---

STRANICA JE U IZRADI
​Hvala Vam na razumijevanju!

DJEČJE IGRE

---

Igra "Mačke i miša"

"Mačka i miš", školska djeca, Thethi, sjeverna Albanija. Thethi leži u visokoj, kružnoj dolini, okruženoj snježnim planinama. Škola je gotova i djeca velika i mala s oduševljenjem ulaze u igru koju na nazivaju "mawtsa meenee", u albanskom pravopisu "maca e mini". Theth Albania, 1921.
Stakleni negativi; Bilješke. Naslov, datum i bilješke s kartice Crvenog križa; Ime fotografa ili izvor originala s izvorne kartice ili negativa: ured u Parizu; Podaci: Miss Bache, Crveni križ za mlade

Mačka i miš je igra na otvorenom. Broj igrača nije ograničen. Djeca se rasporede u krug i prime za ruke kako bi na taj način formirali zatvoreni prostor. Odaberu se dva igrača. Jedan će biti mačka, drugi miš. "Miš" odlazi u krug, a drugo dijete – "mačka" ostaje iza kruga.
Mačka koja ulazi u krug mora se uhvatiti u koštac s mišem. Tim sudionika koji formira barijeru mora zaštititi miša od mačke. Oni na svaki način sprječavaju mačku da uđe u krug. Mački je dopušteno prekinuti lanac igrača, puzati pod dječjim stisnutim rukama ili ih preskakati. Da bi se izbjegle ozljede, sudionicima koji stvaraju "lanac" zabranjeno je stavljati noge i zatvoriti ramena. Prepreke stvaraju samo ruke - igrači mogu spustiti i podići zatvorene lance ruku.
Kad mačka uspije ući u krug, djeca koja se igraju trebaju osloboditi miša i pokušavaju ne pustiti mačku iz kruga. Kada mačka dodirne miša rukom (uhvati ga), najavi svoju pobjedu i pobijedi.
Ova zabava može trajati dovoljno dugo. Igra bi se trebala završiti kad je svako od djece barem jednom bio u ulozi glavnih likova.

Hipaljka (hopaljka)

Hipaljka (hopaljka) je velika drvena ljuljačka (ljujaška)​; njihaljka na kojoj se njišu i djeca i odrasli, raširena kod albanskih stočara.

Svaki katun je imao hipaljku. Hipaljka je pravljena tako što se prekinu dvije smrče koje su rakljaste na gornjoj strani, pri vrhu na oko pet metara visine. Uklone se grane i kora. Dobijeni stubovi u obliku sohe ukopavaju se jedan metar u zemlju, na tri metra razdaljine jedan od drugog. Na sohe (raklje) stavi se jedno sljeme oko 20 cm debljine, pa se na to sljeme stavi jedna smrčeva kuka da visi. Kuka je napravljena od rakljastog stabla kojemu se jedna strana skrati na 50 cm i napravi se u vidu drške od kišobrana. Sa strana se isteše učetvrt, pa se stavi na sljeme između one dvije sohe da visi. Dolje se krati oko 30 cm iznad zemlje i izbuši se svrdlom jarmenjakom na donjoj strani oko 30 cm od kraja i zabije se jedan klin po 20 cm da izlazi iz kuke na obje strane, a drugi klin se stavi gore na 150 cm visine, isti kao dolje. Tako onaj koji se hipa na donji klin stavi noge a za gornji klin se drži, pa kad ga neko odgurne naprijed, malo čučne, a kada se vraća nazad ispupči se i udaljava tijelo od kuke. Takvim trzajem vuče kuku nazad i hipa se. Kod hipaljke se uveče ložila vatra, da bi se viđelo, pa se oko nje pjevalo i na njoj hipalo.
IZVOR  Zapisao Rizah Rizo Pejčinović. u: Plavske priče i poslovice iz rukopisa Rizaha Riza Pejčinovića. Priroda i baština, 2018.)

DJECA U PLANINI

---

Nekada je po katunima bilo mnoštvo djece za igru. Danas, kada je djece i njihovih vršnjaka sve manje, često je pas čuvar istovremeno i dječji ljubimac i prijatelj u igri; Mrtvanjski Stanari, planina Bjelašnica

Dječja igra u planinskom selu Lukomir na Bjelašnici (BiH). Danas je djecu ovdje moguće zateći samo tijekom ljeta kada završi škola.

Kažu kako suvremene obitelji imaju sve manje djece, jer su danas djeca (posebno u gradovima) potrošači, a nekada su djeca bila proizvođači, tj. pomagala su i sudjelovala u radovima neophodnim za preživljavanje obitelji. U mnogim planinskim katunima djeca i danas ljeti, u vrijeme školskih praznika, pomažu u planinskim radovima, od košnje trave, čuvanja blaga, pa sve do nošenja vode od izvora do kolibe, kao što to pokazuje fotografija snimljena na katunu Rikavac (stan obitelji Jokanović), iznad Rikavačkog jezera u Kučkim planinama (Žijevo) u Crnoj Gori uz samu granicu s Albanijom.

Mrtvanjski Stanari, planina Bjelašnica

IZVORI I LITERATURA

---

TUFEKČIĆ, Adnan: Etnopedagoški prikaz tradicionalnih dječjih igara s Majevice. Pregledni rad. Filozofski fakultet u Tuzli. Školski vjesnik : časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, Vol. 59 No. 2., 2010. str. 223-240. (PDF) 

• Sažetak; Tradicionalne dječje igre zauzimaju jedno od najznačajnijih mjesta u etnopedagoškom proučavanju odgoja u domeni tradicijske kulture. Posredstvom igre u narodnoj pedagogiji djetetu se približavala bit narodnih običaja, ostvarivalo se navikavanje na ponašanja prema utvrđenim pravilima. Igre su činile i osnovni sadržaj sekundarne socijalizacije mladih. U radu su dani etnopedagoški opisi tradicionalnih dječjih igara, koji su prikupljeni u okviru terenskog istraživanja na području nekoliko naselja na planini Majevici u sjeveroistočnoj Bosni. Igre koje se opisuju u radu jesu: igra treske, igra titaraka, igra kamenčića, igra topova, igra kúća, igra zvrk, igra baćeta, igra piriza, igra žmirke i igra beba.

VUJNOVIĆ, Antonia: Dječje igre Turopolja nekada i sada. Završni rad. Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti. Slavonski Brod, 2019. (PDF)

• Sažetak; Igra je aktivnost tipična za period ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ona predstavlja metodu i odgojnu filozofiju djeteta te dobi. Samim time zauzima najvažnije mjesto u djetetovom životu. Uključuje sva osjetila i trebala bi utjecati na sve aspekte razvoja djeteta: komunikaciju, govor, socijalne vještine, spoznajni razvoj, razvoj motoričkih vještina i dr. Kroz igru možemo prepoznati i regulirati dječje emocionalne potrebe čime se uz ostalo podržava i njegovo samopoštovanje. Igra je jedan od najvažnijih načina učenja i služi i očuvanju kulturne baštine. Dijete kroz igru uči o baštini svojih predaka, o sebi, a istodobno o različitim kulturama, o drugom i drugačijem kao nezamjenjivom izvoru duhovnog bogatstva čovječanstva. Upravo tradicionalnim igrama naših djedova i baka koje prenosimo na najmlađe naraštaje nastavljamo tradiciju i očuvanja tradicionalnih vrijednosti zavičaja.