---

SREDIŠNJI POJAS >​ SREDIŠNJE BOSANSKO-HERCEGOVAČKE PLANINE > VRANIČKA GRUPA > Zec-planina
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Smiljeva kosa, 1871 m
Koordinate najvišeg vrha: 

Opis

Zec-planina nalazi se u Bosni, u planinskoj skupini Vranice. Smjestila se između općina Gornji Vakuf-Uskoplje na zapadu i Fojnice na istoku. Najviši vrh je Smiljeva kosa s 1871 metara nadmorske visine, a vrh Zečeva glava visok je 1768 m (u nekim izvorima 1766 m) i u starijim se izvorima ovaj vrh navodio kao najvisočiji na Zec-planini. Dio je "kičme" vraničke planinske grupe, 70-ak km dugačkog neprekinutog planinskog niza koji se pruža dinarskim smjerom sjeverozapad-jugoistok, od Busovače i Gornjeg/Vakufa i Uskoplja, do Tarčina i Bradine, i čine ga planine Vranica (2112 m), Zec planina (1871 m), Matorac (1937 m), Pogorelica (1437 m), Bitovnja (1744 m) i Ivan-planina (1534 m). 
Na Zec planini se nalaze naslage kvarcporfira. 
U većini izvora navedeno je kako na planini Zec planini izvire važna bosanska rijeka rijeka Vrbas, no dio autora smatra kako je stvarno izvorište Vrbasa malo sjeveroistočnije, pod obližnjim vrhom Štit, odn. južnim ograncima Vranice.
Na planini raste bosanskohercegovački endem bijelo vraničko zvonce.
Na obronicama planine Zeca, na 1430 metara nadmorske visine, nalazi se utvrda i ljetnikovac bosanskih kraljeva Kozograd. Na Zec planini nalaze se Veliko i Malo jezero.
IZVOR  Zec planina. Wikipeidja (hr)

Stara topografska karta područja Zec-planine
Izvor: Topografska karta 1:25000, sekcija Konjic, 524-2-3

Krajolik Zec planine
Autor: Miran Hladnik; Wikipedija

Turno - Zec planina, Ščit, 13.02.14. Nenad Rajic
Prekrasan uspon na četiri vrha Vranice i Zec planine, po krasnom suncu, oštrom vjetru i nevremenu. Mraka.

Opisi uspona

Midhat: Dom Pogorelica-Kozice (26.3.2017). Planinarenje.ba, 29.3.2017.​
Midhat: Pogorelica-Zečja glava (31.10.2016).  Planinarenje.ba, 2.11.2016.
Midhat: Dusina- Zečja glava (29.12.2013).  Planinarenje.ba, 30.12.2013.

---

ZEMLJOPIS / GEOGRAFIJA

---

Geologija

Geološka građa cjelokupne planinske grupe Vranice rezultat je vrlo dugog geološkog razvoja, što je rezultiralo formiranjem vrlo složenih strukturnih i litostratigrafskih odnosa. U geološkom pogledu ovo područje spada u bosanskohercegovačke škriljaste planine skupa s Ivan-planinom, Bitovinjom, Zecom, Matorcem, i Šćitom. Ove planine se pružaju u pravcu jugoistok-sjeverozapad. Najviše planine čitavog područja formiraju jedinstvenu morfološku cjelinu koja proizilazi iz jedinstvene geološke podloge. Sve ove planine su u nižim - padinskim dijelovima, izgrađene od škriljaca i riolita, za razliku od najviših dijelova, gdje se javljaju vapnenci, dolomiti i mramori. Na Vranici se mogu naći i silikatne i karbonatne stijene. Od karbonatnih stijena najznačajniji su vapnenci, dolomiti, rjeđe mramori trijaske ili uopće paleozojske starosti. Česti su vapnenci s prelazima u dolomite. Šupljikavi vapnenci su dalji oblik karbonatnih stijena na kojima se uglavnom razvijaju kalkomelanosoli. Od predstavnika karbonatnih supstrata bitno je istaći i pojavu tercijarnih sedimenata, i to čistih ili laporaca sa glincima. Silikatne stijene su zastupljene predstavnicima eruptivnih i kristalastih škriljevaca. Od eruptivnih stijena najznačajniji su kvarcporfiri (tako i na Zecu), koji su uglavnom paleozojske starosti. Glavni izlijevi kvarcporfira tvore slivove koji su raščlanjeni i poremećeni erozijom. Uglavnom se u osnovnoj masi nalaze kristali kvarca, feldspata, nešto muskovita, a u pojedinim varijetetima i biotita. Od kristalastih škriljevaca zastupljeni su gnajsevi, mikašisti, filiti i argilošisti. Gnajsevi su zastupljeni na području Matorca i Sjekire. Kvarciti i kvarcni pješčenjaci zauzimaju uglavnom grebene. Sjeverne padine Vranice su građene od kiselih silikatnih stijena, gdje dominantnu ulogu imaju kristalasti škriljevci. 

Vode

Zec planina je poput obližnjih Bitovnje i Ivan-planine vodomeđa tj. razvodna planina. S njihovih istočnih, sјevernih i sјeverozapadnih strana svi su izvori, potoci i riјeke pritoci riјeke Bosne, a s jugozapadnih padina u Vrbas, koje obje utječu u Savu (Crnomorski sliv). Naprotiv izvori, potoci i riјeke s јužne i јugozapadne strane ovih planina (poput Neretvice) su pritoci riјeke Neretve, koјa ispod Metkovića utječe u Јadransko More (Jadranski sliv).

Kanjon Neretvice
Pogled na gornji tok Neretvice s obronaka Zeca. Iako rijeka Neretvica izvire pod padinama obližnje planine Vitreuše, prvi kilometar, dva, ona dotiče jugoistočne obronke planine Zec. Dalje se probiјa kroz velike provaliјe i duboke prosјeke, dok se konačno ne spusti kod sela Podhuma u ravnicu, odakle teče mirno sve do svoga ušća u Neretvu kod Ostrošca
Autor fotografije: cosic4 (Panoramio)

Zečja glava i suho jezero, pogled sa Dernečišta
Autor fotografije: nihadciko, Hadžići; Panoramio

Veliko i Malo jezero na Zec planini
Autor: cosic4; Wikipedija

PRIRODA

---

Bijelo vraničko zvonce, vraničko zvonce ili bijelo zvonce (lat. Edraianthus niveus, G. Beck) – sinonimi: E. graminifolius (L.) A. DC. in DC. subsp. niveus (G. Beck) Janchen, Hedraeanthus niveus G. Beck – je bosanskohercegovački stenoendem na planinama Vranica, Zec i Vitreuša (endem vrlo ograničenog areala) iz porodice Campanulaceae  (zvončići). Locus classicus je alpska visinska zona Vranice i Zec-planine (Beck, G. 1893)

Opis
​Vraničko zvonce je trajnica niske, do 15 cm visoke, us­pravne ili polegle stabiljke. Stabiljka je dlakava s ljubičastim odsjajima. Listovi su linearni (vrlo uzak list čiji su rubovi paralelni), do linearno lancetasti (lancetast - znači bar 4 x duži nego širi i polako se suzuje prema vrhu a brže prema dnu, što znači da je najširi u donjoj trećini), u donjem dijelu trepljasto dlakavi, a u gornjem goli i neznatno pro­šireni. Dugi su 30–80 mm a široki oko 1–3 mm.
Cvjeta u srpnj/julu i kolovozu/avgustu. Cvjetne glavice široke, sa 2-8 cvjetova. Brakteje (brakteje - priperak - termin za listoliko tijelo u blizini cvijeta), široko, rjeđe usko jajolike, zašiljene, zelene, sa cvjelovitim rubovima). Rjeđe mogu biti i neznatno na­zubljene, dlakave, još rjeđe i gole, a donji (prošireni) dio je obično purpuran. Čašica je crvenkastoljubi­časta, a njeni zupci izduženo lancetasti i šiljati. Rubovi su im rijetko dlakavi ili goli, za razliku od cijevi časice koja je redovno gola. Cvjetovi su iznutra vunasto dlakavi, sa vanjske strane goli, rjeđe dlakave nervatute. Dugi su 20–28 mm. Plod se otvara na vrhu, popuštanjem poklop­aca nepravilnog oblika, koji otpadaju. Sjemenke su pljosnate, široko jajoliko-elipsoidne, svijetlosmeđe i gole.
Vraničko zvonce je prvi otkrio i opisao Günther Beck von Mannagetta und Lechernau koji je istraživao floru BiH.

Ekologija i rasprostranjenje
Bijelo zvonce raste na paleozojskim i trijaskim vapnencima planina Vranice i Zeca, na nadmorskim visinama od 1600 do 2112 m, obično na sjevernim, sje­veroistočnim i sjeverozapadnim padinama. Mikrostaništa su mu pukotine stijena i zaravnjeni vrhovi i grebeni u vegetaciji planinskih rudina. Podnosi i pliće i/ili dublje vapnenačke crni­ce, slabo bazne, neutralne ili slabo kisele pH reakcije. Na vraničkim vrhovima Krstacu i Lo­čikama, na nadmorskoj visini izmedu 2000–2112 m dio je predivne endemske biljne zajednice u kojoj je jedna od obilježavajućih elemenata.
IZVOR  Vraničko zvonce. Wikipedija (bs)

Grebeni Zec planine pod livadama i niža područja pokrivena bukovim šumama
Autor fotografije: Marin Brož; Wikipedija

Pogledaj fotografiju biljke - FOTO1 / FOTO2


Edraianthus niveus G. Beck
Bijelo vraničko zvonce
Endemična biljna vrsta Bosne i Hercegovine koja raste jedino na području planina Vranica, Zec i
Vitreuša u Bosni.
Prema crvenoj listi ugroženih biljnih vrsta Bosne i Hercegovine vraničko zvonce spada u rijetke (R)
biljne vrste.



Bijelo vraničko zvonce[1] ili Vraničko zvonce[2] (lat. Edraianthus niveus) je bosanskohercegovački biljni endem iz porodice Zvončikovki, a raste jedino na planinama Vranici (Ločika, Krstac[3]), Zec-planini i Vitreuši.[1]
Ovu biljku prvi je otkrio i opisao austrijski botaničar Beck koji je istraživao floru BiH.[4]


Vraničko zvonce ili bijelo zvonce (lat. Edraianthus niveus, G. Beck) – sinonimi: E. graminifolius (L.) A. DC. in DC. subsp. niveus (G. Beck) Janchen, Hedraeanthus niveus G. Beck – je bosanskohercegovački stenoendem iz porodice Campanulaceae (zvončići).Diploidna hromosomska garnitura mu sadtrži 2n=32.[1]

​
Prirodne vrijednosti i potencijali općine Fojnica, Sarajevo, Fojnica, 2004. (PDF)

STANOVNIŠTVO I NASELJA

---

Po stranama i na podnožјu vraničkih planina nalaze se većinom grupirana naselja što јe dokaz da su ove naseobine dosta stare. Stanovnici naseobina su većinom katolici i muslimani. Bave se pretežno stočarstvom i ponešto zemljoradnjom. Posјedi su im maleni a sastoјe se većinom od livada, pašnjaka i ponešto oranice. Po sјevernim, istočnim i zapadnim obroncima imade malo voćnjaka. Јužne strane vraničke grupe, naročito ispod Zeca i Bitovnje, dolina riјeke Neretvice, imale su ranije i mnogo voćnjaka, a osobito trešanja (odlične kvalitete), zatim oraha i kestenja,
Većina stanovnika naseljenih po ovim planinskim predјelima nije se mogla prehraniti s godišnjim prihodom od zemlje, stoga su mnogi bili prisiljeni tražiti zaradu kod šumskih industriјskih poduzeća i u rudokopima (naročito mnogo Kreševljaka radilo je u rudnicima u Kaknju i Brezi, te u željezarama u Varešu i Zenici). Mnogi su se bavili paljenjem drvenog ugljena, koјi su prodavali većinom u Saraјevu. Sve ove planine bile nastanjene za ljetnih mјeseci. Stočari iz foјničkog, visočkog, zeničkog, konjičkog i saraјevskog sreza izgonili su na planinu svoјu sitnu i krupnu stoku na pašu. Po prostranim i bogatim pašnjacima na Bitovnji, Pogorelici, Zecu, Vranici, Matorcu i Šćitu bilo je između dva svjetska rata do 30 ljetnih pastirskih naselja s 230 koliba. U ovim kolibama moglo se skloniti od nevremena, a u nuždi i prenoćiti. Dok su čobani i stoka na planini moglo se u svakoj kolibi dobiti i mliјeka.

Zulumove staje
Nalaze se na jugoistočnim obroncima Zec planine.
Autor fotografije: nihadciko, Hadžići; Panoramio

Kotlov do

Kotlov do
Autor fotografije: Miran Hladnik; Wikipedija

Smiljeva kosa

Smiljeva kosa
Autor fotografije: Miran Hladnik; Wikipedija

Pod Smiljevom kosom
Autor fotografije: Miran Hladnik; Wiikpedij

Dernečište

Dernečište i Vran kamen
Autor fotografije: nihadciko, Hadžići; Panoramio

Zečja glava

Zečja glava, na jugoistočnim obroncima Zec planine
Autor fotografije: nihadciko, Hadžići; Panoramio

JUŽNO PODNOŽJE

---

Neretvica

Neretvica je rijeka u Bosni i Hercegovini. Izvire pod Vitreušom na oko 1510 m n.v. i zatim teče prema istoku podno padina Zeca, blago skreće prema jugu, gdje prima Otunski potok i Prolaz, i potom skreće prema zapadu. Nakon što napravi okuku kod ušća Prolaza, Neretvica prima Obaščicu s jugoistoka, a sa sjevera Malu Neretvicu i Zagrejčicu, zatim kod Salakovića skreće prema jugu, gdje protječe kroz Gornji i Donji Čažanj. Tu prima pritoku Govornik. Potom protječe pored selâ Lukšije, Parsovići, Donji Prijeslop, Podhum, Gostovići te ulazi u Buturović Polje, gdje se ulijeva u zaljev Jablaničkog jezera. Jedna je od najznačajnijih pritoka Neretve. Oblik ušća Neretvice jest estuarij.
Na njoj je planirana izgradnja četiri mini-hidroelektrane (MHE).

Izvor Vrbasa. Na Zec-planini ili Šćitu?

Na više se mjesta može naići na podatak kako rijeka Vrbas nastaje iz dva vrela na planini Zec. Tomislav Batinić (iz HPD "Bjelašnica 1923.") još je 1972. godine kao mjesto izvora Vrbasa naveo Šćit (kako kaže Štiti; objavio u časopisu Naše planine, članak U potrazi za izvorom Vrbasa), a zaključak je izveo prilikom terenskog obilaska ovoga područja, kojemu je upravo bio cilj pronaći izvor Vrbasa. Vjerojatni razlog ovim razlikama je činjenica kako se cijelo izvorišno područje Vrbasa smjestilo u širokom kuloaru kojega zatvaraju i Zec planina i Šćit (Vranica), kao i činjenica da Šćit dominira ovim kuloarom.

Vrbas svoje korito puni velikim brojem potoka, koji se ulijevaju u njega, počevši neposredno od samog izvora. Jedan od tih potoka je i Sikirski potok, koji na brdu Sikira formira predivan slap, Sikirski slap.

Izvorišno područje Vrbasa, detalj stare topografske karte
Izvor: Topografska karta 1:25000, sekcija Konjic, 524-2-3

Izvor rijeke Vrbas (www.gornjivakuf-x.com)
Datum objave: 2.9.2014. Autor: gornjivakufXcom

​KAP PO KAP - Vrbas rijeka života- 1. epizoda "Priroda"
Datum objave: 4.11.2014. Autor: Udruženje Centar za PET
Opis: KAP PO KAP Vrbas rijeka života Glumac i narator: Tihomir Stanić, muzika: Sanja Čolić Zelić Autor: Saša Gašić Projekat UNDP/ Centar za PET Film realizovan u okviru Programa zaštite životne sredine i razvoja turizma u slivu rijeke Vrbas- „ČIST VRBAS“

U potrazi za izvorom Vrbasa

Autor: Tomislav Batinić, 1972.

Planirajući svoje prošlogodišnje ljetne pla­ninarske ture zacrtah i posjetu izvoru rijeke Vrbas, te izrazite bistre planinske rijeke, koja po nekim podacima izvire »negdje« na obron­cima planine Vranice, a po drugim na Zec-planini. Vrbas nosi svoju vodu i vode svojih pritoka kroz pet većih simpatičnih mjesta smještenih na njegovim obalama: Gornji Va­kuf, Bugojno, Donji Vakuf, Jajce i Banja Luku. Nakon podužeg vijugavog puta on ulazi u predjele Lijevče-polja i tu se odmara od velike žurbe pri silazu sa velike nadmorske visine od izvora do svoga utoka u rijeku Savu.

U našoj narodnoj književnosti dosta toga je zapisano o ovoj rijeci ljepotici. Vrbas se često javlja i kao motiv u nizu muzičkih kompozi­cija. Ne treba zaboraviti ni sve one povijesne momente koji su vezani za područje gornjeg toka ove rijeke, posebno za period trajanja IV neprijateljske ofenzive u NOB-i.
Pošto se svake godine u vrijeme ljetnog raspusta nalazim na zapadnim obroncima planine Vranice, iz čije se dubine s jednog od njenih obronaka rađa Vrbas, zaželio sam po­sjetiti pravo izvorište ove rijeke, često sam u udžbenicima ranijih izdanja za osnovnu školu nalazio podatak da Vrbas izvire kako ispod Zec-plan:ne tako i na Vranici. Posjetom, pra­vom mjestu izvora htjedoh razriješiti osobnu dilemu geografa.
​
Ishodište za obilazak ove planinarske ture bijaše selo Ždrimci, smješteno pod zapadnim obroncima Vranice, udaljeno 3 km od Gor­njeg Vakufa. Mjesec juli je. Sve vremenske prognoze obećavale su da ću imati lijepo i sunčano vrijeme.  Tura je imala  smjer  selo Ždrimci - cestom uz tok Vrbasa - Sastavci - Luke - izvor Vrbasa - jugoistočna strana Vranice - Tikva - Treskavica - Ločika - Radovina (sve su to predjeli Vrenice) -Zdrimci. Saputnik na ovoj turi bio je moj stari prijatelj Ilija Perič, mještanin iz Ždrimaca, čovjek s kojim sam često bio na Vra­nici i Raduši.

Iz Gornjeg Vakufa se može krenuti cestom koja vodi prema Prozoru. Na četvrtom kilo­metru ovog puta (od Gornjeg Vakufa prema Prozoru) treba skrenuti lijevo drugim maka­damskim putem (kod autobusne stanice »nazahtjev« Karamustafići), prijeći drveni most preko Vrbasa i produžiti ka cilju.

Zahvaljujući susretljivosti nekolicine šum­skih radnika, prebacimo se s njima autobusom cestom uz Vrbas do Sastavaka. Taj dio iznosi nešto oko 25 km veoma lošeg prašnjavog makadamskog puta. Saputnici su s radoznalošću razgledali moju planinarsku opremu. Iz­gleda da imaju rijetku priliku da vide plani­nara. Vrlo su rado davali sve informacije koje se odnose na područje gdje rade, a to su obrasli obronci Vranice. Na ovoj relaciji pro­lazimo kroz manja naselja: Dobrošin, Boljkovac, Voljevac, Mačkara (nekadašnje ru­darsko okno za eksploataciju bakra). Crkvice, Jelići. Potrebno je nešto reći o ovom podru­čju, koje pripada komuni Gornji Vakuf, a nosi lokalno narodno ime Privor. Naziv je ade­kvatan geografskom smještaju područja. Vje­rojatno je i ime nastalo zbog toga jer se nalazi pri vrhu u odnosu na naselja nižih nadmor­skih visina. Ovo je najzaostaliji kraj čitave komune. Ko prvi put dođe ovamo. Iako se može sjetiti one narodne »Bogu za leđima«.

Malo je ziratne zemlje, slaba ili nikakva komunikacija sa civilizacijom. Stanovništvo je upućeno uglavnom na stočarstvo. Priča se da je muškom dijelu stanovništva, nekada, put u svijet bio otvoren tek onda kada jetrebalo ići na odsluženje vojnog roka. Tada bi mladići prvi put ugledali Gornji Vakuf »čiru«. A kako je tek izgledalo kad ni »ćire« nije bilo!? S druge strane, priroda je bila darežljiva dajući ovom kraju izgled sličan alpskim dolinama. Na mjestu zvanom Sa­stavci (sastaju se Sikirski potok i Vrbas) izađosmo iz autobusa sa ostalim radnicima. Tu smo već na visini oko 1200 m. Ovdje smo dobili niz različitih uputa kako se može doći do izvorišta Vrbasa, zapravo do područja gdje izvire: na Vitreuši, Kljunu, Vagnju pa čak i na Strugi, koja je već u području Hercegovine.

Nakon malog predaha okrijepismo se, te krenusmo pješke od radničkih baraka. Od baraka treba se vratiti na cestu kojom smo i došli, te produžiti uz tok Vrbasa koji nam se nalazi s lijeve strane našeg puta. Rekoh Vrbas, ali to nije onaj svima dobro poznat bučni, pjenušavi i viroviti. Prije bi se moglo reći da lići na potočić, koji se skoro na svakom mjestu može maltene preskočiti.

Put nas vodi kroz šumu, uz blagi uspon. Vrlo često susrećemo niz potočića koji se obrušavaju sa okolnih strana. U tom spletu voda vrlo lako je izgubiti iz vida pravi Vrbas. Može se vrlo lako poći za tragom jednog od ovih potočića. Treba se držati toka koji nam je stalno prisutan na lijevoj strani puta.Nakon druge, jače izražene okuke na ovoj cesti, treba skrenuti lijevo i poći užom stazom. U daljem toku puta nailazimo na nešto jače izraženi uspon kao i na mješovitu šumsku vegetaciju. Na jednoj okuci u lijevo prelazi se preko jednog potočića koji nam dolazi s desne strane i koji je u stvari pritoka Vrbasa. I ovaj potoč:ć nas može dovesti u zabunu da pomislimo da je on Vrbas, samim tim što je on bliži glavnoj stazi od samog Vrbasa. Zato treba produžiti naprijed, jer će nam se Vrbas ubno opet približiti ka stazi. Orijentisanjem na karti zakljućismo da ćemo ubrzo izaći iz šumskog predjela i doći na čistinu u predio zvani Lućine.
Evo nas na visini od oko 1700 m u predjelu Lućina, oivičenog s istočne i sjeverne strane šumom. Na zapadnoj strani ugledamo u nepo­srednoj bliz:ni ogranke Vranice: Kljun (1766) i Štit (1950). Primijetismo da je ovaj predio kao neka raskrsnica: ka istoku se može ići na Kotlov do, a na sjeveroistok ka Lukama (ispod Štita). Imajući na umu podatak da je izvor »tu negdje«, pogledah na korito već presahlog potoka koji nas je pratio tokom cijelog puta od Sastavaka, čas bliže, čas dalje, pa dođoh u dilemu gdje je izvor? Nije li možda ovo dugo toplo ljeto presušilo pravo mjesto izvorišta? Bacih pogled na trag presahle vododerine koja vodi kroz Lučine ka Lukama. Da. treba poći ovim tragom. Nanekim mjestima pojavljivahu se tanki vodo­toci, ali širina i dubina vododerine daje po­tvrdu da u vlažno doba godine ovaj potočić (tj. Vrbas) sigurno nabuja.Krenusmo uz vododerinu ivicom šume i ubrzo stigosmo do tzv. Dedine kolibe. Tu živi simpatičan starčić koji već godinama poslu­žuje čobane na ovim pašnjačkim komplek­sima Vranice. On nam reče da ćemo za »cigar duvana« doći do izvora. Nakon kraćeg zadr­žavanja, uz obaveznu čašu gorštačkog mlijekai razgovor o mnoštvu goveda koja se oku­pljaju na ispašu u ovom regionu, krenusmo dalje. Vododerina je sve uža, uspon sve izra­zitiji. Već smo na potpuno otvorenom pa­šnjačkom prostoru. Pratimo tanki tok izvoiske vode koja sporo, tiho, s kamenčića na kamenčić preskače i hita ka šumi kao da želiuteći od julske žege i neminovog isparavanja.

Konačno stižemo na pravo mjesto - na izvorište Vrbasa. Na strmoj padini iz unu­trašnjosti zemlje na dva tri mjesta curi tanka vodena nit. Pomalo sam razočaran pošto sam očekivao da ću zateći mnogo više vode i nešto drukčiji uži prirodni okvir. Možda je tome »kriva« usporedba slika izvora Bosne, Save, Omble i si. Ali zato mjesto oko izvora Vrbasa pruža nešto sasvim drugo neobičnije: divne vidike na bliže i dalje pejzaže, na padine sa mnoštvom goveda i ovaca, a sve to obavijeno beskrajnom tišinom koju samo povremenu, remeti rika goveda ili blejanje izgubljenih janjaca. Oči prelaze vođene divnim vidicima s kraja na kraj. U daljini uočavam Bitovnju i Prenj s dominiraj ućim vrhovima Otišem i Zubcem. Tu su i Cvrsnica, Cincar, Vran, Raduša. Dobar poznavalac visokoplaninskihpredjela mogao bi ovdje naći izobilje oduška.

Od samog izvora na nekih stotinjak metara sjevernije moguće je vidjeti i proširiti vidike i na ovu stranu svijeta. U blizini je Usovište, Vrhovina, Prkos, predjeli koji pripadaju foj-ičkom regionu. Na ovom mjestu može se naići na planinarsku markaciju puta koji vodi od planinarskog doma na Prokoškom jezeru ka Pogorelici, dio kreševsko-fojničke transverzale. Šteta da se niko nije sjetio da uloži malo truda i obilježi na prigodan način, da se u neposrednoj blizini markirane staze nalazi i izvor svima nama dobro poznatog Vrbasa.

Za mene, dakle, nema više dileme gdje je pravo mjesto izvora rijeke Vrbas. On je tu, na jugoistočnom ogranku Vranice zvanom Štiti, na visini od oko 1800 metara. Od Sastavaka do ovog mjesta utrošili smo oko dva sata pješačenja. Svim namjernicima koji dođu do ovoga predjela preporučujem da produže da­lje preko Vranice markiranom stazom prema Prokoškom jezeru ili pak kako smo mi išli: markiranim putem u područje planinskih ogranaka Tikve, Derala i Vrata. Ovo su izra­ziti pašnjački predjeli, na nekim mjestima veoma strmi. Predjeli koji pružaju izvan­redne poglede na široke horizonte. Mi smo i sami to učinili i, umjesto sa Treskavice (2024) ka Prokoškom jezeru, produžili ispod Ločike (najviši vrh Vranice) ka Radovini, gdje smo kod poznanika stočara našli mjesta za odmor i prenoćište. Od izvorišta Vrbasa do Radovine utrošili smo oko pet sati hodanja. Sutradan smo krenuli ka selu Ždrimcima za sto treba oko dva sata pješačenja.

IZVOR  BATINIĆ, Tomislav: U potrazi za izvorom Vrbasa. Naše planine, 1972, br. 5-6, str. 131. (PDF)

Vrbas u svojem gornjem toku
Autor fotografije: Man Usk; Wikipedija

Vrbas je rijeka i pritoka Save u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, dugačka oko 250 km, s površinom sliva oko 5900 km2. Na više se mjesta može naići na podatak kako Vrbas nastaje iz dva vrela na planini Zec. Tomislav Batinić (iz HPD Bjelašnica 1923.) još je 1972. godine kao mjesto izvora Vrbasa naveo obližnji Šćit na planini Vranici (kako kaže Štiti; časopis Naše planine, članak U potrazi za izvorom Vrbasa), a zaključak je izveo prilikom terenskog obilaska ovoga područja, kojemu je upravo bio cilj pronaći izvor Vrbasa. Vjerojatni razlog ovim razlikama je činjenica kako se cijelo izvorišno područje Vrbasa smjestilo u širokom kuloaru kojega zatvaraju i Zec planina i Šćit (Vranica), kao i činjenica da Šćit dominira ovim kuloarom.

Vrbas svoje korito puni velikim brojem potoka, koji se ulijevaju u njega, počevši neposredno od samog izvora. Jedan od tih potoka je i Sikirski potok, koji na brdu Sikira formira predivan slap, Sikirski slap.

Tok rijeke Vrbas; Rijeka Vrbas usjeca kompozitnu dolinu, prolazeći kroz Skopljansku kotlinu, Vinačku klisuru, Jajačku kotlinu, kanjonsku dolinu Tjesno, Banjolučku kotlinu, a donjim tokom preko svoje makroplavine Lijevče polje. Pritoke Vrbasa su: Vrbanja, Pliva, Ugar i druge. Na rijeci je izgrađeno nekoliko značajnijih hidrocentrala. Na obalama Vrbasa ili u njegovoj blizini nalaze se Gornji Vakuf/Uskoplje, Bugojno, Donji Vakuf, Jajce i Banja Luka.