|
|
PLANINE DALMACIJE > OBALNI PLANINSKI NIZ > Plinska brda
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Plavač, 416 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.0773, 17.4824
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Plavač, 416 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.0773, 17.4824
O planini ...
Uvod
|
|
Plinska brda je naziv pobrđa u Neretvanskoj krajini na jugu Dalmacije, koje se smjestilo između obronaka planine Rujnice na sjeveroistoku i istoku, zavale Plina jezera na sjeverozapadu, Peračke zavale na zapadu, (obje zavale razdvajaju Plinska brda od ostalih dijelova Rilića), te delte rijeke Neretve na jugu.
Najveći dio prostora Plinskih brda obuhvaća mikroregija Plina, koja se nalazi u pločanskom zaleđu, a ostali dio pobrđa doseže Pločanskom primorje i područje delte rijeke Neretve. Plinska brda čine dva usporedna grebena: manji zapadni i istočni - veći i viši. Treći greben, a radi se o krajnje istočnom dijelu mikroregije Pline, onaj između dionice auto-ceste A1 koja se ovdje spušta prema Pločama, i krške uvale Desna, lokalno stanovništvo također naziva Plinskim brdima. Ipak, prema morfologiji terena ovdje se radi o jednom znatno nižem (maks. oko 380 m n.v.) izdanku / grebenu planine Rujnice, koji se proteže okomito od glavnog grebena Rujnice sve do toka Crne rike, kod naselja Banja i Šarić Struge. ENGLISH SUMMARY: Plinska brda (Plina Hills)
Plina Hills (Plinska brda) is the name of the hilly area in Dalmatia (Croatia) located between the slopes of Rujnica mountain in the northeast and east, Plina Jezera basin in the northwest, Peračka zavala (basin) in the west (both basins separate Plina Hills from other parts of Rilić mountain), and the Neretva river delta in the south. Ime (Etimologija)
Plinom se naziva prostrano područje između Neretvanske doline i Jezera s više desetaka starijih i mlađih sela i zaselaka. U užemu se smislu Plinom naziva selo Karamatići. Plina se prvi put spominje 1571. kad se, kao i 27 sela od Omiša do Neretve, predala Mletačkoj Republici. Ojkonim Plina dovodi se u svezu s apelativom plina ‘tlo pod vodom’ (Radovan Jerković bilježi glagol poplinuti ‘poplaviti’ i domeće da je glagol u uporabi za brdske terene; M. Vidović 2000:405).
Onomastički je veoma zanimljivo prvo ime koje se dovodi u svezu s glagolom raščeveljiti se ‘raščupati se, zamrsiti kose’ koji je motiviran apelativom čevrntija ‘vir, vrtlog’ (usp. tur. çevrinti ‘vrtio se’; Sk 1:319) i neretvanskim glagolom čevrtati se ‘okretati se’. IZVOR VIDOVIĆ, Domagoj: Iz neretvanske ojkonimije: imena službenih naselja po popisima 1857 - 2001. Hrvatski neretvanski zbornik, 3 (2011), 206-233 |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI
 Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Plinskih brda
Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS
Plinska brda, prostorni prikaz
Izvor: Google Earth, 30.9.2021. 
Pogled na najjužnije dijelove Plinskih brda, naselje Čeveljušu i čvorište auto-ceste i Jadranske magistrale
|
Reljef Plinskih brda i okolnih reljefnih cjelina
Podloga: Elastic Terrain Map, 2021. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Na obali jezera Sladinac, ispod brežuljka Jasen (79 m n.v.) smjestilo se par kuća baćinskog zaselka Bare.
|
Grad Ploče u istoimenom zaljevu
|
Povijesni pregled
|
1387. Prvi spomen Ploča u dokumentu Povijesnog arhiva u Dubrovniku.
1621. Prvi spomen baćinske župne crkva sv. Jurja mučenika (sv. Jure). 1872. Na mjestu starije crkve sagrađena nova baćinska župna crkva. 1936. Kroz Baćinu (baćinska naselja) sagrađena je turistička cesta koja je Baćinu povezala s Makarskom i Splitom, a s druge strane s neretvanskim naseljima i Metkovićem. 1936. Za Kraljevine Jugoslavije bila je donesena odluka o gradnji luke pod nazivom Aleksandrovo, a radovi na njoj bili su započeti 1939. Ime Aleksandrovo se održalo do Drugog svjetskog rata i talijanske okupacije. 1937. Počela izgradnja željeznice od Metkovića do Ploča. Željeznica je dovršena 1942. godine. 1941. U vrijeme talijanske okupacije Aleksandrovo je preimenovano u Porto Tolero (tal. luka za prekrcaj, jer im je služila za ukrcaj sirovina iz Bosne prema Italiji). 1941. (18.9.1941.) formiran je Baćinski partizanski odred u kojeg je stupilo 26 partizana. 1942. (25.3.1942.) napad na baćinska sela ustaša i Talijana iz smjera Prologa uz podršku topovskih granata. Donijeta odluka da svo stanovništvo ode u zbjeg kako bi se izbjegao sukob. 1942. (4.5.1942.) Žešći sukob talijanske motorizirane tenkovske jedinice i partizana na cesti kod zaseoka Sladinac i u Malim Barama, na istom mjestu gdje će se kasnije nakon pola stoljeća voditi bitka sa JNA (13.9.1991.), a za osamostaljenje Republike Hrvatske. 1945. Gradu se vraća izvorno ime Ploča (u jednini). 1950. (1.5.1950.) Ploče po prvi put mijenjaju naziv u Kardeljevo te će pod tim imenom ostati do 1954. kada dobiva ime Ploče (u množini). Ponovno mijenjanje imena iz Ploče u Kardeljevo se dogodilo 1980. te je ono zadržano do 22.11.1990. kada se vraća naziv Ploče. |
Baćina u Drugom svjetskom ratu
U raznim partizanskim jedinicama u antifašističkoj borbi sudjelovao je ukupno 401 partizanski borac iz Baćine. Sudjelovala je gotovo polovica stanovnika. U partizanskim jedinicama ih je poginulo 68, od čega 18 žena. Od ukupnog broja poginulih baćinskih partizana 42 su poginula u bitkama na Sutjesci i Neretvi. U Baćini su dodjeljene 42 spomenice iz 1941., a 102 stanovnika stradalo je od fašističkog terora. Samo u nacističkom masakru 2.11.1943. u Velikoj Bari ubijena su 63 mještana. U zbijegu u logoru Ell Shattu umrlo je 19 baćinaca. U domobranskim postrojbama NDH, poginula su samo 3 žitelja Baćine, a jednog su strijeljali partizani. |
|
Jezera u kršu
Pogled na Baćinska jezera s odmorišta na Jadranskoj magistrali. U pozadini na horizontu (centar-lijevo), iza nižeg pobrđa Pline, vidi se greben Rujnice. |
Plinska brda; detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:100.000
1 OKO PLOČANSKOG ZALJEVA I DELTE NERETVE
Ploče
Grad Ploče u Pločanskom zaljevu
Pogled s brijega Veliki Trovro iznad Rogotina na luku Ploče i greben Striževa iza nje.
Pogled na ušće Neretve u Jadransko more
Pogled s ušća Neretve prema Plinskim brdima
|
Detalj turističke karte grada Ploča - sjeverni dio
Izvor: mak-usluge.hr 
Detalj turističke karte grada Ploča - južni dio
Izvor: mak-usluge.hr 
Ploče
|
Stabline
Pogled od jugoistoka s brijega Veliki Trovro (iznad Rogotina kod Ploča) u smjeru Stablina.
U pozadini rilićki greben Grabovica s najvišim vrhom Sv. Ilijom. |
Čeveljuša
|
Zahvaljujući izgradnji brze prilazne ceste od Ploča do auto-ceste A1 izvršeno je arheološko istraživanje Grebina iznad Čeveljuše. Istraženo je dvadesetak stećaka, odnosno srednjovjekovnih grobova.
Pogled na Čeveljušu
Kanali i nasadi voća u okolici Čeveljuše
|
Grebine u Čeveljuši
ŠUNJIĆ, Maja: Srednjovjekovni nadgrobni spomenici-stećci na lokalitetu Grebine pored Čeveljuše (Plina) kod Ploča. Izvorni znanstveni članak. Opvscvla archaeologica, Vol. 32 No. 1, 2008. (PDF)
TOMASOVIĆ, Marinko: Stećci na Grebinama u Čeveljuši i kod crkve sv. Ivana u zapadnoj Plini. Izvorni znanstveni članak. Starohrvatska prosvjeta, Vol. III No. 35, 2008. (PDF)
|
2 ZAPADNIM PODNOŽJEM - BAĆINA
Baćina KOORDINATE: 43.08, 17.388; NADMORSKA VISINA: OKO 72 m; BROJ STANOVNIKA: 572 (2011.); WIKIPEDIJA: Baćina
|
Baćina [izgov. Bȁćina] je naselje koje administrativno pripada Gradu Pločama, smješteno oko 8 km sjeverozapadno od grada, dijelom uz državnu cestu br. 8 (Jadranska magistrala). Nekada je Baćina pripadala Primorju, odnosno makarskom kotaru. Pločanski zaljev i cijeli baćinski prostor zaklanjaju brda Višnjica i Krstina u Striževu. Sa sjevera proteže se planinsko područje Biokovo-Rilić (Grabovica 740 m, Debela glava 650 m i Koprlin 509 m).
Župa Baćina u povijesnim se izvorima spominje 1340., a u Kreševskoj povelji iz 1434. spominje se zapadni dio župe pod imenom Zavod (usp. zahod ‘zalazak Sunca, zapad’). No, iz arheoloških podataka razvidno da je područje tih župa u kontinuitetu naseljeno još u pretpovijesti. Osim sjedišta župa (poput Baćine) u navedenome se razdoblju spominju i neka druga neretvanska naselja (Klek, Crnoća, Brestica, Jezerčani, Olomčani), a među njima i baćinski zaselak Zavodi/Zahodi (1434.). Selo se Baćina potom spominje u ispravi mletačkoga dužda Moceniga iz 1571. te 1626. (kao Bachigna). Dijelovi Baćine su i zaseoci: Antunovo Guvno, Baruža, Bristova Doca, Dno Polja, Kolivrat, Kruševo, Mlinica, Pijavice, Plitvina, Podačempres, Podmeđine, Rudine, Striževo, Višnjica, Zadužbina, Zavod-Žrnovica, Zavod-Žukovac, Žukova (Žukova Baruža) i Žukovac. Stanovništvo se tradicionalno bavi poljodjelstvom, vinogradarstvom, stočarstvom, trgovinom, komunalnom djelatnošću (vodocrpilište Klokun) i u novije vrijeme turizmom. Kod lokaliteta Sladinac (Slatine) pronađeni su ostaci antičkih zidova i mozaika rimskog naselja Praetoria. Na Sladincu su otkriveni i ostaci starokršćanske bazilike iz 6. st. Kraj ruševine crkve sv. Andrije nalaze si se nekropola stećaka (uglavnom sanduka i ploča). Na jezeru Crniševu, gdje su stolovali plemići Kačići, nalaze se dva povijesna lokaliteta, Velika i Mala Baćina. Baćina i Striževo bili su važno mjesto za fašističku Italiju i nacističku Njemačku. Na brdima iznad jezera Crniševo (Trniševo) bilo je 10-ak njihovih bunkera koje su koristili za kontroliranje ulaza u Porto Tolero, današnju luku Ploče iz koje su Nijemci i Talijani izvozili bakar, boksit i ostale rude iz NDH. 
Baćinski zaselci uz jezero Sladinac
Tragovi ljudskoga života od prapovijesti (gradine i groblja), antike (naselja i groblja) do srednjega i novoga vijeka (utvrde, naselja i groblja) razasuti su cijelim pločanskim područjem, a posebno se ističe sama Baćina koja se do sredine 20. stoljeća sastojala od niza manjih zaselaka od kojih je danas većina napuštena (Marinović-Šutić-Viskić 2005.).
Na položaju Sladinac su ostaci antičkih zidova i mozaika rimskog naselja Praetoria. Tu su nađeni ostaci starokršćanske bazilike iz 6. st. Kraj ruševina crkve sv. Andrije nalazila se nekropola stećaka, uglavnom sanduka i ploča. Arheološki nalazi u Baćini te mjesna toponimija upućuju na veliku starost i važnost sela. Naime, u Baćini se nalazi brdo Perun, nazvano po istoimenome slavenskom poganskom bogu munje i groma, a na njegovo štovanje upućuju i ojkonim Trišćana (zaselak u Baćini) i Trišćeni potoku kojima je uščuvan apelativ trisk ‘grom’, glavno Perunovo oružje. Štovanje se Perunovo pretočilo u našim krajevima u štovanja sv. Jurja, pa stoga nije nikakvo čudo da u Baćini postoji srednjovjekovna crkva sv. Jure. Samo ime Baćina vjerojatno je antroponimnoga postanja te je povezano s apelativom bač - druga osoba u pastirskome poretku, najčešće zadužena za proizvodnju sira. S vremenom je apelativ bač donekle izmijenio značenje te je označivao glavara pastirskoga stana. Dometak -ina obično označuje razvaline tako da bi ime Baćina označivalo područje s razrušenim pastirskim stanovima. Prezimena u Baćini su: Bogunović, Giljević, Franić, Katić, Galov, Rohač, Marinović, Begović. Bošković Sladinac Najvažniji arheološki ostaci s baćinskoga područja potječu iz Sladinca, naselja danas smještenoga uz Jadransku magistralu podno brežuljka na kojemu je prethodno bila prapovijesna gradina, a s uspostavom rimske vlasti naselje koje se smjestilo u njezino podnožje. Prema mišljenju pojedinih autora u Sladinac se smješta antička Pretoriaili možda Aronia, koji se spominju u više kasnoantičkih itinerara i zemljovida. Naselje je bilo važno zbog kopnene veze između biokovskoga područja i neretvanske doline te zbog blizine uvale Ploča kao pogodne luke (Vučić 2009.). Iz razdoblja seobe naroda na prostoru današnje Baćine najvažniji su ostatci ranokršćanske crkve sv. Andrije s kraja 5. ili početka 6. stoljeća (Fisković 1980.; Vučić 20.). Utvrđeno je da je crkva izgrađena na prijašnjemu rimskom groblju te da je za vrijeme svojega postojanja služila kao cemeterijalna tj. grobišna crkva, što pokazuje velik broj pronađenih grobova unutar same crkve i izvan nje. Među pronađenim se nalazima, osim dijelova kamene arhitekture te nalaza keramike i novca, posebno ističe fibula (kopča) u obliku ptice s dijademom i srebrenim naušnicama pronađenim u grobovima iz ranokršćanskoga razdoblja (Marinović-Šutić-Viskić 2005.). Crkva je jednobrodna građevina, čija je polukružna apsida pojačana kontraforima s vanjske strane, dok se sa sjeverne i južne strane glavnoga broda nalaze različite pomoćne prostorije koje su se upotrebljavale za bogoslužje ili pokope. Poslije se u ranome srednjem vijeku, u 9. stoljeću, crkva obnavlja tako da dobiva masivne kontrafore u unutrašnjosti broda i apside kako bi mogla nositi svod (Marasović 2008.). Posljednjom analizom kamenoga crkvenog namještaja potvrđena je dosadašnja datacija i postavljena pretpostavka da je crkva osim sv. Andriji, kako navodi narodna predaja, bila posvećena i sv. Dujmu (Vučić 2009.). Ponovna uporaba i obnova ranokršćanske crkve sv. Andrije u Sladincu u ranome srednjem vijeku pokazuje da se na baćinskome području moglo nalaziti važnije naselje koje je utemeljilo novopridošlo slavensko stanovništvo koje nakon konačnoga prihvaćanja kršćanstva ima potrebu za crkvom. Moguće je da je na tome mjestu bio jedan od gradova srednjovjekovne Paganije (Marinović-Šutić-Viskić 2005: 196) Župa Baćina U povijesnim izvorima župa Baćina se spominje 1340., a u Kreševskoj povelji iz 1434. spominje se zapadni dio župe pod imenom Zavod (usp. zahod ‘zalazak Sunca, zapad’). Selo se Baćina potom spominje u ispravi mletačkoga dužda Moceniga iz 1571. (M. Vidović 2004.) te 1626. (kao Bachigna; Ujdurović 2002.). IZVOR PODATAKA I TEKSTA Baćina, na Geni.com |
Na razmeđi Makarskog primorja i Neretvanske krajine
Makarsko primorje smješteno je u središnjem dijelu dalmatinskoga priobalja, na južnim padinama Biokova te se prostire od Dubaca u Brelima do Baćine, koju se danas drži dijelom Neretvanske krajine iako crkveno pripada Makarskom dekanatu (istočni dijelovi područja Baćinskih jezera-Plina i Ploče, pripadaju Neretvanskom dekanatu, op.). (Vidović, 2013.) Naselja srednjovjekovne župe
Prema popisu neretvanskih naselja po župama (1340. god.), župi Bȁćina pripadali su: Antúnovo gúvno, Bàruža, Blȁto, Bȍškovići, Brı̏stovi Dȏci, Cȍtino Gúvno, Dȏci, Dònjı̄ Gíljevići, Garàčeli, Gòrnjı̄ Gíljevići, Jèlavići, Júrevina, Kòlivret, Kopàčine, Krȕševo, Mȃlā Bȁćina, (Mȃlā) Bȁra, Pı̏javica, Plı̏tvina, Plȍče, Pódce, Podčèmpres, Pòdgrabovica, Pòdmeđine, Poljíca, Pròdolje, Rùdine/Kátići, Sladínac, Stríževo, Šípak, Vȅlikā Bȁćina, Zavod, Žȃrkovača, Žȕkovac. Toponim ´Baćina´
Toponim Baćina vlaškoga je porijekla. Ime Baćina moglo bi biti antroponimnoga postanja te je povezano s apelativom bač - druga osoba u pastirskome poretku, najčešće zadužena za proizvodnju sira (zabilježen je i lik Bačina). S vremenom je apelativ bač donekle izmijenio značenje te je označivao glavara pastirskoga stana. Ne treba posve odbaciti ni mogućnost da je riječ o odrazu hidronimijskoga apelativa bač/bać ‘zdenac sa slankastom vodom’. (Vidović, 2013.) Bogunovići u Baćini
I dok je doseljavanje stanovništva u Makarsko primorje iz krajeva zapadno od rijeke Neretve razmjerno dobro opisano u literaturi, doseljavanje je u navedeno područje iz istočne Hercegovine poprilična nepoznanica te je razvidno samo na temelju neizravnih podataka. Tako su Bogunovići koji danas nastanjuju Baćinu, a koji se u prošlosti spominju na Visu gdje su se doselili kao izbjeglice pred Osmanlijama, u srednju Dalmaciju najvjerojatnije doselili iz Koteza u Popovu u kojima se 1415. spominje Branko Bogunović (DAD 40/191). (Vidović, 2013.) Trišćana
Brdo Perun u Baćini dobilo je ime po slavenskome božanstvu munje i groma, a pod njim se nalazi zaselak Trišćana (< *trěskъ ‘grom’) te Trišćeni potok. Odumiranje sela
Zanimljivo je da je početak Drugog svjetskog rata Baćina, u svim svojim selima, dočekala s 804 stanovnika (što je više nego danas - 572), koji su se bavili poljoprivredom i ribarstvom. |
|
Kapelica svetog Ilije Proroka
Sagrađena je 1863. godine nedaleko od župne crkve sv. Jurja, na samom zapadu Baćine (poznat u starini kao Zavod), uz župnu kuću za svakodnevne potrebe župnika - za svakodnevnu osobnu molitvu i samu podjelu sakramenata u onom vremenu kad nije služio misu u crkvama sv. Jurja i sv. Luke tijekom tjedna. Obzirom da u vrijeme socijalističke Jugoslavije svećenik u Baćinu nije smio dolaziti, župna kuća je ostala napuštena i tijekom vremena postala je ruševina. Kapelica je duga 4,40 m, a široka 3,10 m. Na pročelju je zvonik na preslicu za jedno zvono. Povrh samih ulaznih vrata stoji godina 1863., a župnikom u vrijeme gradnje kapelice bio je fra Ivan Raič koji je službovao od 1860. do 1867. godine. Unutar kapelice, koja je u derutnom stanju, maleni je oltar s nišom na kojem se nekad nalazio kip sv. Ilije. |
Baćina, ruševine župne kuće
Izvor: web stranica župa Baćina i Plina-Stablina |
Sladinac (Baćina)
Kuće naselja Baćina (zaselak Sladinac), uz jezero Sladinac
|
Spomenik u čast i slavu poginulih partizanskih boraca i žrtvama fašističkog terora mještana Baćine 1941-45 podignut na Sladincu uz magistralnu cestu prema Splitu
Izvor: Google Maps; Street View, 2020. |
Baćinska jezera
Naslovna fotografija
Sjeverni rub jezera Crniševo 
Baćinska jezera; detalj topografske karte izvornog mjerila 1:25.000
Karta Baćinskih jezera, s njihovim nazivima
Izvor: Open Topo Map, 2020. 
Jezero Oćuša; vrh sv. Ilija (Gradac) u pozadini
Pogled s vrha Sv. Ilija iznad Gradca na Baćinska jezera
Jezero Oćuša
Pogled s mosta ispod kojega prolazi kanal koji povezuje jezera Crniševo i Oćuša 
Cesta uz jezero Oćauš kojom se može obići veći dio toga jezera.
|
Baćinska jezera su skup jezera krškog karaktera, točnije potopljene ponikve u mjestu Baćina, u zaleđu Ploča. Razina jezera varira od 1 do 3,5 m nad morem, a dubina im je od 5,4 do 31 metra (prema S. Božičeviću, u Fenomen krš: najdublje jezero ima 34 m), po čemu su ona kriptodepresija u kršu priobalnog područja. Ukupne su površine 1,38 km2 (138 hektara), a sastoje se od šest spojenih jezera (Oćuša, Crniševo, Podgora, Sladinac, Šipak i Plitko jezero) te jednog odvojenog jezera (Vrbnik). Površinom najveće jezero je Oćuša (još i Voćuša) veliko 55,4 ha, a najmanje Vrbnik (Vrvnik). Najdublje je jezero Crniševo (također Trniševo) s dubinom od 31 metra. Sve do 1912. godine vodostaj im je varirao, ovisno o kiši, čak do osam metara. Te je godine iskopan kanal prema moru dugačak 700 metara, pa su variranja vodostaja smanjena do dva metra. Time je znatno izmijenjena hidrologija, a i izvorno slatka voda je postala donekle bočatom pod utjecajem mora. Na području jezera ima i izvora koji su povezani direktno s morem. Na području Klokun kod Plitkog jezera nalazi izvor koji osigurava pitku vodu za grad Ploče i širu okolicu.
Na jezerima su tri mala otoka te dva tunela. Prvi spaja jezera s morem, kako bi višak zimske vode koja dolazi iz Vrgoračkog polja (prokopan je tunel do Baćinskih jezera dug 2 km, radi odvodnje viška vode iz Vrgoračkog i Staševačkog polja), odveo u more te spriječio poplave. Jezera su stanište mnogih močvarnih biljnih zajednica rijetkih na istočnojadranskoj obali. Najrasprostranjeniji su tršćaci, a na strmijim dijelovima obale prevladavaju šikare rakite. Stanište su 24 vrste riba, od kojih su 9 rijetke endemične vrste. Bioraznolikosti jezera doprinose ptice, gmazovi i kukci. Zbog očuvane prirode privlače mnoge ljubitelje prirode, turiste i izletnike, a jedna od nazanimljivijih ponuda je vožnja tradicionalnom neretvanskom lađom. Baćinska jezera dio čine sastavni dio nacionalne ekološke mreže RH kao važno područje za divlje svojte i stanišne tipove. IZVORI Baćinska jezera. Wikipedija (hr) Baćinska jezera. Hrvatska enciklopedija Baćinska jezera. Proleksis enciklopedija. 1.8.2013. Područje nacionalne ekološke mreže Baćinska jezera. Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Dubrovačko-neretvanske županije (PDF) 
Detalj turističke karte grada Ploča - Baćinska jezera
Izvor: mak-usluge.hr 
Informativne ploče uz Baćinska jezera
DOLINA NERETVE - BAĆINSKA JEZERA
Datum objave: 27.8.2015. Proizvodnja: studiohrg Opis: DOLINA NERETVE OD UŠĆA DO METKOVIĆA, BAĆINSKA JEZERA Baćinska jezera
Baćinska Jezera - Bacina lakes - welcome to hidden treasure
Autor: Pluton Xp; Datum objavljivanja: 13.11.2014. Opis: Baćinska jezera - Bacina lakes Natural Beauties and Historical Sights: Baćina lakes - Park of Nature Bacina Lakes Trip, Ploce - Croatia | Facebalkan.com
Autor: Facebalkan Travel Community; Datum objavljivanja: 14.9.2011. |
Jezero Crniševo najdublje je među Baćinskm jezerima
Pogled s vidikovca uz Jadransku magistralu
Pogled s vidikovca uz Jadransku magistralu
|
Sirač
Vrh Sirač (u pozadini) proviruje između vrhova koji se nalaze na krajnjem sjeverozapadu gore Rujnice. NASLOVNA FOTOGRAFIJA |
3 PLINSKA BRDA
Plina
 Karta župe Plina
Najveći dio Plinskih brda nalazi se u mikroregiji Plina. Plinom se naziva prostrano područje između Neretvanske doline i Jezera s više desetaka starijih i mlađih sela i zaselaka. U užemu se smislu Plinom naziva selo Karamatići.
Na prostoru Pline ljudi su živjeli od najranijih dana, o čemu svjedoče mnogobrojne prapovijesne gomile, antički lokaliteti, srednjovjekovni stećci i grobovi, ostaci bogomolja, kapela i kapelica, te drugih objekata i predmeta iz onog vremena. Plina se prvi put spominje 1571. kad se, kao i 27 sela od Omiša do Neretve, predala Mletačkoj Republici. Da je selo i prije bilo naseljeno, svjedoče i ruševine utvrde Grupkovića na Oblićevcu. Knezovi se Grupkovići (njihovi su potomci današnji Puljani) spominju u Hercegovini potkraj 15. st., a u Plini je početkom 15. st. rođen fra Ivan Grupković Puljan kojega su ubili Turci 1570. na otočiću Osinju. Već se 1646. spominju zaseoci Pline Rupa, Vidonja (kasnije su zabilježeni i likovi Vidovdol i Vidonje) i Vrbica (M. Vidović 2000:408-410). Još se ranije (1452.) spominje zaselak Crnoća (M. Vidović 2000:392). Godine 1725. u Plini su stanovala 102 stanovnika, u Vidonju 55, a u Vrbici 14 (Glibota 2006:179). U službenim se popisima spominju naselja Istočna i Zapadna Plina te Plina Jezero. Istočnom Plinom je smatrano područje Obličevca, Karamatića, Podrinja i Otunja, a Vrbica je naknadno uključena u Plinu Istočnu. Rupa, Perka, Vidonj Dolac, Doljani i Crnoća nakon ujedinjenja postaju Plina Zapadna. Plini pripadaju i današnja prigradska pločanska naselja Čeveljuša i Stablina. |
Plina je oduvijek bila izolirana bez vode, putova, škola, liječnika itd. Ljudi su ovdje živjeli svoj tradicionalni život, koji je trajao sve do 1960-70-ih godina kada su masovno napustili ognjišta i otišli živjeti u urbana naselja doline Neretve. Danas su kroz Plinu izgrađena auto-cesta, lokalne ceste i drugi prateći objekti koji omogućuju obnovu i revitalizaciju. Izgradnja auto-ceste omogućila je stručno antropološko istraživanje, koje će napokon upotpuniti i u mnogome rasvjetliti određene segmente hrvatske povijesti na ovim prostorima.
Šest najznačajnijih povijesnih lokaliteta u Plini su:
IZVORI
ERAK, D.: Srednjovjekovni povijesni lokaliteti u Župi Plina. Rogotin.hr, 16.1.2016. VIDOVIĆ, Domagoj: Iz neretvanske ojkonimije: imena službenih naselja po popisima 1857 - 2001. Hrvatski neretvanski zbornik, 3 (2011), 206-233 (PDF) |
ZAPADNA PLINA
Plina Jezero
|
Plina Jezero je naselje u Republici Hrvatskoj, u sastavu Grada Ploča, Dubrovačko-neretvanska županija.
Nalazi se na 100 metara nadmorske visine i prostire se na površini od 22,77 km². Prema popisu iz 2011. godine, u Plina Jezeru živi 37 stanovnika. Prvi kolski put preko Pline sagrađen je 1980. od Ploča preko Peračke zavale za Vrgorac, odnosno Ljubuški. Do tada je stanovništvo koristilo brdske makadamske putove za pješačenje ljudi i tovarne stoke. Takvi putovi povezivali su zaselke, sela i naselja, brdske njive, polja i oranice, povezivali su neretvansku dolinu sa vrgorsko – neretvanskim jezerom. Uz putove ljudi su gradili svoje domove, svoje gospodarske objekte o čemu nam svjedoče mnogobrojne gomile, a naročito srednjovjekovni stećci i nekropole, zatim seljačke nastambe i obiteljske kuće, koje su korištene do 1970-tih godina. IZVOR Ploče.hr: Mjesni odbori - Plina jezero 
Plina Jezero, pogled s ceste koja vodi od Vrgorca prema Pločama
|
Plina Jezero
|
SIRAČ |
NADMORSKA VISINA 404 m
|
Sirač, pogled s ceste Vrgorac-Ploče
|
Perka
|
Lokalitet Perka
Državni arhiv u Dubrovniku čuva dokument u kojem se po prvi put spominje ime pristaništa (luka) Ploče 1387. (Dirversa concelbaria, knjiga 26 str. 125), Iz dokumenta je vidljivo da je brod pristao u pločansku luku, zbog ukrcaja i prijevoza određene robe za naručitelja i brodovlasnika. Radilo se je o znatnoj količini robe, uglavnom stoke i ogrijevnog drva. Uškopljeni jarci i drvo koji su ukrcani u Pločama svakako su uzgojeni, odnosno ubrani na području brdovitih župa Baćine i Pline čiji prostori se razgraničavaju upravo u Pločama. Među prvim hrvatskim stanovništvom u Neretvi svakako je i obitelj Vladimirovića, koja se naselila u području Sladinca i Perke. Povijest Vladimirovića je istražena, opisana i opjevana. O Vladimirovićima dosta detaljno je pisao Plinjanin Ivo Smoljan rođen u Šarić Strugi 1926. (izv: Ivo Smoljan, Neretva. Zagreb-Klek 1988., str. 287.). Upravo 1387. kada je u pločansku luku uplovio (za ono vrijeme) veći trgovački brod Vladimirovići su gradili utvrde u Klobuku, Ljubuškom i na ušću Neretve na posjedima koje su dobili od bosanskog kralja Tvrtka, o čemu nam je ostao zapis Andrije Kačića Miošića (Razgovor ugodni naroda slovinskoga).
U tom vremenu mnoga plemena doseljavaju na plinjansko područje, gdje se naseljavaju gradeći svoje nastambe i baveći se stočarstvom. Prema predaju na Rupu doseljava pleme Ćuluma za koje Don Rade Jerković (izv: Don Mile Vidović: Don Rade Jerković – život i djelo. Split, 2000., str. 41.) tvrdi da su doselili iz Grnčenika. Međutim, Karlo Ćulum rođen na otoku Silbi (služio u Plini od 1921. do 1933.) i kako kaže Ante Ćulum pok. Martina, često je dolazio u Ćulumovo selo te je tvrdio kako su isto pleme tj. kako su Ćulumi u Plinu došli sa otoka Silbe. Ćulumovo pleme teško je stradalo (2.11.1943) u Drugom svjetskom ratu, kada je od strane njemačke vojske stradalo 35 civilnih osoba. Od tada Ćulumi prelaze u Perku, a danas ih većina živi u Peračkom Blatu.
Osim Perke i Rupe u ovaj lokalitet spadaju Peračko Blato koje svoje ime dobiva po toponimu (starom naselju) Perka, kao i Peračka zavala (međubrdski prostor), koja povezuje Vrgorsko sa Baćinskim jezerima, zatim Resna Kosa i selo Ostojići. Graci su se naselili u području njive Doljani i nije poznato odakle su došli ili su se tamo našli – zatekli kao starosjedioci, obzirom da se obližnje brdo naziva Gračina, na kojem postoje ostaci nekakvih građevina – utvrda. No predaja kaže da su Graci dobili ime po Gradcu n/m, jer su neka gračka plemena živjela na ovom području, a naknadno su se preselila u Gradac n/m. Bilo kako bilo prezime Gradac je rijetkost. Prema Leksiku prezimena u Hrvatskoj (Zagreb, 1976.) prezime Gradac je zabilježeno samo na području Ploča u Doljanima, u Plini Zapadnoj. Dosta veliko pleme Krstičevića nastanilo se u Resnoj Kosi - prepostavlja se da su nekada bili dio plemena Krstičevića, koji se naseliše u Borovcima. 1910. u Resnoj Kosi popisano je 75 žitelja u 7 obitelji. Danas u glavnom žive u Peralkom Blatu ili u Pločama. Prema fra Vjeki Vrčiću (Neretvanske župe. Metković, 1974., str. 190.) Ostojići su doselili iz Broćna i nastanili se pod Drinom, a nakon toga preselili u u Zapadnu Plinu uz samu granicu Briste i Pasičine. Danas u glavnom žive u Peručkom Blatu i u Pločama. |
Križ na srednjovjekovnom groblju na Perki (Grebina u Perki) – zavičaju plinskih knezova Vladimirovića. Šire područje oko Perke je Peračko Blato, Peračka zavala, Doljani, Ostojići i Resna Kosa.
Perka, zavičajno mjesto Vladimirovića, nije poznato široj javnosti. Tek mali broj Pločana upoznat je s ovim vrlo vrijednim spomeničkim lokalitetom. Kako je Plina stoljećima bila izolirana, kao i cijelo područje današnjeg grada Ploča, i pored toga lokalitet se nalazio na samoj granici dviju županija (Makarska i Metković), pa ni jedna nije bila dovoljno zainteresirana za ovaj povijesni lokalitet. Cesta, sagrađena 1980. od Sladinca do groblja u Peračkom Blatu, te odvojak prema Ćulumovom zaselku Perka dovode do samog lokaliteta. Iako je i cesta stigla do lokaliteta, već više desetljeća kulturne udruge, ustanove za obilježavanje spomeničke baštine, kao i nadležne lokalne i crkvene vlasti, nisu uspjele pokrenuti istraživanje ili makar evidentiranje i obilježavanje, zavičaja prvih hrvatskih doseljenika u Neretvu. Danas se kuće u Perkoj koriste za odmor i rekreaciju, stanovnici uzgajaju maslinu i smokvu bjelicu. Proizvode vrlo kvalitetno maslinovo ulje i smokvu bjelicu. Ruševine zavičajnog doma, obitelji knezova Vladimirovića od centra Ploča udaljene su svega oko 2 do 3 km. |
Vidonje
Zavala (Vidonje)
|
Crkva sv. Ivana Krstitelja na Zavali
KOORDINATE Crkva se spominje se u matičnim knjigama 1773. god. i može se zaključiti da je izgrađena nešto prije navedene godine. Proširena je i obnovljena oko 1779. godine. Tada su zazidani stari prozori ispod krova a otvoreni veliki. Crkva ima presvođenu apsidu u kojoj su sa strana kipovi sv. Ivana Krstitelja i sv. Liberana, restaurirani g. 2002. U lađi je, u vitrini, kip Bezgrješne. Od 1981. do 1984. god. obnovljena je krovna konstrukcija i dijelom unutrašnjost crkve, a g. 1996. završena je i unutrašnjost. Bogoslužje i u toj crkvi je prigodno, a posebice na blagdan sv. Ivana Krstitelja i sv. Liberana. Spomenimo i da je baš na Zavali završetak križnog puta koji ova župa redovito obavlja na prvu korizmenu nedjelju kada se pješači od Stabline do Zavale. 
Zavala, Crkva sv. Ivana Krstitelja
Izvor: Župa Stablina |
Znate li?
Križni put od Crkve Gospe Fatimske u Stablini do Crkve sv. Ivana Krstitelja na Zavali najduži je križni put u Hrvatskoj (podatak je iz 2017. godine). Pješaci ga prevaljuju za 2 i pol sata. Vidonj Dolac bio je nekada vinogradarsko i voćarsko područje s vrlo kvalitetnim zemljištem. |
|
U neposrednoj blizini crkve nalaze se stara grobišta, stećak i prapovijesne gomile, što do danas nije istraženo. No, poznato je da su ovdje u Vidonju, u Plini Zapadnoj, živjeli ljudi u vrijeme mletačko-turskih ratova (1500. – 1700.). Čak štoviše njihova su imena opjevana u narodnim pjesmama i usmenoj predaji. Kao granično područje Plina je bila idealna za prihvat izbjeglica i prognanika, koji su tu ostajali, a mnogi su samo prolazili do jadranske obale i otoka. Neki su pomoću neretvanskih lađa završili i na drugoj obali mora, u Italiji.
Kao duhovni i crkveni centar, Zavala je povezivala sve zaselke Pline Zapadne, a istovremeno, preko Zavale bio je otvoren put prema Neretvi i daljnjem naseljavanju. U to vrijeme naseljavani su Podgradina, Rupa, Rupina, Dumonjac i mnogi drugi plinjanski zaselci. Prema tvrdnji fra Luke Vladimirovića u Vidonju (1646.)su živjele dvije obitelji Štrbića, jedna obitelj Radoševića i dvije obitelji Zmijarevića. Prema popisu prinosnika župske redovnine u arhivu Zaostrog iz godine 1736. među ostalima, zapisane su i ove plinske obitelji iz Vidonja: Štrbić Petar, Zmijarević Ivan, Štrbić Mate, Jakić Andrija, Dujmović Karlo i Frano, Rajić Šimun Mudelj Petar, Glavaš Ivan, Radaljac Petar, Bariša Jugović, Mijo Krstičević, Ante i Krsto Ostojić, Mate, Jure i Nikola, Šunjić Mijo i Stipan Rončević Stipan, Jure i Ante. U međuvremenu od 1646. do 1736. doselile su se neke druge obitelji, a neke su otišle ili izumrle. Dakle, današnja prezimena iz tog vremena – starosjedioci Vidonja, odnosno Zapadne Pline, su Štrbići, Radoši i Zmijarevići. Da je tome tako potvrđuju nam ratne zasluge Štrbića, Radoševića, Zmijarevića i drugih koji su dobili zemlju u Vidonj Docu. Starosjedioci su sagradili svoje domove. Tri obitelji (tri brata Štrbića podijeliše se - jedan je svoj dom sagradio u Podžuželju, drugi u Janjićima, a treći je kuću napravio na sjeveroistočnoj strani Vidonj Doca). Crkva sv. Ivana nalazi se između ta tri zaselka, pa narod vjeruje da su crkvu sagradila braća Štrbići. Za Štrbiće predaja kaže da su najprije živjeli u Crnoći na samoj granici između zaselaka Gnječi i Radaljci, a nakon toga prešli su u područje Zavale i Vidonj Doca. Radoš se naselio na jugozapadnoj strani Vidonj doca, a Zmijarević je kuću napravio kod Kule. Drugi Zmijarević se naselio u Podvranini u Istočnoj Plini. Seoski putovi koji vode prema crkvi i koji vode prema Neretvi omogućili su daljnje naseljavanje. Među posljednjima je naseljena Podgradina, plemenom Žderića koji su stigli sa Grnčenika. Grgurinovići stigoše sa Briste i jedna obitelj ostane kod Kule, a ostali se naseliše u Krševu. Oni su naknadno preselili na Čeveljušu, kao što su učinili i Žderići sa Grebina. Rupinu su naselila obitelj Šalinović i Vukosav sa Velikog Prologa, a Nikolići (izumrli), Oršulići, Žderići i Radoši živjeli su u Kruševu. Među posljednjima u Dumonjac, došlo je pleme Barbir iz Draževitića. |
Gnječi
Crnoća
|
Područje Crnoće je u stvari granično područje između župa Briste i Pline. Prema evidenciji prinosnika župske redovine u Zaostrogu, ovdje se pojavljuju prezimena, koja danas pripadaju župama i Pasičine i Pline.
Tek nakon osamostaljenja župe Plina i izdvajanja iz župe Pasičina 1733. godine izvršena je podjela prostora pa je dio Crnoće pripao Plini, a dio Bristi. U toj podjeli plemena Radaljac i Družijanić pripali su crkvi Sv.Ivana Krstitelja na Zavali u Plini Zapadnoj, a plemena Šunjić i Rončević ostala su i dalje kod crkve Svih Svetih u Bristi. U plinjansku Crnoću naknadno su doselila plemena: Radić, Antunović, Barbir i Smoljan. Plemena koja su izumrla (nestala) su: Jakić, Dujmović, Rujić, Mudelj, Glavaš, Jugović i Bidić. Jurka Bidić rođena 1820., udala se 1840. za Juru Zmijarevića, a njena sestra Jela (blizanka) 1843. za Matu Radića koji je doselio iz Zagvozda. Radić je izrađivao kotlače. Treća sestra Iva rođena 1824 udala se je za Antu Družijanića također u zaseok Radaljci. Dakle, pleme Radić je u Plini od 1824 kada je osnovano selo Radići na području Crnoće (izv. Slavko Družijanić: Osvrt na povijest i podrijetlo Družijanića u Zapadnoj Plini. Split 2005.). 1. Krstičević Grgo – i ostali Krstičevići iz Crnoće doseliše u Resnu Kosu 2. Mudelj Mijo (izumrlo pleme) 3. Ante Glamuzina – i ostale Glamuzine preseliše na Baruštinu, a od tamo na Mostinu gdje su i danas. Mostina je danas dio Rogotina. 4. Radaljac Ivan – Radaljci ostadoše u Crnoći, a neki preseliše malo istočnije gdje naknadno doseliše Družijanići, Antunovići i Barbiri. 5. Ćulum Nikola i Gradac Marko vjerojatno se naseliše u Rupi, odnosno u selo Grace gdje su živjeli sve do 70-tih godina prošlog stoljeća kada su otišli prema Pločama. Navedena plemena,danas pretežno žive u Peračkom Blatu i Pločama. Veći dio tih plemena, redovno dolaze u Crnoću,održavaju svoje tradicijske kuće, obrađuju određene dijelove imanja baveći se vinogradarstvom,voćarstvom i td. TEKST Ante Erak |
Grebine u Crnoći
|
ISTOČNA PLINA
Obličevac
|
Brdo Obličevac (271 m) na sjeverozapadnom dijelu Rujnice je vrlo značajno povijesno područje. Brdo je smješteno na sjeverozapadnom kraju Pline Istočne. Prije melioracije Vrgorsko-neretvanskog jezera, Obličevac je s brdom Neum (231 m) tvorio najveći jezerski poluotok. Sa svih strana bila je jezerska voda osim s istočne strane kuda je put vodio prema neretvanskoj dolini i današnjim naseljima Banja i Šarić Struga. Upravo ovaj put stoljećima je povezivao stanovništvo Pline s močvarnom deltom rijeke Neretve i priobaljem.
O važnosti područja govore mnogobrojne ilirske gomile, grobovi i ukopišta razasuti po cijelom prostoru oko Obličevca, ali i preko Otunja i Vrbice do Modrog oka, Banje, Vrila i Šarić Struge. Ispod vrha, na južnoj strani brda Obličevac su ostaci kule Grupkovića, i crkva Velike Gospe. Jezerske vode Krtinovca, Ponorca i Krotuše udarale su u južnu stranu Obličevca. Na ovoj strani isticala se je "spila", brdo koje je za višeg vodostaja postajalo otok. Sa sjeverne strane poluotoka smješteno je polje Crni vir, na čijem dnu se nalazi dulo (uvir). Jezero Crni vir je preko Ključinovca i Bačenice povezano s ostalim vodama Vrgorsko neretvanskog jezera. Prije izgradnje tunela Maričevac voda je odlazila kroz dulo u Crnom viru prema Neretvi. Tako je Velika Matica od izvora Stinjevac vodila vodu direktno do dula. Velika Matica predstavlja prirodnu granicu između katastarskih općina Plina i Struge. Na ulazu u Crni vir Matica opkoljuje plinsko brdo "Otok" (52 m) koje i do danas nosi to ime premda odavno nije otok. Ovo brdo poslužilo je kao temeljni oslonac pri gradnji vijadukta koji baš tu premošćuje jezero između Pline i Struga kod naselja Puljani. Na ovom kamenitom brdu istraženi su jedan prapovijesni tumul i dva ukopa u škrapama. Na ovom nalazištu je pronađeno nekoliko grubih ulomaka keramičkih posuda. Neki pripadaju razdoblju srednjeg vijeka od čega je jedan ostatak glazirane posude iz 13. ili 14. stoljeća, a ostali pripadaju brončanom dobu. Iz brončanog doba pronađena su dva groba za zgrčence, koji su položeni u veće škrape. Ovdje se radi o pokojniku, koji je pokopan u zgrčenom položaju, a čija je starost u času smrti procjenjena na 30-40 godina. IZVOR Hrvatski arheološki godišnjak 4/2007 / Ante Erak |
Tumul 1 - arhitektura groba i fotografija br. 13., grob u škripu – Hrvatski arheološki godišnjak 4/2007, str. 553. i 554.
|
Puljani
|
Orov Dolac
Orov Dolac u plinskom zaselku Puljani je starina plemena Grupkovića čiji preci pređoše s Obličevca u Orov Dolac pritom promijenivši prezime iz Grupković u Puljan. Prema predaji prvo su zadržali oba prezimena, odnosno, Grupković-Puljan, a kasnije samo Puljan. Nije poznato kada se ta promjena dogodila i kada su se preselili u Orov Dolac, ali najvjerojatnije se radi o vremenu nakon odlaska Turaka i prestanka opasnosti od njihovih napada. U Orovu Docu su imali njivu koju su mogli orati po čemu je naselje i dobilo pridjev orov. Imali su pristup jezeru na jugu tj. u Krtinovcu, a na sjeveru kod Crnog vira pa su se bavili ribolovom i lovom na ptice. No, Puljani nisu napustili svoju djedovinu već su sve do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća obrađivali i njivu na Obličevcu na kojoj se nalaze stoljetne masline. I danas u Puljanima žive neke obitelji zahvaljujući cesti koja je izgrađena 1980., a danas vijadukt autoputa nadvisuje i tu prometnicu i zaselak Puljane. No, prije probijanja tunela Maričevac i skretanja vode neumskom Maticom preko Prigona u Krotušu, Orov dolac bio je izoliran i odsječen. Glavni pješački put vodio je velikom kosinom do samog vrha Obličevca tj. do kule njihovog predaka Grupkovića. Put produžava do crkve Velike Gospe i dalje do Malog Taleža, Eraka i Karamatića. |
Erakovo Selo (Podtalež)
|
Crkva Velike Gospe
Pored kule Grupkovića Obličevcem dominira crkva Velike Gospe za koju narod vjeruje da su je sazidala četiri brata Grupkovića. Crkva je udaljena od Grupkovića kule oko 800 metara prema istoku. Veoma je stara, jer se spominje u župskim maticama iz 1733. nakon čega je dobila svoju samostalnost, postavši župska crkva. Do tada je u sastavu Velike župe Pojezerje (izv: Fra Vjeko Vrčić: Neretvanske župe. Metković 1974., str. 157). Veličina zgrade je 15×5 metara, a širinski je nadograđivana. Početkom Drugog svjetskog rata plinski župnik je napustio župu, a i nakon rata crkvene aktivnosti su neredovite što je svakako posljedica iseljavanja stanovništva, ali i gradnja crkvi u Stablini i Šarić Strugi. Ipak, groblje je korišteno skoro do vremena Domovinskog rata, jer nakon Domovinskog rata Plinjani su prišli ozbiljnoj sanaciji crkve, groblja - šamatorije i cijelog prostora koji pripada crkvi. Plinjani su dobrovoljno dali svoj doprinos i već 1995. su započeli sanacijski radovi. Na temelju izvedbenog projekta i stručnog mišljenja Zavoda za kulturnu i spomeničku baštinu u Splitu sanirana je crkva, groblje i dio južnog šamatorskog zida, čime je zaustavljeno klizanje terena, a tako i groblja. Radovi su nastavljeni u dvije naredne etape proračunskim novcem grada Ploča. Unutar šamatorija sagrađeno je 16 grobova za ukop odraslih osoba i 4 grobnice za ukop djece. To su grobovi, gdje se umrle osobe pomoću daske spuštaju na dno groba tj. na kosture ranije preminulih osoba. Ovo groblje je sagrađeno 1887. godine. Na istočnim portalnim vratima uklesana je ta godina, koja potvrđuje da su vrata sagrađena upravo te godine. Međutim, vrata nisu mogla biti sagrađena bez prethodnih obzida. Jugoistočni zid šamatora ustvari je potporni zid cjelokupnog grobišta. U posebnim grobovima su sahranjeni Čuljak don Lovre iz Klobuka 1889. i učitelj Nedjeljko Erak 1982. Oko crkve, unutar i van šamatorije postoje stare grobnice koje su vjerojatno korištene prije 1887. godine. Crkva i prostor oko crkve nisu istraženi. Kod crkvenog šamatorija na Obličevcu ima i stećaka. Zastava tj. izvezena tkanina u crkvi Velike Gospe potječe s kraja 19. stoljeća i sadrži obilježja turske vladavine. Grupkovića kula
Grupkovića kula smještena je oko 800 metara sjeverozapadno od crkve Velike Gospe i groblja pri samom vrhu brda Obličevac. Lokalitet nije istražen, a o kuli postoji predaja koja lagano blijedi nakon iseljenja stanovništva Pline. Arheolozi su zapisal (Hrvatski arheološki godišnjak 4/2007.): Svojim pravokutnim tlocrtom, pravilno podijeljenim u dva dijela sa prizemljem i dvama kata na cjelokupnoj fasadi, različite teksture zidanja iako u posve ruševnom stanju, čini najprepoznatljiviji primjer stambenog i fortifikacijskog arhitektonskog spomenika na tom dijelu obalnog zaleđa. Izostankom jasnijih stilskih kategorija, tek u povijesnom kontekstu turskog razdoblja pripadala bi 16-17 stoljeća, ali vjerojatnije je da je tada tek pregrađena. Sve su to ostaci ili naznake, materijalni tragovi prostrane župe Plina, koja je pripadala Velikoj župi Pojezerje, a koju do kraja 14 stoljeća pastoriziraju franjevci. Uz to, u nešto širem prostornom kontekstu moguće je iščitavati jasnije povijesne okolnosti. Naime, na području istočnih susjeda Desana podignuta je istoimena tvrđava spomenuta u izvorima 1363., 1366. i 1412. godine. Kasnovjekovno groblje sa stećcima na ogradi u Eracima, jasan je arheološki pokazatelj običaja društvene zajednice kasnog 14, ili vjerojatnije 15, stoljeća prilikom pokapanja. Daljnjom antropološkom analizom moći će se više reći i o etničkoj pripadnosti onih koji su ondje pokopani, kao i na drugim arheološki istraženim grobljima na prostoru Pline. Prapovijesne gomile udrugi arheološki nalazi
150 do 200 metara sjevernije od crkve Velike Gospe na Obličevcu nalazi se pet većih i četiri manje gomile postavljene u nizu na vrlo maloj udaljenosti. S istočne strane Obličevca smješteno je selo Podtalež ili Erakovo Selo gdje su pronađeni i istraženi vrijedni arheološki lokaliteti na ogradi i Krču ispod sela, te na Zeleniki iznad sela, a na putu prema crkvi. |
Grupkovići
Obitelj knezova Grupkovića više puta se spominje krajem 15. i tijekom 16. stoljeća u Hercegovini: Tako je knez Radić Grupković bio jedan od trojice poklisara hercega Vlatka i brata mu kneza Stjepana koji primiše 6.6.1470. baštinu kneza Stjepana, koja je bila pohranjena u Dubrovniku. U siječnju 1505. Dolazio je u Dubrovnik poklisar hercegovačkog krajišnika Sinanbega Borovinića po imenu Ivan Grupković (izv: Ćiro Truhelka: Tarsko slovijenski spomenici dubrovačke arhive. Glasnik Zemaljskog muzeja godine 1911., str. 30 i 445). Prema popisu Fra Luke Vladimirovića 1646. godine u Plini se nalaze rodovi (plemena): Grupković – Puljan, Maroević (danas Marević) i Baštunović (izumrli). U Rupi su: Kusturić i Glavurdić (izumrli). U Vidonju su: Štrbić, Radošević (Radoš) i Zmijarević. U Vrbici 1774. žive: Kijatić Colić (izumrli). U Perki: Vladimirović i druge obitelji. Dakle, plemena su bila samostalna i odvojena. Istočnom Plinom je smatrano područje Obličevca, Karamatića, Podrinja i Otunja, a Vrbica je naknadno uključena u Plinu Istočnu. Rupa, Perka, Vidonj Dolac, Doljani i Crnoća nakon ujedinjenja postaju Plina Zapadna. Prema istom izvoru (Dr Don Mile Vidović: Don Radovan Jerković život i djelo) 1736. godine stanovnici Pline su: Ante Karamatić – Alfir, Jure Puljan, Maleta Ivan i Stipan, Popovac Mijo, Parmać Šimun i Oršulić Mijo. Jelčić i Grgić prešli su u Desne, a još i danas imaju posjede na Velikom Taležu. Zahvaljujući Don Radi Jerkoviću i fra Vjeki Vrciću saznajemo da su Grupković – Puljani bili učeni ljudi – svećenici, koji su službovali u mnogim neretvanskim župama kao župnici, učitelji i prosvjetitelji (izv: Fra Vjeko Vrčić: Neretvanske župe. Metković, 1974.): 1. Grupković Puljan, fra Ivan stariji. Služio je Samostan na otoku Osinju u Blacama gdje su ga 1570 ubili Turci, njegovog pomoćnika i remetu. 2. Grupković Puljan, fra Ivan mlađi (1803-1860). Bio je župnik i dekan u Opuzenu od 1841-47. i 1849-55, a 1847-49 u Metkoviću. U svoje vrijeme je bio istaknuta crkvena ličnost. Umro u Živogošću. 3. Grupković Puljan, fra Marko (1748.-1825.); župnik Borovaca od 1785. do 1789., župnik Pline od 1794. do 1796., župnik Metkovića od 1803. do 1805. 4. Grupković Puljan, fra Jozo (1777-1825) bio je župnik Komina i Metkovića. 5. Grupković Puljan, fra Jakov (1833.-1911.) Nauke završio u Beču. Istaknuo se u doba narodnog preporoda u Dalmaciji. Posebno značajan njegov rad u Sinju. Radio je na osnivanju sinjske čitaonice. Objavio je brošuru u Zadru 1879. "Dr Paštrviću vrhu srbohrvatstva Grupković", u kojoj se oštro obara na Bijankinija, Don Miju Pavlinovića i Narodni list radi njihovog hrvatovanja po Dalmaciji. Grupković je imao naročit jezik i stil o čemu piše Grgo Novak. Zbog vlastitog poimanja politike napustio je fratre i prešao u pope, te se zaposlio u svojstvu profesora na gimnaziji u Splitu gdje je i umro. |
Peračko Blato
|
Peračko Blato je naseljeno mjesto u sastavu grada Ploča, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj nalazilo se u sastavu stare općine Ploče.
Peračko Blato se graniči s Baćinom i smjestilo se uz sama Baćinska jezera. Prostor je ravničarski, s jakim utjecajem podzemnih voda, zbog čega je došlo do naziva Blato. Dodatak Peračko, izveden je od starog naselja Perka, po čemu je i zavala na pogled Jezera dobila ime Peračka zavala. Ovo naselje je sad gusto naseljeno, ispočetka plemenima Krstičevići i Ostojići, a potom plemenima Graci, Ćulumi, Radići i drugim plemenima iz Pline zapadne, a i šire. Peračko Blato je novije naselje nastalo kao zaselak Zapadne Pline. Nazvano je prema starijemu zaseoku Perka koje se 1664. i 1666. spominje u zaostroškim maticama iz kojih saznajemo da su ondje živjele obitelji Kruševčić i Vladičević. Ime se Perka dovodi u svezu s osobnim imenom Perko (< Pero < Petar) te je vjerojatno eliptičnoga postanja (< *Perka vas ‘Perkovo selo’). Perka se spominje kao jedno od najstarijih naselja, u kojima je živjelo pleme knezova Vladimirovića, počev od 10. stoljeća i čija je loza izumrla. Tu se nalaze ostaci starog grada s uklesanim križem. Poslije II. svjetskog rata Perku su naselili Ćulumi, prelaskom sa Rupe. Peračko Blato ima 288 stanovnika. (2011.). Prezimena u Peračkom blatu su: Krstičević, Ostojić, Ćulum, Gradac, Radić. IZVOR Peračko blato. Geni.com 
Peračko Blato
|
Peračko Blato aerial
Autor: perackoblato; Datum objavljivanja: 27.12.2015. Opis: Plaža u Peračkom Blatu iz zraka (Baćinska jezera) Toplo i ugodo vrijeme u prosincu 2015. |
IZVORI I LITERATURA
LiteraturaANDRIJAŠEVIĆ, Mihovil: Toponimija istočnoga dijela Gornjega Makarskog primorja (Brist, Gradac i Baćina). Hrvatski rasadnik. Gradac, 1999. str. 277–326.
Elektronički izvori i članciIZRAĐENA PROGRAMSKO-PROSTORNA STUDIJA. Baćinska jezera kao nova destinacija rekreacijskog turizma. Dubrovnik.net, 18.10.2012.
VIDOVIĆ, Domagoj: Iz neretvanske ojkonimije: imena službenih naselja po popisima 1857 - 2001. Hrvatski neretvanski zbornik, 3 (2011), 206-233 (PDF)
Vanjske poveznice i adrese
Turistička zajednica grada Ploča
|
Područje nacionalne ekološke mreže Baćinska jezera
BROŠURA (PDF) Izdavač: Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Dubrovačko-neretvanske županije |
