|
|
|
Kras / Carso
Područje: Područje sjevernog Jadrana
Grupa: Planine Istre i područje Krasa
Država: Slovenija, Italija
Najviši vrh: Velika Vremščica; Vremščica (1027 m)
Koordinate najvišeg vrha: 45.6883, 14.0616
Grupa: Planine Istre i područje Krasa
Država: Slovenija, Italija
Najviši vrh: Velika Vremščica; Vremščica (1027 m)
Koordinate najvišeg vrha: 45.6883, 14.0616
O planini ...
|
Kras (tal. Carso) je slovenski naziv za vapnenačku visoravan povezanu nepropusnim flišnim stijenama, a koja se sa svojih skoro 500 km² prostire na jugu slovenskih pokrajina Primorske i Notranjske, te manjim dijelom u talijanskoj pokrajini Trstu. Prostire se od Tršćanskog zaljeva na zapadu, na sjeveru Vipavskom dolinom, na istoku gornjim dijelom doline Pivke i pobrđem Brkini, te do platoa Socerba na jugu. Pokriva područje slovenskih općina Sežana Hrpelje - Kozina, Divača i Komen, dok u Italiji zauzima samo područje oko grada Trsta (tal., Trieste): naselja Villa Opicina (Ópčine), Sistiana (Sesljan), Duino (Devin) i Aurisina (Nabrežina)). Glavni grad slovenske pokrajine Kras je grad Sežana (Sesana).
Ovo se područje naziva i "klasičnim kršem” jer su upravo ovdje neke površine i podzemni krški fenomeni opisani i znanstveno objašnjeni po prvi put. Zbog toga je Slovenija nominirala Kras za upis na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi još 1994. godine. Vilenica je prva špilja u Europi koja je postala popularnom turističkom atrakcijom početkom 17. stoljeća. Među najzanimljivijim špiljama su Škocjanske jame koje su već upisane na UNESCO-ov popis, te na istoku Postojnska jama, Otoška jama, Magdalena jama, Črna jama, Pivka jama i nekoliko manjih, dok je na zapadu najznačajnija Grotta Gigante (Briška jama) u talijanskoj općini Sgonico (Zgonik), koja je dimenzijama od 107 x 65 x 130 m najveća turistička jama na svijetu. Naseljavanje Krasa je započelo u željeznom dobu, nastavilo se u rimsko doba. Tijekom više od 2000 godina čovjek je stvorio kulturni krajolik uklanjanjem kamenja s polja i izgradnjom suhoziđa koje ovom krškom području daju jedinstven identitet. Velika količina zidova svjedoči o iznimnoj skrbi za skromno plodno poljoprivredno zemljište na kojemu se proizvodi probrano vino teran. Kras se odlikuje i kućama od kamena koje su u prošlosti bile i popločane kamenom (ali su danas pokrivene uglavnom mediteranskim crijepom), te s obično uskim pokrivenim nogostupom ili balkonom (veranda) koji se proteže cijelom dužinom kuće, te s drvenim ogradom i konstrukcijom krova. Okućnice (dvorište) su bile obzidane kamenom, a ulaz je bio kroz kameni porton (kalun, kaluna). Kras je također poznat i po kraškom pršutu, a jedno od turističkih atrakcija je i mjesto Lipica iz kojega potječe pasmina konja, Lipicanac. Kras (promotivni video)
Izvor: Youtube; Autor: film4real Pojam kras, odn. pridjev kraški, ima toponimičko (naziv geografske oblasti ili regije), a takođeri u slavenskm (slovenskom, srpskom, ranije češće i u hrvatskom) i većini svjetskih jezika, apelativno značenje (apelativ = opća ili zajednička imenica, tj. imenica kojom se označuju svi predmeti iste vrste): slovenski kras, hercegovački kras/krš, srpski kras, makedonski kras, talijanski carso, međunarodno karst, itd...
Naziv Kras (tal. carso, njem. Karst) vjerojatno potječe od metatizirane predlatinske iliro-dačke riječi carsus (Skok, 1972.) i jedan je od niza toponima koji se u raznim oblicima redovito javljaju u mediteranskoj geografiji (slovenski Kras, istarski Kras, naselje Krasica kod Rijeke itd.; na Krku postoji više toponima koji su izvedeni od iste osnove). Prema akademiku Rogliću, svjetskom autoritetu za problematiku krša, riječ kras je indoeuropskog porijekla i značila bi kameni kraj što i jest glavna vizualna osobina krša. Latinski jezik preuzeo je tu stariju indoeuropsku osnovu kar (kamen, kameni kraj), pa tako nastaje Carsus [Karsus]. U slijedećoj fazi ili varijanti, u talijanskom jeziku nastaje Carso, a u njemačkom jeziku nastaje Karst (Šegota, 2009.). Riječ kras spominje se tako u ispravi iz g. 949. u lat. tekstu: piratas de Carsis et robatores (dr. Franc Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku. Ljubljana, 1906., knj. 2., 405.). Riječ kras u to vrijeme znači geografsku oblast ili regiju, prvo je dakle njeno značenje toponimičko. U Sloveniji. praktički u svim starijim izvorima. dominira korištenje njemačkog Karst i talijanskog Carso. U povijesnom razvoju slovenskog jezika njemački termin Karst metatezom je postao slovenska riječ kras (Gams, 1974.). Regionalno je definiranje bio dugotrajan proces, pa se za Kras danas uzima da je to područje između Tršćanskog zaljeva i Vipavske doline u neposrednom zaleđu Trsta. Manje oblike, kršje s oštrim bridovima naziva se kras (u hrvatskom je to krš). Gams 1974. godine piše kako je te godine navršeno sto godina ternima kras (sto let termina kras), tj. da je 1874. je bila prekretnička godina u korištenju ovoga termina (Šegota, 2009.). U istom toponimičkom značenju spominje ovu riječ Vitezović u svojoj Kronici na str. 148: Veliki kužni pomor po Istriji i Krasu. Ivan Belostenec u svom rječniku Gazophvlacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium. Zagrabiae 1740., poznaje također riječ kras, ali ne kao toponim, nego kao apelativ. Belostenec je bio u Istri i riječ je mogao čuti u tom značenju. Apelativno značenje riječi donosi i Frano Ivanišević iz Poljica u Dalmaciji (JAZU, Zbornik za narodni život i običaje, 10, 270). U prijevodu knjige J. Wesseloga Ivan Trnski upotrebljava naziv Kras, pa se knjiga u hrv. prijevodu i zove Kras hrvatske Krajine. Trnski redovno piše istarski, hrvatski, dalmatinski kras. Radi i izvedenice: kraški, krašanin, pl. krašani (stanovnik Krasa. njem. Karstbauer). Dr. H. Hranilović, profesor geografije na Sveučilištu u Zagrebu, upotrebljava uvijek naziv kras i pridjev kraški i odlučno se protivi profesoru dru. Gorjanoviću-Krambergeru. koji je tvrdio, da je izraz Kras neshodan, jer je izopačen po njem Karst, koji ima da služi za naš Krš. (Ispor. Glasnik hrv. naravosl. društva 1901., str. 193. i 199.) Prema Enciklopediji Jugoslavije apelativ kras označava krševit, neplodan predio, golet, kamenu pustoš ili vrlet. U geologiji je kras (hrv. krš) određen kao specifičan reljef karakterističnih vapnenačkih oblika. IZVORI I LITERATURA GAMS, I.: Kras. Ljubljana, 1974. SKOK, Petar: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knj. II, JAZU, Zagreb 1972, str. 179-180. ROGIĆ, Pavle: Kras (Kraš) - krš - karst. Jezik, travanj 1957., godište V., Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1957. ROGLIĆ, Josip: Krš Jugoslavije. JAZU, knjiga 9/1, str. 29., Zagreb, 1974. ŠEGOTA, Tomislav: Krš ili kras? Geografija.hr, 25. siječnja 2009. |
U SURADNJI SA:
 BOOKING Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine 
Oglašavajte ovdje:
lokalnu ponudu, usluge i servise - smještaj - gastronomija - lokalni proizvodi - turistička ponuda - aktivnosti na otvorenom i dr. Click to set custom HTML
|
Fizička karta Krasa
|
Položaj Krasa na karti Slovenije
PROČITAJ VIŠE! Opis fenomena Krasa pri upisu na UNESCOV popis mjesta svjetske prirodne baštine - OTVORI 
Naslovna fotografija
Na Vremščici, u pozadini Nanos; Autor fotografije: ziomaurits, Wikipedija "Klasični kras" Prostor Kraške visoravni obiluje karakterističnim elementima krškog reljefa. Kako je Kras bio mjesto gdje su obavljana prva znanstvena istraživanja krške morfologije i hidrologije, ime pokrajine Kras (talij. Carso; njem. Karst, kao i brojni slovenski i slavenski nazivi za krške oblke reljefa, ušli su u znanstveni rječnik kao pojmovi za sva druga krška područja na svijetu. |
|
Kras je okršena granična visoravan, koja je dala svoje ime krškim područjima i krškim pojavama širom svijeta. Njezin manji dio nalazi se Italiji, gdje se naziva Carso, a veći dio je u jugozapadnoj Sloveniji.
Visoravan se prilično srmo uzdiže nad susjednim krajevima, osim prema jugoistoku, gdje je taj dodir manje izražen. Obilježje Krasa je prevlast vapnenca s brojnim površinskim i podzemnim krškim oblicima. Najpoznatije špilje (slov. jame) Krasa su Vilenica (moguće najstarija turistička špija na svijetu), Lipiška jama, Divaška jama, Kačna jama, Grotta Gigante (slov., Briškovska jama) u Italiji i na jugoistočnom rubu kraja Škocjanske jame, upsane u svjetsku prirodnu baštinu UNESCO-a. Prosječna nadmorska visina Krasa je 334 metra, uz prosječni nagib terena slabih 7%. Visoravan se postupno snižava od jugoistoka prema sjeverozapadu. Nakon Vremščice (1027 m), najviši vrhovi na visoravni su Veliko Gradišče (741 m) na južnom in Trstelj (643 m) na sjevernem obodu. Karakteristično tlo je crljenica (slov., rdeča prst, jerina, jerovica; talij., terra rossa) 
Reljef Krasa
Izvor: Elasticterrain 
Generalizirana geološka karta Krasa
Autor: Cerkvenik, 2005. 
Geološka karta Krasa
Morfološke jedinice Krasa i okolice
LEGENDA: gričeje = pobrđe; kraška planota = krška visoravan; ravnik = zaravan. Izvor: Gams, 2003. |
Geologija Krasa Autori: Bogdan Jurkovšek, Blanka Cvetko Tešović, Tea Kolar-Jurkovšek. 2013. Monografija Geologija Krasa govori o području tzv. matičnog Krasa, koji među krškim regijama zauzima posebno mjesto, jer je po njegovom imenu nastao znanstveni termin karst (kras, krš). Knjiga sadrži bogat slikovni materijal primjeraka stijena, kamenoloma, fosila, stijenskog sastava i nekih arhitektonskih značajki krša. Osim suvremene geološke karte, u njoj se nalazi i nekoliko tematskih karti koje prikazuju tektoniku, mineralne sirovine i paleogeografsku situaciju sredine u kojoj su nastale krške stijene, itd U uvodnom dijelu opsežno je opisan povijest geoloških istraživanja u Krasu, nakon čega se čitatelj upoznaje s velikim biološkim i geološkim promjenama u geološkoj prošlosti Zemlje od velikog izumiranja u permu i trijasu do ponovnog procvata života, kao i pada asteroida krajem krede, koji je ponovno preusmjerio tijek života na planetu. Usporedno je pojašnjenjo kretanje litosferskih ploča, sve do konačnoga raspada superkontinenta Pangee na pojedine kontinente i njihovo putovanje prema današnjim pozicijama. Knjiga je u cjelosti prevedena i na engleski jezik. |
Trsteljska brda
Volniška brda
Taborska brda
Tržaška brda
Vrhpoljska brda
Gabrška brda (Gabrško brdo, Gabrška gora) *
Vremščica*
Slavenski ravnik*
*Brdsko-planinska skupina koja obuhvaća Gabrška brda, Vremščicu i Slavenski ravnik, naziva se još zajedničkim imenom Senožeška brda odn. Senožeški hribi,
Volniška brda
Taborska brda
Tržaška brda
Vrhpoljska brda
Gabrška brda (Gabrško brdo, Gabrška gora) *
Vremščica*
Slavenski ravnik*
*Brdsko-planinska skupina koja obuhvaća Gabrška brda, Vremščicu i Slavenski ravnik, naziva se još zajedničkim imenom Senožeška brda odn. Senožeški hribi,
Stalagmit 'Brilijant' u Postojnskoj jami
Autor: Boštjan Burger (Lander) na sl.wikipedia |
Grotta Gigante - Službena stranica
|
|
Zbog strmine kojom se Kras izdiže od mora, blagotvorni utjecaji mora teže do njega dopiru. Kako ga prema sjeveroistoku okružuju visoke krške visoravni, gdje se sudaraju sredozemni i kontinentalni klimatski utjecaji, područje je vjetrovito, a naročio je izražena česta pojava vjetra bure u zimskom razdoblju.
|
|
Usprkos obilju padalina, osim Doberdobskega jezera u Italiji i manjih lokvi koje tradicionalno služe za opskrbu stanovnišva i lokve (slov., kal) za napajanje stoke, nema površinskih voda. Tekuće vode poniru na rubu Krasa.
|
Hidrogeološka karta Krasa
Autor: Mihevc, 2004. |
|
Šume pokrivaju jedva trećinu teritorija. Njihova površina se povećala zbog zarastanja udaljenih i manje kvalitetnih poljoprivrednih zemljišta, kao posljedice smanjenog udjela poljoprirede u gospodarstvu. Najzastupljenija drvna crsta je crni grab (slov., črni gaber) i umjetno introducirani crni bor. Zbog površinske sušnosti Kras je požarno najugroženiji kraj Slovenije.
|
|
Baby Dragons in Postojna Cave
Autor: Postojnska jama Cave Grotte Höhle Datum: 15.6.2016. Opis videa: An amazing and unique video of »baby dragons'« historical hatching. The video shows the path of Proteus anguinus' reproduction process, from laying eggs to their hatching in Postojna Cave, the biggest show cave in Europe. Once believed to be real-life dragons, olms live in the complete darkness of underground caves. As they breed only once every decade and as so far nobody has ever seen them hatch in nature, this event in Postojna Cave aquarium is truly something special. A rare spectacle indeed. An IR camera was used to spy on the baby dragons and this footage reveals some amazing moments. A rare spectacle indeed. Enjoy. Čudo u Sloveniji: Pet mladunaca čovječje ribice
Autor: Al Jazeera Balkans, 9.6.2016. Slovenija je proteklih dana bila mjesto prirodnog, ali i znanstvenog čuda - duboko pod zemljom, u Postojnskoj jami - ženka čovječje ribice, inače endemskog vodozemca, na svijet je donijela pet mladunaca. To se nije dogodilo u prirodnom staništu, nego u akvariju, što se u biologiji smatra jedinstvenim slučajem u posljednjih 60-ak godina. Baby Boom in Postojna Cave - Družina človeške ribice se povečuje
Autor: Postojnska jama Cave Grotte Höhle Zadnje štetje je pokazalo, da je ribica v dveh tednih izlegla 55 jajčec, kar je več kot jih je izlegla dve leti nazaj. (26. Feb. 2016) |
|
Zapadnom granicom Krasa, gdje se visoravan dotiče Furlanske nizine, ide granica između romanskog-talijanskog stanovništva, pretežito naseljenog u ravnici i slavenskog-slovenskog na visoravni.
Kras je jedan od nastarije naseljenih područja Slovenije, o čemu svjedoče brojna arheološka otkrića. Do kraja neolitika čovjek je prebivao u dupljama, polušpiljama i špiljama, a kasnije se naselio po uzvisinama koje je utvrdio - takozvana gradišča. Sada je u slovenskom Krasu oko 100 naselja. Sva su ona grupirana i u njima prevladavaju jednokatne kamene kuće. Novija arhitektura je više raspršena i arhitektonski netipična. Najvažnija središta su Sežana, Divača, Komen, Dutovlje, Senožeče i Kostanjevica na Krasu, a za najslikovitije naselje slovi Štanjel. Veći dio Krasa je u jugozapadnoj Sloveniji i mjeri 429 kvadratna kilometra, na kojemu živi 19.068 ljudi. Gustoća naseljenosti je 44 stanovnika na kvadratnom kilometru, što je manje od polovice slovenskog prosjeka. |
Utvrđeni grad i crkva u Štanjelu
Autor: Žiga, Wikipedija |
|
Tradicionalno vodeće poljopriredne djelatnosti su vinogradarstvo, prerada svinjskog mesa u pršut. Najpoznatija sorta vina je teran.
U prošlosti je osim transporta (slov., furmanstvo, prevozništvo) najvažnija nepoljoprivredna djeatnost bila lomjenje vapnenca u kamenolomima. U noije vrijeme se razvijaju industrija, malo gospodarstvo, promet, trgovina i turizam. Glavna turistička središta su Škocjanske jame i Lipica s kobilarnom i drugim turističkim objekima. |
Kras
Carso Isontino (Carso Goriziano, Doberdobski Kras)
Kostanjeviški Kras
Komenski Kras
Tršćanski Kras (Carso Triestino, Tržaški Kras)
Senožeški Kras
Divaški Kras
|
Kras se dijeli na više morfoloških (reljefnih) cjelina: pobrđa - brda: Vrhpoljska, Taborska, Gabrška, Volniška, Trsteljska i planina Vremščica, te platoi: Divaški Kras, Senožeški Kras, Komenski Kras, Kostanjeviški Kras, Doberdobski Kras i Tršćanski Kras (sa Nabrežinsko - Bazoviškom visoravni).
|
Carso Isontino (Soški kras, Doberdobski Kras)
|
Najzapadniji dio Kraške visoravni, koji se nalazi u Italiji i izdiže od istočnh obala rijeke Soče naziva se Carso Goriziano (prijev., Gorički Kras), odn. Carso Isontino (prijev., Sočanski Kras), te Carso di Doberdo, Doberdobski Kras, odn. Soški Kras na slovenskom jeziku. Krajnji jugozapadni dio ponekad se naziva i Tržiški Kras, prema gradu Tržiću (talij. Monfalcone). To su ujedno najzapadnija uzvišenja cjelokupnog dinarskog lanca.
Prva uzvišenja dižu se iz smjera Furlanske nizine, odmah sa desne (istočne) obale Soče. Ona su šumovita u dijelu iznad obala Soče kojime dominira Monte San Michele, odn Debela Griža (275 m). Idući prema jugu, sve do memorijalnog centra poginulima na Soškoj fronti u Prvom svjetskom ratu, kod naselja Redipuglia, brda sve više imaju obilježja ogoljelog krša s malo vegetacije. Južno od naselja Ronchi dei Legionari (Ronke) i grada Monfalconea (Tržič) s tvrđavom, brda se spštaju prema moru i ušću rijeke Timavo (Timav). Sočanski Kras je sjeverozapadna grana platoa Krasa, koju prema istoku omeđuje rijeka Vipava (talij., Viopacco), prema zapadu Soča i Sočansko-furlanska ravnica (Fruliana-Isontina), a prema istoku granično područje Italije sa Slovenijom. Područje je nastalo iz mora prije otprilike 30 milijuna godina zbog istih tektonskih promjena koje su stvorile Alpe. Početni pomak morao je biti vrlo spor i postupan, da bi se oblikovala 70-80 metara visoka površina koja se protegla preko cijelog krškog područja Italije, Slovenije i Istre. Na njemu su tekli prastari vodotoci, prije svega legendarna rjeka Timavo (slov., Timava, Timav). U završnom razdoblju formiranja visoravni i njezina uzdizanja, riječna su se korita udubljivala i produbljivala, dok su se na površini bogatoj prijelomima i stijenama topivim u atmosferskim padalinama, oblkovale šupljine različitih oblika i veličina u kojima je voda opet izdubla otvore, špilje i tunele koji su naposlijetku stvorili složenu podzemnu mrežu vodotokova. Razne brazde i doline dokaz su postojanja tih ranijih vodenih tokova. Od rijeke Timavo ostala je brazda Brestovizza (vidljiva iz Jamiana), dok se za dolinu Doberdò pretpostavlja da se radi o toku paleo-Vipave (paleo-Vipacco), prije nego što je Vipavu "prihvatila" Soča u blizini Rubbia. Čini se da je jezero Doberdò dio bazena Soče i u kišnom razdoblju, zbog dotoka vode sa sjeverne strane, voda jezera potapa okolne bare i močvare. Zanimljiva je i brazda Selza (područje uz autocestu Trst-Venezia) gdje se nalazi depresija Mucille, nekadašnje jezero, a zatim kamenolom ilovače, jezero Pietrarossa i močvara Sablici; nakon "Archi" nailazimo na rijeku Locovaz koja se svojim snažnim tokom pridružuje rijeci Timavo prije utjeka u more. |
Furlanija (Friuli) Furlanija (tal. Friuli), kraj u sjeveroistočnoj Italiji; obuhvaća porječje Tagliamenta i donje Soče, između Karnskih Alpa i Jadranskoga mora. Sastoji se od pokrajina Udine i Pordenone. Većina stanovništva govori furlanskim jezikom (retoromanska skupina). Dio je regije Friuli-Venezia Giulia. Područje Furlanije bilo je u antici nastanjeno Ligurima, poslije Venetima. U 2.st. pr. Kr. osvojili su je Rimljani, koji su, među ostalim naseljima, podigli Akvileju 181. pr. Kr. i poslije Forum Julii (danas Cividale del Friuli, Čedad), po kojem je nazvan cijeli kraj. U 6. st. Furlanija je pripadala langobardskoj državi, a od 774. franačkoj državi i bila uređena kao markgrofovija. Markgrof Erih ratovao je s Avarima i Hrvatima (799). Godine 803. Hrvatska je potpala pod franačku vlast i kontrolu furlanskih markgrofova Kadaloha i Balderika, koji su poslije ratovali protiv Ljudevita Posavskoga (819–823). Potkraj IX. st. markgrof Berengar (okrunjen 888. za kralja Italije) borio se s Madžarima. Godine 952. Furlanija je pripala Bavarskoj, a 1077. darovao ju je car Henrik IV. akvilejskomu patrijarhu. Veći dio Furlanije stekli su 1420. Mleci, a manji, istočni dio, grofovi Gorički, u čijem je posjedu ostao do 1500., kada je došao pod vlast Habsburgovaca. Godine 1815., odredbama Bečkoga kongresa, potpala je cijela Furlanija pod Austriju. Mletački dio Furlanije sjedinjen je 1866. s Kraljevstvom Italije; s njime je došla pod Italiju i tzv. Beneška Slovenija. Nakon I. svjetskog rata priključeno je Italiji i područje Trsta i Gorice. IZVOR: Furlanija; Hrvatska enciklopedija |
Sagradò (Zagraj)
|
Sagrado (u lokalnom dijalektu bisiaco: Sagrà, slovenski: Zagraj) je naziv grada i općine (talij., comune) U talijanskoj provinciji Gorizia, u talijanskoj regiji Furlanija-Julijska krajina (talij., Friuli-Venezia Giulia), smještena oko 35 kim sjeverozapadno od Trsta, i oko 13 km jugozapadno od Gorizije, na lijeoj obali rijeke Soče. Na području Sagrada nalazi se Monte San Michele, mjesto žestokih borbi između Italije i Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu.
|
Prvi svjetski rat Kraški dio Sočanske fronte je u dužini od oko 22 kilometra trajao od 1915. godine na zapadnom rubu Kraške visoracni. Nakon talijanskog proboja u 6. ofanzivi, linija front se pomakna istočnije, na zapadni dio Komenskog Krasa, gdje se rat na ovome području završio 1917. godine - trideset mjeseci od njegova početka. |
San Martino del Carso (Martinščina)
Museo comunale della Grande Guerra
Mali općinski Muzej Velikog rata u kome se nalazi stalni postav, kojega mahom čine ratni artefakti, s naglaskom izložbe na napad bojnim plinovima 29.6.1916. godine.
Mali općinski Muzej Velikog rata u kome se nalazi stalni postav, kojega mahom čine ratni artefakti, s naglaskom izložbe na napad bojnim plinovima 29.6.1916. godine.
San Michele del Carso (Vrh)
Slovenski naziv naselja San Michele del Carso je Vrh.
Monte San Michele (275 m)
Muzej (Museo all'aperto del Monte San Michele)
Danas je poprište bitaka oko brda San Michele monumentalno-spomen područje, muzej na otvorenom, u kojemu se mogu posjetiti neke lokacije, među kojima je i tunel - austrougarsko zapovjedničko krilo generala Lukačića (talij., Lukachich). Objekti su dostupni sa vrha, s mjesta gdje se nalazi muzejska zgrada - Museo del Monte San Michele. Muzej je bogato opremljen fotografijama i vojnim artefaktima. Na suprotnoj strani muzeja je ulazak u podzemne prostorije koje su Talijani sagradili nakon zauzimanja vrha (Galleria Cannoniera della Terza Armata). Prostorija je dugačka oko 100 i u nju vode četiri ulaza. U njoj se neko vrijeme nalazilo taktičko zapovjedništvo talijanske 3. armije, a kasnije je u njoj blo postavljeno 8 teških topova i skladište granata. Vrh je okružen memorijalnim stupovima (Percorso dei cippi, Pot spominskih stebrov) i čempresima, postavljenima u spomen na pale vojnike. Oko sva četiri vrha vodi spomen-staza s koje se pruža odličan pogled na Kras, Furlaniju i okolne planine. Na glavnom trgu u selu stoje dijelovi talijanskog i austrougarskog (merzer, slov. možnar) topništva. IZVOR - WIKIPEDIJA: Vrh svetega Mihaela VANJSKE POVEZNICE Poti Prve svetovne vojne, Muzej na prostem na Debeli Griži in v Martinščini Virtualni sprehod po kavernah (muzeju na prostem) in okolici Debele griže (čas prikaza: marec 2014) 
Pogled na Monte San Michelle s talijanske strane, s prepoznatljiva četiri vrha
|
Karta Druge bitke na Soči
Vidljivo je kako linija fronte prati izbočinu Kraške visoravni i kako austrougarske snage nastoje zaštititi obalnu željezničku prugu. 
Talijanski položaji na Monte San Micheleu
Izvor: K.u.k. Kriegspressequartier, Lichtbildstelle - Wien 
Memorijalni kamen u spomen na Francesca Rismonda, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu
Izvor: Wikipedija 
Pogled s talijanskih položaja na liniju Soške fronte, oko 1916. godine
Izvor: L'esercito italiano nella grande guerra (1915-1918) Volume I (Roma 1929) |
Fogliano Redipuglia (Foiàn Ridipùia, Foian Redipulie, Foljan Sredipolje)
Karta područja Fogliano - Redipuglia Izvor: www.openstreetmap.org |
Fogliano Redipuglia (na dijalektu bisiaco: Foiàn Ridipùia; furlanski: Foian Redipulie; slovenski: Foljan-Sredipolje; njemački: Radepollach) je općina u talijanskoj Provinciji Gorizia (regija Furlanija-Julijska krajina), oko 35 kilometara sjeverozapadno od Trsta i oko 13 kilometara jugozapadno od Gorizije.
Prema talijanskim izvorima, toponim Fogliano vjerojatno dolazi od latinskog Folianus (Folius + anus), dok toponim Redipuglia dolazi iz latinskog praedium Pullianum (imanje Pullianum) ili Rodopuglum. Istii izvori dodaju kako je moguće naići i na tvrdnje da ime dolazi od arhaičnog ranosrednjevjekovnog slavenskog Rodopolje (kasnije Radopolia), oni naglašavaju kako u stvari i samo slavensko ime potječe od latinskog, jednako kao Sredipolje (Redipuglia). Slovenski izvori pak više pažnje posvećuju recentnijim promjenama naziva. Snoj (2009.) piše: .. slovensko Redipulja preuzeto je iz talijanskog imena Redipuglia, a talijansko iz nekadašnjega slovenskog Rodo Polje, pri čemu pridjev rod znači neravan, nepovoljan... Prema tršćanskom imenoslovcu Pavelu Merkuji Sredipolje je pogrešna inačica s kraja 19. stoljeća i dakle pogrešno ime. Prema njemu, pravilno ime kraja glasi Rodopolje, a u lokalnom dijalektu ono se promijenilo u Redipulja koje je dakle najprihvatljiviji oblik. Pravilno se ime kraja na slovenskom jeziku, prema njeu dakle, glasi Rodopolje. Iako to zvuči "previše slično" talijanskoj verziji "Redipuglia". IZVORI I LITERATURA SNOJ, Marko: Etimološki slovar slovenskih zemljepisnih imen, 2009. TORKAR, Silvo: Redipuglia: Redipulja, Sredipolje ali Rodopolje?. Delo, 19. jul. 2014, leto 56, št. 166. |
Redipuglia (Sredipolje)
|
Sacrario Militare di Redipuglia
U Redigugliji se nalazi kosturnica s palim talijanskim vojnicima. Kosturnica (slov., Kostnica...) je masivan i najpoznatiji talijanski spomenički kompleks, podignut u znak sjećanja na više od 100.000 vojnika talijanske 3. armije, koji su u Prvom svjetskom ratu poginuli na krševitim bojištima Sočanske fronte. Njezina izgradnja je završena 1938. godine prema nacrtima arhitekta Giovannija Greppija i kipara Giannina Castiglonija. Kosturnica ima oblik masivnog stepeništa na čijem vrhu stoje tri visoka kamena križa, kapelica i vojna promatračnica. Na početku stepeništa, simbolično na čelu svoje vojske, stoji grob zapovjednika 3. armije princa Emanuela Filiberta Savojskog, drugog vojvode Aoste, koji je okružen žarama (urna, krčag) četiri generala. Prostor je ograđen lancem s broda-torpiljarke Grado. Vrhom brda provedeno je više pješačkih puteva, koji prolaze vojnim rovovima, načičkanim bodljikavom žicom. 
Kosturnica posvećena borcima talijanske 3. armije
Autor: ModriDirkac, Wikipedija
Kosturnica u Redipugli
Autor: Zavijavah, Wikipedija Austrougarsko groblje
Kilometar udaljena od talijanske grobnice 3. armije, u smjeru prema Foglianu je groblje s ostacima 14.550 austrougarskih vojnika. VANJSKE POVEZNICE Soška fronta Virtualni sprehod po spomeniku (čas prikaza: februar 2014) IZVOR - WIKIPEDIJA: Sredipolje |
Podnožje kosturnice s posmrtnim urnama / sanducima generala
Autor: Zavijavah, Wikipedija; Base del sacrario di Redipuglia, tombe dei generali 
Kosturnica-urna s ostacima 30.000 talijanskih vojnika
Autor: Zavijavah, Wikipedija 
Park iznad Kosturnice
Autor: Zavijavah, Wikipedija |
Doberdò del Lago (Doberdob)
|
Doberdò, odn. slovenski Doberdob je naselje na zapadnom rubu Krasa u Italiji. Radi se o slovenskom naselju koje leži oko 5 km sjeverno od Monfalconea (slov. Tržič), i najveće je slovensko naselje na Dobredobskom platou (Doberdobska planota). U obližnoj vrtači nalazi se Doberdobsko jezero. Na brijegu Gradišče (158 m) ostaci su naselja iz rimskog razdoblja. Doberdob je u vrijeme Prvog svjetskog rata bio poprište krvavih bitaka. Naselje je bilo porušeno gotovo u potpunosti, jer je preko Doberdobskog platoa prolazila austrougarska obrambena linija Soške fronte.
O zbivanjima iz toga razdoblja pisao je slovenski književnik Prežihov Voranc u autobiografskom romanu Doberdob: vojni roman slovenskega naroda (I. izd. 1940.) U okolici naselja su i dvije lokacije koje podsjećaju na Prvi svjetski rat: Monte San Michele odn. Vrh sv. Mihaela (275 m) s muzejom na otvorenom i Redipuglia (slov., Sredipolje) s monumentalnom talijanskom grobnicom. Prema ovome naselju i događajima oko njega nastala je poznata slovenska uzrečica: Doberdob slovenskih fantov grob (dosl. prijev., Doberdob slovenskih mladića grob) |
RUDOLF ALFRED HÖGER (1877.- 1930.), Bitka kod Doberdola
Reprodukcija slike; Naziv originala: Nahkampf auf dem Doberdo (Isonzo-Front) |
Lago di Doberdò (Doberdobsko jezero)
|
Doberdobsko jezero (talij., Lago di Doberdò) je krško jezero u bližini naselja Doberdò (slov., Doberdob). Leži u državnom prirodnom rezervatu (Riserva naturale dei Laghi di Doberdò e Pietrarossa), koji je osnovan 1996. godine.
Doberdobsko jezero površine 0,36 km² leži na krškom polju približno 2 km jugozapadno od naselja Doberdob. Voda dotiče u jezero iz manjih krških izvora, koji se pretežito nalaze na sjeverozapadnoj obali, i podzemno otječe u izvor rijeke Tiave. Ti izvori se podzemno napajajo vodom iz rijeka Soče i Vipave, što je bilo dokazano obilježavanjem bojom 1907. godine. Poprilične oscilacije razine voda jezera daju jezeru obilježje periodičnog jezera (slov., presihajoče jezero). Razina površine vode varira između 0 i 2-3 m, dok u poplavnom razdoblju raste za 5 do 6 m. Pri srednjoj visini razine vode, površina jezera iznosi 26 ha. Tada je jezero dugačko oko 1200 m i široko do oko 400 m. U sušno razdoblje voda se znatno povuče i područje se pretvori u močvare. Međutim, voda nikada ne presuši u potpunosti - prisutni su riječni tok i nekoliko bara (mlaka), Među najvećim barama je (mlaka) Bezen, široka oko 40 m. Iz Doberdobskega jezera se voda podzemno šrelijeva na krško polje Prelosnega jezera (talij. Pietrarossa), gdje se izvor nalazi pod Debelim vrhom. Iz još nepoznatog razloga se voda u jezeru stalno smanjuje. Pretpostavlja se kako bi tome mogli biti uzroci poput: manje količine padalina, potresi, eksplozije u vrijeme ratova i sl. IZVORI I LITERATURA SLUŽBENA STRANICA: Riserva naturale regionale laghi di Doberdo' e Pietrarossa WIKIPEDIJA: Doberdobsko jezero |
Lago di Doberdò (Doberdobsko jezero)
Jezero u kršu, u vrijeme viših vodostaja. Autor fotografije: Alex Brollo, Wikipedija Rezervat prirode Riserva naturale dei Laghi di Doberdò e Pietrarossa (slov., Naravni rezervat Doberdobsko in Prelosno jezero) Prijamni centar Gradina Prijamni centar Gradina Rezervata prirode Laghi di Doberdò e Pietrarossa nalazi se na razglednoj točci iznad Doberdobskog jezera, do koje se dolazi iz sedišta sela Doberdob. Smješten je u objektima nekadašnjeg kamenoloma. U centru su uređeni povijesno-prirodoslovni muzej, bistro i dio namijenjen promociji tipičnih proizvoda Krasa. Rezervat Zaštićeno područje - rezervat prirode (726 ha) se prostire na površini tri općina provincije Gorizia: Doberdò (Doberdob), Monfalcone (Tržič) i Ronchi dei Legionari (Ronke). Rezervat obilježavaju dva polja u kršu, u kojima se formiraju dva jezera. Njih međusobno dijeli viši vapnenački greben. Kontakt: Gradina - Riserva naturale dei Laghi di Doberdò e Pietrarossa / Naravni rezrvat Doberdobsko in Prelosno jezero Pot v Dol 32, 34070 Doberdob, Gorizia, ITALIA TEL. + 39 333 4056800; MAIL: inforogos@gmail.com; WEB: http://www.gradina.it |
|
Grad Trst
Pogled s Kraškog ruba na grad Trst, Tršćanski zaljev i, u daljini (desno), Piranski zaljev. |
Tršćanski Kras
|
Tršćanski Kras (slov., Tržaški Kras; talij., Carso Triestino) je visoravan nad Tršćanskim zaljevom (slov., Tržaški zaliv), koja se ovdje strmo spušta do obale Jadranskog mora, između naselja San Giovani del Timavo (slov., Štivan) na zapadu i Trsta na jugoistoku, u dužini oko 20 kilometara, a na sjeverozapadu prelazi u Komenski Kras. Između visoravni Tršćanskog Krasa i morske obale nalazi se vrlo uzak izduženi pojas Tršćanskog primorja, uz obalu Tršćanskog zaljeva. Na krajnjem zapadu Kod Duina (slov., Devin) i zaljeva Sistiana, ova visoravan direktno silazi do obale mora,
Morfološke jedinice u Tršćanskom Krasu su:
Dvorac Duino (slov., Devin), na području gdje se visoravan Tršćanskog krasa direktno stroglavljuje u more
Autor: Johann Jaritz , Wikipedija |
Što vidjeti
Po Tršćanskom Krasu i Kraškom rubu te prema Tršćanskom primorju vodi više pješačko-turističkih puteva s kojih se pružaju odlični pogledi na Tršćanski i Piranski zaljev.
|
Senožeški Kras
Senožeška brda
|
Senožeška brda odn. Senožeški hribi, protežu se od Sela Senadol na sjeverozapadu, istočno od linije Divača-Vipavska dolina, do Košanske doline na jugoistoku i Vremske doline na jugu, odn. između Postojnskog polja i doline rjeke Reke, te od Divače do Pivke. Sjevernim rubom pobrđa prolazi cesta Hruševje-Razdrto, a prema istoku cesta Prestranek-Pivka-Ribnica
Senožeška brda nisu jedinstveno gorje, već ga čine tri brdska niza, koja se uzdužno protežu u dinarskom smjeru SZ-JI.
Južne padine Senožeških brda pretežito su prekrivene prostranim travnjacima pogodnim za ispašu (pr. ovčarstvo), dok su sjeverne padine obrasle bukovom šumom. Senožeška brda su vrlo rijetko naseljena. |
Gabrška brda
|
Gabrška brda (ostali nazivi: Gabrško brdo, Gabrška gora) nalaze se na zapadnom dijelu Senožeških brda, zapadno od autoceste Postoja-Koper, odn. ceste Divača-Senožeče-Razdrto. Poput obližnje Vremščice građena su od vpnenca iz razdoblja eocena.
|
Vremščica
|
Vremščica (vrh Velika Vremščica, 1027 m), najviša planina Senožeških brda, a također i najviša točka područja Krasa, nalazi se u najjužnijem od tri brdska niza Senožeških brda, koji se proteže od sela Senadol na sjeverozapadu do Košanske doline na jugoistoku, odn. između Postojnskog polja i doline rijeke Reke te od Divače do Pivke. Vremščica i obližnja Gabrška brda (Gabrško brdo, Gabrška gora) građeni su od vapnenaca iz razdoblja eocena. Vremščicu domaće stanovništvo naziva još Gora, a njezin najviši Veliku Vremščicu naziva Vrbanov vrh ili Gora sv. Urbana po crkvici sv. Urbana, koja je nekada na njemu stajala. Vremščica je jedan od posljednjih vrhova viših od 1000 m n.v na Slovenskoj planinarskoj transverzali pred njen izlazak na primorje.
|
Vremščica
Izvor: www.openstreetmap.org |
Slavenski ravnik
(Košanska dolina, Prestranško-slavinski ravnik i Sajevško polje)
Vipava (Vipavska dolina)
Vipavska dolina: Zgornja, Srednja i Spodnja Vipavska dolina
Vipavska brda
Pobrđe Vrhe
|
Pojam Vipava (talij. Vipacco) odn. Vipavska dolina ne podrazumijeva samo nizinsko područje neposredno uz rijeku Vipavu (Vipavska dolina u užem smislu), već se, u širem smislu ovaj pojam odnosi na cijeli široki pojas, prevladavajuće flišne građe iz razdoblja eocena, koji se nalazi između visoravni Trnovski gozd i Nanos na sjeveru te nisku visoravan Krasa na jugu. Vipava se pruža od izvorišnog područja (slov., povirje) potoka Močilnika pod Razdrtim do Goriškog polja (Goriška ravnina) uz državnu granicu Slovenije i Italije, u dužini od oko 40 kilometara. To je razmjerno velika mezoregija i unutar sebe raznolikih obiježja. Na njezinih oko 310 km2 površine živi više od 63.000 stanovnika - prosječna gustoća naseljenosti je 203 stanovnika po km2.
Obzirom na veliku izduženost i različite karakteristike, ovaj je kraj podijeljen, od istoka prema zapadu, na Gornju (slo., Zgornja V.d.), Srednju (slo., Srednja V.d.) i Donju (slo., Spodnja V.d.) Vipavsku dolinu. Reljefno je Vipava vrlo raznolika; na sjeveru i istoku ona se uspinje do rubova visokih visoravni Trnovskog gozda i Nanosa, dok se na jugu južnim tjemenima Vipavskih brda, zatim flišnim pojasom južno nad rječicom Branicom i rijekom Vipavom te brdskim grebenom Vrhe, naslanja na Kras. Naplavno područje uz rijeku Vipavu i njezine pritoke, te šljunčani nanosi koje rijeka Soča donosi u Goriško polje, tvore nizinski prostor Vipave, u kojemu se u srednjem i donjem dijelu nalaze i flišni brežuljci - gorice, najčešće nazivani Vrtojbensko-biljenski griči (po naseljima Vrtojba i Bilje), odnosno Starogorski griči (po naselju Stara Gora). Zbog strmih oboda doline i brežuljaka, prosječni je nagib terena gotovo 10%, prosječna nadmorska visina 216 m, s time da je visina Ajdovščine 106 m, a sela Miren - na ulasku rijeke Vipave u Italiju, iznosi samo 43 m. |
Reljef Vipave
|
Prevladavajuća submediteranska klima u Vipavskoj dolini važna je, jer omogućuje dobre uvjete za poljoprivredu. Submediteransko obilježje klime podrazumijeva miješanje utjecaja kontinentalne i mediteranske klime, što utječe i na duge prirodne elemente: hidrološke uvjete, vegetaciu i tlo. Šume prekrivaju samo jednu trećinu površine, što je ispod prosjeka u Sloveniji. Tipične su blage zime i umjereno vruća ljeta, te oko 1500 mm godišnjih padalina s maksimumima krajem proljeća i jeseni. Ovakav položaj u submediteranskom klimatskom području obilježavaju neprestane izmjene toplog i vlažnog jugozapadnog vjetra mornika i bure, snažnog udarnog (na mahove) sjeveroistočnog vjetra koji se javlja u tijekom prodora hladnog kontinentalnog zraka prema Jadranu.
Sredozemni utjecaji se odražavaju i u izgledu kraja i gospodarskim uvjetima. Tradicionalno se onI posebno odražavaju u načinu obrade poljoprivrednih zemljišta i u naseljima.
Nekada prevladavajući način obrade poljoprivrednih zemljišta u obliku mješanih kultura je tražio prije svega ručni rad, i on se osuvremenjavanjem načina poljoprivredne proizvodnje i strojeva više nije mogao zadržati. Dodatno su na to utjecacle i melioracije, koje su nepromišljeno i grubo izmjenile sastav i strukturu poljoprivrednih zemljišta u nizinskom dijelu doline. S povećanom proizvodnjom silažnog kukuruza, ojačao je i značaj govedarstva, iako su i dalje proizvodnja posebnih kultura i ranih kultura (rane berbe), ostali temelj vipavske i goričke poljoprirede, a posebno su to ostali voćarstvo i vinogradarstvo. Svugdje su po donjem dijelu doline uredili prostrane vinograde i nasede krušaka, breskava i marelica, koje natapaju vodom iz akumulacijskog jezera Vogršček.
Naselja su koncentrirana na mnogim dijelovima oboda doline. Većina od 124 naselja je zatvorenog tipa, s niskim kamenim kućama, s ravnim krovovima pokrivenim crijepom, a mnoge su zbog bure pokrivene i kamenim pločama. Uprkos brojnoj suvremenoj izgradnji tradicijske kuće još i dalje čine jezgre većine naselja. Za razvoj Vipave je bitan i pogranični poožaj. Nekadašnja zavisnost o gradu Goriziji, prekinuta je nakon Drugog svjetskog rata kada je Gorizija ostala na drugoj strani granice u Italiji, što je kompenzirano izgradnjom novog centra Nove Gorice, a ojačala je i uloga sekundarnih centara, prije svega Ajdovšine. Ostala tradicionalna središta su Šempeter pri Gorici i0 Solkan te Vipava, Miren, Branik, Dornberk i Podnanos.
IZVOR: Vipavska dolina
Sredozemni utjecaji se odražavaju i u izgledu kraja i gospodarskim uvjetima. Tradicionalno se onI posebno odražavaju u načinu obrade poljoprivrednih zemljišta i u naseljima.
Nekada prevladavajući način obrade poljoprivrednih zemljišta u obliku mješanih kultura je tražio prije svega ručni rad, i on se osuvremenjavanjem načina poljoprivredne proizvodnje i strojeva više nije mogao zadržati. Dodatno su na to utjecacle i melioracije, koje su nepromišljeno i grubo izmjenile sastav i strukturu poljoprivrednih zemljišta u nizinskom dijelu doline. S povećanom proizvodnjom silažnog kukuruza, ojačao je i značaj govedarstva, iako su i dalje proizvodnja posebnih kultura i ranih kultura (rane berbe), ostali temelj vipavske i goričke poljoprirede, a posebno su to ostali voćarstvo i vinogradarstvo. Svugdje su po donjem dijelu doline uredili prostrane vinograde i nasede krušaka, breskava i marelica, koje natapaju vodom iz akumulacijskog jezera Vogršček.
Naselja su koncentrirana na mnogim dijelovima oboda doline. Većina od 124 naselja je zatvorenog tipa, s niskim kamenim kućama, s ravnim krovovima pokrivenim crijepom, a mnoge su zbog bure pokrivene i kamenim pločama. Uprkos brojnoj suvremenoj izgradnji tradicijske kuće još i dalje čine jezgre većine naselja. Za razvoj Vipave je bitan i pogranični poožaj. Nekadašnja zavisnost o gradu Goriziji, prekinuta je nakon Drugog svjetskog rata kada je Gorizija ostala na drugoj strani granice u Italiji, što je kompenzirano izgradnjom novog centra Nove Gorice, a ojačala je i uloga sekundarnih centara, prije svega Ajdovšine. Ostala tradicionalna središta su Šempeter pri Gorici i0 Solkan te Vipava, Miren, Branik, Dornberk i Podnanos.
IZVOR: Vipavska dolina
Vrhe
|
Brdski greben između visoravni Krasa i Vipavskih brda te gornjeg dijela Vipavske doline. S njega je odličan pogled na Nanošku visoravan (Nanoška planota i Kras).
|
Pivsko podolje
|
Pivška kotlina je velika depresija između visokih krških visoravni (slov. planota) Nanosom (1313 m), Hrušicom (1264 m), Javornikima (1268 m), Slavenskim ravnikom, (600 – 700 m), notranjskim Snežnikom (1796 m) i flišnim slivnim područjem Notranjske Reke. Sjeverni dio te prostrane kotline je građen od nepropusnih flišnih stijena s površinskim odtjecanjem. Južni dio, Gornja Pivka (slov., Zgornja Pivka) je nastao na vapnencina i ima neka svojsta krškog polja.
|
Pivka
Izvor: Youtube; Autor: Turistično društvo Pivka |
|
Postojna Cave 1818 - 2018
Autor: Postojnska jama Cave Grotte Höhle Datum: 21.10.2016. Opis videa: With the approach of the 200th anniversary of organised guided tours to Postojna Cave, we have created this visual tribute to our underground pearl. We have combined the latest imaging technology and a few of the original VIP visitors’ signatures from the “Golden Book of Visitors”. |
Brkini i dolina Reke
|
Regija Brkina i doline rijeke Reke je raznolika, u dinarskom smjeru izdužena flišna mezoregija u jugozapadnoj Sloveniji. Zauzima prostor od 342 km2, na kojemu je uz prosječnu gustoću od 48 stanovnika po km2, živjelo 16.254 ljudi (1991.). Između 1961. i 1991. godine se broj stanovnika smanjio za punih 13%.
Mezoregiju, u kojoj je središnja karika 50 kilometra duga rijeka ponornica Reka, čine:
Na dodiru južnog podnožja Brkina i okršenog Pograjskog podolja, tamo gdje kratki južni brkinski potoci poniru na vapnenačkom terenu, je nastao niz manjih, ali izraženih slijepih dolina - što je karakteristično za područja kontaktnog krša. Prosječni nagib padina na području Brkina je 11,5%, što pokazuje kako su Brkini poprilično razgibani. Zbog znatne nadmorske visine, a prosječna visina kraja iznosi 526 m, je klima prilično oštra i pokazuje karakteristike prijelaza s mediteranske na kontinentalnu. Zimi je česta pojava ledene kiše, koja prouzrokuje štete. Šume pokrivaju nekih 43% teritorija. |
Reljef Brkina
|
Područje Brkina ima prometni značaj, jer preko njega vodi željeznička i cestovna veza Kvarnera s unutrašnjošću Slovenije, a po južnim padinama izgrađena je cesta između Rijeke i Trsta. Sve do kraja 1950-ih, a u brdskom području Brkini i do kraja 1970-ih najvažnija gospodarska grana bila je poljoprivreda. U kajevima u podnožju Snežnika, gdje izviru snažni krški izvori, nekoć je u tamošnjim brojnim pilanama cvjetala obrada drveta. Danas su glavne djelatnosti uzgoj stoke, voćarstvo, industrija i mala privreda.
Arheološka iskapanja dokazuju kako je ovaj kraj bio naseljen još u predantičko vrijeme. U mezoregiji ima 95 naselja. Prevladavau grupirana sela, koja su u Brkinima najviše raspoređena po zavojitim povišenim grebenima. Iz daljine, ovdašnja sela stvaraju dojam utrđenih naselja. Nizina uz tok rijeke reke je vlažna i gotovo nenaseljena. Naselja se tu nalaze na rubu, na dodiru nizine s padinama, ili na dnu padina gdje su sigurna od poplava, istovremeno kako bi se očuvala i najkvalitetnija zemljišta za poljoprivredu. Središt mezoregije je Ilirska -bistrica, jedino naselje s više od 500 stanovnika.
IZVOR: Brkini
Arheološka iskapanja dokazuju kako je ovaj kraj bio naseljen još u predantičko vrijeme. U mezoregiji ima 95 naselja. Prevladavau grupirana sela, koja su u Brkinima najviše raspoređena po zavojitim povišenim grebenima. Iz daljine, ovdašnja sela stvaraju dojam utrđenih naselja. Nizina uz tok rijeke reke je vlažna i gotovo nenaseljena. Naselja se tu nalaze na rubu, na dodiru nizine s padinama, ili na dnu padina gdje su sigurna od poplava, istovremeno kako bi se očuvala i najkvalitetnija zemljišta za poljoprivredu. Središt mezoregije je Ilirska -bistrica, jedino naselje s više od 500 stanovnika.
IZVOR: Brkini
Nacrt Divaške jame
PROČITAJ VIŠE
Geocaching - Divaška jama |
Podgorski Kras, Čičarija i Podgrajsko podolje
Podgorski Kras (Socerbsko-podgorski Kras)
Podgrajsko podolje (Matarsko podolje)
Brdsko-planinski prostor Čičarije (Ćićarije)
|
Podgorski Kras sa Socerbskim platoom (slov., Socerbska planota), Slavniško pogorje (kao dio Čičarije. hrv., Ćićarija) i Podgrajsko (odn. Matarsko) podolje su raznolika područja koja čine pograničnu mezoregiju (dio unutar regije, op.) u jugozapadnoj Sloveniji, u slovenskoj Istri. Njihova glavna zajednička karakteristika je dominacija snažno okršenih kamenitih površina s brojnim vrtačama. Za cijeli kraj, prosječne nadmorske visine 587 m, se zbog njegove vapnenačke podloge i izrazito krškog izgleda, koristi naziv (slovenska) Bijela Istra. Ovdje se miješaju sredozemna i kontinntalna klima. Šume prekrivaju 43% površine mezoregije i zbog zarastanja zapuštenih imanja njihov udjel raste.
Područje je slabo naseljeno. Na oko 244 četvornih kilometara bilo je 191 godine samo 4674 stanovnika, što je prosječna gustoća naseljenosti od samo 19 osoba po četvornom kilometru. Između 1961. i 1991. broj stanovnika je smanjen za 13%. Glavne ljedske djelatnosti su industrija i stočarstvo. Tradicijsko gospodarstvo se osobito temeljilo na pounomadskom uzgoju ovaca (transhumanca), uzgoj magaraca i konja kao teretnih životinja. Od velike važnosti za stanovnike nekada je bilo zaposlenje u tršćanskoj luci. U Podgrajskom podolju djelatnosti stanovništva bile su: promet, prijevoz tereta, gostioničarstvo, zidarstvo i proizvodnja leda za hladnjače u Trstu, a za stanovnike Kozine, Hrpelja i Podgrajskog podolja rad na željeznici. U rijetkim naseljima Ćićarije nekad su se bavili ugljenarstvom. U ovoj mezoregiji ima 35 naselja. Nasieja su rijetka i uglavnom su zbijena (grupirana). Sva sela Podgrajskog podolja i sjevernog ruba Ćićarije imaju tipične mediteranske zbijene jezgre, a gradovi uz cestu od Trsta do Rijeke imaju, zbog novih kuća uz cestu, forme i karakteristike cestovnih naselja. Kraj, uglavnom zbog svojih reljefnih obilježja, nema značajan centar. Glavna središnja naselja, koja brzo rastu, su Kozina, Hrpelje i Podgrad IZVOR: Podgorski kras, Čičarija in Podgrajsko podolje |
Socerbsko-podgorski Kras
|
Podgorski Kras sa Socerbskim platoom (slov. Socerbska planota), odn. Socerbsko-podgorski Kras je krška zaravan, koj je najšira u srednjem i sjevernom dijelu. Kako je Podgorski kras u neposrdnoj blizini mora, ovdje uspjevaju vinova loza, smokva, nar, ružmarin, lovor, mušmula (slov., nešplja), žižula (slov., žižola), badem (slov., mandelj), i dr. Ovdje rastu i primorski bor i čempres. Stari ljudi su znali reći kako je u Trpcima, u zavjetrini rasla i drevna maslina, koju je uništio mraz 1928. godine.
|
Podgrajsko podolje (Matarsko podolje)
|
Podgrajsko podolje, odn. Matarsko podolje je krški bazen, odn. suha dolina u slovenskom dijelu tzv "bijele" Istre (A. Melik, 1960.). Dugo je oko 25 km i široko 2-3 km. Nalazi se na 500 (Kozina) do 700 m nadmorske visine (preval; prijevoj nad selom Starod uz hrvatsku grancu). Prema sjeveroistoku od podolja se nalazi flišno pobrđe Brkini, a na jugozapadu Slavniško pogorje - dio masiva Ćićarije. Podgrajsko podolje je suha dolina nekadašnje rijeke, koja se u geološkoj prošlosti napajala vodama sa Brkina i Slavniškog pogorja i otjecala prema sjeverozapadu. Površina doline je prekrivena brojnim ponkvama i bez površinskih vodotokova, s izuzetkom izvorišnog dijela povremenog vodotoka Krvavog potoka.
Područje krede i paleogenski vapnenci u tektonskih smislu pripadaju tercijaru Brkina na sjeveru i krednoj strukturi Ćićarije na jugu (D. Šikić, M. Pleničar, 1975.). Kredni karbonatni sastav tvori također osnovu brkinskog tercijlarnog sinklinalnog bazena. Na njima su paleocenski sedimenti. Vode koje se nakupljaju na površini flišnih Brkina, otječu kroz vapnenac prema sjeverozapadu i zapadu prema izvorima u Dolini, Ospu i Rižani, a prema jugu i jugoistoku prema Kvarnerskom zaljevu. To su pokazali pokusi s obilježavanjem vodotokova bojom (P. Krivić, M. Bricelj, M. Zupan, 1989.). U podnožju Brkina, na kontaktu flišnih Brkina i okršene površine Podgrajskog podolja, nalazi se niz jasno uočljivih slijepih dolina, što je tipično za kontaktni krš (I. Gams, 1962., A. Mihevc 1991.). Vode otječu u stalne i sporadične ponore. Okršavanje površine prouzročilo je da se podzemni tokovi nalaze prilično duboko pod površinom. Plitko pod površinom je voda u Ponikvama u Jezerini, a najdublje u ponornoj špilji Kamenšci (155 m). IZVOR Tadej, Slabe: Jamske skalne oblike, sled razvoja slovenskih kraških jam. Založba ZRC, Ljubljana, 2014. (PDF) |
Slavniško pogorje (brdsko-planinski prostor Ćićarije)
|
Ovu mezoregiju nadvisuje brdo Slavnik (1028 m), krajnji sjeverozahodni ogranak masiva Ćićarije (slov., Čičarija) koja se pruža dinarskim smjerom SZ-JI. Slavniško pogorje tvore kredni i paleogenski vapnenci.
|
Koprska brda
Tršćanski zaljev (Tržaški zaliv, Golfo di Trieste)
Tršćansko primorje (Litorale Triestino)
Tržaška brda
|
Trršćanski zaljev nalazi se na krajnjem sjeverozapadu Jadranskog mora, sjeverno od zamišljene linije Savudrija - Grado (slov., Gradež) dugačke približnp 21 kilometar. Zauzima manje od pola posto površine Jadranskog mora. Ima oblik prilično pravilnog pravokutnika. Podaci o njegovoj površini su neujednačeni u rasponu od 548 do 582 km2. Do te razlike dolazi zbog teško odredive obalne linije u plitom priobalju, posebno na djelu obale između Monfalconea i Grada. Također, površina zaljeva se smanjuje zbog riječnih nanosa i intenzivnog utjecaja čovjeka (krčenje priobalnih ravnica). Obalna crta zaljeva dugačka je približno 130 km, od čega Sloveniji pripada 46,6 km, mali dio oko Savudrije Hrvatskoj, a ostali, najveći dio Italiji.
Bitna osobina Tršćanskog zaljeva je njegova plitkost. Prosječna dubina je približno 16 metara, a najdublja točka te 37 m. Ako izuzmemo niske prudove-otočiće koji zatvaraju lagunu kod naselja Grado, u Tršćanskom zaljevu nema ni otoka, niti grebena. Na razvedenijoj istočnoj obali nalaze se Miljski, Koperski (slov., Koprski) i Piranski zajev. Zbog njegovih skromnih dimenzija mala je i količina vode u zaljevu, svega oko km3, što je manje od nekog većeg jezera. Zbog toga se zaljev smatra ekološki vrlo osjetljivim područjem. Morske struje njime se krežu u smjeru suprotnom od kazaljki na satu, prosječnom brzinom od 0.8 čvorova. Povremeno se u njemu u suprotnom smjeru javlja slabija struja brzime 0,5 čvora. Iako je bibavica (pom. jaki morski valovi, ljuljanje koje otežava ugodnu plovidbu ili otežava ili onemogućuje pristajanje broda) u Tršćanskom zaljevu među najvećima na Jadranskom moru, obično razlika između plime i oseke nije veća od 60 cm, dok rijetko doseže jedan metar. Visoka razina mora, kada se vodena površina digne i za do tri metra, javlja se u vrijeme plime i stanja niskog zračnog pritiska (kod sniženja zračnog tlaka za 1 milibar, razina mora se poveća 1 cm), koje je u prvom dijelu pogoršanja vremena popraćeno južnim vjetrom, koji još dodatno potiskuje vodu na preplavljeno područje i površinu dodatno povisi za pola metra. |
Reljef Tršćanskog zaljeva
|
Prosječna godišnja temperatura mora u Portorožu iznosi 15,8°C, i 2,4 stupnja je viša od prosječne godišnje temperature zraka. Razdoblje kada je voda pogodna za kupanje (temperature iznad 20°) obično traje više od 110 dana godišnje. Najniža izmjerena temperatura mora u Kopru bila je 1,6°C, a najviša 28,6°C. Prosječna slanost iznosi oko 37 promila. Valovi ne prlaze visinu od tri metra. Prozirnost vode je promjenjiva, no vidljivost je rijetko veća od 10 m.
Oko dvije trećine zaljeva pripada Italiji, a trećina je pripadala Jugoslaviji. Nakon njezina raspada, glavni jugoslavenski dio zaljeva pripao je Sloveniji, no pomorska granica između Slovenije i Hrvatske još nije određena. Za Sloveniju je vrlo važna regulacija granice na moru jer ovisi o režimu pristupa otvorenom moru. Glavne morske i pomorske aktivnosti na području zaljeva su pomorski prijevoz, luka, industrija, ribarstvo i turizam. Jednom davno bila je to i proizvodnja soli. Najveći grad u zaljevu nalazi se u Italiji, a tu su i Monfalcone i Grado. Slovenska obala je središte starog rimskog grada Kopra. Od naselja tu su još Izola i Piran, te glavni turistički centar Portorož.
IZVOR: Tržaški zaliv
Oko dvije trećine zaljeva pripada Italiji, a trećina je pripadala Jugoslaviji. Nakon njezina raspada, glavni jugoslavenski dio zaljeva pripao je Sloveniji, no pomorska granica između Slovenije i Hrvatske još nije određena. Za Sloveniju je vrlo važna regulacija granice na moru jer ovisi o režimu pristupa otvorenom moru. Glavne morske i pomorske aktivnosti na području zaljeva su pomorski prijevoz, luka, industrija, ribarstvo i turizam. Jednom davno bila je to i proizvodnja soli. Najveći grad u zaljevu nalazi se u Italiji, a tu su i Monfalcone i Grado. Slovenska obala je središte starog rimskog grada Kopra. Od naselja tu su još Izola i Piran, te glavni turistički centar Portorož.
IZVOR: Tržaški zaliv
Spodnje Posočje (Donje Posočje)
Goriška ravan (Goriško polje)
Furlanijska nizina
|
Donji tok rijeke Soče - Donje Posočje (slov., Spodnje Posočje; ostala imena Talijansko Posočje, Goriško Posočje, Laško Posočje) se proteže od klanca kod Solkana do ušća Soče u Jadransko more, uključujući i porječje Vipave. To je nizinsko-brdovit krajolik, izložen poplavama, gdje rijeke često mijenjaju svoje korito. Utjecaj mediteranske klime je snažan, pa je poljoprivreda dobro zastupljena, prije svega ratarstvo, vinogradarstvo i voćarstvo. Kraj je dobro prometno povezan i gušće naseljen. Od gospodarskih djelatnosti izdvaja se trgovina. Porječja rijeka koje utječu u Soču dobila su po njoj imena, poput: Idrijsko Posočje, Vipavsko Posočje, Nadiško Posočje, Tersko Posočje.
|
Soča, naziv na raznim jezicima: Isonzo (talijanski), Lusinç (standardni furlanski), Isuns, Lisuns, Lusinz, Lusins (u raznim lokalnim varijantama furlanskog) Lisonz (u furlanskom lokalnom dijalektu bisiaco); Sontig (njemački, arhaično) |
Goriško polje
|
Goriško polje (hrv. Goričko polje) je šljunkovita nizina, stvorena kvartarnim akumulacijama Soče između dvije krške visoravi Krasa na jugu i Trnovskog gozda s Banjščicama na sjeveru. U polju je Soča prešla oko 10 km široku zonu naboranog eocenskog fliša u kojem je formirala prostranu dolinu i kasnije ju ispunila vapnenačkim šljuncima i pijescima. Akumulacija vapnenačkog materijala šioka 34 kilometra unutar flišnog područja potpuno je strani element, koji se od okoline razlikuje po petrografskom sastavu reljefnim i hidrološkim karakteristikama. Razlog tomu je dominacija akumulacijskog materijala Soče na njezinu izlasku iz uske sutjeske na ravnicu, jer se flišne naplavine bočnih pritoka Soče nalaze samo na rubovima polja. Nasipavanje Soče je bilo intenzivno, što dokazuju potisnuti i preusmjereni pritoci na rubu Goričkog polja. Intenzivnost akumulacije se vidi također po tomu, da je također i Vipava potisnuta na rub polja, gdje si u podnožju Krasa utire put prema Soči, pri čemu ne teče po vlastitim nanosima, već po naplavinama Soče. Goričko polje je nastalo iz dvije doline, iz soške na sjevernom i vipavske na južnom dijelu današnjeg polja.
Dodir soške i vipavske akumulacije pokazuje da Vipava nije mogla pratiti intenzivno nasipanje koje je radila Soča. Tako je zasip Soče kod Bilja zatvorio put Vipavi i time snažno podigao njezinu erozijsku bazu, što je utjecalo na stanje sedimentacije. Novonastalo jezero se punilo glinastim muljem kojega je donosila Vipava s flišnih brda i rubova Vipavske doline. Tako se u donjem toku Vipave stvorila ravnina s debelim slojevima gline (Renške dobrave) po kojoj Vipava teče usporenim tokom, neznatnim padom i izrazito meandrirajući. Njezino korito je udubljeno od 2 do 10 metara kod Bilja. Goriško polje počinje kod Solkana, gdje Soča izlazi iz uske vapnenačke sutjeske visokog krša i teče sve do naselja Rubije (talij., Castel Rubbia), gdje rijeka na sjeverozapadnom rubu Krasa ponovo nailazi na vapnence. Jedino se ovdje na jugu polja šljunkovita aglomeracija naslanja direktno na vapnenačko podnožje Krasa. Između Ločnika (talij., Lucinico) i Majnice (talij., Mainizza) je širi prolaz iz Goričkog polja prema ravnini donje Soče, tj. Furlanske nizine. Položaj Goričkog polja je izuzetno zanimljiv i s hidrološkog pogleda. Na sjevernoj strani flišni prag kod Solkana određuje visinu flišne vode u vapnencu, a na južnoj strani se dio vode s polja gubi direktno u Kras. Kako su pokazala testiranja bojenjem vode, u Kras poniru vode i Vipave i Soče. Goričko polje je napola puno, a podzemne vode se nalaze vrlo duboko. Na Solkanskom polju nje gotovo i nema, a pod Krasom ostaje na velikoj dubini. Na sjevernom obodu Goriškog polja Soča teče duboko u konglomeratnom kanjonu. Niže od HE "Solkan" još zadržava obilježja planinske vode s brzacima i u nekim slučajevima prirodno stanje obala. Približno 1,5 km dug odsjek Soče od brane Hidroelektrane pa do državne granice jedini je dio srednjeg toka Soče nizvodno od Tolmina koji u koritu ima prirodni protok vode. Brana hidroelektrane je postavljena na prijelazu iz uske sočanske doline na Goričko polje, a akumulacija seže na sjever sve do mjesta Plave. IZVORI Goriško polje Darko Radinja: Morfogenetske poteze Goriškega polja; Geografski vestnik, Ljubljana, XXXIX (1967) (PDF) |
Reljef Goriškog polja
|
Furlanska nizina
|
La Bassa friulana (odn. La Bassa, ili Basso Friuli) je aluvijana ravnica na sjeveroistoku Italije u regiji Furlaniji (tal., Friuli), koja se nalazi između središnje Europe i Jadranskog mora, i koja je dio šire venetsko-furlanske nizine (Pianura Veneta, ili Pianura Veneto-friulana). Furlansku nizinu obiježava bogata riječna mreža s vodotocima: Livenza, Noncello, Meduna, Sile, Fiume, Lemene, Tagliamento, Stella, Torsa, Turgnano, Corno, Ausa, Natissa, Torre, Isonzo (Soča), Timavo (Timava), među ostalima. Pored toga tlo je ovdje plodno.
U Furlanskoj nizini ima nekoliko zaštićenih prirodnih područja Riserva naturale della Foce dell'Isonzo (Ušće Soče) i Riserva naturale Foci dello Stella, s vrijednim ostacima nizinskih šuma antičke šume Silva Lupanica, koja se ovuda prostirala. Područje je znano i po plažama (Grado, Grado Pineta, Lignano Sabbiadoro, Lignano Pineta i Lignano Riviera), i lagunama (Grado i Marano Lagunare (slov., Maranska laguna)), za koje kažu da su jedan od najljepših prirodnih krajolika Italije. U gradu Torviscosa jedinstveni su primjerci industrijske arheologije. Palmanova je poznat srednjovjekovni gradić s fortifikacijama oblikovanim u obliku zvijezde. Od rimskog razdoblja, preko srednjeg vijeka, povijesno značajan je gradić Aquileia. U gradu Monfalcone nalaze se velika brodogradilišta. 
Stara karta područja Furlanske nizine
Rad Cristofora Sortea (Österreichische Staatsarchiv, Wien) |
Bisiacaria (Bizjakija)La Bisiacaria, odn Bisiacarìa na dijalektu bisiacco, Bizjakija na slovenskom, je naziv za južno područje provincije Gorizia. Obuhaća zamišljen trokut, kojemu je jedna stanica zaljev Panzano (talij., Lido di Panzano) u Jadranskom moru, a preostale dvije rijeka Šoča od ušća do naselja Sagrado te zapadna granica visoravni Krasa. Ovaj je kraj manje određen geografijom a više lingvistički, jer njegovi stanovnici govore romanskim dijalektom bisiacco, posebnom varijantom venetskog (talij., il veneto, lingua veneta). Radi se zapravo o venetskom narječju s brojnim leksičkim elementima arhaičnog furlanskog govora. Središte bizijačkog dijalekta je Monfalcone, čiji je govor danas pod jakim utjecajem triestinskog. Dijalekt je očuvaniji u unutrašnjosti, na području naselja Sagrado, San Canzian d'Isonzo i također zajednice Staranzano, Ronchi dei Legionari, Turriaco, San Pier d'Isonzo i Fogliano Redipuglia. Najočuvaniji govor bizijačkog održao se samo u nasejima: Turriaco, Pieris, Begliano, San Canzian d'Isonzo i Fogliano.
Etnonim Bisiachi (slov., Bizjaki) ima dugu povijest kao prezime. Njegove srednjovjekovne korijene moguće je pronaći u Sloveniji, Štajerskoj, Istri, a u obliku etničkog imena u Hrvatskoj, Posaini i unutrašnjosti Istre Maurizio Puntin: Slovenci na tržiškem teritoriju). IZVORI Mojca Ravnik, Slovenci v Laškem, Slovensko kulturno športno rekreacijsko društvo »Tržič«, Gorica 2005. Sloveni nel territorio di Monfalcone. Ts, SKŠRD/ACSRS »Tržič«, 2006. WIKIPEDIJA: Bisiacaria WIKIPEDIJA: Dialetto bisiacco 
Satelitski snimak ušća rijeke Soče u Jadransko more i krajnji jugozapadni dijelovi visoravni Krasa
Izvor: NASA |
Comuni Bisiacaria (Bizijačke općine)
Primjer poezije na narječju bisiacco (pjesma Soča): Lisonz ("Isonzo") Par giaroni ciari de gnente me 'nvïo, loghi de disért spiandor, onde che 'l còdul al se frua saldo 'nzeà de ziti. Al vént de boi se 'ndulzisse cu'l udor fiéul dei pirantoni; là in cau, smagnada del ciaro, zente foresta la polsa zidìna, senza spetar. Del desmentegarme al me recordo de nóu al se ànema cui lusori che in alt - virtindo del burlaz - i se 'npïa ta le ponte, contra al biau nét. Lungo greti chiari di niente mi avvio, luoghi dal deserto splendore, dove il ciottolo si consuma da sempre abbagliato di silenzi. L'aria infuocata si addolcisce con l'odore sottile dei fiori di topinambùr; là in fondo, erosa dalla luce, gente sconosciuta riposa in silenzio, senza aspettare. Dal dimenticarmi il mio ricordo si rianima con i chiarori che in alto - preannunciando il temporale - si accendono sulle cime degli alberi, contro l'azzurro puro. Ivan Crico di Pieris (zbirka Piture, Mondovì, Boetti, 1997.) |
|
[1] Wikipedija - Kras (regija)
BANDELJ, Andrej, i dr.: Tržaško in Goriško. Založba ZRC, ZRC SAZU, Ljubljana, 2010.
BUSER, S., GRAD, K, PLENIČAR, M.: Osnovna geološka karta SFRJ 1 : 100.000, list Postojna. Zvezni geološki zavod. Beograd, 1967. CULVER, D., DEBEVC, B., KNEZ, M., KOVAČIČ, G., KRANJC, A., MULEC, J., PIPAN, T., PRELOVŠEK, M., RAVBAR, N., SEMEJA, A., SLABE, T., ŠEBELA, S., ZUPAN HAJNA, N.: Krasoslovje v razvojnih izzivih na krasu. 2, Gradnja, turizem, ekologija, varovanje. Ljubljana, 2012. FERKO, L.: Na Pivškem so dobili novo jezero. Primorske novice 68-104. Koper, 2014. GOSPODARIČ, R. 1989: Prispevek k vodnogospodarskim osnovam Pivke. Acta carsologica 18. Ljubljana. GOSPODARIČ, R., HABE, F., HABIČ, P.: Vodni viri za oskrbo Postojne. Inštitut za raziskovanje krasa ZRC SAZU. Postojna, 1968. GRMOVŠEK, A.: Morfologija sten Kraškega roba. Diplomsko delo, Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani. Ljubljana, 2001. GRMOVŠEK, A.: Manj znane reliefne oblike v stenah kraškega roba. Geografski obzornik 49-3. Ljubljana, 2002. HABIČ, P.: Vodna gladina v Notranjskem in Primorskem krasu Slovenije. Acta carsologica 13. Ljubljana, 1985. HABIČ, P.: Kraška bifurkacija na jadransko črnomorskem razvodju. Acta carsologica 18. Ljubljana, 1989. JURKOVŠEK, Bogdan, CVETKO TEŠOVIĆ, Blanka, KOLAR-JURKOVŠEK, Tea, Geologija Krasa / Geology of Kras, Ljubljana, 2013, JURKOVŠEK, B., Toman, M., Ogorelec, B., Šribar, L., Šribar, Lj., Poljak, M. & Drobne, K., 1996: Formacijska geološka karta južnega dela Tržaško-komenske planote 1:50.000 : kredne in paleogenske karbonatne kamnine. Geological map of the southern part of the Trieste-Komen Plateau 1:50.000 : Cretaceous and Paleogene carbonate rocks. Inštitut za geologijo, geotehniko in geofiziko, 143 pp., Ljubljana. JURKOVŠEK, B., 2008: Geološka karta severnega dela Tržaško-komenske planote 1:25.000 = Geological Map of the Northern part of the Trieste-Komen Plateau 1:25.000. Geološki zavod Slovenije, Ljubljana. JURKOVŠEK, B., 2010: Geološka karta severnega dela Tržaško-komenske planote 1:25.000, Tolmač = Geological Map of the Northern part of the Trieste-Komen Plateau 1:25.000, Explanatory Book, 72 pp., Geološki zavod Slovenije, Ljubljana. JURKOVŠEK, B., CVETKO TEŠOVIĆ, B. & KOLAR-JUROVŠEK, T.: Geologija Krasa = Geology of Kras. Geološki zavod Slovenije, Ljubljana (v tisku/in print), 2013. KOGOVŠEK, J., KNEZ, M., MIHEVC, A., PETRIČ, M., SLABE, T., ŠEBELA, S.: Military training area in Kras (Slovenia). Environmental Geology 38-1. Berlin, 1999. KRANJC, A.: Poplavni svet na Pivki. Ljudje in kraji ob Pivki. Postojna, 1985. NATEK, K., ŽUMER, J., OGRIN, D., TOPOLE, M., HRVATIN, M., GABROVEC, M.: Geomorfološka inventarizacija Kraškega roba. Elaborat, Geografski inštitut Antona Melika ZRC SAZU. Ljubljana, 1993. PAVLOVIĆ, Cecilija: Moja dolina: Košanska dolina. Košana, 1991. PETRIČ, M., KOGOVŠEK, J.: Hidrogeološke značilnosti območja presihajočih Pivških jezer. Acta carsologica 34-3. Ljubljana, 2005. PLACER, L: Kraški rob: geološki prerez vzdolž AC Kozina – Koper. Geologija 50-1. Ljubljana, 2007. (PDF) PLACER, L.: Principles of the tectonic subdivision of Slovenia. Geologija 51-2. Ljubljana, 2008. (PDF) PLENIČAR, M.: Osnovna geološka karta SFRJ 1 : 100.000, tolmač lista Ilirska Bistrica in Postojna. Zvezni geološki zavod. Beograd, 1970. RIŽNAR, I.: Geologija okolice Postojne. Magistrsko delo, Naravoslovnotehniška fakulteta Univerze v Ljubljani. Ljubljana, 1997. Napisi, članci, blogovi
Prvi puta evidentirano - ženka čovječje ribice u Postojnskoj jami snijela jaja, 1.3.2016. -
|
