|
|
SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SREDNJE I ISTOČNE BOSNE > Sansko-vrbaska grupa planina > Piskavica (Piskavička planina)
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Klupe, 433 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.8652, 17.0817
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Klupe, 433 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.8652, 17.0817
|
|
UvodPiskavica je brežuljkasto niskogorje (pobrđe) u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini koje se nalazi na širem području grada Banja Luke (kojoj i administrativno pripada - čini krajnji zapadni dio gradske općine),
Piskavica se uzdiže do 433 metra nadmorske visine u vrhu Klupe. To je brdovit pojas s nadmorskim visinana od 130 do 433 metara, smješten na prijelazu između Dinarskih planina na jugu i nizinskog Panonskog bazena na sjeveru, odr. između planina Kozare na sjeveru, Prijedorsko-omarskog polja na zapadu i Manjače na jugu te Lijevča polja i Banjalučke kotline na istoku. Reljef Piskavice, karakteriziraju blagi vrhovi brda i duge potočne dolinine (Gomjenica, Ivaštanka). Brdsko područje Piskavice dobro je prometno povezano s okolnim područjima - u neposrednoj su blizini željeznička pruga, magistralna cesta Banjaluka-Prijedor i regionalna cesta Banjaluka-Bronzani Majdan-Sanski Most. ENGLISH SUMMARY: Piskavica
- |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
Ime
|
O mogućem porijeklu naziva (toponima) Piskavica, vidi tekst u članku iz Gračaničkog glasnika, broj 22, iz 2006. godine.
SPAHIĆ, Izet: Nastanak naselja i naziva Piskavica. Gračanički glasnik. Broj 22, 2006. (PDF) |
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS
Reljef
|
Prostor Piskavice pripada Peripanonskom obodu s karakterističnim brežuljkastim tercijarnim zemljištem, čije je porijeklo od riječnih sedimenata koji u dolinama pružaju vrlo povoljne uvjete za razvoj poljoprivredne proizvodnje. Najveći dio teritorija (55,58%) smješten je na nadmorskoj visini od 200-300 metara, što ukazuje da je u orografskom smislu područje na prelazu između ravničarskog (do 200 metara) i brežuljkastog terena.
|
Piskavica, prostorni pogled
Izvor: Google Earth, 2021.
Izvor: Google Earth, 2021.
Geologija
|
Geološka građa
Područje Piskavice ie fluvijalno-denundacijsko niskogorje, nastalo na pred-neogenskim stijenama (poput sličnih područja u blizini: Mišin Han, Starčevica, Krčmarica). Tektonika Na ovome području registrirani su brojni rasjedi* (rasjed Kozare, rasjed Banja Luke, rasjed Vrbanje, rasjed Banj brda, rasjed Ivanjske-Potkozarja, rasjed Laktaša), od kojih su mnogi i dalje seizmički aktivni, a najznačajniji je rasjed Kozare. Među manjim rasjedima su Šeherski rasjed, rasjed Karanovac-Kneževo, kao i rasjed Piskavice. *Rasjed je pukotina u Zemljinoj kori koja nastaje izdizanje, spuštanjem ili uzdužnim smicanjem dijelova ploča kore. Tla Najrasprostranjeniji tip zemljišta je parapodzol ili pseudoglej. U višim dijelovima, na južnim padinama Kozare, zastupljeno je kiselo-smeđe zemljište. |
Južni obronci Piskavice
Izvor: Panoramio; Autor: Željko Mihić |
Klima
|
Umjereno kontinentalna s utjecajima panonskog pojasa. Izražena su sva četiri godišnja doba. Ljeta nisu previše topla, a zime nisu previše hladne. Prijelazi iz jednog u drugo godišnje doba su izraženiji i osjetni, a padalima ima tijekom cijele godine.
|
Vode
|
Na najnižim terenima Piskavičke ravni prisutne su podzemne vode na malim dubinama. Ovaj kraj je bogat vrelima i izvorima, kojih ima oko 45. Hidrografska mreža je dobro razvijena. Nju čine tri glavne rijeke: Prijeka, Piskavička rijeka i Brkolosa, kao i drugi stalni i povremeni tokovi.
|
PRIRODA
Biljni svijet
|
Flora Piskavice se može podijeliti na floru kultivisanih polja (52,2%), floru bara i močvara, floru šuma i floru kultivisanog bilja. Karakteristične vrste su: divlja djetelina-piskavica, paprat, žalfija, maslačak, voće (šljive, jabuke i kruške), trska, ljutić i listopadno drveće (hrast, grab i bukva).
|
Životinjski svijet
|
Životinjski svijet je raznovrstan i može se podijeliti na životinje kultiviranih polja (vrabac, golub, vrana, fazan, poljski miš, krtica...), životinje močvarnog prostora (divlja patka, žaba...) i šumske životinje (lisica, jazavac, srna, zec...). Od domaćih životinja se uzgajaju goveda, konji, ovce, svinje, kokoši...
|
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni / historijski pregled
|
Blizina Banjaluke, vjekovnog puta od juga – mora prema sjeveru – panonskoj niziji, te planina na južnoj strani i opći položaj Bosanske krajine bio je osnov stalnog nemira, buna, bježanja i otpora raznim neprijateljima.
Postepeno osvajajući pojedine djelove Bosne i Hercegovine, turci su krajem XVI vijeka osvojili i Bosansku krajinu. Godine 1528. Turci osvajaju Banjaluku, a 1533. postaje sjedište bosanskog sandžak bega u Banjaluci. U Banjaluci je stolovao i čuveni turski vojskovođa Mehmed Sokolović, rođen u selu Sokolovići kod Rogatice, odakle je odveden kao dijete i poturčen. On je u Banjaluci izgradio Carevu džamiju i prvo javno kupatilo u Gornjem šeheru u Banjaluci. Kršćanski stanovnici su tursku vlast vrlo su teško podnosili. Naseljavali su se u brdima i teže pristupačnim krajevima samo da bi izbjegli svakodnevne susrete sa turskom vlašću i njenim predstavnicima. Svojim dolaskom, Turci su uveli svoje pravne propise, vjeru i običaje. Prema tim propisima – turskim pravnim shvatanjima, niko u osvojenim zemljama nema pravo vlasništva na zemlju i baštinu, osim sultana, odnosno turske države. Sva osvojena zemlja ustupala se turskim ratnicima, ali ne u svojinu, već za njeno obrađivanje i njihovo uzdržavanje. Samo je sultan mogao dijeliti zemljište i ostala dobra istaknutim ratnicima. Tako dijeljena zemlja zvala se timari/leno/. Takav timar je obuhvata sela Omarsku, Jelićku, Gradinu, Krivaju, Marićku, Busnovu i Tomašicuiz prijedorskog sreza – kotara, a iz banjalučkog sreza još sela Stratinska, Radosavska i Slavićka. Tako je ovak timar bio dosta veliki i plodan. Uživaoci posijeda vremenom su postali age i begovi, a radnici na uzurpiranoj zemlji postadoše njihovi kmetovi. Sjedište aga i begova bilo je na najpovoljnijim mjestima pored puteva i najbolje zemlje, a spahije u većim mjestima u njihovim kulama i čardacima, kako su nazivali svoje kuće. Narod je spahijama, agama i begovima davao trećinu od svih svojih proizvoda, te desetinu – deseti dio svih prihoda. Sijeno su delili po polovinu. Takvo stanje kmeta – seljaka zatekla je austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine. Takvo stanje ništa se nije poboljšalo, već se i pogoršalo. Pored navedenih davanja, još su seljaci davali i plaćali travarinu, kućarinu, poljaru čuvarinu, sveštenički bir itd. Sva ta davanja nisu bila i pravedna na osnovu količine plodova, već se to po volji begova i aga određivalo od opće procjene uvijek na štetu kmeta. Procjenu su vršili desetari, a pošto su oni imali procenat od ubranih plodova, bili su živo zainteresirani da svom spahiji dobiju što više, a samim tim bi oni dobili više. Položaj kmeta bio je nepodnošljiv. Petar Kočić je sa svojim Davidom Štrbcom i jazavcem i drugim djelima je ukazivao na tursku i austrougarsku vlast na ironičan način. Radi toga kmetovi – seljaci često su podizali bune, skrivali svoje proizvode od procjena i nastojali da što manje daju spahijama i begovima. Austrougarska vlast podržavajući prava turskih zulumćara preduzimala je vrlo oštre mjere protiv kmetova, i upotrebom oružane sile na najbrutalniji način obračunavala se sa rajom, zatvaranjem, mučenja glađu, osudama na velike vremenske kazne i slično. Ovako teški položaj kmeta djelimično se promijenio tek 1918. godine, krajem I svjetskog rata i stvaranjem stare Jugoslavije. Zemlja na kojoj su kmetovi radili postala je njihovo vlasništvo, a država je dala begovima i agama naknadu. No, stari režim bivše Kraljevine uvodio je razne poreze i prireze, opet po procjeni od oka, tako da seljak nije mogao živjeti i nalazio se u vrlo teškim materijalnim prilikama. Seljak se nalazio u teškim uvijetima naročito u nerodnim godinama i sušom uništenim usjevima i drugim elementarnim nepogodama. Reakcinarni režim nije u takvim slučajevima pomagao svom narodu, već je tražio da mu se naplate porezi i prirezi. To je sve dovelo do velikog zaduživanja kod banaka i bogataša u nadi da će se već nešto promijeniti na bolje. Ali stanje je bilo sve složenije i teže, tako da su mnogi bili prisiljeni da otplaćuju dugove i kamate, ostajući bez zemlje, stoke i ostalih dobara. Vladala je velika nezaposlenost. Nije bilo u blizini, a ni u gradovima Banjaluci i Prijedoru radnih mjesta na kojima bi se mogli zaposliti. Ako je netko našao neko zaposlenje na izgradnji puteva, u šumama i sl., bilo je to tako malo plaćen rad da se nije isplatilo ni raditi. Npr. pojedinci su radili na sječi šume u planini Kozara, Boriji, kod Šipraga i uvijek su se vraćali nezadovoljni, jer su im predradnici otimali deo od one male zarade. Tužiti se nije imalo kome, niti je tko tome posvećivao pažnju. U takvim uslovima života ljudi ipak nisu odustajali od toga da imaju dosta djece. Bili su to nepismeni seljaci i neprosvijećeni da bi mogli planirati rađanje i porodicu. [IZVOR: 4] |
Narodna baština
|
Krsna slava sveti Arhanđel u selu Piskavica
STANKOVIĆ, Marta: Krsna slava sveti Arhandjel u Piskavici. Seminarski rad. Banja Luka, 2007. (PDF) [2]
|
Krsna slava Piskavica
Autor: tobanjaluka Datum objave: 22.5.2013. Opis. Prezentacija krsne slave kao turističkog proizvoda. Krajiške igre
Autor: KUD Piskavica Banja Luka Datum objave: 10.12.2019. Opis. Godišnji koncert, decembar 2019 |
Piskavica |
KOORDINATE 44.86807, 16.97456 NADMORSKA VISINA 228 m BROJ STANOVNIKA 2797 (2013.) WIKIPEDIJA Piskavica
|
|
Piskavica je naseljeno mjesto i mjesna zajednica u Potkozarju, u sastavu Grada Banje Luke. Udaljena je oko 30 km zapadno od Banja Luke, u smjeru Prijedora.
Piskavica je podijeljena na dvije mjesne zajednice: MZ Piskavica (pored dijela Piskavice, obuhvaća i naseljeno mjesto Radosavska) i MZ Gornja Piskavica;
Citat; Granica između MZ Piskavica i MZ Gornja Piskavica, kako slijedi: Granica počinje od Štrbačkog vrela na Borovačkoj rijeci, zatim skreće u pravcu sjeveroistoka, bezimenim potokom preko šume Brezik, do izvora Jazavičije jame. Od izvora Jazivičije jame, granica ide na zapad, iza kuće Strika Drage (koju ne obuhvata), i dalje ide u pravcu sjevera, presijeca potok Lanište, i ide sve do Ilijinog potoka. Ilijinim potokom ide uzvodno, do lokalnog putnog pravca Bistrica – Gornja Piskavica – Piskavica, i od tog puta, granica ide pored Ilijinog vrela (kojeg ne obuhvata), i pored kuće Keserović Radovana (koju obuhvata), i izlazi na nekategorisani put Keserovići – Kajkuti. Granica produžava na istok, do Brankovića visa, i nastavlja – od Brankovića visa, ide putem prema Jakića vrelu (koje ne obuhvata). Dalje mijenja pravac prema istoku, putem – preko Piskavičke planine, i završava se na tromeđi K.O. Piskavica, Piskavica Gornja i Ivanjska. U selu Piskavici, u Banjolučkom srezu, ustaše su na dan Sv. tri Jerarha 1942. godine u Piskavici ubili 126 osobe. Dolazeći od Banje Luke vlakom, ustaše su napustili vlak kod željezničke stanice Ivanjska, rasporedili se i pošli u selo, ubijajući svakoga na koga su naišli na putu ili kućama. Također, godinu dana ranije između 31.7. i 2.8.1941. ustaše su ubili 168 stanovnika s područja Omarske i okolnih sela, kao odmazda zbog rušenja željezničke pruge između Piskavice i Omarske. Ovdje se nalaze Crkva Vaznesenja Gospodnjeg u Gornjoj Piskavici i Crkva Svete Trojice u Donjoj Piskavici. U Piskavici se nalaze i devetogodišnja Osnovna škola "Sveti Ćirilo i Metodije", Dom kulture, KUD Piskavica. U organizaciji KUD Piskavica i Turističke organizacije grada Banje Luke svake godine ljeti održava se Međunarodni festival folklora "Kozarski etno" kojim se promovira kulturno nasljeđe Kozare i Potkozarja. Iz Piskavice su rodom: Luka Kovačević, episkop Srpske pravoslavne crkve, Momir Talić, general Vojske RS, Branislav Talić, profesor Univerziteta u Beogradu. Na mjestu gdje je sahranjen u Piskavici podignuta je bista Momira Talića. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 2797 (2013.); 3798 (1991.); 4393 (1981.); 4905 (1971); 4760 (1961.). IZVOR Piskavica. Wikipedija (rs) |
Hram Sv. Trojice, Piskavica
Izvor: Wikipedia; Autor: ByM4k5 Crkva Cvete Trojice je parohijski hram Srpske pravoslavne crkve koji pripada Eparhiji banjalučkoj. Nalazi se u Donjoj Piskavici. Posvećen je 8.9.1996.
Crkva Vaznesenja Gospodnjeg je filijalni hram Srpske pravoslavne crkve koji pripada Eparhiji banjalučkoj. Nalazi se u Gornjoj Piskavici. Temelji hrama su blagoslovljeni 2.8.2002. godine, dok je hram je posvećen 2008. godine. Pripada parohiji koju čine sela Piskavica i Gornja Piskavica.
|
Radosavska |
KOORDINATE 44.85, 16.95 NADMORSKA VISINA 154 m BROJ STANOVNIKA 276 (2013.) WIKIPEDIJA Radosavska
|
|
Radosavska je malo selo izmedu Banjaluke i Prijedora. Radosavskoj pripadaju slijedeci zaseoci: Ajdarići, Čergići, Dakići, Djurići, Grahovci, Grujići, Jakovljevići, Jekići, Kasalovići, Krpelji, Lakići, Njezići, Plavljani, Pusci, Radovancevići, Rakovići, Sandalji, Sjenice, Štrpci, Tolimiri, Visići, Vukajlovići.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 276 (2013.); 514 (1991); 734 (1981.); 861 (1971.); 920 (1961.) |
|
Jelićka |
KOORDINATE 44.82595, 16.92485 NADMORSKA VISINA 224 m BROJ STANOVNIKA 390 (2013.) WIKIPEDIJA Jelička
|
Selo Jelićka se nalazi u oblasti zvanoj Timar. Timar je prostrana ravnica koja se nalazi u donjem toku rijeke Gomionice, na prostoru između gradova Prijedor i Bronzani Majdan i koju uokviruju planina Kozara i banjalučka Vrhovina. U ovoj oblasti nalazi se nekoliko sela i zaselaka: Jelićka, Slavićka, Radosavska, Niševići, Sratinska, Gradina, Marićka, Busnovi, Bistrica, Omarska i Rakelići. U skoro svakom od ovih naselja nalazi se po jedna crkva brvnara.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 390 (2013.); 690 (1991.); 990 (1981.); 1032 (1971.).
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 390 (2013.); 690 (1991.); 990 (1981.); 1032 (1971.).
|
Pravoslavna crkva brvnara u Jelićki
Crkva posvećena prenosu moštiju sv. Nikole) u Jelićki, graditeljska cjelina (Nacionalni spomenik) Prema narodnom predanju u selu Jelićki se na lijevoj obali rijeke Gomionice u mjestu zvanom Kućiština nalazila crkva manjih dimenzija i vrlo jednostavnog oblika koja je preseljena na drugu lokaciju, skrivenu u šumi, za samo jednu noć. Crkva je na tom mjestu ubrzo oronula i pala. Istraživač narodne arhitekture ovih prostora Petar Momirović navodi podatak da su u vrijeme njegovih istraživanja (50-e godine prošlog stoljeća) još uvijek bili vidljivi njezini ostaci.
U muzeju stare pravoslavne crkve u Sarajevu, u starom srpskom psaltiru, spominje se još 1699. godine u Timaru neki pop Ninko; 1742. godine spominju se popovi Lazo i Damijan. Kroz cijelo XIX. stoljeće brojni su zapisi koji spominju svećenike u Jelićki, što ukazuje na činjenicu da je u tom periodu crkveni život tog kraja bio vrlo intenzivan, mnogo prije 1841. godine koja se, kao datum izgradnje, čita iz natpisa urezanog iznad ulaznih vrata crkve. U natpisu se pojavljuje ime majstora Jove Čanka. Treba napomenuti da su brvnaru u susjednom timarskom selu Rakelići 1856. godine podigli majstori predvođeni Mirkom Čankom, što ukazuje na činjenicu da su u to vrijeme u tom kraju postojale neimarske obitelji ili družine u kojima se obrt prenosio sa koljena na koljeno. Današnja crkva brvnara u selu Jelićka građena je ukupno tri godine. Brvna su bila usječena u susjednom selu Marićki, dok su elementi urađeni od željeza (klinci i baglame) kovani u deset kovačkih vignjeva. Prof. Madžida Bećirbegović u svojoj knjizi „Džamije sa drvenom munarom“ izvršila je podjelu drvenih crkava prema načinu građenja i prema općim karakteristikama. Ona crkve brvnare svrstava u samo dvije skupine i to: - crkve iz perioda do XVIII. stoljeća i - crkve iz XIX. stoljeća. Prema vremenu nastanka, crkve se mogu svrstati u tri osnovna tipa: - crkve brvnare starijeg tipa (građene sredinom XVIII. stoljeća), - mlađeg tipa (sagrađene tokom XIX. stoljeća) i - hramovi prijelaznog tipa. Crkva u Jelićki posvećena je prazniku Prenosa moštiju svetog Nikole (Ljetnjem Sv. Nikoli). Pripada crkvama mlađeg tipa. Prema Petru Momiroviću riječ je o „crkvi malo razvijene građevine većih dimenzija, majstorske obrade drveta, smjelije gradnje, iskusne ruke i ukusnije dekorativnosti. Osnovu crkve predstavlja pravokutnik čije dimenzije su: dužina 9,00 m (mjereno bez apside) i širina 5,40 m. Crkva sa istočne strane ima petostranu oltarsku apsidu dužine 1,35 m, tako da ukupna dužina crkve u osovini istok-zapad iznosi 10,35 m. Visina zidova objekta iznosi oko 2,35 m, dok ukupna visina crkve, mjerena od razine terena do zaobljenog sljemena, iznosi oko 7,30 m. Pri vjenčanici, na visini od oko 3,35 m, krov mijenja nagib i dobija blaži pad (cca 30 stupnjeva) obrazujući na taj način nadstrešnicu čija širina iznosi 1,30 m. Cijela crkva je građena od glatko otesanih hrastovih brvana. Temeljna brvna – podložnice ili podvale – nekada su ležale na zemlji sve do intervencije koja se desila od 1890. do 1895. godine, kada je, između ostalog, crkvi dozidan i kameni sokl. Visina temeljnog brvna iznosi 0,37 cm. Ostala brvna su horizontalno poredana jedno na drugo, sve do vjenčanice. Na kutovima sa zapadne strane, uzdužna brvna bočnih zidova i poprečna brvna zapadnog fasadnog zida povezana su dvostrukim pravim preklopom. Kod gradnje bočnih zidova, zbog nemogućnosti pronalaženja debla dužine 9 m sa konstantnom debljinom, na kraju balvana, na udaljosti od oko 6 m, usječeni su slijepi ćertovi(15), što je ponovljeno i na kraćim brvnima.Ćertovi su međusobno spojeni, a preko njih je udarena željezna klamfa. Na taj način su dobijena brvna željene dužine i debljine. Šupljina nastala na ovaj način ispunjena je sa vanjske i unutrašnje strane hrastovim daskama koje prividno obrazuju stupac. Ovakav način povezivanja drvenih elemenata na prvi pogled izgleda kompliciran, jer bi mnogo jednostavnije bilo povezati elemente konstrukcije postavljanjem uspravnog stupca u koji bi se užlijebila horizontalna brvna. Graditelj je u ovom slučaju to namjerno izbjegao, znajući da bi primjena te metode dovela do slabljenja konstrukcije objekta (plitki žlijeb doveo bi u pitanje sigurnost horizontalnog debla, dok bi duboki žlijeb oslabio vertikalni stupac). Izvedenim rješenjem postignuta je čvršća veza. Ovo rješenje je primijenjeno samo kod južnog zida crkve. Sa sjeverne strane za jednu ovakvu intervenciju nije bilo potrebe, jer su sa ove strane postavljeni široki i jaki stupci dovratnika sjevernog ulaza, u koje su učepljena horizontalna brvna. Da bi se dobio poligonalni oblik apside, a osigurala potrebna čvrstoća i povezanost drvene građe, graditelji su upotrijebili dvostruki kosi preklop sa kosim zasijecanjem krajeva brvna. Kose linije vezova na kutovima apsidi su dale živost i ljepotu. Sva ostala brvna su ujednačene debljine koja iznosi 17 cm. Pravokutnog su presjeka, s tim da su visine različite. Temeljna greda ima visinu 37 cm, dok se visina ostalih kreće od 8,13 pa sve do 25 cm. Radi veće čvrstoće, brvna su prikovana jakim željeznim klinovima. Konstrukciju krova sačinjava kostur sa rogovima koji su međusobno povezani pajantama bez sljemenjače. Zaobljeni dio krova ima oblik kupe i iskonstruiran je pomoću velikog broja prirožaka, bez podvostručavanja kutnih rogova. Nadstrešnica je izvijena dodavanjem većeg broja vanjskih prirožaka. Podstrešnica je zasvedena šašavcima od mekog drveta po cijeloj dužini, a njeno čelo je opšiveno daščicama (rešma) sa urezanim polukrugovima sa donje strane. Preko rogova su izvedene baskije i po njima je pokovan hrastov klis u više slojeva. Klis je na konstrukciju pričvršćen velikim brojem kovanih eksera (klinaca) kvadratičnog presjeka i velike glave. Dekoracija na čeonom vijencu je izvedena tehnikom izrezivanja i urezivanja. Tako je majstor dobio željeni polukružni motiv kojim streha završava i krugove na polovini širine ukrasnog vijenca. Vještog majstora otkriva način na koji je riješena konstrukcija polukružnog svoda u enterijeru objekta. Osnovna brvna svoda su pravokutnog presjeka. Brvna ne leže na bočnim zidovima nego su odmaknuta od vjenčanice za oko 60 cm prema unutrašnjem dijelu objekta, oslanjajući se na svojim krajevima na zapadni zid i prvu stranicu oltarskog poligona - apside. Brvna su poduhvaćena nizom kratkih gredica - konzola, koje su preklopljene i ukovane na završnim brvnima bočnih zidova crkve. Sa donje strane su pritisnute vjenčanicom i vlastitom težinom krova, te je stabilnost gredica i stabilnost brvana svoda potpuna. U brvnu svoda učvršćena su polukružna rebra. Sa bočne strane su rebra prihvaćena za rogove, a tjemena su im povezana na cijeloj dužini svoda gredom koja je pričvršćena za pajante. Konstrukcija svoda oltarske polukalote izvedena je pomoću rebara kraćeg luka. Sa unutrašnje strane na rebra su prikovani šašavci, te je dobijen poluobličasti svod cijelom dužinom crkve i oltarska polukalota. Svod je visine 4,30 m (mjereno od poda), a njegov raspon iznosi 3,25 m. Ranije je bila popođena ciglom. Hram se u enterijeru sastoji od oltarskog dijela i naosa. Oltarski dio je uzdignut za oko 12 cm od razine ostalog dijela crkve. Sveti prijesto se nalazi na kamenom stupu izvedenom od mekog vapnenca. Nad zapadnim dijelom crkve je prilikom obnove iz 90-ih godina XIX. stoljeća podignut drveni kor širine 2,40 m, na koji se penje drvenim stubama. Sa istočne strane kora izvedena je drvena ograda visine 78 cm. Visina na kojoj se nalazi kor iznosi 2,36 m. Oltarni prostor crkve je od naosa odijeljen ikonostasnom pregradom. Ikonostas je u ovom obliku u crkvi postavljen 90-ih godina XIX. stoljeća prilikom obnove crkve. Čini ga drvena ploča sa umetnutim ikonama slikanim tehnikom tempera na platnu. Slike su rad domaćeg majstora. U kompozicionom pogledu ikonostasna pregrada se može podijeliti u nekoliko cjelina: Donja zona ikona sa sljedećim scenama: - Grijeh prvih ljudi – sjeveroistočna strana ikonostasa – na dverima oltara. Slika je prekrivena slojem čađi i prljavštine, a mjestimice je pokapana voskom. Predstavljena je scena u kojoj Bog Otac rukom upire na Adama i Evu. U vrhu, prema carskim dverima, je ispisan ćiriličnom majuskulom tamnom bojom naziv scene. - Kain ratar – sjeveroistočna strana ikonostasa. Slika je prekrivena slojem čađi i prljavštine. Mjestimice je pokapana voskom. Kut slike prema carskim dverima gotovo do polovice slike je izgorio. Tragovi gorenja se uočavaju u donjoj polovici sredine slike. Donja zona slike je gotovo nevidljiva od debelog sloja prljavštine i naslaga buđi od vlage. Slika je toliko uništena da se lik Kainov ne primjećuje. U vrhu je ispisan ćiriličnom majuskulom tamnom bojom naziv scene. - Smrt Aveljeva – sjeverozapadna strana ikonostasa. Slika je prema carskim dverima na nekoliko mjesta poderana, a bojeni sloj u donjoj zoni je uništen. Na slici je prikazana scena u kojoj Avram stoji sa nožem u ruci. Nasuprot njega je anđeo malo pognut prema skupini ljudi u donjoj zoni ikone (zbog oštećenja ta skupina ljudi se samo nazire). U vrhu je ispisan ćiriličnom majuskulom tamnom bojom naziv scene. - Žrtva Avramova – sjeverozapadna strana ikonostasa – na dverima oltara. Slika je prekrivena slojem čađi i prljavštine. Mjestimice je pokapana voskom. Na slici je prikazana scena u kojoj Avram kao žrtvu prinosi svoga sina Isaka. Avram je glavu usmjerio prema nebu odakle se pojavljuje anđeo. U vrhu je ispisan ćiriličnom majuskulom tamnom bojom naziv scene. Središnja zona ikona sa sljedećim scenama: - Prenos moštiju sv. Oca Nikolaja – sjeveroistočna strana ikonostasa – na dverima oltara. Slika je prekrivena slojem čađi i prljavštine. Mjestimice je pokapana voskom. Na slici je predstavljena posmrtna povorka koju predvode četvorica svećenika iza kojih ide narod noseći kovčeg na ramenima. U pozadini je crkva sa natkrivenim mjestom za klepetalo u koga udara monah. U vrhu je ispisan ćiriličnom majuskulom tamnom bojom naziv scene. - Bogorodica sa Hristom – sjeveroistočna strana ikonostasa. Slika je prekrivena slojem čađi i prljavštine. Mjestimice je pokapana voskom. Na pet mjesta je poderana. Uobičajena prijestona ikona na kojoj je predstavljena Bogorodica na prijestolu sa malim Kristom na lijevoj ruci. Krist desnom rukom blagosilja, a u lijevoj drži svitak papira. - Hristos Pantokrator – sjeverozapadna strana ikonostasa. Slika je prekrivena slojem čađi i prljavštine. Mjestimice je pokapana voskom. Na dva mjesta je poderana. Uobičajena prijestona ikona na kojoj je predstavljen Krist na prijestolu. Krist desnom rukom blagosilja, a u lijevoj drži otvoreno Evanđelje. -Sv. Jovan Krstitelj – sjeverozapadna strana ikonostasa – na dverima oltara. Slika je prekrivena slojem čađi i prljavštine. Mjestimice je pokapana voskom. Svetitelj je predstavljen u stojećem položaju. Odjeven je u grubu smeđu haljinu preko koje je zeleni ogrtač. Desnom rukom blagosilja, a u lijev oj drži visoki križ i svitak papira na kom je ćiriličnom majuskulom tamnom bojom ispisano: «Pokajte se i približite carstvu nebeskome» gornja zona ikona - tri apostola - sv. Trojica – predstavljeni su u obliku sv. Oca i Krista na oblaku, te sv. Duha u obliku goluba u vrhu slike - tri apostola - tri apostola - tri apostola - U ovoj zoni su predstavljene slike sa dvanaestoricom apostola u stojećem položaju sa svitcima papira u rukama. Površina bojenog sloja je prekrivena čađi i prašinom. vrh ikonostasne pregrade - ikona – zbog postojanja debljeg sloja prašine i čađi na ikoni, kao i mraka u crkvi, nije moguće utvrditi predstavljeni lik na ikoni (Bogorodica?) - modelirana aždaja - križ - modelirana aždaja - ikona – zbog postojanja debljeg sloja prašine i čađi na ikoni, kao i mraka u crkvi, nije moguće utvrditi predstavljeni lik na ikoni (sv. Jovan Krstitelj?) Carske dveri Na carskim dverima je predstavljena scena Blagovijesti sa carevima Davidom i Solomonom u polukružnom vrhu, te četvoricom evanđelista u dnu. Podloga dveri je tamnosmeđa. Na njoj su, u nešto svjetlijim medaljonima obrubljenim oker bojom, predstavljeni svetitelji. U donjoj zovi na sjeveroistočnom krilu je predstavljen evanđelist Jovan i Luka, a na jugoistočnom krilu Matej i Marko. Evanđelisti nisu prikazani sa svojim uobičajenim atributima, nego samo sa perom i knjigom – otvorenom ili zatvorenom. U sceni Blagovijesti je predstavljen arhanđeo Gavrilo na sjeveroistočnom i Bogorodica na jugoistočnom krilu dveri. Arhanđeo Gavrilo je predstavljen u stojećem stavu. Blago je okrenut prema Bogorodici sa podignutom lijevom rukom. U desnoj drži krin. Bogorodica je predstavljena u stojećem položaju, blago okrenuta prema arhanđelu Gavrilu. Ruke su joj ukrštene na grudima. Iznad nje se javlja sv. Duh u vidu goluba okružen sunčevim zrakama. U vrhu dveri, na sjeveroistočnom krilu, je predstavljen car Solomon sa svitkom u desnoj ruci. Lijevom rukom pokazuje ka caru Davidu. Dveri su na ovom mjestu dosta uništene. Car David je predstavljen na jugoistočnom krilu dveri sa svitkom papira u lijevoj ruci, dok mu je desna blago povijena u laktu. Donje zone dveri su dosta uništene (posebno sjeveroistočno krilo). Uništenje se ogleda u pucanju bojenog sloja. Na istom krilu bojeni sloj je popucao na još nekoliko mjesta, dok su na drugom krilu primjetna napuknuća. Crkva u Jelićki u svom posjedu ima ruska tiskana izdanja: - Novi zavjet iz 1793. godine, - Osmoglasnik iz 1764. godine, - Psaltir iz 1752. godine, - Služebnik iz prve polovice XVIII. stoljeća, - Molitvenik iz prve polovice XIX. stoljeća, - Osmoglasnik tiskan u Beču početkom XIX. stoljeća u kojem je vidljiv stari zapis priložnika, prote Simouna Popovića, junaka Kočićeve pripovijetke «Mračajski proto». Gotovo u svim ovim knjigama vidljivi su zapisi priložnika ili vlasnika. Crkva ima dvoja vrata – glavna, koja se nalaze sa zapadne strane objekta, i sporedna, smještena na sjevernoj strani objekta. Zapadna vrata su postavljena između dva masivna hrastova dovratnika. Iznad ulaza usječen je svod nadstrešnice. Nadvratnik je završen formom polukružnog, više polueliptičnog luka. U kutovima je nadvratnik ukrašen sa dva krupnija elementa smještena u kružnicu. Na sjevernoj strani je to rozeta, a na južnoj strani Solomonovo slovo(16). Unutar motiva Solomonovog slova je manja rozeta. Prema sredini luka, tehnikom brazdanja je urađen motiv kruga. Sredina nadvratnika je ukrašena sa tri reljefne rozete. Na sredini nadvratnika je urezan datum kada je crkva podignuta. Vijenac nadverija do vrata je ukrašen povezanim polukrugovima. Na crkvi je ukrašena i podstrešnica kod zapadnih vrata. Na sjevernoj strani je urezbaren motiv Solomonovog slova, a na južnoj motiv rozete. Vrata crkve su pravokutnog oblika sa dva krila. Svako krilo je urađeno od po jednog komada drveta. Na poleđini pri vrhu i dnu užljebljeni su kušci – tanje grede koje služe za postavljanje baglama. Baglame su željezne, dvostruko savijene u krug. Svojim unutrašnjim krajevima su povijene prema unutra. Sjeverna vrata crkve imaju jedno krilo i također su urađena iz jednog komada drveta. Zatvaraju se bravom sa velikim ključem. Ulaz ima jednu kamenu stubu. Prvobitni prozori prorezani su u dva susjedna brvna u veličini 20x20 cm. Ovi otvori su se vjerojatno zatvarali navlačenjem malih kapaka sa unutrašnje strane crkve. Na crkvi ih je bilo ukupno pet, od čega su se tri nalazila na oltaru i dva u naosu crkve. Naknadnom intervencijom ovi otvori su zatvoreni drvenom ispunom. Prilikom intervencije iz 1890. – 1895. godine na crkvi su, radi boljeg osvjeteljenja, prosječena tri velika prozora na oltarskom dijelu objekta i dva na južnom zidu srednjeg dijela hrama. Na prozorima su postavljeni željezni demiri, staklena krila i željezni kapci. Ispred crkve je, pred zapadnim ulazom u objekt, u periodu austrougarske uprave, podignut zvonik. Osnova zvonika je približno kvadratična, dimenzija 3,10 x 3,10 m. Konstrukciju zvonika sačinjavaju četiri drvena stupa dimenzija 30x30 cm čiji razmak se postepeno sužava prema vrhu. Stupovi su oslonjeni na kamene baze. Sa vanjske strane su u deset horizontalnih redova pokovane drvene daske sa polukružnim završetkom. Zvonik je završen četverostrešnim krovićem pokrivenim klisom. Na zvonik je sa zapadne strane pričvršćeno drveno klepetalo. Crkva ima prostrano dvorište koje je ograđeno. U dvorištu su se ranije nalazile dvije nadstrešnice – ladare koje su služile za okupljanje vjernika, dok su u novije vrijeme (70-ih godina XX. stoljeća) podignuti nova crkva i konak i spomenik poginulim pripadnicima JNA i VRS. * Da bi sačuvali svoj nacionalni identitet i vjeru od turskih osvajača, Srbi su svoje crkve, naročito u Bosni, gradili od drveta, tako da su ih lako preko noći mogli prenijeti na drugo mjesto kako ih Turci ne bi spalili. Jedna takva crkva podignuta je u 15. stoljeću u selu Jelićka, tridesetak kilometara od Banja Luke. Crkvica je nekoliko puta do sada spaljivana, ali je uvijek ponovo građena. Svoj danasnji izgled dobila je pocetkom 20. stoljeća. **Drvena građa se vrlo lako mogla demontirati, prenijeti i ponovno montirati na drugom, pogodnijem mjestu. Da je zaista došlo do prenošenja objekta, osim narodnih predanja ukazuje i čitav niz zapisa i urezanih znakova koji su graditeljima omogućavali ponovno sklapanje objekta. Pojedini konstruktivni elementi su na svojim krajevima imali probušene rupe kroz koje bi se provlačilo uže i klinovi. Na ovaj način bi se uz pomoć volovske zaprege konstrukcija prenosila na željeno mjesto. Udaljenost na koju se prenosila crkva nije bila velika i iznosila je najčešće nekoliko kilometara. |
Crkva brvnara u Jelićkoj
Autor: Aleksandramaricphotography; Wikipedija 
|
Slavićka |
KOORDINATE 44.8230, 16.9730 NADMORSKA VISINA 185 m BROJ STANOVNIKA 720 (2013.) WIKIPEDIJA Slavićka
|
|
Slavićka je naseljeno mjesto u sastavu Grada Banje Luke. Selo je udaljeno od Banjaluke 22 km, od Piskavice – željezničke stanice 5 km, od Omarske 10 km.
Selo je dugo 5 km sa sjeverne strane brda Rakitovače, a sa druge, južne strane Rakitovače dio sela Slavićke prozeže se ispod brda Rakitovače u dužini 4 km. Selo se graniči na sjeveru sa selom Piskavica, sjeveroistočno sa selom Borkovići, s južne strane selom Bronzani Majdan, a sa zapadne strane selom Jelićka i sjeverozapadne strane selom Radosavska. Po svom geografskom položaju smjestilo se između ovih sela i često je mijenjalo općine i mjesne zajednice. Za vrijeme bivše Jugoslavije pripadalo je općini Piskavica. Odmah poslije rata u BIH općini Ivanjska, zatim općini Bronzani Majdan, te potom u općini Banjaluka. Ispred sjevernog dela sela Slavićke protiče rječica Brkolosa, a s južne i jugozapadne strane rječica Gomjenica, oko kojih se nalaze plodna polja na kojima uspijevaju kukuruzi, pšenica, zob, ječam, raž i druge kulture, a veliki dio polja koristi se za travu i ishranu stoke. Brdski dio zemljišta takođe se koristi za svje usjeve i voćnjake, u kojima posebno uspijeva šljiva i jabuka. Sve do 1950. godine kuće stanovnika sela nalazile su se u brdskom dijelu 400-500 metara visoko i na vrlo nepovoljnom terenu. Osnov ovakvom nastanjivanju je bježanje od puteva i ravnica da bi izbjegli turske pljačkaše koji su skretali putevima i ravnicama i rijetko su se odlučivali da se penju uz brda. U brdima i ispresecanom zemljištu lakše se moglo pobjeći i skloniti od svih neželjenih posjetilaca. Naravno, bio je i pogodniji način odbrane ukoliko su se odlučili braniti. Bilo je to korisno i radi zaštite plodnih oranica u ravnici za dobijanje raznih žitarica i trave za ishranu ljudi i stoke. Poslije rata već su se mnogi preselili pored riječice Brkolosa i puta. Izgradili su dobre kuće sa svim potrebnim komforom. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 720 (2013.); 985 (1991.); 1268 (1981.); 1444 (1971.) |
Priče iz sela:
|
IZVORI I LITERATURA
Reference
[1] Piskavica. Wikipedija
[2] STANKOVIĆ, Marta: Krsna slava sveti Arhandjel u Piskavici. Seminarski rad. Banja Luka, 2007. (PDF)
[3] Crkva-brvnara u Jelićki, Odluka o progašenju nacionalnim spomenikom kulture BIH, 2005. (HTML)
[4] http://radosavska051.blogspot.com.es/2010/12/dokumentarac.html
[2] STANKOVIĆ, Marta: Krsna slava sveti Arhandjel u Piskavici. Seminarski rad. Banja Luka, 2007. (PDF)
[3] Crkva-brvnara u Jelićki, Odluka o progašenju nacionalnim spomenikom kulture BIH, 2005. (HTML)
[4] http://radosavska051.blogspot.com.es/2010/12/dokumentarac.html
Ostali izvori
PETRAŠEVIĆ, Goran, Geografski prikaz naselja Piskavice, diplomski rad, Banja Luka, 2005.
MIRZAH, Fočo, Tradicionalna arhitektura BiH – Upotreba drveta u sakralnoj arhitekturi -Seminarski rad, Interdisciplinarni postdiplomski studij na AF u Sarajevu, 2004.
MIRZAH, Fočo, Tradicionalna arhitektura BiH – Upotreba drveta u sakralnoj arhitekturi -Seminarski rad, Interdisciplinarni postdiplomski studij na AF u Sarajevu, 2004.
