PLANINARSKE OZNAKE U DINARSKIM PLANINAMA

---

Knafelčeva, odn. Knafeljčeva markacija

​Obljetnica

Alojz Knafelc je 1922. godine uveo jednoobraznu markaciju planinarskih staza - bijelu točku s crvenim krugom, koja se danas zove Knafelčeva markacija i jedan je od simbola planinarstva u državama nastalima nakon raspada jugoslavenske države.
 
Već s osnivanjem Slovenskog planinarskog društva, glavna djelatnost obilježavanja planinskih staza počela je zaštita slovenskih staza od stranog uplitanja, a nakon Prvog svjetskog rata Slovensko planinsko društvo (SPD; današnja Planinska zveza Slovenije - PZS) je počelo razmišljati o drugačijem ujednačenom načinu označavanja planinskih staza. Ocem slovenskog markiranja smatra se Alojz Knafelc, koji je 4.3.1922. na Glavnoj skupštini SPD-a izabran u Središnji odbor za šefa Odbora za obilježavanje staza (Markacijski odbor). Na temelju brojnih pokusa i prijedloga Knafelc je osmislio jednoobrazne oznake za označavanje planinskih staza: markaciju, bijelu točku s crvenim prstenom, koju danas zovemo Knafelčeva markacija, a njegov je izum i crveni putokaz s bijelim natpisima. Knafelčevo obilježavanje umjetnički je dotjeran i savršen znak, koji je ujedno originalan, udomaćen, funkcionalan, jednostavan, uočljiv i prepoznatljiv. Tijekom desetljeća postala je simbol ne samo slovenskog planinarstva, već i planinarstva svih država nastalih na području bivše Jugoslavije. Od 2007. godine Knafelčeva markacija zaštićena je u Sloveniji Zakonom o planinskim stazama, kojime su planinarske staze postale dio javne infrastrukture, a od 2016. zaštićen je i sam znak (kao registrirani zaštitni znak - trademark).

Kronološki razvoj markacija u Sloveniji
​
Obilježavanje planinarskih staza u Sloveniji datira iz 1893. godine, kada je na osnivačkoj glavnoj skupštini SPD-a, osim glavnog odbora, osnovan i odbor za obilježavanje staza (Markacijski odbor)  koji je brojao sedam članova. Već u prvoj godini djelovanja Slovenska planinarska organizacija obilježila je 97 staza - glavna svrha je bila spriječiti Nijemce da i dalje prave njemačke natpise i putokaze po slovenskim planinskim stazama. Za originalnu markaciju korištene su ravne linije (trake) u crvenoj, zelenoj, žutoj, plavoj, a ponegdje i crnoj boji, a tijek rute je označen križevima, većim kvadratićima i kružićima. Ovakav način obilježavanja zadržao se do kraja Prvog svjetskog rata. Radi ujednačavanja markacija, 1895. godine, u četvrtom broju Planinskog vestnika, izdane su Uredbe o obilježavanju staza Slovenskog planinskog društva (Določila o zaznamovanju potov Slovenskega planinskega društva), sa 16 točaka. Tamo su određene boje koje se mogu koristiti za označavanje staza (crvena, plava, žuta i zelena). Naglasak je bio na pravilnom postavljanju znakova uz planinarske staze i postavljanju putokaza, dok oblik znakova još nije propisan. ​

Nakon Prvog svjetskog rata SPD je počeo smišljati drugačiji jednoobrazan način označavanja planinarskih staza. U cilju stvaranja jedinstvenog sustava obilježavanja u markacijskoj djelatnosti Turistički klub Skala (slo. Turistovski klub Skala) organizirao je krajem 1921. godine markacijski tečaj. Vodio ga je kartograf i planinar Alojz Knafelc, koji je 4.3.1922. na Glavnoj skupštini SPD-a izabran u Središnji odbor za načelnika Odbora za obilježavanje staza. Glavne zasluge za provedbu markiranja pripadaju Knafelcu, koji je na temelju prijedloga i eksperimenata formirao jedinstveni znak - bijelu točku s crvenim krugom oko - pa se danas on zove Knafelčeva markacija, te uveo jedinstvenu smjerokaznu ploču crvene boje s bijelim natpisom. Upute za označavanje staza objavio je u srpanjskom/julskom broju Planinskog vestnika 1922. i 1924. u samostalnoj publikaciji (orig. Navodila za jednotno markiranje potov; izdavač: M. Hrovatin) - na prvoj stranici svake knjižice nalazila se rukom nacrtana oznaka.

Tako je nastala markacija, danas poznata i korištena te nazvana Knafelčeva, odn. Knafeljčeva markacija. Knafelc je Upute za obilježavanje staza pokrenuo prije stotinjak godina, u vrijeme kada je pojam turizma značio planinarenje, planinarenje, a turist je bio osoba koja ide u obilazak planina. Po njegovim se uputstvima planinarske staze obilježavaju i danas.

Već u proljeće 1922. godine pokrenuta je akcija obilježavanja svih slovenskih planinarskih staza novim markacijama i smjerokazima, i pred sokolskim sletom u Ljubljani. Pod Knafelčevim su vodstvom penjači (“skalaši”) preuzeli zadatak obilježavanja staza novim oznakama, a pomogli su im i brojni predani članovi SPD-a. U nešto više od dva mjeseca sve glavne staze opremljene su novim markacijama i znakovima. Kako su se krađe i oštećenja oznaka već tada događale, Knafeljčeva markacija (bijela točka i crveni prsten) zaštićena je 18.11.1933. godine dekretom Dravske banovine.

Nakon Drugoga svjetskog rata, Planinarski savez Slovenije, osnovan 6.6.1948. kao nasljednik Slovenskog planinskog društva, nastavio je s ovom uniformnom oznakom. Iste godine Skupština PZS-a, a potom i Skupština Planinarskog saveza Jugoslavije donijela je Pravila i Upute za obilježavanje, kojima je Knafelčevo obilježavanje prošireno na cijelo područje bivše Jugoslavije, gdje ju i danas možemo naći.

KAO IZVOR TEKSTA KORISŠTEN JE ČLANAK Manca Ogrin: 100 let markacije ob 129-letnici PZS | Slovensko planinstvo skozi čas. Planinska zveza Slovenije, 26.2.2022. (HTML)

Alojz Knafelc 
Šmihel pri Novom Mestu, 23.6.1859. –Ljubljana, 26.4.1937.
Slovenski planinar i kartograf, izumitelj slovenske planinske markacije, koja se koristi i u drugim zemljama, uključujući i Hrvatsku.

Nakon srednje škole radio je kao nastavnik, a zatim kao planer, koji je bio uključen u izgradnju željeznice  između Hrpelje i Kozine u Sloveniji. Kada je prebačen u Villach (Beljak) 1900., bio je jedan od osnivača ogranka Slovenskog planinarskog društva. Između 1906. i 1915. godine radio je u Trstu, a zatim do umirovljenja 1922. godine u Češkoj te u Zagrebu.
Godine 1922. postao je načelnik markacijskoga odsjeka Slovenskog planinarskog društva,  1923. sam je obojao cijeli Aljažev stolp (toranj) na  Triglavu, jedan od glavnih slovenskih simbola. Godinu prije napisao je upute za obilježavanje planinskih staza i smjerokaza. Knafelčev popis planinskih oznaka sastojao se od točno 466 znakova 1936. godine. Nacrtao je niz planinskih grebenskih karata.
Knafelčeve oznake su bijele točke okružene crvenim krugom. Njihova veličina je između 8 i 10 cm, dok je odnos crvene i bijele točke u poprečnom presjeku 1:2. Knafelčeva planinarska markacija koristi se na planinskim stazama po zemljama bivše Jugoslavije.
Pošta Slovenije je 2009. godine, prigodom 150. obljetnice njegova rođenja, izdala prigodnu  poštansku marku s njegovim likom i motivom planinarske markacije.

Alojz Knafelc: Navodila za markiranje potov
​(*Predlog markacijskega odseka SPD).
Planinski vestnik 1922., br. 7., str. 108-110. (PDF)

IZVORNI TEKST

Splošni predpisi. Markacija daje turistu sigurnost, da bo po izbrani poti dospel na gotov cilj. Vsak znak ga utrjuje v zavesti, da je na pravi poti. Zato mora biti vsaka markacija lahko in dobro vidna, včasih bolj gosta, včasih bolj redka. Na dobro izhojeni poti, n. pr. cesti, kolovozu, so znamenja lahko bolj redka; tu so markacije le pomirovalne. Izdatno je treba markirati pri vsakem razpotju; tam je treba na pravi poti naslikati najmanj tri znake, tako da se iz razpotja nedvomno vidijo Znaki so najbolje okrogli, njih velikost se ravna po razdalji. Če je razdalje le 10—20 korakov, so lahko mali, nekako 2 prsta v premeru, na daljavo 50 korakov 3 prste, na 100 korakov 4 prste v premeru. Na velike distance (200, 300, 500 ali več i Predlog markacijskega odseka SPD korakov ali metrov) nujno priporočam pri ugodni situaciji znake tako velike ko klobuk; v strminah in na sedlih, kjer je ve zarez, naj se naredi še posebno veliko znamenje, tako da turist že od dale vidi, kje bode zlezel črez ali kje je vstop v strmo goro ali steno. V teh slučajih naj se ne štedi z barvo; vmes so lahko znamenja prav mala, ker turist ima že gotovo smer, kamor mora priti. Velika znamenja na velike distance - to je zelo važna markacija.

Barva. Barva zu markacije naj bode italijansko-rdeča. Minij naj se popolnoma opusti, ker v nekaj letih obledi, italj. rdeča pa je naravna zemeljska barva, sicer bolj temna od minija, a trajna. Vsa pota so se doslej markirala z minijem, a starejše markacije so dandanes tako obledele, da jih skoraj ni ve videti in da bo treba v kratkem času vsa pota zopet nanovo markirati. Mari pa naj vsa ta nebrojna pota vsakih 5—10 let nanovo markiramo? To stane danes mnogo truda, časa in denarja! Zato proč z minijem.

Skozi gozd in na temnem kamenju se priporoča bela barva; ta ostane vedno bela. Markacije naj bodo okrogle; najprvo z belo barvo v sredi in okrog rdeče. Bel znotranji krog naj bode v dolinah, posebno v gozdu večji in v apnenskih gorah manjši. Markira naj se posebej tja in posebej nazaj ista pot. Nazaj se morajo druge točke izbrati ko tja. Nazaj grede se ne vidijo znamenja, katere ste naredili tja grede ; to sta dve markaciji na isti poti. Zato je popolnoma zavreči način, ki je bil dosedaj v navadi: da se je drevo namazalo skoraj krog in krog. Potrebno je le na oni strani, katera je vidna, če se turist približuje drevesu, in ne tudi ona, ki jo vidiš, če stopiš tik drevesa na poti: ta barva je izgubljena! Markirajo naj se bolj mlada drevesa, ta bodo dalje stala nego stara Če je skorja drevesa hrgava, naj se stara koža prej ostrga. Zato je treba imeti tudi kak star nož ali kaj sličnega s seboj Na skale naj se markira tako, da sneg, ki pade, ne zakrije markacije. — Če je le mogoče naj se z malim čopičem lepo napiše na skalo, kam pelje ta pot.

​Barva bodi gosto tekoča ko med. Čopič bodi majhen, ne širši ko je kazalec na roki. Barve se vzame le toliko na čopič, da se ne cedi od njega; v sredi se naj začne in razmaže proti vnanji strani z belo barvo. Zatem se zunanji krog z rudečo naredi. Potrebna sta toraj dva čopiča, manjši za belo in vjčji za rdečo barvo. Pravtako dve posodici, ena za belo in ena za rdečo, iz kovine, da se ne ubije, na primer konzervna škatljica v velikosti navadnega kozarca. Ta posodica naj ima tudi držaj iz žice, tako da se ne giblje, trdo navzgor, da se obe posodici v eni roki nosita. V nahrbtniku imej še barve v prašku in malo steklenico od 1/2 1 vsebine firneža. Po končanem delu naj se na ostalo barvo doma vode nalije, da se barva ne usuši. Tudi čopič pod vodo pusti, ali pa ga z milom in vodo umij, kar je še boljše. Kdor hoče kako novo pot markirati, jo mora kajpada tudi dobro poznati. 

 
Napisne table. Te naj ne bodo prevelike. Navadno zadostujejo 35 cm dolge in 20 cm široke. So pa tudi lahko še manjše, da se na nje le cilj zadostno in razločno napiše. Ko vidi pasant tablico, gre na razdaljo par korakov k njej in jo čita; čemu toraj tiste velike deske ? Nekaj takih tablic spraviš v nahrbtnik. Čim večja pa je tabla, tem večjo mo ima vihar do nje, tem lažje jo podere. Deska bodi iz mehkega lesa in ne predebela; zadaj imej 2 zagvozdi vdelani. Vsaka teh zagvozd se samo z enim žebljem na zgornji strani pribije. Zgoraj dobi tablica malo, naprej molečo strešico. Taka tablica se samo enkrat z oljnato barvo namaže, kakor markacije. Za napis bodi bela barva, z lanenim oljem, zmešana z cinkovo belo, v katero se par kapljic sikativa pridene, da se laglje posuši. Napiše naj se samo ime dotične gore. Pod napisom se potegne bela črta, na katero se šele pri postavitvi naslika ostrina puščice, če ni že prej določena lega tablice. Napis je najlepši, ako se nariše s prosto roko v pokončnih črtah, i eno potezo. Posebno trajen je ta napis, če se vzame za slikanje črk laneno olje in gosta barva; poznal sem tako napisno tablo, znabiti že 30 let staro, a črke so bile cele na njej Ne samo to! Les med črkami je bil od solnca in dežja tako izjeden, da so črke že vzbuknjene na njej čepele, a bile so trde ko kamen.
​
Dobro je označiti na deski tudi čas hoje, in sicer, kakor ga potrebuje zmeren turist. Če je n. pr. tura dolga 4 ure, naj se napiše 4 1/2; če traja 7 ur, naj se napiše 8 ur; to pa zato, ker se navadno ne hodi cele 4 ure ali vseh 7 ur kar v eni sapi, ampak se prav gotovo turist za pol ure ali dvakrat za pol ure ustavi in kaj pojé. Saj se načelno priporoča, da se turist vsaki 2 uri oddahne in kaj malega pojé. Spodaj na desnem robu tablice bodi znak SPD.

Drog. na katerega se tablica pribije, zadostuje 2 1/2 m nad zemljo in pol metra v zemlji Ce se bodo ti moji nasveti, plod večletnih izkušenj, vpoštevali, bodemo dosedanja naša pota zopet v red spravili, a nova zgledno zaznamovali.

Alojz Knafelc za markacijski odsek SPD

PRIJEVOD NA HRVATSKI

Opći propisi. Označavanje daje turistu sigurnost da će odabranom stazom stići na gotovu destinaciju. Svaki znak jača ga u svijesti da je na pravom putu. Stoga svaka markacije mora biti lako i dobro vidljiva, nekad gušća, nekad rjeđa. Na dobro utabanom putu, n. pr. cesta, kolovoz, znakovi mogu biti rjeđi; ovdje su markacije samo umirujuće. Na svakom raskrižju treba biti dosta markacija, na desnoj stazi treba naslikati najmanje tri znaka da se znakovi jasno vide s raskršća. 10-20 koraka, mogu biti mali, cca. 2 prsta u promjeru, na udaljenosti od 50 koraka 3 prsta, na 100 koraka 4 prsta u promjeru. Na velikim udaljenostima (200, 300, 500 ili više i Prijedlog odbora za markiranje SPD koraka ili metara) u povoljnoj situaciji, ja snažno preporučujem znakove velike poput šešira, na padinama i sedlima gdje ima usjeka, treba napraviti posebno veliki znak kako bi turist mogao izdaleka vidjeti kuda će se penjati ili gdje je ulaz u strmu planinu ili u tim slučajevima, nemojte štedjeti na boji, znakovi između znakova mogu biti vrlo mali, jer turist već ima smjer za ulazak. Veliki znakovi na velikim udaljenostima - ovo je vrlo važna oznaka.

​Boja. Boja oznake treba biti talijansko-crvena. Minij treba potpuno napustiti, jer blijedi za koju godinu. Talijansko-crvena je prirodna zemljana boja, tamnija od minija, ali trajna. Sve staze su do sada bile označene minijem, ali su starije markacije toliko izblijedjele da se gotovo i ne vide i da će se sve staze u kratkom vremenu morati ponovno označiti. Trebamo li svakih 5-10 godina ponovno obilježavati sve te bezbrojne putove? Danas košta puno truda, vremena i novca! Dakle, izbaciti minij.

Kroz šumu i na tamnom kamenju preporučuje se bijela; ona uvijek ostaje bijela. Oznake trebaju biti okrugle; prvo s bijelom u sredini i okolo crvenom. Bijeli unutarnji krug trebao bi biti veći u dolinama, osobito u šumi, a manji u vapnenačkim planinama. Isti put treba posebno označiti tamo, a posebno natrag. Unatrag se moraju odabrati druge točke kao tamo. Kada hodate unazad ne vide se znakovi, koje ste napravili idući tamo; to su dvije markacije na istoj stazi. Stoga se potpuno odbacuje način koji je dosad bio običaj: da se stablo maže gotovo ukrug. Potrebno je samo na strani koja je vidljiva ako se turist približava stablu, a ne na onoj koju vidite ako stanete tik uz drvo na putu: ta se boja gubi! Mlađa stabla treba označiti, trajat će dulje od starih. Ako je kora stabla hrskava, staru kožicu treba prije ostrugati. Stoga je potrebno sa sobom imati stari nož ili nešto slično.Treba ga označiti na stijenama kako snijeg koji pada ne bi zaklonio markaciju. - Ako je moguće, malim kistom lijepo napišite po stijeni kuda vodi ovaj put.

​Boja bi trebala biti gusto tekuća kada med. Četke (kistovi) trebaju biti male, ne šire od kažiprsta na ruci. Boja se uzima samo toliko na kist da s njega ne kaplje; u sredini treba početi i prema van premazati bijelom bojom. Zatim se pravi vanjski krug s crvenom bojom. Dakle potrebna su dva kista, manji za bijelu i veći za crvenu. Također, dvije posude, jedna za bijelu i jedna za crvenu, od metala da se ne  upiju, npr. limenka veličine obične čaše. Ovaj spremnik treba imati i žičanu ručku da se ne pomiče, tvrdu prema gore kako bi se obje posude nosile u jednoj ruci. Također imajte boje u prahu u ruksaku i malu bočicu sa sadržajem laka 1/2 l. Nakon završetka rada, vodu treba sipati na ostatak boje kod kuće kako se boja ne bi osušila. Također ostavite četku pod vodom, ili ju operite sapunom i vodom, što je još bolje. Tko god želi obilježiti novi put, mora ga dobro poznavati.

​ 
Ploče s napisima. Neka ne budu prevelike. Obično je dovoljno 35 cm duljine i 20 cm širine. No, mogu biti i manje tako da na njoj bude dovoljno i jasno ispisan samo cilj. Kad ugleda prolaznik ploču, ode nekoliko koraka do nje i pročita je; čemu onda te velike ploče? Nekoliko takvih ploča staviš u ruksak. Međutim, što je veća daska, što je mogućnost da ju veća oluja lakše sruši. Ploča treba biti izrađena od mekog drveta i ne previše debela; imati 2 ugrađena zaglavca (kajle, potporanj, op.p prev.). Svaki od ovih zaglavaka se pribije samo jednim čavlom na vrhu.  A vrhu ploče dobiva se mala izbačena streha. Takva se ploča namaže uljanom bojom samo jednom, kao markacije. Za natpis neka bude bijela boja, s lanenim uljem pomiješanim s cinkovom bjelinom, u koju se doda par kapi sikativa (za brže sušenje, op. prev.) da se lakše osuši. Treba napisati samo naziv dotične planine. Ispod natpisa se nacrta bijela linija na kojoj se naslika strelica samo kada je tabla postavljena, ako nije prethodno određen položaj ploče. Natpis je najljepši ako se napiše vlastitom rukom i u okomitom smjeru. Posebno je Trajan natoisa kao se za pisanje slova koriste laneno ulje i gusta boja; Znao sam takav znak, star 30 godina, a slova sun a njoj još bila cijela. Ne samo to! Drvo između slova bilo je toliko nagrizeno suncem i kišom da su slova već bila ispupčena na njemu, ali su bila tvrda kao kamen.

Vrijeme hodanja dobro je označiti na dasci, koliko treba umjerenom turistu. Ako je n. pr. obilazak 4 sata, napiši 4 1/2; ako traje 7 sati, napiši 8 sati; to je zato što se obično ne hoda 4 sata ili svih 7 sati u jednom dahu, ali turist sigurno stane na pola sata ili dvaput po pola sata i pojede nešto. Općenito se preporučuje da turist napravi pauzu svaka 2 sata i pojede nešto malo. Ispod desnog ruba ploče nalazi se znak SPD.

Stalak. na koji je ploča pribijena, dovoljno je 2 1/2 m iznad zemlje i pola metra u zemlji. Budu li se slijedili ovi moji savjeti, plod dugogodišnjeg iskustva, vratit ćemo svoje dosadašnje puteve u red, ali ćemo postaviti jedan uzoran novi.

Priručnik o signalizaciji na planinarskim putovima u Europi 

Europska planinarska asocijacija (EUMA) i Europska pješačka asocijacija (ERA) izradile su i 2022. godine objavile četvrto izdanje priručnika o signalizaciji na planinarskim putovima u Europi. Tekstom, ilustracijama i fotografijama predstavljene su oznake koje se koriste za obilježavanje planinarskih i pješačkih putova u 34 europske zemlje. Na 116 stranica priručnika nalaze se također praktične preporuke i primjeri dobre prakse uređivanja planinarskih putova za sigurno planinarenje.
Priručnik pruža sveobuhvatan pregled prakse markiranja putova na europskom kontinentu. Osim klasičnih planinarskih putova predstavljeni i europski pješački putovi.

ŠUMARSKE OZNAKE

• U Sloveniji granica gospodarske jedinice (tri crvene ravne crte - meja gozdnogospodrske enote) i odsjeka (dvije ravne crte - meja gozdnih oddelkov ) imaju isto značenje kao i u HR. 
• U RH su odsjeci označeni jednom punom crtom, a u Sloveniji je crta isprekidana (meja gozdnih odsekov), dok im puna crta označava granicu između vlasnika (privatnih šuma - meja med lasniki gozdov).

Revirni gozdarji
Autor: Zavod za gozdove Slovenije TV Datum objave: 29.1.2024.
Opis. Za vse lastnike gozdov pa je najprimernejša kontaktna oseba za informacije o gozdovih revirni gozdar oz. gozdarka Zavoda za gozdove Slovenije. Revirni gozdarji ZGS vam bodo odgovorili na vprašanja, kot so: "Kako naj gospodarim s svojim gozdom in kakšne so omejitve?", "Katere ukrepe naj izvedem v svojem gozdu in kako?", "Katere subvencije in sofinanciarnje je na voljo za ukrepe v gozdu?" in "Katere so moje obveznosti pri delu z gozdom?"

---