|
|
SREDIŠNJI POJAS > POVRŠI I BRDA CRNE GORE I PROKLETIJE > Kamenik
Država: Crna Gora
Najviši vrh: Veliki Kamenik, 1815 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.6412, 19.3162
Država: Crna Gora
Najviši vrh: Veliki Kamenik, 1815 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.6412, 19.3162
Uvod
|
KAMENIK se nalazi sjeverno od Podgorice u istočnom dijelu Prekorničkog masiva. Ovu planinu obilježava izražen krški teren s dubokim škrapama i oštrim stijenama. Kretanje po Kameniku i njegovom izraženom vršnom grebenu je prilično teško, neovisno o godišnjem dobu i uvjetima.
Vršni greben je izdužen, eksponiran, a najveći problem za kretanje po njemu prdstavlja krševit teren - barijere oštrog kamenja, između kojih se nalaze škrape. Na istočnoj strani Kamenika prostire se zaravan Trmanje. 
Pogled sa zaravni Trmanja prema vrhovima Kamenika
Autor fotografije: Pedja Rakonjac (pogledaj originalnu fotografiju na Panoramio.com klikom na fotografiju) 
Kamenik gledan iz Trmanja; Panoramio
|
Extreme Canyoning Team - Kanjon Bogutovski potok
Datum objave: 25.1.2017. Autor: Extreme Canyoning Opis: www.extremecanyoning.com Živi avanturu. Epizoda 26 - Bogutovski kanjon - (Kolašin) - Attraction Montenegro 2024 FHD
Autor: Attraction Montenegro (Tour) Datum objave: 26.2.2025. Opis. Pozicija mosta na kom možete vidjeti kraj kanjona na google maps odakle počinje tura. https://maps.app.goo.gl/krkka9giGuGKx... Ovo je jedan od najljepših kanjona u opštini Kolašin. Zapratite instagram profil @fitcouple.me @attractionmontenegro Zapratite facebook stranicu Attraction Montenegro Milija Čabarkapa Ivana Krivokapić |
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS
Geologija i reljef
Speleološki objekti
|
Špilje koje su se u znanstvenim radovima spominjale kao staništa sakupljenih špiljskih vrsta:
Jama Aleksandar Veliki, Konjič brdo, Kamenik planina, Prekornica / loc.typ. for Acheroniotes mlejneki Lohaj & lakota, 2010 Borova jama, između Čukovog vrha i Markovićkog Katuna, 1300 m, Prekornica, Kamenik / Trogulus banaticus Avram, 1971 Acheroniotes mlejneki Lohaj & lakota, 2010 Snježna jama, Jamski katun, Kamenik, Prekornica / Acheroniotes mlejneki Lohaj & lakota, 2010 |
Pogled na Kamenik od utvrde Medun
|
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Rovca
|
Rovca (Rovčani), jedno od sedam crnogorskih brdskih plemena sa srednjeg toka rijeke Morače, odnosno u području između Nikšića i Kolašina. Sastoje se od bratstava Bulatovići, Vlahovići, Srezojevići i Sćepanovići koje su utemeljili četiri Gojakova sina Bulat, Vlaho, Srezo(je) i Šćepan.
Prvi puta se spominju 1477. u turskom defteru (popisu) gdje je popisano stanovništvo radi davanja harača Turcima. Dio Rovčana (uglavnom Bulatovići) kasnije je poprimio islam, a potomci su im osnovali nekoliko sandžačkih bratstava. Rovčani u sastav podlovćenske Crne Gore ulaze još u 18. stoljeću, a dio izvora navodi kako se to dogodilo 1820.. U Rovcima se danas nalazi devet naselja: Cerovica, Gornja Rovca, Liješnje, Međuriječje, Mrtvo Duboko, Sreteška Gora, Višnje, Velje Duboko i Vlahovići. Podrijetlo Prema narodnom predanju najstariji predak Rovčana bio je Nikša koji je živio u Grblju u Boki. Njegov otac, ban Ilijan, bio je oženjen Jevrosimom, sestrom kralja Stefana, sina Vukana Nemanjića koji je sagradio manastir Moraču 1252. g. Nikšin unuk Gojak je došao u sukob s banom Ugrenom koji je upravljao Nikšićkom Župom, pa je posle ubojstva bana Ugrena pobjegao u današnja Rovca i nastanio se na desnoj strani Mrtvice, u blizini njenog utoka u rijeku Moraču. Gojak je tu osnovao porodicu i prema rovačkom predanju imao je 4 sina: Bulata, Vlaha, Šćepana i Srezoja od kojih su se formirala današnja velika rovačka bratstva: Bulatovići, Vlahovići, Šćepanovići i Srezojevići. Druga veća skupina Rovčana su potomci kneza Bogdana Lješnjanina koji je iz Čeva, zbog krvne osvete, prvo preselio u selo Liješnje – Lješanska nahija, a potom i tamo pao na krv i ponovo se seli u današnja Rovca (selo Liješnje, koje se do onda zvalo Brezno). To je bilo negdje u prvoj polovini XIV stoljeća, prije dolaska Turaka u ove krajeve. Povijest Rovčani, kao susjedi samostana Morače, smatrali su svojom obavezom da brane samostan od nasrtaja turskih haračlija i zulumćara. Zabilježeno je nekoliko njihovih bojeva oko samostana, a posebno onaj 1770. godine kada su posjekli Alja-bega i još njegovih 12 haračlija i potom ih bacili niz slap Svetigore u Moraču. Rovčani, kao i Moračani, već u XVII stoljeću počinju borbu protiv Turaka, i pod uticajem cetinjskih vladika uključuju se u opću borbu Brđana i Crnogoraca protiv osvajača. Također idu u pomoć i okolnim brdskim plemenima a najpoznatiji događaj je kad su 1774. godine spasili Kuče-Drekaloviće sigurne pogibije pa ih doveli u Rovca, gdje su ostali punih 7 godina. Rovčani su sudjelovali u svim većim bojevima s Turcima i postali jedno od najratobornijih brdskih plemena. Zbog prenaseljenosti i oskudice, Rovčani su se selili u svim pravcima, od Bosne, Hercegovine, preko Srbije do Kosova i do Metohije. tijekom stoljetnog raseljavanja često su mijenjali prezimena ali krsnu slavu, Svetog Luku, nisu nikada. Piperi
Piperi su jedno od brđanskih crnogorskih plemena.
Osnivač plemena je osoba po imenu Vojvoda Pipo, brat Vasojev, osnivača Vasojevića. Naseljavaju područje sjeverno od današnje Podgorice u trokutu između rijeka Morače i Zete. U povijesti je poznato više bitaka u kojima su sudjelovali Piperi protiv turskih vezira: protiv Osman-paše 1732., protiv Mahmut-paše 1788., protiv Mahmut-paše, bitka na Martinićima 1796., protiv Tahir-paše, oko 1810. Osim po vojevanju Piperi su bili poznati po kvalitetnim vinogradarskim sortama koje su uzgajali, ali i po širenju pismenosti (Piperska ćelija). Među Piperima je do svoje smrti boravio Stefan Piperski. Piperska bratstva i rodovi Piperi nisu poznati samo kao jedno od najhrabrijih crnogorskih plemena, već i kao pleme koje se masovno iseljavalo i to uglavnom preko Vasojevića dublje u teritoriju današnje Srbije tzv. Morave. Ima ih po Hercegovini, Bosni na Majevici u općini Lopare, Srijemu, Bačkoj u Zmajevu i Makedoniji. Rodoslove piperskih bratstava možemo pratiti iz usmenih izvora u duboku prošlost skoro s pouzadnom točnošću do 25 pasova (generacija) što je utvrdilo više renomiranih etnografa i povjesničara, npr.: Jovan Erdeljanović, Risto Kovijanić i Branislav Đurđev. A bratstva koja su zabilježena, u usmenoj i pisanoj povijest su: Alagići, Plemići, Becići, Banaševići, Božanovići, Bašovići, Beševići, Bracanovići, Rogamovići, Svibnjani, Bližnjani, Šćekići, Crnčani, Stijenjani, Otaševići, Stamatović, Prenetaševići, Markovići, Marinkovići, Maudići, Mihailovići (iz Seoca-Stijena Piperska) bratstava, Ćorovići, Davidovići, Lutovci, Lazarevići, Šćepanovići, Đurovići, Krkeljići, Raičevići, Pajovići, Milutinovići, Miličkovići, Milićevići, Dragutinovići, Jovanovići, Zarići, Živkovići, Ilići, Vučkovići, Ojdanići, Pulevići, Bojovići, Radojevići, Janići ,Jelenići, Savići, Piletići, Novakovići, Dragićevići, Matovići, Popovići, Vukašinovići, Ljumovići, Vučinići, Gligorovići, Perići, Petrovići, Ćosići, Božovići, Žujovići, Pantići, Stevanovići, Ristovići, Ćetkovići, Radonjići, Šćepanovići. Piperskom bratstvu pripada i stara obitelj Tešanović, koja se spominje u Dečanskoj Hrisovulji I, II, III 1335-1345. godine. Obitelj Tešanović je porijeklom s područja Vrake kod Skadra, koja je prešla u Crnu Goru u pleme (bratstvo) Piperi. Poznati Piperi: Jole Piletić, Velimir Piletić, Mašan Božović, Grigorije Božović, Vukajlo Božović, Mijajlo Vučinić, Milutin Vučinić, Luka Vučinić, Vukašin Marković, Savić Marković Štedimlija, Tomislav Nikolić, Ivan Milutinović, Božo Novaković, Arso Jovanović, Miljuša Jovanović, Blažo Jovanović, Božo Lazarević, Radovan Vukanović, Stevo Boljević, Jevrem Brković, Balša Brković. |
Rovačka bratstva
Bratstvo Bulatovića Bratstvo Bulatovića potiče od Bulata, sina Gojakova. Bulat Gojakov se naselio u selo Gornja Rovca, u zaselak Grablje. Bulat je imao sina Vuksana, kneza rovačke nahije koji je upisan u hercegovačkom tefteru 1477. godine. Svi Bulatovići potiču od Batrića i Bogića (Vuksanovi sinovi). Batrićeve potomke zovu Gornjorovčani ili Batrićevci, a Bogićeve potomke zovu Cerovčani ili Bogićevići. Batrić Vuksanov imao je četiri sina: Dragića, Ilijana, Dragišu i Vuka. Od Dragiše Batrićevog potječu: Sekulići, Tomići, Vučelići i Savići. Od Ilijana Batrićevog potječu: Ivanovići, Minići, Noveljići, Radivojevići, Radulovići, Bogdanovići, Milijići, Todorići i Išići. Od Minića su Ogranci Dminići, Niketići i Toškovići. Od Dragića Batrićevog su Mrtvodubočani: Nenadići, Bajovići, Pešići, Zrnovići, Đurkovići i Boškovići. Od Boškovića su Đokići, Lakićevići i Đurkovići. Od Vuka Batrićevog su Bulatovići u Kučima. Od njih su Tripkovići, Tokovići, Tomaševići, Todići, Klikovići, Budinići, Bolandžići, Bojanovići, Radunovići i Otaševići. Od Bogića Vuksanovog su ogranci: Đurovići, Golubovići, Laketići, Tapuškovići, Ćetkovići, Todorovići, Radojičići i Savići. Od Đurovića su Đinđići. Od Golubovića su Adžići i Ćatovići. Od Laketića su Redžići. Od Tapuškovića su Purenovići i Puškovići. Od Todorovića su Radojevići. Postoji još rodova koji su poreklom od Bulatovića: Baščarevići, Barudžije, Veljovići (ogranak Stajovića iz Mrtvog Dubokog), Veličkovići (ogranak Stajovića), Dacići, Došljaci (ogranak Stajovića), Ćalovići, Đurašinovići (Radoičići i Todorovići), Živkovići, Karličići (neki se prezivaju Karlice), Kljajići (od njih su Marinkovići, Markovići, Jakšići, Radivojevići), Krcalovići, Lončari, Vukovići, Maraševići (promenili slavu, slave Sv. Savu), Marićevići, Maričići, Markišići, Merdovići, Mijatovići, Mišelići, Nešovići (ogranak Stajovića), Pavićevići, Perovići (žive u Toplici i Jablanici), Pođanin (ogranak Stajovića), Radovanovići, Rovčanin, Stanišići, Tacovići (ogranak Stajovića), Ćalovići, Ćesaci, Ćućilovići, Ćupovići, Crnčevići, Čitlučani ili Čibučani, Džudovići (ogranak Stajovića), Pajovići (žive u okolini Arilja i Guče i od njih su nastala prezimena: Dimitrijevići, Jovanovići, Radonjići, Bojovići, Đokovići, Timotijevići), Bulat. Bratstvo Vlahovića Vlahovići nose prezime po Gojakovom sinu Vlahu. Vlaho se doselio u Bogutov Do i tu formirao svoju porodicu. Imao je dva sina Bogetu i Nikolu i kćer Seniju. Od Bogetovih sinova nastala su uža bratstva (ogranci): Vukanovići, Đuraševići, Palevići, Raičevići i Simonovići. Preseljenjem dela Bogetovih potomaka u Srbiju 1878. – 1903. nastali su novi ogranci: od Vukanovića - Božinići, od Palevića - Milovanovići, od Raičevića - Mikovići... Od Nikolinih sinova razvili su se ogranci: Veljovići, Durovići, Đuričići, Jukovići, Markovići, Martinovići, Nicovići i Selići. Od ovih ogranaka jedan broj porodica se odselio u Srbiju i od njih su nastali novi ogranci. Od Durovića - Spasojevići, Spasići i Pajovići, od Nicovića - Sekulići. Od Muća Nikolina razvilo se pet ogranaka: Jovovići, Milajići, Milićevići, Novakovići i Pekovići. Od Jovovića razvili su se Lakićevići. Od Pekovića nastali su ogranci Vuksanovići i Mitrovići. U Vasojevićima su naseljeni Bogavci koji tvrde da potječu iz Rovaca i da su ogranak Vlahovića. Bratstvo Šćepanovića Bratstvo Šćepanovića je dobilo prezime po Šćepanu Gojakovom. Šćepan se naselio u selo Liplje, na desnoj obali Morače u blizini samostana Morača. Pošto u Lipljima nije bilo dovoljno obradive zemlje, Šćepanovi potomci se sele u Velje Duboko, u Višnje i u Međurečje. Šćepan Gojakov je imao pet sinova: Vukca (Vuka), Vlatka, Božidara, Stanišu i Radoja. Potomstvo Staniše Radonjina dijeli se na ogranke: Boškovići (u Barice, Polja i Rovačko Trebaljevo), Mucovići, Radojičići. Od Boškovića su Vučetići i Dimbovići. Od Radoičića su Draškovići, Krstovići, Mišovići, Đekići i Vujinovići. Od Draškovića su Bećkovići, Vujovići, Krstići, Markićevići, Radojevići i Delimarkovići. Od Mišovića su Rovčani (n). Od Đekića su Grezići. Od Vujinovića su Milići. Potomstvo Marka Petrova: Lazarevići i Lešperovići. Od Lazarevića su Jovanovići, Milunovići i Jokovići. Od Lešperovića su Vidići i Vaganari. Od Vidića su Milovanovići. Potomstvo Šćepana Petrova su: Kovačevići i Gogići. Od Gogića su Gugići i Vukojičići. Od Kovačevića su: Mandići, Simonovići, Penjajići, Bojovići, Veljovići i Rupovići. Od Mandića su Puletići i Božovići. Grabljani su Šćepanovići iz Strateške Gore koji se dele na sedam ogranaka. Potomci Stanka Stamatova su: Vukovi, Ninoševići i Rakitići. Od Rakitića su Jokovići. Potomci Jezdimira Jegorijeva su tzv. Davidovići. Potomci Puriše Ristova tzv. Šćepanovići – Purišići i od njih su: Đokići, Vesnići i Toškovići. Postoji još rodova koji su poreklom od Šćepanovića: Bojovići (roduju se sa Mutapovićima), Božovići (roduju se sa Mutapovićima), Bogdanovići (roduju se sa Mutapovićima), Vukašinovići (roduju se sa Mutapovićima), Gojkovići (roduju se sa Mutapovićima), Zubanovići, Joksimovići (rodujju se sa Mutapovićima), Jokići (roduju se sa Vojinovićima, Kostićima i Milićičima), Jakšići, Jakovići (potiću od Jakšića iz Višanja), Kostići (roduju se sa Jokićima, Miličićima i Vujinovićima), Krasojevići (roduju se sa Mutapovićima), Karovići (potiču od Kara, brata vojvode Mutapa Lazara - Jovanovići), Kezunovići (od Miličića), Mrdovići (ogranak Jakšića), Miličići, Mutapovići, Mićići (roduju se sa Mutapovićima), Mulići (roduju se sa Mutapovićima), Odovići, Porubovići, Stanojevići (u Viči), Stjepanovići (potiču od Mitra, brata vojvode Lazara Mutapa), Stamatovići, Čičarevići (roduju se sa Perišićima, Vujovićima, Čelebićima i Boškovićima), Čelebići (ne treba ih miješati sa istoimenim muslimanskim rodom u Bosni). Bratstvo Srezojevića Bratstvo Srezojevića je dobilo prezime po Stojanu Gojakovom, zvanom Srezoje. Ovo prezime nije nikada ozvaničeno, niti je kao takvo, bratstveničko, prezime u prošlosti postojalo, sem što su znali da su potomci Srezoja Gojakova. Srezoje je imao četiri sina: Radonju, Radiča, Luku i Vukaša. Po knezu Ivanišu Radonjinom, Srezojevići koji su se odselili u Popovo i Poljicu dobijaju prezime Ivanišević. Od roda Ivaniševića razvili su se ogranci Lipave, Mostarici, Seteničići, Gligići, Runde, Milići, Čolak i drugi... Od Neneza Srezojevića su Jovanovići, Ilinčići, Markovići. Od Jovanovića je nastalo bratstvo Maksimovići. Od Maksimovića su Popovići (u Kolašinu), Novakovići (u Lipovu). Ogranci Ilinčića su Nikići i Mijatovići. Od Mijatovića su nastali Vulovići, Mišovići i Novići. Potomstvo kneza Bogdana Vojinića (Lješnjanina) Knez Bogdan Lješnjanin se prvo doselio s Čeva u Lješansku nahiju pa onda u Rovca. Imao je četiri sina od kojih su se razvila bratstva: Vukovići, Jankovići, Jokovići, Jovovići, Perišići i Bukilići. Bratstvo Radulovići kažu da potječu od onih Radulovića iz Komana (Katunska nahija). Ostala bratstva u Rovcima Radovići (davno doseljeni iz Morače, Mioska), Pižurice su podrijetlom iz Kuča, od Drekalovića, doseljeni u Rovca (Velje Duboko) u 17. stoljeću. Janjuševići su iz Ozrinića, a daljnje podrijetlo iz Banjana, Radmanovići su iz Zagarača, Miletići su po nekima starosjedioci, a po nekima doseljenici iz Bjelopoavlića, Sinđići (starosjedioci), Dmitrići (starosjedioci), Petričići (iz Katunske nahije), Kovačevići iz Bjelopavlića, Jukići iz Bosne i Tatići. |
Veliki odn. Velji Kamenik (1815 m)
Mali Kamenik (1785 m)
Velji Modri vrh (1679 m)
Ćukov vrh (1508 m)
Trmanje
|
Selo Trmanje pripada plemenskom području Rovaca.
U selu se nalazi rodna kuća Veljka Vlahovića, uz koju je postavljena i njegova bista. 
Zaravan Trmanje
Autor fotografije: Pedja Rakonjac (pogledaj originalnu fotografiju na Panoramio.com klikom na fotografiju) 
Trmanje
Autor fotografije: slobodan.vlahovic (pogledaj originalnu fotografiju na Panoramio.com klikom na fotografiju) |
Česma u Trmanju
Autor fotografije: Pedja Rakonjac (pogledaj originalnu fotografiju na Panoramio.com klikom na fotografiju) 
Trmanje
Autor fotografije: Pedja Rakonjac (pogledaj originalnu fotografiju na Panoramio.com klikom na fotografiju) Trmanje, rodno selo Veljka Vlahovića
Autor: RTCG |
Veljko Vlahović
1914.-1975. Rođen je 1914. godine u selu Trmanje. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Podgorici, Nikšiću i Beogradu. Studirao je strojarstvo na Tehničkom fakultetu u Beogradu, Pragu, na Sorboni (u Parizu) i diplomirao na Sveučilištu u Moskvi. U Beogradu je 1932. godine izabran za tajnika Udruženja srednjoškolaca beogradskih gimnazija, koje je tada bilo jezgra revolucionarnog, srednjoškolskog pokreta. U SKOJ je primljen 1933., a u KPJ 1935. godine, kao već istaknuti studentski aktivist. Sredinom 1930-ih godina, Vlahović je već bio jedan od istaknutih organizatora i rukovoditelja borbe beogradskih studenata za autonomiju Sveučilišta, slobodu znanosti i kulture, protiv nacionalističkih udruženja i policijske represije, za demokratske slobode i društveni napredak zemlje. Bio je član od osnivanja, a od 1935. do srpnja 1936. godine, i predsjednik Akcijskog odbora stručnih studentskih udruženja na Beogradskom sveučilištu, i jedan od istaknutijih organizatora i rukovoditelja velikih studentskih štrajkova (veljača/februar 1935. i 4.4.1936.) u Beogradu. Zbog toga je uhićen i interniran u koncentracijski logor kraj Višegrada (od 14.2. do 20.3.1935.) i isključen sa Sveučilišta za 1935/'36. godinu. Prije i tijekom štrajkova putovao je u Zagreb i Ljubljanu zbog koordinacije zajedničke akcije studenata ova tri velika sveučilišta protiv tadašnjeg režima. Zajedno s Ivom Lolom Ribarom sudjelovao je u formiranju akcijskih komiteta i u pripremama jugoslavenske studentske delegacije za Svjetski omladinski kongres u Ženevi, održan u jesen 1936. godine. Polovicom 1936. godine, po odluci partijskog rukovodstva na Sveučilištu, da bi izbjegao uhićenje, otputovao je u Prag, gdje se odmah uključio u rad partijske organizacije jugoslavenskih studenata u ovom gradu, i ubrzo je bio izabran za zamjenika tajnika partijske organizacije. Španjolski građanski rat Sudjelovao je u španjolskom građanskom ratu, kao borac Internacionalnih brigada. Krajem siječnja 1937. godine, sa skupinom od 26 jugoslavenskih studenata, iz Praga se ilegalno, preko Pariza, prebacio u Španjolsku. Iz prvih dana njegova boravka u Španjolskoj potječe i njegovo poznato pismo studentima Beogradskog sveučilišta, u kome ih poziva na akciju davanja pomoći španjolskom narodu u borbi za njegovu slobodu. Borio se u Balkanskom internacionalnom bataljunu "Dimitrov" i počeo "da polaže ispite iz velike lekcije povijesti", kako je nazivao borbu za španjolsku republiku. U bici na Jarami,14.2.1937. teško je bio ranjen u desnu nogu, od koje mu je dio bio amputiran. U Španjolskoj je isprva radio u kadrovskoj sekciji Baze internacionalnih brigada u Albaceti, a zatim je bio pomoćnik načelnika za kadrove Balkanske internacionalne brigade. Poslije toga je radio u Komesarijatu internacionalnih brigada u Madridu i Barceloni, a zatim u Centru za evakuaciju boraca internacionalnih brigada u S'Agara. U drugoj polovici 1937. godine, poslije smrti Blagoja Parovića, izvjesno vrijeme je bio i urednik lista "Dimitrovac". Posljednja funkcija u španjolskoj republikanskoj vojsci bila mu je politički komesar bataljuna. Poslije prelaska u Pariz, od Centralnog komiteta KPJ dobio je zadatak organizirati tehniku i dokumente za ilegalni i legalni povratak u zemlju jugoslavenskih dobrovoljaca iz španjolskog građanskog rata. U Francuskoj je djelovao i kao član Partijskog biroa nekoliko partijskih ćelija u Parizu. U Parizu se prvi put susreo s Josipom Brozom Titom, i od tada je jedan od njegovih najbližih suradnika i dosljednih sljedbenika. Dok je boravio i radio u Parizu, izabran je 1939. godine za člana CK SKOJ-a. U 10. mjesecu 1939., bio je upućen u Moskvu, kao predstavnik SKOJ-a u Komunističkoj omladinskoj internacionali (KIM). U Moskvi je nastavio studije na moskovskom Tehničkom fakultetu i radio u organima KIM, kao predstavnik SKOJ-a, a 1942. i 1943. godine, do rasformiranja, kao tajnik KIM-a. Pored rada u KIM-u, bio je i predstavnik KPJ u Kominterni do njenog raspuštanja, 1943. godine. Drugi svjetski rat U vrijeme fašističke agresije na Jugoslaviju 1941. godine, nalazio se u Moskvi. Vlahović je tada pojačao rad na vezama jugoslovenskih komunista i građana s domovinom i radio na popularizaciji narodnooslobodilačkog pokreta. Po zadatku CK KPJ i Vrhovnog štaba NOPOJ-a, u Moskvi je, 11.11.1941. godine, organizirao s Đurom Salajem radiopostaju "Slobodna Jugoslavija". Održavao je vezu s Vrhovnim štabom i dobivao izvještaje iz zemlje, pripremao emisije za radio-postaju, pisao u sovjetskom tisku i ostalo. U Jugoslaviju se vratio krajem 1944. godine, nakon čega je preuzeo dužnost načelnika Uprave za agitaciju i propagandu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Čitava Veljkova porodica je sudjelovala u NOB-u. Braća Branko i Dušan, su poginuli kao visoki vojni rukovoditelji NOVJ-a, a sestra Dunja i brat Mišo su nositelji Partizanske spomenice 1941. godine. I Veljkova majka Mijojka je također bila aktivna sudionica NOB-a. Poslijeratna karijera Poslije rata, bio je potpredsjednik Vijeća naroda u Narodnoj skupštini FNRJ, predsjednik Odbora za prosvjetu Saveznog izvršnog vijeća, predsjednik Vanjskopolitičkog odbora Narodne skupštine FNRJ, zamjenik ministra vanjskih poslova FNRJ 1951.-1952.) i direktor "Borbe" (1953. godine). Bio je član Izvršnog odbora i član Predsjedništva SSRN Jugoslavije (do 6. mjeseca 1966.), predsjednik Komisije za međunarodne veze SSRNJ, član Središnjeg odbora SUBNOR-a Jugoslavije, predsjednik Centralnog odbora Saveza ratnih vojnih invalida Jugoslavije (do listopada 1965.) i član Uprave udruženja španjolskih boraca Jugoslavije. Za člana CK KPJ (SKJ) biran je od V do X kongresa. Od VII kongresa SKJ bio je član Izvršnog komiteta, a od VIII kongresa do IV plenuma Centralnog komiteta bio je jedan od tajnika CK SKJ. Na IX i X kongresu biran je za člana Predsjedništva CK SKJ. Bio je i predsjednik Gradske konferencije SK Srbije Beograda (1968.-1970.). Bio je član Savjeta Federacije SFRJ i rezervni general-major Jugoslavenske narodne armije. Bio je član (1950.) i šef jugoslavenske delegacije na zasjedanju Generalne skupštine Organizacije ujedinjenih naroda i Član jugoslavenske delegacije na Prvoj konferenciji šefova država ili vlada nesvrstanih zemalja u Beogradu, u 9. mjesecu 1961. godine. U vrijeme svog bogatog političkog rada, Vlahović se bavio općepolitičkim i ideološko-teorijskim pitanjima marksizma-lenjinizma. Objavio je više tekstova i studija o razvoju i ulozi SKJ u socijalističkom samoupravnom društvu i drugim pitanjima. Za njegovu stvarateljsku misao vezani su mnogi dokumenti komunističke partije u čijoj je izradi sudjelovao, kao što je Program Saveza komunista Jugoslavije i platforma za X kongres SKJ. Kao istaknuti teoretičar, revolucionar, sljedbenik i suborac Josipa Broza Tita, imao je veliki autoritet u Jugoslaviji i u revolucionarnom pokretu u svijetu. Umro je 7.3.1975. godine u Ženevi. Sahranjen je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju. Nositelj je Partizanske spomenice 1941. i velikog broja jugoslavenskih i stranih visokih odličja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27.11.1953. godine Izvor: Wikipedija - Veljko Vlahović |
Veljko Vlahović o Crnoj Gori, o njezinoj povijesti, ljudima, sudbini, o njezinoj prirodi:
Crna Gora je država koja nije znala za državne granice, kao što nije znala za granice između života i smrti. Ona je trpeza siromaštva, tuga napuštenog ognjišta, nemirna vječnost, majka koja je djecu tjerala ispod svojih skuta i zbog toga čupala raspuštene kose. Njene su planine ljute i vesele, tužne i raspjevane. Ona je vječito otvoreni prozor slobode, koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama koje ispira kapljicama rose. Moje misli i prva saznanja rodila su se ovdje, između Kamenika, Komova, Prokletija i Durmitora. Kasnije sam ih neprekidno pronalazio – širom svijeta. Nikada pronađene do kraja te misli stalno su se vraćale Crnoj Gori. Osjećao sam da svijetom nosim teret rođenja – teret Crne Gore... Rastao sam opkoljen kamenjem, planinskim travama, zvijezdama, ovcama i ostalim slutnjama i sumnjama… Mislio sam da poznajem sve planinske vjetrove i ptičje krikove. Oko mene je vazduh duboko disao. Zaustavljajući dah, upijao sam šumove tog disanja. Koračao sam po milionoljetnjem kamenju, preko kojeg su glečeri i usovi prohujali…Na planinskom kamenu stancu kao da su vjekovi čuvali mrtvu stražu. Putevi čovječanstva nijesu mimoišli ovu divljinu, ali mi je uvijek izgledalo da je čovjek u dodiru s prirodom unazadio i sebe i prirodu, da su i on i priroda ostali siromašniji, goliji. Čovjek kao da ništa drugo nije radio do smrt dozivao da nad njim stalno drži ispruženu šapu i nabrušenu kosu… Ne znam da li je priroda podivljala od vjekova ili ljudi gaze vjekovima iza peta. Vjerovao sam da ova divljina sakriva neizmjerno bogatstvo, da zna bezbroj bajki i da se stalno ogleda u ogledalu svoje raskošne mašte…” Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači i dar i prokletstvo. Crna Gora je morska pjena i sniježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pjanstvo ratova. To je zemlja nade i ocajanja, jave i snoviđenja... To je zemlja najveće krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda. To je nikad ne napisana istorija u kojoj su ljudi vjekovima plakali kriomice i svoje i tuđe suze. Crna Gora je država koja nije znala za državne granice, kao sto nije znala za granice između života i smrti. Ona je vječito otvoreni prozor slobode, koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama koje ispira kapljicama rose. TV Arhiv: Veljko Vlahović
Proizvodnja: RTCG |
Vlahovići
Autor fotografije: Pedja Rakonjac (pogledaj originalnu fotografiju na Panoramio.com klikom na fotografiju) |
Vlahovići
Autor fotografije: Pedja Rakonjac (pogledaj originalnu fotografiju na Panoramio.com klikom na fotografiju) |
Vukotica
Autor fotografije:zexiko (pogledaj originalnu fotografiju na Panoramio.com klikom na fotografiju) |
Dromira
|
Most na sajlama (Lokalni Hodači)
Autor: Lokalni Hodači Datum objave: 5.6.2023. Opis. Na 20-ak minuta od Podgorice, u mjestu Dromira, nalazi se most na sajlama koji porodica Božović koristi svakodnevno, obzirom da im je prilazni put blokiran odronom već pola godine i da im je ovo jedini prilaz kući. Ovaj video je zamišljen kao neki vid apela na ljude koji mogu pomoći da porodica Božović dobije neko trajno, sigurnije rješenje kojim će prilaziti svojim domovima. |
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
|
Stazom Veljka Vlahovića
U organizaciji Planinarskog saveza CG, Kluba visokogoraca Crne Gore, te Kluba vojnih planinara "Kapetan" Sportsko-rekreativnog društva "Montenegro tim" iz Nikšića i SRD "Pivara Trebjesa", 6.9.2015. godine svečano je otvorena planinarska staza "Veljko Vlahović" koja ide od kanjona Platije do Trmanja, do rodne kuće Veljka Vlahovića. Staza polazi iz kanjona Platije (rijeka Morača), s lokacije Abisinija (209 m n.v.), odakle se penje do sela Trmanje (996 m n.v.). Vrijeme usponna iznosti oko 3-4 sata. Do Trmanja je moguće doći i kolima. IZ STARIH ZAPISA
Stazom Veljka Vlahovića (06.09.2015.)
Autor: Milan Radović (1970.-2019.) IZVOR: Stazom Veljka Vlahovića (06.09.2015.). Visokogorci crne Gore, 20.10.2015. (Web Archive: HTML, Pristupljeno 13.9.2025.) U organizaciji Planinarskog saveza CG, našeg kluba, te Kluba vojnih planinara „Kapetan“ Sportsko-rekreativnog društva „Montenegro tim“ iz Nikšića i SRD „Pivara Trebjesa“, u nedjelju, 06. septembra svečano je otvorena planinarska staza „Veljko Vlahović“ koja ide od kanjona Platije do Trmanja, do rodne kuće Veljka Vlahovića… Veljko Vlahović, španski borac, revolucionar, narodni heroj Jugoslavije rođen je 02. septembra u selu Trmanju. Kako je sam govorio, Veljko je Crnu Goru neprestano nosio u sebi. Ostavio je jedan od najljepših zapisa o Crnoj Gori: “Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači dar i prokletstvo. Crna Gora je i morska pjena i sniježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pijanstvo ratova. To je zemlja nade i očajanja, jave i snoviđenja. Izrešetana je kuršumima i gromovima. u njoj su izbuljene staze mira i spokojstva. Crna Gora nije nikada molila da je ne kažnjavaju zbog ljubavi prema slobodi, ali nikada nije shvatila zbog čega je ta ljubav – grijeh. to je zemlja najvećih krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda.Tto je nikada napisana istorija u kojoj su ljudi vjekovima plakali kriomice i svoje i tuđe suze. crna gora je država koja nije znala za državne granice, kao što nije znala za granice između života i smrti. Ona je trpeza siromaštva, tuga napuštenog ognjišta, nemirna vječnost, majka koja je djecu tjerala ispod svojih skuta i zbog toga čupala raspuštene kose. njene su planine ljute i vesele, tužne i raspjevane. Ona je vječito otvoreni prozor slobode koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama koje ispira kapljicama rose…” Veljko je volio planine i lijepo pisao o njima. Morao je voljeti planine, kao i svi sinovi planina koji su rođeni na njihovim padinama. Zapisao je: “Moje misli i prva saznanja rodila su se ovdje između Kamenika, Komova, Prokletija i Durmitora. Kasnije sam ih neprekidno pronalazio širom svijeta. Nikada pronađene do kraja, stalno su se vraćale Crnoj Gori. Osjećao sam da svijetom nosim teret rođenja – teret Crne Gore. Rastao sam opkoljen kamenjam, planinskim travama, zvijezdama, ovcama i ostalim slutnjama i sumnjama… Mislio sam da poznajem sve planinske vjetrove i ptičje krikove. Oko mene je vazduh duboko disao. Zaustavljajući dah, upijao sam šumove tog disanja. Koračao sam po milionoljetnjem kamenju, preko kojeg su glečeri i usovi prohujali…Na planinskom kamenu stancu kao da su vjekovi čuvali mrtvu stražu. Putevi čovječanstva nijesu mimoišli ovu divljinu, ali mi je uvijek izgledalo da je čovjek u dodiru s prirodom unazadio i sebe i prirodu, da su i on i priroda ostali siromašniji, goliji. Čovjek kao da ništa drugo nije radio do smrt dozivao da nad njim stalno drži ispruženu šapu i nabrušenu kosu… Ne znam da li je priroda podivljala od vjekova ili ljudi gaze vjekovima iza peta. Vjerovao sam da ova divljina sakriva neizmjerno bogatstvo, da zna bezbroj bajki i da se stalno ogleda u ogledalu svoje raskošne mašte…” Ne znam ko se sjetio da vrati stari sjaj seoskom putu, stazi kojom su Trmanjani silazili u Podgoricu, a koja je, kao i mnoge druge na našim planinama, zarasla od kada njome nema ko da siđe iz Trmanja i vrati se u Trmanje. Asfaltni put je odavno došao i do ovog sela i staza je zapustjela i tužno zarasla u šikaru. Pretpostavljam da je na ideju došla Vesna Bulatović predsjednica SRD “Montenegro tim” iz Nikšića koja je i sama, nekada, išla ovom stazom. Nije ni bitno ko je došao na ideju, važno je da je, kako to obično važi među planinarima, ona brzo prihvaćena i da su zasukani rukavi. Vojska je raskrčila stazu, mi, zajedno sa Vesnom smo izvršili markiranje i obilježavanje staze, kasnije i postavili informativne table na početku i kraju staze. Dogovoreno je, pod okriljem Planinarskog saveza da se početkom septembra, a u čast rođenja Veljka Vlahovića otvori ova staza posvećena njemu. I ne samo otvori. Ovaj svojevrsni skup planinara će postati tradicionalan, dogovorili su organizatori. A ova staza, kao i spomen na Veljka to zaslužuje… Za nedelju, 06. septembar meteorolozi su imali različite najave… Većina prognoza je najavljivala kišoviti dan. Samo se Luka Mitrović, gostujući na jutarnjem programu TVCG dan ranije, usudio da prognozira da neće biti kiše tokom dana. Izgleda da su se mnogi “prepali” pa su odustali od ove akcije. Ali to nije smetalo pravim planinarima, kojih je bilo dosta i koji planinu vole u svim meteo uslovima. Na kraju je dan nagradio sve one koji su došli da se prošetaju ovom stazom i učestvuju u njenom otvaranju. Dan je, osim malo veće vlažnosti, bio idealan za planinarenje i nije pala nijedna kišna kap… Oko 09,00 h u mjestu Abisinija, na uskom prostoru uz magistralu, na samom ulazu u najatraktivniji dio kanjona Morače, okupio se veliki broj planinara. Oko 150 ljudi je došlo da prođe ovu prelijepu rekreativnu pješačku stazu koja je još jedan doprinos zdravim stilovima života. Nalazi se na samo tridesetak km od Podgorice, dolazi se kolima na sami start, tako da je pogodna za rekreaciju i šetnju, ali i ozbiljno planinarenje, budući da se može dalje nastaviti do vrha Kamenika što bi predstavljalo zahtjevnu planinarsku turu. Početak staze je obilježen informativnom tablom sa osnovnim karakteristikama. Start je na visini od 209 mnv, i do njenog kraja na Trmanju potrebno je savladati nešto malo manje od 800 me tara visinske razlike. Nakon kratkog obraćanja učesnicima Dragana Bulatovića, predsjednika našeg kluba koji je bio vođa uspona, dugačka kolona je krenula. Veliki broj planinara različitih dobi od najmanjih do najstarijih učinio je ovu akciju zanimljivom i jedinstvenom po mnogo čemu. Pozitivna atmosfera, susreti, smijeh, učinili su da svi dišemo istim plućima istu ljepotu i dar prirode. Jedna od glavnih lijepih karakteristika planinarenja je i to što smo u planini i prirodi svi jednaki, što ne postoje razlike ni u godinama, ni u društvenom statusu, zvanju, profesiji, bilo čemu… Ovdje su došli profesori, pjesnici, učenici, doktori nauka, studenti… I svi ko jedan. I svi sa istim, širokim osmjehom i velikim srcem u koje staje planine koje vidimo svuda oko sebe i planine koje ne vidimo ali ih osjećamo i volimo… Prvu pauzu pravimo na vidikovcu sa kojeg se pruža fantastičan pogled na okomite litice Platija. Scena, slika od koje se ledi krv u žilama, slika koju su zapamtili mnogi koji su prvi put prošli vijugavom magistralom probijenom u ljutoj stijeni, neposredno iznad plahovite Morače… Slika koja dobija novu dimenziju kada se posmatra iz ovog ugla, skoro ptičije perspektive… Potom, slijedi kombinacija šume, malih proplanaka i livadica ispod još jedne strme padine koja se završava, gore, visoko, stijenama, kao što se svaki pogled u Crnoj Gori završava stijenama i nebom. Dvije oronule kolibe, svjedočanstvo prohujalog vremena i života na padinama rovačkog krša, još prkose samoći i prolaznosti. Bat koraka i žamor planinara, uzveselio je i ptice koje su nas nagrađivale svojom pjesmom iz šumaraka i sa drveća a crni, krupni plodovi divljih kupina su mamili da stanemo, da i na taj način osjetimo zaboravljeni ukus prirode, koji je, za mnoge, značio povratak u djetinjstvo i bezbrižnost… A onda, duboka šuma i iskonski mir koji se može preliti u vene još samo na ovakvim mjestima, u prirodi, koja je tu, pored nas, a koju mnogi zaobilaze tresući se u groznici gradske vreve i stresova. Korak koji vodi ravno u dubine i širine duše, nosi zaboravljeni miris života i taloži u vene mir, slobodu, vječnost… Sunce koje, povremeno, probije oblake i visoko drveće donosi još jednu čar, i dodatnu živost svakom u dugačkoj koloni… Još jedan razlog koji je opravdao odluku da dođemo ovdje i da se družimo na ovoj prekrasnoj stazi uz sveukupno uživanje. Kiša, je nekim čudom, ili pozitivnom energijom ovih ljudi, iako najavljena, zaobišla Trmanje i stazu V.Vlahovića. Luka je bio u pravu… Nakon još jednog prilično eksponiranog uspona ulazimo u završni dio staze, na seoski makadamski put, potom i na asfaltni koji vodi u Trmanje. Opet nas zasustavljaju plodovi prirode, ovog puta crvenilo zrelih drenjina čiji ukus, i pored oporosti, ne propuštamo… Ispred rodne kuće Veljka Vlahovića čekalo je pivo. I muzika. I razdraganost. Bogami i fantastičan vojnički pasulj. A onda, nakon kratkog, zvaničnog obraćanja uslijedila je pjesma, kolo, igra… Ređale su se revolucinarne pjesme, više kao upotpunjavanje jedne nostalgične priče nego neko ideološko opredeljenje učesnika akcije. Jer, sva ta ideološka određenja su davno iza nas i više nisu aktuelna, ali je živo i aktuelno sjećanje, pogotovo starijih, na lijepa vremena i život dostojan čovjeka. Život koji je nosio perspektivu i budućnost. Dio te nekadašnje energije koja je obilježena zajedništvom i slogom, pojavio se, zajedno sa spontanom pjesmom negdje između okolnih visova Kamenika i Brotnjika i sve nas podsjetio da univerzalne vrijednosti ne prolaze i da postoji nada u neko novo vrijeme gdje će čovjek biti čovjek sa velikim “Č”.. I gdje će političke ideologije biti samo sredstvo političke borbe ne i mjera života. Kao što su zakoni i duh prirode svevremeni i nadređeni svemu što je ljudska tvorevina, tako bi i energija zajedništva i čovjekoljublja trebalo da bude nadređena prolaznim, političkim, ekonomskim i bilo kojim drugim ciljevima pojedinaca ili grupa. Kao što je i Veljko Vlahović nosio i isticao u prvom planu pripadnost prirodi i planini, i više i prije nego pripadnost ideologiji, gdje god je bio i šta god je radio, tako bi i mi, danas mogli, i trebali, bez obzira na društvena kretanja i statuse, gdje god odlazimo nositi naše svete planine u srcu i pisati i pričati o njihovim ljepotama. To je najljepši i najbolji način da se odužimo prirodi koja nas je oblikovala, usmjerila i definisala i nagradila, na kraju krajeva, dominantnom ljepotom i energijom visina. To je i najsrećniji način da proslavljamo svoju Crnu Goru u vremenu kad je dosta toga profanisano, pa i ljubav prema rodnoj grudi. Jer, poneko od nas planinara umije da ponešto i napiše, kaže, prenese, ali svi umijemo da uživamo u neprolaznim ljepotama kojim nas je Tvorac nesebično darivao. I to je dovoljno, jer susret sa energijom prirode može da oplemeni ne samo onog koji ga je neposredno doživio nego i desetine drugih na koje može da utiče riječ, slika, ponekad i ćutanje… Ne moramo da budemo u ideološkoj ravni sa Veljkom Vlahovićem, i prirodno je da danas ne budemo, ali ako nosimo tu ljepotu planine koju je i on nosio, onda smo na istom zadatku i onda možemo da slavimo to što nas izjednačava, zbližava, humanizuje… I na kraju, ne bi bilo korektno da ne pomenemo domaćine, žitelje Trmanja, komšije u blizini rodne kuće Veljka Vlahovića, predsjednika mjesne zajednice Trmanje, koji su nas dočekali kao najrođenije i kojima je imponovalo to što se u njihovo selo, makar na jedan dan vratila energija dobrih vremena i što su mogli iskazati svoje provjereno gostoprimstvo. Zahvalni smo im na tome i, obećavamo, doći ćemo opet. Potom, u različitim grupama, kako je ko mogao i morao, polagano smo se upućivali istom stazom nazad, u kanjon, u svoju realnost i svakodnevicu… Do novog susreta na ovoj stazi i na drugim planinskim stazama ostajte zdravi i uz brdo brzi. |
Informativna tabla na početku staze "Veljka Vlahovića"
Izvor: Planinarski savez Crne Gore
|
