića, vojvoda Toško 200 Pipera itd. Patrijarh i Radonja pozvali su i cetinjskog mitropolita Savu Petrovića da se pridruži buni protiv Turaka, no on je pod utjecajem Venecije ostao neaktivan tijekom ovoga rata. Radonja je od feldmaršala tražio da, u slučaju da pobunjenici pobjede, nastave biti u njegovoj službi. U vrijeme vođenja razgovora započeo je ustanak u Crnoj Gori. Radonjini ustanici i srpske snage te pomoćne snage pod Stanišom Markovićem zv. Mlatišumom iz Kragujevca napale su lokalne Muslimane. Prema srpskom planu, trebalo je da osvoje Novi Pazar, Rožaje, Bijelo Polje i Peć. Srpski odred napao je Bihor i prodro prema Godijevu, gdje je postavljeno zapovjedništvo u kući Mustafe Sijarića. Radonja je dočuo da će Turci u svojim budućim akcijama prvo napasti Župljane, koji su već prešli na stranu Venecije. U isto vrijeme Radonja je obavijestio kotorskog intendanta Jerolima Buću kako je derviš-paša Čengić zapovijedio svojoj vojsci da krene iz Hercegovačkog sandžaka prema Kninu i da ga napadnu, te da vezir Mustafa Paša s vojskom sandžaklija i 4000 Tatara krene prema Zadru. Ova je informacija vjerojatno bila preuveličana. |
Medun
|
Medun se nalazi oko 12 kilometara sjeveroistočno od Podgorice u području Kuča. Ovo selo je poznato najviše po spomeničkom kompleksu koji čine ostaci Ilirskog grada Meteona, Crkva sv. Nikole i rodna kuća Marka Miljanova koja je danas muzej.
Za vidjeti u Medunu: Vidikovac i spomenik Novaku Miloševu - vidikovac se nalazi na jugozapadnom rubu Kučke površi, uz cestu koja od Podgorice vodi u Medun. S vidikovca se pruža pogled na Podgoricu, dolinu Zete, Skadarsko jezero te katunsku kršku zaravan s primorskim planinama Crne Gore. Spomenik Marku Mirkovom Ivanoviću - nalazi se nedaleko od spomenika Novaku Miloševu. Marko Ivanović (1832–1900) je 1862. godine sam osvojio tzv. Tursku kulu. Spomenik borcima i ratnim herojima - oko 250 metara dalje od spomenik Marku Ivanoviću nalazi se platforma koja djelomično oponaša formu guvna (gumna) s tri vertikalne kamene ploče na kojima su uklesana imena 472 borca i ratnh eroja Kuča, koji su izgubili živote u Drugom svjetskom ratu. Spomenički kompleks u Medunu Stari grad Medun - Ostaci Ilirskog grada Meteona i kasnijeg turskog utvrđenja Meduna nalaze se na teško pristupačnom sedlastom prijevoju smještenom u medunskom polju. Meteon, jedan od centara ilirskog plemena Labeata, nastao je krajem 4. ili početkom 3. stoljeća prije nove ere. Meteon je izgrađen na izduženoj kamenoj humci, i jedan je od najstarijih objekata ove vrste u ovom dijelu Balkana. Grad se nalazi na gotovo nepristupačnom uzvišenju koje je samo sa sjeverne strane zaštićeno odbrambenim zidom s kulama. Na istočnom, najvišem dijelu uzvišenja se nalazila akropola, a na nižem - podgrađe koje je od akropole bilo odvojeno masivnim zidom. Danas su od ilirskog grada vidljivi samo ostaci masivnih obrambenih zidova građenih u takozvanoj kiklopskoj tehnici. Prvi put ga spominje Tit Livije, u vrijeme III. ilirsko-rimskog rata 168 godine prije nove ere. Rimske legije su osvojile Medun 167. g.p.n.e. i zarobile posljednjeg ilirskog kralja Gencija. Medun je kasnije postao grad i kao takav se održao i razvijao čitava dva i po stoljeća. Ostaci Medunskog grada, uglavnom, pripadaju srednjovjekovnom turskom utvrđenju s mjestimično očuvanim kutnim kulama i bedemima sa ulazom. Do danas, međutim, povijest Meduna još nije dovoljno istražena. Na Medunu je rođen, i na akropolisu Gornjeg grada, ispred crkve sv. Nikole, sahranjen kučki vojvoda Marko Miljanov (1833–1901), važna povijesna osoba Crne Gore. Medun u kasnom srednjem vijeku (Izvor http://vremenskalinija.me/) Krajem 14. st. Gornja i Donja Zeta. U savremenim izvorima se, kao posledica širenja Zete, razlikuju oblasti Gornja i Donja Zeta. Pored Kotora, Gornjoj Zeti je pripadao planinski lanac sa brdovitim zaledjem (nazvan "Crna Gora") a koji se prostirao iznad Kotorskog zaliva i grada Budve, do Skadarskog jezera. U dijelu Gornje Zete su se nalazili i posjedi vlastelinske porodice Crnojevića. Na istoku se Zeta graničila sa Gorskom župom, u kojoj je dominantno mjesto bila tvrdjava Medun, sa podgradjem. Na jugu se prostirala oblast Donje Zete: primorski pojas, od ušća Bojane do Bokokotorskog zaliva (bez grada Kotora i njegove bliže okoline) i predio od Skadarskog jezera do Jadranskog mora. 1441. Pod vlast Kosača u Gornjoj Zeti padaju: trg Podgorica, Medun i Soko (štitarski) kao i za kratko vrijeme, Bar u Donjoj Zeti (20. septembra). Raznim poklonima i ustupcima, bosanski vojvoda je nastojao na svojoj strani zadržati zetsku vlastelu (Vukca Nikolića, Nikolu Lješevića, Kalodjurdja Djuraševića, Hota Junka) kao i najznačajnije katunske ratničke družine (Bjelopavliće, Mataguže i dr.). 1444. Katun Vasojevića, pominje se u Srpskoj despotovini, u oblasti Meduna (stara Gorska župa). 1444. Soko Grad (štitarski) iznad današnjeg sela Štitara, u Gornjoj Zeti, pominje se od strane kralja Alfonsa (povelja bosanskom hercegu, Stefanu Vukčiću Kosači). Nalazio se na teritoriji vlastelinske porodice Crnojevića. Kao i Medun, vraćen je od strane bosanskog hercega Stefana (nakon njegovog prodora u Gornju Zetu) srpskom despotu, Đurađu Brankoviću. Po odmetanju od Srpske despotovine, mjesto je Stefanice Crnojevića. 1444. zbog približavanja Stefanice Crnojevića Mlečanima, vojska despota Đurađa Brankovića ulazi u Medun i Soko (Štitari). 1452. Pred Podgoricom, Stefan Crnojević je slomio otpor medunskog vojvode Miloša, pa dredi Srpske despotovine napuštaju ovaj trg (u koji je bio stacioniran despotov vojvoda Altoman). Srpska despotovina zadržava u svojim rukama obližnju tvrdjavu Medun (Gorska župa). Zastava Mletačke republike, razvijena je u Podgorici. 1455. mletački Spisak katuna Gornje Zete (bez katuna na posjedu Crnojevića, čiju samostalnost nije dozvoljavala ova vlastelinska porodica, niti su željeli davati podatke o selima, zbog uvida u broj vojno sposobnih ljudi). U ovom spisu se pominju: Mataguži, Hoti, Grlje, Lužani, Podgoričani, Grude, Kurec, Kuči, Piperi, Bušati, Stankovići, Grnci, Malonšići, Bjelopavlići, Pješivci, Tuzi, Nikšići, Krusi i Spatar. Pretpostavlja se da su Vasojevići u to vrijeme već bili odseljeni, van područja Meduna, koje se graničilo sa Gornjom Zetom, pa se ne pominju. 1456. tvrdjava Medun ustupljena Osmanlijama od strane Miloša, vojvode despota Đurađa Brankovića. 1462. Mletački dužd, Cristoforo Moro, do 1471. U njegovo vrijeme Kraljevina Bosna je pala pod osmansku vlast, mletački Senat dao dozvolu da Stefanica Crnojević zauzme Medun (1463) protiv mletačke vlasti u Budvi izbila pobuna, Ivan Crnojević postao gospodar Zete (1465) i Mletačka republika sklopila mir sa njom (1466). 1463. mletački Senat daje saglasnost da Stefan (Stefanica) Crnojevića zauzme Medun ("ključ obiju Zeta"). U 15. stoljeću zabilježeno je postojanje džamije sultana Mehmeda II El-Fatiha, na Medunu. 1485. Kuči se pominju kao nahija od osam sela (većinom katoličkih) u okviru kadiluka Podgorica, po defteru Skadarskog sandžaka. Medun, sa selom ispod tvrdjave, po osmanskom defteru ima 15 domova. Muzej Marka Miljanova - Ispod srednjovjekovnog utvrđenja, na sedlastom prevoju, nalazi se rodna kuća vojvode Marka Miljanova Popovića, ratnika, državnika i pjesnika, jedne od najznačajniji osoba crnogorske povijesti 19. stoljeća. Kuća je pravokutnog uzdužnog tlocrta, jednokatna, sa krovom na dvije vode. Sagrađena je krajem 18. ili početkom 19. stoljeća. Njezin autentični interijer nije sačuvan zbog više pregradnji koje su izvođene, prije svega za potrebe osnovne škole koja je u njoj otvorena te kasnije kada je u njoj otvoren Memorijalni muzej Marka Miljanova kojime upravlja institucija Muzeji i galerije Podgorice . Muzej Marka Miljanova formiran je 23. 10. 1971. godine otvaranjem stalne muzejske postavke. Postavku čine tri dijela: povijesni, književno-povijesni i etnografski. Povijesni dio postavke prezentira najznačajnije momente iz života Marka Miljanova kao ratnika i državnika. Književno-povijesni dio predstavlja književnika Marka Miljanova. Etnografski dio postavke predstavlja posjetiteljima pokućstvo, nošnje, nakit, oružj, upotrebne predmete domaćinstva koji su obilježja narodnog života ovog kraja. Crkva svetog Nikole - Crkva se nalazi između ostataka srednjovjekovnog utvrđenja. Prema predaji, podignuta je početkom 18. stoljeća na temeljima starije crkve, novcem koji je iz Rusije donio vojvoda Radonja Petrović. Crkva je manja, jednobrodna građevina građena od pravilnog klesanog kamena, a zvonik od fino obrađenih kamenih blokova. Unutrašnjost crkve nije oslikana. Ikonostas s ikonama slikanim na metalu izradio je 1903. godine ikonopisac Petar Čolanović. Na crkvi postoji zapis da je obnovljena 1933. godine. Ispred crkve se nalaze grobovi Marka Miljanova i njegove žene Stefe. (Napomena: dio izvora navodi kako je crkva posvećena Arhiđakonu Stefanu). Spomenici Meduna
Grad Medun
Gravura pruskog kapetana Hatora iz 1876. (Izvor fotografije: Epski gradovi - http://mirjanadetelic.com/) 
Grob Marka Miljanova
Marko Miljanov, vojvoda Kučki, perjanik, senator. Umro je u Herceg Novom, a sahranjen na Medunu. 
Plan Meduna i položaj zidova u Donjem Medunu i utvrde u Gornjem Medunu
Autor: I Zdravković 
Tlocrt utvrde Medun
Pogled s utvrde Medun na Donji Medun i dolinu Zete u pozadini
U prvom planu je crkva svetog Nikole. 
Akropolski položaj utvrde Medun
|
RTCG, emisija Tragovi: Medun
Proizvodnja: Obrazovno naučni program RTCG Medun - Tragovi kamenog međeda
Datum objave: 20.6.2012. Autor: Ljubo Jovovic Opis: /kamera-Velimir Lazarević/ montaža-Ljubo Jovović/ pilot-Zoran Petrović/ tekst čitala-Maja Noveljić Romčević/ animacija FOPOLIS Petrovići Wien/ muzika-Leo Đokaj/ scenario-Momčilo Laković/ autor-Ljubo Jovović Crnom Gorom: Muzej Marka Miljanova - Museum of Marko Miljanov Montenegro HD
Datum objave: 17.10.2019. Autor: RIVchannel Tvrdjava Medun u Kučima Crna Gora, animacija restitucije tvrdjave
Opis videa: Kompijuterska animacija tvrdjave izradio je arhitektonski studio Fopolis s.r.o. Prague 2009. Na putu za Medun - Kulturista ep.162
Autor: Kulturista / Coolturista Datum objave: 2.6.2024. Opis. Ko su Kuči i ko je Marko Miljanov, saznajte u ovom putopisu iz glavnog grada Crne Gore. 
Poštanska marka s prikazom Meduna
Marka je izdana 1993. godine. 
Grob Marka Miljanova
Muzej Marka Mijanova u Medunu
Muzej Marka Miljanova
(JU Muzeji i galerije Podgorice) Medun Mob. tel: 069/616-200 Telefon: +382 (0) 20 242-543, 242-605 E-mail: [email protected] Neposredno ispod utvrde nalazi se parking za vozila. Crnogorska vojska je nakon boja na Fundini odala priznanje vojvodi Marku Miljanovu, tako što mu je darovala iz boja zaplijenjenu najljepšu tursku sablju i kuću na Medunu u kojoj je prije boja radio turski sud, a danas je muzej.
Mitar Laković zapovjednik crnogorske vojske na Skadru i bitki kod Đakovice. Rođen je 1886. godine u Donjem Medunu. U borbama oko Dečića 27.9.1912. godine teško je ranjen. Fotografija ranjenog Mitra obišla je svijet i izazvala čuđenje da se poslije takvog ranjavanja može preživjeti, jer mu je metak prošao ispod lijevog ramena kroz pluća i izašao dijagonalno iznad pojasa. Liječen je u Češkoj, a poslije Prvog svjetskog rata je umirovljen.
Ljubica Popović
Medun, 9.1.1912. - Orahovo, 9.12.1942. Sudionica NOB-a i narodni heroj Jugoslavije. Osnovnu školu i nižu gimnaziju učila je na Cetinju i u Senti (Srbija, Vojvodina), a Trgovačku akademiju u Podgorici i Subotici. Poslije završenog školovanja, vratila se u rodni kraj i aktivno radila u Studentskoj samopomoći, udruženju koje je okupljalo i pomagalo rad studenata komunista. Po zadatku Komunističke partije Jugoslavije, čiji je član postala 1939. godine, od 1940. radila je kao radnik u Monopolu duvana u Podgorici, zajedno s Jelenom Ćetković i Đinom Vrbicom. Radnice su, zbog malih plaća i loših uvjeta rada, često organizir uspješne štrajkove. Početkom 1941. godine, izabrana je, za člana Mjesnog i Okružnog komiteta KPJ za Podgoricu, a zatim i za člana Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Crnu Goru i Sandžak. Poslije Aprilskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije aktivno je sudjelovala u pripremama Trinaestojulskog ustanka. U okupiranoj Podgorici imala je zadaću sakupljanja omladinaca i njihova slanja u partizanske jedinice. Početkom septembra 1941. godine, izabrana je za člana privremenog Pokrajinskog odbora Crnogorske narodne omladine koji je rukovodio radom omladine. Sredinom septembra ponovo je izabrana za člana Mjesnog, Sreskog i Okružnog komiteta KPJ za Podgoricu. U vrijeme kada je glavnina partizanskih snaga bila primorana privremeno napustiti Crnu Goru, juna 1942. godine, Ljubica je ostala na ilegalnom radu u pozadinu. U to vrijeme oživio je partijski rad ilegalaca, formirane su partijske organizacije na terenu i aktivi Saveza komunističke omladine Jugoslavije u svim selima. U jesen 1942. godine pomogla je rukovodećoj grupi Pokrajinskog komiteta KPJ, na čelu sa Blažom Jovanovićem, da se preko okupiranog područja sigurno prebaci u Albaniju. Poginula je 9.12.1942. u selu Orahovo (-> vidi ORAHOVO). Još tijekom NOB-a Ivan Milutinović i Predsjedništvo Drugog kongresa Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Crne Gore i Boke su Ljubicu predložili za narodnog heroja, ali je proglašena tek 12.7.1949. godine. IZVOR: Wikipedija - Ljubica Popović |
Fundina
KOORDINATE: 42.441667, 19.366667; BROJ STANOVNIKA: 280 (2003. godine)
|
Selo u Kučima. Albanski naziv sela je Fundënë.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1948. godine 565 stanovnika: 1953. 566; 1961. 606; 1971. 533; 1981. 517; 1991. 582; 2003. 280 stanovnika. Etnički sastav prema popisu 2003. godine: Albanci 164 (58.57%); Crnogorci 50 (17.85%); Srbi 44 (15.71%); Muslimani 11 (3.92%); Bošnjaci 1 (0.35%). Kod Fundine se 1876. godine dogodila čuvena bitka između crnogorske i turske vojske u kojoj se naročito istakao Marko Miljanov. Od tada su Kuči definitivno pripojeni Crnoj Gori. U Fundini je 1915. godine rođen narodni heroj iz Drugog svj. rata Milija Rašović. |
Riječ fundina potječe od latinske riječi za “izvor”, i kažu kako ih u Fundini na samo dva kvadratna kilometra ima 76. Među njima su najpoznatiji Rašovića točak i Ljuharski točak, na kojima je radilo preko 30 vodenica.
|
 Ilija Plamenac
BITKA KOD FUNDINE
Bitka kod Fundine zbila se 2.8.1876. godine između vojske Osmanskog Carstva pod Mahmud-pašom s jedne i crnogorske vojske pod vodstvom Ilije Plamenca, Škrnje Kusovca i Marka Miljanova s druge strane. Bitka je bila dio Crnogorsko-turskog rata, a završena je pobjedom Crnogoraca. Crnogorsko-turski rat je bio je rat između Crne Gore i Osmanskog Carstva koji se vodio između 1876. i 1878. Ustanak u obližnjoj Hercegovini je izazvalo niz pobuna i ustanaka protiv Osmanskog Carstva u Europi. Crna Gora i Srbija su se složile da objave rat Turskoj 28.6.1876, čime je počeo rat. Rat je okončan pobjedom Crne Gore. U ratu je vođeno 6 većih i 27 manjih bitaka, a među njima je bila presudna bitka kod Vučjeg dola. Opis bitke Za vrijeme ofenzive glavnih crnogorskih snaga u Hercegovini, u 8. mjesecu 1876. godine turske postrojbe iz Albanije pokušavale su razbiti crnogorske snage u Kučima. Međutim, doživjele su velik poraz. Zbog toga turska Porta početkom 8. mjeseca postavlja Mahmud-pašu na čelo Južnog fronta. U Podgoricu je s njime stiglo i pojačanje od 3000 zejbaka u četiri bataljona iz Egipta. Ujutro 2.8., Mahmud je krenuo iz Podgorice ka Medunu. Crnogorci su mu se mogli suprotstaviti s 5000 ljudi pod vodstvm Ilije Plamenca, Škrnje Kusovca i Marka Miljanova. Turci su oko 15 sati izbili pred glavni crnogorski položaj. Međutim, Crnogorci koriste strmi teren kako bi prešli u protunapad. Turske snage su razbijene u borbi prsa u prsa i gonjene su sve do Podgorice. Turci su izgubili između 4000 i 5000 ljudi. Crnogorci su izgubili 700 ljudi, a zadobili su veliki plijen. Mahmud-paša je nakon ovog poraza smijenjen. Na njegovo mesto postavljen je Derviš-paša. Izvori: Wikipedija - Bitka na Fundini Vojna enciklopedija, svezak 3, Beograd 1972. godina, strana 115 Montenegrina.net - Pojedinosti iz bitke na Fundini se decenijama prepričavaju Forum Domaci.de - Hercegovački ustanak - Bitka na Fundini Wikipedija - Crnogorsko-turski rat (1876—1878) POVIJESNA ČITANKA
Bitka na Fundini · Tokom pet vjekova turske okupacije, na našim prostorima bilo je mnogo bitaka i bojeva. Kroz Kuče se još prepričava najveći boj sa Turcima, bitka na Fundini, a 130 godina od legendarne bitke proslaviće se drugog avgusta 2006. godine. Fundinjani o ovoj bici uče, sve do danas iz priča svojih predaka, u kojima ima i dosta legendi. Jednu od takvih priča pamti i Podgoričanin Dragan Vujošević, starovaroški sakupljač starina. Ispričao mu je djed Milija Kikov Vujošević, iz sela Premići u Fundini. Iz priča predaka, osam puta brojnija turska vojska pretrpjela je poraz, zato što su Crnogorci bili spretniji ratnici na kamenitom terenu Fundine. Osim toga, saznali su da Turci pripremaju boj i iznenadili ih napadom dan ranije. Iznenadni napad Crnogoraca učinio je da među turskom vojskom nastane metež i panika, jer do napada Turci su uspjeli da sagrade samo utvrđenja i iskopaju rovove, dok su im rezerve oružja i vojske, za to vrijeme ostale daleko od bojišta. Bilo je to doba kada je ratnički trofej bila odsječena neprijateljska glava. Ratnici su na vrhu glave puštali i vezali jedan duži pramen kose, koji je služio da im se lakše odrubi glava. Za pramen kose spretniji u boju, kako pričaju preci, uhvatio bi lijevom rukom, a desnom bez mnogo mučenja odrubio neprijateljsku glavu. - Strategiju boja na Fundini, koju su Turci dogovarali u Podgorici, Marku Miljanovu Popoviću otkrio je dobri Musliman, Mašo-Hadži Ahmetov. Marko je o planu Turaka obavijestio vojvodu Iliju Plamenca, koji je po pozivu odmah došao u Kuče. Dvojica vojvoda dogovorili su se da pozovu u Kuče sve crnogorske vojvode i oficire, nakon čega su okupili i vojsku. U Fundinu su Turke dočekali kučki, martinićki, bratonožićki, ceklinski, ljubotinjski i drugi bataljoni. Kučima je priteklo u pomoć i oko dvjesta malisora iz Zatrijepča - prepričava bitku na Fundini Dragan Vujošević, onako kako su je doživjeli njegovi preci. Tursku vojsku na Kuče, predvodio je Mušir Mahmud paša, iskusni stari ratnik, čijem je dolasku prethodila smjena Ahmeda Hamdi paše. Mahmud paša je na Fundinu poveo mladu, regularnu tursku vojsku, koja je iz djedine priče pokazala izuzetnu hrabrost. - Osvanula je drugog avgusta 1876. godine oblačna i tiha ilindenska zora u kojoj su raspoređene straže crnogorskih vojnika u Fundini čekale neprijatelja. U sam osvit straže su primijetile da prema njima kao mravi napreduju Turci. Najviše ih je nadiralo iz pravca Podgorice i Dinoše, dok sa Albanske teritorije ni jedan turski vojnik nije krenuo prema Kučima. Inače, da jeste i u Albaniji bi se našao dobri čovjek da obavijesti o turskim planovima Kuče. Napredujući prema Fundini turska vojska je gradila utvrđenja. Napad na Kuče planirali su za treći avgust, te je odbrana morala da preduhitri Turke - kaže Vujošević. Među crnogorskim vojvodama zavladala je velika nervoza kada su vidjeli da preko četrdeset hiljada Turaka polako osvaja teren prema Fundini. Neprijatelj je bio dobro naoružan puškama, sabljama ledenicama, derviškim sjekirama,... dok je crnogorska vojska bila oskudno naoružana bjelosapcima, crnosapcima, kuburama i manjim brojem pušaka kremenjača i brojala svega oko pet hiljada vojnika. - Vidjevši zlo koje se primicalo vojvoda Marko se popeo na osmatračnicu, skinuo crnogorsku kapu, stavio je na grudi i rekao: “Evo Bože da ti se pomolim još jedan put i neću ti više dosađivat” - priča Dragan Vujošević. Oko 13 časova, na Ilindan, crnogorska vojska napala je Turke, koji su mislili tu noć da prespavaju i odmorni udare na Kuče. Krvava borba vodila se u podnožju brda Heljam. Poviše Fundine čula se velika huka i udaranje handžara. - U turske rovove su uskakali prvo najhrabriji Crnogorci, a za njima i ostali. Vojvoda Marko Miljanov je cijelo vrijeme trajanja boja bio u prvim borbenim redovima i hrabrio vojnike. Vojvoda Plamenac je posmatrao bojište i ubacivao prema potrebi bataljone i rukovodio bitkom na Fundini - ističe Dragan Vujošević. U kuli Rašovića Kuči su zatvorili i zapalili turske age i begove. Po legendi koju je Dragan čuo od svoga djede, a koja se i danas prepričava, gledano iz pravca Podgorice, dok je kula gorela, ka nebu su se uzdizale razne boje. Sada se na tom mjestu nalazi spomen-obilježje. - Martinićki i kučki bataljoni su gonili Turke do Ćemovskog polja i Dinoše - kaže Dragan Vujošević. Turska vojna utvrđenja u Kučima su nadživjela sva minula vremena. Kroz Fundinu i danas ima šančeva podignutih od kamena iz tog perioda. Orući njive seljani su do skoro pronalazili zakopane glave, koje su se prema kazivanju Draganovog djede Milije u to vrijeme ukopavale plitko u malim drvenim sanducima. - Nakon boja, kod mlinova pod Fundinom sastali su se vojvode Ilija Plamenac i Marko Miljanov, da jedan drugome čestitaju pobjedu. Crnogorska vojska, iscrpljena od boja okupila se na guvna i ispod stogodišnjih brijestova pored brojnih izvorskih voda u fundinskim selima Premići, Rašovići, Ljuhari,... Malisori koji su u ovom boju pomogli Crnogorcima čestitali su Kučima odlikovanje, koje im je uručio kralj Nikola Petrović pred svom vojskom, i čestitali im drugi avgust, srpsku slavu Ilindan. Izvor: Facebook stranica Selo Rašovići-Fundina (14.12.2014.) |
Mala dopuna kazivanja Dragana Vujoševića u vezi ove slavne ako ne i najslavnije bitke u crnogorskoj istoriji:
- U turske rovove su uskakali prvo najhrabriji Crnogorci, a za njima i ostali. - ističe Dragan Vujošević. Ti prvi su imali ime i bili su Lutoci iz Bratonoškog (čeličnog) bataljona. Na visoravan Helm ili Heljm bilo je ušančeno najače uporiste turske vojske . Lutovci su prvi ulećeli u šančeve i nastala je panika i bježanje turske vojske , kada i počinje velika sječa. Prije upada Lutovaca u šančeve nije bilo sječe. Borba se vodila uglavnom puskama iz rovova i zasjeda. U tom prvom i najtežem udaru , tesko je ranjen komandir lutovske čete Milija Stefanov Krkeljic dok je njegov brat Božina Stefanov Krkeljić poginuo ispod lutovskog barjaka kao jedan od šest poginulih u tom jurišu. Lutovski barjaktar Đoko Muratov Jovanović je prvi izasao na Heljm i pobo barjak koji je izrešetan sa 404 zrna. Jefto Stefanov treći od braće Krkeljića je posjekao 11 turaka i dobio Zlatnu Obilića Medalju. Njihov brat od strica Radivoje Becov Krkeljić je posjekao 17 turaka i među njima Alaj-barjaktara i oteo turski barjak, odlikovan je Georgijevskim (Đorđijevskim) krstom. U toj bitci je poginuo otac lutovskog barjaktara, barjaktar Bratonoškog bataljona Murat Simov Jovanović i kralj Nikola mu je podigao spomenik isprad crkve na Ublima. Kralj Nikola je lutovski barjak poslao ruskom caru, kao simbol crnogorskog junaštva i dan danas krasi vitrine Ermitraža najvećeg muzeja na svijetu. Izvor: Dan", 07. 01. 2006. godine, rubrika "Ljudi i dogadjaji" (http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Ljudi i dogadjaji&datum=2006-01-07&clanak=42861) Nakon boja, kod mlinova pod Fundinom sastali su se vojvode Ilija Plamenac i Marko Miljanov, kako bi jedan drugome čestitali pobjedu. Crnogorska vojska, iscrpljena od boja okupila se na guvna i ispod stogodišnjih brijestova pored brojnih izvorskih voda u fundinskim selima Premići, Rašovići, Ljuhari... Malisori koji su u ovom boju pomogli Crnogorcima čestitali su Kučima odlikovanje, koje im je uručio kralj Nikola Petrović pred svom vojskom.
Vojvoda Marko Miljanov je poslije bitke na Fundini svome protivniku Mahmut paši poslao živog vuka kojeg je uhvatila crnogorska vojska.
|
|
Na potoku Fundini nekada je mljelo 11 mlinova, vode nema nakon zemljotresa
Penzioner Stefan Rašović rođen 1935. godine pamti da je u Fundini, od glavnog puta kroz Kuče do zaseoka Rašovići, bilo 11 mlinova. Mlinovi su bili izgrađeni na potoku izvora Đurat, odakle poslije zemljotresa 1979. godine više nije tekla kao prije. Mještani pričaju da iz tog izvora, vode ima više samo u zimskim mjesecima, mada dovoljno samo za piće. Rašović se prisjeća da je točak na posljednjoj vodenici prestao da se okreće 60 –tih godina prošlog vijeka. Prihodi od mlinova potočara, u kojima se „u staro vrijeme“ mljelo žito, garantovali su ondašnjim vlasnicima ugodniji i lakši život u odnosu na mještane, koji su živjeli od stočarstva i poljoprivrede. Od mlinova su ostali samo „suvozadi“, dijelom urušeni, zapušteni i obrasli u sitno rastinje, ali najstariji mještani pamte vrijeme kada su putem prema Kučima sa konjskim zapregama punih žita dolazili ljudi iz Zete, kučkih sela i drugih krajeva da u mlinovima samelju proizvode sa svojih njiva. - Predanje govori da riječ „fundina“ znači voda, a sve do zemljotresa 1979. godine u Fundini bilo preko 30 izvora. Stari su pričali da je mlinove gradio ko je imao mogućnosti, i ko je za mljevenje žitarica mogao dotjerati takozvani „pitomi kamen“ iz Kosovske Mitrovice. Kamenje za vodenicu ćeralo se zapregama sa volovima dok je bilo puta, a onda se nosio na rukama do mlina. Gornji i donji kamen, sjećam se, moralo je nositi deset ljudi. Mlin potočar imao je i vojvoda Marko Miljanov, i on mu je obezbjeđivao dobre prihode – prisjeća se Rašović. U mlinu porodice Stefana Rašovića takođe se nekada mljelo žito, a Stefan priča da su se vlasnici mlinova „računali u gazde“. Mlinari su uzimali kilogram brašna na svakih 20 kilograma samljevenog žita. - Nakon Drugog svjetskog rata, narod se odselio u Podgoricu i počeo da radi u fabrikama. Od 200 duša koliko je živjelo u Rašovićima u 40 domova, danas stalno živi svega 16 duša, mahom starijih – rekao je Rašović. Za razliku od drugih crnogorskih sela, u Rašovićima se najmanje osjeća razlika između gradskog i seoskog načina života. Zahvaljujući slozi, stanovnici tog zaseoka, napravili su jednu kaptažu za vodu na početku, a drugu na kraju sela, tako da u njihovim slavinama teče izvorska voda. - Vodovod smo napravili prije šest godina. Živi se mnogo lakše. Nekada su se držale koze, sve dok Tito nije zabranio. Međutim, bolje da je maka' neke rukovodioce – ocijenio je Stefan Rašović vrijeme u kojem se nekad živjelo, napomenuvši da je u njivama u Fundini uspijevala pšenica, kukuruz, te da je svako domaćinstvo proizvodilo sadnice crnog luka, kao i da se sadio krompir, uzgajale smokve i vinova loza, jabuke i šljive. Stefan je kazao da je u seoskoj školi, prije Drugog svjetskog rata, nastavu pohađalo 70 đaka, i naglašava da se posljednje dvije decenije u toj školi ne čuju djeca i školsko zvono. - U Fundini je trebalo da se gradi bolnica za plućne bolesti, ali neki su se tome usprotivili, tako da je napravljena u Brezoviku kod Nikšića. Stručnjaci su dolazili u naš kraj i pronašli velike količine laporca, koji služi kao baza za proizvodnju cimenta. Međutim, i od toga se odustalo - sjeća se Rašović, istakavši da su izvorska voda, čist vazduh, i izvaredna klima, ostali tako netaknuti u Fundini. Mještanin Ljubo Rašović zagazio je u devetu deceniju života. Njegova životna priča, ali i sažeta priča o tom kraju, počinje od čuvenog „oslobođenja“. - Kada smo se 1945. godine oslobodili od italijanskog fašizma i njemačkog nacizma imao sam 18 godina. Prvo smo radili na lokalnim radnim akcijama, a onda smo pošli na radnu akciju „Brčko – Banovići“. Iz Kuča na toj akciji bili smo samo nas dvojica. Značku udarnika dobio sam na radnoj akciji „Šabac – Sarajevo“, a učestvovao sam na izgradnji pruge Nikšić – Podgorica“. U kolektiv ulazimo 1947. godine. Zemljoradničkim zadrugama dali smo zemlju i stoku. Bilo je teško. Nijesmo mogli napredovati. Tada je došla 1948. godina, i Infobiro, a iz Fundine je zatvoreno 25 ljudi. Mnogi su pobjegli u Albaniju. Organizovan je SKOJ i Antifašističko vijeće žena, a i nastupila je agitacija da se napuštaju sela, i da se ide u privredu. Najsiromašniji su otišli u fabrike, a kasnije za njima i ostali. U društvenom sistemu bilo je rada i teškoća, ali se dobro živjelo sve do 1991. godine kada se raspala Jugoslavija. Imam 83 godine i sada vidim da je narod, iako je život lakši, mnogo nezadovoljniji. Prije rata u Fundini od 150 domova samo su trojica ljudi imali penzije. Poslije oslobođenja bile su dvije partije, a jedna je morala pobijediti. Danas imamo 16 političkih stranaka, a narod je mnogo podvojen. I dalje mnogo radim, krčim put, pravim podzide i kamene zidove. Zidovi i međe mogu biti mali, ali su krši veliki. Nakon oslobođenja omladina je gradila mostove, fabrike, i puteve, a danas se sve prodaje. Novi sistem napravio je neradnike – rekao je Ljubo Rašović. Pješke od Konika do Fundine Milivoje Popović namjerava da se vrati na starevinu. Popović je ogradio imanje u Rašovićima, nedavno je uzorao i zasadio krompir, luk, sadnice jabuke i vinove loze. - Radio sam u jednoj društvenoj firmi koja je u međuvremenu propala. Trenutno sam na Birou rada. Sjećam da smo se kao djeca igrali oko mlinova. Oko svakog mlina bile su vodene ustave, a mi smo ih zvali guvna. U guvnima se skupljala voda koja se po potrebi usmjeravala na vodenicu i pokretala vodenički kamen. U tim guvnima u ljetnjem periodu mi smo se kupali – rekao je Popović, dodavši da su momci, a i stariji, u poslijeratnom periodu pješke dolazili u Podgoricu. - Sjećam se da sam jednom prilikom pješice pošao sa Konika, gdje nam i sada porodična kuća, do Fundine u Rašoviće, samo da donesem pet litara rakije, i „kamen ubojiti“, kako se zvala jedna vrsta kamena kojim se liječila stoka. Krenuo sam preko Ćemovskog polja, preko Kakaricke gore, pa na prečac do Fundine. Put je onda bio makadamski. Koliko se sjećam trebalo mi je sat i po da pođem i da se vratim – rekao je Popović. Zabilježio: J. Stanišić; Objavljeno na: http://www.vijesti.cg.yu |
Milija Rašović
Fundina, 1915. - Krčino Brdo, kod Foče, april 1943. Sudionik NOB-a i narodni heroj Jugoslavije. Rođen je u seljačkoj obitelji. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, ali zbog teških materijalnih uvjeta nije mogao produžiti školovanje. Zaposlio se u žandarmeriji i radio u Beogradu. Iako je bio žandar, uključio su radnički pokret, surađujući sa studentima revolucionarima, obavještavajući ih o namjerama policije i prenoseći korisne poruke uhićenima. Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije, odbio je ostati u žandarmeriji i vratio se u rodni kraj. Tu se povezao sa članovima Komunističke partije Jugoslavije i sudjelovanje u pripremama za oružani ustanak. Bio je vrlo aktivan u prikupljanju i skrivanju ratnog materijala i obuci omladinaca u rukovanju oružjem. Sudionik je Trinaestojulskog ustanka. Krajem 1941. godine dobrovoljno se prijavio u Crnogorski partizanski odred, koji je upućen u Sandžak. S ovim odredom sudjelovao je u napadu na Pljevlja, 1.12.1941. godine. Kada je 21.12.1941. godine u Rudom formirana Prva proleterska udarna brigada on je postao borac njezinog Prvog lovćenskog bataljona. Sudjelovao je u mnogim borbama brigade, a posebno se istakao u borbama - na Savinom Laktu, Maoču, istočnoj Bosni i dr. Istakao se i u borbama s četnicima u Hercegovini - sa svojom desetinom je 12.6.1942. godine, branio na brdašcu Pleće prodor četnika ka Čemernu. Jake četničke snage su, uz snažnu podršku talijanske artiljerije, više puta pokušavale jurišem prodrijeti preko Pleća, ali ih je Milijina desetina čitavog dana zadržavala. Tokom 1942. godine sudjelovao je u borbama na pruzi Sarajevo-Konjic, kod Šuice, Duvna (Tomislav-grada), napadu na Livno, borbama s Talijanima kod Aržana i dr. U borbama za Sitnicu, s puškomitraljezom je upao u neprijateljsko utvrđenje i to je predstavljalo prijelomni trenutak bitke - iznenađeni, Nijemci i domobrani su se predali. O tom njegovom podvigu govorila je i radio-stanica „Slobodna Jugoslavija“, i nazvala ga „partizanskim herojem“. Aprila 1943. godine, na Drini se vodila borba za stvaranje mostobrana. Tijekom ove borbe grupa od oko šezdeset boraca Prve proleterske udarne brigade našla se u vrlo teškoj situaciji - prelaženje ostalih snaga bilo je otežano, municija ponestajala, a na Krčinom brdu u rovovima se grčevito branio bataljun Talijana. Milija se tada javio kao dobrovoljac u grupu bombaša koja je imala zadatak napasti Talijane s leđa i na taj način ih primorati da se povuku. Ovo je bio njegov posljednji zadatak, jer je tijekom ovog napada poginuo. Za narodnog heroja proglašen je 20.12.1951. godine. Wikipedija - Milija Rašović |
Rašovići
U fundinskom zaseoku Rašovići, 2008. godine podignut spomenik u sjećanje na bitku na Fundini, 1876. godine.
U fundinskom zaseoku Rašovići, 2008. godine podignut spomenik u sjećanje na bitku na Fundini, 1876. godine.
Doljani (kod Podgorice)
KOORDINATE: 42.4639, 19.3075
Bogdan Vujošević
Doljani, kod Podgorice, 20.3.1912. - Beograd, SR Srbija, 10.7.1981. Sudionik Narodnooslobodilačke borbe, general-potpukovnik JNA i narodni heroj Jugoslavije. Nakon završene osnovne škole, u rodnom mjestu, upisao je gimnaziju u Podgorici. Poslije završene mature, 1931. godine, otišao je u Beograd, gde je na Filozofskom fakultetu studirao matematiku. Tijekom studija pristupio je revolucionarnom studentskom pokretu i sudjelovao je u demonstracijama i studentskim štrajkovima. Nakon diplomiranja radio je kao privatni nastavnik matematike. U članstvo Komunističke partije Jugoslavije primljen je juna 1936. godine. Zbog svog revolucionarnog i partijskog rada, prije Drugog svetskog rata, više puta je uhićivan i proganjan.Poslije Aprilskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije, aprila 1941. godine, vratio se u Crnu Goru i uključio u rad na pripremanju ustanka. Radio je na formiranju gerilskih grupa, prikupljanju oružja i političkom radu na terenu, posebno s omladinom. U maju 1941. godine, u njegovoj kući u Doljanima, bila je smeštena štamparija Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru. U toj štampariji je i sam radio do jula 1941. godine. Sudionik je Trinaestojulskog ustanka i sudjelovao je u prvim ustaničkim borbama u podgoričkom srezu. Dobrovoljno se javio za odlazak u Sandžak i 1.12.1941. godine, kao komandir čete u Crnogorskom NOP odredu za operacije u Sandžaku, sudjelovao je u napadu na Pljevlja. Dvadeset dana kasnije stupio je u Prvu proletersku udarnu brigadu. Avgusta 1942. godine u borbi za Livno, Bogdan je ranjen. Ponovo je ranjen 26.12.1942. godine u borbi na Crnom vrhu kod Jošavke. Vrijeme Četvrte i Pete neprijateljske ofanzive proveo je u bolnici, gde je obavljao razne vojne, političke i partijske zadatke i davao pomoć rukovodstvu Centralne bolnice NOVJ. Istakao se 10.6.1943. godine, kada je na štakama prešao Sutjesku, i kad je u najtežim trenucima komandantu kolone, Špiru Lagatoru, pomagao u orijentaciji prema Lučkim kolibama. U borbama na Zelengori ranjen je po treći put. Poslije oslobođenja Jugoslavije, obavljao je visoke vojne, političke i partijske funkcije. Poseban doprinos je dao u razvoju fizičke kulture i radu Jugoslovenskog sportskog društva „Partizan“. Aktivna vojna služba mu je prestala 1970. Umro je 1981. godine i sahranjen je u Aleji narodnih heroja na Novom groblju u Beogradu. Nositelj je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih jugoslavenskih odličja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27.11.1953. godine. Izvor: Wikipedija - Bogdan Vujošević |
Sjenice
Dr Dragiša Ivanović
Sjenice, 9.10.1914. - Beograd, 27.9.2001. Inženjer, profesor, rektor Beogradskog univerziteta, sudionik Narodnooslobodilačke borbe, narodni heroj Jugoslavije. Rođen je u selu Sjenice. Osnovnu školu završio je u Medunu i Podgorici, a gimnaziju u Podgorici. Na Beogradskom univerzitetu završio je elektromašinsku tehniku, a zatim je neko vreme studirao filozofiju. Po dolasku na Univerzitet, uključio se u revolucionarni studentski pokret. Sudjelovao je u mnogim akcijama, štrajkovima i demonstracijama. Godine 1934, policija je Dragišu, zajedno s 44 aktivista revolucionara, zatočila u koncentracijskom logoru kod Višegrada. Po kazni je 1939. godine upućen u vojsku, iako je još uvijek studirao. I umjesto u školu rezervnih oficira, bio je upućen u trupe. Aprilski rat ga je zatekao na Skadarskom frontu. Nakon kapitulacije Jugoslavije, vratio se u Podgoricu i uključio u revolucionarnu aktivnost. Maja 1941. godine, postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Početkom jula, po odluci Mjesnog komiteta KPJ Podgorica, bio je upućen u Kuče kako bi sudjelovao u pripremama za oružani ustanak te je kao komesar gerilskih odreda Kuča, aktivno sudjelovao u Trinaestojulskom ustanku. U jesen 1941, bio je izabran za političkog komesara bataljona „Marko Miljanov“, koji je vodio borbe u Kučima i dijelom snaga sudjelovao u borbi na Jelinom Dubu u Bratonožićima 18.10.1941. godine. Februara 1942, bio je imenovan za političkog komesara Zetskog partizanskog odreda. Sudjelovao je u brojnim borbama i okršajima Zetskog odreda oko Podgorice, Danilovgrada, na Morači, na sektoru Nikšića i u Pivi. Nakon formiranja Pete crnogorske brigade, Dragiša je bio imenovan za političkog komesara njenog Četvrtog bataljona. S brigadom je sudjelovao u borbama na tromeđi Crne Gore, Bosne i Hercegovine, na Zelengori, Mrčinu, u rejonu Sutjeske i u proboju Pete crnogorske brigade od Sutjeske do Prozora od 22.7. do 2.8.1942. godine. Kraće vrijeme bio je politički komesar Četvrtog bataljona Prve proleterske brigade. Od novembra 1942. do novembra 1943. godine, bio je politički komesar Pete proleterske brigade, čiji je komandant bio Sava Kovačević. Sa brigadom je sudjelovao u borbama u dolini Vrbasa i središnjoj Bosni krajem januara 1943, u bitki na Neretvi i na Sutjesci. Nakon Pete neprijateljske ofenzive, sudjelovao je u razbijanju četnika u istočnoj Bosni i Crnoj Gori i u stvaranju slobodnog teritorija. Novembra 1943. godine, bio je imenovan za političkog komesara 29. hercegovačke divizije, čiji je komandant bio Vlado Šegrt. Avgusta 1944, Ivanović je bio imenovan za političkog komesara Mornarice NOV Jugoslavije. Tada je sudjelovao u brojnim desantima i drugim poduhvatima na otocima, kao i u operacijama za konačno oslobođenje Jugoslavije, poput Riječke i Tršćanske operacije. Od 1946. godine, radio je na Tehničkom fakultetu u Beogradu. Doktorirao je 1955, a za redovnog profesora na Beogradskom univerzitetu bio je izabran 1963. godine. Obavljao je i društvene funkcije. Dva mandata, 9 godina, bio je zstupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Savezne skupštine Jugoslavije. Bio je dekan Elektrotehničkog fakulteta od 1959. do 1962. i rektor Beogradskog univerziteta od školske godine 1967/'68. do 1970/1971, redovni profesor Univerziteta, član Naučnog društva SR Crne Gore i ostalo. Velika popularnost koju je uživao među studentima mu je znatno opala tokom junskih demonstracija 1968, koje su ga zatekle u Istočnoj Nemačkoj i kada nije prekinuo posetu i vratio se, na poziv studenata, „da ih povede“. Za redovnog člana Društva za nauku i umjetnost Crne Gore bio je izabran 1973. godine, a za redovnog člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti 1983. godine. Bio je dopisni član Akademije nauka i umetnosti Kosova, Naučnog društva Srbije i Njujorške akademije. Dobitnik je Nagrade AVNOJ-a. Umirovljen je kao redovni profesor Univerziteta 1983. godine. Umro je 2001. godine u Beogradu i sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju. Dr Dragiša Ivanović objavio je velik broj znanstvenih radova u području teorijske fizike, elektronike i filozofskih problema fizike. Autor je više znanstvenih djela: „Teorija kretanja neutrona kroz smesu elemenata“ (doktorska disertacija), „O teoriji relativnosti“ (1962. dobio Oktobarsku nagradu Beograda), „Kvantna mehanika“, „Mehanizam i energetizam“, „O prostoru i vremenu“, „O nekim idejnim problemima fizike“, „Geneza i priroda kvanta“, „O Borovom principu komplementarnosti“ i ostalo. Bio je autor ili koautor velikog broja sveučilišnih udžbenika i udžbenika za srednje škole. Jedan je od osnivača i urednika više znanstvenih časopisa. Nositelj je Partizanske spomenice 1941, Ordena junaka socijalističkog rada, Ordena Republike sa zlatnim vijencem i dr. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27.11.1953. godine. Wikipedija - Dragiša Ivanović |
Rijeka Ribnica
|
Ribnica je jedna od šest rijeka koje protječu kroz Podgoricu. To je povremeni riječni tok koji nastaje od više vrela (Vrela Ribnička) s južne strane huma Kakarićke gore na sjevernom rubu Ćemovskog polja i ulijeva se u Moraču u centru Podgorice nakon toka od 9 km. Njezin vodostaj neposredno ovisi od promjenjive izdašnosti vrela i Ribnica u ljetnjim mjesecima gotovo presušuje. Ribnica predstavlja simbol Podgorice, između ostaloga što se nastanak prvih naselja na ovom području vezuje upravo za ovaj lokalitet. Uz lijevu obalu Ribnice, nekada je radilo i desetak mlinova, ali su zapušteni. Vrela Ribnička, dio današnje Podorice je nazvan po ovoj rijeci. Na ušću u Moraču se nalazi istoimeno utvrđenje.
#/media/File:Starimost.JPG)
Stari most na Ribnici
Autor fotografije: Rasho992, Wikipedija |
Ribnica (turski, Depedöğen = Ispod brda) je srednjovjekovna utvrda u Podgorici na ušću rijeke Ribnice u Moraču. U znanosti su podijeljena mišljenja o tome kako se prvobitno zvalo naselje ili stanica na rimskom putu Skodra (Skadar) - Anderba na mjestu današnje Podgorice, Birziminium ili Alata. Najstariji spomen mjesta je oko 300. godine, i u Pojtingerovoj tabli iz 6. stoljeća. U 9. stoljeću oba imena spominje i Ravenski geograf.
Najstariji izvor koji spominje ime Ribnica je «Žitije svetog Simeona», napisano do 1216. godine, u kome se kaže da je Stefan Nemanja rođen u Zeti na Ribnici. Ribnica vjerojatno u vrijeme Nemanjinog rođenja nije bila grad, već manje naselje - privremeno boravište Nemanjinog oca Zavide. Da je nekakvo naselje tu, na ušću Ribnice u Moraču postojalo krajem 11. ili na početku 12. stoljeća potvrda je i postojanje crkve sv. Đorđa iz tog vremena. Ime Podgorica javlja se prvi put 1326. godine u knjizi Kotorskog arhiva. Kroz 14. i 15. stoljeće češće se pominje Podgorica, i uvijek u vezi s trgovinom, carinama i transportom robe, pa se pretpostavlja da je ona u državi Nemanjića i Balšića bila trgovačka stanica. Turci su već 1457. godine držali svu Gornju Zetu i Podgoricu. Postojeću tvrđavu vjerovatno su izgradili Turci izmedu 1474. i 1478. godine. Od ove turske gradnje, iz prvog razdoblja upotrebe vatrenog oružja, izgleda da je ostao do danas nepromijenjen samo dio zida s petostranom kulom i trokutnim izbačenim dijelom koji je također imao funkciju kule. Nije isključeno da su ovi dijelovi i stariji. Ostali dijelovi su kasnije jako pregrađivani. Prvobitno je bio napravljen i rov ispred tvrđave koji je vjerovatno vezivao obalu Ribnice s obalom Morače. Napomena: Tekst prehodnog članka prenesen s Wikipedije dijelom, ili u potpunosti, preuzet sa stranice prezentacije Srednjevjekovni gradovi Crne Gore, uz odobrenje. Kao temelj za izradu prezentacije korištena je knjiga Pavla Mijovića i Mirka Kovačevića „Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori“ (Beograd-Ulcinj 1975), čiji su pojedini delovi uključeni u nju, uz dozvolu autora. Wikipedija - Utvrda Ribnica #/media/File:Depedogen.JPG)
Današnji ostaci tvrđave Ribnica
Autor fotografije: Rasho992, Wikipedija |
|
Južne padine
Pogled s vidikovca na Dajbabskoj gori, preko Podgorice na južne padine masiva Žijova, odn. Kučkih planina, koji se strmo izdižu iz Zetske ravnice. U procijepu grebena može se uočiti stari grad Medun. Na desnom dijelu fotografije dominira vrh Suka (grudska) visoka 1214 m. |
Vežešnik
PROČITAJ VIŠE
GAJEVIĆ, Jasna: Podgorica sa Vežešnika i Sjenice. Jasnina putovanja, 28.11.2018.
GAJEVIĆ, Jasna: Podgorica sa Vežešnika i Sjenice. Jasnina putovanja, 28.11.2018.
7. OD PODGORICE DO BRSKUTA
OKEŠAR (OKLJEŠAR)
KOORDINATE 42.4961, 19.3193 NADMORSKA VISINA 371 m
|
Ovaj niski kameniti vrh, koji se nadvio nad lijevom obalom rijeke Morače nizvodno od Bioča, tamo gdje ona tvori zavoj pod kutem od 90°, u raznim izvorima se navodi pod različitim imena: Okešar, Oklješar (vojna topografska karta JNA 1:25.000) i Oklišor (Open Street Map, 2022.)
Pristup vrhu Vrh je lako dostupan iz Podgorice. Od kružnog toka u podgoričkom prigradskom naselju Zlatica - gdje se nalazi priključak na autocestu - krenuti magistralnom cestom u smjeru Kolašima, sve do Smokovca. Prije mosta na rijeci Morači skrenuti usponom desno uz lijevo rebro kanjona Morače. Nastaviti prirodnom popločnom podlogom ispod penjačko-alpinističke stijene dužine oko 200 m. Dalje nastaviti utabanom stazom blagim usponom sve do blokovskih stijena Okešara 371 m n.v. Uspon je lagan, a vrijedi posjete i zbog dobrog pogleda na kanjon Morače i okolne visove. Povratak na početnu točku je moguć je blagim spustom obrocima sela Viđenje, Cvarin i Krnjan te niz selo Zlatica do polaznog mjesta. KOORDINATE Početna točka - Kružni tok, Zlatica 42.46993/19.30060) TEHNIČKI PODACI Stanje 2022. godine: staza nije markirana IZVOR Rajko Micković, PD "Gorica", Podgorica |
Mala rijeka
|
Mala rijeka je povremeni vodeni tok koji prolazi dubokim kanjonom, a nastaje od Nožice i Brskutske rijeke (Brskuta) te poslije toka od 18 km utječe u Moraču na 58 m nadmorske visine.
Nožica pred spoj s Brskutskom rijekom tvori impresivan kanjon. > Pogledaj galeriju fotografija kanjona Nožice: http://www.extremecanyoning.com/galerija-kanjon-nozice-photo-by-predrag-vuckovic-50.html i tekst: http://www.extremecanyoning.com/novosti/izazov-kakav-nismo-ocekivali-kanjon-nozice-53.html 
Kanjon rijeke Nožice
Autor fotografije: Dzeri, Panoramio 
|
TV Crne Gore: Crnogorske megastrukture - Most na Maloj rijeci i Lutovska greda
Autor: RTCG - Zvanični kanal Datum objave: 25.12.2019. Opis. Izvorni opis videa: Priča o mostu na Maloj rijeci i Lutovskoj gredi, jednoj od najtežih pružnih dionica u Evropi. Most je tri decenije bio najviši željeznički most na svijetu, a ni danas nema premca na starom kontinentu. Od 14 kilometara pruge kroz Lutovske grede dvanaest prolazi kroz tunele i preko mostova. 
Rječica Nožica
Autor fotografije: Dzeri, Panoramio |
Kučka pećina
|
Davne 1774. godine Kuči su prešli Malu rijeku bježeći pred silnom vojskom vezira Mehmed-paše Bušatlije koji ih je naumio iskorijeniti - događaj koji je u povijesti poznat kao prva pohara Kuča. Zahvaljujući Rovčanima i Bratonožićima Kuči su našli spas od uništenja. Pećina na liticama desne bratonožićke strane Male rijeke im je pružila utočište od snažne turske najezde. Minja Bulatović ih je odatle izvukao s ostalim Rovčanima i uz pomoć Bratonožića i poveo ih u Rovca gdje su bili bratski primljeni i tu ostali punih 7 godina.
Grupa Kuča je 2014. godine, na 240. godišnjicu ove čuvene turske pohare i pogroma nad ovim plemenom, zahvaljujući poznatom lovcu, Piperu Božu Vučiniću, našla i posjetila ovu pećinu, i tom prilikom utvrdila kako su njihovi preci upravo ondje našli ubježište i odlučili izginuti do posljednjeg i da se živi ne predaju Turcima. Tada su tu neveliku i skrovitu špilju prozvali Kučka pećina i odlučili je tradicionalno posjećivati svake godine (prvi puta 2015. godine), u spomen predaka, prisjećajući se uz brojne povijesne priče, narodne besjede i govore koji su obilježili to herojsko vrijeme. Do pećine, od sela Preljubovice ima oko sat pješačenja po teškom terenu. Izvor: Dan.me - Za spomen mrtvih, na ponos živih, 7.5.2015. 
Pogled od željezničkog mosta nad Malom rijekom prema sjeveru s označenim položajem Kučke pećine
Izvor: Youtube |
Kučka pećina
U pohode Kučkoj pećini 07.05.2016. Godine 2014. u Podgorici je objavljena knjiga "Kučka pećina", autora Buda Simonovića. Radi se o romanu čija radnja opisuje povijesni događaj kada su Turci htjeli iskorijeniti pleme Kuči zbog njihove neposlušnosti, a spasili su ih Bratonožići i Rovčani.
|
Brskut
Karta područja Brskuta
Selo se dijeli na tri dijela: Bratonožićki Brskut (najveći dio), Lijevoriječki Brskut i Kučki Brskut (najmanji). Ovaj kraj je granica plemena Kuča (obitelji Alazovići, Prelevići, Milačići, Canovići, Božovići, Dedići, Gudovići, Durkovići), Bratonožića (Vučelići, Jankovići, Sekulovići, Đukići, Đuričići, Darmanovići, Garići, Čadženovići, Mijajlovići, Caričići, a bilo je Šakovića, Vukajlovića i Pavličića, koji su davno odselili) i Vasojevića.
Brskut je nekada imao status općine (1800 žitelja i 300 domova), a danas je selo s jedva 20-ak živih domova zimi, dok ljeti ovdje živi oko tristotinjak ljudi. Nekada su imali 9 mlinova i dvije valjaonice. Nekada je selo imalo 60-izvora. Kažu kako nije bilo kuće koja nije imala izvorsku vodu s direktnim padom prema kući. Od Brskuta, preko Škala, gdje se nalaze seoska imanja, do Bukumirskog jezera ima 4 km cestom. |
Emisija Gušteranje - Brskut
Rakija brskućanka - jedan je mještanin napravio rakiju i stavio natpis "Brskućanka ljuta - ne diraj". Rakiju peku na 24% a onda je hlade da bi došla na 21% alkohola.
|
Brskut
Autor fotografije: Dzeri, Panoramio
Autor fotografije: Dzeri, Panoramio
|
Rikavačko jezero
Nad istočnim obalama jezera uzdižu se Škala od Rikavca (na fotografiji lijevo od prijevoja) i najsjeverniji grebeni Vile (desno; greben Kukura i dr.). Prijevojem prolazi granična linija Crne Gore i Albanije. |
8. OKO RIKAVAČKOG JEZERA
Rikavačko jezero
|
Rikavačko jezero se nalazi na nadmorskoj visini od oko 1313 m. Njegova površina iznosi 117.755 m². Dimenzija je 525 x 235 m, obalne linije od 1640 m. Bubrežastog je oblika, a najveća dubina iznosi 13,9 m. Jezero ima ponor na 1314 m n.v. preko kojega voda otječe prema Cijevni i Ribnici. Puni se atmosferskim padalinama, topljenjem snijega i povremenim tokom potoka Rikavac. Jezero je poribljeno, a voda je alkalna.
Katun Rikavac nalazi se na platou iznad jezera
Proljetni cvjetni tepih na katunu Rikavac
U pozadini vrhovi Prasice (lijevo) i Beškeza (desno) 
Rikavačko jezero u proljeće
|
Pogled sa Škale od Rikavca na Rikavačko jezero
U pozadini (s lijeva nadesno): Vila, Prasica i Beškeza |
|
Katun Studenica (1650 m)
Na oko sat i 15 minuta hoda, i oko 150 m visinske razlike uspona od Donjeg katuna Rikavac, prvo livadama, zatim kroz šumu te naposlijetku kroz kameniti krš, stiže se do duge uvale s brojnim krškim vrtačama i pregradama, na kojoj se smjestio katun Studenica sa živom vodom. Ova je krška zaravan smještena između padina Vile i Štrungeze (Prijuna) te Prasice. Na ovaj katun izdižu stočari iz Fundine. Katunom prolazi staza za vrh Vile. Za tih oko 440 metara visinske razlike od katuna do vrha potrebno je oko sat i pol uspona. Staza se diže stočarskim stazama iznad katuna i izbija na rug ledenjačke uvale između Vile i Štrungeza. IZVOR: Cerović, Crnogorske planine, 2002. |
Uvala katuna Studenca podno brda Prasica
U pozadini desno depresija Rikavačkog jezera 
Katun Studenica podno vrhova Šrungeze (lijevo) i Prijuna (desno) u pozadini
|
Vila, sjeverna strana
Vila kao vila?
Pogled sa Surdupa (2184 m), najvišeg vrha Kučkih planina tj. masiva Žijova, na vrhove u prvom planu: Vila (alb. Maja e Vilës, 2093 m, lijevo) i Štrungeze (odn. Štrungeza, 2103 m; desno) kojima prolazi albansko-crnogorska granica. Bez obzira na sve priče i legende o mogućem porijeklu imena "vila", upalo mi je u oko kako ova dva vrha oblikuju figuru djevojke koja spava ili leži na odru - Štrungeza podsjeća na glavu djevojke, "vidi" se nos, oko, kosa, brada.., a Vila na njezina prsa - istina, malo uvećana. Često asocijacija pojedinih vrhova na neke figure može biti vrlo subjektivna, ali i objektivna stvar - npr. zavisit će ponekad od položaja, kao i od sjena koje stvara sunce u nekom momentu... 
Cvjetne livade s pogledom na Vilu
|
KUČKE PLANINE Katun Širokar - Rikavačko jezero - vrh Vila
Autor: Slobo Stefanovic Daatum objave: 6.1.2023. Opis. Planinarski uspon užičkih planinara na Kučkim planinama od 9. juna 2022. godine. Vodič i snimatelj: Stefanović Slobodan. |
|
Prasica
Pogled na kolibe katuna Rikavac i na brdo Prasicu. |
|
Beškeza
Pogled u smjeru Beškeze (najviši vrh u pozadni) sa pristupnog puta od Širokara prema Rikavačkom jezeru. |
9. OKO KORITA KUČKIH
Orahovo |
KOORDINATE 42.4840,19.4434
|
|
U selu Orahovo, 8.12.1942. godine, Ljubicu Popović (narodni heroj -> vidi pod MEDUN), tada na ilegalnom radu u pozadini ratne fronte, zajedno s Radislavom (Raškom) Božovićem i Radomirom Nikezićem, otkrili su četnici. Pokušavajući se probiti iz četničke opsade, ona i Radislav bili su teško ranjeni (Ljubici je noga bila potpuno razmrskana). Radomir Nikezić ih je, noseći ih na leđima, prebacio u jednu kolibu. Sutradan, 9.12. četnici su ih pronašli, jer je Radislav prilikom prebacivanja izgubio uložak natopljen krvlju. Razvila se borba, i kada su četnici s granatama iz bacača zapalili kolibu Radislav je, po već unaprijed dogovoru, prvo ubio Ljubicu, a onda slomio pušku i ubio sebe.
Paroh u Orahovu bio je i jerej Milisav V. Drakulović, (rođen 1901. g.), gonjen od komunista, da mu ne bi pobili obitelj izvršio je samoubojstvo u jami na Koritima 12. 7.1946. 
Spomen-ploča Ljubici Popović i njezinim suborcma
|
Orahovo iz zraka
Proizvodnja: 1.4.2016. Fond za razvoj Kuča "Marko Miljanov" kas Orahovo, 24.2.1920. - 19.8.1972. U Orahovu (Kuči) kod Podgorice rođen je Miladin-Šego Vujošević, prvi doktor političkih znanosti u Jugoslaviji, profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Naslijedivši očev vedar duh i postojanost, a po majčinoj liniji bliski potomak crnogorskog vojvode i pisca Marka Miljanova, vrlo rano se istakao slobodoumnošću i hrabrošću. Kao gimnazijalac sudjelovao je u živoj političkoj borbi u predratnoj Podgorici. Sa sedamnaest godina primljen je u SKOJ, a u Komunističku partiju 1941. Nakon gimnazije, 1939. upisuje se na Tehnički fakultet u Beogradu i nastavlja revolucionarni rad. Početkom rata (1941.) prekida studije, vraća se u Crnu Goru i učestvuje u organiziranju Trinaestojulskog ustanka. Iste godine odlazi na front i učestvuje u Pljevaljskoj bici, nakon koje postaje politički rukovoditelj u Prvoj proleterskoj brigadi. U bitci na Sutjesci 1943. teško je ranjen, što ostavlja ozbiljne i trajne posljedice na njegovo zdravlje. Početkom 1945. saznaje da su u borbi poginula njegova braća Dimitrije i Milisav. Usprkos svemu, po završetku rata iznova se vraća znanosti i obrazovanju. Završava Pravni fakultet i dvogodišnje studije na Institutu društvenih nauka u Beogradu. Doktorsku disertaciju obranio je 1965. na Visokoj školi političkih nauka u Beogradu. U profesorskoj i političkoj karijeri bio je predavač političke ekonomije na više vojnih i civilnih visokih škola i fakulteta i ekonomski savjetnik u saveznim organima i organizacijama. Objavio je osam knjiga i većih studija i oko četrdeset članaka i rasprava. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i brojnih vojnih i građanskih odlikovanja. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći 19.8.1972. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici u rodnom Orahovu. |
Korita kučka
|
Korita kučka, odn. Kučka korita udaljena su oko 30 km od Podgorice i smjestila su se na oko 1360-1380 m.n.v. Pripadnici plemena Kuči koristili su Korita kao pašnjake i poljoprivredno zemljište. Nekada je to bio katun, a danas je vikend naselje. Ovaj planinski plato okružen je sa sjevera masivom planine Hum (Hum orahovski, često se čita Hum oraovski), a s juga Kaženikom. Prema jednoj verziji, riječ korita je keltskog porijekla, a značilo bi vjetrovita visoravan. Istočno od Korita, na području kojime prolazi crnogorsko-albanska granica ova se površ strmo ruši u kanjon Cijevne. Na Koritima se nalazi jedna katolička i dvije pravoslavne crkve.
Korita koja danas potpada od pleme Zatrijebač nekoć su bila dio plemena Hoti, pa otuda i njihvo drugo ime Korita e Hotit (Hotska korita). Pristup Koritima moguć je od Podgorice iz dva smjera: preko Orahova (put je prohodan i zimi) te preko Fundine, rubom kanjona Cijevne, Stjepova i južnim stranama Kaženika. Zbog dostupnosti vozilom, Korita su pogodno polazno mjesto za planinarske i biciklističke izlete po Kučkim planinama. Istočno od Korita nalazi se Grlo sokolovo (1577 m n.v.), na albanskom Shkami i Sokolit, izvanredan vidikovac nad kanjonom Cijevne s pogledom prema albanskim Prokletijama i dolini Cijevne gdje se smjestilo naselje Tamara (alb. Tamarë). Nezahtjevna staza (sat i pol hoda) do Grla sokolova dugačka je oko 4,8 kilometara, a započinje kod konobe Dubirog na Koritima. Ovu stazu koja vodi do litica kanjona Cijevne ranije su koristile graničarske ophodnje. Na mjestu gdje se nekad nalazila vojna promatračnica, nad više od 1000 metara dubokim kanjonom, danas je uređen vidikovac. 
Korita kučka
Korita kučka
Prizor sa Korita
Korita
|
Kučka korita - winter 2017 - 4K
Datum objave: 14.2.2018. Autor: helivideo.me Opis: Kučki katun iznad sela Orahovo na oko 1400 metara nadmorske visine, 30km od Podgorice. This is private video and can not be used with ought permission. Music © TonyAnderson - Rise Video: Ilija Perić © http://www.helivideo.me For licensing contact [email protected] / [email protected] identity & promotion, LLC © 2017 Panoramski krug oko Korita kučkih je prva realizirana ruta projekta Ministarstva održivog razvoja i turizma Crne Gore - Panoramski putevi Crne Gore. Ruta je dugačka 65 kilometara i započinje u Podgorici.
Jedna od legendi o porijeklu imena Grlo sokolovo kaže kako je vojnik, za koga se vjerovalo da je nestao, danima ležao ranjen na stijeni. Ugledao ga je sokol, u kljun uzeo vojnikovu maramicu i odletio do obližnjeg izvora. Maramicu je uronio u izvorsku vodu i doletio nazad, kako bi okrijepio ranjenika. Soko je to radio danima, a sve je u čudu promatrala vojnikova majka. Naposlijetku je tako našla svog sina koji je bio spašen. Krug oko Korita (Lokalni Hodači)
Datum objave: 22.8.2021. Autor: Lokalni Hodači Opis: Prijepodnevna panormaska vožnja oko Kučkih Korita: Najbolji period za ovu turu je od maja do oktobra, uz poseban oprez na pojedine dionice puta koje su u lošem stanju. Grlo sokolovo and Kučka korita
Datum objave: 10.4.2020. Autor: Beautiful Montenegro Opis: Amazing place in place called Kuči and Kučke mountains near Podgorica. Crnom Gorom: Izbor za mis planine, Kučka Korita, Podgorica HD
Datum objave: 14.12.2019. Autor: RIVchannel Opis: "Izbor za mis planine" je manifestacija koja se organizuje ispred katoličke Crkve na Kučkim koritima. Ovaj događaj je samo jedan dio programa kako bi se proslavio Sjepan dan (2. avgust), planinska slava koju slave Zatrijebčani i Koći. |
Hum orahovski (H. oraovski)
Korita kučka
Pogled na greben Huma orahovskog
Pogled na greben Huma orahovskog
Na Humu orahovskom
|
Kaženik
|
PROČITAJ VIŠE
POPOVIĆ, Predrag: Kaženik 1.652 mnm, Zatrijebač. Vrhovi Crne Gore, 21.2.2017. |
Kaženik, 04.12.2023.
Autor: PPK "Plan B" Datum objave: 6.12.2023. Opis. PPK Plan B je 4. Decembra 2023. organizovao turu na Kaženik iznad Kučkih Korita. |
10. IZMEĐU KORITA I RIKAVCA
Radeća
Put od Korita kroz Radeću
Pogled s obronaka Huma Orahovskog prema južnom dijelu Radeće i kanjonu Cijevne
Pogled prema albanskim Prokletijama sa ceste koja vodi od Korita ka Rikavcu, na dionici kroz šumu Radeću
Radeća se nalazi u prvom planu. U sredini se nalaze planine koje se uzdižu nad južnom obalom rijeke Cijevne u Albaniji - u tome lancu najviši vrh lijevo je Maja e Golishit (2021 m n.v. prema ruskoj vojnoj karti); na horizontu se vide vrhovi prokletijske planinske grupe Škurt (Shkurt) s najvišim vrhom Mali i Shen Niku (Maja Shnikut, Vrh sv. Nikole) 2554 m. |
Radeća, šuma na kršu
Izvor Velika Radeća
Korita za vodu na izvoru Mala Radeća
|
Put od Radeće prema katunima Benkajskom i Kunorskom
U pozadini Krisitor |
Katun Benkajski
Katun Benkajski
Na katunu Benkajskom
|
Priče iz planine ...
Kada me ova simpatična planinka iz katuna Benkajskog (koristi se i Benjkaj i Benkaj, prema nazivu roda iz Zatrijepča - dok na topografskim kartama stoji Benkanjski...) pozvala u svoju kamenu kolibu, vrlo blizu granice sa Albanijom, u dijelu Kučkih planina u CG koji se naziva Kunora – ponudila me je vrlo ukusnom tortom. Takvu slasticu vrlo je teško susresti na skromnim planinskim katunima jer se obično spravljaju jednostavne slastice od lako dostupnih sastojaka: šumskog voća (slatko), trava (pite) ili sira – ostalo se sve moralo donijeti iz doline, a niti šećer nekada nije bio dostupan kao danas. Zapravo do tada mi se nikada nije dogodilo da takvu „složenu“ slasticu iskušam u planini, što me je začudilo, te sam planinku priupitao kako to da je spravila tortu. Našto mi je odgovorila: "A joooj, sinko, nisam ja. To je spravila moja snaja iz Zagreba koja živi u dolini..“ Enigma je tako bila rješena. Torta nije bila spravljena u planini, a planinska tradicija je ostala, planinskom tradicijom. |
Braka e Kujt (1788 m)
Granični kamen na vrhu Braka e Kujt (1788 m)
Ostali nazivi ovoga vrha su: Brak Kujt, Braka Kujt, Maja e Koshticës, Maja e Koshticit. Iza lijeve strane kamena nalaze se kučki vrhovi Vila, Štrungeze, Prijun i Nerf. |
Katun Podgradski
Katun Podgradski
|
Katun Kunorski
Krisitor (u pozadini desno) iz Katuna Kunorskog
|
Pogled na kolibu i lokvu u Katunu Kunorskom
Pogled na Krisitor od Katuna Kunorskog
|
Napuštena granična karaula u blizini Katuna Kunorskog
Krisitor
Krisitor, pogled s juga
Pogled na Krisitor sa zapada, iz smjera Šile
Na grebenu Krisitora
|
Na Krisitoru
Kučka Korita - Krisitor (2024.mnv), 29.12.2023.
Autor: PPK "Plan B" Datum objave: 29.12.2023. |
Kodra kučka
Kodra kučka
|
Katun Ledinski
Katun Ledinski pod sjeveroistočnim stijenama Krisitora
|
|
Istočno od Huma
Pogled s obronaka Huma Orahovskog prema Radeći, Grlu sokolovom i kanjonu Cijevne (desno). U sredini, u pozadini panoramom dominira Krisitor. |
