|
|
PRIMORSKI POJAS > PLANINE PRIMORSKE I SREDIŠNJE CRNE GORE > Risansko-peraška brda
Država: Crna Gora
Najviši vrh: Buzina - Goli vrh (1311 m)
Koordinate najvišeg vrha: 42.5330, 18.7307
Država: Crna Gora
Najviši vrh: Buzina - Goli vrh (1311 m)
Koordinate najvišeg vrha: 42.5330, 18.7307
O planini ...
Uvod
|
|
Bokokotorski zaljev okružen je strmim vapnenačkim planinama dinarskog krša, među kojima se izdvajaju masivi Orjena i Lovćena.
Između ova dva masiva, točnije između Risna i prijevoja Ledenice na sjeverozapadu te prijevoja Krstac i Njeguškog polja na jugoistoku, nalazi se brdsko-planinsko područje, niže prosječne visine, ali i daje izrazito brdsko-planinskog karaktera, i to zbog svoje krševitosti, kao i forme - radi se o krškoj visoravni, koja se na jugozapadnoj strani strmo i naglo izdiže iz Bokokotorskog zaljeva na visine preko 800 m, dok se na suprotnoj sjeveroistočnoj strani ona utapa u prostranu crnogorsku kršku katunsku zaravan, bez izraženog prijelaza. Iako se za ovaj brdski "međuprostor" u cjelini, u znanstvenoj i popularnoj literaturi nije oblikovao jedinstven naziv, prema njegovoj morfologiji i nazivima pojedinih njegovih dijelova, uvjetno ga možemo podijeliti na dva dijela: - Risansko-peraška brda - Kotorske strane. ENGLISH SUMMARY: Risansko-peraška brdaThe Bay of Boka kotorska is surrounded by steep limestone mountains of the Dinaric karst, including the massifs of Orjen and Lovćen. Between these two massifs, more precisely between the town of Risan and the village of Ledenice in the northwest, and the Krstac pass and the Field of Njeguši in the southeast, there is a a mountainous area, of lower average height (in comparison to Lovćen and Orjen), but also extremely mountainous, due to its karstic terrain, as well as iz form - it is a high karstic plateau, which is steeply rising from the Boka kotorska bay over 800 m on its southwestern side, while on the opposite northeastern side it descends gradually into a spacious Montenegrin rocky and rugged karstic plateau without a noticiable transition. Although for this mountain "interspace" as a whole, in scientific and popular literature no unique name exists, according to its morphology and the names of its parts, we can conditionally divide it into two parts: - Hills of Risan and Perast (Risansko-peraška brda) - Kotor's ciffs (Kotorske strane). |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Risansko-peraših brda
Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS / GEOGRAFIJA
Prostorni prikaz Risansko-peraških brda
Izvor: Gogle Earth
Izvor: Gogle Earth
Pogled s orjenske Sniježnice na Risansko-peraška brda, iznad Risansko-kotorskog zaljeva
Risansko-peraška brda
Pogled od kotorskih zidina
Pogled od kotorskih zidina
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Kulturno-povijesna baština
Risansko-peraška brda (u pozadini), na staroj razglednici Kotorskog zaljeva, nastaloj prije 1945. godine
Mreža austrougarskih utvrda u Boki kotorskoj
Boka kotorska je od prve polovice 19. stojeća bila za Austro-Ugarsku glavna pomorska baza na južnom Jadranu. Njihovi stratezi su procijenili da osim mogućeg pomorskog napada na Boku kotorsku, opasnost prijeti i od mogućih kopnenih napada iz bokokotorskog planinskog zaleđa. Iz toga razloga, u razdoblju od 1838. do 1914. godine Austro-Ugarska je izgradila snažan i prostran fortifikacijski sustav, koji se temeljio na mreži obalnih obalnih utvrđenja u Južnoj zoni obrane. Sjeverna zona utvrda planirana je da štiti potez Dragalj-Crkvice-Herceg Novi (područje masiva Orjena, Sutorine i Prevlake) i Dragalj-Crkvice-Ledenice-Kotor (u Risansko-peraškim brdima i Kotorskim stranama), dok je funkcija Istočne zone utvrda (područje Lovćena i Vrmca) i štititi Tivatski zaljev s kopnene i morske strane. |
Karta austrougarskih vojnih objekata u Boki kotorskoj
|
Po planini, i po kraju ...
PO BRDSKOM PODRUČJU
Risanske strane (između Risna i Ledenica)
Stara cesta Risan-Grahovo, uz Risanske strane
Pogled na Risanski zaljev sa stare ceste Risan-Grahovo
|
Planinarska markacija na stazi koja povezuje Risan i Ledenice
Snimljeno u uz staru cestu koja također povezuje ove dvije lokacije. Staza Risan-Donje Ledenice (1:30 h)Ova staza kojom se od Risna na morskoj obali uspinje do Ledenica, ima također funkciju priključne staze od Risa na visinsku trasu crnogorske Primorske planinarske transverzale Orjen-Lovćen-Rumija. Početak staze je na središnjem autobusnom stajalištu u Risnu, odakle kreće prema sjeveru glavnom risanskom ulicom. Po izlasku iz naselja, nastavlja u brojnim serpentinama starim austrougarskim pješačkim putem koji u više navrata presijeca staru cestu Risan-Ledenice-Grahovo. Na području gdje staza stiže do Donjih Ledenica, otvara se odličan pogled na Risanski zaljev. Staza nastavlja kroz Donje Ledenice, uz crkvicu sv. Nikole i polja u kršu, sve do raskrižja gdje se od ceste Risan-Grahovo odvaja prema jugoistoku cesta za Ubalac (zaselak Gornjeg Orahovca) i kojime također prolazi trasa Primorske transverzale: desno u smjeru Lovćena, i lijevo u smjeru Orjena. Vrijeme uspona iz Risna do Donjih Ledenica je 1:30 min. Iako se od Risna uspinje 575 m, relativno je laka zbog brojnih serpentina. Na putu ima samo jedan izvor vode: Smokovac. Ukoliko se do raskrižja u Donjim Ledenicama želi stići vozilom, za to je potrebno oko 30 minuta vožnje serpentinama po staroj cesti Risan-Grahovo. |
Pogled u dubinu na serpentine kojima se Risanskim stranama prema naselju Ledenice, uspinje stara cesta Risan-Grahovo
Na suprotnoj strani usjeka nalazi se prostrani masiv Orjena. Ovdje orjenskim padinama prolazi nova cesta Risan-Grahovo.
Na suprotnoj strani usjeka nalazi se prostrani masiv Orjena. Ovdje orjenskim padinama prolazi nova cesta Risan-Grahovo.
Prilaz Donjim Ledenicama, iz smjera Risna
Kameno moreZapadno od Ledenica uzdiže se izrazito krško i teško prohodno područje, koje je zbog tih karakteristika dobilo naziv Kameno more. Na tome području je istraživano i više jama. Kroz to područje probijena je nova cesta koja povezuje Risan s Grahovom. |
Polje u kršu, podno Donjih Ledenica, nad Risanskim zaljevom
|
Ledenice |
KOORDINATE: 42.543, 18.704; Broj stanovnika: 32 (2003.); Wikipedija - Ledenice
|
|
Selo Ledenice, nalazi se u bokokotorskom zaleđu, u mikroregiji Krivošije, administrativno u mjesnoj zajednici Gornje Krivošije. Mještani Ledenica, kad govore o svom naselju obično podrazumijevaju dvije veće cjeline Donje i Gornje Ledenice, koje opet obuhvaćaju niz zaselaka raštrkanih na visoravni stiješnjenoj između hercegovačkih i crnogorskih planinskih lanaca.
Stanovništvo: Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 176 stanovnika (1948. godine); 195 (1953.); 153 (1961.); 128 (1971.); 76 (1981.); 45 (1991.); 32 (2003. godine; od čega Srba 15 odn. 46,87 % te Crnogoraca 14, odn. 43,75 %). Baština:
Ledenice
Pogled na Ledenice iza kojih se izdižu vrhovi Velji vrh, Somina i Ober. Lijevo na horizontu, pod snijegom, jer Reovačka greda na Orjenu. |
Znamenite osobe iz Ledenica U Ledenicama je rođen Nikola J. Samardžić (Ledenice, 24.10.1935. - Sydney, 25.12.2005.), kapetan duge plovidbe, bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore i dugogodišnji direktor Jugooceanije. Rođen je Ledenicama u obitelji učitelja. U brodarstvu je stekao obrazovanje i karijeru. Plovio je na prekooceanskim brodovima u svim zvanjima. Nakon 18 godina prešao je u direkciju pomorskog poduzeća “Jugooceanija” iz Kotora, gdje je postupno napredovao do direktora. U Rijeci je završio višu pomorsku školu i položio ispit za kapetana duge plovidbe. Usporedno je izvanredno studirao na Pravnom fakultetu u Ljubljani. U Ženevi je završio specijalizaciju Ujedinjenih naroda za pomorsku ekonomiju i management. Praksu je obavio u Norveškoj. Bio je poliglot. Pored materinjeg crnogorskog, govorio je engleski, ruski, talijanski i španjolski jezik. Bio je u stalnom, javnom sukobu s politikom Slobodana Miloševića od 1980-ih godina do smrti, i ni ranih 2000-ih nije bio miljenik ni predstavnik aktuelne vlasti u Crnoj Gori. Ministar vanjskih poslova Crne Gore bio je u vladi Mila Đukanovića od 16.2.1991. do 31.7.1992. Dana 31.7.1992. službeno je smijenjen zbog oštrog i javnog suprotstavljanja tadašnjoj službenoj politici Srbije i Crne Gore. Dužnost ministra predao je još 26.5.1992. te je otišao na Maltu, gdje je zbog sankcija UN-a premjestio sjedište Jugooceanije. Nakon sukoba s ministrom financija Predragom Goranovićem 1994. otišao je živjeti u Australiju, gdje je i umro. Urna s pepelom odnesena je u rodnu Crnu Goru, gdje je sahranjen. Od crnogorskih medija samo je Pobjeda izvijestila o njegovoj smrti. Izvor: Wikipedija |
|
Crkva sv. Nikole u Donjim Ledenicama
Crkva sv. Nikole u Donjim Ledenicama, nalazi se na omanjoj zaravni neposredno uz put Risan-Grahovo, na prevoju odakle sa južne strane počinje oblast Ledenica. Sa ovog mjesta pruža se pogled na Risanski zaliv, Verige i Tivat, kao i na istočne obronke Orjena i zapadne obronke Lovćena. O vremenu izgradnje crkve u pisanim istorijskim izvorima nema drugih za sada poznatih podataka osim u Šematizmu eparhije kotorsko-dubrovačke za 1875. godinu, gdje se navodi da je 1699. godine sagrađena crkva sv. Nikole u Ledenicama. Drugo pominjanje crkve je u Šematizmu iz 1888. godine gdje se u spisku crkava popravljenih u godini 1887. nalazi i crkva sv. Nikole u Ledenicama. Prvobitna crkva za koju znamo da je sagrađena 1699. godine i čiji su ostaci danas dio apside i južnog zida crkve, bila je manja od današnje. Posle Krivošijskog ustanka (1869.) nastupio je period od dvadesetak godina, u kome su obnovljene mnoge građevine u Krivošijama često uz Austro-ugarsku državnu pomoć. Prvi talas obnove mogao bi biti u vrijeme neposredno poslije ustanka kada je obnovljena i crkva sv. Petke u Gornjem polju u Ledenicama. Tom prilikom popravljeni su oštećeni djelovi zidova i crkva je produžena sa zapadne strane. Podaci o njenoj dužini u ovoj fazi vidljivi su na sjevernoj fasadi crkve u vidu razlike u slogu i kvalitetu obrade kamena. U drugoj obnovi, koja bi mogla biti pomenute 1887. godine, crkva je dobila današnji izgled-gabarit i veličinu, preslicu sa jednim zvonom, vrata na južnoj fasadi kao i dva nova lučno završena prozora na južnom i sjevernom zidu, zatvorena rešetkom od kovanog gvožđa. Po tipu i konstrukciji, crkva sv. Nikole je jednobrodna zasvedena građevina izdužene osnove, sa niskom polukružnom zasvedenom apsidom na istočnoj strani i zvonikom “na preslicu” sa jednim zvonom, na zapadnoj strani. Krov na crkvi je dvovodan u novije vrijeme pokriven falcovanim crijepom, a na apsidi je plitak, arhaičan i pokriven kanalicom. Crkva je zidana lokalnim kamenom sive boje, blokovima ujednačene veličine i oblika, sa vidnom razlikom na mjestima gdje se nalaze inkorporirani ostaci zidova najstarije faze crkve. Fasade su jednostavne, ravnih zidova, sa kamenim kotalima u podnožju krova i sa po jednim lučno završenim prozorom na istočnoj, južnoj i sjevernoj strani. Zapadna fasada, koja pripada najmlađoj fazi zidanja crkve, zidana je precizno klesanim kamenom sa uskim spojnicama. Iznad ulaznog portala nalazi se jednostavno profilisani okulus. Crkva nema drugih stilskih obilježja osim bogato ukrašenog zvonika “na preslicu” na pročelju, renesansno-baroknih karakteristika. Zvonik se sastoji od horizontalne bazne profilisane ploče ukrašene gutama, dva stubića kvadratnog presjeka i profilisanog lučnog segmenta nad njima. Na vrhu preslice nalazi se mermerni krst novije izrade. Na zvoniku je zvono za koje se ne može reći iz kog je vremena i da li je izvorno pripadalo zvoniku ove crkve. Izduženi oblici crkve u unutrašnjosti stvaraju utisak prostranosti, a oltarski prostor je ikonostasom odijeljen od naosa. Zidovi su kao i svod, malterisani, a u podnožju svoda nisu vidljivi profilisani vijenci. Pod u unutrašnjosti crkve popločan je pravougaonim kamenim pločama od sivog lokalnog kamena, a denivelacijom u podu naglašen je oltarski prostor. Iz Šematizma za godinu 1879. saznajemo da je u crkvi sv. Nikole 1878. godine, iste godine kada i u crkvi sv. Petke u Poljicama, izrađen novi ikonostas djelo Josifa Katurića, kaluđera manastira Banje koji je u drugoj polovini XIX vijeka oslikao ikonostase u nekoliko crkava u Boki. Za zatečeni ikonostas se pretpostavlja da je iz Katurićevog vremena. Skladnih je proporcija, izveden u duborezu fine i precizne izrade, bojenog sloja u bijeloj, plavoj, zelenoj i zlatnoj boji. Kompozicijski, po horizontali je podijeljenna tri zone. U donjoj zoni su postamenti stubića koji se pružaju kroz gornje dvije zone. Stubići su tanki, okruglog presjeka, ukrašeni spiralno obmotanom trakom i cvijetovima, a završeni stilizovanim floralnim kapitelima. Horizontalne vijence ukrašavaju nizovi četvorolisnih, zvjezdolikih cvjetova. Pored carskih dveri postoje i dvoje bočnih-sjeverne i južne dveri. Različite stilske osobenosti, stanje i raspored zatečenih ikona ukazuju da je na ikonostasu bilo više intervencija. Moguće je da je među ovim ikonama nastarija ikona sv. Nikole, rađena na limu, koja se nalazi u donjoj zoni. Svetitelj je prikazan u raskošnoj odori sa krunom na glavi, dok je u pozadini jasan prikaz dvorca ili crkve sa zvonikom. Iako su sačuvane konture, natpis i pozadina, lik svetitelja je znatno oštećen. Za ovu ikonu se, na osnovu sličnosti sa ikonama u crkvi sv. Vartolomeja u Krimovicama, smatra da je možda Katurićev rad i da, pošto je in situ, izvorno pripada ovom ikonostasu. Da bi se pouzdano utvrdilo da li je ovo ikonostas koji se pominje u Šematizmu potrebno je izvršiti analizu prethodno bojenih slojeva i ispitati analogiju sa ostalim dostupnim ikonostasima za koje se zna da su rad istog majstora. O ostalim originalnim ikonama sa ovog ikonostasa nema zabilježenih podataka. . IZVOR: Katarina Nikolić: Crkva sv. Nikole,Donje Ledenice. Montenegrina.net |
Crkva sv. Nikole u Donjim Ledenicama
Crkva sv. Nikole u Donjim Ledenicama
Tlocrt, presjeci i nacrti crkve |
|
Crkva sv. Petke u Gornjim Ledenicama
Parohijska crkva sv. Petke nalazi se na izdignutom zaravnjenom platou u krševitom Donjem polju u Ledenicama u blizini zaseoka Lazovići i Ilići. Crkva se nalazi u središtu lokalnog groblja ograđenog kamenim ogradnim zidom. Po usmenom predanju meštana crkva potiče iz XV veka, a današnje crkve preciznije određuju vreme njenog nastanka. Na osnovu stilskih karakteristika kao i osobina zidanja može se pretpostaviti da je crkva izgrađena sredinom XIX veka. U pisanim istorijskim izvorima crkva se pominje više puta. U Šematizmu eparhije bokokotorsko-dubrovačke za 1876. godinu, navodi se da je crkva sv. Petke sagrađena 1647. godine, i da je 1856. godine postala parohijalna crkva. U istom Šematizmu takođe se navodi da je u Krivošijskom ustanku 1869. godine crkva porušena, a 1870. godine, uz pomoć dobijenu od cara Franca Josifa I, potpuno obnovljena. U Šematizmu za godinu 1888. godine postoji podatak o crkvama popravljenim u 1887. godini, gde se pominje crkva sv. Petke u Ledenicama koja je oštećena pri zadnjem ustanku, popravljena državnom pomoći i osvećena 26. novembra“. Na osnovu ovih podataka možemo pretpostaviti da današnji izgled crkve potiče iz 1870. god. i da su radovi trajali sve do 1887. god. kada je crkva konačno i osvećena. Osim godine izgradnje, drugi pisani podaci o starijoj crkvi za sada nisu poznati. U ogradnom zidu dvorišta crkve pronađen je ugrađen lučni kameni segment. Ukrašen je sa tri plitko urezana krsta. Srednji krst je centralno postavljen i veći, a dva manja, upisana u krug, nalaze se na krajevima luka. Može se pretpostaviti da je ovaj lučni kameni elemenat bio završetak zvonika starije crkve. Na zapadnoj strani, u podnožju platoa na kome se nalazi crkva sa grobljem, i danas postoje ostaci dve starije prizemne kamene građevine. Na osnovu vrste kamena i načina zidanja može se pretpostaviti da je manja građevina na južnoj strani, sa ostacima jednovodnog krova, starija, a veća građevina sa ostacima drvene međuspratne konstrukcije na severnoj strani, mlađa. Zidane su tehnikom zidanja u suho“. Za današnji zvonik „na preslicu“ sa tri zvona, može se pretpostaviti da je nastao u vreme obnove posle ustanka, između 1870. i 1887. god. ili u nekoj od narednih prepravki crkve o kojoj nemamo pisanih podataka. Impozantna veličina i proporcije zvonika, profilacije vijenca u njegovom podnožju i profisanog lučnog segmenta na vrhu daju mu barokni karakter. Činjenica da je u odnosu na veličinu crkve zvonik predimenzionisan kao i da je zidan većim blokovima i drugom vrstom kamena upućuje na pretpostavku da je zvonik možda donesen sa neke druge crkve, ali da je svakako građen naknadno u odnosu na korpus same crkve. Zona iznad trećeg vijenca zvonika izrađena je od betona, što ukazuje na oštećenje zvonika ili njegovo rušenje o kome nema poznatih podataka. Na osnovu iznesenog može se zaključiti da je današnja crkva podignuta 1870. godine na mjestu starije porušene crkve sagrađene 1647. godine, koja je u ustanku 1869. oštećena ili srušena, a 1870. obnovljena i da je u toj obnovi, koja je završena 1887. godine, dobila barokni zvonik. Po tipu i konstrukciji crkva sv. Petke je jednobrodna zasvedena građevina, sa dvovodnim krovom pokrivenim crepom. Ima polukružnu zasvedenu apsidu na istočnoj strani i zvonik na preslicu“ sa tri zvona na zapadnoj strani. Zidana je lokalnim kamenom u pravilnim redovima, kamenim blokovima neujednačene veličine i oblika, ali solidno i čvrsto. Fasade su jednostavne, ravnih zidova, sa kamenim kotalima u podnožju krova i sa po jednim lučno završenim prozorom na istočnoj, južnoj i sjevernoj strani. Na zapadnoj fasadi iznad ulaznog portala nalazi se mali arhaični okulus, a u podnožju zvonika polukružno profilisani venac. Crkva je zatečena u dobrom stanju, bez vidnih pukotina ili oštećenja. U unutrašnjosti crkve oltarski prostor je ikonostasom odeljen od naosa. Zidovi su malterisani, kao i svod. Linija svoda je nepravilni luk, a u podnožju svoda postoji tanak profilisani vijenac. Pod je popločan kvadratnim, precizno otesanim kamenim pločama ružičaste boje iz đuričkog majdana, a u oltarskom prostoru postoji denivelacija. Časna trpeza se sastoji od nepravilnog, pritesanog kamenog bloka i tanke horizontalne ploče. Ikonostas je jednostavan, savremen, a o ostacima starijeg ikonostasa nema pisanih podataka. U Šematizmu pravoslavne eparhije bokokotorsko-dubrovačke za 1876. godinu pominje se „staro kandilo što ga 1875. g. pretopiše“, izrađeno 1763. godine u manastiru apostola Luke na Svetoj Gori, dar Lazara Savića Sarajlije, na kome je o tome stajao ćirilićni natpis. IZVOR: Katarina Nikolić: Crkva sv. Nikole,Donje Ledenice. Rastko.rs |
Crkva sv.Petke, Donje Ledinice, Zapadna fasada
Autorica: Katarina Nikolić: 
Crkva sv. Petke u Gornjim Ledenicama
Tlocrt, presjeci i nacrti crkve |
|
Raskrižje u Donjim Ledenicama
Kada se pristupa starom cestom Risan-Grahovo, iz smjera Risna, nakon što se prođe pored crkvice svetog Nikole, na raskrižju u Donjim Ledenicama (KOORDINATE: 42.531193, 18.707217) cesta ravno vodi dalje prema Grahovu. Lijevi odvojak vodi prema kućama Donjih Ledenica i prema Gornjim Ledenicama, a desni u smjeru jugoistoka prema Ubalcu i dalje pješačkim putevima prema austrougarskim utvrdama Šaniku i Svetom Andriji te Primorskom planinarskom transverzalom prema Lovćenu. Na križanju se nalazi spomenik borcima poginulim u Narodnooslobodilačkoj borbi i ledeničkim žrtvama fašističkog terora u Drugom svjetskom ratu. 
Donje Ledenice
|
Raskrižje u Donjim Ledenicama s odvojkom ceste za Ubalac
Bistijerna u Donjim Ledenicama, nedaleko od raskrižja odakle se odvajaju cesta za Ubalac i za Gornje Ledenice
|
Između Ledenica i Ubalca
|
Od raskrižja u Donjim Ledenicama (KOORDINATE: 42.531193, 18.707217) odvaja se u smjeru jugoistoka cesta, izgrađena 1990-ih godina proširenjem postojećeg pješačkog puta kojom se ide prema Ubalcu, zaseoku Gornjeg Orahovca, čime je omogućen i pristup vozilima do toga zaselka. Nakon uspona serpentinom, na trećem (lijevom) zavoju ceste je moguće nastaviti desno, preko područja Struge, prema Ubalcu (ovuda prolazi i trasa Primorske planinarske transverzale), ili nastaviti uspinjati zavojem šumskom cestom koja vodi na najviše vrhove Risansko-peraških brda: Buzinu i Velji vrh (tzv. Struški Velji vrh). Od Donjih Ledenica do Ubalca ima oko 6 i pol kilometara.
Cesta od Ledenica prema Ubalcu
Cesta prema Ubalcu prolazi stminama područja Struge
Cesta je na mnogo mjesta usječena u strme stjenovite padine Struga.
Pogled od Struga
Pogled prema Risanskom zaljevu. Lijevo je vrh Ilijino brdo iznad Perata. |
TURA: Donje Ledenice - Vranovo brdo (743 m) s tvrđavom Sveti Andrija - Oravac (D. Orahovac) Karakteristike staze: dužina 17 km (+10 km) ako se nastavlja pješice sve do Kotora). Gornji Orahovac - Monteguide 24.03.2018.
Autor: Ivan Drobnjak; Datum objavljivanja: 26.3.2018. Opis: Enduro Ride Montenegro 
Uspon cestom iz Ledenica prema Ubalcu
Po obroncima Golog vrha
Pogled na obronke Golog vrha, koji se uzdiže istočno od Ledenica do 1277 m nadmorske visine.. |
Krševiti plato na oko 650-700 metara nadmorske visine, smjestio se u južnom dijelu Risansko-peraških brda.
Na fotografiji zapadni dio platoa, iznad Risanskih strana uz zaselak Ubalac.
Na fotografiji zapadni dio platoa, iznad Risanskih strana uz zaselak Ubalac.
Buzina (1311 m) i struški Velji vrh (1284 m)
Pogled od utvrde Sveti Andrija
Pogled na Buzinu i Velji vrh, najviše vrhove Risansko-peraških brda.
Pogled na Buzinu i Velji vrh, najviše vrhove Risansko-peraških brda.
Pogled s Vranovog brda, prema Buzini i Veljem vrhu
Pogled preko Sinjevog dola. U prednjem planu lijevo je vrh Šanik, a u pozadini je grupa vrhova viših od 1000 metara: Breznik (lijevo; 1219 m), Goli vrh (duboko u sredini grupe; 1277 m) najviši vrh Buzina (1311 m) i vrh (1284 m). Niži, kameniti vrh ispred Veljeg vrha je Kučanik (998 m) 
Ledenice te Buzina i Velji vrh u Risansko-peraškim brdima
Panoramski prikaz (Google Earth) 
Pogled od Ubalca (Gornji Orahovac) prema sjeveru
Vide se vrhovi: Stole (945 m), iza njega (iz ove perspektive stožatog oblika) vrh Breznik (1219 m), a desno od njega greben Veljeg vrha. |
Uspon na Buzinu i struški Velji vrhUSPON IZ LEDENICA Goli vrh (1277 m), Velji vrh (1284 m) i Buzina (1311 m) Opis: Istočno od Ledenica, između obronaka Orjena i Lovćena te Cuca i Boke kotorske nalazi se vrlo krševito i slabo posjećeno planinsko područje Risansko-peraških brda i Kotorskih strana. U neposrednoj blizini Ledenica uzdižu se tri vrha pod zajedničkim nazivom Ledenice. To su Goli vrh (1277 m), Velji vrh (1284 m) i Buzina (1311 m). Tijekom uspona moguće je vidjeti stare austrougarske vojne ceste i tvrđave. 
Ledenice - okolica
Detalj topografske karte, 1:50.000, sekcija Nikšić 626-3, tiskana 1984. godine, prema stanju iz 1983. godine Goli vrh (1266 mnv) - Lovćen
Datum objave: 30.5.2022. Autor: Geografija za sve Opis. Snimio: Strahinja Živaljević |
Između Ubalca i Vranovog brda
Ubalac (Gornji Orahovac)
|
Ubalac je zaselak Gornjeg Orahovca. Njegove malobrojne kuće smjestile su se podno zapadne padine vrha Šanik (877 m).
Kod Ubalca nakon 6 i pol kilometara završava makadamska cesta, koja vodi od Donjih Ledenica i kojom je moguće dovdje stići vozilom. Od zaselka se dalje nastavlja solidan pješački put, koji je također označen planinarskim markacijama, jer ovuda prolazi i crnogorska Primorska planinska transverzala, i put prema obližnjim austrougarskim utvrdama Šanik i Sveti Andrija na Vranovom brdu. Početak staze je na kraju makadamskog puta, Ona u početku nastavlja prema jugu, zaobišavši sa zapada kuće Ubalca, te se uspinje na manju zaravan, gdje se nalazi odvojak za vrh Šavnik i istoimenu utvrdu na njemu. 
Pogled na Ubalac, zaselak Gornjeg Orahovca.
U pozadini vrhovi Stole (945 m; lijevo), a iza njega Buzina (1311 m) i Velji vrh (1284 m; desno). 
Kuće u zaselku Ubalac
|
Pogled na Ubalac sa pristupne ceste iz smjera Ledenica
U pozadini vrhovi: Bršteva gl. (lijevo; 777 m.) i Rudo brdo (desno) ZANIMLJIVOST |
Markirana planinarska staza slijedi trasu nekadašnjeg kvalitetno građenog puta kroz ljuti krš.
|
Bistijerna kod Ubalca, uz put koji vodi od Ubalca prema Vranovom brdu.
Pripada sustavu od više bistijerni iz austrougarskog razdoblja na konjsko-pješačkom putu između Vranovog brda i Ubalaca. |
Ubalac i utvrda Šanik povezani su sa utvrdom Sveti Andrija na Vranovu brdu. solidnim i širokim kamenim putem, koji vijuga kroz izraženo krško područje. Dionica između Ubalca i Vranovog brda dio je staze koja vodi iz Donjeg Orahovca kroz Kljavića Brijeg, u vidu serpentina, preko tvrđave Vranovo brdo do Ubalaca, pa dalje do Ledenica. Ona je izgrađena za vrijeme Austro-Ugarske 1882. godine i dio je “carskog puta” koji vodi od Kotora kroz Donji Orahovac preko Gornjeg za Ledenice.
Pješački put iz Ubalca prema Vranovom brdu izlazi nad Sinjevi do.
|
Slikovit dolac između Ubalca i Vranovog brda
Iznad Sinjevog dola
Pogled na Vranovo brdo s utvrdom Sveti Andrija. Na horizontu su Kotorske strane i krajnje desno Lovćen. |
Šanik (877 m)
Pristup Šaniku iz zaselka Ubalac
Pogled na Šanik od utvrde Sveti Andrija
Planinarski putokaz pod Šanikom
|
Utvrda ŠanikIznad gornjeorahovačkog zaselka Ubalac nalazi se vrh Šanik visine 877 m. Na njemu se nalaze ostaci austrougarske utvrde.
Nakon odvojka od staze za Vranovo brdo, odn. Ubalac, staza prema utvrdi Šanik, koju su sagradili Austrougri krajem 19. stoljeća, uspinje se serpentinama zapadnom padinom brda Šanik. Utvrda Šanik je građena od 1882. do 1883., sa strateškom funkcijom tzv. zaprečne utvrde, točnije zatvaranja mogućih prodora iz sjeveroistočnog pravca, iz smjera Donje i Gornje Zaljuti. O godini izgradnje govori uklesan napis na sjevernom zidu (F.J. I (Franz Joseph I.) 1882/83). Utvrdu je sačinjavao dio za boravak posade (rezidencijalni), izrađen u obliku slova "L", polukružno dvorište i dva polukružna bastiona okrenuta prema austrougarskom suparniku: Crnoj Gori. Imala je prizemlje i dva kata. U utvrdi se nalazila i bistijerna za vodu, koja je do danas očuvana, dok su najveći dio utvrde, kao i okolni fortifikacijski objekti, u ruševnom stanju. Kao i sa drugih austrougarskih utvrda građenih na strateškim položajima, tako se i sa utvrde Šanik pruža odličan pogled na: obližnje Vranovo brdo sa tvrđavom Sveti Andrija, Kotorski zaljev, Donji i Gornji Orahovac, najviše vrhove Risansko-peraških planina (Velji vrh i dr.), prilazni put od Ledenica, selo Ubalac i Ilijino brdo. ZANIMLJIVOST 
Pogled na Šanik sa ceste kojom se dolazi iz smjera Ledenica
|
Vranovo brdo (743 m)
Izuzetan strateški položaj utvrde Sveti Andrija na vrhu Vranovog brda
Sjeverno od ulaza u tvrđavu nalazi se cistijerna za vodu, dok se druga nalazi unutar utvrde.
Vranovo brdo s utvrdom Svetog Andrije
Utvrda Sveti Andrija, bedemi
Utvrda Sveti Andrija, unutrašnjost
Utvrda Sveti Andrija, unutrašnjost
Ostaci utvrde Sveti Andrija s pogledom na masiv Orjena, u pozadini
|
Utvrda Sveti AndrijaNa vrhu Vranovog brda (743 m) nalazi se austrougarska utvrda Sveti Andrija. U austrougarskim dokumentima vodila se pod nazivom Fort Vranovo brdo. Građena je od 1882. do 1886. kao zaprečna utvrda, jedna od takvih utvrda građenih na strateškim planinskim komunikacijama i značajnim prijevojima i vrhovima. Tako je funkcija ove utvrde bila priječenje pravca od Čeva prema naseljima u Boki kotorskoj: Donjem Orahovcu, Perastu i Risnu, i za neposrednu kontrolu zone koja ju okružuje (Gornji Orahovac - Stepen - Donji Orahovac).
Tvrđava se nalazi u ruševnom stanju, mnogi objekti unutar uvrde su propali, dok su najbolje očuvani njeni bedemi. U njezinoj unutrašnjosti se nalazila vojarna (kasarna) te cistijerna za vodu. 
Ulaz u utvrdu
Usponi na Vranovo brdoDo Vranovog brda i utvrde Sv. Andrija na njemu moguće je doći iz tri pravca:
Persat - Vranovo brdoPočetak pješačke staze obilježen je na zaobilaznoj cesti iznad Perasta, par stotina metara u smjeru zapada (smjer prema Risnu) od ulaza u Perast s istočne strane. Ovdje započinje stari kameni put sagrađen u vrijeme austrougarske vladavine. Iako uspon počinje gotovo na morskoj razini i završava na 743 metara (3,5 kilometara), put nije ekstremno naporan jer je austrougarski put sagrađen u mnogim serpentinama i blagog nagiba. Cijelo vrijeme uspona pružaju se izvanredni vidici na Bokokotorski zaljev. Nakon oko 420 m uspona stiže se u napušteno selo Glogovac, u kojemu se nalaze ostaci crkve Svetog Ivana iz doba mletačke uprave (obnovljena je u vrijeme austrougarske). Uspon iz Perasta ide južnim obroncima brda, i oko staze je niska vegetacija, stoga se preporuča veliki oprez pri usponu za velikih vrućina. VRIJEME USPONA: 2:30-3 h VRIJEME SILASKA: 2:30 h O STAZA JE MARKIRANA IZVOR: Vranovo brdo 743m – 17. 11. 2013. Sveti Andrija (Lokalni Hodači)
Autor: Lokalni Hodači Datum objave: 7.3.2023. Opis. Provozali smo se i prošetali do jednog od najljepših vidikovaca iznad Boke Kotorske - do tvrđave Sveti Andrija (Vranovo brdo). Ovu turu možete pesti iz Perasta, za šta vam treba nekih 2 sata za uspon, ili ići kolima do sela Ubalac starim putem Risan-Grahovo, od kojeg vam treba nekih 40ak minuta laganog hoda do same tvrđave Selo Ubalac na mapi: https://goo.gl/maps/VWuzhX2XAj2A5ZK5A |
Gornji Orahovac (Gornji Oravac)
Gornji Orahovac je prostrano područje koje se nalazi u zaleđu Bokokotorskog zaljeva, s njegove sjeverne strane, iznad Donjeg Orahovca, Perasta i Risna. Gornji Orahovac zauzima prostor od oko 20 km², i proteže se od Cuca na istoku do Ledenica na zapadu. Gornji Orahovac čine sela/ zaseoci: Velje selo, Ježevići, Kljavići (na topografskim kartama stoji Kljajevići) , Stepen, Ubalac i Velinići. U pojedinim povijesnim razdobljima i napušteno selo Glogovac je pripadalo Gornjem Orahovcu. Sela se nalaze u zoni od 450-650 metara nadmorske visine.
Do Gornjeg Orahovca vode pješačke staze i jedan makadamski put. Dvije pješačke staze vode iz Donjeg Orahovca, kroz dva klanca Sveti Nikola i Kljavića Brijeg, a jedna iz Perasta, preko Glogovca. Makadamski put vodi iz Risna, i dolazi do Ubalaca. Sva sela su međusobno povezana mrežom pješačkih staza. Cijelo područje Gornjeg Orahovca je tipično krško područje, krševito s brežuljcima obraslim dubovima i jasenovima, i manjim obradivim vrtačama – dolovima.
Do Gornjeg Orahovca vode pješačke staze i jedan makadamski put. Dvije pješačke staze vode iz Donjeg Orahovca, kroz dva klanca Sveti Nikola i Kljavića Brijeg, a jedna iz Perasta, preko Glogovca. Makadamski put vodi iz Risna, i dolazi do Ubalaca. Sva sela su međusobno povezana mrežom pješačkih staza. Cijelo područje Gornjeg Orahovca je tipično krško područje, krševito s brežuljcima obraslim dubovima i jasenovima, i manjim obradivim vrtačama – dolovima.
|
Sela su formirana u zonama oko većih obradivih dolova. Kuće u selima su grupirane, u bratstveničkim cjelinama. Kuće su karakteristični primjeri tradicionalnog graditeljstva, pravokutnog tlocrta s dvovodnim krovom, prizemne ili sa dvije etaže, kada je u donjem dijelu konoba a u gornjem stambeni dio. Građene su od lokalnog kamena u suhom ili u vapnenom mortu (krečnom malteru). One kuće kod kojih su očuvani krovni pokrivači pokrivene su kanalicom ili falc crijepom (“francuzica”). Uz stambene objekte nalaze se i odvojene štale za stoku i gumna za vršidbu žita.
Područje Gornjeg Orahovca je bez izvora žive vode, tako da se voda za piće sakupljala u ublovima ili rijetkim bistijernama. Na području Gornjeg Orahovca nalaze se sljedeće crkve: • Crkva Sv. Nikole, Ravnica • Crkva Sv. Jovana Krstitelja, Velje selo • Saborna crkva Sv. Petke, Orahovački do • Crkva Usjekovanje Sv. Jovana Krstitelja, Velinići • Crkva Sv. Jovana Bogoslova, Ubalac, koja je u ruševnom stanju. U Kljavićima se nalaze ostaci stare škole. Osim sela i zaseoka, na području Gornjeg Orahovca nalaze se i ostaci nekadašnjih katuna – “prizemljušice staje u “Planini”” – na koje su ranije ljeti izgonili stoku. Jedan od njih je katun Dugi doci, koji se nalazi na oko 900 metara nadmorske visine, ispod vrha “Grad”, na kome se uz obradive dolove nalazi pet objekata. Na području Gornjeg Orahovca se nalazi i dio obrambene mreže koju čine utvrde (tvrđave), drugi fortifikacijski objekti i putevi izgrađeni u vrijeme austrougarske vladavine. Na ovom području su dvije utvrde: Vranovo brdo i Šanik, a iz austrougarskog razdoblja je i sistem bistijerni na putu između Vranovog brda i Ubalaca. Orahovac se u arhivskim izvorima spominje u prvoj polovici 14. stoljeća pod nazivom “Darantum”, kada je već bio naseljen, a zemljište u velikoj mjeri obrađivano. Današnji naziv (“Orachouez”, “Oracouec”) počeo se primjenjivati krajem 14. stoljeća. |
Gumno uz domaćinstvo u zaselku Ubalac
Sustav bistijerni iz austrougarskog razdoblja, na putu između Vranovog brda i Ubalaca.
|
|
Postoji usmena tradicija o postojanju administrativne cjeline tzv. “Orahovačke knežine” još od vremena stare Zete, što povijesni izvori u velikoj mjeri i potvrđuju. Od kraja 15. do kraja 17. soljeća Orahovac je bio pod otomanskom vlašću i predstavljao je najistureniju točku turske imperije u Kotorskom zaljevu. Nakon oslobađanja od Turaka, 1684. godine, Orahovac se s manjim prekidima nalazi u sastavu peraške, a potom kotorske općine. Početkom 17. stoljeća Orahovac ima 80 domaćinstava i 170 “ljudi pod oružjem”, a sredinom 19. stoljeća prelazi 1000 stanovnika. Kao i ostala sela u zaleđu Kotorskog zaljeva Gornji Orahovac je počeo odumirati krajem 19. stoljeća. Pored iseljavanja iz ekonomskih razloga, poslije bokeljskih ustanaka 1869. i 1881. godine, veliki dio mlađih muškaraca morao je pod pritiskom austrijskih vlasti emigrirati u Crnu Goru, a odatle većina u Ameriku. Najveće migracije uslijedile su poslije Drugog svjetskog rata, a nedostatak vode, puta i električne energije doveo je gotovo do zamiranja sela. Danas su sva sela, osim Ubalaca napuštena.
DANAŠNJE STANJE Iako male, obradive površine oko sela ranije su se maksimalno koristile. Područje je pogodno za mogućnost sakupljanja ljekovitog bilja i obnovu stočarstva, no sva su sela izuzev Ubalaca napuštena i danas se samo na Ubalcu obrađuje dio zemlje. Dio obradivih površina u Veljem Selu se koristio do prije nekoliko desetljeća, danas se samo na Ubalacu obrađuje dio zemlje i drži stoka. Pojedini dijelovi nekih sela su u velikoj mjeri zarasli, cijelo područje je bez infrastrukture, struje i vode. Kroz Gornji Orahovac prolaze planinarske staze koje se aktivno koriste od strane lokalnih planinarskih društava, kao i od strane turista. On se nalazi i na trasi planinarske transverzale Orjen-Lovćen-Rumija. Pješačke staze se koriste, iako su segmenti u lošem stanju, posebno dio staze koja vodi iz Donjeg Orahovca do crkve Sv. Nikole na Ravnici. Segment Austro-Ugarskog puta od Ledenica do Ubalaca se koristi za kolski prijevoz, za terenska vozila. Kuće su uglavnom u ruševnom stanju, manji broj kuća je pod krovom, održava se i povremeno koristi. Tvrđave iz Austro-Ugarskog perioda su u ruševnom stanju. IZVORI I LITERATURA Grupa autora, Boka kotorska - Procjena uticaja dosadašnjih i budućih zahvata unutar prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora na sveukupnu baštinu (Heritage Impact Assessment). Podgorica, 2017. (PDF) Aleksandra Mirković, Gornji Orahovac kao obredno-religijska zajednica: glavni narodni običaji i praznici (HTML) |
Baština Donjeg Orahovca Gornji Orahovac, kao cjelina vrijedan je prostor tradicijske kulture kojega odlikuju sljedeće vrijednosti: prostor s obilježjima kulturnog pejzaža, u potpunosti očuvana autentična struktura sela, tradicijska arhitektura sela s tradicionalnim materijalima i tehnikama gradnje, očuvani elementi kulturnog pejzaža (podzidi, međe, staze), ublovi za vodu, gumna, sloj fortifikacijske baštine iz austrougarskog razdoblja (tvrđave Vranovo brdo i Šanik i ostali objekti, bistijerne, putevi), dio “carskog puta” nastalog 1882. u vrijeme austrougarske vladavine - na potezu od Donjeg Orahovca preko Stepena, Vranovog brda, Ubalaca do Ledenica, te mreža pješačkih staza koje povezuju sela. |
Kaporova glava (689 m) i Obodnik
Pogled sa utvrde Sveti Andrija na niži greben Kaporove glave
U pozadini su Kotorske strane. 
Pogled preko Sinjevog dola na Vransko brdo (desno) s utvrdom Sveti Andrija, te lijevo od njega niži greben Obodnika.
Na horizontu su Kotorske strane, a skroz desno vie vrhovi Lovćena. |
Pogled sa Vranovog brda prema zaseocima Gornjeg Orahovca
Crkva u polju nalazi se u bizini kuća zaselka Kljavići - čije se kuće ne vide jer ih zaklanja padina. Desno u pozadini vire kuće zaselka Velje Selo. Ispod Vranova brda, u dubini je Sinjevi do, kojega zatvara (desno) padina Obodnika. Pod Obodnikom se nalazi veća špija.
|
Ilijino brdo (871 m)
Pogled s Vranovog brda na Ilijino brdo (lijevo), Rudo brdo i Brštevu glavu. Na horizontu je Orjen.
Pogled od tjesnaca Veriga na Risanski zaljev (lijevo), brdo Sv. Ilije u Risansko-peraškim brdima, te na Kotorski zaljev (desno) iznad koga se izdižu kotorske strane.
Naslovna fotografija
Pogled s nove ceste Risan-Grahovo, preko Risanskog zaljeva na brdo Sv. Ilije 
Sveti Ilija, pogled s Vranovog brda
|
Tjesnac Verige i Sveti Ilija u pozadini
|
|
Na obali Risanskog zaljeva
Pogled prema Perastu, podno padina Sv. Ilije. U vodama ispred toga gradića bogate baštine nalaze se otočići Gospa od Škrpjela i Sveti Đorđe. Desno je poluotok Vrmac, a u pozadini, na drugoj strani Kotorskog zaljeva su Kotorske strane. |
RISANSKIM ZALJEVOM
Risansko-kotorski zaljev
|
Risanski zaljev, zajedno s Morinjskim i Kotorskim zaljevima čini unutrašnji dio Bokokotorskog zaljeva, koji se obično naziva skupnim imenom Risansko-kotorski zaljev (odn. Kotorsko-risanski). Zbog oblika zaljeva, često se Morinjski zaljev precipira kao dio većeg Risanskog zaljeva.
Akvatorij Kotorsko-risanskog zalljeva se po svojim specifičnim biokemijskim svojstvima razlikuje i od vanjskog dijela Bokokotorskog zaljeva i od otvorenog mora. Ukupna površina Bokokotorskog zaljeva iznosi 87,33 km2 od toga Kotorskog 16, 3 km2 a Risanskog 8.05 km2. Dužina obalne linije Bokokotorskoga zaljeva je 105.7 km, od čega obalna linija Kotorskog zaljeva iznosi 25 km, a Risanskog 12.6 km. Ovom najuvučenijem dijelu zaljeva pripada 644.085.782 m3 vodene mase, što predstavlja približno 27% od ukupnog volumena Bokokotorskog zaljeva. Prosječna dubina Kotorskog zaljeva iznosi 26 m (max. 52 m), a Risanskog 25,7 m (max. 36 m). Okružen je relativno visokim planinama, koje se protežu duž obale. Zaleđe ovog dijela zaljeva predstavlja regiju s najvećom količinom padalina u Europi (5000-5500 mm/godišnje). Padaline su raspoređene tipično mediteranski, s maksimumom u zimskom razdoblju i minimumom u ljetnom. Zemljopisni položaj zaljeva dovodi do toga da je more uglavnom tiho, ali s izvanredno raznolikim i specifičnim životom, zbog velikog broja izvora, vrulja, potoka, i manjih rječica koje se ulijevaju u njega. Ovi faktori dovode do intenzivne dinamike vodenih masa, ali samo u površinskom sloju, do oko 5 m dubine, što je najviše izraženo u vrijeme maksimalnih dotoka slatke vode (zima i proljeće, kada su padaline najobimnije). Zbog zatvorenosti, odnosno velike usječenosti u kopno u Zaljevu, naročito Kotorskom, se ne mogu razviti veliki valovi. Vrijednosti temperature, saliniteta i gustoće morske vode su pod velikim utjecajem hidrometeoroloških parametara, koji su specifični i podložni čestim lokalnim promjenama. Maksimalne vrijednosti temperatura bilježe se u 7. mjesecu (max 29.9 °C u Kotorskom i 28.38 °C u Risanskom) dok se minimamlne vrijednosti bilježe u 2. mjesecu (min 7.4 °C za Kotorski i 6.85 °C za Risanski zaljev). Vrijednosti saliniteta u vodi Zaljeva variraju između 8.48 i 38.80 x 10- 3. S obzirom na strukturu i vertikalno pružanje obalnog dijela, može se reći da u čitavom Kotorskom (izuzev jednog manjeg uzanog pojasa na istočnoj strani) i Risanskom dijelu zaljeva nema ni žala, već se od same površine mora spuštaju kameniti obronci strmih strana, tako da se u tim dijelovima strma kontinentska površina prostire do samog dna tih zaljeva. Samo dno Zaljeva uglavnom je prekriveno debelim naslagama finog mulja, dok je neposredno ispred Risna zastupljena pjeskovita glina. Fizička svojstva morskog dna su jedan od osnovnih činilaca rasprostranjenja bentonskih životinja. IZVORI I LITERATURA Grupa autora, Boka kotorska - Procjena uticaja dosadašnjih i budućih zahvata unutar prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora na sveukupnu baštinu (Heritage Impact Assessment). Podgorica, 2017. (PDF) 
Pogled na Risanski i Morinjski zaljev s nove ceste Risan-Grahovo
|
Risan, padine Sv. Ilije i Risanski zaljev
Šetnica Risan-Perast
Početkom 2019. godine završit će se izgradnja staze uz more između Risna i Perasta duga 2100 metara. Staza je popločana dekorativnim prefabriciranim betonskim pločama, u obliku mozaika, a predviđeno je i postavljanje drvenih klupa, kanti za otpatke i hortikulturalno uređenje staze. 20.12.2018. |
Perast
Perast
Crkva sv. Nikole sa zvonikom i desno toranj kapele od Rozarija. U pozadini lijevo je tjesnac Verige. Crkva sv. Nikole
Nalazi se na glavnom trgu u Perastu. Ova crkva prvi put se spominje sredinom 16. stoljeća. Sadašnji izgled dobila je početkom 17. stolljeća. 1740. godine počela je izgradnja nove crkve pored stare, ali su radovi prekinuti zbog ratova. Krajem 17. stoljeća pored crkve je podignut 55 metara visok zvonik. Ostalo je zapisano da je njegova gradnja koštala 50.000 dukata. U crkvi se nalazi velik broj umjetničkih djela, posebno slika Tripa Kokolje. Posjeduje i orgulje. Pomorska škola Martinović Škola je utemeljena u 16. stoljeću. Kapela Gospe od Rozarija Kapelu je podigao Andrija Zmajević 1678. godine kao svoj mauzolej. Građena je s elementima renesanse i baroka. Posebna karakteristika ove kapele je vitki osmerokutni zvonik koji se smatra jednim od najljepših na jadranskoj obali, a pretpostalvja se da je urađen po Zmajevićevim nacrtima. Rodna kuća Tripa Kokolje Rodna kuća poznatog bokeškog slikara sagrađena je u 17. stoljeću Crkva sv. Ane Crkva se nalazi izvan tvrđave Perast. Nije pouzdano utvrđeno kada je sagrađena. Ostale znamenitosti u Perastu Crkva sv. Marka Crkva sv. Antuna Pravoslavna crkva – Hram rođenja Presvete Bogorodice, sagrađen je 1757. godine, a obnovljen 1864. godine. |
Perast
Toranj kapele Gospe od Rozarija i u pozadini otočić Sveti Đorđe. |
Gospa od Škrpjela
Gospa od Škrpjela
Gospa od Škrpjela je umjetni otočić pred Perastom. Otočić je površine 3030 m2. Otok i kapela podignuti su u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje jednog od dvojice braće koji su na tom mjestu pronašli Gospinu sliku. Na hridi (škrpjelu) ispred Perasta braća Martešići su 22.7.1452. pronašli Gospinu sliku. Peraštani su tijekom stoljeća nasipavanjem kamena i potapanjem starih jedrenjaka povećali površinu otoka. Već u 15. st. na hridi je podignuta kapelica, u koju je stavljena Gospina slika. Do početka 17. st. potopljeno je stotinjak brodova, među kojima je bilo i zarobljenih turskih lađa. Veća crkva sagrađena je 1630. godine, ali je bila oštećena u potresu 1667. Osim potresima to je proštenište bilo izloženo i turskim te gusarskim napadima. Nasipanje je trajalo 250 godina. Crkvu hrvatski povjesničari umjetnosti nazivaju "Hrvatska Sikstina".
WIKIPEDIJA |
Gospa od Škrpjela i Sveti Đorđe (razglednica, 1930. godina)
Izvorni naziv: Montenegro Bucht Cattaro Kotor Gospa od Škrpjela Sveti Đorđe ungelaufen 1930 |
Sveti Đorđe (Sveti Juraj)
Sveti Đorđe (Sveti Juraj)
Sveti Đorđe (hrv., Sveti Juraj) je otok u Bokokotorskom zaljevu, ispred grada Perasta. Za razliku od susjednog otoka Gospe od Škrpjela, nastalo je prirodnim putem. Na njemu se nalazi benediktinski samostan iz 12. stoljeća, kao i lokalno groblje Perasta. Peraštani su se pokapali na ovom otoku do 1866. godine.
Otok je obrastao bujnom vegetacijom i vitkim čempresima. Neki autori navode kako je otok bio moguće nadahnuće švicarskom simbolističkom slikaru Arnoldu Böcklinu za njegovu popularnu sliku "Otok mrtvih". Tomislav Grgurević: Tajne bokeljskog ostrva Sveti Đorđe
|
Arnold Bëcklin, Otok smrti ("Basel")
Izvorni naziv: Die Toteninsel I (Basel, Kunstmuseum); Godina: svbanj, 1880. Otok smrti (njem. Die Toteninsel) je slika švicarskog slikara Arnolda Beklina, koji je napravio više verzija iste slike, u kojoj je predstavljen veslač i čovjek u bijelom na malom čamcu, kako prilaze kamenitom otoku. Pretpostavlja se da je na čamcu kovčeg, a bijela figura čovjeka Haron, lađar u Hadu; koji je preuzimao preminule na obali rijeke Aheron i preko Stige i Kokita dovodio ih pred vrata Hada. Beklin naime, nikada nije pojasnio značenje svog slikarstva. Neki stručnjaci smatraju kako slika prikazuje Engleski vrt u Firenci,, koji se nalazio blizu slikareva ateljea u tome gradu, i gdje je pokopana njegova maloljetna kćer. Moguće je i da ona prikazuje mali stjenoviti otok Pontikonisi, pored Krfa u Grčkoj, na kome se također nalazi crkvica i čempresi. Postoje još i druge pretpostavke, a Michael Webber ("London Galleries: Peace and War", Apollo 93, June 1971, str. 510), piše kako je ona nastala u Bokokotorskom zaljevu i da je ona inspirirala i skladatelja Rachmaninoffa. On ovu svoju tvrdnju dokazuje sličnošću motiva slike s otokom Sv. Đorđe. |
Manastir Banja
|
Manastir Banja pripada Mitropoliji crnogorsko-primorskoj Srpske pravoslavne crkve. Nalazi se u blizini Risna, prema Perastu.
PROŠLOST MANASTIRA Nema pouzdanih izvora o izgledu i životu manastira do 17. stoljeća, kada su Turci 1654. godine pokušali osvojiti Perast, prošli su pored Banje i zapalili je. Pred Turcima monaštvo se sa dragocjenostima, sklonilo u manastir Kosijerevo. Početkom 18. stojeća, na ostacima razrušenog hrama, Petar Kordić, rodom iz Risna, sazidao je mali oltar i posvetio ga Svetom Georgiju. Današnju manastirsku crkvu i donje krilo konaka podigao je 1720. godine arhimandrit Atanasije Hilandarac, uz pomoć priloga risanskih obitelji. U 19. stojeću dograđivane su manastirske zgrade, posebno od prilozima pomoraca. Za vrijeme arhimandrita Dionisija Mikovića, rodom iz Paštrovića, manastir je temeljno obnovljen. U Prvom svjetskom ratu Austrijanci su u manastir smjestili garnizon i bolnicu i odnijeli crkvena zvona. Poslije rata, iguman Dnonisije Miković ponovo obnavlja manastir uz materijalnu pomoć velikog narodnog dobrotvora Vasa Ćukovića. Manastirska crkva Manastirska crkva je posvećena Svetom Georgiju, koja je zbog ograničenog prostora nalazi na gornjem platou sa grobljem, dok se na donjem nalaze zgrade konaka. Hram je jednobrodna građevina s polukružnom oltarnom apsidom i karakterističnim plitkim pjevaonicama (pevnice). Na pročelju se nalazi jednodijelni zvonik na preslicu. Građen je fino klesanim kamenom, složenim u pravilne horizontalne redove. Iznad vrata nalazi se duboka zastakljena niša u kojoj je ikona Svetog Georgija. Na sredini fasade postavljena je osmokraka rozeta. U unutrašnjosti, svod je zasveden bačvastim svodom (srp., poluobličasti s.), s podom od kamenih ploča. Novi ikonostas je 1902. godine izradio, Čeh Franc Cigler. Nasuprot hrama, posebno je ozidan visoki trodijelni zvonik na preslicu. Zgrade manastirskih konaka su raspoređene na nižem, širem terenu i povezane su sa crkvom i grobljem stepeništem. Riznica manastira U riznici manastira čuva se primjerak umjetničkog crkvenog veza - epitrahilj i narukvice. Vez je izveden svilenim, zlatnim i srebrnim nitima. Na epitrahilju su predstavljeni likovi svetitelja, a na dnu, u molitvenom stavu, likovi ktitora. Iz izvezenog natpisa se vidi da je epitrahilj nastao 1606. godine i da je poklon rumunjskih vlastelina Stroje i žene mu Sime, manastiru Stiješći. U manastiru se čuva značajna zbirka ikona, među kojima se ističe italo-kretska Bogorodica sa Hristom, tipa "Strasna”. Manastir posjeduje izuzetno bogatu biblioteku u kojoj prevladavaju ruske tiskane knjige. Danas je manastir ženski, a vodi ga monahija nastojateljica. IZVOR: WIKIPEDIJA KOORDINATE: 42.502286, 18.692765 |
Manastir Banja
Autor fotografije: Vidan; Wikimapia |
Stara Slanica
|
Zadužbina Dimitrija Đurova Egorovića Ljubatović
Idući od Risna ka Perastu na jednom od najljepših isturenih rtova na tom dijelu obale nalazi se ruševno zdanje, zadužbina Dimitrija Ljubatovića. Ovo nekada reprezentatvno zdanje podignuto je na uzvišici rta na kraju lokaliteta koje nosi ime Stara slanica. Zdanje je bilo velikih dimenzija, s prizemljem, katom, kupolom crkve i lijepo oblikovanim dimnjacima. Zgradu je krasila ograda od kamenog zida i kovanog željeza, s uređenim terenom oko zgrade, stepeništem za pristup obali, ulazom s kopna i s mora, kamenim klupama za odmor, koje su izgrađene sredstvima Đorđa Đurkovića. U dvorištu zdanja nalazio se veliki bunar (bistjerna), koja se napajala kišnicom. Bunar sa starinskim grlom danas je zapušten i zagađen, a bunarska kruna je ukradena. Poput brojnih sličnih zdanja lijepe i solidne gradnje zgrada je kasnije imala raznorazne namjene. KOORDINATE: 42.506103, 18.693415 |
Pogles s mora na Zadužbinu
|
Risan
Risan, Risanski i Morinjski zaljev (desno). Lijevo, iza je tjesnac Verige.
|
|
IZVORI
|
GRUPA AUTORA: Izmjene i dopune detaljnog urbanističkog plana Orahovac i Dražin Vrt. Kotor, 2012. (PDF)
Miloš Krivokapić, Saša Knežević: Prilog proučavanju porijekla stanovništva i antroponimije Orahovca (Boka kotorska). Anali Dubrovnik 55/1 (2017): 269-297 (PDF) Aleksandra Mirković, Selo Gornji Orahovac kao primer obredno religijske zajednice - terensko istraživanje. BOKA, br. 27. maj 2008. Šanik 877 mnm i Sveti Andrija 743 mnm - tvrđave. Vrhovi Crne Gore, 31.12.2106. |
Kulturne rute Crne Gore: Perast – The Outstanding Boka Kotorska
Na zanimljiv način i uz obilje kvalitetnih fotografija, knjiga Perast – The Outstanding Boka Kotorska predstavlja kulturno-istorijske znamenitosti grada, sadrži informacije o položaju i istoriji Perasta, značajnim građevinama (crkvama, palatama, tvrđavi itd.) i tradicionalnim menifestacijama. (PDF) |
