|
|
SREDIŠNJI POJAS > POVRŠI I BRDA CRNE GORE I PROKLETIJE > PROKLETIJE / BJESHKËT E NEMUNA > Grupa Shkurt-Lagojve-Madhe
Države: Albanija, Crna Gora
Najviši vrh: Maja e Madhe (Veliki vrh), 2553 m - točnije 2552,5 m; može se pronaći i podatak od 2554 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.47205, 19.73638
Države: Albanija, Crna Gora
Najviši vrh: Maja e Madhe (Veliki vrh), 2553 m - točnije 2552,5 m; može se pronaći i podatak od 2554 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.47205, 19.73638
O planini
|
|
UvodPlaninska grupa Shkurt-Lagojve-Madhe smjestila se na zapadnoj strani doline Ropojan i planinske uvale Fusha e Runicës, koje ju odvajaju od susjednih planinskih skupina Popluks, Bjeljič i Bor. Na samom jugoistoku Pećkim prijevojem (qafa e Pejës) povezana je s grebenima skupine Popluks. Najjužniji greben grupe Shurt-Lagojve izlazi nad gornju dolinu Shale (Theth), iznad koje se vrlo strmo izdiže u vidu vrha Maja e Arapit. Prema jugozapadu grebeni grupe Shkurt-Lagojve-Madhe odvojeni su prijevojem Dobraçes (qafa e Dobraçes; 1681 m) od vrhova skupine Radohimës. Na zapadu se nalazi skupina Golishit (Goljišit) od koje je skupina Shkurt-Lagojve-Madhe odvojena prijevojem qafa e James, kojime prolazi i tradicionalni pješački put između naselja Nikç i Lepushë. Na sjeveru, doline Vajuše i Grebaje dijele vrhove Shkurt-Lagojve-Madhe od grebena skupine Trojan-Popadija. Krajnji sjeverni dijelovi grupe Shkurt-Lagojve-Madhe (radi se o grebenskoj grupi Brada-Karanfili / Vezirova brada) spuštaju se prema Plavsko-gusinjskoj kotlini.
Na starim jugoslavenskim topografskim kartama je kao najviši vrh ove planinske grupe (s kotom 2554 m) upisan Maja Šnikut. Taj vrh početkom 20. stoljeća u svojim zapisima spominje i austrougarski znanstvenik i kroničar Franz Baron Nopcsa koji piše: Ravno prema sjeveru leži nesimetrični konus vrha Maja Šn Niku, poznat i kao Džniku, koji je samo malo niži od Maje Radohins. No današnje stanovništvo taj vrh zove Maja e Madhe ("Veliki vrh"), dok imenom Maja e Shënikut (Šnikut), odn. vrhom Sv. Nikole nazivaju jedan zapadniji i niži vrh visine 2206 m, koji se izdiže iznad sela Nikç. Takva se situacija nalazi i na novijim kartama i digitalnim kartografskim platformama. Više o ovome pročitaj u poglavlju Maja e Madhe (-> u nastavku) 
Središnji položaj grupe Shkurt-Lagojve
Ova planinska grupa ima središnji položaj u planinskom prostoru zapadno od dolina Ropojane i Fusha e Runicës, jer se od nje zrakasto širi nekoliko prokletijskih planinskih grupa: Trojan-Popadija, Karanfili-Brada, Golishit (ide paralelno s kanjonima dviju Cijevni), prema jugozapadu nastavlja se grupa Radohimës, a preko Pećkog prijevoja (qafa e Pejës) povezana je i s najvišom prokletijskom skupinom Populk, s vrhom Maja Jezerce. Grupa Karanfili-Brada zapravo je grebenski ogranak grupe Shkurt-Lagojve. 
Položaj grupe Shkurt-Lagojve i drugih prokletijskih planinskih grupa u okruženju
ENGLISH SUMMARY: Shkurt-Lagojve-Madhe mountain group- 
Pogled s grebena Trojana na vrhove grupe, u rano proljeće
Ime (Etimologija)Kako ova planinska grupa nema tradicionalno zajedničko ime, uvjetno sam ga negdje oko 2006. godine nazvao ("radni naziv") prema vrhu Shkurt centralno smještenom vrhu u odnosu na grebene ove grupe i koji je dominantno položen u panorami grupe, gledajući ju iz smjera jugoistoka (s tzv. "Pećkog puta"). No barem je još jedan, a najvjerojatnije su i dva vrha u grupi viši od njega. Viši je vrh Maja e Madhe. I dok su u vezi visine vrha Lagojve ranije postojale dvojbe, sada prevladava mišljenje da je i on viši od Maje Shkurt. Zbog pojedinih nedoumica oko pojedinih naziva (Madhe ili Shënikut; Lagojve, Lagojvet ili Langojvet) i točnih visina, nastaviti ću pisati o ovoj grupi, koristeći radni naziv "Grupa Shkurt-Lagojve-Madhe".
Zanimljiv zapis ostavio je talijanski istraživač planina Piero Ghiglione (knjiga Montagne d'Albania. Distaptur, 1941.), koji u više navrata u svojoj knjizi, vijenac šiljatih vrhova zapadno od dolina Ropojan i Fusha e Runicës naziva grupom Lagojvei (Gruppo Lagojvei (2426-2499 m.)), ili vrhovima Maje Lagojvei (vette della Maja Lagojvei), te navodi visine tih vrhova - od istoka prema zapadu: 2385 m., 2450, 2466, 2422, 2498, 2302, 2398 m. Također, on u tu grupu ne uključuje Gosdiens, niti Nigvacit, vrhove koji gravitiraju Ljepuši i Nikču. U nastavku teksta nigdje izričito ne spominje vrh Lagojve niti njegov vrh. Njegov se naziv odnosio isključivo na taj jedinstveni niz vrhova uz te dvije doline, Pogledaj njegove fotografije u poglavlju -> Povijesni pregled. Iz druge, jugoslavenske perspektive, dr. Branimir Gušić (članak Brada u Prokletijama, Naše planine 1964., br. 3. str. 49-67) zapisuje kako lokalno stanovništvo Gusinja zove imenom Brada cijelu grupu visokih vrhova zapadno od Ropojana, koja seže i dalje na jug od grebena Karanfili-Brada / Vezirova Brada i južnije od Ropojanskih vrata. Gušić o tome piše:
Valja dodati kako ova planinska grupa ima središnji položaj u planinskom prostoru zapadno od dolina Ropojane i Fusha e Runicës, jer se od nje zrakasto širi nekoliko prokletijskih planinskih grupa: Trojan-Popadija, Karanfili-Brada, Golishit (ide paralelno s kanjonima dviju Cijevni), prema jugozapadu nastavlja se grupa Radohimës, a preko Pećkog prijevoja povezana je i s najvišom prokletijskom skupinom Popluk - s vrhom Maja Jezerce. Grupa Karanfili-Brada zapravo je grebenski ogranak grupe Shkurt-Lagojvet-Madhe. ADMINISTRATOR |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici planinske grupe Shkurt-Lagojve-Madhe
Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain group 
Oglašavajte ovdje:
|
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS
Reljef planinske grupe Shkurt-Lagojve-Madhe, s grebenom Brada-Karanfili
Reljefna podloga: Elastic Terrain Pored visokih vapnenačkih vrhova i dubokih dolina tektonskog, ledenjačkog i riječnog podrijetla, jedno od glavnih obilježja skupine Shkurt-Lagojve je izuzetno prostrani ledenjački cirk Gropa e Koprishit. On je smješten u središnjem dijelu grupe i okružen je njezinim najvišim vrhovima.
Vrhovi u grupi Shkurt:
Maja e Madhe, 2553 m Maja e Shënikut /Šnjikut / Shnikut, 2206 m Maja Proshit / Prozmit / Prozhit / Prožmit, 2452 m Maja Shkurt / Shurc / Škurt / Skurz 2499 m Maja Lagojve / Lagojvet / Langojvet, 2545 m (stariji podaci navode 2540 - prvo mjerenje, i 2466 m - stare topo-karte) Maja Vukoces / Vukotzes, 2450 m Maja Xevahirit / Dževahirit, 2450 m Maja e Fortit Hilavet / Fortit / Forca, 2340 m Maja Vajushit / Vojushit / Vojušit / Vajušit, 2210 m Zastanski vrh / Maja Zastanit / Maja Ellave, 2275 m Maja Preht / Maja Mreht 2466 m Maja Nigvacit / Nigavcit, 2412 m Maja Brinja e Lisit, 2263 m Maje Gosdines / Gosdienes / Hotski vrh / Maja e Hotit, 2269 m Maja e Sqapit / Sjapit, 2450 m Maja Arapit 2218 m 
|
Reljef planinske grupe Shkurt-Lagojve, s grebenom Brada-Karanfili i okolnih grupa
Bez obilježenih područja. Reljefna podloga: Elastic Terrain 
Maja Shkurt
Naslovna fotografija
Pogled s grebena između Trojana i Popadije (nazire se dio toga grebena pod travom) na vrhove iz grupe Shkurt-Lagojve: Zastanski vrh (po dubini u sredini, lijevo), te u pozadini Maja Vukoces, Preht i Lagojve. 
Pogled na Prokletije s katuna Bindže, podno komovske Planinice
Izraženi krški reljefni oblici u podnožju Maje Shkurt
|
Panoramski pogled na vrhove grupe Shkurt-Lagojve i dio grebena Karanfili-Brada (u nastavku, lijevo)
Pogled iz smjera Trojana
Pogled iz smjera Trojana
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Čobani u katunu Buni Rrethi Vukoces
|
Dolina Vajusha / Vojuša
Ostaci stočarskih stanova |
Povijesni pregled
Pogled u Grbaju iz Dolje - Branimir Gušic - NP 1964. br 3. Članak: Brada u Prokletijama
Lanac Lagojvei
Izvorni naziv: Catena dei Lagojvei; Izvor fotografije: Piero Ghiglione (knjiga Montagne d'Albania. Distaptur, 1941. |
Vrhovi grupe Lagojvei
Izvorni naziv: Torri di Lagojvei; Autor fotografije: Piero Ghiglione (knjiga Montagne d'Albania. Distaptur, 1941. |
|
Pogled na sjever
iz depresije Gropa Pejës (Pejs), u kojoj leži maleno dvojno jezerce, nedaleko od prijevoja Qafa Pejës. Na horizontu se nižu vrhovi grupe Shkurt-Lagojve: Koprishtit, Shkurt, Lagojve, L3, Vukoces, koji se dižu nad dolinom Fusha e Runicës. |
Po planini i po kraju
1 DUŽ DOLINA ROPOJAN I FUSHA E RUNICËS
ROPOJAN - SHTARS - FORTIT - VUKOCES - FUSHA E RUNICËS - SHKURT - KOPRISHTIT - PROSHIT - QAFA PEJËS
Liqeni ë Geshtarës
|
|
Ropojanska vrata
|
Ropojanska vrata je ime usjeka koji razdvaja južni kraj skupine Karanfili-Brada od Maje Fortit. Istovremeno, to je i prijevoj između dolina Grebaje i Ropojan koji planinar-pješaka može proći, no s ropojanske strane put je zapušten, strm i vrlo zahtjevan - nikako se ne preporučuje planinarima bez iskustva. Prijevojem prolazi i crnogorsko-albanska granična linija. Starije ime Ropojanskih vrata bilo je Vratnice, a nadjenuo im je to ime u 20. stoljeću dr. Fran Kušan. Zabilježen je i albanski naziv Viat ë Nils (Nilsov prolaz).
Dr. Branimir Gušić opisao je 1964. godine svoj raniji prolazak Ropojanskim vratima, zabilježivši i naziv Gryka ë Lakojet za Ropojanska vrata, ali također i dajući zanimljivu pozadinu porijekla imena Lagojve: S očišćenoga zapada sunce je prodiralo među raskidane magle i crtalo svoje zlatne šare i tamne sjene na tim snježanicima i dubokim raspuklinama njenih razlomljenih i nepristupačnih okomitih strana. Blizu same granice bijela kapa svježeg snijega bljeskala se u zalazećem suncu i krunila glavicu najvišeg vrha ovog nepristupačnog i do tada nepoznatoga svijeta. Pa kad sam onda jednom iz Ropojanske doline od Jezerca (Liqueni Geshtarës) ušao u taj hladan svijet okomitih stijena, tamnih raspuklina i odbojnih snježanika, prelazeći samom graničnom crtom podno prijeteće Maja ë Fores (vrha od snage) kroz Ropojanska vrata, ili kako ih domaći lovci zovu Gryka ë Lakojet (pasji prelaz, od imenice lakoj što označava brzoga lovskog psa) i sašao u najslikovitiji dio naših Prokletija, u Grbajski Zastan, čežnja da uđem među ove stijene, da upoznam skrovite cirkove njihovih vrhova nije me ostavljala. Kroz godine uvijek sam ponovo ovamo navraćao otkrivajući za me uvijek nove i neočekivane ljepote i doživljaje. IZVOR dr. Branimir Gušić: Brada u Prokletijama. Članak. Naše planine 1964., br. 3. str. 49-67 ZABILJEŽENA IMENA Ropojanska vrata - Vratnice - Viat ë Nils - Gryka ë Lakojet 
Pogled na Ropojanska vrata s Volušnice
Ropojanska vrata
Pogled na prijevoj Ropojanska vrata i stjene Maje Fortit (ljevo) i Karanfila (desno). |
Ropojanska Vrata
Prijevoj između Maje Fortit - Force (desno) i Južnog Karanfila (lijevo). Vide se s lijeve strane kada se penje na grebajski Zastan. Autor: Kamil, srpanj/jul 2008. |
Maja e Fortit Hilave - Forca NADMORSKA VISINA: 2340 m
Maja Fortit i Ropojanska vrata
Pogled iz grebajskog Zastana; Autor: Kamil, srpanj/jul, 2008. 
Pogled iz doline jezera Shtars (Liqeni Shtars, Gštars)
Lijevo je Maja e Fortit, u sredini Ropojanska vrata i desno Karanfili. |
Imena koja se koriste za ovaj vrh su: Maja e Fortit, Forca, Maja Forca Hillave. Također je zabilježeno i ime Maja Forcs (izv: M. Marković / Ž. Poljak, 1963.). Neobično je da dr. B. Gušić, inače dobar poznavatelj albanskog jezika i malisorskih plemena, u više navrata (članak iz 1964.) bilježi ime ovoga vrha kao Maja Fores (Vrh od snage), iako se u standardiziranom alb. jeziku snaga, odn. sila kaže forcës. Njegovo očito svjesno ponavljanje toga naziva bez slova "c" moglo bi značiti da ga možda lokalno stanovništvo ili njegov tadašnji sugovornik(-ci) nije čujno izgovarao, ili se radilo o lokalnom dijalektu, ili pak neki treći razlog.
Vrhe je prepoznatljiv po širem zaravnjenom vršnom dijelu na kome se nalazi livada sedlastog oblika. Maja Fortit djeluje impozantno na sjevernoj strani iznad Ropojanskih vrata, a još impozatntnija je njegova istočna strana gdje se njegove stijene vrlo strmo izdižu od dna doline jezera Shtares (Gštars) i gdje njegova visina dolazi do izražaja, kao što je to slučaj s njemu susjednim sjevernijim Karanfilima. Fortit je od Južnog vrha Karanfila (Maja Keqe, 2441 m), svoga prvog susjeda prema sjeveru, razdvojen Ropojanskim vratima. Preko toga prijevoja prolazi staza koja povezuje dolinu Ropojan (i dalje Fushu e Runicës) s Grebajama. Također između Fortita i Karanfila prolazi albansko-crnogorska granica. Stariji svjedoci tvrde kako su na spomenutu livadu nekada stočari iz sela Lepushë izvodili janjad koja bi tu na vrhu boravila cijelo ljeto i u tome razdoblju izrasla u prave ovce. Vodu je blago imalo u velikom sniježniku. Ako je ta priča istinita i ako se zaista radi o Fortitu, za današnje generacije ostaje enigma kojom su to rutom izvodili ovce na livadu na vrhu. Ovce se danas mogu vidjeti, ali obično u njegovom podnožju, gdje također postoji sniježnik gdje utažuju žeđ. Naime, Maju Fortit opisuju kao jedan od težih vrhova za uspon. Penjan je i ranije alpinistički (npr. od strane Ropojanskih vrata), ali su se oko 2010. na njega uspeli i planinari iz Plava bez pune alpinističke opreme i njihove se fotografije s uspona mogu vidjeti na slijedećoj poveznici: ARHIVA, Maja Fortit 2340 mnv, 27. okt. 2013.god. Oni su izveli trasom koja djeluje najprikladnija za planinarski, i ne alpinistički uspon, no i ta je trasa također opasna i zahtijeva veliki oprez i stalno korištenje ruku. Na vrh su se u vrijeme komunističke Albanije penjali pripadnici albanske vojske, i kao što je to već rečeno lokalni stočari. Planirari iz Plava tako su prilikom uspona naišli na betoniranu bodljikavu žicu i armaturu u stijeni. Na Fortitu se nalazi špilja koju su istraživali i oznakom obilježili poljski speleolozi. IZVOR: A. Reković; PSD "Plav", i dr. |
Pogled s ruba udoline Fusha e Runicës prije spusta ka periodičkom jezeru Shtars
U pozadini se (od lijeva na desno) nižu vrhovi: Shkurt, Vukoces, Fortit i dalje Karanfili.
U pozadini se (od lijeva na desno) nižu vrhovi: Shkurt, Vukoces, Fortit i dalje Karanfili.
|
Maja e Vukoces
Igra svjetla i sjene oko vrha Vukoces čija se prepoznatljiva silueta uzdiže strmo nad dolinom Ropojan. |
|
Pogled s grebena Bjeljiča
Veličanstven pogled na vrhove grupe Shkurt i Karanfle pruža se s planinarske staze koja od ropojanskog Zastana vodi na Maju Rosit. S lijeva na desno: Prozhmit, Madhe, Shkurt, Vukoces, Lagojve (posljednji u pozadini) i Fortit. |
Maja Vukoçes
Pogled iz Ropojana na sjevernu stanu Maje Vukoçes
Maja Xevahirit
Pogled iz gornjeg dijela grebajskog Zastana. Autor: Kamil; kolovoz/avgust, 2008. "Zbrka" oko vrhova Vukoces, Koprishtit i Xevahirit Mnogim planinarima koji su početkom 21. stoljeća penjali vrhove oko grebajskog Zastana dogodilo se da su ispenjali neki vrh za koji su pomislili da mu znaju ime, da bi se potom dogodilo da ih netko ispravi i tvrdi kako se radi o drugom vrhu, ili krivom imenu. Neki se pozivaju na imena zapisana na vojnim topografskim kartama, ali iskustvo nas uči kako na njima ima i dosta pogrešaka, a posebno se to vidi na kartama koja prikazuju prokletijska područja - ona uz nekadašnju albansko-jugoslavensku granicu, te također cijele albanske Prokletije. Suvremeni način života, i promjena sistema, posebno u Albaniji, uzrokuju promjene koje su dovele do iseljavanja ruralnog stanovništva u gradove i inozemstvo, i time gubitak toga autohtonog stanovništva koje je nosilo memoriju na ove planine i njezine toponime. Danas uz rijetke stočare na planini, njezine toponime obično još čuvaju samo planinari - ali i tu valja biti oprezan da se ne nameću umjetni nazivi, već da se nastoji istražiti i očuvati tradicionalna imena. Najviše "prijepora" prouzročio je vrh koji se nalazi južno od grebajskog Zastana i koji dominira svojom zdepastom masom. Na jednim kartama je upisan kao Vukoces, na drugima kao Koprishtit, lokalni planinari ga nazivaju Xevahirit (Dževahirit). Krenimo metodom eliminacije. Za početak krenuti činjenicom da se na krševitoj terasi iznad udoline Fusha e Runicës nalazio katun Buni i Rrethi Vukoçes. Stoga je najlogičnije da je ime Maja e Vukoçes dobio vrh koji se uzdiže i dominira nad tim katunom (za ovu priču sada manje važno je li katun dobio ime po vrhu, ili je bilo obrnuto). Dakle, to je upravo onaj vrh između Fortit i vrha L3, odn. Shkurta, koji gleda, ne prema grebajskom Zastanu na zapadu, već prema Fusha Runicës i Ropojan na istoku. Za stočare iz Runice, taj vrh Xevahirit, koji iz Grebaja i grebajskog Zastana izgleda masivno, u njihovoj perspektivi samo ponegdje "proviruje" iza Vukoçesa. Je li možda do zabune moglo doći jer je za stočare iz Lepushë (dakle oni koji gledaju i razmišljaju iz perspektive grebajskog Zastana) taj vrh (Vukoçes) bio zakriven širokom masom Xevahirita, a znajući da se iza u udolini nalazi katun Vukoçes, nazvali su zapravo taj Xevahirit imenom Vukoçes? Ili su to ime tako zapisali kartografi, te možda i pogriješili? Na velikoj oslikanoj panoramskoj slici u Domu u Grebajama kao Maja Škurt obilježen je vrh koji danas svi znamo kao Lagojve, a kao Koprištit obilježen je vrh koji lokalni planinari zovu Xevahirit. Tako i u knjizi Grbaja (Branko Kotlajić, Radonja Šekularac, 2003.) autori nazivaju Koprištitom vrh koji lokalni planinari nazivaju Xevahirit. Da bi zbrka bila još veća, na službenim-turističkim topografskim kartama (Bashkia Malesia e Madhe), izrađenim uz suradnju švicarskih i austrijskih NVO, postavljenim u Albaniji uz prometnice, uz kotu 2499 m (bio bi to Shkurt) upisan je vrh Maja e Lagojve. Na temelju svega, očito je koji je vrh Xevahirit, a koji Vukoces. Ostaje enigma imena Koprištit (Koprishtit), odn. otkuda je došlo do zabune i njegova smještavanja (u kartografiji i publicistici) među vrhove iznad Grebaja, a ne južnije od Shkurta, u blizini prijevoja Koprishtit. |
Kako se ime vrha često izgovara kao vukočes - na što ukazuju i povijesni izvori - tako bi najispravnije bilo pisati njegovo albansko ime kao Vukoçes (s albanskim slovom "ç"). Upravo tako ga piše i talijanski istraživač planina Piero Ghiglione (knjiga Montagne d'Albania. Distaptur, 1941. PDF; str. 50), koji spominje buni i Vukoçes. No iz pragmatičnih razloga najčešće se piše Vukoces.
S druge strane Branimir Gušić ovaj vrh naziva Vukotzes - što bi kazivalo da se izgovara kao vukoces. Kao u mnogo slučajeva na prokletijskom području očito je kao i da ovdje postoje brojne varijante. Poljskome planinaru Kamilu, stočari iz albanske Lepushe rekli su kako ovaj vrh nazivaju Maja Peja (Peja= grad Peć). 
|
Buni Rrethi Vukoçes
|
Pastiri iz Nikça držali su svoje kolibe na prostranoj stjenovitoj terasi iznad doline Fusha e Runicës i doline jezera Gshtarës, i pod vrhom Vukoçes - danas na albanskom teritoriju. Ti su se stanovi zvali buni Rrethi Vukoçes (varijante: buni Rethi Vukotzes, Stani Vukotzes, buni Reti Vukočes). Inače su klimentski pastiri iz Nikça imali još jedan katun u dolini Ropojan, stani ili buni Kodrs Nikčet - poviše Ropojana, na strani koja i danas nosi naziv Kodra Nikčes (= Nikčeva glavica / brdo).
Pastiri iz katuna buni Rrethi Vukoçes izlazili su sa svojom jalovom stokom također i preko Ropojanskih vrata (Nilsovoga prolaza "viat ë Nils") na Pjeskovitu dolinu gropa Ljugu Zalit, strmu teško prolaznu stranu na istočnim padinama vrha Maja Bals u masivu Brade (Karanfila). Oni su bili jedini koji su izdizali na ovaj masiv iz doline Ropojan, za razliku od ostalih koji su to činili iz Dolja (Ljuljaševići), naselja na početku grebajske doline. IZVOR B. Gušić, 1964. 
|
|
Fusha e Runicës
|
Na sjeverozapanom dijelu doline nalazio se katun Stanet e Runices (Stanet e Runicës), od kojega je do danas ostao samo jedan stočarski stan.
|
Maja Shkurt |
KORDINATE 42.47983895413386, 19.75941625716285 NADM. VISINA 2499 m
|
Uobičajen pristup podnožju Shkurta iz doline Runice
Izlazak iz vrlo krševitog područja u podnožje vrha Shkurta
Maja Shkurt
Pogled iz katuna Stani Koprishtit; Autor: Kamil; kolovoz/avgust, 2008. 
Pogled na vrh Maja Shkurt s vrha Langojve
Iako stara vojna jugoslavenska karta prikazuje nadmorsku visinu Maje Shkurt 2499 m i Maje Lagojvet 2466 m, ovaj pogled s vrha M. Lagojvet pokazuje da je M. Lagojvet zapravo viši. Kombinirano mjerenje GPS-om (podnožje sjeverne stijene) i mjerenje visinomjerom (vrh) pokazali su visinu M. Lagojveta oko 2540 m. Vrh se još mora mjeriti GPS-om. Fotografija snimljena tijekom prvog uspona na M. Langojve 31.8.2009. Autor fotografije i teksta: Kamil W. (Poljska) |
Varijante imena vrha: Maja Shkurt, Maja Shkurts, Maja Shkurs (zabilježio Gušić, 1964.), Škroza.
"Službeno" (topo-karte) vrh je visok 2499 m. Sahit Saljo Hott zapisao je da su GPS-uređajem na vrhu izmjerili visinu od 2501 m). Toponim Shkurt nisam uspio pronaći u starijim zapisima kroničara, putopisaca i znanstvenika o ovome području. Najbliži tomu je karta B. Nopcse objavljena 1910. godine na kojoj je zapisan naziv Škroza. Međutim, Nopcsa je na toj karti zamijenio mjesta vrhovima Škroza i Vukočes - u odnosu na njihov raspored kakav danas poznajemo. Slijedeći je zapis britanskog penjača C.M. Sleemana, jednog od trojice koji su se prvi popeli na Maju Jezerce 1929. godine, koji u opisu vrhova koji se s njega vide navodi i izvjesni vrh Shkroz (Perhaps the finest of all the peaks in sight was Shkroz, which rose in the distance as a fine rock pyramid rather to the N. of W. Sleeman, 1930.). Također je nejasno kako je vrh dobio ime, i to je još jedan od brojnih prokletijskih toponima koje valja provjeriti na terenu. Inače, riječ shkurt na albanskom ima značenje februar/veljača, ali i kratak, kratki, skratiti. Sličan oblik shkurtë/shkurta može značiti prepelica, ili obeshrabriti se, klonuti, strepiti. Shkurte je vrsta košulje. Shkurte je također osobno ime. U glavi mi se motaju mnoge mogućnosti od kojih je možda neka točna - ili su pak sve krive. Je li ime vrh mogao dobiti jer je gledano iz Grope Koprishit ili Maje Jezerca njegovo tjeme zaravljeno i prostranije, gotovo odrezano - skraćeno? Jesu li se tu gnijezdile prepelice koje su lokalni ljudi lovili? Je li postojao neki događaj ili zimski uspon po kojemu bi vrh dobio naziv "Februarski" (veljača)? I tako dalje ... 
Duboke krške jame i škrape u kojima se snijeg i vlaga zadržavaju najveći dio godine, omogućuju preživljavanje žaba, čak i na visinama od 2000 metara - poput ovoga primjerka na padinama vrha Shkurt.
|
Šiljati bezimeni vrh na bočnom grebenu Shkurta
|
|
Maja e Koprishtit |
NADMORSKA VISINA 2363 m
|
|
Položaj, ali i samo postojanje vrha Koprishtit (Maja e Koprishtit, Maja e Koprishit, Koprištit) svojevrsna je enigma. Mnogi su ga zamijenjivali s vrhom Vukoces odn. Xevahirit iznad grebajskog Zastana. Nema ga zapisanog na niti jednoj karti, a niti internetska pretraga ne daje mnogo odgovora. U posljednje se vrijeme ustalilo korištenje imena Koprishtit (Maja e Koprishtit) za vrh koji se nalazi na sjevernoj strani (u smjeru maje Shkurt) prijevoja Koprishtit - onoga koji povezuje dolinu Runice i uvalu Gropa Koprishtit.
Inače, pridjev koprishtit nosi još nekoliko toponima u ovome kraju. Iznad Lepushe, južno od prijevoja Bordolecit, nalazi se zaselak Koprishtit, odn. Kuprishtit sa samo par kuća - stočarskih stanova. Čine ga Kuprishtit i poshtëm i Kuprishtit i sipërm (prev: Donji K. i Gornji K.). Stanovi su ime vjerojatno dobili prema ledenjačkom cirku (kuloaru) Koprishit, na kome se nalaze, s juga zatvorenom vrhovima Maja e Berizhdolit (1980 m) i Maja Mridzit (1951 m) - tu izvire više manjih vodotokova o kojih nastaje Seljčanska Cijevna. Pod tim vrhovima prostire se više prostranijih livada koje nose imena: livadhet Koprishtit, livadhet Goljupit, i dr. Tu, iznad zaselka u istoj planinskoj grupi Golishit, između vrhova Berizhdol i Mridzit nalazi se prijevoj qafa e Koprishtit (ili Kuprishtit; 1895 m), kojime prolaze stočarski put od Lepushë do Vukelja i dalje Nikča i Thethija. I naposlijetku, tu je Gropa e Koprishtit, prostrani ledenjački cirk u središtu grupe Shkurt-Lagojve-Madhe, na kojem se nalaze i kolibe katuna Stanet e Koprishtit (Stani Koprishtit). Prijevoj kojime se oduvijek pješačilo između ovoga kuloara te doline Runice s istočne strane, također nosi ime qafa e Koprishtit. 
Maja e Koprishtit (2363 m)
Pogled prema vrhu Prožmit, ispred kojega se nalazi niži vrh (2394 m) grebenski povezan s Prožmitom. Između toga vrha i vrha Koprishtit (desno) nalazi se prijevoj Qafa e Koprishtit. Istočnije od Maje Koprishtit (u prednjem planu lijevo) nalazi se vrh visine 2291 m
|
NEKA RAZMIŠLJANJA O ZNAČENJU IMENA
Kopra, kopr na albanskom znači kopar, koper, dil, slatki januš (biljka - ljekovita, npr. koristi se za liječenje bubrežnog kamenca). Riječ asocira na slavensku riječ kopriva, ali, kopriva se na suvremenom standardnom albanskom kaže hithër. No kopar se u dijelovima Albanije zove i netërza e rëndomtë (u prijevodu obična kopriva), a u Skadarskom okrugu - ovdje na sjeveru Albanije, naziv za kopar je i neterz. |
Qafa Koprishtit
|
Qafa e Koprishtit je prijevoj između Kote 2394, na grebenu vrha Maja e Prozhnit i vrha Maja e Koprishtit. Iz razloga što se nalazi uz greben vrha Prozhmit, neki autori ovaj prijevoj nazivaju i Qafa e Prozhmit, jednako kao i obližnji prijevoj (malo jugozapadnije) između vrhova Madhe i Prozhmit. Prijevoj je nešto niži od 2200 m.
U Albaniji nije neuobičajena pojava da isto ime nose različiti, a susjedni planinski prijevoji. Razlog tomu je što su oni često nazivani jednostavnom "metodom" - prema odredištu ili polazištu na određenom putu - tako npr. prijevoj od Thetha prema Valboni nosi naziv qafa e Valbonës, jednako kao i onaj od Ropojanskog Zastana prema Valboni, prijevoji prema vrhu maja Jezerce, pa i s više strana, obično se zovu qafa e Jezercës, itd. 
Pogled prema prijevoju Koprishit iz podnožja Maje Shkurt
Ostaci pastirskih stanova i kamenih ograda torova na stazi koja vodi od doline Runice (vidi se u podnožju) prema prijevoju Koprishit.
|
Baron Nopcsa opisao je svoj prijelaz preko prijevoja Koprishtit (NOPCSA, Franz Baron: Aus Šala und Klementi. Daniel A. Kajon Verlag. Sarajevo, 1910.): Nakon završetka popravka cipela, nas četvero smo krenuli. Dok su muškarci paradirali samo s puškama, planinka je nosila moje košare, koje su bile prilično opterećene uzorcima stijena, sve do prijevoja (2190 m). Uspon iz Buni Rethi Vukoces na Ćafu Koprištit bio je vrlo poučan zbog lijepo zaobljenih vapnenačkih litica koje tvore takozvane okrugle grbine (usp. Tabl. XIII. Sl. 26). To neosporno ukazuje na to da se ledenjak nekoć spuštao od Ćafe Pejs do Buni Rethi Vukočes u dolinskoj brazdi Rudnice i Ropojana, koji je ispunio cijelu depresiju u sredini, sve do 2100 m nadmorske visine kod Rudnice, debljine gotovo 500 m. Zaobljene grbine (izbočenja terena, op. adm) nisu ograničene na Ćafa Koprištit, kao što se može vidjeti iz naše bilješke na stranici 39; ponavljaju se na mnogim prijelazima od 1800 do 1900 m nadmorske visine; na drugim mjestima se uzdižu još više. Iz ovoga se može zaključiti da su Sjevernoalbanske Alpe tijekom svog ledenog doba, kako je to istaknuo Viquesnel 1) i Cvijić, 2) ponovio, ali bez iznošenja novih podataka, nosile veliku, koherentnu snježnu i ledenu kapu koja je prekrivala mnoge četvorne kilometre. Ovaj ledeni pokrov morao je poslati ogromne ledenjake u doline Vukli, Vuthaj i Boga. Bazen gdje se gomilao materijal ledenjaka Vukli očito su tvorili Gropa Livadit Bogs, Gropa Dobranca, 3) Gropa Kložnit i Gropa Koprištit. Ledenjak Vuthaj hranio se od udubina u Lićeni (jezero) Pečakećitu, Maji Thores, onoj Lugu Gradsa i onoj u podnožju Maje Ethe. Koliko su se dva ogromna ledenjaka spustila, za sada se ne može reći. Ipak bih želio napomenuti da je zapadno od Jame (pored Nikšija) na oko 1200 m n.v. pojavljuju se veliki blokovi koji su ostaci čelenke moćne morene koju je ledenjak iz Grope Koprištit gurnuo ispred sebe. Manji ledenjaci oblikovali su Lugu Popluks (dolinu Popluks, op. pr.) u smjeru Selimaja u dolini Valbone i udubljenja Gropa e Radohins i Gropa e Bors u smjeru Proni Thata. Glacijacija doline Thethi čini mi se malo vjerojatnom, jer prvo nema većih udubljenja (depresija - gropa, op.) na području ove doline - samo se mala Gropa otvara prema jugozapadu na zapadnoj padini Maje Jezerca, i drugo, padine doline Thethi previše su strme da bi ledenjak u koherentnoj masi mogao doći do dna doline. REFERENCE 1) Journal d’un voyage dans la Tuquie d’Europe 207. 2) Mitteilungen der Geographischen Gesellschaft in Wien 1904 177 ff. 3) Wukli, Gropa Liwadit. Dobranza. |
Kota 2291 (Maja Dherve?)
Pogled na Kotu 2291 s uspona na Shkurt
|
Krševit teren između padina Kote 2291 m i Maje Shkurt
|
|
Barun Nopcsa spominje (1910. godina) izvjesni vrh Maja Dherve, kraj kojega je prošao uspinjući se od katuna pod Vukočesom prema prjevoju Koprištit. Međutim, toga vrha nema na kartama koje se danas koriste, niti ga spominju u literaturi i publicistici.
Naziv Fuscha e Runices (Rudnitzes) je već Ami Boué pokušao dovesti u vezu s albanskom riječi »ruda«, kojom se označuju ugojene ovce, koje se zbog svoje debljine teško penju uza strme strane, pa se uglavnom zadržavaju na rudini proplanku. B. Gušić piše kako su mu to potvrdili i tamošnji pastiri, koji u svojoj tradiciji pamte da je ova planina od pamtivijeka služila za ispašu. Nopcsa, je mislio da taj naziv možda dolazi od slavenskoga "rudnica", mjesto gdje se kopa ruda, te je s tim dovodio u vezu nalazište pirita, koje se od koliba Reth Vukotces povlači prema Maja Dherve. Nopcsa opisuje gdje se otprilike nalazi taj vrh: Odmah ispod Ćafe Koprištit naišao sam neočekivano, na strmim padinama Maje Dherve, doista na nekoliko moćnih ležišta crvene željezne rude, čiji će se istočni nastavak dogoditi ispod Buni Rethi Vukoces i koji je vjerojatno osiguravao sirovinu za rudarstvo, na što sugerira naziv Rudnica na Fusha Rudnices i gdje bi deponije i danas trebale biti prepoznatljive ... Naporan uspon na Ćafa Koprištit bio je nagrađen veličanstvenim pogledom na pogranično područje Crne Gore. Pred našim nogama bila je velika udubina Grope Koprištit uokvirena vrhovima Maja Proznit, MajaSn Niku, Popdhuka, Maja Lokojet i Maja Dherve, i otvorena prema Nikšiju između MajeSn Niku i puno nižeg Popdhuke. Iz crno-bijele fotografije koju je objavio u svojoj knjizi (Iz Šalje i Keljmenda, 1910.) može se vidjeti da se Nopcsa uspinjao uz vrh visok 2291 metara (Kota "2291"), što je i najlogičniji put koji vodi od katuna prema prijevoju. Na novijoj fotografiji u boji, na padini toga vrha, može se uočiti pojas crvenkastog vapnenca. Čisti vapnenac bijele je boje, a upravo od minerala željeza - koje spominje i Nopcsa - on postaje žućkast ili crvenkast. Iz navedenoga, moglo bi se zaključiti kako je velika vjerojatnoća da Nopcsa, kada piše o vrhu Maja Dherve, misli na vrh s kotom 2291 m. No, ipak je nejasno podrazumijeva li Nopcsa pod tim imenom također i još više grebensko područje, koje se prostire u smjeru Grope Koprishtit - vrh koji danas zovu Maja e Koprishtit, jer Nopcsa spominje kako je "Maja Dherve" jedan od vrhova koji okružuju Gropu Koprishtit. |
Prijevoj Koprishtit; zaobljene vapnenačke stijene podno prijevoja
Izvor fotografije: Franz Baron Nopcsa: Aus Šala und Klementi. Daniel A. Kajon Verlag. Sarajevo, 1910. 
Padina vrha (Kota 2291) na kojoj je vidljiv sloj crvenog vapnenca.
|
Qafa e Prozhmit
Prijevoj između vrhova Maja e Madhe i Maja e Prozhmit.
Maja e Prozhmit / Prožmit / Proznit |
NADMORSKA VISINA 2452 m
|
Nopcsa je 1910. godine zapisao naziv vrha Maja Prožnit. Talijan Piero Ghiglione zapisuje 1941. godine Prozhmit. Vrh je visok 2452 m (neki GPS-uređaji planinara koji su se na njega uspeli zabilježili su 2451 m).
Maja e Prozmit
Pogled na prijevoj Qafa Koprishtit (lijevo) i Maja Prozhmit (u sredini). Autor: Kamil; kolovoz/avgust, 2008. |
Maja e Prozmit, ranojutarnji pogled na vrh iz uvale Fusha e Runicës
|
Maja e Proshit / Prošit |
NADMORSKA VISINA 2412 m
|
|
Vrh je visok 2412 m (neki GPS-uređaji planinara koji su se na njega uspeli zabilježili su 2413 m).
|
|
Proljeće na vrhovima iznad grebajskog Zastana Pogledom iz smjera doline Grebaje dominira vrh Maja Lagojve. Ispred njega desno je Maja e Zastanit, iznad grebajskog Zastana, a lijevo Maja Preht. |
2 VRHOVIMA IZNAD DOLINE GREBAJE
LIVADE GREBAJE - GREBAJSKI ZASTAN - ZASTANIT - XEVAHIRIT - LAGOJVE - PREHT - L3
|
Grebajski Zastan
Na grebajskom Zastanu
Maja Lagojvet (desno) i ostali vrhovi koji koji okružuju najviši dio grebajskog Zastana. Na fotografiji je pogled s prijevoja Gruk e Zastane (gryka - ždrijelo, procijep) kada se izlazi na Zastan iz smjera Ljepushe. Autor: Kamil; kolovoz/avgust, 2008. 
Pogled iz Grebajskog Zastana
|
Grebajski zastan je kamenita udolina, zapravo širi padinski prostor (zbog različitih nivoa), iznad šume Grebaja, s nešto zatravnjenih dijelova - travnatih polica i jaruga. Okružena je vrhovima Vajushit (Vojušit)/Zastanit, Karanfili, Fortit, Xevahirtit, Preht i Lagojvet, a njome prolazi albansko-crnogorska granica. Zbog toga je prije promjena 1990-ih godina viši dio Zastana dio bio nedostupan posjetitejima iz smjera Grebaja. Gornji dio Zastana je blaže nagnut i ispunjen je vrtačama, sniježnicima, siparima, brijegovima, dok je dio prema dolini Grebaje znatno strmiji. Pod granicom u zaraslom siparu nalazi se izvor vode. Nekadašnji katun je zapušten.
Od Planinarskog doma u Grebajama i ulaza u Nacionalni park ima oko sat i pol do dva uspona do Zastana (stazom od Treće grebajske livade , kroz šumu i podnožjem Južnog vrha Karanfila), koji je česta ishodišna točka za okolne vrhove i pristup do Ropojanskih vrata. Zastanu je moguće prići iz s albanske strane, iz smjera Lepushë zaleđem Vojuhita, bez spuštanja u Grebaje. Kada se iz planinarskog doma gleda na padne Zastana, na njemu (radi se o visinama oko 1800 m - gdje je stajala granična piramida) uočava se zelena kosina koja je ljude podsjećala na pticu raširenih krila, odn. orla u uzletu, pa je ona dobila ime "Krilati orao". Na grebenskoj karti iz 2003. godine (Branko Kotlajić, Radonja Šekularac: Grbaja) naviše od Zastana upisano je ime vrha Ostrog, s navedenom visinom 2412 m, koji je prikazan kao vrh sa zajedničkim grebenom s vrhom Maja Vojušit (2210 m). Međutim pretragom knjige istih autora, ali i ostalih izvora nisam nigdje uspio pronaći drugi spomen toga toponima. |
Maja Zastanit (Maja Ellave / Maja e Edhave - Jareći vrh (?))
|
Visina vrha Maja Zastanit je 2275 m. Dobio je ime po grebajskom Zastanu u njegovu jugoistočnom i istočnom podnožju. Neki vrh nazivaju i Ellave, kao što stazu u njegovom sjevernom podnožju – onu kojom se uspinje iz Grebaja na katun Vajušu – ponekad zovu Shtegu i Ellave. No, jedan sugovornik iz Vuthaja (Vusanja), i govornik albanskog kao materinjeg jezika, rekao je kako je zapravo pravo ime staze Shtegu i Edhave, u prijevodu "Jareća staza". Analogno, moguće je onda da je i drugo ime Zastanskog vrha onda Maja e Edhave, odn. "Jareći vrh".
Uspon na Zastanit 2275mN/V - Prokletije
Datum objave: 17.9.2020. Autor: Svetlim Nocu |
Maja Xevahirit (Dževahirit) |
NADMORSKA VISINA 2450 m
|
|
Naziv vrha Dževahirit dolazi od osobnog muškog imena Dževahir, ili ženskog Dževahira. Na albanskom se piše Xhevahirit.
Milan Vujović iz PD "Mala družina" zapisao je 2017. godine (POVEZNICA) kako je ovaj vrh prvi put penjan u kolovozu/avgustu 2006. g. Popeli su ga alpinisti iz Slovenije (OPIS) misleći da su popeli Maju Koprištit. Dvije godine kasnije 29.6 2008. penju ga i dva člana PSD "Prokletije" iz Plava (A. Reković, H. Musić) misleći da su popeli Maju Fortit. Tek u trećem penjanju ovog vrha od strane istog planinarskog kluba na ceduljici u plastičnoj boci na vrhu je pravilno upisan naziv vrha. Vrhu je najjednostavnije prići iz doline Grebaje, preko grebajskog Zastana. APINISTIČKI SMJEROVI Slovenački smjer (IV/II-III 26 0m), Minja. Jugoistočni smjer, Šamo,Dule,Saša Smjerovi su eksponirani. Penju se uz pomoć alpinističke opreme. IZVORI: PD "MALA DRUŽINA", AHMET REKOVIĆ (FACEBOOK) |
Maja Lagojvet (Lagojve, Langojvet) KOORDINATE: 42.48478, 19.76457; NADM. VISINA: 2545 m
Maja Lagojve
Sjeverozapadna strana Maje Lagojvet (vrh desno). Lijevi vrh je u prostoru znatno niži nego što to izgleda na fotografiji. Ova zoomirana fotografija snimljena je s dna katuna Stani Koprishtit, na ruti između grbajskog Zastana prema Maji e Madhe. Autor: Kamil; kolovoz/avgust, 2008. 
Maja Lagojve
Pogled na Lagojve s vrha Maja Shkurt. Autor: Kamil; kolovoz/avgust, 2008. 
|
O visini ovoga vrha postoje dvojbe, ili preciznije, još nema službeno provjerenog podatka o njegovoj visini. Stariji izvori i karte navode 2466 m, no drugi, noviji izvori (mjerenja GPS-uređajima planinara koji su na njega uspeli) pokazuju 2540 m i 2545 m - tom visinom on bio bi viši i od Maje Shkurt za 40-ak metara. Ovisno o položaju promatrača Lagojve zaista na brojnim fotografijama djeluje viši od Shkurta.
Allbanski planinar Endrit kaže kako Maja e Langojvet na albanskom znači Vrh lovačkih pasa, odn pasa goniča (langoj = pas gonič). Dodaje kako bi na standardiziranom albanskom naziv glasio Maja e Langojve, dok je u sjevenoalbanskom dijalektu to Langojvet. Barun Nopcsa pak, zapisuje (1910.) ime vrha Lokojet, nabrojivši ga kao jednog od vrhova koji okružuju Gropu Koprišit. Dr. Branimir Gušić zapisuje (1964.) ime vrha kao Maja Lagojve, a nešto dalje u tekstu spominje kako domaći lovci Ropojanska vrata zovu Gryka ë Lakojet (pasji prelaz, od imenice lakoj što označava brzoga lovačkog psa). Sam vrh je teško dostupan i uspon moguć samo uz vještine i korištenje alpinističke opreme. Ovo vrijedi za sve njegove strane, pa čak i za onu koja gleda na dolinu Grbaje, a koja se naočigled čini "najlakšom". 
Maja Lagojvet (desno)
Autor: Kamil PL |
Maja Preht i L3
|
Albanci iz Albanije zovu ga Mreht, dok ga crnogorski Albanci zovu Preht (oštri)
IZVOR AHMET REKOVIĆ (FB) |
|
Iznad livade Vajuše
Nad ovim malim poljem nadvili su se vrhovi maje e Vojushit (I i II; lijevo i u sredini) i maje Hotit (desno). |
3 OD GREBAJA PREKO NIKÇA DO THETHA
GREBAJSKE LIVADE - VAJUSHA - VAJUSHËS - HOTIT - JAMA - NIGVACIT - NIKÇ - MAJA MADHE - SHËNIKUT - BORDOLECIT- ARAPIT
|
Po grebajskim livadama
Dolina Grebaje nastavak je doline Dolje. U nekim izvorima ćete moći pronaći podatke da postoje tri grebajske livade, u drugima se spominju četiri, pa i pet. Razlika je u tome odakle se počinju računati livade. U prostoru, fizički, zaista ima ukupno pet livada ako se one počinju računati od Škale, ali samo tri posljednje i najviše nose brojevne nazive: Prva, Druga i Treća. Škala je glacijalna morena nekadašnjeg grebajskog ledenjaka, preko koje prilazna cesta Grebajama prolazi oštrim zavojem kako bi savladala nagli uspon. Također podno Škale, u šumi istočno od ceste, nalazi se malo poznata mala klisura Grlja s nizom malih vodopada, od kojih najduži ima oko 10 metara i odakle vodotok teče pod imenom Crna Dolja (do Grlje je vodotok imao ime Ljukovača - ljeti obično presuši). Inače, riječ škala na više slavenskih jezika i danas znači stijena, dok je u drugima ta riječ arhaična, ali se zadržala u toponimima. Također, u pojedinim kontekstima škalja znači šljunak, mljeveni kamen, kamenjar. 
Crna Dolja po izlasku iz klisure Grlja podno Škale
LIVADA ŠKALE (LIVADA ŠKALA)
Odmah po izlasku iz uspona preko morene Škala, na višem, južnom dijelu morene nalazi se livada. Tu se pod nekadašnjim vojnim objektom (kasnije planinarskim domom kluba "Karanfili" iz Gusinja i policijskim objektom) nalazi kontrolno-informativna točka i naplatna kućica Nacionalnog parka "Prokletije" i ulaz u park. Poviše karaule je Planinarski dom "Branko Kotlajić, sagrađen 1964. godne, kojime upravlja PK "Radnički" iz Beograda. Na ovoj livadi ima najviše sagrađenih objekata, a izgradnja je bila intenzivna posebno nakon društvenih promjena 1990-ih godina. Osim područja na kome se nalazi, i samu livadu nazivaju Škala. Za razliku od livada u nastavku doline, koje su položitije (ravnije), ova je na padini, te ju možda i zbog toga neki nisu ubrajali pod grebajske livade. A pored toga, pojam doline Grebaje - u njegovom najužem smislu - odnosi se na područje koje počinje tek prelaskom potoka Valušnice od Škale, u smjeru juga - i prema tomu bi slijedeća livada bila prva livada u dolini Grebaje (Grebaje u najužem smislu). LIVADA KRUG / STARI KATUN ILI GRANIČARSKA LIVADA Nakon livade na moreni Škala, od nje razdvojena uskom prugom šume, koritom potoka Valušnice (koja s llijeve strane ceste ubrzo utječe u Ljukovaču) i vrlo blagim kratkim usponom iz korita, počinje tzv. Graničarska livada, tako nazvana jer se na sjevernom rubu livade nalazila vojna karaula - danas samo njezini ostaci. Od Valušničkog potoka, koji ljeti presuši, dolina Grebaje prema jugu duga je 2 km. Danas, ovu livadu domaći ljudi također poznaju pod imenom livada Krug ili Stari katun. Ovdje se još nalazi nekoliko objekata (ugostiteljski, vikendaški), među kojima je i jedan aktivan stočarski stan čijim se domaćim proizvodima opskrbljuju okolni restorani, ali i izletnici. Na toj livadi, uz makadamsku cestu, u dubokoj sjeni nekoliko crnogoričnih stabala koje ju okružuju, nalazi se Suljova česma - posljednja pitka voda u dolini Grebaje. Prostor Suljove fontane polazna je točka za brojne planinarske ture. Na detaljnoj karti autora Poljak-Marković upisan je naziv Livadi te Kauše, pretpostavljam da bi se na albanskom moglo pisati otprilike Livadhe të Kaushë. Prema suvremenim albanskim rječnicima riječ kau znači bik, dok je npr. kau i egër divlje govedo te bi doslovni prijevod glasio Bivolja ili Goveđa livada, a ako je možda kausha žensko govedo (ovo potonje za žensko govedo samo spekuliram jer nisam siguran) - onda možda ipak Goveđa livada (?) - što ne začuđuje jer se i danas ova livada koristi za ispašu goveda (tu je i stočarski stan). Ukoliko netko od domaćih ljudi ovo čita i zna točno značenje albanskih naziva, poput naziva ove livade i Druge grebajske livade, neka se slobodno javi (op. adm). Put dalje nastavlja sredinom livade kroz pojas šume, prema Prvoj grebajskoj livadi. PRVA LIVADA Albanski naziv ove livade je Livadhe të Liqeni Grbais, ili možda pravopisno ispravnije napisano Grëbais(?) / Livadi Lićeni Grbais (Livada Grebajskog jezera), koja je ime dobila prema malom periodičnom planinskom jezeru smještenom na sjeveroistočnom rubu livade, okruženo šumom s tri strane. Jezerce je periodičko i nepravilnog oblika. Vodu dobiva od potoka iz Prve i Druge grebajske livade i obično ljeti presuši, kao i njezina otoka rječica Ljukovača - koja od jezera teče ka ranije spomenutoj klisuri Grlji na Škali. Dubina jezera može biti do 1 m, a njegov promjer oko stotinjak metara. Put kroz Grebaju prelazi cijelu livadu njezinim zapadnim rubom i nastavlja dalje kroz pojas šume prema Drugoj livadi. DRUGA LIVADA Druga livada, udaljena kilometar i pol od Prve livade, ravna je i prostrana i s nje se šire pogledi na vertikale okolnih vrhova, posebno na Karanfile-Bradu (lijevo), vrhove oko grebajskog Zastana (sprijeda) i grebene Volušnice desno. Često je zbog položaja nazivaju i središnjom livadom. Ime livade je upisano i kao Livadi Dermiem (Livadhe të Dhermiem?). Inače, dher na albanskom znači vladajuć, glavni - no ipak nisam siguran je li Glavna, odn. Središnj livada pravo značenje albanskog naziva ove livade. S Druge livade je najbolji pogled na okno u grebenu Očnjaka, koje se zove Šuplja vrata (također znano kao Mačji poljubac ili dva medvjeda - mečke, ili medvjedicu i medvjedića - mečki i meče). TREĆA LIVADA Livadhi Vogël - Mala livada, smještena je podno grebajskog Zastana, u podnožju planinskih padina, koje ju amfiteatralno okružuju. Ova livada je bezvodna. Nakon Drugog svjetskog rata livada je počela zarastati u abdovinu (Sambucus ebulus; burjan, aptovina, smrdljiva bazga), a taj dio pod avtovcem i uz rub livade puni su šumskih jagoda. Visinska razlika između početnih i posljednje Treće livade je oko stotinjak metara i prođe se laganim hodom za manje od sat vremena. Zbog toga je šetnja po po grebajskim livadama prikladna tura za izletnike, i roditelje s djecom, a također i za planinare u danima odora između napornijih tura. 
Pogled s grebajskih livada u smjeru vrhova koji okružuju grebajski Zastan
Da bi se ispelo do Vajushe (Vokuše) potrebno je od Druge grebajske livade krenuti desno uzbrdo kako bi se došlo do prijevoja u usjeku koji se na fotografiji vidi skroz desno (donji rub oblaka), između vrha Maja Vojushit (pod oblačnom "kapom") i Volušnice. 
Oprezno preko sipara!
Najteži i najopasniji dio staze između Grebaja i Vajuše sipar je koji se obrušava padinom Volušnice. |
Planinarski, od Grebaja do Vajushe Od službenog ulaza u Nacionalni park "Prokletije", na livadi, gdje se nalaze kontrolno-naplatna kućica i rampa, valja nastaviti ravno glavnim putom preko slijedeće prostrane livade Krug ("Graničarske" livade). Ovdje se nalaze posljednji ugostiteljsko-turistički objekti, stočarski stan, te okružena s par stabala Suljova česma - mogućnost opskrbe odličnom pitkom vodom!. Nastaviti do Druge livade i na njezinom kraju, kod posljednjeg kamena (1176 m n.v.), treba skrenuti desno u bukovu šumu nekadašnjom konjskom stazom za Vajushu (Shtegu i Edhave = "Jareća staza") - dakle, ovdje paziti da se ne "zaluta", odn. ne nastavi glavnim putom na Treću livadu. Nakon šumovite dionice, izlazi se na strmi kamenjar, zapravo sipar pod stijenom Volušnice, koji je najteži i najopasniji dio uspona do Vajushe, posebno u vlažnim uvjetima (kiša, snijeg) i s posebnim oprezom ako se prelazi u grupi (odronjavanje kamenja i zemlje)! Također valja paziti na orijentaciju, tj. da se prečenjem sipara postigne potrebna visina i izađe na nastavak puta, ponovno kroz šumu. Taj nastavak staze kroz bukovu šumu je jasno vidljiv i njime se ulazi u usječen prostor (uvalu) između Volušnice i sjevernih padina Maje Vajushit, te se njome izlazi na manju travnate zaravan i nakon kratkog dijela zasipanog kamenjem sipara, stiže se državne granice i do glavnog dijela livade Vajuše. Od početka staze do livade ima oko sat i pol do dva sata hoda, uz visinsku razliku od oko 460 metara. Po izlasku na livadu Vajušu / Vojušu imate više mogućnosti: 1) Vratiti se istim putem u Crnu Goru, 2) Nastaviti u smjeru Ljepuše do prijevoja qafa e Vojushit iznad livade, na kojemu treba skrenuti prema sjeveru (desno-kada se dolazi iz smjera Grebeje) i izaći na greben Volušnice radi povratka u Grebaje. O varijanta prolazi pograničnim terenom, no praksa pokazuje da vlasti obje zemlje toleriraju boravak planinara i izletnika u tome pograničnom području - sve dok se ne ulazi dublje u teritorij druge države. 3) Posljednja varijanta - nastavka preko qafe Vajushit prema Nikcu, Thethu ili Ljepuši moguć je samo ako ste prethodno ishodovali potrebnu dokumentaciju za prelazak granice izvan graničnog prijelaza kod policijskih vlasti u Crnoj Gori i u Albaniji! 
Pogled na Grebaje
Pogled sa staze za Vajushu na Treću grebajsku livadu i vrhove Karanfila sa sipara podno Volušnice 
Kroz bukovu šumu
Dio staze između ispara pod Volušnicom i livade Vajuše 
Izlazak staze iz šume
Nakon završetka uspona iz Grebaja, i izlaska iz šume, stiže se na manju izduženu zaravan, koja se i dalje nalazi na crnogorskom teritoriju. Prelaskom te zaravni ubrzo se izlazi na glavnu livadu Vajuše. 
Maja e Vojushit
Kada uspinjući iz Grebaje već dobijemo na visini, vizurom s lijeve strane dominirati će vrh Maja e Vojuhit. |
Stanet e Vajushës / katun Vajuša
|
U ovoj maloj dolini smještenoj na oko 1580-1600 m n.v., duboko pod grebenima i vrhovima krševite vapnenačke grupe Shkurt-Lagojve (Maja e Vajushit, Maja e Hotit, i dr.) i nasuprot njima padina grupe Trojan-Popadija (Talijanka na Volušnici, južni greben Volušnice) građenih od škriljevačko-magmatskih stijena, nalazi se livada, koju je "presjekla" i crnogorsko-albanska granica. Albaniji pripada veći, zapadni dio, a Crnoj Gori istočni, onaj kojemu se livadi pristupa strmim usponom iz doline Grebaje. Na livadi Vajuše (alb. livadhet e Vajushes; u dijelu izvora moguće je naići i na oblik Vojuša) nalaze se ostaci stočarskih stanova Stanet e Vajushit. Posljednjih godina posjetitelji bilježe samo jedan aktivan stočarski stan. Tako je primjerice, prema jednom zapisu iz 2011., toga ljeta u njega sa blagom izdigao samo jedan stočar (Rifat) iz Koplika, u Albaniji. No, već par godina nakon toga stan je napušten. Livadom Vajuše teče istoimeni potok Vajuša.
Albanski internetski autori ponekad navode kako naziv ove livade na albanskom vajusha znači udovica - na standardiziranom albanskom vejushë je udovica. Kruža ruta Grebaje - Volušnica - Vajuša Jedna od mogućnosti planinarskog obilaska ove lokacije je i kružnom rutom - od ulaza u NP "Prokletije" kod Planinarskog doma u Grebajama, usponom na Volušnicu; prolaskom grebena Volušnice (vidikovac, Talijanka); spustom na prijevoj qafa e Vajushes; prelazak livade Vajuše; povratak na crnogorski teritorij i spust u dolinu Grebaje; izlazak na glavni put koji vodi preko livada Grebaje i povratak na polaznu točku. Ova ruta može trajati oko 6-7 sati, pogodna je i kao opcija za cjelodnevni izlet. Prvi dio rute, onaj od Grebaje do Talijanke je markiran i uređen. Za drugi dio puta potrebna je dobra orijentacija, i ovisno o osobnim orijentacijskim sposobnostima, preporučljiva i tehnička pomoć (karta, GPS, zabilježena trasa u aplikacijama Wikiloc i dr.). Posebno treba upozoriti na dio trase između livade Vajuše i doline Grebaje. Naime, nekadašnja stočarsko-konjska staza je zapuštena već dugo vremena i u jednome dijelu je potrebno prečiti strmi sipar i 300-tinjak metara visinske razlike, a ta je dionica posebno teška u vlažnim uvjetima. Poseban oprez i ako se ona prolazi u grupi! 
Pogled na 500-tinjak metara nižu dolinu Vajušu / Vojušu (alb. Livadhet e Vajushes; Vajusha) s Talijanke
|
Ujevara Vajushes / Vajuški Vodopad
Sa stijena Vajushe - Talijanke/Volušnice, one nad sjevernim rubom livade Vajushe, voda se u proljeće prelijeva preko 50 metara visokog vodopada. |
Maja e Vajushës NADMORSKA VISINA: 2210 m
|
Ime vrha dolazi od katuna Vajuša, odn. Vojuša iznad kojega se izdiže s jugoistočne strane. Tako da se i sam vrh spominje u varijantama: Maja e Vajushës, Maja Vajušes, Maja Vajushit, Vajušit, Vojuša, Vojushit). U današnjim izvorima najčešće će se naići na podatak o visini vrha od 2210 m, međutim u starijim izvorima (poput grebenske karte Karanfila iz druge polovice 20. st. te detaljne karte Karanfila iz 1963. godine, autora M. Markovića i Ž. Poljaka), na grebenu Vajuše su označena dva vrha: jedan visok 2210 m koji se nalazi na samoj albansko-jugoslavenskoj graničnoj liniji (danas crnogorskoj) i direktno se nadvija nad dolinom Grebaja, i drugi vrh u pozadini istoga grebena, u cijelosti na albanskom teritoriju, s visinom od 2270 m. Kako se taj vrh "u pozadini" izdiže nad grebajskim Zastanom, današnji lokalni planinari taj vrh nazivaju Maja e Zastanit (Zastanski vrh) i mjere ga 2275 m. Zapravo, greben Vajushita čine tri dijela: Vajushit I i Vajushit II (kako ih je netko jednom nazvao) i na njih oslonjen Maja e Zastanit.
Maja e Vajushës
Maja e Vajushës (2210 m)
Pogled s livade Vajuše na dva vrha jedinstvenog grebena maje Vajushit, koje nazivaju i Vajushit I i Vajushit II. 
Livada Vajusha podno vrha Maja e Vajushit (desno)
Vijenac Karanfila u pozadini |
Albansko ime Maja e Vajushës nosi i vrh visok 2057 m (izvori navode i 2056 m), koji se nalazi na Valušnici, iznad, odn. sjeverno od katuna Vajuša (Vajusha), a južno od vrha Popadija. S crnogorske strane taj se vrh naziva Talijanka.
PROKLETIJE Alpinizam Maja Vajushes sjeverno lice prvenstven smjer feb 2022 AK Slobodni penjači CT
Datum objave: 16.2.2022. Autor: rajko popovic Opis: PROKLETIJE 10-12.02.2022god. U alpinističkoj avanturi koja je trajala tri dana, ispeli smo još jedno u nizu sjeverno lice zimi u Prokletijama, ovaj put sjeverno lice vrha Maja Vajushes (2210mnm). I ujedno prvenstven smjer "Preveliki zalogaj za Vuka" M5, 60-70*, 700m, 9h + 5h silazak istim smjerom užadima. Naveza: Vuk i Rajko Popović (sin i otac) Alpinistički klub "Slobodni penjači-Cetinje" |
Qafa e Vajushës PRIJEVOJ
Prijevoj Qafa e Vajushës
U pozadini se diže Hotski vrh. Desno od njega (i iza) su Maja Nigvacit i Maja Brinja e Lisit, a lijevo u daljini Maja Lagojve. 
|
Qafa e Vajushës je prijevoj između grebena planinskih grupa Shkurt na jugu i grebena grupe Trojan-Popadija na sjeveru. On je najniža točka prijelaza između gornjeg dijela doline Grebaje i Ljepuške doline (alb. Lugina e Lëpushës). Kako je pristup ovome graničnom području, posebno za turiste i planinare, bio otežan, pa i potpuno zabranjivan veći dio 20. stoljeća, a nakon toga i zbog sve manjeg broja ljudi koji su se bavili stočarstvom, tako su staze koje su preko njega vodile napuštene i zarasle, a stočarenje bilo zapušteno. U posljednje vrijeme dolazi oživljavanja područja razvojem planinskog turizma. Znatnije je oživjela dionica prema prijevoju od strane albanske Lepushe, dok je s crnogorske starne popularniji pristup preko grebena Volušnice (alb. Vallushnica), zbog lošeg stanja staze od posljednjih grebajskih livada do livade Vajusha.
|
Maja Gosdines (Hotit, Gusidenes) KOORDINATE: 42.49540916608759,19.754178916797937; NADM. VISINA: 2269 m
Šilljak Hotskog vrha iznad livada Vojuše
Iza Hotskog vrha naziru se dva vrha Maje Nigvacit, a još dalje na horizontu "pitomije" tjeme vrha Maja e Madhe. |
|
Stanët Pajë
|
Powered by Wikiloc |
Shkembejt e Jamës
|
Izrazito stjenovito i krševito područje na zapadnom rubu grupe Shkurt. Riječ shkembe na albanskom znači stijena.
|
Qafa e Jamës
Prijevoj na stazi iz Nikca prema Lepushi, odn Dolju kod Gusinja, na razmeđu grebena grupe Shkurt i grebena Grupe Golishit. Na širem poručju prijevoja u reljefu je jasno izražena razlika između vapnenačkih padina visova gupe Shkurt od nižeg grebena Maje e Berizdol koji grade škriljevci i magmatske stijene. Zapravo se područje škriljastih grebena odavdje proteže prema sjeveru i sjeverozapadu, što je vidljivo reljefu u blažim travnatim grebenima Popadije, Maje Grebenit (južno od Verushe) i dalje na SZ prema Crnoj Gori. Nasuprot tomu, jugoistočno i istočno od ovoga područja nalazi se zona najviših vapnenačkih planina Prokletija i Dinarskog gorja (grupe Shkurt, Popluks, Radohines, Bjeljič i dr.)
Berizhdolit
Brinja e Lisit KOORDINATE: 42.489396738694744,19.74464867449453; NAD. VISINA: 2263 m
Maja e Nigvacit KOORDINATE: 42.489333446911324,19.751431459557303; NAD. VISINA: 2412 m
|
Uspon na vrh Maja Nigvacit (2412 m; također Nagvacit) s albanske strane manje je zahtjevan nego onaj s crnogorske (iz Grebaja).
Franz Baron Nopcsa zabilježio je 1910. ime ovoga vrha kao Maja e Nikavčit - ime koje bi biilo logično zbog njegova vjerojatnog značenja: Nikački vrh - prema keljmendskom, odn klimentskom bratstvu Nikči (Nikçi), ili naselju Nikç. Sukladno tome, on zapisuje i naziv obližnjeg prijevoja kao Ćafa Nikavčit. Prijevoj koji vodi u/iz Nikča. 
Maja Nigvacit
Pogled na vrh Maja Nigvacit iz katuna Stani Koprishtit Autor: Kamil, kolovoz/avgust, 2008. |
|
Qafa Lagojve
|
Qafa e Prozhmit
Autor: Fation Plaku; Datum objave: 22.8.2018. Opis: Qafa e Prozhmit. Kalimi Lepushe - Theth. Albania *NAPOMENA: Iakoje video naslovljen s Qafa e Prozhmit, on je snimljen s prijevoja Qafa Langojve, na suprotnoj strani Grope e Koprishtit, a prijevoj Prozhmit (ranije su ga zvali i Koprishtit) se može s njega vidjeti u jednom trenutku. |
Gropa e Koprishtit
Pogled s Maja e Madhe
Pogled s vrha Maja e Madhe, preko Grope e Koprivshit na vijenac vrhova kojime dominiraju Maja Shkurt (desno) i Maja Lagojve (lijevo); Autor: Kamil, kolovoz/avgust, 2008.
Pogled s vrha Maja e Madhe, preko Grope e Koprivshit na vijenac vrhova kojime dominiraju Maja Shkurt (desno) i Maja Lagojve (lijevo); Autor: Kamil, kolovoz/avgust, 2008.
Maja e Madhe KOORDINATE: 42.47205, 19.73638
|
|
|
Maja e Madhe ili Maja e Shënikut?
Na starim jugoslavenskim topografskim kartama je kao najviši vrh ove planinske grupe (s kotom 2554 m) upisan Malji i Šenikut (Maja Šnikut). Taj vrh, gledajući ga s vrha Radohines, početkom 20. stoljeća u svojim zapisima opisuje i austrougarski znanstvenik i kroničar Franz Baron Nopcsa, koji je zapisao: Ravno prema sjeveru leži nesimetrični konus vrha Maja Šn Niku, poznat i kao Džniku, koji je samo malo niži od Maje Radohins. IZVORNIK: Gerade im Norden liegt der asymmetrische Kegel der Maja Šn Niku, auch Džniku genannt, der der Maja Radohins an Höhe nur wenig nachgibt; u: Aus Šala und Klementi: Albanische Wanderungen von Dr. Franz Baron Nopcsa. Sarajevo, 1910., str 54. No, današnje klimentsko stanovništvo taj najviši vrh zove Maja e Madhe ("Veliki vrh"), dok imenom Maja e Shënikut (Šnikut), odn. vrhom Sv. Nikole nazivaju jedan zapadniji i niži vrh visine 2206 m, koji se izdiže na istom grebenu, iznad sela Nikç. Takva se situacija nalazi i na novijim kartama (nastalima u suradnji s jednom njemačkom NVO; Thethi and Kelmendi, 1:50.000 Hiking Map HUBER Map, December 5, 2016), i na digitalnim kartografskim platformama. Pored toga, na spomenutoj karti Thethi and Kelmend zapisana je visina vrha 2552,5 m. Kada se već raspravlja o toponimimma, ovdje se može dodati i podatak se da se u južnom podnožju vrha nalazi pylli i Shnikut (“Šnikutska šuma”). Planinar M. Pahernik zapisao je 2012. Godine (časopis Hrvatski planinar) da su prilikom njegova boravka stočari koje je tamo sreo taj vrh nazivali Maja Mali, što bi doslovno značilo “vrh planine”. No, kako je to jedini takav zapis, vrlo je moguće da su lokalni ljudi zaista govorili samo o “vrhu planine”, a ne i njegovom pravom toponimu. O SEMANTICI (ORONOMACTICI) TOPONIMA ŠNIKUT Pridjev sveti na albanskom jeziku je shën (izgovara se ʃən / šn). Nikola na albanskom je: Nikollë, Nikolla, Nikollai, Nikë, Niklaus, Klaus, Koll, Kolë. Od shën+nikë vjerojatno proizlazi naziv Šn Niku (Nopcsa), Mali i Shen Niku, Malji i Šenikut, Maja e Shënikut, Maja Shnikut, Maja Šnikut, Vrh sv. Nikole. Treba znati da je Sveti Nikola, pored Djevice Marije, sv. Venerande i sv. Jurja (Đorđa), bio jedan od najpopularnijih svetaca srednjevjekovne Albanije – zapravo po popularnosti odmah iza Djevice Marije. On je također bio i svetac zaštitnik mnogih sjevernoalbanskih planinskih plemena, a njegov blagdan slavili su i kršćani i muslimani. Za vrijeme zavada odn. smrtnog neprijateljstva među sjevernoalbanskim klanovima, upravo bi za blagdana sv. Nikole, na taj svečan dan, započinjalo primirje koje bi omogućilo da se zavađene obitelji pomire. I danas je sv Nikola zaštitnik jedne od dviju župa plemena Kelmendi, odn. Klimenta - one u Seljcu, dok je druga u Vukelju posvećena sv. Klimentu. Dakle, sveti Nikola bio je važan svetac za ovdašnje stanovništvo i nije nelogično da bi njime nazvali i jedan od najmarkantnijih vrhova toga područja. OTKUDA DVOJBE? Koji je naziv ispravan? U starijim zapisima kroničara, znanstvenika i putopisaca nisam do danas uspio pronaći neki zapis koji ovaj vrh, niti bilo koji u njegovoj blizini, naziva Maja e Madhe, već samo Shënikut (i njegove varijante), dakle u prevedenom značenju Vrh svetog Nikole. Uzmimo primjer spomenutog Nopcse, koji je na samom početku 20. stoljeća obilazio albanske prokletijske krajeve s lokalnim vodičima i domaćinima koji su poznavali teren, pa tako i njegove toponime. Stoga je teško zamisliti da je on mogao pogriješiti u nazivu jednog od markantnijih i najviših vrhova toga dijela Prokletija - iako ni to nikada ne treba u potpunosti isključiti, posebno kada se piše o prokletijskim vrhovima, gdje dvojbe ponekad postoje i kod lokalnog stanovništva, a ne samo stranaca. Nopcsa Šn Niku spominje na dva mjesta u svome radu iz 1910. godine (Aus Šala und Klementi..): gledajući ga s vrha Radohines, te opisujući vrhove koji neposredno okružuju Gropu Koprištit (uvala K.). Talijanski istraživač planina Piero Ghiglione (knjiga Montagne d'Albania. Distaptur, 1941. PDF) također ovaj najviši vrh zove Maja Snikut, i ujedno ga i fotografirao. Vidi izvornu fotografiju: 
Razlozi zbog kojih je možda došlo do zamjene toponima, ili da li je uopće do toga došlo, nisu zapisani (odn. na njih još do sada nisam naišao). Nekoliko mogućnosti mi padaju na pamet.
Gledajući reljef trodimenzionalno – danas zahvaljujući Google Earth-u - jasno je kako su današnja kota Maja Madhe i niži vrh Maja e Shënikut dio istoga markatnog grebena. Iz vizure stanovnika naselja Nikç, dolje duboko u kotlini Cijevne, prvi dio grebena je taj prvi niži vrh i ono što oni zaista vide od toga cijelog grebena, a danas nazivaju Maja e Shënikut (hipotetsko pitanje: tko zna da li je tamo ikada bila neka kapelica ili isposnica sv. Nikole, kako je čest običaj kod oronima?). Za njih je onaj vrh iza, koji je viši i veći vrh na istome grebenu bio onaj “veliki vrh”, odn. Maja e Madhe. Zapravo je možda i u vrijeme Barona Nopcse cijeli taj greben s oba vrha bio Šnikut za stanovnike Nikça i za ostala malisorska plemena, a možda su samo oni iz Nikça i okolnih naselja poznavali razliku između “pravog” vrha sv. Nikole i onog “velikog” vrha u pozadini, dok te detalje vodiči Barona Nopcse nisu poznavali - a možda to sve tadašnjim stanovnicima i stočarima i nije bilo toliko bitno – kao što je to nama danas koji se pitamo koje ćemo ime upisati u karte ... U skladu s time, vrijedi napomenuti kako dio govornika taj viši vrh (Madhe) naziva "velikim vrhom Šnikuta", što također ima i smisla. Pada mi na pamet (isto hipotetički) i radikalnija pomisao da su u vrijeme strogog albanskog komunizma (kada je religija i službeno bila zabranjena, a Albanija proglašena “prvom ateističkom državom na svijetu”) možda s namjerom mijenjani i toponimi, posebno oni vjerskog karaktera, te je tako potisnuto vjersko ime tog markantnog vrha i potencirano korištenje neutralne opcije “Veliki vrh”. No, opet je to samo jedna od hipoteza te bi sve to valjalo provjeriti kod dijela stanovništva (ako i dok još ima živih suvremenika tih vremena), koje bi na to moglo dati prave odgovore. Sve u svemu, neovisno o Nopcsi, na stranici DG koristiti ću oblik koji koristi današnje stanovništvo: viši vrh Maja e Madhe - niži Maja e Shënikut. ADMINISTRATOR STRANICE DINARSKO GORJE 
|
|
Maja e Shënikut KOORDINATE: 42.47472,19.71833 ; NADMORSKA VISINA: 2206 m
Varijante imena: Maj' e Shenikut, Maja Snikut, Maja e Shenikut, Maja e Shnikut, Maja e Shënikut, Maja Šnikut, Maj’ e Shënikut, Mal Shenik, Mal Shënik, Mali i Shenikut, Mali i Shënikut, Mali i Snikut, Shniku, Vrh svetog Nikole, Nikački vrh*
Qafa e Pejës (Pećki prijevoj)
Na Pećkom prijevoju, pogled u smjeru sjevera
|
Stariji opis glavnog prijelaza od Pećkoga puta (put Theth-Qafa e Pejës-Gusinje) za Nikči
Ovaj se mnogo upotrebljavani put odvaja na qafa ë Deshit (oko 1750 m) od Pećkoga puta na zapad i vodi preko qafa ë Dhenvet ( = zenvet), gdje se nalaze ostaci starih koliba, kroz sami ljuti krš, podno oštre piramide maja ë Harapit (2218 m), do qafa ë Vizhnjes (= vižnjes) iza koje se otvara zelena dolina gropa ë Kllogjnit ( = kložnit) sa stanovima iz Nikčija. Dalje se penjemo u smjeru zapada na qafa ë Dobrancës sa stanovima buni ë Dobrancës u blizini. Iz ljutoga krša silazimo kroz divnu borovu šumu izraslu na kamenim škrapama do malenoga zelenoga doca sa malenim jezercem i usamljenim grobom qafa ë Jeravijave, odakle se strmo spuštamo u plodnu dolinu Nikčija, pored jakog vrela ovoga dijela Cijevne, koja odmah pravi snažan vodopad. IZVOR dr. Branimir Gušić: Brada u Prokletijama. Članak. Naše planine 1964., br. 3. |
Maja Arapit
Lugu i Visencës i maja Arapit
Pod jugoistočnom padinom vrha Arapit (na fotografiji lijevo od Maje e Arapit) nalazi se usjek Lugu i Visencës, koji odvaja ovaj vrh od vrha Maja e Visens u planinskoj grupi Radohines. Lugu na albanskom znači "žlijeb". Na starim jugoslavenskim vojnim kartama ovaj je žlijeb označen imenom Gruka e Visnes - "gryka" na albanskom znači "usta, otvor, odn ždijelo". 
Na vršnom grebenu maje Harapit
Pogled s vrha Hrapit u smjeru doline Vukeljske Cijevne
|
Maja Arapit, odn Harapit zatvara sjevernu stranu doline Theth, odn. doline rijeke Šalje (Shalë). Ističe se svojom markantnom stijenom koja se izdiže nad dolinom (koja je najviša vertikalna stijena na Balkanskom poluotoku) i šiljatim vrhom, ponešto izdvojenim od okolnih grebena i vrhova što dodatno ističe njegovu pojavu. Naziv Arapit znači "crno janje".
Kako se vrh nalazi u Albaniji, do njega se najčešće uspinje iz zaselaka naselja Theth u dolini (oko 730 m n.v.), no pristup je moguć i iz doline Vukeljske Cijevne (Nikç), a ponekad planinari (u načelu nije legalno, ali se u praksi tolerira, posebno ako se ne zalazi još dublje u albanski teritorij) do vrha dolaze iz crnogorskog dijela doline Ropojan, preko prostora Runice. Prvi dio uspona od naselja Theth (zaselak Okoli) do Pečkog prijevoja (Qafa e Pejës) staza je jasno vidljiva, obilježena i utabana od strane brojnih planinara, turista i konvoja magaraca ili konja, koji njome prolaze. Od prevoja prema vrhu, staza je također obilježena, no zbog posebitosti izuzetno stjenovitog i krševitog terena potrebna je veća pozornost pri orijentaciji, što uključuje i praćenje priručnih putokaza u obliku naslaganih kamenih gomilica/piramida i pažljivo prelaženje većih stjenskih blokova. Maja Arapit* (A)
Ostali zabilježeni nazivi: Maja Harapit, Maja e Harapit, Xarapit Visina vrha: 2217.2 m (A); 2218 m (B) IZVORI PODATAKA (A) Wanderkarte Nordalbanien, Thethi und Kelmend, 1:50.000, Huber Verlag, Njemačka (B) Topografska karta Vojnogeografskog instituta JNA, 1:50.000 
Divlje voćke uz stazu koja vodi prema Pećkom prijevoju (qafa e Pejës)
Krševiti površinski oblici na padinama maje Harapis
|
Praktično
IZVORI I LITERATURA
ČELEBIĆ, Boris: Prokletije (Maja e Shnikut, Nigvacit i Hotit). Visokogorci Crne Gore, jul. 24
ČELEBIĆ, Boris: Vukočes (Maja Vukoces) 2450 mnv (05.08.2017.). Visokogorci Crne gore, 27.8.2017. (*uspon na Xevahirit)
MULIĆ, Rifat: Plavsko-gusinjski planinari na krovu Prokletija - Maja e Shenikut, jedan od gorostasa albanskih Prokletija konačno osvojen. Plav.net, 5.8.2005.
Prokletije II / Bjeshket e Nemuna. Nestvarna Blog
PAHERNIK, Mladen: Ritam prokletijskih pašnjaka. Hrvatski planinar, 2012., broj 2, str. 66-70 (PDF)
RADOVIĆ, Milan: Forca (Fortit) 2430 mnv (19.08.2017.). Visokogorci Crne Gore, 29.8.2017.
GHIGLIONE, Piero: Montagne d'Albania. Distaptur, 1941. (PDF)
KOTLAJIĆ, Branko; ŠEKULARAC, Radonja: Grbaja / Gusinjski deo Prokletija / Istorija, antropogeografija i planinarski vodič. Planinarsko društvo "Radnički". Beograd, 2003.
NOPCSA, Franz Baron: Aus Šala und Klementi. Daniel A. Kajon Verlag. Sarajevo, 1910. (PDF)
PIERONI, Andrea: People and Plants in Lëpushë - Traditional Medicine, Local Foods and Postcommunism in a Northern Albanian Village. 2010. (PDF)
SLEEMAN, C. M.: The Mountains of Albania. Alpine Journal, 1930. str 66. (PDF)
ČELEBIĆ, Boris: Vukočes (Maja Vukoces) 2450 mnv (05.08.2017.). Visokogorci Crne gore, 27.8.2017. (*uspon na Xevahirit)
MULIĆ, Rifat: Plavsko-gusinjski planinari na krovu Prokletija - Maja e Shenikut, jedan od gorostasa albanskih Prokletija konačno osvojen. Plav.net, 5.8.2005.
Prokletije II / Bjeshket e Nemuna. Nestvarna Blog
PAHERNIK, Mladen: Ritam prokletijskih pašnjaka. Hrvatski planinar, 2012., broj 2, str. 66-70 (PDF)
RADOVIĆ, Milan: Forca (Fortit) 2430 mnv (19.08.2017.). Visokogorci Crne Gore, 29.8.2017.
GHIGLIONE, Piero: Montagne d'Albania. Distaptur, 1941. (PDF)
KOTLAJIĆ, Branko; ŠEKULARAC, Radonja: Grbaja / Gusinjski deo Prokletija / Istorija, antropogeografija i planinarski vodič. Planinarsko društvo "Radnički". Beograd, 2003.
NOPCSA, Franz Baron: Aus Šala und Klementi. Daniel A. Kajon Verlag. Sarajevo, 1910. (PDF)
PIERONI, Andrea: People and Plants in Lëpushë - Traditional Medicine, Local Foods and Postcommunism in a Northern Albanian Village. 2010. (PDF)
SLEEMAN, C. M.: The Mountains of Albania. Alpine Journal, 1930. str 66. (PDF)
PROČITAJ VIŠE
Forca (Fortit) 2430 mnv (19.08.2017.) Aug. 29
Postoje vrhovi koji se rjeđe penju, iz raznih razloga. Tih vrhova je mnogo, posebno na Prokletijama. Jedan od njih je Forca (Maja Fortit), moćni stjenoviti vrh u nastavku čudesnog grebena Karanfila…
Datum: 19.avgust 2017.;
Planina: Prokletije;
Vrh: Forca (Maja Fortit) 2340 mnv;
Savladana visinska razlika: 1200 m;
Distanca: 6 km u jednom smjeru;
Ekipa: Boris Čelebić, Ivan Femić, Duško Mrdak, Ensar Zejnelagić, Dražen Marković i Milan Radović;
Iznad najljepše prokletijske doline Grbaja uzdižu se moćni planinski nebovidi koji privlače planinare i alpiniste iz cijelog svijeta. Jedan od najljepših masiva balkanskih planina je onaj koji razdavaja Grbaju i Ropojanu. To su Karanfili na koje se, u nastavku, na teritoriji Albanije, nadovezuju jednako lijepi i izazovni vrhovi: Vukočes, Lagojvet i drugi. Prvi po redu, odmah do Južnog Karanfila je Forca (Fortit), moćna stijena kroz koju, na prvi pogled, nema prolaza bez alpinističke tehnike. Ali, nije baš tako. Pored nekoliko ispenjanih smjerova u sjevernoj stijeni Force (alpinisti iz Srbije i Poljske…) tu je i jedini prolaz kroz koji se može stići do vrha bez upotrebe alpinističke opreme i kojim je do vrha, prema našim saznanjima, stigao mali broj planinara…
Forca je, gledajući iz Grbaje, zaklonjena Karanfilima i potrebno je doći neposredno ispod stijene kako bi se otvorio pogled na ovaj impresivni vrh. Još prije više godina dolazili smo do Ropojanskih vrata, impresivnog usijeka između Južnog Karanfila i Force. Ovaj svojevrsni prevoj omogućava prelazak iz Grbaje u Ropojanu. Doduše, odavno su iščilile staze u ovom dijelu pa se ne preporučuje ovakva avantura. Tada smo dobili želju da se „probamo“ na Forci, i evo, konačno smo dogovorili takvu akciju, iako smo veoma često u crnogorskim i albanskim Prokletijama…
U petak smo stigli u planinarski dom „Branko Kotlajić“ gdje smo se okrijepili i spremili za sutrašnji uspon. Ženski dio ekipe je prihvatio izazov uspona na Sjeverni vrh Karanfila a mi smo, po ranijem dogovoru, misli uprli u Forcu. Niko od nas nije ranije pokušavao uspon na ovaj vrh i osim osmatranja stijene iz njenog podnožja sa sipara prema Ropojanskim vratima, prije par godina, i nekih površnih informacija koje je Boris imao, nismo imali precizne podatke o ulasku u stijenu i mogućem prolazu. Sam dolazak pod stijenu ne znači mnogo jer iz te perspektive je teško pronaći ulaz.
U subotu ujutru od planinarskog doma „Branko Kotlajić“ odlazimo kolima do treće livade kako bi skratili pješačenje. Djevojke odlaze na Karanfile, mi na trećoj livadi srećemo grupu planinara iz BiH koji su promašili ulaz za Sjeverni vrh. Upućujemo ih da se vrate na drugu livadu a mi u 7,45 h krećemo istočno, stazom koja vodi u Kotlove. Nekih 50 metara iznad skrećemo desno, u bukovu šumu, tražeći stazu koja je nekada bila jasno vidljiva dok je stoka izlazila na ispašu na Zastan grbajski. Malo smo lutali dok nismo našli stazu jer su neke bukve pale na skretanju sa staze za Kotlove, a kako se ovom stazom rijetko prolazi i po njoj je pala velika količina suvog lišća, prilično je, bar u početku, teško ispratiti i treba biti zaista oprezan. Doduše, kasnije smo našli ostatke markacije, ali, ona nije od velike pomoći. Do podnožja Force se može stići još jednom stazom, sa treće livade desno prema Vojuši pa nekadašnjom patrolnom stazom graničara traverzirati prema Zastanu i dalje. Mi smo izabrali stazu kroz šumu koja je najkraća do Force ali je prilično zahtjevna jer je nagib veliki a staza prilično zarasla.
Boris diktira jak tempo ali ekipa je sastavljena od spremnih planinara i brzo dobijamo na visini. Po izlasku iz šume staza vodi direktno prema stijeni Force. Staza nije dobro definisana ali su ostaci markacija malo bolji i može se pratiti pravac kojim treba ići. Teren je zahtjevan, pored konstantnog uspona, podloga je kombinacija busenja trave i pokretnog kamenja pa treba biti oprezan.
Treći dio uspona predstavlja prelazak preko oštrih stijena atipičnih za Prokletije i više karakterističnih za Orjen i primorske planine. Mnogo je stjenovitih procjepa kroz koje treba tražiti prolaz a i duboke jame su svuda okolo i zaista ovdje treba biti jako pažljiv da se pronađu prolazi a i da se ostane nepovrijeđen oštrim ivicama stijenja. Odavde već imamo dobar pogled na moćne stijene Južnog vrha i Force i razdeljak među njima, Ropojanska vrata. Tu su i ostali moćni prokletijski vrhovi svuda okolo. Oni predstavljaju izazov za planinare i alpiniste jer se rijetko penju, staze nisu obilježene i vrlo je malo zapisa o usponima na njih. Na siparu ispod Vrata ni traga od lednika, a ovdje je bio svakog ljeta i uvijek je uspijevao da dočeka novi snijeg.
Prelazimo svojevrsno zatalasano kameno more i ulazimo u sipar koji se strmo spušta iz procijepa kroz koji ćemo tražiti prolaz. Penjemo se uz sipar, uz desnu ivicu stijene i u gornjem, početnom dijelu prelazimo na drugu stranu. Sada smo već pod stijenom, naziremo kamine i police preko kojih ćemo tražiti izlaz na vrh. Sam ulazak u stijenu obeshrabruje, gotovo vertikala a ne vidi se šta nas čeka gore. Sklapamo štapove, stavljamo kacige na glavu i po principu „tri oslonca“ krećemo u adrenalinski avanturu. Prvi prolaz je kroz strmu i kompaktnu stijenu sa jako puno dobrih hvatova i bez problema se veremo uz ovaj kamin. Na jednom uskom prolazu nalazimo ostatke bodljikave žice i čelične armature. Svaki penjač bi se, s pravom, zapitao otkud ovo ovdje ali mi ne jer znamo nevjerovatnu priču o ovom vrhu. O tome kasnije…
S vremena na vrijeme nailazimo na crvene linije koje je neko iscrtao sprejom i koje prilično pomažu da pratite prirodne rascjepe u stijeni kroz koje se može penjati. Doduše, konstanto se penjete uz pomoć ruku ali to je ono što smo znali prije polaska na ovaj vrh. Sledeća etapa je prolazak preko polica i kroz procijepe gdje su stijene jako krušljive i treba biti maksimalno oprezan prilikom hvatova rukom. U jednom momentu je Boris, koji je bio malo odmakao, oborio jedan kamen i Dražen ga je jedva eskivirao. Dogovaramo da idemo u bliskoj formaciji jer je opasnost od obaranja kamenja velika i konstantna tokom kompletnog penjanja kroz stijenu.
Nailazimo na previsnu stijenu ispod koje je pozida od kamenja, svojevrsni mostić preko koga treba preći. Još jedan trag čovjekovog djelovanja iz čudesne priče koju ćemo ispričati na kraju. Ispod je ambis a trebate preći preko kamenja koje se ljulja, preko stijene koja vas odbija unazad zbog previsa a hvatovi gotovo nikakvi. Ipak, skoro puzeći i u nekim čudnim položajima uspijevamo savladati ovaj detalj i nastaviti pravolinijski gore. Još nekoliko kratkih opasnih detalja, kamina sa krušljivom podlogom, malo manje eksponiranih padina, završnih desetak metara stijene veoma eksponirane i opasne… I onda, izlazimo na livadu! Široka travnata površ koja blago vodi an sami vrh Force, sa travom do koljena! Gotovo nevjerovatna scena koja nas dočekuje poslije okomitih stijena. Slika koja potvrđuje priču koju smo čuli od najstarijih mještana doline a koju mi je, sutradan u Gusinju potvrdio i doajen gusinjskog planinarenja i veliki poznavalac Prokletija Rifat Mulić. To je ta priča koju nisu znali alpinisti koji su penjali ovu stijenu tvrdivši da su vjerovatno prvi koji su ispenjali Forcu.
Nakon kratkog odmora krećemo uz travnatu padinu prema vrhu. Otvara se pogled na moćne prokletijske vijence ali idemo na vrh pa ćemo sa samog vrha uživati u pogledu. Na vrhu je kamena piramida koju su sazidali rijetki posjetioci ovog vrha. Čestitamo jedan drugome na 2340 m visokom vrhu u 11,20 h. Trebalo nam je 3,5 sata od treće livade do vrha! Duplo brže vrijeme od onoga koje je bilo potrebno poslednjoj ekipi koja je izašla na ovaj vrh.
A kakav je pogled sa vrha, to se ne da riječima opisati. Kao da smu u centru raja, svuda oko nas moćni stjenoviti kolosi, sve tamo do Radohinesa i Gyrk e Hapt-a. U najbližem komšiluku Južni vrh, Veliki vrh Karanfila, Škurt, Lagajvet, Šnikut, Šćokišta, Koprištit… Piramida Jezerca se izdiže iznad svega što vidimo a vidimo samo planine, vrhove, stijene, doline… Vidimo stazu koja iz Ropojane preko Runica vodi u Teth. Jedna od sledećih naših ciljeva… Pješice sastaviti Ropojanu, Teth i Valjbonu. Već po tradiciji, leškarimo na vrhu uz pjesmu sa telefona „Kad procvatu behari“ i stihove „Ovo nebo nad nama…“ I tako puni sat. Privilegija rijetkih, još jedan san i cilj, još jedan put i staza koja vodi ravno u najdublje odaje duše posvećene visinama i stazama kojima se ređe ide…
Silazak je, i pored onog čuvenog na vrhu „a kako ćemo sad nazad“, ispao nekako lakši nego što smo očekivali. Valjda i zato što smo bili svjesni opasnosti i zahtjevnosti i nije bilo ni najmanjeg opuštanja. Ipak, preporučujemo svakom ko ima ideju da penje ovaj vrh da ponese užad i ostalu opremu i da je koristi posebno u silasku. Postaviti neki štand i absajlovati u najstrmijim i krušljivim dionicama je pametan izbor. Mi smo te detalje otpenjali, upozoravajući jedan drugog na krše koji nisu ulivali povjerenje…
A onda je uslijedilo jedno ekspresno spuštanje do treće livade u kome smo najmanje mislili na koljena. Vjerovatno i zato što postoji vjerovanje da vitamin „B“ u pivu, nakon dobre planinarske ture vrati sve tjelesne vrijednosti u normalu. A posebno psihičke… To se i desilo u Eko katunu Pavićević…
GPS je pokazao: 1200 m visinske razlike, distanca od 6 km u jednom smjeru. I svih šest je konstantan uspon. Zbog toga ovaj vrh preporučujemo samo iskusnim visokogorcima i u danima kada je stabilno i dobro vrijeme. A mi smo imali, kako se to kaže, idealan dan…
A sad, priča koju sam obećao na početku.
Od starih mještana koji su napasali ovce u Grbaji i njenim padinama čuli smo nevjerovatnu priču o Forci. Ovu priču mi je potvrdio i Rifat Mulić sutradan u Gusinju, a i mi smo se uvjerili u njenu tačnost. U vrijeme kada su se odvajala jagnjad od ovaca čobani su se organizovali i kroz kamine i usijeke u stijeni Force dodavali jedan drugom jagnjad koju su, na taj način, odvajili od ovaca i ostavljali na pašnjaku ispod vrha Force koji je okružen okomitim stijenama sa svih strana. Jagnjad su imala dovoljno sočne trave a i bila su sigurna u tom svojevrsnom prirodnom toru. Jednog ljeta je stjenovitu barijeru savladao vuk, očigledno istim prolazom kojim su čobani iznosili jagnjad i napravio veliku štetu. Čobani su taj prolaz zagradili bodljikavom žicom i otud na tom mjestu ostaci žice koji, sada, izgledaju čudno i nejasno ljudima koji penju Forcu. Dok smo se peli kroz tu stijenu nije nam bilo jasno kako su čobani uspijevali u takvim vertikalama da iznesu jagnjad, skoro da nam je ta priča bila fantastična i nemoguća, ali nam je, na vrhu gomila ovčijeg đubreta potvrdila istinitost priče. Eto, neki alpinisti koji su prepenjali nekoliko smjerova u Forci i o tome ostavili zapise, tvrdili su da su, vjerovatno, prvi ljudi koji su kročili na ovaj vrh, ne znajući da su čobani, mnogo ranije stizali na njega bez ikakve alpinističjke opreme i to iznoseći jagnjad iz Zastana grbajskog. No, to ne smije da zavara buduće posjetioce ovog vrha, uspon na Forcu (Maja Fortit) je veliki izazov i jako opasna avantura.
Milan Radović Forca 19.08.2017.
IZVOR RADOVIĆ, Milan: Forca (Fortit) 2430 mnv (19.08.2017.). Visokogorci Crne Gore, 29.8.2017.
***
Andrej Pečjak, ponedeljek, 26. marec 2007, ob 14:06 Poleti smo hoteli plezati v dolini Theti. Znanec iz Skadra nam ni mogel zrihtati logistike v to dolino, zato smo šli iz Črnogorske strani (Gusinje). Ilegalno smo prestopili mejo (kar ni problem, ker nas imajo Črnogorci radi, Albanskih graničarjev pa tam ni, ker je v Albaniji total kaos. Splezali smo prvenstveno smer in opravili prvi pristop na vrh Maja Fortit ali Maja Koprištit (ne vemo, kaj je bilo, ker Črnogorci trdijo eno, Srbi drugo in Albanci tretje).
Pokrajina je super in prvinska, skala strma in podrta, ljudje v dolini Gusinj pa zelo prijazni.
Tukaj je povezava: http://www.ad-pecjak.si/odprave/alb_c_gora/default.htm
če rabite še kakšne informacije, pa mi pošljite mail.
https://www.gore-ljudje.net/forum/7755/odgovori/
Postoje vrhovi koji se rjeđe penju, iz raznih razloga. Tih vrhova je mnogo, posebno na Prokletijama. Jedan od njih je Forca (Maja Fortit), moćni stjenoviti vrh u nastavku čudesnog grebena Karanfila…
Datum: 19.avgust 2017.;
Planina: Prokletije;
Vrh: Forca (Maja Fortit) 2340 mnv;
Savladana visinska razlika: 1200 m;
Distanca: 6 km u jednom smjeru;
Ekipa: Boris Čelebić, Ivan Femić, Duško Mrdak, Ensar Zejnelagić, Dražen Marković i Milan Radović;
Iznad najljepše prokletijske doline Grbaja uzdižu se moćni planinski nebovidi koji privlače planinare i alpiniste iz cijelog svijeta. Jedan od najljepših masiva balkanskih planina je onaj koji razdavaja Grbaju i Ropojanu. To su Karanfili na koje se, u nastavku, na teritoriji Albanije, nadovezuju jednako lijepi i izazovni vrhovi: Vukočes, Lagojvet i drugi. Prvi po redu, odmah do Južnog Karanfila je Forca (Fortit), moćna stijena kroz koju, na prvi pogled, nema prolaza bez alpinističke tehnike. Ali, nije baš tako. Pored nekoliko ispenjanih smjerova u sjevernoj stijeni Force (alpinisti iz Srbije i Poljske…) tu je i jedini prolaz kroz koji se može stići do vrha bez upotrebe alpinističke opreme i kojim je do vrha, prema našim saznanjima, stigao mali broj planinara…
Forca je, gledajući iz Grbaje, zaklonjena Karanfilima i potrebno je doći neposredno ispod stijene kako bi se otvorio pogled na ovaj impresivni vrh. Još prije više godina dolazili smo do Ropojanskih vrata, impresivnog usijeka između Južnog Karanfila i Force. Ovaj svojevrsni prevoj omogućava prelazak iz Grbaje u Ropojanu. Doduše, odavno su iščilile staze u ovom dijelu pa se ne preporučuje ovakva avantura. Tada smo dobili želju da se „probamo“ na Forci, i evo, konačno smo dogovorili takvu akciju, iako smo veoma često u crnogorskim i albanskim Prokletijama…
U petak smo stigli u planinarski dom „Branko Kotlajić“ gdje smo se okrijepili i spremili za sutrašnji uspon. Ženski dio ekipe je prihvatio izazov uspona na Sjeverni vrh Karanfila a mi smo, po ranijem dogovoru, misli uprli u Forcu. Niko od nas nije ranije pokušavao uspon na ovaj vrh i osim osmatranja stijene iz njenog podnožja sa sipara prema Ropojanskim vratima, prije par godina, i nekih površnih informacija koje je Boris imao, nismo imali precizne podatke o ulasku u stijenu i mogućem prolazu. Sam dolazak pod stijenu ne znači mnogo jer iz te perspektive je teško pronaći ulaz.
U subotu ujutru od planinarskog doma „Branko Kotlajić“ odlazimo kolima do treće livade kako bi skratili pješačenje. Djevojke odlaze na Karanfile, mi na trećoj livadi srećemo grupu planinara iz BiH koji su promašili ulaz za Sjeverni vrh. Upućujemo ih da se vrate na drugu livadu a mi u 7,45 h krećemo istočno, stazom koja vodi u Kotlove. Nekih 50 metara iznad skrećemo desno, u bukovu šumu, tražeći stazu koja je nekada bila jasno vidljiva dok je stoka izlazila na ispašu na Zastan grbajski. Malo smo lutali dok nismo našli stazu jer su neke bukve pale na skretanju sa staze za Kotlove, a kako se ovom stazom rijetko prolazi i po njoj je pala velika količina suvog lišća, prilično je, bar u početku, teško ispratiti i treba biti zaista oprezan. Doduše, kasnije smo našli ostatke markacije, ali, ona nije od velike pomoći. Do podnožja Force se može stići još jednom stazom, sa treće livade desno prema Vojuši pa nekadašnjom patrolnom stazom graničara traverzirati prema Zastanu i dalje. Mi smo izabrali stazu kroz šumu koja je najkraća do Force ali je prilično zahtjevna jer je nagib veliki a staza prilično zarasla.
Boris diktira jak tempo ali ekipa je sastavljena od spremnih planinara i brzo dobijamo na visini. Po izlasku iz šume staza vodi direktno prema stijeni Force. Staza nije dobro definisana ali su ostaci markacija malo bolji i može se pratiti pravac kojim treba ići. Teren je zahtjevan, pored konstantnog uspona, podloga je kombinacija busenja trave i pokretnog kamenja pa treba biti oprezan.
Treći dio uspona predstavlja prelazak preko oštrih stijena atipičnih za Prokletije i više karakterističnih za Orjen i primorske planine. Mnogo je stjenovitih procjepa kroz koje treba tražiti prolaz a i duboke jame su svuda okolo i zaista ovdje treba biti jako pažljiv da se pronađu prolazi a i da se ostane nepovrijeđen oštrim ivicama stijenja. Odavde već imamo dobar pogled na moćne stijene Južnog vrha i Force i razdeljak među njima, Ropojanska vrata. Tu su i ostali moćni prokletijski vrhovi svuda okolo. Oni predstavljaju izazov za planinare i alpiniste jer se rijetko penju, staze nisu obilježene i vrlo je malo zapisa o usponima na njih. Na siparu ispod Vrata ni traga od lednika, a ovdje je bio svakog ljeta i uvijek je uspijevao da dočeka novi snijeg.
Prelazimo svojevrsno zatalasano kameno more i ulazimo u sipar koji se strmo spušta iz procijepa kroz koji ćemo tražiti prolaz. Penjemo se uz sipar, uz desnu ivicu stijene i u gornjem, početnom dijelu prelazimo na drugu stranu. Sada smo već pod stijenom, naziremo kamine i police preko kojih ćemo tražiti izlaz na vrh. Sam ulazak u stijenu obeshrabruje, gotovo vertikala a ne vidi se šta nas čeka gore. Sklapamo štapove, stavljamo kacige na glavu i po principu „tri oslonca“ krećemo u adrenalinski avanturu. Prvi prolaz je kroz strmu i kompaktnu stijenu sa jako puno dobrih hvatova i bez problema se veremo uz ovaj kamin. Na jednom uskom prolazu nalazimo ostatke bodljikave žice i čelične armature. Svaki penjač bi se, s pravom, zapitao otkud ovo ovdje ali mi ne jer znamo nevjerovatnu priču o ovom vrhu. O tome kasnije…
S vremena na vrijeme nailazimo na crvene linije koje je neko iscrtao sprejom i koje prilično pomažu da pratite prirodne rascjepe u stijeni kroz koje se može penjati. Doduše, konstanto se penjete uz pomoć ruku ali to je ono što smo znali prije polaska na ovaj vrh. Sledeća etapa je prolazak preko polica i kroz procijepe gdje su stijene jako krušljive i treba biti maksimalno oprezan prilikom hvatova rukom. U jednom momentu je Boris, koji je bio malo odmakao, oborio jedan kamen i Dražen ga je jedva eskivirao. Dogovaramo da idemo u bliskoj formaciji jer je opasnost od obaranja kamenja velika i konstantna tokom kompletnog penjanja kroz stijenu.
Nailazimo na previsnu stijenu ispod koje je pozida od kamenja, svojevrsni mostić preko koga treba preći. Još jedan trag čovjekovog djelovanja iz čudesne priče koju ćemo ispričati na kraju. Ispod je ambis a trebate preći preko kamenja koje se ljulja, preko stijene koja vas odbija unazad zbog previsa a hvatovi gotovo nikakvi. Ipak, skoro puzeći i u nekim čudnim položajima uspijevamo savladati ovaj detalj i nastaviti pravolinijski gore. Još nekoliko kratkih opasnih detalja, kamina sa krušljivom podlogom, malo manje eksponiranih padina, završnih desetak metara stijene veoma eksponirane i opasne… I onda, izlazimo na livadu! Široka travnata površ koja blago vodi an sami vrh Force, sa travom do koljena! Gotovo nevjerovatna scena koja nas dočekuje poslije okomitih stijena. Slika koja potvrđuje priču koju smo čuli od najstarijih mještana doline a koju mi je, sutradan u Gusinju potvrdio i doajen gusinjskog planinarenja i veliki poznavalac Prokletija Rifat Mulić. To je ta priča koju nisu znali alpinisti koji su penjali ovu stijenu tvrdivši da su vjerovatno prvi koji su ispenjali Forcu.
Nakon kratkog odmora krećemo uz travnatu padinu prema vrhu. Otvara se pogled na moćne prokletijske vijence ali idemo na vrh pa ćemo sa samog vrha uživati u pogledu. Na vrhu je kamena piramida koju su sazidali rijetki posjetioci ovog vrha. Čestitamo jedan drugome na 2340 m visokom vrhu u 11,20 h. Trebalo nam je 3,5 sata od treće livade do vrha! Duplo brže vrijeme od onoga koje je bilo potrebno poslednjoj ekipi koja je izašla na ovaj vrh.
A kakav je pogled sa vrha, to se ne da riječima opisati. Kao da smu u centru raja, svuda oko nas moćni stjenoviti kolosi, sve tamo do Radohinesa i Gyrk e Hapt-a. U najbližem komšiluku Južni vrh, Veliki vrh Karanfila, Škurt, Lagajvet, Šnikut, Šćokišta, Koprištit… Piramida Jezerca se izdiže iznad svega što vidimo a vidimo samo planine, vrhove, stijene, doline… Vidimo stazu koja iz Ropojane preko Runica vodi u Teth. Jedna od sledećih naših ciljeva… Pješice sastaviti Ropojanu, Teth i Valjbonu. Već po tradiciji, leškarimo na vrhu uz pjesmu sa telefona „Kad procvatu behari“ i stihove „Ovo nebo nad nama…“ I tako puni sat. Privilegija rijetkih, još jedan san i cilj, još jedan put i staza koja vodi ravno u najdublje odaje duše posvećene visinama i stazama kojima se ređe ide…
Silazak je, i pored onog čuvenog na vrhu „a kako ćemo sad nazad“, ispao nekako lakši nego što smo očekivali. Valjda i zato što smo bili svjesni opasnosti i zahtjevnosti i nije bilo ni najmanjeg opuštanja. Ipak, preporučujemo svakom ko ima ideju da penje ovaj vrh da ponese užad i ostalu opremu i da je koristi posebno u silasku. Postaviti neki štand i absajlovati u najstrmijim i krušljivim dionicama je pametan izbor. Mi smo te detalje otpenjali, upozoravajući jedan drugog na krše koji nisu ulivali povjerenje…
A onda je uslijedilo jedno ekspresno spuštanje do treće livade u kome smo najmanje mislili na koljena. Vjerovatno i zato što postoji vjerovanje da vitamin „B“ u pivu, nakon dobre planinarske ture vrati sve tjelesne vrijednosti u normalu. A posebno psihičke… To se i desilo u Eko katunu Pavićević…
GPS je pokazao: 1200 m visinske razlike, distanca od 6 km u jednom smjeru. I svih šest je konstantan uspon. Zbog toga ovaj vrh preporučujemo samo iskusnim visokogorcima i u danima kada je stabilno i dobro vrijeme. A mi smo imali, kako se to kaže, idealan dan…
A sad, priča koju sam obećao na početku.
Od starih mještana koji su napasali ovce u Grbaji i njenim padinama čuli smo nevjerovatnu priču o Forci. Ovu priču mi je potvrdio i Rifat Mulić sutradan u Gusinju, a i mi smo se uvjerili u njenu tačnost. U vrijeme kada su se odvajala jagnjad od ovaca čobani su se organizovali i kroz kamine i usijeke u stijeni Force dodavali jedan drugom jagnjad koju su, na taj način, odvajili od ovaca i ostavljali na pašnjaku ispod vrha Force koji je okružen okomitim stijenama sa svih strana. Jagnjad su imala dovoljno sočne trave a i bila su sigurna u tom svojevrsnom prirodnom toru. Jednog ljeta je stjenovitu barijeru savladao vuk, očigledno istim prolazom kojim su čobani iznosili jagnjad i napravio veliku štetu. Čobani su taj prolaz zagradili bodljikavom žicom i otud na tom mjestu ostaci žice koji, sada, izgledaju čudno i nejasno ljudima koji penju Forcu. Dok smo se peli kroz tu stijenu nije nam bilo jasno kako su čobani uspijevali u takvim vertikalama da iznesu jagnjad, skoro da nam je ta priča bila fantastična i nemoguća, ali nam je, na vrhu gomila ovčijeg đubreta potvrdila istinitost priče. Eto, neki alpinisti koji su prepenjali nekoliko smjerova u Forci i o tome ostavili zapise, tvrdili su da su, vjerovatno, prvi ljudi koji su kročili na ovaj vrh, ne znajući da su čobani, mnogo ranije stizali na njega bez ikakve alpinističjke opreme i to iznoseći jagnjad iz Zastana grbajskog. No, to ne smije da zavara buduće posjetioce ovog vrha, uspon na Forcu (Maja Fortit) je veliki izazov i jako opasna avantura.
Milan Radović Forca 19.08.2017.
IZVOR RADOVIĆ, Milan: Forca (Fortit) 2430 mnv (19.08.2017.). Visokogorci Crne Gore, 29.8.2017.
***
Andrej Pečjak, ponedeljek, 26. marec 2007, ob 14:06 Poleti smo hoteli plezati v dolini Theti. Znanec iz Skadra nam ni mogel zrihtati logistike v to dolino, zato smo šli iz Črnogorske strani (Gusinje). Ilegalno smo prestopili mejo (kar ni problem, ker nas imajo Črnogorci radi, Albanskih graničarjev pa tam ni, ker je v Albaniji total kaos. Splezali smo prvenstveno smer in opravili prvi pristop na vrh Maja Fortit ali Maja Koprištit (ne vemo, kaj je bilo, ker Črnogorci trdijo eno, Srbi drugo in Albanci tretje).
Pokrajina je super in prvinska, skala strma in podrta, ljudje v dolini Gusinj pa zelo prijazni.
Tukaj je povezava: http://www.ad-pecjak.si/odprave/alb_c_gora/default.htm
če rabite še kakšne informacije, pa mi pošljite mail.
https://www.gore-ljudje.net/forum/7755/odgovori/
