---

SREDIŠNJI POJAS >​ POVRŠI I BRDA CRNE GORE I PROKLETIJE > Kamebik
Država: Crna Gora
Najviši vrh: Veliki Kamenik, 1815 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.6412, 19.3162​

Uvod

---

KAMENIK se nalazi sjeverno od Podgorice u istočnom dijelu Prekorničkog masiva. Ovu planinu obilježava izražen krški teren s dubokim škrapama i oštrim stijenama. Kretanje po Kameniku i njegovom izraženom vršnom grebenu je prilično teško, neovisno o godišnjem dobu i uvjetima.
Vršni greben je izdužen, eksponiran, a najveći problem za kretanje po njemu prdstavlja krševit teren - barijere oštrog kamenja, između kojih se nalaze škrape.
Na istočnoj strani Kamenika prostire se zaravan Trmanje.

Pogled sa zaravni Trmanja prema vrhovima Kamenika
Autor fotografije: Pedja Rakonjac (pogledaj originalnu fotografiju na Panoramio.com klikom na fotografiju)

Kamenik gledan iz Trmanja; Panoramio

STANOVNIŠTVO I NASELJA

---

Rovca

Rovca (Rovčani), jedno od sedam crnogorskih brdskih plemena sa srednjeg toka rijeke Morače, odnosno u području između Nikšića i Kolašina. Sastoje se od bratstava Bulatovići, Vlahovići, Srezojevići i Sćepanovići koje su utemeljili četiri Gojakova sina Bulat, Vlaho, Srezo(je) i Šćepan.
Prvi puta se spominju 1477. u turskom defteru (popisu) gdje je popisano stanovništvo radi davanja harača Turcima. Dio Rovčana (uglavnom Bulatovići) kasnije je poprimio islam, a potomci su im osnovali nekoliko sandžačkih bratstava.
Rovčani u sastav podlovćenske Crne Gore ulaze još u 18. stoljeću, a dio izvora navodi kako se to dogodilo 1820.. U Rovcima se danas nalazi devet naselja: Cerovica, Gornja Rovca, Liješnje, Međuriječje, Mrtvo Duboko, Sreteška Gora, Višnje, Velje Duboko i Vlahovići.

Podrijetlo

Prema narodnom predanju najstariji predak Rovčana bio je Nikša koji je živio u Grblju u Boki. Njegov otac, ban Ilijan, bio je oženjen Jevrosimom, sestrom kralja Stefana, sina Vukana Nemanjića koji je sagradio manastir Moraču 1252. g. Nikšin unuk Gojak je došao u sukob s banom Ugrenom koji je upravljao Nikšićkom Župom, pa je posle ubojstva bana Ugrena pobjegao u današnja Rovca i nastanio se na desnoj strani Mrtvice, u blizini njenog utoka u rijeku Moraču. Gojak je tu osnovao porodicu i prema rovačkom predanju imao je 4 sina: Bulata, Vlaha, Šćepana i Srezoja od kojih su se formirala današnja velika rovačka bratstva: Bulatovići, Vlahovići, Šćepanovići i Srezojevići.
Druga veća skupina Rovčana su potomci kneza Bogdana Lješnjanina koji je iz Čeva, zbog krvne osvete, prvo preselio u selo Liješnje – Lješanska nahija, a potom i tamo pao na krv i ponovo se seli u današnja Rovca (selo Liješnje, koje se do onda zvalo Brezno). To je bilo negdje u prvoj polovini XIV stoljeća, prije dolaska Turaka u ove krajeve.

Povijest

Rovčani, kao susjedi samostana Morače, smatrali su svojom obavezom da brane samostan od nasrtaja turskih haračlija i zulumćara. Zabilježeno je nekoliko njihovih bojeva oko samostana, a posebno onaj 1770. godine kada su posjekli Alja-bega i još njegovih 12 haračlija i potom ih bacili niz slap Svetigore u Moraču.
Rovčani, kao i Moračani, već u XVII stoljeću počinju borbu protiv Turaka, i pod uticajem cetinjskih vladika uključuju se u opću borbu Brđana i Crnogoraca protiv osvajača. Također idu u pomoć i okolnim brdskim plemenima a najpoznatiji događaj je kad su 1774. godine spasili Kuče-Drekaloviće sigurne pogibije pa ih doveli u Rovca, gdje su ostali punih 7 godina. Rovčani su sudjelovali u svim većim bojevima s Turcima i postali jedno od najratobornijih brdskih plemena.
Zbog prenaseljenosti i oskudice, Rovčani su se selili u svim pravcima, od Bosne, Hercegovine, preko Srbije  do Kosova i do Metohije. tijekom stoljetnog raseljavanja često su mijenjali prezimena ali krsnu slavu, Svetog Luku, nisu nikada.

---

Piperi

Piperi su jedno od brđanskih crnogorskih plemena.
​Osnivač plemena je osoba po imenu Vojvoda Pipo, brat Vasojev, osnivača Vasojevića. Naseljavaju područje sjeverno od današnje Podgorice u trokutu između rijeka Morače i Zete.
U povijesti je poznato više bitaka u kojima su sudjelovali Piperi protiv turskih vezira: protiv Osman-paše 1732., protiv Mahmut-paše 1788., protiv Mahmut-paše, bitka na Martinićima 1796., protiv Tahir-paše, oko 1810.
Osim po vojevanju Piperi su bili poznati po kvalitetnim vinogradarskim sortama koje su uzgajali, ali i po širenju pismenosti (Piperska ćelija). Među Piperima je do svoje smrti boravio Stefan Piperski.

Piperska bratstva i rodovi​

Piperi nisu poznati samo kao jedno od najhrabrijih crnogorskih plemena, već i kao pleme koje se masovno iseljavalo i to uglavnom preko Vasojevića dublje u teritoriju današnje Srbije tzv. Morave. Ima ih po Hercegovini, Bosni na Majevici u općini Lopare, Srijemu, Bačkoj u Zmajevu i Makedoniji. Rodoslove piperskih bratstava možemo pratiti iz usmenih izvora u duboku prošlost skoro s pouzadnom točnošću do 25 pasova (generacija) što je utvrdilo više renomiranih etnografa i povjesničara, npr.: Jovan Erdeljanović, Risto Kovijanić i Branislav Đurđev. A bratstva koja su zabilježena, u usmenoj i pisanoj povijest su: Alagići, Plemići, Becići, Banaševići, Božanovići, Bašovići, Beševići, Bracanovići, Rogamovići, Svibnjani, Bližnjani, Šćekići, Crnčani, Stijenjani, Otaševići, Stamatović, Prenetaševići, Markovići, Marinkovići, Maudići, Mihailovići (iz Seoca-Stijena Piperska) bratstava, Ćorovići, Davidovići, Lutovci, Lazarevići, Šćepanovići, Đurovići, Krkeljići, Raičevići, Pajovići, Milutinovići, Miličkovići, Milićevići, Dragutinovići, Jovanovići, Zarići, Živkovići, Ilići, Vučkovići, Ojdanići, Pulevići, Bojovići, Radojevići, Janići ,Jelenići, Savići, Piletići, Novakovići, Dragićevići, Matovići, Popovići, Vukašinovići, Ljumovići, Vučinići, Gligorovići, Perići, Petrovići, Ćosići, Božovići, Žujovići, Pantići, Stevanovići, Ristovići, Ćetkovići, Radonjići, Šćepanovići. Piperskom bratstvu pripada i stara obitelj Tešanović, koja se spominje u Dečanskoj Hrisovulji I, II, III 1335-1345. godine. Obitelj Tešanović je porijeklom s područja Vrake kod Skadra, koja je prešla u Crnu Goru u pleme (bratstvo) Piperi.

Poznati Piperi: Jole Piletić, Velimir Piletić, Mašan Božović, Grigorije Božović, Vukajlo Božović, Mijajlo Vučinić, Milutin Vučinić, Luka Vučinić, Vukašin Marković, Savić Marković Štedimlija, Tomislav Nikolić, Ivan Milutinović, Božo Novaković, Arso Jovanović, Miljuša Jovanović, Blažo Jovanović, Božo Lazarević, Radovan Vukanović, Stevo Boljević, ​Jevrem Brković, ​Balša Brković.

Rovačka bratstva

​Bratstvo Bulatovića
Bratstvo Bulatovića potiče od Bulata, sina Gojakova. Bulat Gojakov se naselio u selo Gornja Rovca, u zaselak Grablje. Bulat je imao sina Vuksana, kneza rovačke nahije koji je upisan u hercegovačkom  tefteru 1477. godine. Svi Bulatovići potiču od Batrića i Bogića (Vuksanovi sinovi). Batrićeve potomke zovu Gornjorovčani ili Batrićevci, a Bogićeve potomke zovu Cerovčani ili Bogićevići. Batrić Vuksanov imao je četiri sina: Dragića, Ilijana, Dragišu i Vuka.
Od Dragiše Batrićevog potječu: Sekulići, Tomići, Vučelići i Savići.
Od Ilijana Batrićevog potječu: Ivanovići, Minići, Noveljići, Radivojevići, Radulovići, Bogdanovići, Milijići, Todorići i Išići. Od Minića su Ogranci Dminići, Niketići i Toškovići. 
Od Dragića Batrićevog su Mrtvodubočani: Nenadići, Bajovići, Pešići, Zrnovići, Đurkovići i Boškovići.
Od Boškovića su Đokići, Lakićevići i Đurkovići.
Od Vuka Batrićevog su Bulatovići u Kučima. Od njih su Tripkovići, Tokovići, Tomaševići, Todići, Klikovići, Budinići, Bolandžići, Bojanovići, Radunovići i Otaševići.
Od Bogića Vuksanovog su ogranci: Đurovići, Golubovići, Laketići, Tapuškovići, Ćetkovići, Todorovići, Radojičići i Savići. Od Đurovića su Đinđići. Od Golubovića su Adžići i Ćatovići. Od Laketića su Redžići. Od Tapuškovića su Purenovići i Puškovići. Od Todorovića su Radojevići.
Postoji još rodova koji su poreklom od Bulatovića: Baščarevići, Barudžije, Veljovići (ogranak Stajovića iz Mrtvog Dubokog), Veličkovići (ogranak Stajovića), Dacići, Došljaci (ogranak Stajovića), Ćalovići, Đurašinovići (Radoičići i Todorovići), Živkovići, Karličići (neki se prezivaju Karlice), Kljajići (od njih su Marinkovići, Markovići, Jakšići, Radivojevići), Krcalovići, Lončari, Vukovići, Maraševići (promenili slavu, slave Sv. Savu), Marićevići, Maričići, Markišići, Merdovići, Mijatovići, Mišelići, Nešovići (ogranak Stajovića), Pavićevići, Perovići (žive u Toplici i Jablanici), Pođanin (ogranak Stajovića), Radovanovići, Rovčanin, Stanišići, Tacovići (ogranak Stajovića), Ćalovići, Ćesaci, Ćućilovići, Ćupovići, Crnčevići, Čitlučani ili Čibučani, Džudovići (ogranak Stajovića), Pajovići (žive u okolini Arilja i Guče i od njih su nastala prezimena: Dimitrijevići, Jovanovići, Radonjići, Bojovići, Đokovići, Timotijevići), Bulat.

Bratstvo Vlahovića
Vlahovići nose prezime po Gojakovom sinu Vlahu. Vlaho se doselio u Bogutov Do i tu formirao svoju porodicu. Imao je dva sina Bogetu i Nikolu i kćer Seniju.
Od Bogetovih sinova nastala su uža bratstva (ogranci): Vukanovići, Đuraševići, Palevići, Raičevići i Simonovići. Preseljenjem dela Bogetovih potomaka u Srbiju 1878. – 1903. nastali su novi ogranci: od Vukanovića - Božinići, od Palevića - Milovanovići, od Raičevića - Mikovići...
Od Nikolinih sinova razvili su se ogranci: Veljovići, Durovići, Đuričići, Jukovići, Markovići, Martinovići, Nicovići i Selići. Od ovih ogranaka jedan broj porodica se odselio u Srbiju i od njih su nastali novi ogranci. Od Durovića - Spasojevići, Spasići i Pajovići, od Nicovića - Sekulići. Od Muća Nikolina razvilo se pet ogranaka: Jovovići, Milajići, Milićevići, Novakovići i Pekovići. Od Jovovića razvili su se Lakićevići. Od Pekovića nastali su ogranci Vuksanovići i Mitrovići. U Vasojevićima su naseljeni Bogavci koji tvrde da potječu iz Rovaca i da su ogranak Vlahovića.

Bratstvo Šćepanovića
​Bratstvo Šćepanovića je dobilo prezime po Šćepanu Gojakovom. Šćepan se naselio u selo Liplje, na desnoj obali Morače u blizini samostana Morača. Pošto u Lipljima nije bilo dovoljno obradive zemlje, Šćepanovi potomci se sele u Velje Duboko, u Višnje i u Međurečje. Šćepan Gojakov je imao pet sinova: Vukca (Vuka), Vlatka, Božidara, Stanišu i Radoja.
Potomstvo Staniše Radonjina dijeli se na ogranke: Boškovići (u Barice, Polja i Rovačko Trebaljevo), Mucovići, Radojičići. Od Boškovića su Vučetići i Dimbovići. Od Radoičića su Draškovići, Krstovići, Mišovići, Đekići i Vujinovići. Od Draškovića su Bećkovići, Vujovići, Krstići, Markićevići, Radojevići i Delimarkovići. Od Mišovića su Rovčani (n). Od Đekića su Grezići. Od Vujinovića su Milići.
Potomstvo Marka Petrova: Lazarevići i Lešperovići. Od Lazarevića su Jovanovići, Milunovići i Jokovići. Od Lešperovića su Vidići i Vaganari. Od Vidića su Milovanovići. Potomstvo Šćepana Petrova su: Kovačevići i Gogići. Od Gogića su Gugići i Vukojičići. Od Kovačevića su: Mandići, Simonovići, Penjajići, Bojovići, Veljovići i Rupovići. Od Mandića su Puletići i Božovići. Grabljani su Šćepanovići iz Strateške Gore koji se dele na sedam ogranaka. Potomci Stanka Stamatova su: Vukovi, Ninoševići i Rakitići. Od Rakitića su Jokovići. Potomci Jezdimira Jegorijeva su tzv. Davidovići.
Potomci Puriše Ristova tzv. Šćepanovići – Purišići i od njih su: Đokići, Vesnići i Toškovići. Postoji još rodova koji su poreklom od Šćepanovića: Bojovići (roduju se sa Mutapovićima), Božovići (roduju se sa Mutapovićima), Bogdanovići (roduju se sa Mutapovićima), Vukašinovići (roduju se sa Mutapovićima), Gojkovići (roduju se sa Mutapovićima), Zubanovići, Joksimovići (rodujju se sa Mutapovićima), Jokići (roduju se sa Vojinovićima, Kostićima i Milićičima), Jakšići, Jakovići (potiću od Jakšića iz Višanja), Kostići (roduju se sa Jokićima, Miličićima i Vujinovićima), Krasojevići (roduju se sa Mutapovićima), Karovići (potiču od Kara, brata vojvode Mutapa Lazara - Jovanovići), Kezunovići (od Miličića), Mrdovići (ogranak Jakšića), Miličići, Mutapovići, Mićići (roduju se sa Mutapovićima), Mulići (roduju se sa Mutapovićima), Odovići, Porubovići, Stanojevići (u Viči), Stjepanovići (potiču od Mitra, brata vojvode Lazara Mutapa), Stamatovići, Čičarevići (roduju se sa Perišićima, Vujovićima, Čelebićima i Boškovićima), Čelebići (ne treba ih miješati sa istoimenim muslimanskim rodom u Bosni).

Bratstvo Srezojevića
Bratstvo Srezojevića je dobilo prezime po Stojanu Gojakovom, zvanom Srezoje. Ovo prezime nije nikada ozvaničeno, niti je kao takvo, bratstveničko, prezime u prošlosti postojalo, sem što su znali da su potomci Srezoja Gojakova.
Srezoje je imao četiri sina: Radonju, Radiča, Luku i Vukaša. Po knezu Ivanišu Radonjinom, Srezojevići koji su se odselili u Popovo i Poljicu dobijaju prezime Ivanišević. Od roda Ivaniševića razvili su se ogranci Lipave, Mostarici, Seteničići, Gligići, Runde, Milići, Čolak i drugi...
Od Neneza Srezojevića su Jovanovići, Ilinčići, Markovići. Od Jovanovića je nastalo bratstvo Maksimovići. Od Maksimovića su Popovići (u Kolašinu), Novakovići (u Lipovu). Ogranci Ilinčića su Nikići i Mijatovići. Od Mijatovića su nastali Vulovići, Mišovići i Novići.

Potomstvo kneza Bogdana Vojinića (Lješnjanina)
Knez Bogdan Lješnjanin se prvo doselio s Čeva u Lješansku nahiju pa onda u Rovca. Imao je četiri sina od kojih su se razvila bratstva: Vukovići, Jankovići, Jokovići, Jovovići, Perišići i Bukilići. Bratstvo Radulovići kažu da potječu od onih Radulovića iz Komana (Katunska nahija).

Ostala bratstva u Rovcima
​Radovići (davno doseljeni iz Morače, Mioska), Pižurice su podrijetlom iz Kuča, od Drekalovića, doseljeni u Rovca (Velje Duboko) u 17. stoljeću. Janjuševići su iz Ozrinića, a daljnje podrijetlo iz Banjana, Radmanovići su iz Zagarača, Miletići su po nekima starosjedioci, a po nekima doseljenici iz Bjelopoavlića, Sinđići (starosjedioci), Dmitrići (starosjedioci), Petričići (iz Katunske nahije), Kovačevići iz Bjelopavlića, Jukići iz Bosne i Tatići.

Veliki odn. Velji Kamenik (1815 m)

Mali Kamenik (1785 m)

Velji Modri vrh (1679 m)

Ćukov vrh (1508 m)

Trmanje

Selo Trmanje pripada plemenskom području Rovaca.

Zaravan Trmanje
Autor fotografije: Pedja Rakonjac (pogledaj originalnu fotografiju na Panoramio.com klikom na fotografiju)

Trmanje
Autor fotografije: slobodan.vlahovic (pogledaj originalnu fotografiju na Panoramio.com klikom na fotografiju)

Česma u Trmanju
Autor fotografije: Pedja Rakonjac (pogledaj originalnu fotografiju na Panoramio.com klikom na fotografiju)

Trmanje
Autor fotografije: Pedja Rakonjac (pogledaj originalnu fotografiju na Panoramio.com klikom na fotografiju)

Trmanje, rodno selo Veljka Vlahovića​
​Autor: RTCG

​Veljko Vlahović
1914.-1975.

Rođen je 1914. godine u selu Trmanje. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Podgorici, Nikšiću i Beogradu. Studirao je strojarstvo na Tehničkom fakultetu u Beogradu, Pragu, na Sorboni  (u  Parizu) i diplomirao na Sveučilištu u Moskvi. U Beogradu je 1932.  godine izabran za tajnika Udruženja srednjoškolaca beogradskih gimnazija, koje je tada bilo jezgra revolucionarnog, srednjoškolskog pokreta. U SKOJ je primljen 1933., a u KPJ 1935. godine, kao već istaknuti studentski aktivist.
Sredinom 1930-ih godina, Vlahović je već bio jedan od istaknutih organizatora i rukovoditelja borbe beogradskih studenata za autonomiju Sveučilišta, slobodu znanosti i kulture, protiv nacionalističkih udruženja i policijske represije, za demokratske slobode i društveni napredak zemlje. Bio je član od osnivanja, a od 1935. do srpnja 1936. godine, i predsjednik Akcijskog odbora stručnih studentskih udruženja na Beogradskom sveučilištu, i jedan od istaknutijih organizatora i rukovoditelja velikih studentskih štrajkova (veljača/februar 1935. i 4.4.1936.) u Beogradu. Zbog toga je uhićen i interniran u koncentracijski logor kraj Višegrada (od 14.2. do 20.3.1935.) i isključen sa Sveučilišta za 1935/'36. godinu. Prije i tijekom štrajkova putovao je u Zagreb i Ljubljanu zbog koordinacije zajedničke akcije studenata ova tri velika sveučilišta protiv tadašnjeg režima.
Zajedno s Ivom Lolom Ribarom sudjelovao je u formiranju akcijskih komiteta i u pripremama jugoslavenske studentske delegacije za Svjetski omladinski kongres u Ženevi, održan u jesen 1936. godine.
Polovicom 1936. godine, po odluci partijskog rukovodstva na Sveučilištu, da bi izbjegao uhićenje, otputovao je u Prag, gdje se odmah uključio u rad partijske organizacije jugoslavenskih studenata u ovom gradu, i ubrzo je bio izabran za zamjenika tajnika partijske organizacije.

Španjolski građanski rat

Sudjelovao je u španjolskom građanskom ratu, kao borac Internacionalnih brigada. Krajem siječnja 1937. godine, sa skupinom od 26 jugoslavenskih studenata, iz Praga se ilegalno, preko Pariza, prebacio u Španjolsku. Iz prvih dana njegova boravka u Španjolskoj potječe i njegovo poznato pismo studentima Beogradskog sveučilišta, u kome ih poziva na akciju davanja pomoći španjolskom narodu u borbi za njegovu slobodu.
Borio se u Balkanskom internacionalnom bataljunu "Dimitrov" i počeo "da polaže ispite iz velike lekcije povijesti", kako je nazivao borbu za španjolsku republiku. U bici na Jarami,14.2.1937. teško je bio ranjen u desnu nogu, od koje mu je dio bio amputiran.
U Španjolskoj je isprva radio u kadrovskoj sekciji Baze internacionalnih brigada u Albaceti, a zatim je bio pomoćnik načelnika za kadrove Balkanske internacionalne brigade. Poslije toga je radio u Komesarijatu internacionalnih brigada u Madridu i Barceloni, a zatim u Centru za evakuaciju boraca internacionalnih brigada u S'Agara. U drugoj polovici 1937. godine, poslije smrti Blagoja Parovića, izvjesno vrijeme je bio i urednik lista "Dimitrovac". Posljednja funkcija u španjolskoj republikanskoj vojsci bila mu je politički komesar bataljuna.
Poslije prelaska u Pariz, od Centralnog komiteta KPJ dobio je zadatak organizirati tehniku i dokumente za ilegalni i legalni povratak u zemlju jugoslavenskih dobrovoljaca iz španjolskog građanskog rata. U Francuskoj je djelovao i kao član Partijskog biroa nekoliko partijskih ćelija u Parizu. U Parizu se prvi put susreo s Josipom Brozom Titom, i od tada je jedan od njegovih najbližih suradnika i dosljednih sljedbenika. Dok je boravio i radio u Parizu, izabran je 1939. godine za člana CK SKOJ-a. U 10. mjesecu 1939., bio je upućen u Moskvu, kao predstavnik SKOJ-a u Komunističkoj omladinskoj internacionali (KIM). U Moskvi je nastavio studije na moskovskom Tehničkom fakultetu i radio u organima KIM, kao predstavnik SKOJ-a, a 1942. i 1943. godine, do rasformiranja, kao tajnik KIM-a. Pored rada u KIM-u, bio je i predstavnik KPJ u Kominterni do njenog raspuštanja, 1943. godine.

Drugi svjetski rat

U vrijeme fašističke agresije na Jugoslaviju 1941. godine, nalazio se u Moskvi. Vlahović je tada pojačao rad na vezama jugoslovenskih komunista i građana s domovinom i radio na popularizaciji narodnooslobodilačkog pokreta.
Po zadatku CK KPJ i Vrhovnog štaba NOPOJ-a, u Moskvi je, 11.11.1941. godine, organizirao s Đurom Salajem radiopostaju "Slobodna Jugoslavija". Održavao je vezu s Vrhovnim štabom i dobivao izvještaje iz zemlje, pripremao emisije za radio-postaju, pisao u sovjetskom tisku i ostalo.
U Jugoslaviju se vratio krajem 1944. godine, nakon čega je preuzeo dužnost načelnika Uprave za agitaciju i propagandu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije.
Čitava Veljkova porodica je sudjelovala u NOB-u. Braća Branko i Dušan, su poginuli kao visoki vojni rukovoditelji NOVJ-a, a sestra Dunja i brat Mišo su nositelji Partizanske spomenice 1941. godine. I Veljkova majka Mijojka je također bila aktivna sudionica NOB-a.

Poslijeratna karijera

Poslije rata, bio je potpredsjednik Vijeća naroda u Narodnoj skupštini FNRJ, predsjednik Odbora za prosvjetu Saveznog izvršnog vijeća, predsjednik Vanjskopolitičkog odbora Narodne skupštine FNRJ, zamjenik ministra vanjskih poslova FNRJ 1951.-1952.) i direktor "Borbe" (1953. godine). Bio je član Izvršnog odbora i član Predsjedništva SSRN Jugoslavije (do 6. mjeseca 1966.), predsjednik Komisije za međunarodne veze SSRNJ, član Središnjeg odbora SUBNOR-a Jugoslavije, predsjednik Centralnog odbora Saveza ratnih vojnih invalida Jugoslavije (do listopada 1965.) i član Uprave udruženja španjolskih boraca Jugoslavije.
Za člana CK KPJ (SKJ) biran je od V do X kongresa. Od VII kongresa SKJ bio je član Izvršnog komiteta, a od VIII kongresa do IV plenuma Centralnog komiteta bio je jedan od tajnika CK SKJ. Na IX i X kongresu biran je za člana Predsjedništva CK SKJ. Bio je i predsjednik Gradske konferencije SK Srbije Beograda (1968.-1970.).
Bio je član Savjeta Federacije SFRJ i rezervni general-major Jugoslavenske narodne armije.
Bio je član (1950.) i šef jugoslavenske delegacije na zasjedanju Generalne skupštine Organizacije ujedinjenih naroda i Član jugoslavenske delegacije na Prvoj konferenciji šefova država ili vlada nesvrstanih zemalja u Beogradu, u 9. mjesecu 1961. godine.
U vrijeme svog bogatog političkog rada, Vlahović se bavio općepolitičkim i ideološko-teorijskim pitanjima marksizma-lenjinizma. Objavio je više tekstova i studija o razvoju i ulozi SKJ u socijalističkom samoupravnom društvu i drugim pitanjima. Za njegovu stvarateljsku misao vezani su mnogi dokumenti komunističke partije u čijoj je izradi sudjelovao, kao što je Program Saveza komunista Jugoslavije i platforma za X kongres SKJ. Kao istaknuti teoretičar, revolucionar, sljedbenik i suborac Josipa Broza Tita, imao je veliki autoritet u Jugoslaviji i u revolucionarnom pokretu u svijetu.
Umro je 7.3.1975. godine u Ženevi. Sahranjen je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju.
Nositelj je Partizanske spomenice 1941. i velikog broja jugoslavenskih i stranih visokih odličja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27.11.1953. godine

Izvor: Wikipedija - Veljko Vlahović

---

Veljko Vlahović o Crnoj Gori, o njezinoj povijesti, ljudima, sudbini, o njezinoj prirodi:

Crna Gora je država koja nije znala za državne granice, kao što nije znala za granice između života i smrti. Ona je trpeza siromaštva, tuga napuštenog ognjišta, nemirna vječnost, majka koja je djecu tjerala ispod svojih skuta i zbog toga čupala raspuštene kose. Njene su planine ljute i vesele, tužne i raspjevane. Ona je vječito otvoreni prozor slobode, koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama koje ispira kapljicama rose. 
 ​
Moje misli i prva saznanja rodila su se ovdje, između Kamenika, Komova, Prokletija i Durmitora. Kasnije sam ih neprekidno pronalazio – širom svijeta. Nikada pronađene do kraja te misli stalno su se vraćale Crnoj Gori. Osjećao sam da svijetom nosim teret rođenja – teret Crne Gore... 

Rastao sam opkoljen kamenjem, planinskim travama, zvijezdama, ovcama i ostalim slutnjama i sumnjama… 
Mislio sam da poznajem sve planinske vjetrove i ptičje krikove. Oko mene je vazduh duboko disao. Zaustavljajući dah, upijao sam šumove tog disanja. Koračao sam po milionoljetnjem kamenju, preko kojeg su glečeri i usovi prohujali…Na planinskom kamenu stancu kao da su vjekovi čuvali mrtvu stražu.
Putevi čovječanstva nijesu mimoišli ovu divljinu, ali mi je uvijek izgledalo da je čovjek u dodiru s prirodom unazadio i sebe i prirodu, da su i on i priroda ostali siromašniji, goliji. Čovjek kao da ništa drugo nije radio do smrt dozivao da nad njim stalno drži ispruženu šapu i nabrušenu kosu…
Ne znam da li je priroda podivljala od vjekova ili ljudi gaze vjekovima iza peta. Vjerovao sam da ova divljina sakriva neizmjerno bogatstvo, da zna bezbroj bajki i da se stalno ogleda u ogledalu svoje raskošne mašte…”

Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači i dar i prokletstvo. Crna Gora je morska pjena i sniježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pjanstvo ratova. To je zemlja nade i ocajanja, jave i snoviđenja... To je zemlja najveće krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda. To je nikad ne napisana istorija u kojoj su ljudi vjekovima plakali kriomice i svoje i tuđe suze. 

Crna Gora je država koja nije znala za državne granice, kao sto nije znala za granice između života i smrti. Ona je vječito otvoreni prozor slobode, koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama koje ispira kapljicama rose.

TV Arhiv: Veljko Vlahović
Proizvodnja: RTCG

---

Vlahovići
Autor fotografije: Pedja Rakonjac (pogledaj originalnu fotografiju na Panoramio.com klikom na fotografiju)

Vlahovići
Autor fotografije: Pedja Rakonjac (pogledaj originalnu fotografiju na Panoramio.com klikom na fotografiju)

---

Vukotica
Autor fotografije:zexiko (pogledaj originalnu fotografiju na Panoramio.com klikom na fotografiju)

Stazom Veljka Vlahovića
U organizaciji Planinarskog saveza CG, Kluba visokogoraca Crne Gore, te Kluba vojnih planinara „Kapetan“ Sportsko-rekreativnog društva „Montenegro tim“ iz Nikšića i SRD „Pivara Trebjesa“, 6.9.2015. godine svečano je otvorena planinarska staza „Veljko Vlahović“ koja ide od kanjona Platije do Trmanja, do rodne kuće Veljka Vlahovića… više

Informativna tabla na početku staze "Veljka Vlahovića" Izvor: Planinarski savez Crne Gore