---

SREDIŠNJI POJAS >​ POVRŠI I BRDA CRNE GORE I PROKLETIJE > PLANINSKI NIZ GOLIJA - VOJNIK > Dažnik
Države: Crna Gora
Najviši vrh: 
Koordinate najvišeg vrha: 

O PLANINI VODIČ PRAKTIČNO

O planini

Reljef Dažnika i okolnog područja
Elastic Terrain Maps 2024.

Po planini i po kraju

IZ STAROG TISKA

Visoravan Krnovo u Crnoj Gori
Prof. Mihailo Zorić, Beograd
Objavljeno u časopisu "Priroda", godina 1976., broj 7 (rujan, 1976)

---

Visoravan Krnovo nalazi se između Gornje i Župske Lukavice, doline Bijele, Vojnika i Nikšićke Župe, na nadmorskoj visini oko 1 500 metara, pravougaona je oblika, sa pravcem pružanja od jugoistoka prema sjeve­rozapadu — u dužini 12 km — i jugozapada prema sjeveroistoku — 10 km u širini. Predstavlja širok prevoj između planina Lukavice i Vojnika, saobraćajnu sponu između sjeverne i južne Crne Gore i razvođe između Pive i Zete, odnosno crnomorskog i jadranskog sliva na ovom području. Krnovo je poznato i po vrlo karakterističkim klimatskim osobenostima i kao izrazito bogat stočarski kraj.

U srednjem vijeku preko ove visoravni prolazila je značajna trgovačka prometnica. Jedno vrijeme ekonomska opravdanost saobraćajnice preko Krnova osporavana je činjenicom nemo­gućnosti održavanja uslijed klimatskih nepogoda, sve dok 1975. put nije rekonstruisan i asfaltiran i tako je ponovno oživjela ova vjekovima najlakša i najprirodnija veza između sjeverne i južne Crne Gore, odno­sno između dvaju značajnih tačaka evropskog turizma, Durmitora i Crnogorskog primorja. Ono što je posebno karakteristično i što će nešto šire biti izloženo u ovom radu jest katunarsko-pastirski život na ovoj prirodno čednoj nezagađenoj površi, kao i specifičan »režim planine« i života ljudi na njoj.

Ova visoravan na sjeverozapadnom obodu prostrane planine Lukavice preko čijih prijevoja prelazi put Nikšić — Šavnik (na visini 1 475 m), po zimskim nepogodama i snježnim blokadama ove saobraćajnice poznata je ne samo našoj već i evropskoj javnosti. Morfološki otvoreno prema Nikšićkom polju, Bjelopavlićkoj ravnici i dalje pre­ma Skadarskom jezeru i Jadranskom moru, Krnovo je i prirodnim i antropogeografskim karakteristikama osobeno i jasno odvojeno od okolnih planinskih predjela pa zato i vrlo poznato.

Kako to da su na Krnovu najveće me­ćave, kijameti i nameti, pa je saobraćajnicu na njemu teže održavati nego li na drobnjačkoj površi Jezera, na Kosenici pre­ma Pljevljima, na Jabuki, Ravnoj Romaniji ili Zlatiboru? Otkud na Krnovu snijega više negoli na planinama i mjestima koja smo spomenuli?

Krnovo je prije svega relativno visoka visoravan u formi širokog prijevoja između znatno viših planina Lukavice i Voj­nika, na jednoj strani, i daleko nižih — šavničke kotline na sjeveru i Nikšićkog polja na jugu. Između ove dvije kotline Krnovo predstavlja vrlo izrazitu klimatsku prečagu. Vlažni i topli oblaci nošeni jugom sa Jadra­na na putu prema Durmitoru dovde nemaju viših prepreka. Krajem novembra i u prvim zimskim danima sav padavinski tovar u ob­liku snijega izruči se na Krnovu. Zato pro­sječna debljina snježnog pokrivača ovdje u februaru prelazi dva metra, a u nametima četiri i više metara. Za ljude koji prelaze Krnovo u zimske dane nije iznenađenje da nedjeljama, a ponekad i mjesecima telefon­ske žice i stubove ne vide iz smetova.

Ovako je zimi, kad ovom snježnom pusti­njom gospodare rijetke zvijeri, pa ipak — ljudi, gorštaci, brđani durmitorski, »vuci gor­ski«, radi ekonomskih potreba, a njihovi mla­di potomci radi škole i nekih manjih potrep­ština brode Krnovom iako je cesta premetena a saobraćaj obustavljen za sva prometna sredstva dvadesetog vijeka, oni na krplji i saonici gaze tvrde prtine prema Nikšiću i dalje otvorenom bijelom svijetu.*

*Nije Krnovo manje neobično i pitomo ni lje­ti. Sa prof, drom Miloradom Vasovićem 7. VII 1975. godine vraćao sam se iz katuna na Luka­vici za Nikšić. Kad smo bili preko Krnova. po­čela nas je pratiti kiša, koja se miješala sa gradom, da bi se pretvorila u pravu snježnu vija­vicu, koja je zabijeljela cvijetne krnovske liva­de. Stočari — katunari sa ove visoravni, rekli su mi da je na Krnovu pravi snijeg panuo 22. jula 1967. godine i 19. augusta 1950. godine.
 
Krnovo je morfološki kraška zaravan za­strta morenskim nanosom lednika koji su se spuštali sa Gorlje Sukavice prema dolini Bi­jele i Nikšićkom polju. Široko je otvoreno prema Loli, Lukavici, Vojniku i kotlinama — šavničkoj i Nikšićkom polju, pa je zato i izloženo vremenskim nepogodama i bura­ma.

Valja istaći da je ova površ po uzgoju stoke, posebno ovaca, poznata i u sred­njem vijeku, a možda i ranije. U Glogovom potoku nađeni su ostaci grnčarije i naselja (pretpostavlja se da su ilirskog porijekla). Nekoliko bunara u ovom arheološkom lokali­tetu i danas služe za pojilo brojnih stada ka tunara krnovskih katuna Suvo Polje, Smoljevine i Glogov Potok.

Krnovo je jedan od najnižih prijevoja iz­među Primorja i sjeverne Crne Gore. pa je ovuda i u srednjem vijeku išao put koji je povezivao Dubrovnik i Kotor, odnosno Onogošt na jednoj, i rudarski grad Brskovo na drugoj strani. Ovaj je put imao veliki pro­metni, magistralni značaj. Njime je krcala roba za ono vrijeme nevjerojatne vrijednosti: samo, na primjer, u 1282. godini vrijednost trgovine koja je išla ovim putem bila je 3 220 konja, ili 276 jedrenjaka, ili 1 303 042 kilograma govedine, ili 1 933 516 kg pšenice — to bi odgovaralo današnjih oko osam milijardi starih dinara. Važnost ovo­ga puta vidimo tek kad ga uporedimo s drugim. Promet koji je njime tako tekao bio je ravan 10% prometa koji je 1267. godine išao Rajnom kroz grad Koblenc, ili oko 20% robe koja je tada išla preko Sv. Gotharda, glavne trgovačke veze između sjeverne Italije i zapadne Evrope.

Dolaskom Turaka promet saobraćajnicom preko ove visoravni skoro da je prestao. Od početka 16. do kraja 19. vijeka Krnovo ima više ulogu prečage nego prijevoja-spojnice između crnogorskih župa na jugu i planin­skog zaleđa na sjeveru, pa je možda i to pomoglo da crnogorsko pleme Drobnjak, pod Durmitorom, postane stjecište uskoka i haj­duka i bastion slobode u kojem se Turci nijesu nikad uspjeli zadržati ili podići svoju utvrdu i hram, mada ih je svojim bogatst­vom permanentno privlačio.

Krnovo je danas poznato, a i ranije je bilo, po ovčarstvu i katunima. Katuni Kresoiević (Cresouci, Cresoe, Cresoeuich) pominju se već 1381, a od 1413. godine zovu se katuni Grupše Kresojević.
Krnovska površ, obložena morenama i ob­rasla sočnom planinskom travom u svojim je uvlakama i zavjetrinama smjestila velik broj katuna u kojima se gaje najviše ovce. Neki od tih katuna pominju se i u dubrovač­kim izvorima već 1445. godine — katun »in Biella in Drobgnaci«.

Namjera mi je da u ovom radu kažem nešto više o katunima na Krnovu, s poseb­nim antropogeografskim osvrtom na ove na­seobine stočara, utoliko prije što su ova naselja — u kojima se živi na osoben i »priro­dan« način u vremenu opšte urbanizacije i »varoškog otuđenja«, kad se ljudi zatvaraju u smogom obavijene višespratnice, u kojima je život izolovan od najelementarnijih ljud­skih vrijednosti, bez kontakata koja bi urba­no naselje činilo naseobinom dostojno ljudi postala prava rijetkost i kod nas, i uopšte u Evropi.

A šta su, zapravo, katuni i kako se u njima živi?

To su naselja ljudi — stočara, katunara, ljudi pravih, koji imaju dušu i srce, koji se ispomažu u svakoj potrebi i nevolji i ne zaklanjaju se jedan od drugoga. Od gosta ne zatvaraju vrata kolibe. Gosta željno očekuju, a kad im se putnik-namjernik, 

posebno varošanin, približava kolibi, one skromne žene planinke, požuruju djecu da srede kolibu, da ova »gospoda« ne bi naišla na posleni ne­red ovog doma poštenja i gostoprimstva. Za ova bi se naselja iz punih usta mogo reći da su naseobine ljudi.

​Cilj ovoga priloga jest i da, bar za trenu­tak, skrene pažnju naučne javnosti (biologa, geografa, etnologa, sociologa, antropologa, pravnika, ekonomista, inženjera i sl.) na po­javu pravog ljudskog života u »divljini«, ali daleko ljepšeg, pitomijeg i humanijeg od onog što bi ga nazvali životom visoke urba­ne kulture, »životom megalopolisa«, sa svim medijima, tehnikom i tehnologijama vreme­na kozmičkih šetnji i »randevua«.
Već odavno u Evropi nema klasičnog sela i seljaka. Kao da smo mi »najseljačkija« na­cija ovog kontinenta, pa su posljednje neko­like decenije rijetki entuzijasti, rjeđe ekipe biologa, geografa, sociologa i drugih, zalazili i istraživali te relikte rustike i prirodnog življenja na našem selu, ali ne, ili vrlo rijet­ko, na katunu.
​
I selo je uhvatila pomama urbanizacije, pa umjesto folklora i izvorne pjesme i igre, tuž­balice, leleka i rukotvorina, preplavili su ga pomodarski maniri, nošnja i proizvodi jef­tine zanatske proizvodnje, za koje bi se pri­je moglo reći da su kič nego li proizvodi ru­kotvorine i umotvorine pravoga seljaka. Za­bave na selu su se povarošile i izgubile fol­klornu vrijednost i veličinu. Sela, ili bolje reći pravog sela, u koje se nije prelio otrov varoškog smoga ili »pomame«, stega i boja­zan od zatvorenog semafora, sela u koje nije ušla bijela tehnika i »regal« od iverice, tepisi, lusteri, usisivači i druge »blagodati« urba­nog prostora, sela i seoskih kuća sa ognjiš­tem skoro da nema.

Čedni su još jedino katuni, pa i oni rijetko. U njima je jedino život komotan i slobodan. Oko njih je priroda puna i prava. Treba doći i proboraviti ljeto na katunu, pa vidjeti i osjetiti pravi život.
Pogledajmo šta se i kako tamo jede. Čime se hrane katunari? Na katunu nijesu potrebni aperitivi. Najmanje četiri pu­ta se tamo jede u toku dana, i to kakve hra­ne (!), ali se pije voda izvorska ili snježanica. Pa ni obroci nijesu tamo nimalo slični varoškim.

Neka mi bude dozvoljeno samo letimično i ovlaš upoređenje obroka i jelovnika u pradu i na katunu.
Doručak — u gradu (oko 9 časova) burek i jogurt, — na katunu (oko 6 časova) cicvara na mladom skorupu, tanjir kiselog mlijeka i dosta hljeba pšeničnog pomiješanog sa ječ­mom i raži. Ručak — u gradu (oko 16,00 ča­sova) aperitiv, supa, jelo (pečenje sa krompirom, graškom i sl.) salata, dva parčeta bi­jelog hljeba i pivo ili vino; — na katunu (oko 12 časova) čorba sa svježim mesom, ili od prije najviše dva dana, izvađeno iz snije­ga ili pećine, a ne iz frižidera, pita zavijuša na skorupu ili siru mekom, priganice, gruše- vina — čiju tehnologiju ne znaju moderni proizvođači mliječnih proizvoda (!) i hljeb. Užina — na katunu (oko 16,00 časova) sko­rup, sir, suvo meso, kiselo mlijeko, gruševina hljeb i si. Užine u gradu nema. Večera — u gradu često se ne uzima, a ponekad ostatak ručka, ohlađen u frižideru pa podgrijan, a rjeđe se sastoji od jela kao i doručak. Na katunu — čorba od krompira ili pasulja na suvom ili svježem mesu, skorup, sir. hljeb i bez izuzetka poslije večere, pred spavanje — šolja svježe varenike, poslije čega katu- nar na počinku zaspe kao top.

Nadam se da neće biti potrebna dalja ob­jašnjenja ovih upoređenja. Da se vidjeti koliko je raspored obroka u katunu ravnomje­ran i prirodan. U gradu nema užine, a ru­čak je u zimskom periodu u suton, večera se često »preskače«. U gradu je hrana »indu­strijska«, tehnološki mješanac i bućkuriš, a na katunu čista, taze, prirodna, hrana-lijek protiv svih bolesti.

Treba doći na katune na Krnovu pa vidjeti i osjetiti život bez gradske buke i smoga, treba prekoračiti prag kolibe ili savardaka, a ne peti se liftom i zatvarati stan sigurnosnim vlačegom, ili mu montirati trubni alar­mni uređaj protiv provalnika. Vrata kolibe su vazda širom otvorena. Ovdje izgleda ne­ma lopova. Uz to u kolibi nema modernog zla — telefona i televizora. U ovom prostom kućerku živi se prirodno, sa strnim hljebom sa ploče, stavljenom na siniji, hljebom od brašna čije mekinje nijesu ostale u svilenom situ pa je zato, kako reče jedan engleski ljekar, naučnik svjetskog glasa, njegova kora izuzetan i univerzalni lijek.
Planini Krnovu i njegovim katunima nijesu potrebne velike investicije. Ovdje ne treba ništa naročito činiti, osim ne dozvoliti da se oni »moderniziraju« slično nekim drugim planinama, pa će ovi katuni biti i ostati na­selja prave slobode, smire i odmora, naseobi­ne sreće.

Kompleks planine i pašnjaka, kao i režim katunarskog života i čobanluka na Krnovu, nužno je sačuvati sa svim ambijentalnim vrijednostima i ljepotama koje su postale rijet­kost, pa i ako bi tu nešto gradili, a potrebno je graditi. Zar se na ovoj divnoj visoravni ne bi moglo podići nekoliko hotela — to bi bila vazdušna banja za one što se guše u smo­gu Beograda, Zagreba, Bora, Kosovske Mitrovice, Zenice, Sarajeva, Ljubljane i sl. Ov­dje ni jesu potrebne velike investicije za iz­gradnju objekata za zimske sportove. Pri­roda se za to postarala, pa polovinu toga ona nudi. Ova bi planina u modernom vremenu mogla biti posjećena turistima zimi kao katunarima, koscima, plastilicama, pastirima i planinkama ljeti.

Ako se na krnovskim katunima zadržimo makar i kratko, vidjećemo šta je pravi život, kad se umjesto piva napijemo jomuže (ovčja varenika direktno namužena u grudvu sni­jega). Tada skoro da smo imuni i na ujed zmije! E, pa to je život, daleko od gradske buke, žurbe i svakojakih urbanih ujdurmi. Boravak na katunima na Krnovu, bez sumnje i bez imalo turističke propagande, slobo­dan sam ocijeniti kao značajan produžetak života.

Ne u hotele — na krnovske katune, na paš­njak i među torove — u Goru Ćeranića, Gvozd, Stirni Do, Gradačku Poljanu i Bare Bojovića treba dovesti varošku djecu da os­jete dah planine i miris torine. Djedovi su nam, a ponekom i očevi, bili čobani, pa su bili, iako ne obrazovani, ali oštroumni i hrabri koliko i mi, a od nas zdravijeg i duha i tijela. Sagorimo stid što smo čobanskog porijekla, mada ponekad ističemo da smo — iako kolibari, odnekud odžakovići, čak plemići!

Omladinu Beograda i Zagreba treba dove­sti u ove katune da osjete ambijent prave pri­rode, da vide »nestvarno« iz narodne pjesme, da se uvjere u romantično sa guslarevih struna o plijenu ovaca, o plužini i torovima, da vide ovce na pasištu i u plandištu, a ne samo u zoološkom vrtu, da se uvjere u geo­grafske činjenice, iz udžbenika, da stada ova­ca ima i kod nas!

Na katunu, u planini, na Krnovu će se i prirodne pojave drukčije doživjeti nego u gradu. Gradski gromovi su ukroćeni gromo­branima, ovi krnovski, katunarski, kao i život ovdje, slobodni. Ovdje su oni pravi gro­movi. Ovdje munje prave čuda derući i ra­sijecajući oblake, a gromovi gađu i pogađu. Ponekad ubijaju i ljude, ali su zato pra­vi gromovi.
U kolibi na katunu neophodno je zadržati ono što već ima, ne modernizovati je, pa će onda život u njoj biti pravi, izvoran. Enterijer kolibe treba sačuvati po svaku cijenu.

One jednostavne, do kraja proste, ali vrlo udobne krevete — palače na soama treba za­držati, a ne umjesto njih unositi gvozdenjak sa »šuštom«. Neukusno je i drvene karlice za razlijevanje mlijeka zamjenjivati emajli­ranim sanovima, da ne kažem lavorima.

​Na krnovskim katunima nema bolje vatre od ognjišta i na njega ne treba tovariti bijeli štednjak. Ovdje je za osvjetlenje luč dovo­ljan, suvišna je električna sijalica. Niie pre­ko potreban ni savremeni vodovod. Na ovim katunima vode ima na svaku stranu. To je prava voda sa izvora studenca ili snježanica. Ovdje ni kupatila nijesu neophodna. Pla­ninski zrak sve prljavštine očisti i ispraši. Odijelo natopljeno varoškom prašinom, bolje od hemijske čistionice očistiće i istresti pla­ninski vjetar.

​Katuni, naoko uboge naseobine, suštinski oličenja svekolikog bogatstva, bili su u prošlosti, sada su i biće u budućnosti snabdjevački prostori stočarskim, a dijelom i zemljoradničkim proizvodima gradskih aglomeracija u miru i neiscrpne re­zerve i snabdjevački centri i stanovništva i armija u ratu. Ovim katuni pored izvorne originalnosti života u njima i prirodne lje­pote planine imaju i izuzetan privredni zna­čaj, moglo bi se reći i strategijski.
Na Krnovu je nužno održati i sačuvati i arhitektonski ambijent katuna, koji će za deceniju i po, ili nešto malo više, imati mu­zejsku vrijednost. Iz katuna je nužno uklo­niti »moderne« betonsko plastične dograde, a ukoliko su to neophodni i za higijenu katuna zaista nužni objekti, onda im naći prava arhitektonsko-ambijentalna rješenja koja neće narušavati tradicionalni izgled katuna.
Čistoća na katunu i pašnjaku mora biti cijela i sačuvana u potpunosti.

​Malo dalje od katuna na Krnovu mogu se podizati i savremeni, turizmu — posebno zimskom — potrebni objekti, ali se i onda ovi objekti moraju arhitektonski i enterijerom uklapati u ambijent planine, pastirskog života i katuna. Na ovaj način ćemo se naći u čistoj i potpunoj prirodi, na ognjištu vlastite istorije, na vrelu fol­klornom i etnološkom, u kući pradjedov­skoj u kojoj se komotno kretalo i živjelo, a ne robovalo enterijeru.
​
Pored izloženog, ovo bi bio sadržajan i značajan doprinos akciji zaštite i unapre­đenja, a ne, kako ima mišljenja, degrada­cije čovjekove okoline, koja mu daje izvan­redne mogućnosti za potpunu rekreaciju i fizičku i psihičku rehabilitaciju — nalivadama i pokraj izvora, a ne u parkovima sa čije se asfaltne staze ne može skrenuti ni stope.
Tamo na katunu, na pasištima i livadama krnovskim, među katunarima desetak crno­gorskih plemena, u tom crnogorskom etno­loškom mikrokosmosu koji uporno čuva folklorni sadržaj plemenskog života i »re­žima planine«, u svakom katunu naosob i specifičnog, doživjećemo i vidjeti ono što se ne može naći u naučnoj literaturi, pa ni u muzeju. Tamo nema barova i bit muzike, ali ćemo doživjeti pod otvorenim nebom punu gracioznost i silinu kola momačkog i ljepote djevojačke. Tamo se jedino i zna i može voljeti, žaliti i veseliti. Tamo je tijesno ili, bolje reći, tamo nema mjesta mržnji. Tamo treba poći pa vidjeti i svadbe i sahrane. To je i življenje i umiranje dostojno ljudi, bez ceremonije i varoške »uglađenosti«.

Na katunu, na Krnovu, živi se punim životom, diše punim dahom a gleda i vidi u beskraj. Tu, na katunu, u planini, od hrane prirodne i bilja planinskog ovaj prost čobanski svijet pravi meleme — lijekove za sve, od živih rana i najtežih bolesti.
I još nešto — dok je u gradu porodica veća od četveročlane (roditelji i dvoje djece), da tako kažemo, nepopularna, na Krnovu i u njegovim katunima ovi »prosti« ljudi neće ni da čuju za kontracepciju i »libe­ralne« zakone o abortusu. Ljeti na katu­nima, kad se okupe djeca rasijana »po svijetu«, nije rijetko naići na porodicu čiji se broj članova penje na dvocifren. To spašava selo i katun da ga snažna migra­cija seljaka i pastira sa katuna prema gradu ne pretvori u fosil-naselja — nase­lja staraca.

Treba u krnovske katune doći pa vidjeti, za razliku od naše gradske, djecu planine i katuna, oblih i rumenih obraza i bistrih očiju, čiji je horizont uvijek širok u bes­kraj preko planinskih grebena i kosa, pa možda zato nemaju kompleks velikog grada (kad prvi put uđu u njega) i bijelog svijeta, i sigurno je da nije ovog izvora prirodne intelektualne i fizičke snage koja osvježava — grad bi se učahurio i degenerisao. Ova su djeca najbolji đaci svih škola, a njihovo fizičko i mentalno zdravlje, u djetinjstvu stečeno na planini, u krnovskim katunima, potencijalna je snaga za čvrste hodove kroza cio život.

Udruživanje katunara na Krnovu posebno je interesantno i osobito ne samo u Crnoj Gori nego i šire. Nije nepo­znato da katunari zajedno ovce čuvaju, da su u tome sporednici — suponici, da zajedno kose, plaste i žanju. Poznate su i brojne mobe kosaca i plastilica na prostranim krnovskim livadama. Ove su mobe bile još brojnije i veće kad je jedna trećina Krnova bila livada jednog od tri najbogatija mana­stira u Jugoslaviji — manastira pod Bije­lom. Poslije rata imanja ovog manastira i krnovske livade podijeljene su onima koji su ih i obrađivali — katunarima, čobanima i planinkama krnovskim. Danas ovim prostranim livadama tokom jula i augusta za mobama kosaca i plastilica vide se desetine kamiona koji, umjesto volova koji su sijeno skupljali u plastu na grani, skupljaju zavale svježeg sijena i transportuju ga prema selima u okolini Šavnika, Nikšića, Nikšićkoj Župi itd.
Ali ono što je u udruživanju i solidar­nosti katunara na Krnovu izuzetno osobito jest jedna vrsta katunarskih osigura­vajućih zavoda ili bolje reći zajed­nica rizika.

Evo, zapravo, o čemu se radi. Katunari, čobani i planinke na Krnovu, vjekovima žive vrlo solidarno pokoravajući se jedino zakonima prirode i tradicije, ali koji nijesu u suprotnosti ni sa savremenim društvenim regulama. »Režim planine« na Krnovu, kao i na većini crnogorskih planina, osim bo­gatih običaja nije bio regulisan ni crno­gorskim Bogišićevim imovinskim zakoni­kom, niti modernim i savremenim zakoni­ma. Ranije je sve uređivano setencijama (katunarske odluke koje je sankcionisao crnogorski narodni sud, Senat ili skupština), a danas opštim dogovorima katunara za svaku godinu posebno, ali se vodi računa da se pravilo i opšti običaj ne povrijede.
​
Krnovski katunari svoja brojna stada ovaca ne osiguravaju kod osiguravajućih zajednica rizika. Štete snose solidarno i oštećeni štetu naknadi u cijelosti i izuzetno brzo. Ako usov zatrpa stado ili ga pokolju vuci, štetu će snositi čitav katun ili selo te će broj ovaca katunara kome se desila šteta već slijedećeg jutra biti potpun. Ako grom udari u kolibu i zapali je — inventar, mrs, posteljina i drugo, kao i sama koliba, biće sagrađeni i nadoknađeni oštećenom solidarno jednako od svih katunara. Slično je ako oluja odnese sijeno, grad »ubije« planinska strna žita, krompir i slično.
Krnovo, puno prirodnih pogodnosti za razvoj turizma, posebno zimskih sportova, livade pune ljekovitih trava i svakojakog bilja, antropogeografski i etnografski, bio­loški, meteorološki i si. osobena je planin­ska visoravan koju je nužno svestranije proučiti kako bi od nje ljudi imali a i ona od ljudi, više koristi.

Praktično

-